Duhovni plodovi protestantizma u Europi veoma su slabo vidljivi

Prošlo je 500 godina otkako je Martin Luther objavio svojih 95 teza na vratima crkve u Wittenbergu. Riječ je o događaju koji je promijenio izgled tadašnjeg svijeta, a posljedice toga čina osjećaju se i dandanas. Upravo su velika obljetnica, ali i pohod pape Franje Švedskoj, kako bi se počelo obilježavanje pola stoljeća od reformacije, bili povodom da sugovornika nađemo u mr. Sergeju Beuku, članu Reformatske kršćanske Crkve u Srbiji...

Mr. Beuk je rođen 1972. u Beogradu gdje je studirao na Bogoslovskom fakultetu SPC-a. Pedagogiju i andragogiju diplomirao je 2003. na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu, a teološke studije 2005. na Protestantskom teološkom fakultetu u Novom Sadu, na komu je i magistrirao 2007.

Sredinom 2005. započeo je niz tribina Razgovori o religiji, a tijekom 2009. suorganizator je teoloških konferencija na teme religijske konverzije i problema vječne nade u religijama. Sudionik je mnogih teoloških konferencija u zemlji i inozemstvu. Od 2007. radi na mjestu programskog urednika Doma omladine u Beogradu s više od 400 ostvarenih programa. Objavio je više znanstvenih radova u teološkim časopisima u Srbiji. Predavač je na Protestantskom teološkom fakultetu u Novom Sadu...

Poštovani gospodine Beuk, recite nam što za Vas predstavlja pojam reformacija? Na što prvo pomislite kada čujete tu riječ?

Sam pojam reformacije, odnosno protestantske reformacije, izaziva skup različitih asocijacija: na prvom mjestu to je istupanje Martina Luthera i njegova težnja za fundamentalnom promjenom paradigmi pozicije i uloge Crkve. Iako, na samom početku, nije postojala težnja za stvaranjem novih crkvenih zajednica, reformacija ubrzo dobiva novu fizionomiju započinjući revolucionarno poglavlje u životu kršćanskog Zapada. Zatim, reformacija podrazumijeva i drugačiju socijalnu ideju stavljajući u središte zanimanja pojedinca i njegov živi odnos s Bogom, podvlačeći individualnu odgovornost, kako u soteriološkom, tako i u općedruštvenom smislu - problematizira se pozicija autoriteta i značaj institucija, što je u XVI. st. bio krucijalan civilizacijski iskorak.

Na kraju, mislim da je kulturološki značaj reformacije nesporan imajući u vidu najprije promociju pismenosti, a zatim i čitav set normi koje su, povijesno, uslijedile. Protestantska reformacija i rimokatolička protureformacija bile su svojevrsne prekretnice za vjernike, klerike i Crkvu, ali i za društva koja su njima bila obuhvaćena, prelijevajući se preko granica teologije ili Crkvenog prava.

Dakle, reformacija za mene označava „promjenu, restrukturiranje i redefiniranje“, sa svim pozitivnim i negativnim konsekvencama koje donosi, praktično, svaka značajna povijesna epizoda. Ako postavimo pitanje koji su povijesni događaji i procesi konstituirali suvremene društvene, političke, pa i ekonomske odnose, to bi, pored Francuske i Industrijske revolucije – da spomenemo samo neke – bila i protestantska reformacija kao vitalno važna za ideju progresa u političkoj teoriji, ekonomskim odnosima, pedagogiji i sl.

Papa Franjo putuje u Švedsku kako bi 31. listopada sudjelovao na zajedničkoj katoličko-luteranskoj službi. Tako će započeti obilježavanje 500. obljetnice od početka reformacije. Kako komentirate taj potez Svetoga Oca?

To je izvanredno važan potez, i to ne samo u smislu razvoja pozitivnih odnosa dviju Crkava, već i iz prizme budućnosti zapadnog kršćanstva. Vjerojatno se mnogi s ovakvom izjavom ne bi složili, ali bih izložio tri osnovna razloga za takvo mišljenje.

Prvi ide u pravcu zaključka da nakon stoljeća ratova i neprijateljstava danas više ne postoje esencijalni razlozi za sukobe koji su postojali u nekadašnjoj Europi. Politička moć i utjecaj Crkava danas nisu globalno relevantni, društva su sekularizirana, a pojedinci duboko alijenirani, kako u socijalnom, tako i u ekonomskom statusu. Daleko od osjećaja egzistencijalne sigurnosti i opće izvjesnosti, usamljeni pojedinac, konstantno medijski bombardiran, biva sve izoliraniji od spiritualnog izvorišta – bez putokaza, bez bazična elementarija društveno-etičkih normi i bez kontrole nad političkim procesima, on sve manje nalazi mjesto Crkvi u vlastitoj svakodnevici i svijetu uopće. A ako Crkvu čine ljudi određena vremena i prostora koji u nju unose suvremene vrijednosti i postavljaju suvremena pitanja, nadajući se odgovoru koji je u skladu s njihovim očekivanjima, jasno je da je unutar Crkve ili Crkava prisutan duh vremena koji se umnogome razlikuje od doba sukoba rimokatolika i protestanata.

Drugi razlog možemo nazvati teološkim: sam status teološkog promišljanja dobio je u XX. st. novu formu, značaj i značenje. Obratimo, nakratko, pozornost na dijalektičku, kontekstualnu ili narativnu teologiju, što u njima možemo otkriti? Prije interdisciplinarnost, nego dogmatiku; ili, možemo li govoriti o feminističkoj ili crnoj teologiji, a da nemamo u vidu prije determinante političke, nego sistematske teologije? To ne znači da je vrijeme tradicionalne teologije prošlo, već da suvremenost sa sobom nosi specifičnosti vrijedne teološke spekulacije. Dakle, govorimo o epistemičkoj simbiozi, o potrebi i mogućnostima govora o Bogu iz što opsežnije sume kognitivno doseziva.

Treći razlog možemo okarakterizirati kao eklezijalni, što sa sobom povlači pitanje: što danas podrazumijevamo pod terminom „Crkva“? Je li to samo institucija ili hijerarhija; samo administracija ili arhitektura; samo klerici i vjernici ili sve zajedno? Često zaboravljamo da je Crkva univerzalna, opća, katoličanska i jednako otvorena za sve, da je poruka ljubavi ultimativna i da su svi vjerujući braća i sestre u Kristu, bez favoriziranja, pristranosti ili bilo kakve isključivosti. Mislim da papa Franjo ne želi promovirati Crkvu kao repozitorij sakramenata, nego kao djelatni instrument vjere i milosrđa. Možda upravo 500 godina obilježavanja reformacije bude klica i pokretač novog duha razumijevanja među svim kršćanima.

Ne treba ignorirati nijednu prigodu za susret, pogotovo ne na visokoj razini. Ipak, mnogi će „prigovoriti“ Svetome Ocu što ide na obilježavanje jednog takvog događaja kada se zna što je on donio Europi, više desetljeća ratova, pokolja i razjedinjenja Kristove Crkve... S obzirom na sva događanja u proteklih 500 godina, recite ima li razloga za „slavlje“?

S obzirom da je 2016. proglašena Godinom milosrđa u Rimokatoličkoj Crkvi, potpuno je jasno da je zajedničko bogosluženje s luteranima dio vizije pape Franje za približavanjem i sabiranjem kršćana sa svih meridijana. Papa je, obrazlažući inicijativu, pozvao na praktično življenje milosrđa, i to se odnosi, kako na klerike, tako i na laike, odnosno na sve rimokatolike koji žele sudjelovati u inicijativi koja za cilj ima promociju osnovnih postulata kršćanske etike. Naravno da će uvijek biti onih koji prigovaraju, ali onda moramo postaviti pitanja: je li milosrđe zadatak svakog vjernika i što je alternativa dijalogu među kršćanima?

Često zaboravljamo da su zadatci koje je pred sve nas postavio Krist: milosrđe i ljubav prema bližnjima, moljenje za neprijatelje i empatija prema svima u potrebi, bez razlike. Naspram toga, očekuje nas separacija i dalja dezintegracija i, posljedično, potencijalni ponor nerazumijevanja, što svakako treba izbjeći.

Imamo razloga za radost jer nekadašnja točka razdora danas može biti točka susreta, a liturgijsko zborovanje tek početak novih inicijativa. Moja sumnja ide u pravcu same ideje „slavlja“; ima li bilo kakva razloga za slavljem kada u ovom trenutku milijuni ljudi pate u ratnim vihorima i izbjegličkim kampovima, kada desetci tisuća djece umiru bez hrane i lijekova i kada ekstremizam postaje prijetnja za cijeli civilizirani svijet? Ako tomu dodamo kroničnu ekonomsku i ekološku krizu, sasvim je jasno da razloga za slavlje, u ovom trenutku, ima malo.

Prema Vašem mišljenju, nakon toliko stoljeća je li reformacija bila pozitivna ili negativna?

Teško je dati kategoričan odgovor. Mislim da je, načelno, reformacija bila pozitivna jer je iznijela zahtjev za povratkom povijesnim korijenima, kada je život Crkve u pitanju, donoseći novine u teologiji, egzegetici i liturgici. Također, trasirala je put mnogim socijalnim promjenama: od obrazovanja, preko političkih sloboda, do ekonomije i zahtjeva za osobnom inicijativom i odgovornošću na skoro svim poljima. S druge strane, protestantska reformacija je izazvala čitav niz raskola u vlastitom krilu, iz čega se rađaju Crkve i denominacije s relativno udaljenim i često suprotstavljenim vizijama u pogledu organizacije i uloge Crkve u svijetu. Svakako je pogrešno promatrati reformaciju samo kroz disperzivnu vizuru, ali stoji činjenica da se tradicionalni, ali i evanđeoski protestantizam nije obranio od sektne psihologije, što za rezultat ima postojanje mnogih organizacija koje malo imaju dodirnih točki s izvornim protestantizmom, osim možda u imenu, ali koje se dosljedno pozivaju na istu tu reformaciju, bez ikakvih povijesnih ili teoloških razloga.

Naravno, možemo reći još mnogo toga, međutim smatram bitnom činjenicu da protestanti danas, u većini, smatraju da je došlo vrijeme za redefiniranjem vlastite pozicije naspram Rimokatoličke Crkve, ali i naspram islama, na primjer, jer izazovi suvremenosti kao što su radikalna sekularizacija, politički i vjerski ekstremizam, globalizacija i sl., pred različite Crkve i religije stavljaju isti zadatak, a to je dijalog o alternativama i programima koji bi doprinijeli smanjenju napetosti među nacijama i vjerama, u duhu suradnje i tolerancije. To se ne odnosi samo na Crkve, već i na političke i kulturne elite, intelektualce i sve one koji smatraju da mogu nešto pozitivno učiniti. Možda su individualna sloboda mišljenja, riječi i djela jedna od rezultanti protestantske reformacije koje i danas možemo uočiti.

Kakvi su duhovni plodovi reformacije u današnjoj Europi i svijetu gdje su protestanti općenito većina? Može li se postaviti pitanje je li vjera u ljudi „jača“ nego u zemljama gdje su npr. katolici ili pravoslavni u većini?

Duhovni plodovi protestantizma veoma su slabo vidljivi, barem kada govorimo o Europi. Ono što možemo primijetiti jest određena religijska tradicija, način mišljenja i radna etika, no spiritualni elementi protestantizma prisutni su još samo u Crkvama i to, čak, ne u svim, nažalost. Čini mi se da je u proteklih 30-ak godina došlo do postupne desakralizacije, do devastiranja ideje „Svetog“ u svakodnevnom životu Crkve, što za posljedicu ima, između ostalog, i istupanja vjernika iz zajednice, ateizaciju i degradaciju crkvenih politika, kao i osjećanje nepovjerenja u posredničku ulogu Crkve. Izrečeno se odnosi, uglavnom, na tradicionalne protestantske Crkve, međutim s Crkvama i denominacijama evanđeosko-protestantskog usmjerenja stvar stoji drugačije: istraživanja sociologije religije donose nam podatke da broj evanđeoskih protestanata u svijetu stabilno raste, od 1% do 2% na godišnjoj razini što, pored širenja islama, predstavlja, praktično, jedinu uspješnu kršćansku misiju. Postoje, naravno, iznimke: rast broja anglikanaca u Africi, kalvinista u Ukrajini, na primjer, ali u ukupnom zbroju tradicionalne Crkve opadaju, a evanđeoske rastu. Mnogo bi nam mjesta zauzelo iznošenje razloga zbog čega je to tako, međutim možemo konstatirati da tamo gdje su evanđeoski protestanti većina ili ih ima u značajnu postotku, kao u SAD-u, dolazi do određenih uočljivih promjena: osnivaju se specijalizirani mediji, razvija se izdavaštvo, promoviraju se filmovi s kršćanskom tematikom, priređuju se javni skupovi, sve u cilju privlačenja potencijalnih vjernika.

Zaključujem da vjera u protestantskim zemljama jest zauzimala drugačije socijalno mjesto u odnosu na zemlje gdje većinu čine pravoslavni i rimokatolici, ali danas osobna vjera nije zaglavni kamen za većinu nominalnih kršćana, i to se odnosi i na protestante, i na pravoslavne, i na rimokatolike.

Na svu sreću, doba sukoba između kršćana je umnogome iza nas. Ipak, češće se govori o razlikama koje razdvajaju sve kršćane, a rjeđe o dodirnim točkama. Trebamo li i kako, u duhu ekumenizma, više isticati ono što nas spaja nego razdvaja?

Čini mi se da oko termina „ekumenizam“ postoji još uvijek aktualno nesuglasje. Ekumenizam predstavlja globalnu kršćansku inicijativu, kao i skup određenih praksi koje nemaju značaja bez baze u ekumenskoj teologiji. Dakle, praksu prati određena teorija, definiran skup normi i vrijednosti s kojima se slažu svi akteri, ali ukoliko minimuma nema, ne možemo neku aktivnost, ma koliko dobronamjerna bila, nazvati ekumenizmom.

Dalje, ekumenizam nije i ne smije postati prozelitizam. Osim toga, koji ekumenizam, rimokatolički, protestantski ili neki treći? Potrebno je neprekidno ukazivati na pitanja i dvojbe da bismo uopće mogli govoriti o otvorenom i zdravom dijalogu, a jasni odgovori će nas, vremenom, dovesti do određenih zaključaka. Mislim da se kršćani mogu složiti u osnovnim doktrinama, a razlika će uvijek biti više.

Pogledajte samo diferencijacije u vrstama ustrojstva Crkve – episkopalni, prezbiterijalni i kongregacionalni, ili u poziciji sakralne teologije, i odmah će biti jasno koliko je među kršćanima razlika. Međutim, teološka srž je vezivno tkivo i osnovni gradivni element našeg razumijevanja i prepoznavanja. Tako možda možemo stići do cilja, u jednom duhu razumijevanja i poštovanja.

Kako ocjenjujete ekumenizam iz perspektive jedne većinski pravoslavne zemlje i grada gdje postoje Katolička, ali i ostale Crkve?

U Srbiji danas ima nekoliko uspješnih primjera ekumenske suradnje između Srpske Pravoslavne Crkve i Luteranske Crkve Njemačke. Također, postoje kontakti na vrhu između Pravoslavne i Anglikanske Crkve; patrijarh srpski Irinej je pozitivnim ocijenio mogući posjet pape Franje Srbiji, posljednjih nekoliko godina ima dosta ekumenskih primjera suradnje. Znam i da Rimokatolička Crkva u Srbiji ima iznimno kvalitetne programe ekumenskog zajedništva, dok tradicionalne protestantske Crkve, nažalost, ostaju nedovoljno aktivne.

Postoje i druge inicijative: uskoro će se navršiti deset godina od započinjanja religiološko-teološkog programa Doma omladine Beograda, čiji sam programski urednik, a koji je i zamišljen kao prostor za iznošenje različitih filozofskih i bogoslovskih stavova. Jedan od eminentnih gostiju bio je i gospodin nadbiskup Stanislav Hočevar koji je upravo naglasio potrebu za postojanjem javnih programa koji pozivaju kršćane na približavanje, ali i preispitivanje.

U Beogradu i Novom Sadu aktivno je nekoliko pravoslavnih i nepravoslavnih organizacija koje u vlastitoj agendi imaju i ekumenizam kao zadatak. Naravno, postoje i negativni primjeri, premda oni ne utječu na osnovni tijek ekumenskih razgovora i kontakata, što znači da stanje možemo ocijeniti kao relativno pozitivno.

Je li, prema Vašem mišljenju, jedinstvo kršćana moguće, i što je potrebno za realizaciju tog, možemo slobodno reći, velikog pothvata u koji mnogi u startu sumnjaju?

Još jedno teško pitanje. Možda je najbolje da pogledamo kakva je trenutno situacija kada govorimo o kršćanskom jedinstvu: stav pape Franje razumijem kao otvorenu dijalošku platformu koja podrazumijeva i unošenje različitosti, a ne puko slaganje ili izbjegavanje teološki „teških mjesta“, canterburyjski nadbiskup intenzivirao je rad Anglikanskog centra u Rimu, ekumenski patrijarh poziva na jedinstvo, predstavnici luteranskih i reformatskih Crkava također. Dakle, postoji širok spektar aktivnosti i potencijalno neosvojena prostora za razgovore. Jesu li oni dovoljni i je li takva suradnja, u mnogim slučajevima, potpuno iskrena, sasvim je drugi problem. Možda je u ovom trenutku pravo pitanje: što kršćani mogu zajedno učiniti na promociji mira i koje programe Crkve mogu ponuditi kada su pomirenje i mir u pitanju?

Živimo u kompleksnom vremenu; na pragu smo novog hladnog rata. Imamo li izbora, nego barem pokušati ujediniti se oko općeg cilja, a to je mir, i to ne kao kršćani ili muslimani, rimokatolici ili pravoslavni, već, prvenstveno, kao ljudi? Mislim da nemamo.