Zdravi ljudi često zaborave kako svuda oko nas žive osobe koje imaju zdravstvenih
problema s očima, bilo da su slabovidne ili, nažalost, potpuno slijepe. Upravo
zato je jedan dan u godini, 15. listopada, proglašen Međunarodnim danom
bijeloga štapa, to jest kao vrijeme kada se posebno prisjećamo onih koji su
rođenjem ili pod nesretnim okolnostima uskraćeni za blagodati vida. U tom smo
povodu razgovarali s Mirkom Hrkačem, osnivačem zaklade Čujem, vjerujem, vidim sa sjedištem u Zagrebu...
Svjesni smo da među
nama žive slijepe i slabovidne osobe, međutim pitanje je jesmo li učinili sve
potrebno da one budu ravnopravne s drugim članovima društva. Oni koji ne vide
ne trebaju našu milostinju, nego ostvarenje različitih mogućnosti djelovanja u
društvu. Upravo smo o tim temama, ali i nekim drugim, razgovarali s Mirkom
Hrkačem, rođenim u Prisadama kod Doboja, ali podrijetlom iz Širokog Brijega. Do
gubitka vida radio je kao voditelj gradilišta, a potom je upisao teološki
studij na KBF-u u Zagrebu. Od prosinca 2008. godine upravitelj je i osnivač
Zaklade Čujem, vjerujem, vidim.
Svrha Zaklade je
pružanje pomoći djeci, mladima i studentima s invaliditetom u obrazovanju i
omogućivanje pristupa literaturi duhovnog i drugog sadržaja slijepim i drugim
osobama koje ne mogu koristiti standardni (crni) tisak. Svoju svrhu Zaklada,
između ostaloga, ostvaruje kroz niz programa i projekata, a dva osnovna su: Čujem, vjerujem, vidim kroz koji se radi
prilagodba literature za potrebe osoba koje ne mogu čitati standardni tisak, i
to snimanjem zvučnih knjiga, digitalizacijom tiskanih knjiga te ispisom knjiga
na brajici; a drugi projekt je: Izgradnja
vršnjačke potpore - mladi pomažu mladima s invaliditetom.
Poštovani, objasnite nam kakav je položaj slijepih i
slabovidnih osoba u Zagrebu i općenito u Hrvatskoj? Imate li usporedbu s BiH te
je li se išta nabolje promijenilo nakon ulaska Hrvatske u EU?
Ako napravimo
usporedbu između BiH i Hrvatske, postoji razlika u tzv. dodatku za tuđu pomoć,
on je u BiH veći nego u Hrvatskoj. U Hrvatskoj, pa tako i u Zagrebu, veći je
broj organizacija koje pružaju potrebnu pomoć slijepima, ali i drugim osobama s
invaliditetom u izjednačavanju mogućnosti osoba s invaliditetom, što je u
konačnici i najbitnije: izjednačiti mogućnosti osoba s invaliditetom u odnosu
na osobe bez invaliditeta.
U gradu Zagrebu
mogućnosti su znatno veće i bolje u odnosu na ostatak Hrvatske, pri čemu grad
Zagreb na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem ulaže velike napore
kako bi se izjednačile mogućnosti osoba s invaliditetom s ostatkom populacije.
Često se koristi
termin - osobe s posebnim potrebama, što nije točno. Nije riječ o posebnim
potrebama, nego o različitim mogućnostima i u tomu je jedina razlika između
osoba sa i bez invaliditeta.
Nije posebna potreba
htjeti čitati ili htjeti negdje putovati, to je potreba koja postoji kod svake
osobe i tako treba prihvaćati osobe s invaliditetom gdje bi naglasak uvijek
trebao biti na dostojanstvu osobe, a invaliditet je nešto što osobu s
invaliditetom čini u nekim stvarima različitom od drugih osoba.
Recite nam, prema vašem mišljenju, a i iskustvu članova
Zaklade u kojoj djelujete, kakav je zapravo odnos društva u cjelini prema
slijepim i slabovidnim? Kako društvo tretira slijepe i slabovidne?
Zavisi od osobe do
osobe, od iskustva do iskustva. Vrlo je čest (pogrešan) pristup da se prosudba
neke osobe s invaliditetom donosi samo na temelju viđenog, a da se nisu
stvorili potrebni uvjeti da osoba, bila ona slijepa ili s drugom vrstom
invaliditeta, pokaže što i koliko može.
Često osobe s
invaliditetom moraju dokazivati da mogu raditi, obrazovati se i često moraju
dati i više nego druge osobe kako bi dokazale da su ravnopravne.
Što je konkretno što može učiniti svaki pojedinac i
institucija u odnosu prema slijepima i onima koji slabije vide?
Kao prvo i najvažnije
imati u vidu da se prvenstveno radi o osobi koja ima dostojanstvo kao i svaka
druga osoba i da je jednaka svakoj drugoj osobi. Ako je potrebna određena pomoć,
tada ju treba pružiti na način na koji to želi osoba kojoj se pomaže, i to je
osnovno pravilo kod pristupa, komunikacije i pružanja potpore i pomoći općenito
osobama s invaliditetom. Jednostavno, uvijek treba pitati: kako Vam mogu
pomoći? Ako je pomoć potrebna.
Svakog 15. listopada kod nas i u svijetu obilježava se
Dan bijelog štapa, dan slijepih i slabovidnih osoba. Kako Vaše udruženje obilježava
taj dan?
Ovisno o potrebi, no
uvijek je bitno posvješćivanje o mogućnostima slijepih i slabovidnih,
ukazivanje na potrebne prilagodbe i potpore kako bi se izjednačile mogućnosti
slijepih i slabovidnih osoba, ali nastojimo i kroz konkretne primjere ukazati
da slijepe i slabovidne osobe mogu ravnopravno sudjelovati u svim aktivnostima
u zajednici i same dati doprinos kvalitetnijem životu u zajednici u kojoj žive.
Problem nezaposlenih je uvijek aktualan. Koji su to
poslovi koje jedna slijepa osoba može obavljati i dobivaju li slijepi poslove?
U vremenu u kojemu
živimo i kada osobe bez invaliditeta teško dolaze do zaposlenja, možete samo
zamisliti kako teško se zapošljavaju općenito osobe s invaliditetom pa tako i
slijepe osobe.
Donedavno je to bilo
nekoliko zanimanja (telefonist, fizioterapeut), ali i uključivanje slijepih i
slabovidnih osoba u redovite obrazovne ustanove, kako srednjoškolske, tako i u
više i visoke. Slijepe i slabovidne osobe, kao i druge osobe s invaliditetom,
imaju mogućnost osposobljavanja i stjecanja znanja koje će im omogućiti
ravnopravno traženje zaposlenja u društvu.
Samo uz kvalitetno
obrazovanje osobe s invaliditetom mogu biti ravnopravni sudionici na tržištu
rada, i to je jedan od glavnih razloga osnutka naše Zaklade.
Sudjelovali ste u snimanju Biblije kako bi je slijepi mogli slušati. Recite nam postoje li
svećenici koji posebno rade u pastoralu slijepih i slabovidnih pri vašoj
udruzi? Kako se Crkva može dodatno uključiti?
U našoj Zakladi nema
svećenika koji bi posebno radili sa slijepim i slabovidnim osobama. U Zagrebačkoj
nadbiskupiji duhovnik za osobe s invaliditetom je vlč. Dragutin Goričanec.
Crkva bi mogla učiniti nekoliko stvari koje bi uvelike doprinijele boljem
duhovnom životu osoba s invaliditetom. Kada je riječ o slijepim i slabovidnim
osobama, tu je najveća potreba za prilagođenom duhovnom literaturom.
Kada govorimo o osobama
koje se teško kreću ili se kreću pomoću invalidskih kolica, tada treba poraditi
na prilazu crkvi da bude prilagođen, jer uglavnom su naše crkve starije gradnje
s puno stepenica što ovim osobama onemogućava pristup sakralnom prostoru.
I još jedna skupina
osoba s invaliditetom koja je u teškoj situaciji jesu gluhe i nagluhe osobe.
Za njih je potrebno
osposobiti svećenike da se služe znakovnim jezikom kako bi gluhe osobe mogle
pristupiti sakramentima, ali i sudjelovati u euharistijskim i drugim
sakramentalnim slavljima.
Pretpostavljamo, kako rekoste, da je slijepima u
Zagrebu mnogo lakše nego po manjim gradovima i selima... Kakav je položaj slijepih i slabovidnih osoba koje ne žive u velikim
gradovima i nemaju prigodu ići u školu za slijepe i slabovidne?
Svakako grad Zagreb pruža veći broj mogućnosti. Sama gradska
uprava je vrlo osjetljiva na potrebe i izjednačavanje mogućnosti osoba s
invaliditetom, ali zahvaljujući mogućnosti korištenja ceccogram usluge u pošti (napomena: „besplatna pošiljka za
slijepe“), naše knjige dolaze do slijepih osoba diljem Hrvatske i BiH.
Danas se u Hrvatskoj nastoji da već od vrtićke dobi
djeca s invaliditetom budu uključena u grupe s djecom bez invaliditeta što
omogućava njihovo ravnopravno uključivanje u školu, a nakon toga i u poslovni
svijet. Također, slijepe osobe imaju mogućnost komunikacije i korištenja svih
usluga koje pružaju moderna sredstva informiranja, internet, audioknjige,
uključivanje u redovite obrazovne ustanove pa čak korištenje tzv. pametnih
telefona, što otvara mnoge mogućnosti u obrazovanju.
Saznali smo kako
se slijepi i slabovidni bave sportovima koji su baš prilagođeni njima. Recite nam
nešto više o tome, koji su to sportovi?
Nekoliko je osnovnih sportova kojima se bave slijepe i
slabovidne osobe: šah, kuglanje, pikado, golbal; također se slijepe i
slabovidne osobe natječu u različitim atletskim sportovima.
Kakav je sustav
zdravstvenog osiguranja dostupan slijepim i slabovidnim? Što pokriva osiguranje,
a što sami ljudi moraju nabavljati?
Sustav osiguranja je jednak za sve u Hrvatskoj. Osobe
koje imaju stopostotni invaliditet oslobođene su plaćanja dopunskog osiguranja.
Od pomagala su redovita pomagala koja osigurava HZZO:
štap, sat, uređaj za slušanje zvučnih knjiga; dok ostala pomagala ovise o dobi
slijepe, odnosno slabovidne osobe, primjerice: računala s govornim jedinicama
mogu dobiti osobe koje se nalaze na obrazovanju, odnosno mogu dobiti uređaje za
čitanje teksta pisana Brailleovim pismom.
Kako se ljudi
trebaju odnositi prema slijepima i slabovidnima? Što slijepi ne vole da im se
događa u ophođenju u svakodnevnom životu?
Kao što smo već rekli, prvenstveno se svi trebaju držati
osnovnog pravila, a ono glasi: osobu s invaliditetom, prije nego bilo što
pokušate učiniti da biste joj pomogli, pitajte: „Trebate li pomoć?“ Ako kaže da
treba, pitajte kako joj možete pomoći. Ako osoba ne treba vašu pomoć, nemojte biti
uvrijeđeni, možda će druga osoba trebati vašu pomoć!
Recite nam kako
se definira slabovidnost, to jest kada se za određenu osobu može reći da je
slabovidna? Znate li koliko ima slijepih i slabovidnih osoba u Hrvatskoj, BiH i
Europskoj uniji? Možemo li govoriti o postotcima u odnosu na ukupni broj ljudi
na zemlji?
Što se tiče ukupna broja slijepih i slabovidnih u
Hrvatskoj on iznosi između 12 000 i 13 000 osoba, a slijepih je pak oko 6 000. Zakonski
je određeno da se slabovidnošću smatra ostatak vida od 40% do 0,5%, dok
sljepoća nastupa kada je ostatak vida manji od 0,5%. Za ostale upite nemam
informacija.
Htio bih samo
napomenuti kako kroz Zakladu organiziramo hodočašća i edukativna putovanja na
koja vodimo 20 mladih s invaliditetom, a svakoj mladoj osobi s invaliditetom
osiguravamo asistenta koji joj pomaže tijekom hodočašća i putovanja.
Cilj putovanja je
omogućiti mladima s invaliditetom da posjete mjesta koja sami ne mogu, ali i
omogućiti mladima bez invaliditeta da upoznaju život osoba s invaliditetom,
njihove potrebe, mogućnosti, načine komunikacije kretanja jer na ova hodočašća
vodimo mlade osobe s različitim vrstama invaliditeta, slijepe, gluhe, osobe u
invalidskim kolicima i osobe s drugim vrstama invaliditeta.
Imamo i program
pružanja pomoći u obrazovanju kroz koji putem natječaja dodjeljujemo razna
tehnička pomagala koja su nužna mladima s invaliditetom za njihovo uspješno
školovanje. Također, u našem prostoru održavaju se razne izložbe, susreti od
kojih je kontinuiran susret roditelja i djece s različitim vrstama teškoća.
Nema komentara:
Objavi komentar