ponedjeljak, 12. travnja 2021.

Osobna sjećanja na pastirski pohod Ivana Pavla II. 12. travnja 1997.

Kao stariji maloljetnik sam 1997. sudjelovao u volonterskim akcijama na Koševu tijekom cijele noći i jutra prije mise s Papom. 

Valjalo je sve materijale prevoziti od skladišta do Koševa, istovariti, raspodijeliti po punktovima te podijeliti vjernicima koji su pristizali od ranog jutra. U mom "sektoru" su se dijelile zastavice i šalovi. Početkom mise smo od volontera i organizatora utopili se u "obične" hodočasnike koji su nazočili na misi te se potom razišli svojim kućama.

Nažalost, materijalnoga od pohoda pape Ivana Pavla II. više ništa nemam. Zastavice, i šalovi te liturgijski vodiči su tijekom vremena i nekoliko selidbi izgubljeni. Ponekad u knjižnicama i antikvarnicama naiđem na primjerak monografije Papa u Sarajevu.

U sjećanju su mi je ostalo nekoliko scena, od rađanja sunca, promjenjivog vremena te laganog buđenja prirode i pupanja na granama obližnjeg drveta gdje sam satima stajao i dijelio materijale. To sam buđenje simbolizirao s nadom koja je tada rasla u svima nama.

 

 

petak, 29. siječnja 2021.

Mariofonije: Od Crkve nepotvrđena Gospina ukazanja tijekom 20. i 21. stoljeća

Kroz povijest kršćanstva vjernici su prijavljivali kako im se ukazuju Gospa, Isus, anđeli i sveci. Bilo je nebrojeno mnogo različitih ukazanja, ali dokazano i priznato ih je veoma malo. U osnovi, ukazanja su vidljiva pojava nadnaravnih bića koja je u uobičajenim uvjetima nedostupna ljudskim osjetilima. U ovome ćemo tekstu govoriti o onim Gospinim ukazanjima koja (još) nisu priznale Crkvene instance... 

Crkveno učiteljstvo tijekom povijesti pridržavalo je pravo da se svaki pojedini fenomen, koji se tiče pitanja vjere, dokumentira, ispita i na kraju utvrdi njegova istinitost. Iz toga se vidi kako se nadnaravnost jednog događaja ne može, ne smije i ne treba pretpostavljati i uzimati zdravo za gotovo, nego se ona mora i dokazati.

Razlog je tomu što vjernici, koji prijave ukazanja, ne moraju biti dobronamjerni, mogu biti željni pozornosti, slave, novaca, mogu imati zdravstvenih problema, biti žrtve klasične prevare ili šale koja je otišla predaleko. Zato je jasno zašto se svakomu fenomenu treba pristupati hladne glave i ispitivački, a ne navijački.

 

Podjela ukazanja na podvrste

U svojoj osnovi ukazanja se mogu podijeliti na dvije vrste: privatna i javna.

Privatna ukazanja bitna su za život pojedine osobe, nakon koje ona preokrene svoj život. Mnoge od tih osoba su tijekom povijesti doživjele obraćenje, postale sluge Božje, blaženici ili sveci. No ovdje je važno napomenuti da Crkva još nije priznala neka od ukazanja ljudima koji su kasnije proglašeni svetima.

Javna ukazanja su skoro uvijek nastala iz potrebe za širim društvenim značajem. Postojao je posrednik, ili više njih, ali se poruka ticala čitave zajednice.

S obzirom na to da postoje priznata i nepriznata javna ukazanja, izuzetno je važno ne brkati pojmove hodočasničkog mjesta ili svetišta s mjestom ukazanja, koje je često i hodočasničko mjesto i svetište. Dakle, nije svako svetište mjesto ukazanja, ali je svako priznato mjesto ukazanja danas svetište.

Budući da ne bi bilo moguće na jednom mjestu pobrojati sva (navodna) ukazanja tijekom povijesti usredotočit ćemo se samo na 20. i 21. stoljeće i to na ona mjesta za koje se još uvijek vodi proces ili istraživanje, a od Crkvene instance nije stigao konačni negativni odgovor.

Kronologija ukazanja

U povijesti će ostati zabilježeno da je prvo prijavljeno ukazanje u 20. st. bilo na Veliku Gospu 1900. i to kasnijoj svetici Gemmi Galgani u mjestu Lucca u Toskani, Italija. Iste godine bila su dokumentirana tri ukazanja u Austriji (Kirchdorf), Tanzaniji i Kini (Peking). U Campitellu na Korzici u Francuskoj 1902. bilo je prijavljeno ukazanje.

Sv. Maksimilijan Kolbe je 1904. u mjestu Zdunska-Wola u Poljskoj doživio ukazanje koje još nije priznato.

Od rujna 1909. do kraja godine u Francuskoj su evidentirana tri slučaja i to u malom mjestu Grey, te Bordeauxu i Loublandeu.

Sljedeće godine u Baden-Badenu u Njemačkoj, Tourtesu u Francuskoj, Sandyiju u državi Utah u SAD-u te u Aleksandriji u Egiptu, pojedinci su prijavili viđenje Gospe. Zanimljivo je da je egipatski svjedok postao kasnije Kiril VI., to jest koptski Papa.

 

Prvi svjetski rat

Ukazanje od 17. rujna 1911. iz Bruxellesa i Enghiena u Belgiji nije još priznato, ali je kauza za svjedokinju Berthu Petit pokrenuta, a postoji dijecezanska dozvola za tiskanje Gospine poruke.

U Francuskoj su 1913. i 1914. prijavljena tri ukazanja. U Alzonneu je svjedočilo 15 ljudi, za vrijeme Bitke na Marni u Prvom svjetskom ratu, 5. rujna, a svjedoci su bili vojnici. Iste, 1914. u Hrushivu u Ukrajini 22 zemljoradnika svjedočila su nečemu natprirodnom. Odluke u istrazi još uvijek nema.

U slučajevima iz Welberga u Nizozemskoj (1915.); Pariza u Francuskoj (1916.); Bazela u Švicarskoj (1917.); Chateau-Gombertu u Francuskoj (1917.); Barralu u Portugalu (1917.) te Torina u Italiji (1918.) svjedoci su bili obični pojedinci i još uvijek nema Crkvenoga pravorijeka.

Za viđenje iz Muzillaca u Francuskoj (1918.) nije pokrenuta istraga, a u slučaju iz iste godine iz San Giovannija u Italiji još uvijek nema odluke, iako je vidjelac bio poznati Sv. Padre Pio.

 

Dvadesete godine

Tijekom 1920. bilo je prijavljeno pet ukazanja i to u Poljskoj, Italiji i Francuskoj, koja dosad nisu dobila ni pozitivni ni negativni odgovor.

Slično je i s ukazanjima od 1921. do 1923. iz mjesta: Bickendorf (Njemačka); Herentals (Belgija); Cosenza (Calabria); Montreal (Kanada); Zolnok (Mađarska) te Bayonna (SAD). Vidjelica iz Bayona je Slovakinja porijeklom Bl. Teresa Demjanovich.

Ukazanje od 6. siječnja 1924. u Cenusco sul Naviglio u Italiji ima biskupijsku dozvolu za hodočašća i molitvu.

Tijekom 1926. i 1927. prijavljeno je sedam ukazanja: u Njemačkoj (Konnersreuth), Belgiji (Rochehaut), Poljskoj (Varšava), Italiji (Messina) i Francuskoj dva puta (Marlemont i Trept).

Tridesete godine

U brazilskom Campinasu 1930. s. Amalija Aguirre svjedočila je ukazanju, a mjesto je 1934. dobilo „djelomično priznanje“ kao prostor molitve Gospine krunice.

Tijekom 1931. bila su ukazanja u Stenbergenu u Nizozemskoj, La Pailly u Francuskoj te gradu Meksiku. Odluke nema ni za ukazanja 1932. u Marmagenu u Njemačkoj.

Tijekom 1933. prijavljeno je čak sedam ukazanja i to redom u Crolloneu (Francuska); Bad Lippspringu (Njemačka); Harcyu (Franuska) te Beauraingu, Wielsbekeu, Chaineuzu i Melin-Micheroux (Belgija).

Kasnijih godina četvrtog desetljeća bilo je relativno više prijavljenih ukazanja u odnosu na prva tri desetljeća 20. st. Tako su 1934. u Lucernu (Švicarska); Marpingenu (Njemačka) te

La Vangu (Vijetnam) prijavljena Gospina ukazanja s tim da svjedoci iz Vijetnama nisu bili kršćani.

Tijekom 1935., 1936. i 1937. bila su četiri nedokazana ukazanja u Italiji i to u Rimu, Itri, Voltageu i Milanu te po jedan u Belgiji i Njemačkoj

Slučaj ukazanja iz Ham-sur-Sambre u Belgiji 1936. treba posebno istaknuti jer je mjesni biskup najprije dao negativnu ocjenu, potom je komisija BK Belgije dala pozitivnu, a na kraju je biskup nasljednik potvrdio sve negativne ocjene svoga prethodnika.

Mjesto Heede-im-Emsland u Njemačkoj ima biskupijsku dozvolu kao prostor molitve.

Na Veliku Gospu 1938. zabilježeno je ukazanje u Bochumu (Njemačka) te iste godine u Saint-Pierre-la-Couru i Kerizinenu (Franuska); Oberpleisu i Wigratzbadu (Njemačka); Paravatiju, San Vincenzo Valle di Roveretu i Milanu (Italija). Vidjelica iz Milana bila je Bl. Maria Pierina De Micheli.

Slučaj mjesta Kerizinen je poseban jer je čak četiri puta u odvojenim procesima tijekom više desetljeća dobio negativnu ocjenu (obično je jedna odluka dovoljna).

Vidjelica Filomena iz San Vincenzo Valle di Rovereta dobila je pozitivnu ocjenu u procesu, ali formalna odluka u vezi s ukazanjem još nije donesena.

U 1939., godini u kojoj je počeo Drugi svjetski rat, prijavljeno je ukazanje Gospe u Dublinu i Kerrytownu (Irska); Bauxieresu (Francuska); Kallikulamu (Indija); Beavervillu (SAD); Saint-Placideu (Kanada); Kecskemetu u Budimpešti (Mađarska) te u Krakowu (Poljska).

Vidjelice iz Mađarske, SAD-a i Poljske bile su duhovna zvanja dok je slučaj u Indiji dobio djelomično biskupijsko priznanje u odobravanju izgradnje grota.

Četrdesete godine i Drugi svjetski rat

Poznato je da čovjek za vrijeme većih prirodnih i društvenih katastrofa uzdiže pogled k nebu. Zato nije ni čudo da je tijekom 1940-ih zabilježeno više od 60 ukazanja o kojima se još uvijek vode procesi te 20-ak onih slučajeva koji su odbijeni. Samo tijekom 1945. bilo je čak 12 ukazanja od kojih većina u Njemačkoj koja je tada doživjela velika razaranja.

Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata prijavljeni su slučajevi iz Alto de Umbe i La Codosera (Španjolska); Sonnenhalba (Švicarska); Cornamona (Irska); Jerusalema (Britanska Uprava); Varšave (Poljska); Ortoncourta, Pariza, Liart, L'Ile-Bouchard i La Forclaza (Francuska); Ghiaie-di-Bonatea Tre Fontane i Balestrina (Italija); Balasara (Portugal); Clarksdalea, Georgije i Detroita (SAD); Cluja (Rumunjska); Lipa (Filipini) te St. Emmerich-Berga (Mađarska). Tomu valja pridodati čitav niz njemačkih gradova: München, Heroldsbach, Niderhbach, Pfaffenhofen; Remagen, Rodalben, Würzburg; Marienfried i Duren.

Za većinu mjesta i osoba koje su tvrdile da su vidjele nešto ne može se izdvojiti ništa posebno. Svjedoci su obični ljudi, vojnici, djeca, odrasli, redovnici, svećenici...

Mjesto Ghiaie-di-Bonatea je najprije dobilo zabranu, a potom je proglašeno prostorom molitve.

U La Codoseru je biskup dozvolio izgradnju kapelice.

Slučaj iz Heroldsbacha imao je za posljedice vraćanje u stalež laika nekoliko svećenika koji su bili uporni u „štovanju“ toga mjesta i nakon zabrane.

U Marienfriedu je najprije izgrađena mala kapelica, a potom i veća crkva, a 2011. je mjesni biskup podigao svetište.

Tre Fontana je dobila odobrenje štovanja Gospe bez komentara o nadnaravnome.

Mjesto L'Ile-Bouchard u Francuskoj postalo je prostor molitve te je Gospinu poruku priznao mjesni biskup.

Lipa na Filipinima dobila je dozvolu za štovanje Gospe, međutim ništa nadnaravno nije dokazano. Slično je i s Balestinom u Italiji.

Pedesete godine i dogma o Mariji

Kada je čovječanstvo ušlo u drugu polovicu 20. stoljeća dogodile su se brojne promjene. Svijet je bio podijeljen Hladnim ratom, a intenzitet prijavljivanja Gospinih ukazanja nije jenjavao tako da je zabilježeno nekih 60-ak slučajeva. U većini njih proces nije daleko odmakao te nema službene odluke. Međutim, postoji nekoliko novosti i iznenađenja. Osim tradicionalno katoličkih zemalja Gospina ukazanja su prvi put prijavljena iz (Perregaux) Alžira te (Tinos) Grčke.

Skoro većina, uvjetno rečeno, katoličkih zemalja od Kanade, preko Španjolske, Francuske, Italije, Irske, Austrije, Poljske, Mađarske, Belgije imala je po nekoliko prijavljenih slučajeva. Zanimljiv je podatak da više od pola, njih 35, dolazi iz Italije.

Od svih primjera mogu se izdvojiti Ngome (Južna Afrika) iz 1955. To je mjesto dobilo dozvolu za hodočašća kao prostor molitve.

Gradić Rim (SAD) u kome je vidjelica bila s. Mildred Mary Neuzil ima djelomično biskupijsko priznanje u vidu dozvole za molitvu.

Mjesto ukazanja u Turczovki (Slovačka) iz 1958. ima biskupijsku dozvolu za hodočašće.

Calabro di Mileto (Italija) iz 1953. za svjedoka ima Bl. Elenu Aiello, međutim proces je i dalje u tijeku.

Od svih slučajeva tijekom 1950-ih zasigurno je najpoznatiji onaj od 30. listopada 1950. kada je papa Pio XII. imao viđenje kao i djeca u portugalskoj Fatimi. Isti fenomen ponovio se i sljedećih dana, 31. listopada i 1. studenoga, na dan proglašenja dogme o uznesenju Blažene Djevice Marije u nebo, te 8. studenoga, na osminu; odonda nikada više... Zanimljivo, prije nego je postao papom Eugenio Pacelli je zaređen za biskupa na dan kad se prvi put ukazala Gospa u Fatimi: 13. svibnja 1917.

1960-ih smanjenje prijavljivanja ukazanja

Burne šezdesete godine u društveno-političkim previranjima diljem svijeta donose lagani smiraj što se tiče prijavljivanja ukazanja Gospe. Ako se može tako izraziti prijavljenih slučajeva koji još nisu dobili konačnu ocjenu je „samo“ 40.

Italija je opet prva s 14 ukazanja, a kao i prethodnih godina prednjače katoličke zemlje od „Kanade do Poljske, od Brazila do Irske“. Njima se mogu pridružiti ukazanja iz Litve, Ukrajine, Sirije, Libanona, Filipina i Egipta...

Ponovno ukazanje u Budimpešti 1961., ovoga puta svećeniku Erzsebetu Szanto Kindelmannu, dobilo je epilog u biskupijskoj dozvoli tiskanja Gospinih poruka.

Mjesto Skiemonys u Litvi (1962.) ima biskupijsku dozvolu za hodočašće, a štovanje Gospe ohrabruju mjesni biskupi.  

U filipinskom mjestu Cabra Islet 1966. deset djevojčica svjedočilo je Gospinu ukazanju, odluke još uvijek nema, ali biskup je dozvolio izgradnju kapelice i slavljenje mise na tom mjestu.

Brazilski Nativitade (1967.) ima djelomičnu biskupijsku dozvolu u vidu izgradnje svetišta te tiskanja Gospinih poruka koje je primio dr. Sebastian Fausto de Faria.

Iste godine prijavljeno je ukazanje u Cefali Diani u Italiji koje također ima djelomično biskupijsko priznanje, a crkva za molitvu izgrađena je iste godine.

Slično je i s mjestom Santa Domenica di Placanica u Italiji (1969.) koje također ima biskupijsku dozvolu za štovanje Gospe.

 Sedamdesete godine  i CCCP

Novo desetljeće donijelo je blagu promjenu „trenda“ prijavljivanja ukazanja Gospe. Hladni rat je u svome vrhuncu, ali iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza došlo je pet svjedočenja o ukazanjima i to iz Vladimira (1970.), Altai u Sibiru (1975.) te Rostova, Harkova i Lenjingrada (1977.).

Tradicionalno je nastavljeno prijavljivanje nadnaravnih događaja u katoličkim zemljama kojima su se priključile pojedine države s pravoslavnim stanovništvom: Atena u Grčkoj (1974.) te Kafr Atalla u Egiptu (1971.)

Prijave ukazanja bilo je i u Jordanu, Kolumbiji, Libanonu, Togu, Nikaragvi, Meksiku, Peruu, Keniji te Kini.

Svjedoci su, kao i prethodnih desetljeća, bili raznoliki: od obične djece, preko pastira do svećenika, redovnika i redovnica. Bilo je tu sveučilišnih profesora pa i čitavih školskih razreda. Upečatljivo je svjedočenje o viđenju Gospe na jezeru u Togu, svjedoci su bili u kanuu... Međutim, iako raznoliko i poprilično upečatljivo osmo desetljeće 20. st. nema nijedno priznato ukazanje, čak ni na biskupijskoj razini.

Najzanimljivije pitanje Crkve u Hrvata

Deveto desetljeće donosi ponovni „bum“ u prijavljivanju ukazanja Gospe. Do danas čak 132 ukazanja čekaju na odobrenje ili završetak procesa. Ako se tomu dodaju i oni slučajevi koji su već odbijeni, čak 36, te oni za koje nije ni došlo do istrage, njih sedam, brojka se penje na 175.

Vjerojatno najzanimljivije pitanje u ovom kontekstu kod katolika-Hrvata je Međugorje koje spada među pet najposjećenijih hodočasničkih mjesta u svijetu.

Tema je to na kojoj se posljednjih 37 godina vode velike rasprave i lome koplja kako u teološkim tako i u laičkim krugovima. Prema službenoj Izjavi od 10. travnja 1991. sastavljenoj na temelju sustavna i sveobuhvatna rada stručnih komisija, biskupi nisu našli nijedan dokaz ni znak koji bi ih naveo da fenomene u Međugorju proglase nadnaravnima.

Iako na prvu ruku odgovor zvuči veoma negativno, on nije ni pozitivan ni negativan.

Vatikan je 2010. osnovao komisiju koja se ima time baviti, a tijekom 2017. papa Franjo je poslao poljskog nadbiskupa Henryka Hosea da nadgleda i daje sugestije glede pastoralne skrbi hodočasnika koji pristižu u Međugorje. Apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje mons. Hoser svoju novu službu u Međugorju započeo je 22. srpnja 2018.

1980-ih i budisti prijavili ukazanje

Osim rečenoga, godine 1981. bilo je još tri prijavljena ukazanja u svijetu, dva u SAD-u te jedno u Koreji. I nijedno do danas nije službeno priznato, ali ni odbijeno.

Od ostalih slučajeva mogu se izdvojiti El Escorial (Španjolska) koji je odbijen u kontekstu nadnaravnog, ali je kasnije izgrađena crkva i uređen prostor molitve.

U Wu Fung Chiju na Tajvanu devet budista je svjedočilo događaju koji je prijavljen kao Gospino ukazanje. Slučaj je istražen, ali je dozvoljeno samo štovanje Gospe na tom mjestu bez komentara o nadnaravnosti.

U Port-a-Prince (Haiti) 1985. s. Altagrace Doresca je prijavila viđenje, a mjesni biskup je dozvolio publikacije objave.

Događaj iz 1986. u Belpassu (Italija) je priznat na biskupijskoj razini, izgrađeno je svetište i dozvoljeno hodočašće.

Iste godine su vojnici u Manili na Filipinima vidjeli Gospu, a u izvješću mjesnog biskupa piše kako vjeruje u taj događaj i priznaje ga, međutim službenog zaključka još uvijek nema.

U Ekvadoru je 1988. u mjestu El Cajas također prijavljen jedan nadnaravni događaj koji je najprije odbijen, ali je potom postalo mjesto molitve te je izgrađeno svetište.

U kontekstu prikazanja koja nisu odbijena prvi put se spominje i Australija i to 1986. u Blue Mountainsu.  

Devedesete nose raznolikost

Posljednje desetljeće 20. stoljeća donijelo je 116 ukazanja za koja još uvijek nema izričitog odgovora viših Crkvenih instanci. Uz tradicionalne zemlje koje su stalno na spisku navodna ukazanja se prijavljuju diljem svijeta. Izvješća stižu iz Madagaskara, Egipta, Australije (više puta), Slovačke, Portorika, Nigerije, Novog Zelanda, Bolivije, Vijetnama, Rumunjske...

Međutim, zajedničko je većini mjesta da još uvijek nema konačne odluke.

Mjesto ukazanja Litmanova u Slovačkoj (1990.) dobilo je dozvolu za hodočašća.

Aokpe u Nigeriji (1992.) ima biskupijsku dozvolu za štovanje.

Conchabamba u Boliviji (1992.) ima djelomična priznanja, a Gospine poruke se mogu tiskati.

Novo stoljeće i novo tisućljeće

Treći milenij je doslovce započeo ukazivanjem Gospe 1. siječnja 2000. skupini koptskih vjernika u mjestu Birma, međutim službene odluke još nema. Slično je i s 37 ukazanja tijekom 18 godina 21. stoljeća.

Zemlje iz kojih su dolazile prijave su zaista raznolike, osim onih „standardnih“, tu su Indija, Nizozemska, Ukrajina, Australija, Gana, Filipini, Kamerun, Južna Afrika, Albanija, Uganda i Obala Bjelokosti.

Od 37 prijavljenih slučajeva, zbog svoje posebnosti, mogu se izdvojiti samo dva: Nizhnee Bolotnoe u Zakarpatiji u Ukrajini (2002.), gdje je izgrađen samostan i crkveni kompleks na mjestu ukazanja, iako još uvijek nema službenog priznanja te ukazanje iz Ilinoisa u SAD-u (2004.) u kojemu je uslijedila biskupijska dozvola tiskanja Gospinih poruka.

Posljednje prijavljeno ukazanje dogodilo se u Ndenu (Kamerun) 18. lipnja 2018. i za sada nema službenog odgovora iz Biskupije Sangmelima.

Ovdje su samo nabrojani zanimljiviji i poznatiji slučajevi od ukupnog broja prijavljenih ukazanja. Zbog činjenice da Crkva o njima nije rekla svoj pravorijek, ne stavljamo navodnike, ali ne znači da tvrdimo kako su to zbilja i bila ukazanja.

Što reći na kraju? Crkva postoji 2 000 godina, između ostaloga, i ne donosi odluke na prečac, nego se o svemu pravilno, dugo i nadasve čiste glave promisli.

Talijanski svećenik vlč. Salvatore Perrella je laičkim jezikom, razumljivim svakoj osobi, a ne samo teolozima i intelektualcima, objasnio kako Crkva mora ispitati i potvrditi svako ukazanje, ne zato što ne vjeruje u to, nego zato što ima zadatak čuvati bit vjere, a kršćanin koji temelji svoju vjeru na ukazanjima nije odrastao kršćanin, on kao vjernik uopće nije zreo. Završimo tekst Isusovim riječima: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Iv 20,29).

Zanimljivosti o ukazanjima

 

U čak 308 ukazanja, za koje su vidjeoci smatrali da je riječ o Mariji, ispostavilo se kako je riječ o svecima i blaženicama.

Učenjaci su došli do broja od 2 500 ukazanja, od kojih čak 500 u 20. st.

Od svih ukazanja u 20. st. samo je za četiri došla papinska potvrda.

Samo sedam papa je svjedočilo Marijinim ukazanjima.

Najmlađe priznanje na općoj Crkvenoj razini iz 2008. ima francusko svetište Le Laus.

Dva najmlađa biskupijska priznanja ukazanja su iz SAD-a (2010.) i Argentine (2016.) s obzirom na događaje iz 1859. u Robinsonvilleu i 1983. u provinciji Buenos Aires.

U kontekstu dugogodišnje vjerničke tradicije hodočašća, priznanje je dobilo 19 mjesta, od kojih je najstarije iz 50. godine, a najmlađe iz 1900. i to iz država: Španjolske, Francuske, Italije, Engleske, Švicarske, Meksika, Indije, Venezuele, Kolumbije, Vijetnama, Poljske i Kine. Postoje i šest priznatih ukazanja BDM kod egipatskih Kopta.

ponedjeljak, 21. prosinca 2020.

Zbog pape Franje Irak i formalno priznao Božić

Parlament u Bagdadu jednoglasno je usvojio nacrt zakona kojim je država Irak službeno priznala Božić kao nacionalni blagdan. I prije ovog zakona nadnevak rođenja Isusa Krista bio je državnim blagdanom, ali neformalno, bez jake zakonske osnove.

Odluka je donesena samo nekoliko dana nakon što je, 7. prosinca, ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice, Matteo Bruni, izdao priopćenje za javnost kako je papa Franjo napravio planove za pastirski pohod Iraku koji bi se trebao upriličiti od 5. do 8. ožujka 2021.

Ovo je važan korak, kako za  kršćansku zajednicu u ovoj napaćenoj zemlji, tako i za međureligijske odnose na cijelom Bliskom Istoku. Priznanje blagdana Kristova rođenja koje je došlo parlamenta i Vlade Iraka jaka je poruka za ostanak i opstanak kršćana.

Ipak, bitno je naglasiti kako se na ovome ne smije stati, jer, kao što je poznato, zemljama Golfskog zaljeva još dugo vremena treba da dosegnu zadovoljavajuće demokratske standarde što se tiče vjerskih manjina.

Iračka kršćanska zajednica u ovoj zemlji pretrpjela je desetljeća nasilnih progona, uključujući genocid koji su 2014. počinili teroristi Islamske države. Iako su prošle tri godine otkako je Irak proglasio pobjedu nad islamistima odanim samozvanom kalifi Al Bagdadiju mnoga temeljna pitanja koja su dovela do zločina i dalje su neriješena. Ovaj se problem danas sastoji od novih izazova koji su se razvili u vezi s povratkom kršćana u svoje razrušene domove.

Detaljan plan i program Papina posjeta bit će poznat u dogledno vrijeme, a vodit će se računa i o globalnoj zdravstvenoj situaciji s obzirom na pandemiju koronavirusa.

Ako se ostvari apostolsko putovanje u Irak Papa će pohoditi Bagdad, ravnicu Ur, povezanu sa sjećanjem na Abrahama, grad Erbil, kao i Mosul te Qaraqosh na Ninivskoj ravnici, gdje je prije 2014. živio znatan broj kršćana.

Za nadati se je da će pohod pape Bergoglija dodatno potaknuti pozitivne impulse u ovoj zemlji.


petak, 18. rujna 2020.

Indija: Kršćani napravili nekoliko kilometara dug ljudski lanac molitve

Kršćani u indijskoj državi Jharkhand formirali su 15. srpnja 2018. nekoliko kilometara dug ljudski lanac molitve kao prosvjed protiv vladinog uznemiravanja kršćana. Prema jharkhandskim kršćanima, vlada, koju vodi hinduistička antikršćanska Bharatiya Janata Party (BJP), započela je otvorenu kampanju mržnje protiv njihove zajednice.

Kršćani koji su većinom autohtoni stanovnici toga područja kažu da je njihova vlada, koju vodi pro-hindu BJP stranka, promijenila politiku prema njima te razvila strategiju za oduzimanje zemlje i prava kršćanima.

Prosvjed je upriličen kada su se žene, djeca i starci iz različitih kršćanskih vjerničkih zajednica udružili u ljudski lanac nakon nedjeljnih liturgija. To se dogodilo u Ranchi, Gumli, Simdegi, Bokaru, Jemshedpuru i Khuntyu pri čemu su ljudi izvikivali slogane protiv državnih poteza.

„Časne sestre, svećenici i pastori napadnuti su i pritvoreni. Njihove crkve ispreturane i pretražene. Optuženi su za sve loše u zemlji“, rekao je organizator prosvjeda Prabhakar Tirkey, inače predsjednik ekumenskog kršćanskog foruma Rashtriya Isai Mahasangh.

Kršćani su ljuti zbog nedavnog pritvaranja sestre Misionarke milosti optužene za trgovinu djecom. Uhićenje se dogodilo nakon što se bračni par bez djece požalio da je član osoblja doma za nevjenčane majke uzeo novac za bebu, koju na kraju nisu dobili.

Inače, isusovac o. Alphonse Aind, ravnatelj škole u jednom selu, uhićen je i odveden 22. lipnja po optužbi da je poticao silovanje nakon što su neidentificirani ljudi oteli pet društvenih aktivista koji su izrežirali uličnu predstavu u njegovoj školi, a koja je navodno kritizirala plemenske zahtjeve za autonomijom.

Kršćanske vođe kažu da su uhićenja dio kampanje kojom se kršćane i misionare želi prikazati kao kršitelje zakona, a koja ima za cilj ukaljati ugled njihovih crkvenih institucija.

„To je dio organiziranog plana kojim se obične ljude želi udaljiti od kršćanskih institucija i misionara“, kaže Tirkey.

Podsjetimo, otkad je BJP na vlasti od 2014. u Jharkhandu hinduističke grupe optužuju kršćane za ilegalne radnje.

Prije godinu dana država je donijela zakon prema kojemu je prelazak iz jedne vjere u drugu (najčešće s hindizma na kršćanstvo) kažnjivi „zločin“, ukoliko se dogodi bez prethodnog informiranja i najave vlastima. 

 

Kina: Crkva srušena zbog novog regulacionog plana

Najmanje 70 policajaca i radnika srušili su kapelicu koja je, prema kineskim zakonima, bila registrirana te tako posjedovala dozvolu. Oltari, klupe i liturgijski namještaj uništeni su zajedno s građevinom u veoma kratkom roku jer prema novom lokalnom urbanističkom planu za crkvu nije bilo mjesta.

Crkva je srušena 17. srpnja 2018 u Liangwangu, na periferiji Jinana, glavnog grada provincije Shandong, zbog smjernica urbanističkih zoniranja.

Kako piše AsiaNews vlasti su usvojile urbanistički plan koji uključuje razvoj novog susjedstva s kolodvorom. To zahtijeva uklanjanje crkve, iako se nije „miješala u plan“, uklonjena je zbog „estetskih“ razloga.

Vjernička zajednica i lokalni Ured za vjerske poslove razgovarali su s vlastima kako bi pronašli mjesto za preseljenje bogomolje kada je, bez upozorenja, uništena.

Prema nekim izvješćima (i videozapisima) koje su objavili članovi zajednice, oko podne u crkvu je ušlo 40-ak ljudi te su izvukli nekoliko župljana koji su se tomu protivili. Potom je stiglo još 30-ak ljudi s buldožerima i alatom kako bi srušili zgradu.

Prema informacijama još jedna crkva u Wangcunu, nedaleko od glavnog grada, predviđena je za rušenje u sklopu urbanističkih planova.

Nije neuobičajeno da kineska vlast ruši crkve u urbanim zonama ili u komercijalne svrhe. Katolička crkva u blizini Xi'ana u pokrajini Shaanxi bila je srušena u prosincu prošle godine, unatoč svim potrebnim dozvolama za pravno korištenje zemljišta. S obzirom na to da je zgrada bila blizu „nekog od izlaza na autocesti“ vlada je usput htjela umanjiti kršćansku prisutnost te ponovno koristiti zemlju u druge svrhe.

Gina Goh, regionalni upravitelj organizacije International Christian Concern, rekla je medijima: „Nesrazmjerna radna snaga i strojevi koji su korišteni za rušenje relativno male crkve pokazuje kako se Kina boji kršćana. Vlada je znala da će rušenje imati otpora u lokalnom stanovništvu, tako da je osigurala siguran uspjeh poduhvata brojnošću radnika i policajaca. Unatoč njihovim naporima da zastraše vjernike Vlada ne može uništiti vjeru i otpornost kineskih kršćana.“

 

U Kamerunu ubijen svećenik

Svećenik Alexander Sob Nougi, župnik u kamerunskom gradu Buei, ubijen je u sukobima između redovne vojske i separatista, objavio je Vatican News.

Svećenik je izgubio život 20. srpnja 2018. na cesti između gradova Buea i Muyuka. Prema informacijama identitet ubojice još nije otkriven, ali neki svjedoci tvrde da je svećenik poginuo slučajno od zalutalog metka ispaljenog iz puške jednoga vojnika redovne vojske koji je sudjelovao u sukobu sa separatistima. Prema drugim izvorima vojnici su zapucali u svećenika dok je nešto tražio u svojem parkiranom automobilu. Svećenik je druga žrtva kamerunskih vojnih snaga u posljednjih tjedan dana. Jedan je pastor porijeklom iz Gane ubijen 14. srpnja u gradu Batibo, na sjeveroistoku zemlje.


Obitelji su nositeljice života, nada i budućnost Bosne i Hercegovine

U župi Sv. Obitelji na Kupresu 28. i 29. srpnja 2018. bit će upriličen Obiteljski dan u BiH, što je ujedno i priprava za Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji koji će se održati 15. i 16. rujna 2018. u Splitu i Solinu. Upravo je to bio povod da razgovaramo s biskupom Semrenom, predsjednikom Vijeća za obitelj BK BiH...

Mons. Semren je rođen 1954. u Biloj kraj Livna. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, put svećeništva i redovništva „stopama Sv. Franje“ krenuo je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i potom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, da bi bogoslovski studij nastavio na Papinskome sveučilištu Antonianumu u Rimu, gdje je 1985. magistrirao i godinu poslije doktorirao iz područja franjevačke duhovnosti.

Za svećenika je zaređen 1981. te je obavljao mnoge službe u svojoj redovničkoj zajednici među kojima se ističe ona profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i odgojitelja novaka i bogoslova. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2010. pomoćnim biskupom banjolučkim.

S njim smo razgovarali o Obiteljskom danu u BiH koji se organizira na Kupresu, ali i općenitim pitanjima koji se tiču današnje obitelji u vremenu u kojemu živimo...

 

Oče biskupe, u subotu i nedjelju, 28. i 29. srpnja, na Kupresu se organizira Obiteljski dan u BiH. Recite nam koji je smisao i koji su ciljevi jednog ovakvog okupljanja?

 

Poštovani čitatelji Katoličkog tjednika, pod obitelji mislimo na naravnu obitelj koja je utemeljena na braku između muškarca i žene, to je zajednica ljubavi, utemeljena na braku i pozvana biti svetištem života, mala Crkva, stanica društva, a čine ju otac, majka i djeca. Pritom je važno istaknuti da ljubav između muškarca i žene nastaje iz slobode, jer se ljubav ne može iznuditi. Ne možemo, naime, nikoga prisiliti da nas voli i ne možemo sami sebe prisiliti da nekoga volimo. To jasno pokazuje da ljubav nastaje iz slobode i da je ona Božji dar. Ne možemo objasniti zašto nekoga ljubimo. To je naprosto tajna, i to čudesna tajna koja usrećuje one koji se ljube. Zato govorimo o sakramentu ženidbe.

Obiteljski dan ispunjen je čestitkama i zahvalnošću za sve one koji su na različite načine povezani s obitelji. A kad za nekog kažemo da je imao svoj dan, time želimo istaknuti da se na taj dan pokazao u najboljem svjetlu. A kad za nekog kažemo da je imao svoju godinu, onda time naglašavamo da je čitavu godinu životom i riječima pokazivao ono najbolje u sebi. A što reći za one koje su sve svoje dane i godine življenja u obitelji posvetili Gospodinu? Čestitam im na djelotvornoj ljubavi, na služenju Bogu, osjetljivosti za bližnje, radosti u nadi, strpljenju u nevolji, na postojanosti u molitvi, zajedništvu, sve u samozatajnosti i poniznosti. Stoga govorimo o važnosti predstojećeg Obiteljskog dana u BiH ističući da su obitelji nositeljice života, nada i budućnost Bosne i Hercegovine; obitelji su sakramentom svete ženidbe postali intimna zajednica života i ljubavi, te kao takvi osposobljeni biti prvom životnom stanicom društva i prvom školom društvenih vrlina; obitelji su željne i voljne riječju i primjerom svjedočiti svoju vjeru, te zauzeto i aktivno sudjelovati u društvenom životu, kao i životu i poslanju Crkve. Obiteljski dan u BiH je očitovanje katoličkog i obiteljskog zajedništva na razini Biskupske konferencije.

 

Obiteljski dan u Bosni i Hercegovini ujedno je priprava za Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji koji će se održati 15. i 16. rujna 2018. u Splitu i Solinu pod geslom Obitelj − izvor života i radosti. Koji su očekivani plodovi od ovoga susreta?

 

Svjesni činjenice sve lošijeg demografskog stanja Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini te svih izazova s kojima se obitelj susreće, potrebno je da Crkva još više postane svjesnija svoje evangelizacijske i pastoralne skrbi za obitelj. U tom duhu naša se mjesna Crkva priprema katehezama na razini dekanata za proslavu Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji. Na susretu će se okupiti obitelji iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te iz cijele dijaspore, kako bi okupljeni oko euharistijskog stola smogle hrabrosti za svjedočko poslanje u današnjem društvu te kako bi promicale kulturu života pod geslom Obitelj – izvor života i radosti. Kako bi se što dostojnije pripremili za ovaj veliki događaj prošla je godina bila posvećena poslanju očeva u obitelji, a ova je posvećena majci i majčinstvu, duši i blagoslovu svake obitelji.

      Glavne odlike ovoga događaja koji nije samo crkveni, nego i općedruštveni su vjera, nada i ljubav. Želja organizatora je probuditi optimizam u našem društvu kako bismo nadvladali sve nedaće i izazove pred kojima se obitelj nalazi. Zato Solin otvorena srca i s velikim nestrpljenjem očekuje ovaj događaj, a obitelji s područja Splitsko-makarske nadbiskupije spremno su prihvatile otvoriti svoja vrata obiteljima iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine i dijaspore. Nameće nam se pitanje što je ono što svaku obitelj može učiniti funkcionalnijom? Osvrnuvši se na život Svete Obitelji zaključak je da je to obitelj koja poštuje vjerske propise, moli, koja međusobno dijalogizira, surađuje, odnosno njeguje odnos s Bogom kao i međusobnu povezanost članova.

 

Obitelj je u službi izgradnje kraljevstva Božjega posredovanjem svoga sudjelovanja u životu i poslanju Crkve. Što se sve od obitelji očekuje na tom polju? Je li dovoljno samo ići na misu?

 

Da je život Božji dar i da je ljubav Božji dar, to se najjasnije očituje u obitelji, koja veliku ulogu ima u prenošenju vjere djeci. I otac i majka na to su pozvani kao i bliži rođaci koji žive u obitelji. Djeca i mladi, da bi usvojili vrijednosti koje daju smisao životu, trebaju se rađati i stasavati u onoj zajednici života i ljubavi koju je sam Bog htio za muškarca i ženu. Sretne obitelji šalju poruku nade, koja je srž njihovih iskustava: moguće je i radosno, premda u isti mah i zahtjevno, živjeti trajno vjernu ljubav, otvorenu životu; kao takve sudjeluju u poslanju Crkve i u izgradnji društva. U poruci upućenoj sudionicima 47. socijalnog tjedna talijanskih katolika, papa Franjo je istaknuo da je obitelj mjesto ljubavi, strpljenja, marljivosti, nade i konkretne solidarnosti u kojoj se prenose vjera i moralne vrednote.

            Ističemo da su brak i obitelj jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva, a pogođen je mnogostrukim, dubokim i brzim promjenama društva. Nažalost, bračni parovi u BiH sve kasnije ulaze u bračno zajedništvo i postaju roditelji, a to je još vidljivije u zapadnoeuropskim zemljama. Imamo trajan pad nataliteta... Danas nema jasnih odgojnih modela što dovodi mlade obitelji do dezorijentacije u međusobnim odnosima te odnosu prema djeci. Stari modeli se napuštaju, a novi se ne pronalaze. Ono što najjasnije treba biti istaknuto je činjenica da je čovjek relacijsko biće i da se upravo po relaciji prema drugomu sam ostvaruje i postaje produktivan. To dovodi i do otvorenosti prema životu tj. rađanju djece. Obitelj zbog toga postaje mjesto u kojemu osobe postaju nositelji slobodnog i odgovornog humanizma. Svaki novi život je neponovljivi dar.

      Činjenica opadanja nataliteta je uvijek velika opasnost za jedan narod u svim njegovim segmentima bilo gospodarskim, društvenim, kulturnim itd... Stoga želimo razmišljati o hrvatskom korpusu u Bosni i Hercegovini, svjesni da se obitelj ne može dokidati ili je miješati s drugim oblicima zajedničkog života.

             U ime cijele BK BiH upućujem vapaj za obnovu obitelji, za rađanje djece, za obnovu Crkve i naroda, zahvalivši svima onima koji se na razne načine trude oko stvaranja i izgradnje civilizacije života protiv civilizacije smrti.

 

Kako Crkva može uključiti obitelji u svoj život i djelovanje te kako pokazati obiteljskim zajednicama da su one zaista potrebne Crkvi?

 

Pozivamo vas na misli trojice zadnjih papa o važnosti obitelji.

Papa Benedikt XVI. poručuje nam da visoko cijeni osjetljivost i zauzetost za obitelj, jer kršćanska obitelj postavlja temelje za rast u vjeri i za izgradnju čovjeka kao cjelovite osobe. Kršćanska je obitelj znak Božje ljubavi i ona je pozvana da tu ljubav širi u svijetu.

Sv. papa Ivan Pavao II., koji je dva puta posjetio ovu plemenitu zemlju BiH, tvrdio je da je kršćanska obitelj pozvana živo i odgovorno sudjelovati u poslanju Crkve na vlastiti i originalni način, stavljajući u službu Crkve i društva samu sebe u svojem življenju i djelovanju (Familiaris consortio, 50).

Papa Franjo ističe da je obitelj prva zajednica u kojoj se podučava i uči ljubiti, to je također povlašteno okružje u kojem se podučava i uči vjera, uči se činiti dobro. Vjera, ljubav i činjenje dobra uče se jedino u dijalektu, obiteljskom dijalektu (usp. Audijencija pape Franje 25. svibnja 2018.).

U današnjem je svijetu više no ikad potrebna nazočnost uzornih kršćanskih obitelji.

 

Obitelj je Crkva u malom, što je potrebno činiti kako bi Bog zauzeo središnje mjesto u njoj?

 

Obitelj je „mala Crkva“ ako su članovi obitelji kršćani, a kršćani su oni koji praktično nasljeduju Isusa Krista, tj. oni koji žele živjeti onako kako je Isus živio. Želio bih da svi ljudi, pogotovu vjernici kršćani, u svojim obiteljima budu put Kristove ljubavi prema svakom čovjeku od njegova začeća do naravne smrti. Obitelj kao sustav odnosa između muškarca i žene, roditelja i djece, ne valja miješati s drugim oblicima suživota, koji pak nastaju po drugoj logici: iz slaganja pojedinačnih interesa koji su više ili manje nesigurni, i više ili manje trajni. Bog želi da ljudi, koji su stvoreni na njegovu sliku, budu pojedinci ali u međusobnom zajedništvu, kao božanske osobe. A to se vidi počevši upravo od obitelji: obitelj je prva slika Trojstva. Stoga je kršćanska obitelj „kućna Crkva, mjesto gdje se slavi Boga, prenosi i živi Njegova riječ“, isto tako „obitelj, sudjelujući u životu i poslanju Crkve, u službi je izgradnje Kraljevstva Božjega u povijesti“.

„Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Sam po sebi on postaje biće neshvatljivo (...) ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako u njoj živo ne sudjeluje. Upravo stoga Krist Otkupitelj – kao što je već rečeno – sasvim otkriva čovjeka samom čovjeku. To je – smijemo li se tako izraziti – ljudska dimenzija otajstva Otkupljenja. U toj dimenziji čovjek ponovno nalazi veličinu, dostojanstvo i vrijednost svoje čovječnosti“ (Redmptor hominis 10).

 

Koji su zapravo pokazatelji da se danas često može čuti kako je „obitelj u krizi“?

 

Moramo nažalost ustanoviti da se danas u cijelom svijetu, osobito u Europi i Americi, širi globalni kapitalizam, pa je ljudima postao kapital važniji od života. Materijalna dobra su postala važnijim od života. Materijalna dobra su važna, ali moraju služiti životu. Cijelo čovječanstvo radi uvećanja svoje materijalne koristi uništava život na ovom našem planetu − Zemlji. Zaboravili smo da sve na ovoj zemlji mora služiti životu. Zato su kršćanske obitelji pozvane radovati se životu i umnažati život na ovoj zemlji.

Drage obitelji, radujte se očinstvu i majčinstvu! Otvorenost životu znak je otvorenosti prema budućnosti, pouzdanja u budućnost. Drage obitelji, živeći u zajedništvu vjere i ljubavi, budite što očitiji svjedoci vjere da nas je Bog sve stvorio i da nas Bog sve želi spasiti. Uskrsli Isus je rekao: „…ja sam s vama sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Dragi kršćani, osjećajte se pozvanima naviještati evanđelje cijelim svojim bićem; osjetite snagu Gospodnje riječi koja glasi: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode“ (Mt 28,19).

Naši pradjedovi i prabake, djedovi i bake, očevi i majke bili su životvorni, bili su otvoreni životu. Što se događa s tolikim krajevima koji su ostali bez života? Je li to zato što se više ne rađaju muževi i žene kreposti, skromnosti i poštenja, kojima je na prvom mjestu vjernost Bogu? Imamo li danas još muževa i žena poput starih proroka i proročica ili su negdje nestali? Nije li nam suvremeni svijet nametnuo krivu ljestvicu vrednota? Je li nam nametnuo uvjerenje da je važnije imati nego biti dobar čovjek, da je imanje važnije od života? Ima li mogućnosti danas da i u našim obiteljima bude očeva i majki, poput Zaharije i Elizabete, da bi potom moglo biti i svetih velikih proroka u ovome narodu?

            Što se danas događa s nama i našim pristupom životu, da su nekima kućni ljubimci postali važniji od djece? Treba imati ljubavi prema svim živim bićima, ali osobito prema djeci, jer su djeca Božji dar svakom narodu i cijelom čovječanstvu. Što se danas događa s obiteljima u našem narodu ako se djecu prihvaća kao da su i oni kućni ljubimci, umjesto da ih se smatra djecom Božjom i Božjim darom narodu i čovječanstvu? Molimo za žene i majke da drže do svojih obitelji kao do vjerničkih obitelji i da budu svjesne kako su pozvane pred Bogom izvršiti svoje poslanje otvarajući se no­vom životu i primajući ga kao Božji dar. Molimo za muževe i žene da budu svjesni kako je rađanje i odgajanje novoga života njihovo temeljno poslanje. Molimo za naše mladiće i djevojke da se ne boje života i življenja u obitelji.

 

Postoje tendencije u zapadnim zemljama da ograniče vrijeme trajanja braka ili svođenje braka na imovinsko-pravno pitanje. Što Crkva čini da takvo razmišljanje ne postane dominantno i među katolicima?

 

Papinsko vijeće za obitelj provelo je svoja sociološka istraživanja na slijedeća četiri područja.

            Prvo se područje odnosi na par i brak. Zajednički život nije isto što i brak, jer odnose čini nestabilnim i povećava nesigurnost u životu djece. Stabilnost je obiteljskih odnosa vrlo važno dobro, a tamo gdje ona nedostaje svi su članovi obitelji u opasnosti. Stabilnost je braka presudna u socijalizaciji djece.

            Drugo se područje odnosi na međugeneracijsku brigu. U naravnim je obiteljima solidarnost među naraštajima mnogo češća i dublja u odnosu na druge oblike zajedničkoga života. Djeca koja žive sa svojim biološkim roditeljima uživaju bolje tjelesno i psihičko zdravlje, i imaju više pouzdanja i nade u život, u odnosu na one koji žive u drugačijim prilikama. Analiza različitih obiteljskih struktura, odnosno obitelji s oba roditelja, proširene obitelji, i obitelji s jednim roditeljem, pokazala je, naime, veću slabost u posljednjem navedenom obliku.

            Treće se područje proučavanja tiče odnosa obitelji i rada. Pritom je najvažnije reći da je rad radi obitelji, a ne obitelj radi rada.

            Govoreći o četvrtom području, koje se odnosi na obitelj i društveni kapital istaknuto je da je suvremenoj demokraciji potrebna čvrsta i stabilna obitelj, jer je ona stvarateljica primarnoga društvenog kapitala. Stoga nema budućnosti čovječanstva bez obitelji.

Razvidno je da se različiti lobiji u Europi i svijetu ujedinjuju protiv kršćanskoga vrednovanja obitelji. Je li moguće i na koji način ujediniti kršćanske obitelji kada je riječ o zaštiti svetosti ove institucije?

 

            Za što se ne umire to odumire. Ono što čovjeku nije sveto, nije svetinja, nije bitno za njega za to se on i ne bori. U svim dekadentnim društvima kroz povijest, s gubljenjem vrijednosti čovjekova dostojanstva, braka, obitelji dolazi do katastrofe. Obitelj je stanica zdravoga društva i svi protivnici zdravoga društva žele uništiti obitelj, proglašavajući različite načine suživota iz interesa obiteljima. Stoga postoji više pokreta za život i svetost života, za obitelj i civilizaciju ljubavi od pokreta za smrt i civilizaciju smrti.

            Oduprite se ideološkoj kolonizaciji koja prijeti obitelji“, istaknuo je Sveti Otac 16. siječnja 2015. prilikom susreta s obiteljima u glavnoj sportskoj areni u Manili, na Filipinima. „Ona ne dolazi iz snova koje nam Bog daje, iz molitve i poslanja koje nam Bog povjerava. Dolazi izvana, i zato kažem da je kolonizacija […] I kao što su naši narodi mogli reći 'ne' razdoblju kolonizacije, kao obitelji imamo biti vrlo mudri i vrlo snažni, s odvažnošću reći 'ne' tim inicijativama kolonizacije, koje bi mogle uništiti obitelj. Molimo zagovor Sv. Josipa da znamo kada reći 'da', a kada reći 'ne'.“

            Dok brojni žive u krajnjem siromaštvu, neki su zahvaćeni materijalizmom i stilom života koji razara obiteljski život i osnovne zahtjeve kršćanskoga morala – to je ideološka kolonizacija. Obitelj je također ugrožena sve većim nastojanjima nekih da redefiniraju samu ustanovu braka kroz relativizam, kulturu prolaznosti, izostanak otvorenosti životu – objasnio je papa Franjo, dodajući da je Bl. Pavao VI. – branjenjem otvorenosti za život u svojoj enciklici (Humanae Vitae) – bio odvažan, dobar pastir, koji je „upozorio svoje ovce na vukove koji im se približavaju“.

            Svijetu su potrebne snažne obitelji kako bi se nadvladale te opasnosti! Svaka prijetnja obitelji jest prijetnja samome društvu, jer „budućnost čovječanstva prolazi kroz obitelj“. Stoga štitite svoje obitelji! – potaknuo je Papa nazočne, pozivajući ih da budu svetišta poštovanja prema životu i da navješćuju svetost svakog ljudskog života od začeća do naravne smrti. Obitelji tako postaju proročki glas, blagoslov za svijet koji širi Božje kraljevstvo, vjerne proročkom poslanju koje smo primili na krštenju.

 

Može li se danas govoriti o razlici između obitelji u ruralnim i urbanim sredinama? Je li val sekularizma dopro podjednako do svih?

 

Zahvaljujući sredstvima društvene komunikacije život se izjednačio i u ruralnim sredinama s onim urbanim. Sve informacije brzo se šire i dostupne su svima.

 

Premda je u konstantnom opadanju, ipak u Bosni i Hercegovini još uvijek živi duh tradicionalne katoličke obitelji. Kako očuvati taj duh?

 

Naravni zakon duboko je utisnut u vjernička srca svih religija na području BiH te, unatoč mnogim napadajima, on je i danas jasan. Kada je riječ o ženidbi i obitelji, i o antropološkim pogledima, tu nema dvojbe: muž i žena čine brak; otac, majka i dijete čine obitelj. Obitelj kao sustav odnosa između muškarca i žene, roditelja i djece, ne valja miješati s drugim oblicima suživota, koji pak nastaju po drugoj logici: iz slaganja pojedinačnih interesa koji su više ili manje nesigurni, i više ili manje trajni. Bog želi da ljudi, koji su stvoreni na njegovu sliku, budu pojedinci, ali u međusobnom zajedništvu, kao božanske osobe.