U povodu 23.
kolovoza, nadnevka koji bi se u Europi trebao obilježavati kao Dan sjećanja na
žrtve svih totalitarnih režima, 2019. razgovarali smo s dr. Antom Čuvalom,
povjesničarom i hrvatskim političkim emigrantom.
Ante Čuvalo
je rođen 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga. U Italiju se odselio 1965., a sljedeće
godine u SAD gdje je diplomirao filozofiju i teologiju te 1987. doktorirao na Ohio State Universityju s tezom o
hrvatskom nacionalnom pokretu 1966. – 1972.
U Detroitu
je utemeljio i vodio radijski program Zvuci
Hrvatske. Predavao je na Ohio State
Universityju i Joliet Junior Collegeu
(Illinois). Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i
noviju hrvatsku povijest.
Objavio je
nekoliko knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku, kao i brojne članke o
Hrvatima, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Nakon povratka iz Amerike sa
suprugom Ikicom utemeljio je izdavačku
kuću CroLibertas Publishers.
Poštovani, prošle ste godine (2018.) napisali i izdali
knjigu Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u
poraću (1945. – 1952.). Za početak nam recite što je to zapravo
totalitarizam i spada li prošli sustav u bivšoj Jugoslaviji u taj pojam?
Dok je svijeta i vijeka, XX. stoljeće ostat će
posebice zapamćeno po dvama užasnim svjetskim ratovima i vladavini tiranija
koje su se temeljile na totalitarnim ideologijama komunizma i fašizma. Premda
su te ideologije naizgled različite pa i oprečne, one su u biti dva naličja
istog novčića. Komunizam i fašizam/nacizam su negacija ljudske slobode u svim
sferama života – misli, riječi i djela. Istina, nisu totalitarizmi u praksi
uvijek i svagdje isti, ali je njihova bit bila i ostala nepromijenjena: sustavi
potpune kontrole pojedinca i društva – zato ih nazivamo totalitarizmima.
Fašistički teror provođen je u ime države, nacije i
rase, a komunistički u ime radničke klase i revolucije koja će nas, navodno,
dovesti do savršenog društva. Ali onom tko je morao trpjeti i/ili izgubiti
glavu, nije bila baš neka razlika pati li i/ili umire zbog toga što su ga
proglasili neprijateljem nacije ili klase, odnosno revolucije. Prepucavanja
koji je totalitarizam bio bolji ili gori su bespredmetna, oba su bila utjelovljenje
zla!
Što se tiče komunističkog režima u Titinoj Jugoslaviji, mnogi ga ne
uvrštavaju među totalitarne režime. Ali nije se čuditi kad oni koji tako misle,
smatraju da je, na primjer, u Sovjetskom Savezu totalitarizam vladao samo za
vrijeme staljinizma, dakle samo od 1924. do 1953. Prema takvim mjerilima, moglo
bi se zaključiti da je kod nas, kao i zemljama pod sovjetskom čizmom, vladao
nekakav moderni prosvijećeni apsolutizam! To su besmislice!
Titin komunizam bio je temeljen na istim ideološkim načelima
i provođen istim metodama kao i onaj u Sovjetskom Savezu ili bilo kojoj državi
koja je pala pod komunizam. Režim je taktizirao, prolazio kroz reforme,
mijenjali se neki čelni ljudi, ali totalitaristički sustav je u biti ostao
isti: vladavina jedne partije potkrijepljena kultom ličnosti! Tako je bilo (a i
danas je) gdje god vlada totalitarističko jednoumlje.
Kad se govori kako je u ta vremena „bilo bolje“ pa
čak i „odlično“, mislim da je to kod nekih sindrom biblijskog bijega iz Egipta
(dosta ih je i tada čeznulo za „dobrim starim vremenima“ pod faraonom), a kod
drugih je očit otpor prema samostalnoj hrvatskoj državi koja im nikako ne ide „pod
kapu“. A oni koji žele „znanstveno“ dokazati da je jugo-režim bio „dobar“ i
prihvatljiv, izgleda ne žele shvatiti srž totalitarizma. Ne radi se samo o
ubijanju, teroru, logorima i zatvorima. Narav totalitarizma – bilo
komunističkog ili fašističkog – je uništiti ljudsku osobnost, samoinicijativu i
slobodno stvaralaštvo; podjarmiti njegove ili njezine talente; prisiliti ga da „podigne
bijelu zastavu“, da kaže „pusti me u miru, igrat ću vašu igru, neću vam
zadavati problema“. Cilj svih takvih i sličnih režima nije pozatvarati sve „neprijatelje“,
fizički ih uništiti, pa čak ni ideološki „obratiti“. Najvažnije je da svi budu
poslušni, da se „predaju“, da znaju „svoje mjesto“. A ljudska individualnost,
sloboda misli i djela su temelji demokracije.
Ako se zna da su totalitarni sustavi loši,
zašto je Europska unija morala donositi odluku da se jedan dan u godini
obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?
Istina, to
bi se trebalo znati, ali mnogi „ne znaju“, bolje reći ne prihvaćaju činjenicu
da je komunizam bio veliko zlo. Hvala Bogu da konačno od 2009. postoji
zajednički Europski dan (23. kolovoza) sjećanja na žrtve svih totalitarnih
režima. Tog je dana 1939. potpisan zloglasni pakt između dvaju europskih i
svjetskih zala, i time su se oni sami izjednačili. Ali čim je Europski parlament
proglasio Dan sjećanja, odmah su graknuli prosvjedi diljem Europe (i svijeta)
da je to „revizionizam“. Navodno, komunizam je donio progres i da je broj
žrtava komunizma uveličan. Marksisti i njihovi simpatizeri bi najradije o
krvavoj prošlosti komunizma šutjeli kao što se moralo šutjeti u zemljama gdje
su vladali (ili još vladaju) komunistički režimi, ili pak prešućivalo i
umanjivalo na Zapadu. Dobar primjer prešućivanja zlodjela koja su se događala u
Sovjetskom Savezu je Walter Duranty,
poznati dopisnik New York Timesa,
koji je za svoje neistinite dopise iz Rusije bio 1932. nagrađen Pulitzerovom
nagradom! On je danas uzor onima koji umanjuju pa i opravdavaju komunističke
zločine. To je danas pravi revizionizam, a ne onaj koji konačno iznosi na
svjetlo dana podatke koji ukazuju
da mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi.
Vrijeme je da se pristupi svim totalitarizmima i svim žrtvama otvoreno, na isti
način i istim mjerilima.
Kako u „demontiranju totalitarnog naslijeđa“
kotiraju Hrvatska kao članica, i BiH kao kandidat za EU?
Kratak
odgovor bi bio: Vrlo slabo! Ali ću ipak to malo prokomentirati. Prvo, kod
Hrvata postoje dva jaka naslijeđa, jugoslavensko i socijalističko/komunističko.
Ovomu treba dodati prisutnost
svetosavlja i velikosrbizma u hrvatskim zemljama. Oni se uzajamno
prepliću i potpomažu u antihrvatskim i antidemokratskim djelatnostima, i k tomu
služe se hrvatskim zakonima i kunama da, u ime raznih prava, podrivaju sve što
je sveto hrvatskome narodu. Stalno nameću svoju igru, a svi koji to nazovu
pravim imenom, proglašavani su fašistima. Svojom agresivnošću ovakvi nanose
štetu, ne samo Hrvatskoj, nego i svim manjinama, uključujući i onoj kojoj
pripadaju. Pravo manjina na određen broj saborskih mjesta je apsurdno i zloporabljeno
protiv države u čijem saboru sjede. Ne čudi nas ono što oni rade i žele, ali je
zabrinjavajuće da oni
koji bi trebali čuvati i braniti Hrvatsku i njezine interese sve ovo dopuštaju,
pa i dobro plaćaju!
Drugo,
današnje stranke su ustrojene prema „partijskom“ (zlo)duhu, a izborni zakon ne
osigurava demokratske procese po kojima bi moglo i trebalo doći do temeljitijih
promjena na svim poljima, pa i u vodstvu države. Sudstvo i politika su još i te
kako „u zagrljaju“, iz samoljublja, naravno. Računalo se da će članstvo u EU-u
Hrvatskoj otvoriti vrata da zakorači iz komunističkog i jugoslavenskog kala,
ali ne bih rekao da je bilo tu nekih značajnijih pomaka.
Prilike u
BiH je lako procijeniti: zaustavljen je rat, nametnut nepravedan „mir“ i
uspostavljen protektorat u kojem razni vanjski čimbenici igraju svoje
geopolitičke igre i nije nikomu stalo da se stvari u temelju riješe. To je
jedna zona kontroliranog kaosa, a što to dulje traje, to bolje za neke od većih
igrača i njihovih štićenika. Barem tako oni misle. Svako toliko čujemo izjavu
poput: „Vi sami morate riješiti vaše odnose i probleme!“ Pa sad neka to netko
razumije?!
Što se tiče
EU-a, Bošnjacima je do unitarizma, Srbima do odcjepljenja, a nama do
jednakopravnosti i opstanka kao svoji na svome. Istina je da je hrvatski narod
u BiH jedini koji želi ulazak BiH u EU jer tu ipak vidi nekakav pomak iz ovog
ćorsokaka. Možda od toga nešto
i bude. U ovakvim prilikama čini mi se da je najvažnije čuvati i jačati
obitelji, lokalne zajednice u kojima Hrvati žive i preživjeti i ovu muku kao
što smo to radili kroz stoljeća. Ne smije nas obuzeti strah i bijeg jer ne
tražimo ništa tuđe!
Čini se da
je njegovanje totalitarizma kao nečega dobrog posebice izraženo kroz porast
pojave jugonostalgije, pa čak i kod onih koji su rođeni za vrijeme njezina raspada
ili čak godinama poslije. Kako to komentirate?
Nakon svih
tragedija koje su nas zatekle od 1918. do konačnog oslobođenja 1995., bilo bi
za očekivati da svi hrvatski jugofili konačno progledaju! Ali očito da ih ima još
koji ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, ideologiju i praksu velikosrbizma i jugokomunizma. Neka samo
zbroje tragedije koje smo preživjeli zadnjih 70-ak godina, a i danas nam ta
prošlost ne da mira.
Među
Hrvatima je stoljećima živio osjećaj slavenske uzajamnosti. Spomenimo Šižgorića, Pribojevića, Orbinija, Križanića, Rittera-Vitezovića, Kačića-Miošića, Ilirce..., pa i sama ideja jugoslavenstva
nikla je među Hrvatima. Ali nakon nastanka zajedničke države sa Srbima, gotovo
svi naši „Jugoslaveni“
su se iz Beograda vraćali (mrtvi ili živi) kao hrvatski domoljubi. A tako je
bilo i s većinom hrvatskih komunista. Među ostalim, i Tuđman je primjer tog obraćenja. Većina Hrvata iz bivšeg jugo-sustava
časno je obavila svoju domoljubnu dužnost kad se raspadala jugo-država, kad je
trebalo Hrvatsku braniti od velikosrpske agresije i uspostaviti ustroj nove
vlasti. Ali jedan broj aparatčika iz bivšeg sustava ili onih koji su se iz
raznih razloga našli „u procjepu“, nisu bili toliki idioti da bi se pridružili
velikosrbima, pa su malo glumili, čekali i kad je došlo „njihovo vrijeme“,
počeli su dizati glave i umrežavati se s jugonostalgičarima i marksistima, pa i
velikosrbima, unutar i izvan Hrvatske. Ali nostalgičari nigdje na svijetu nisu postigli nekakve
dugoročne uspjehe jer gledaju prema prošlosti, pa neće ni jugonostalgičari.
Što se tiče
mlađih, mislim da na njih djeluje nekoliko čimbenika. U prvom redu škola i oni
koji stvaraju javna mijenja. Na primjer, srednjoškolski udžbenici povijesti
donose i ovo: Tito – „hrvatski političar i državnik“; „Hrvatska država u
sustavu jugoslavenske federacije“!; Broj žrtava „križnog puta nije utvrđen, ali
procjenjuje se da je stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi“; Poslije rata „stradali
su mnogi koji nisu bili prijetnja autoritarnom režimu u nastajanju“; Izbori u
studenom 1945. – Narodna fronta pobijedila, komunisti su se „brzo riješili
nekomunističkih elemenata (ili su ih apsorbirali)“. I ujeo vuk magare! Zašto su
se pobunili „hrvatski Srbi“? „Pobunu su [?!] raspirivanjem straha i mržnje što
su izvršili Miloševićevi ljudi na
terenu“; I... „pojedini su hrvatski političari tu propagandu pojačavali
nebuloznim antisrpskim i proustaškim izjavama“. Dakle, jadni pobunjeni Srbi
bijahu žrtve Miloševića i „pojedinih hrvatskih političara“. Tko nas zavadi!
Nadalje,
mediji u Hrvatskoj stalno melju o „regionu“! Tu su TV serije, filmovi, portali,
koncerti, vijesti..., a o jeziku da i ne govorim! Kljukaju mlade (i stare) svim
i svačim kao da još živimo u istoj državi. Zašto bi nas trebalo zanimati sve što „šušne“ u Beogradu
ili da nam Pupovac svakodnevice
tumači kako je „teško“ biti Srbin u Hrvatskoj? Na drugoj strani, sve što je
domoljubno želi se ocrniti, posebice hrvatske branitelje. Naša vladajuća
gospoda sve to vidi i čuje, i plaća hrvatskim kunama. Zato ne treba šutjeti,
nego govoriti, pisati, bistriti i ustrajno raditi da bi sačuvali hrvatsku
mladež nebuloza jugoslavizma, velikosrbizma, titoizma i totalitarizma bilo koje
boje.
Je li i
danas živ titoizam?
Očito,
nekima je stalo do očuvanja Titina mita. Neki imaju za to i dobre razloge, ali
ne Hrvati. Naime, Srbima je Tito stavio (barem za jedno vrijeme) Beograd na
kartu svijeta. Bilo je to mjesto gdje su se vrzmale vođe „nesvrstanih“ i
špijuni iz cijelog svijeta. Tih godina u ovom dijelu Europe kao da se ništa
nije događalo između Beča i Beograda. Danas je Beograd tamo gdje mu je i
mjesto! Bh. muslimani mogu biti zahvalni jer Tito nije obnovio Banovinu i dao
im je naciju. Isto tako i Makedoncima. A Hrvati ga mogu pamtiti po trima
velikim „zaslugama“ koje simboliziraju: Bleiburg, Stepinac i Karađorđevo 1971.! Ovo troje je sasvim dostatno da Tito
kod Hrvata ostane u pamćenju po zlu, i ne dopuste da ih njegov zloduh i dalje
progoni i dijeli.
Kako komentirate činjenicu da i dalje postoje
oni koji vjeruju u idejnu razliku između fašizma i komunizma u smislu da je
fašizam krenuo kao zlo, a da je komunizam u osnovi „dobra ideja“ koja je pošla „po
zlu“?
Poznato je
da su stari Grci, ponajprije Atenjani, eksperimentirali s modelima vladavine,
od monarhije, aristokracije, oligarhije do izravne demokracije i tiranije.
Također, ustroj rimske republike bio je konzervativan, ali fleksibilan. Na
primjer, u slučaju krize Atenjani su znali birati tiranina, a Rimljani
diktatora na ograničeno vrijeme da izvede državu iz krize. Ali nekima bi se
ipak moć osladila pa se nisu dali maknuti s nje. Za prvog uzora imamo
legendarnog Cincennatusa, a za drugog
Cezara koji se sam proglasio
doživotnim diktatorom (i potom izgubio glavu).
Kad je u Europi došlo vrijeme da legitimitet vladara
dolazi iz naroda, ne od Boga, ponovno je aktualizirano pitanje: koji je tip
vladavine najbolji. Engleska „Slavna revolucija“ (1688.) i Američka (1776.)
donose liberalnu demokraciju i vladavinu srednje klase. Taj tip vladanja se
proširio diljem Zapada, pa čak i u Rusiju prije Prvog svjetskog rata. Ali mnogi
su smatrali da liberalna demokracija nije dobra: da je nepravedna, da je
neučinkovita, itd. I pojavljuju se zagovornici ideje da državu trebaju voditi
najbolji i najsposobniji (mislilo se na sinove, ne na kćeri). Tako nastaje
fašistička stranka koja, navodno, okuplja najbolje, a vodi je il duce
(vođa), „najbolji među najboljima“. Odmah se nameće pitanje tko odlučuje tko su
„najbolji“. Odgovor je lak, oni koji nas slijede i slušaju! Fašizam je pokupio
ideje o vladavini „najboljih“ i o ulozi države sve tamo od Sparte, Platona, Cezara i Machiavellija do Hobbesa,
Hegela, Herdera, Nietzschea itd.
Kad se na ovo primijeni Darwinova
teorija evolucije, rezultat je rasizam koji je tada uhvatio maha i na uglednim
sveučilištima, a fašizam je imao sljedbenika diljem Zapada. Mussolini je od
socijalista postao fašist i u vrijeme poratnog kaosa došao na vlast i teoriju primijenio
u praksu. Hitler je preuzeo njegov
model i stvorio još gore zlo.
Floskulu da
je komunizam bila „dobra ideja“, koja je pošla „po zlu“, moglo se čuti po
američkim sveučilištima (valjda i drugdje na Zapadu) zadnjih desetljeća prošlog
stoljeća, a čuje se i danas. Sjećam se dobro da nisam uspijevao svojim kolegama
približiti što to znači živjeti u totalitarizmu. Amerikanac, posebice mlad
student, jednostavno ne može shvatiti što znači biti neslobodan ili gladan.
Nije to nikada osjetio. Njemu je to virtualna realnost. Zato njima, a i našim mladima koji nisu
osjetili vladavinu totalitarizma, može se dosta lako „prodati“ ovo o „dobroj
ideji“ i „zlu putu“.
Dobre ideje
donose dobre plodove, a krvavi plodovi komunizma su nama starijima dobro znani.
Bila je to nečija tlapnja koja je postala noćna mora! Sve njezine „plodove“ kod
nas još i ne znamo! Još se kod nas zataškavaju žrtve koje je ta „dobra ideja“
progutala dok, na primjer, iz post-sovjetske Rusije saznajemo da je samo kroz
godine 1937. i 1938. bilo zatvoreno 1 548 366 osoba, a od toga su 681 692
likvidirane. Sjeme Marxove „ideje“ čim je proklijalo, urodilo je krvavim plodom jer u svojoj srži nosi
začetke terora i smrti; uništenje svega i svakoga tko stoji na putu samozvane
revolucionarne komunističke „elite“ koja vodi radničku „raju“ u utopijske „dvere
nebeske“, ali na zemlji.
Crkva
u Hrvata, proporcionalno gledano, najviše je propatila od svih zemalja u Istočnoj
Europi... Što to zapravo pokazuje i koliko je javnost upoznata s ovim podatkom?
Marksisti vjeruju da nije Bog stvorio svijet, nego svijet
Boga i religiju. Ali su oni stvorili svoju sekularnu religiju po uzoru na
Bibliju: evanđelje, dogme, apostole, svetce, misionare, mučenike, obrede... i
rajska obećanja na zemlji. Kršćanstvo, posebice Katoličku Crkvu, su vidjeli (i
vide) kao glavnu smetnju njihovu mesijanskom pothvatu „oslobođenja čovjeka“ i,
dakle, treba je uništiti. Budući da je u Hrvata Crkva igrala (i igra) značajnu
ulogu u povijesti i životu naroda, njihova mržnja prema Crkvi bila je
neograničena. Ljude se progonilo i ubijalo zbog vjernosti Bogu, Crkvi i
hrvatskom narodu, a tijekom rata progone i strašna mučenja trpjeli su i od
osvajačkih četnika.
Prošle godine sam pripremio i objavio na engleskom knjižicu Croatian Martyrs for the Faith. (Chicago: CroLibertas, 2018.) u kojoj sam, uz
podulji uvod, donio poimenični popis pobijenih svećenika, redovnika, redovnica,
bogoslova i sjemeništaraca. Naime, još negdje 1980-ih godina prikupljao sam
imena naših mučenika, a prošle godine sam moj popis usporedio i dopunio iz
poznate knjige don Ante Bakovića Hrvatski
martirologij XX. stoljeća (Zagreb: Martirium Croatiae, 2007.). U mojoj knjizi je na
popisu 688 imena. Od toga 537 su žrtve komunizma (uključujući 11 koji su umrli
od poratnih zatvorskih posljedica); četnici su ubili 45; 26 je poginulo od
angloameričkog bombardiranja; 12 su ubili Nijemci; 10 ustaše; 2 Talijani; 19 ih
je umrlo od tifusa pomažući ratnim bolesnicima; 16 je ubijeno od srpskih ili
muslimanskih snaga tijekom zadnjeg rata; jedan je ubijen u Ruandi 1998. K ovomu
treba dodati još nepoznati broj onih koji su prošli kroz logore i zatvore, kao
i porušene crkve i samostane.
Da bi se moglo bolje sagledati koliko su enormne hrvatske
žrtve, napomenimo da je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u Njemačkoj
izgubilo živote 220 „crkvenih osoba“; na području poratne Istočne Njemačke 110;
u Sloveniji 220; u Poljskoj 187 (od 1944. - 1989.); u Slovačkoj 14; u Mađarskoj
„oko 10“ i Albaniji 67. Sve navedeno ukazuje na pravo mučeništvo Crkve u Hrvata
koje je i danas znatnim dijelom nepoznato i Hrvatima, a još manje svjetskoj
javnosti. Jedina namjera pripreme i izdavanja gore navedene knjižice bila je
upoznavati svijet o činjenicama koje govore koliko smo morali pretrpjeti da bismo
ostali ono što jesmo, Hrvati i katolici. Na ovom polju treba još puno raditi da
bi naši mučenici dobili mjesto koje zaslužuju u hrvatskoj povijesti i Crkvi.
„Ako želiš znati budućnost ljudskog roda,
zamisli čizmu koja gazi
ljudsko lice – unedogled“, napisao je Orwell. Koje
je Vaše mišljenje: je li danas totalitarizam u opadanju ili porastu? Postoji li
opasnost da se „probudimo“ u totalitarnom društvu?
Urušavanjem sovjetskog
bloka propao je bipolarni odnos svjetskih snaga. Urušila se, ne samo jedna
vojna supersila, nego i komunistička ideologija u Europi. Potom se govorilo o „kraju povijesti“, da je pobijedila liberalna
demokracija. Ali se isto govorilo (i govori) o sukobu civilizacija. Mi smo sada
u vremenu kad se u ovom multipolarnom svijetu traži nova ravnoteža odnosa. Ne
mislim da u tim procesima ima, barem za sad, opasnosti od kakva „klasičnog“
totalitarizma, kao što je još u Sjevernoj Koreji. Ali na Zapadu dižu glavu „nova
izdanja“ starih ideologija, u prvom redu marksizma. Naime, Marksovo sjeme klija
u drugim oblicima i vrlo lako, ako se ne bude oprezno, može nam se nametnuti
totalitarizam na „kulturniji“ način nego onaj iz 1917. ili 1945. Za mnoge
revolucija i danas teče, premda zasad „podzemnim vodama“ prema „obećanoj zemlji“.
U Americi, na primjer, danas ima puno manje slobode
nego, recimo, unatrag 20 ili 30 godina. U prvom redu zavladao je teror
političke korektnosti. Postoji strah, ne samo što ću reći, nego kako ću reći,
da se slučajno ne bi netko i negdje osobno osjetio uvrijeđen. Nije jasno
definirano što je uvrjedljivo, a što nije. Subjektivni osjećaji „drugoga“ su
postali mjerilo „korektnosti“. Počeli su se i državni zakoni klanjati tom
zlatnom teletu. Ovo se događa u svim zemljama zapadne civilizacije koja se
pomalo utapa u vlastitu hodu u raskošniju, „sretniju i humaniju budućnost“.
Dakle, totalitaristički impulsi su prisutni i u razvijenim demokracijama, a
znamo da se u našem dijelu svijeta sve sa Zapada uzima (pre)ozbiljno. Bojim se
da će doći vrijeme kad ćemo morati vješati barjak duginih boja da bismo
krotiteljima slobode, uma i duha poručili da nas puste na miru, da smo se
predali.
Naime, rastu militantne skupine koje nameću kulturni
marksizam i, boreći se za toleranciju, postaju sve netolerantniji. Za njih apsolutno
je sve relativno; nema hijerarhije moralnih vrjednota; sve su vjere na njihovoj
vagi jednako bezvrijedne; brak, obitelj, nacija, država... sve su to „povijesni
proizvodi“ i „povijest“ će ih dokrajčiti. One stvaraju društveni i moralni
kaos, a znamo da se iz kaosa rađaju zla širokih razmjera.
Na drugoj strani vidimo da se vladajući „liberali“
Zapada pilatovski pitaju „što je istina“?; peru ruke i ne žele se zamjeriti
onima koji nameću društvo „otvoreno“ za sve i svakoga, osim za one koji se ne
odriču svog imena, svog naroda, svoje tradicije, svoje vjere...; ne odriču se
sami sebe.
Ne znamo što
će se dogoditi, ali bih rekao našim mladima: Nemojte bježati od sebe, od onog
što jeste; suočite se sa stvarnošću, ne predajte se; radite i hrabro gradite
budućnost u kojoj ćete biti slobodni od bilo čije tiranije.
Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju
totalitarizma?
Nažalost, u
našim školama ne smije se ni spominjati ulogu kršćanstva u razvoju ideje
slobode na svim razinama: osobne slobode, ljudskog dostojanstva, jednakosti,
sloboda mišljenja, demokracije, ljudskih prava itd. U drugim civilizacijama
biti „slobodan“ značilo je ne biti rob. Sve do novijih vremena u nekim jezicima
nije postojala ni riječ za „slobodu“.
Sloboda u kojoj
danas živimo, a drugi o njoj sanjaju, plod je kršćanske civilizacije i trebamo
je brižno čuvati. Istinski katolički vjernik treba biti protiv totalitarizma
bilo koje vrste. Svaki totalitarizam
donosi svoje bogove i idole, a Bog kojeg mi slijedimo je Bog slobode i ljubavi!
Mi nismo „osuđeni“ na
slobodni i to „bez
izlaza“, kako je tvrdio Sartre. Bog
nam je darovao slobodu iz ljubavi, jer nas je stvorio na svoju „sliku i priliku“
da živimo u njegovoj Ljubavi i Slobodi, i budemo i njegovi svjedoci gdje god
živjeli i što god radili.