Kakav će biti iranski odgovor na smrt Soleimanija?

Ako je vjerovati iranskim državnim medijima, zemlja je u dubokoj žalosti nakon američkog atentata na generala Qassema Soleimanija početkom 2020., člana Iranskog revolucionarnog gardijskog korpusa (IRGC) i vođu elitnih Quds formacija. Što o svemu tomu misle iranski kršćani?

Videozapisi pokazuju kako Iranci izlaze na ulice i žale za nacionalnim herojem. Kao vođa Quds formacija, Soleimani je bio odgovoran za širenje međunarodnog utjecaja Irana. Kao lider unutar IRGC-a, imao je zadatak zaštititi islamski identitet Irana. Njegov je sprovod bio ispunjen snažnim izrazima tuge iranskog vladajućeg islamskog vodstva, kao i državnog, te vojnog aparata.

Soleimanijeva smrt, čiji je sprovod trajao nekoliko dana, odjeknula je diljem svijeta. Pune posljedice tek treba vidjeti, a žalost nekoliko milijuna ljudi završila je smrću desetaka osoba koje su podlegle nakon ozljeda zadobivenih u stampedu želeći dotaknuti lijes s preminulim generalom.

Hoće li progon biti povećan?

Novinari International Christian Concerna (ICC) razgovarali su s nekoliko kršćana te zaključili kako je za iranske kršćane IRGC teroristička institucija. Kršćane Vlada Irana doživljava kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti, kao izazov iranskom islamskom identitetu. Odnos Vlade Irana i IRGC-a je jasan: ta organizacija prikuplja obavještajne podatke o kršćanima. Oni vrše pretrese, uhićuju, igraju ulogu u provođenju lažnih suđenja i drže kršćane u zatvorima koji su među najgorima u svijetu.

Ubojstvo čelnika IRGC-a na tako visokoj razini prvorazredni je događaj. Usprkos činjenici da je većinu vremena provodio izvan Irana, za tamošnje kršćane je to prekretnica.

Kakav je bio njegov utjecaj u Iranu i regiji, ostaje za vidjeti. Također, ostaje nepoznato kakav će odnos prema kršćanima imati njegov nasljednik Esmail Ghaani.

Hoće li se progon povećavati, mijenjati stil, smanjivati, ​​ili će ostati isti?

"Iranska revolucionarna garda ima zadatak čuvati ideologiju Islamske revolucije i izvoziti je u druge zemlje", objasnio je dr. Mike Ansari, iranski kršćanin iz organizacije Heart4Iran (Srce za Iran). "Preobraćenici u kršćanstvo praćeni su i promatrani te se protiv njih poduzimaju određeni koraci. Kada je odnos Irana sa Zapadom 'zategnut', pojačava se progon iranskih kršćana. Ova kršenja ljudskih prava u obliku su uznemiravanja, fizičkog zlostavljanja, lažnih uhićenja, a ponekad i nestanka kršćana. U svjetlu ove najnovije vijesti, može se očekivati ​​veliki pritisak na kršćane i druge manjine koje žive u Iranu", rekao je dr. Ansari novinarima ICC-a, dok su drugi kršćani različita mišljenja.

"Budući da je Vlada usredotočena na financijske probleme, prosvjede, a tu je i izvanjska prijetnja koja dolazi iz SAD-a, manje će se fokusirati na praćenje i progon kršćana", rekao je pastor Hormoz iz organizacije Iran Alive Ministres, te dodao da manje uhićenja ne znači da će Vlada prestati progoniti kršćane. "Oni će samo promijeniti svoju strategiju: manje uhićenja, ali neobično duge zatvorske kazne bi utjerale strah u srca kršćana", pojasnio je.

Ova briga se širi i na Zapad. Progon nemuslimana u Iranu natjerao je mnoge da napuste zemlju. Kršćani koji su otišli iz Irana nisu zaboravili svoju domovinu. I dalje se mole za Iran i ohrabruju one kršćane koji su ostali.

Iran je na prekretnici

Atentat na vođu Quds formacija izaziva određenu zabrinutost da bi IRGC mogao povećati svoje aktivnosti prema Irancima koji su se odselili.

"IRGC identificira i aktivno nadzire iranske skupine ili frakcije koje žive na Zapadu, a koje smatraju prijetnjom Islamskoj revoluciji u Iranu. To uključuje crkvene zajednice Iranaca u svijetu, sinagoge, studentske skupine i opozicijske vođe koji žive izvan Irana. Prijetnja IRGC-ove odmazde može se proširiti na bilo koju od ovih skupina na Zapadu", upozorio je dr. Ansari i dodao da to nije spriječilo iranske kršćane da nastave vjerovati.

"Duboki ekonomski problemi naroda, brutalnost Vlade i ubijanje prosvjednika na ulicama, strah od predstojećeg rata sa SAD-om te očaj i beznađe u zemlji, pružili su veliku priliku kršćanima u Iranu da budu drugačiji i 'sjaje' za Isusa", rekao je pastor Hormoz te dodao kako je ovo izvrsna prigoda da Isus donese nadu među ljude.

"Kršćani na Zapadu trebali bi se probuditi i znati da je ovo prilika od povijesnih razmjera da nahrane duhovni 'plamen' koji je već započeo u Iranu", dodao je p. Hormoz.

Život i djelovanje generala Soleimanija izazvali su toliko promjena za njegovu zemlju i širu regiju. Iransko islamsko vodstvo i državni aparat možda žale zbog njegove smrti, ali građani su svjesni koliko je štete njihova Vlada nanijela naciji. Iranci su nekoliko puta tražili slobodu i promjenu, i to im je uskraćeno. Smrću Soleimanija, koji je arhetip iranske snage i sadašnje politike, dolaze promjene. Kojim putem one idu, nabolje ili nagore, samo idući mjeseci i godine mogu pokazati.

Tko je bio Qassem Soleimani?

Qasem Soleimani (Qanat-e Malek, 1957. - Bagdad, 3. siječnja 2020.) bio je iranski general bojnik Iranske revolucionarne garde, a od 1998. i zapovjednik Quds formacija.

Riječ je čovjeku duge vojničke karijere koja je započela 1979. Bio je zapovjednik 41. divizije tijekom Iransko-iračkoga rata, a kasnije je uključen u operacije podrške iranskim saveznicima izvan Irana, ponajviše Kurdima u Iraku, Hezbollahu u Libanonu i Hamasu u palestinskim teritorijima. Od 2012. pomagao je Asadovoj Vladi u sirijskom građanskom ratu, ponajviše u borbama protiv Islamske države i ostalih sunitskih formacija.

Bio je pod sankcijama Ujedinjenih naroda, Europske unije, a SAD ga je proglasio teroristom.

Imao je dvoje djece. Poginuo je tijekom zračnoga napada na bagdadsku zračnu luku 3. siječnja 2020.

Bitni nadnevci današnjeg ekumenizma

Jedna od središnjih karakterističnih crta, uvjetno rečeno, cijelog kršćanstva 20. stoljeća jest pojava ekumenizma, pokreta za sjedinjenje svih kršćana u jednoj Kristovoj Crkvi. Ta se ideja javila, iz pastoralne potrebe u misijama, najprije kod protestanata, a onda se postupno proširila na ostale kršćanske Crkve. Pokušat ćemo nabrojati bitne nadnevke u svezi s ekumenskim pokretom.

Na početku je važno napomenuti da je pojam ekumenizma prisutan i poznat koliko postoji i kršćanstvo, međutim nije imao jednako značenje kroz svih 2 000 godina. Pod pojmom „oikumena“ označavalo se čitav kršćanski svijet, za razliku od onoga koji pripada poganima.

Tako se crkveni sabori iz prošlosti nazivaju ekumenskim, i tu se misli na sveopći skup, sabor biskupa i ostalih predstavnika svih kršćana toga vremena, to jest država, regija i gradova u kojima su oni živjeli. Neke se crkvene oce naziva ekumenskim jer su se nametnuli kao opći autoriteti za cijelu Crkvu. Općenito, „ekumenskim“ se saborima označavaju oni koje priznaju Katolička i pravoslavne Crkve.

S druge strane, danas pridjev „ekumenski“ predstavlja ideju molitve, djelovanja i rada na ujedinjenju kršćana, to jest pripadnika različitih kršćanskih Crkava.

Kako je sve započelo?

Želja za „unutarnjim pomirenjem“ svih kršćana datira još od Isusova vremena, to jest od Kristove molitve „da svi budu jedno“ (usp. Iv 17). Ipak, različiti i mnogobrojni raskoli – s većim ili manjim odjecima – nastajali su već od prvih kršćanskih dana. Premda je bilo mnogo razilaženja i prije, nama su danas najpoznatije one famozne godine: 1054. koja se uzima kao početak Velikog raskola (Pravoslavne i Katoličke Crkve); 1517. kada je Martin Luther svojim „tezama“ poveo određen broj kršćana u protestantizam, te 1534. kada je nekadašnji „branitelj vjere“, engleski kralj Henrik VIII. zbog Ane Boleyn okrenuo leđa Svetoj Stolici i formirao anglikanstvo.

Ono što današnje generacije Kristovih sljedbenika nazivaju ekumenizmom nije nastalo „odjednom“, ili preko noći. Također, ta ideja nije rođena ni kod katolika ni pravoslavaca, nego anglikanaca koji su prvi, na terenu, u pastoralu misija primijetili potrebu za takvim pokretom.

Neslužbena godina koja se uzima za početak, ili barem klicu, današnjeg ekumenizma je 1857. kada su anglikanci osnovali svojevrsno „protoekumensko“ društvo u kojemu su bili predstavnici i drugih protestantskih Crkava.

Tridesetak godina poslije papa Leon XIII. promišljao je o jedinstvu kršćana, dok su istočni patrijarsi odbacivali te ideje. Bitno je napomenuti Papina tri dokumenta: Praeclara gratulationis publicae 1894. (O ponovnom ujedinjenju kršćanstva); Orientalium dignitas 1894. (O Crkvama Istoka), te Satis cognitum (O jedinstvu Crkve).

Dvije početne točke

Suvremeni oblik onoga što danas znamo pod pojmom ekumenizma pojavio se 1910. u Edinburgu u Škotskoj na Međunarodnoj konferenciji o misijama, kada su se sastali protestantski i katolički misionari koji su razgovarali o poteškoćama na terenu.

Konferencija se održavala iz pastoralne potrebe jer je ljudima u misionarskim područjima, koji su izrazili želju primiti sakrament krštenja, bila nejasna podjela i postojanje više Crkava. Počele su se isticati zajedničke stvari (npr. krštenje, vjera u Trojedinoga Boga, Božja milost) nasuprot razlikama.

Kao rezultat konferencije stvoreno je Trajno tijelo za koordinaciju problema među kršćanima.

Tri godine prije, 1907., Pavao Wattson, tada još član i službenik Episkopalne Crkve u SAD-u, pokrenuo je Molitvenu osminu za sjedinjenje i obavljao ju u tjednu između tadašnjega blagdana Katedre Sv. Petra u Rimu i Obraćenja Sv. Pavla, to jest između 18. i 25. siječnja.

Wattson je 1909. stupio u Katoličku Crkvu i osnovao Atonement, to jest Pokret pomirenja. Preminuo je 1940. u Rimu, a njegova Molitvena osmina je ostala kao duhovni testament do danas.

Odobrili su je sve pape od Pija X., a pokret Atonement ima svoju središnjicu u Rimu u samostanu Sv. Onufrija na Janikulu.

Rat i ekumenizam

Nažalost, djelovanje Trajnog tijela za koordinaciju problema među kršćanima stopirano je zbog početka Prvog svjetskog rata. Sve se zakompliciralo i moralo se čekati 11 godina da bi 1921. u New Yorku bilo osnovano Međunarodno misijsko vijeće, institucija koja i danas postoji.

Četiri godine poslije luteranski nadbiskup Upsale u Švedskoj mons. Nathan Söderblom osnovao je organizaciju Život i rad koja se neće baviti samo problemima u misijama, nego naglašavati kako „život kršćane ujedinjuje, a nauk razdvaja“.

Dvije godine poslije, 1927., u episkopalijatu Brent u SAD-u (američka verzija Anglikanske Crkve) formirana je udruga Vjera i ustrojstvo. Nakon mnogo susreta zaključeno je da nije konkretan život razdvojio kršćane, nego nauk, te da je potrebno stvoriti takav credo kojeg mogu prihvatiti sve Crkve.

Nakon ovoga događaja kreće proces okrupnjivanja pojedinih protestantskih Crkava, i to najprije 1937. u Utrechtu, a 1948. je u Amsterdamu formirano Svjetsko vijeće Crkava.

Međunarodno misijsko vijeće im se pridružilo u New Delhiju 1961. te je stvoreno Svjetsko vijeće Crkava koje ima oko 300 članica, a Katolička je Crkva promatrač.

Katolici i pravoslavni u svemu tomu

Vrijeme između dvaju svjetskih ratova obilježeno je uključivanjem pravoslavnih i Katoličke Crkve u ekumenski pokret. Upriličene su od 1920. do 1925. pravoslavne konferencije koje su, među ostalim, raspravljale o ekumenizmu. Dogodilo se novo razilaženje te su neke pravoslavne Crkve počele Božić slaviti po Gregorijanskom kalendaru. Zaključeno je da se moraju održavati kontakti s drugim Crkvama te početi s razmjenama studenata na teologijama. Pitanje problema mješovitih brakova je pokrenuto, a dogovoreno je zajedničko čestitanje blagdana.

Katolička je Crkva u vremenu između dvaju svjetskih ratova bila rezervirana prema pokretu jer se smatralo da se javlja, što su tada zvali, pankristijanizam, a zastupala ga je organizacija Život i rad.

Pio X. je bio suzdržan prema ekumenskim pokretima prije Prvog svjetskog rata, dok je Benedikt XV. smatrao da Katolička Crkva već ima jedinstvo i stoga ga ne traži.

Sljedeći papa, Pio XI., gorljivo je želio postići bolje odnose s pravoslavnima. Tu je enciklika Rerum orientalium 1928. (O promociji orijentalnih studija) te se u neku ruku nadovezuje na prethodnu encikliku Mortalium animos (Misli smrtnika) koja snažno govori o vjerskom jedinstvu.

Nakon Drugog svjetskog rata Katolička Crkva prevladava taj „strah“ i otvara se ekumenizmu u punom zamahu. Preteča Kongregacije za nauk vjere, tadašnji Sv. Oficij, 1949. izdaje De motione oecumenicu,  to jest instrukcije biskupima i svećenicima o ekumenizmu.

Sukus tih instrukcija: dopušta se dijalog; moraju ga voditi ovlaštene osobe; susreti se moraju temeljiti na ravnopravnosti, i na kraju Duh Sveti djeluje i u „odijeljenim vjernicima“.

Sabor i „katolički ekumenizam“

Dolaskom pape Ivana XXIII. koji je 1959. sazvao, a 1962. formalno otvorio Drugi vatikanski sabor, Katolička Crkva u potpunosti se otvorila ekumenizmu. Tijekom pripremnih godina osnovane su različite komisije, a među njima i tajništvo za promicanje kršćanskog jedinstva koje je bilo pripravno povjerenstvo za Sabor te je kasnije preraslo u stalno tijelo.

Objavljeni radni tekst iz 1961. imao je tri teme, a jedna od njih je i „katolički ekumenizam“.

Rad tijekom više godina na pripremama i potom u odvijanju Sabora rezultirao je onime što znamo kao Unitatis Redintegratio, koncilski dokument o ekumenizmu, koji je 21. studenoga 1964. usvojen s 2 137 za i 11 protiv. Papa Pavao VI. je istog dana potpisao dokument o ekumenizmu koji se ne bavi mnogo prošlošću, nego polazi od činjenične stvarnosti i teži ozdravljenju sadašnjosti. U njemu se naglašava da za podjele nije kriv današnji naraštaj te je istaknuto da se ne može čitati i tumačiti izdvojeno iz ostalih dokumenata, nego u svjetlu Lumen Gentiuma (br. 8) i Orientalium Ecclesiaruma.

Upućen je katolicima, ali je plod suradnje nekatoličkih teologa koji su bili promatrači.

Važno je napomenuti da je 1963. pojam „katolički ekumenizam“ promijenjen u „katolička načela ekumenizma“.

Nakon Drugog vatikanskog sabora

Nakon Sabora, 1979. formirano je Mješovito teološko povjerenstvo koje su osnovali Sv. Ivan Pavao II. i Demetrios I., sa 60 članova. Sastali su se prvi put 1980. na Patmosu i Rodosu, a rezultat je dokument 1982. Otajstvo Crkve i euharistije u svjetlu otajstva Presvetoga Trojstva.

Potom je slijedila enciklika Ivana Pavla II. Ut Unum Sint 1995. (Da svi budu jedno) o ekumenizmu te brojni drugi dokumenti kardinala, biskupa kao i radova sveučilišnih profesora.

Sve u svemu jasno je da približavanje Crkava nije završen proces. Ekumenski je rad u tijeku na svim razinama kršćanskoga svijeta.

Od Watsonova doba su se shvaćanja o radu za jedinstvo promijenila, pa je tako i Svjetska molitvena osmina poprimila nove naglaske.

Zastoj u ekumenizmu?

Čini se da su ekumenski putovi, poslije raznih čudnih i neshvatljivih razloga, ponovno „zatrpani i zakrčeni“. Nešto stoji na putu, netko smeta i koristi stare nesloge kršćana. Mnogi se u Crkvi natječu u mudrovanju i raznim tumačenjima pojedinih povijesnih događaja.

Pojavljuju se i na Istoku i na Zapadu razne knjige u kojima se samo konstatira sadašnje stanje u ekumenskom pokretu, ali se ne poduzimaju temeljne duhovne mjere u nadvladavanju stanja među kršćanima u cilju ostvarenja ekumenskog pothvata u svijetu.

Tko se duboko zamisli nad tom tragedijom odnosa u Crkvi, taj odmah dolazi do neugodnih spoznaja: da se ljudi ponašaju u Crkvi tako kao da ne vjeruju u Boga, kao da je kršćanski nauk plod ljudskog umovanja...

Kršćani suočeni s problemima zbog prosvjeda u Hong Kongu

Mnogi kršćani iz Hong Konga aktivni su u stalnim prosvjedima te posebne kineske regije, u kojima traže od vlasti više demokracije i prava. Međutim, to stvara probleme kršćanima u kontinentalnoj Kini.

Od samog početka prosvjeda 2019. i 2020. u posebnoj kineskoj upravi Hong Kong, neke lokalne samouprave u Kini koriste te događaje kao izgovor za ugnjetavanje kineskih kršćana, čak i onih koji pripadaju tzv. „državnim Crkvama“, to jest Crkvama čiji je rad odobrila država.

Tako se potvrđuje razmišljanje da kineska Vlada vjernike smatra „neprijateljskom silom koja ugrožava njezin režim“. Kako bi suzbili duh demokracije od širenja iz Hong Konga na kopno, vlasti pojačavaju mjere represije i kontrole na područjima koja smatraju „nestabilnima“.

Tako je, na primjer, crkvena općina grada Ganzhou u jugozapadnoj provinciji Jiangxi 28. studenoga željela u lokalnom Uredu za vjerska pitanja obnoviti dozvolu za djelovanje, ali je mjesni ogranak Komunističke partije odlučio da „u svjetlu novih događanja crkve ne smiju dobivati dozvole te trebaju biti zatvorene“. Objašnjenje je bilo kratko: „Mnogi su kršćani uključeni u 'nerede' u Hong Kongu.“

Budući da komunisti smatraju kako je kršćanstvo u Kinu „uvezeno sa Zapada“, oni se boje da vjernici u kontinentalnoj Kini mogu imati kontakte s vjernicima u Hong Kongu i posljedično sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Kao zaključak tog mišljenja odlučeno je da „crkve moraju prestati sa svojim aktivnostima“.

Početkom prosinca službenici Ureda za vjerska pitanja u mjestu Wuning, pod jurisdikcijom okruga Jiangxi u gradu Jiujiangu, izvršili su pretres lokalne „državne crkve“. Uništili su križ, skinuli natpis „kršćanska crkva“ te sa zida uklonili sve vjerske simbole iz razloga što su „kršćani u Hong Kongu bili uključeni u 'nerede'“.

Osim „državne Crkve“ neugodnosti uobičajeno doživljavaju i članovi onih Crkava koje država ne priznaje. Tako je portal persecution.org otkrio kako su krajem listopada policajci Ureda za državnu sigurnost pozvali propovjednika jedne „kućne crkve“ u mjestu Jiangxi iz grada Ganzhou, te mu naredili da potpiše izjavu u kojoj stoji da neće ići u Hong Kong. Također, policija je zaprijetila svim vjernicima da će izgubiti socijalnu pomoć ili posao, ako ga imaju, čim otputuju u Hong Kong.

„U najgorem slučaju otići ćete u zatvor“, upozorili su policajci ponovivši da putovanje u Hong Kong u ovom razdoblju znači biti protiv Komunističke partije, a oni koji to čine smatraju se neprijateljima Kine.

Irački kršćani između radikalnih sunita i šijita

Tijekom 2019. iračka je Vlada imala polovične uspjehe u upravljanju Ninivskom dolinom koju je preuzela od terorista Islamske države...

Nažalost, povratak kršćana je polovičan, svakodnevne pljačke i opća nesigurnost su realnost, dok se nepoznati broj pripadnika Islamske države skriva među civilima koje su do jučer progonili. Također, novi su problemi nazočnost šijitskih milicija koje podržava Iran.

„Sjaši, Kurta, da uzjaše Murta“?

Podsjetimo, Irak je 2019. pokrenuo kampanju Volja pobjede koja je uključivala i vojne operacije u Ninivskom kraju s ciljem uništenja preživjelih članova Islamske države koji se kriju po nepristupačnim predjelima. Ta se vojna akcija uvelike oslanjala na šijitske milicije čija se stalna prisutnost u toj dolini, u kojoj su pretežno živjeli kršćani, može predstaviti kao želja za prekrajanjem vjerskog sastava toga područja.

Ako na stranu ostavimo motivacije raznih muslimansko-šijitskih milicija, vojna kampanja je bila relativno uspješna. Samo tijekom prosinca protuterorističke aktivnosti urodile su plodom jer je uhićeno 14 i ubijeno 18 militanata koji su željeli provesti terorističke napade za Božić.

Ove brojke govore o tome da je Islamska država službeno poražena, ali su njezini sljedbenici ostali u Iraku, te su oružje očito ostavili na skrivenim mjestima čekajući ponovni trenutak za rat.

Usprkos činjenici da je Islamska država pokazivala znakove oporavka, šijitske milicije su uz pomoć Vlade Iraka službeno odnijele pobjedu.

Međutim, mnogi se žitelji ove doline žale da nema neke velike razlike na terenu za obične ljude. Teroristi Islamske države su se bavili uznemiravanjem, iznudama, prepadima te otimanjem imovine onih pripadnika nesunitskih manjina koji nisu pobjegli. To isto danas rade i članovi milicija pripadnicima nešijita, posebice kršćanima i sunitskim muslimanima.

„Njihova glavna izlika za uzimanje novca jest što nam štite selo od Islamske države. S druge strane milicija olakšava život šijitima zahvaljujući svojim vojnim instalacijama, dok to kršćanima nije dopušteno“, rekao je za prosecution.org jedan kršćanin iz Qaraqosha.

Nažalost, međunarodni pokušaji smanjenja utjecaja iranske šijitske milicije u Iraku pojačali su njihovu odlučnost da zadrže i povećaju svoju ulogu u toj zemlji.

Između dvije vatre

Veliki dio nezadovoljstva u Ninivskoj dolini odnosi se na korupciju državnih dužnosnika, te viziju budućnosti te regije.

Podrškom milicija šijitski su se muslimani učvrstili u Ninivi u kojoj nisu prije postojali u tom broju. S druge strane odmazda terorista Islamske države, koji su sunitski muslimani, ima snažne sektaške i plemenske prizvuke, što za jednu multietničku zemlju kao što je Irak nije nimalo dobro.

Glasovi o korupciji pri obnovi ove pokrajine usporili su dotok međunarodne pomoći.

„Svjedoci smo razvoja u tom području. Kao što primjećujete, asfaltirana je glavna prometnica. Ipak lideri uzimaju postotak na svaki projekt, a to otežava organizacijski rad“, rekao je jedan od humanitarnih radnika.

Također, iranske milicije mijenjaju način života i rada lokalnog pučanstva koje se vratilo.

„Milicije i njihovi sljedbenici uništavaju svaki način koji pronađemo da preživimo. Započeli su s otežavanjem obnove domova nakon oslobođenja, zatim uništavanjem poslova koji su pokrenuti te na kraju otežavanjem cestovne komunikacije između naših gradova. Sada nam uništavaju poljoprivredu. Preživjeti ovdje postaje vrlo teško. Nisam siguran možemo li preživjeti više od pet godina ako se situacija ovako nastavi“, rekao je jedan zemljoradnik iz Qaraqosha.

Što slijedi?

Ono što se događa u Iraku, pa i ubojstvo visokorangiranog iranskog generala Qasema Soleimania u Bagdadu 3. siječnja, samo je velika igra između SAD-a i Irana, ali preko leđa stanovnika Iraka.

„To je igra, a mi smo taoci u sredini. Ne samo kršćani, već i svi građani Iraka pogođeni su američko-iranskim sukobom“, rekao je jedan neimenovani kršćanin napominjući da je istraga o zločinima terorista Islamske države usporavana te sabotirana.

Dok su kršćanska područja doživjela mnogo materijalne obnove, istraga zločina uglavnom je ignorirana u tim područjima. Za mnoge je to predstavljalo značajno obeshrabrenje.

„Vjerujem da nas je Vlada namjerno zaboravila; to je neizravna poruka da se napusti ovaj kraj. Problem je u tome što mi uopće nemamo mogućnost napustiti ovo podneblje, te smo osuđeni na lagano umiranje“, rekla je jedna žrtva progona Islamske države.

Veliki su problem i zarobljenici Islamske države koje ne žele njihove matične zemlje. Ideja da oni budu utamničeni u krajevima gdje žive kršćani, isto je kao vuka staviti u stado ovaca.

Narod je zbunjen i razočaran, žrtve genocida staviti u isto mjesto gdje borave teroristi Islamske države nije dobra poruka. Zabrinutost je sve veća što će se s ovim militantima dogoditi budući da se često organiziraju bjegovi iz zatvora. Takvo stanje dodatno destabilizira sigurnosno okružje tog područja.

Na Zakonu o vjerskim slobodama potrebno je dodatno raditi

Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori, koji je donesen u posljednjim danima prosinca 2019., bio je povodom za razgovor s kancelarom Kotorske biskupije don Robertom Tonsatijem...

Don Robert je rodom iz Herceg Novog, grada u kojem je rođen Sv. Leopold B. Mandić. Nakon osnovne škole otišao je u sjemenište i Klasičnu gimnaziju Paulinum u Subotici, a potom i na studij teologije na KBF u Zagrebu.

Poslije đakonskog i svećeničkog ređenja djelovao je u nekoliko župa Kotorske biskupije, a onda otišao na studij crkvene povijesti na Papinsko sveučilište Gregoriana gdje je stekao bakalaureat te magistrirao povijest Crkve.

Na Vatikanskoj školi za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku završio je arhivistiku. Poslije povratku iz Rima, uz brojne dužnosti koje obavlja u biskupiji, djeluje kao kancelar biskupije i župnik Mula.

Osim novog Zakona s njim smo razgovarali o općim pitanjima koja se tiču vjerskih sloboda...

Poštovani, svakodnevno slušamo o uvijek aktualnoj kovanici „vjerska sloboda“. Recite nam što je zapravo sadržaj te sintagme? Što za vas znači vjerska sloboda?

Sam termin se čini dosta jasnim, iako to nisu sve njegove implikacije. Vjerska sloboda, odnosno sloboda vjeroispovijedi je jedna od temeljnih ljudskih sloboda koja je kao takva zajamčena i Općom poveljom o ljudskim pravima kao i Konvencijom Europske unije o temeljnim pravima. Te nam povelje kažu da svi ljudi imaju pravo na slobodu vjeroispovijedi, savjesti i mišljenja, te da tu slobodu mogu izraziti na različite načine bez ograničavanja od strane države ili neke druge institucije.

Vjerska sloboda podrazumijeva i prigovor savjesti koji može imati različite posljedice u moralnom i zakonskom smislu. Vjersku slobodu ne promatram bitno drukčije od onoga kako je definiraju te važne povelje o ljudskim pravima, i žalosti me činjenica da se i u 21. st. ona ne shvaća niti ostvaruje podjednako u cijelom svijetu. Kada govorimo o kršenjima vjerske slobode, iznenadili bismo se da se one nužno ne događaju u nekim dalekim zemljama, nego često i u samoj Europi: radnica koja je otpuštena bez plaće jer je oko vrata nosila srebrni križić, ili Crkva koja je spriječena da ostvari pravnu osobnost jer joj je država onemogućila registraciju, brutalno miješanje vlasti u nutarnje ustrojstvo jedne vjerske zajednice... samo su neki od brojnih primjera kršenja vjerske slobode.

Jedan od nedavnih dogodio se u SAD-u, kada je djetetu na božićnoj priredbi zabranjena izvedba čuvene božićne pjesme pod izlikom da je njezin tekst previše religiozan. Bez obzira na zakonske okvire, mislim kako je važno za svakog istinskog bogotražitelja da svoju vjeru živi i u duhovnoj slobodi, jer ga samo ta može dovesti do cjelovita ostvarenja kao čovjeka i vjernika.  

Prema Vašoj procjeni, kakvo je danas stanje vjerskih sloboda u Crnoj Gori, a kakvo u svijetu? Kako žive katolici u Crnoj Gori? 

Katolici su u Crnoj Gori manjina. Tek oko 3% cjelokupnog pučanstva Crne Gore, koja ima samo oko 630 000 stanovnika, čine katolici. I samo su dvije katoličke biskupije na cijelom teritoriju države. Objektivno govoreći, mislim da katolici u svakodnevici uživaju sva prava kao i svi drugi građani ove države. Ove godine je zanimljivo bilo primijetiti kako se u medijima jako isticalo pravo katolika da svetkuju svoje božićne blagdane: od 24. do 26. prosinca, imali su pravo izostati sa svog radnog mjesta. To je ono što je zakonom zajamčeno pravo. Naravno, drugo je pitanje u kolikoj su mjeri svi to htjeli ili mogli ostvariti na svojim radnim mjestima.

Teško je općenito govoriti o tome kako katolici žive jer su društveni konteksti u kojima žive različiti. Držim da je stanje prilično zadovoljavajuće kada je riječ o njihovim pravima i slobodama, ne toliko kada je u pitanju njihovo aktivno prakticiranje vjere. Ne smijemo zaboraviti da je tijekom zadnjih desetljeća došlo do jake asimilacije. Negdje još uvijek postoji stigma predrasude zasnovana na neznanju i staroj antikatoličkoj propagandi, ali postoje i prekrasni primjeri suživota i uzajamnog poštovanja koji su doista za svaku pohvalu.

Mislim da su upravo takvi primjeri ono što treba isticati. Zgodno je podsjetiti se da je Crna Gora potpisala Temeljni ugovor sa Svetom Stolicom koji je ratificiran u skupštini 2012., te da ima i apostolskog nuncija koji je zajednički za Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. 

Možete li nam reći koliko je bilo kršenja vjerskih sloboda katolika u prošlosti i danas, te u čemu se ona najviše očituju?

Ako govorimo o prošlosti koje se neki stariji čitatelji još uvijek sjećaju, mislim na komunistički režim, rekao bih da su kršenja bila proporcionalna onima u cijeloj tadašnjoj SFRJ. U poratnim godinama (Drugi svjetski rat) najviše su žrtve podnijeli svećenici.

Današnje spoznaje zasnovane na arhivskim dokumentima pokazuju nam da je djelovanje Crkve u Crnoj Gori bilo budno praćeno od službi državne sigurnosti, te da je osobito prema Katoličkoj Crkvi bio zauzet sumnjičav stav. Crkvu se promatralo kao nekakvu prijetnju nacionalnom jedinstvu, a veliki događaji kao što su proslava beatifikacije i kanonizacije Sv. Leopolda B. Mandića promatrani su kao nekakvo nacionalističko kontriranje tadašnjoj državi, te su izvlačeni potpuno krivi i tendenciozni zaključci o životu i djelovanju Crkve. Unatoč svemu, život Crkve nije prestao, niti su bila onemogućena veća okupljanja vjernika.

Ipak, treba reći Crna Gora je po mnogo čemu kontradiktorna. Dok državne vlasti nisu bile blagonaklone prema svećenicima, niti prema ljudima koji svoju vjeru otvoreno prakticiraju (otvoreno im je uskraćivano napredovanje na poslu ili beneficije koje su imali članovi Partije), istodobno su časne sestre franjevke bile pozvane raditi u bolnici na Cetinju. Njima je omogućeno svoje poslanje među bolesnima ostvarivati noseći habite svoga reda što je, recimo, u drugim državama bilo zabranjeno ili nepoželjno. Tako je od skupine redovnica koje su iz Slovenije došle u Crnu Goru kasnije nastala Crnogorska provincija franjevki Bezgrješnog začeća. S druge strane, crkvena imovina, ne samo Katoličke Crkve, mahom je oduzimana i za nju nikad nije isplaćena pravedna naknada, niti je donesen zakon o restituciji crkvene imovine, nažalost njegovo donošenje još uvijek nije na pomolu.

U novije vrijeme, osobito nakon rata 90-ih, katolici su znali biti metom napada, više po nacionalnoj osnovi, nego vjerskoj jer se te dvije identitetske odrednice ovdje vrlo često miješaju i izjednačuju. Bilo je napada na pojedine crkve, potpaljivanja požara, oštećenja imovine, pljačke, ružnih grafita, vrijeđanja.

I danas nam neke ankete pokazuju predrasude i nestrpljivost prema drugima i drugačijima, a po naravi stvari, katolici kao manjina upadaju u takve kategorije. No, uvijek se radi o sporadičnim incidentima. Čini se da nekima jako smeta taj Temeljni ugovor, te se i on prikazuje u krivom svjetlu, gotovo kao plod nekakve urote.

U zadnje vrijeme nije zabilježen stvaran i težak slučaj onemogućavanja nekom katoliku da slobodno ispovijeda svoju vjeru.

U Skupštini Crne Gore usvojen je 27. prosinca Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. Međutim tomu se oštro protivi SPC... Možete li nam reći kakav je Vaš stav i stav Katoličke Crkve u Crnoj Gori o tome?

Proces donošenja tog zakona doista je bio dugotrajan i mukotrpan. Mi smo kao Katolička Crkva, jednako kao i druge Crkve i vjerske zajednice, imali priliku reći svoje mišljenje i iznijeti svoje primjedbe, što smo u konačnici i učinili. Prvi nacrt zakona smatrali smo doista neprimjerenim jer je u mnogočemu bio restriktivan, kontradiktoran i u neskladu s nekim temeljnim postavkama vjerskih sloboda i prava. Nismo se slagali s člankom koji govori o prelasku crkvene imovine u državno vlasništvo, ali ni s drugim dijelovima zakona; naši prigovori su se odnosili na gotovo 70% teksta nacrta zakona. No, svoje smo argumente nastojali iznijeti mirno, s poštovanjem i bez dizanja nepotrebnih tenzija u javnosti. Čini mi se da su i predlagači zakona to prepoznali. S druge strane, svjedočio sam neobično agresivnom i neprikladnom izražavanju neslaganja s tim nacrtom zakona, koje su pokazali pripadnici (laici) SPC-a prigodom javne rasprave u Kotoru, kada je cijela situacija bila na rubu sukoba, a pojedinci su uzeli sebi za pravo regulirati pristup u dvoranu određenu za okrugli stol. Koliko god ona bila mala, što je bila ozbiljna organizacijska pogreška, takvo ozračje ne mogu okarakterizirati niti kršćanskim niti demokratskim. Slično se događa i sada, s gotovo svakodnevnim prosvjedno-molitvenim šetnjama: dok s jedne strane vjernici koriste svoje pravo da neslaganje sa zakonom iskažu javnim i mirnim prosvjedom, događa se da taj prosvjed bude i prilika za vrijeđanje pripadnika drugih nacija.

SPC nedvojbeno osuđuje bilo kakvu zloporabu tih prosvjeda, i poziva da se oni ne politiziraju, no u ovakvoj situacija kakva trenutno vlada, o čemu se možete osvjedočiti i iz medija te privatnih snimki na društvenim mrežama, to je veoma teško. Retorika koju koriste pojedine političke stranke bliske SPC-u vrlo je opasna, i ne doprinosi miru i stabilnosti.

S druge strane nisam siguran da bi se vanjskom promatraču povremeno retorika pojedinih predstavnika SPC-a činila posve prikladna za jednu Crkvu i njezine poglavare, čak i kada bi sve bilo onako kako oni to shvaćaju. Pohvalno je što inzistiraju na molitvenom karakteru tih prosvjednih skupova, iako vjerujem da su i sami svjesni da ne mogu imati pod kontrolom tako veliko mnoštvo ljudi koje u njima sudjeluje, zacijelo s različitim nakanama. Osobno sam bio uključen u „pregovore“ kao dio tima Kotorske biskupije od samog početka, tako da sam imao uvid i u stajališta predlagača zakona s kojima se nisam mogao uvijek složiti. Prije samog donošenja zakona, u Skupštini Crne Gore organizirana je sjednica Odbora za ljudska i manjinska prava na kojoj su sudjelovali i predstavnici Crkava i vjerskih zajednica. Sjednica je trajala više od pet sati: jedan od poslanika (zastupnika) došao je odjeven kao katolički svećenik – u košulji s kleričkim kolarom, čime je valjda htio dati do znanja da ne priznaje Crnogorsku Pravoslavnu Crkvu kao validnu Crkvu, a nisu izostale ni uvrjede na račun njezinih predstavnika kao i provokacije.

Sva ta performansa je u biti pokazala kako, nažalost, pojedinci mogu bez posljedica omalovažavati tuđe vjerske osjećaje. Naravno da nije na nama, kao katolicima, da se miješamo u unutarnja pitanja drugih Crkava, no ono što se dogodilo prilikom te rasprave zaslužuje osudu jer je došlo do vrijeđanja, ne samo vjerskih osjećaja, nego i ljudskog dostojanstva. Cijela rasprava u kojoj smo trebali ravnopravno sudjelovati svi predstavnici Crkava i vjerskih zajednica, u konačnici se svela na pitanje koja je Crkva kanonska, iako se zakon time zapravo ne bavi. Što se tiče događaja koji su uslijedili za vrijeme glasovanja za zakon i nakon toga, o tome je dovoljno informacija i snimki dostupno na internetu. Osobno mislim da je to bio doista poraz demokracije i uljudbe.

Što se samog zakona tiče, istina je da bismo voljeli da je dijalog s Vladom bio dulji jer bi zacijelo bio i produktivniji: ovako je zakon u usvojenoj verziji doista dotjeraniji i svakako poboljšan, ali i dalje mislimo da je na njemu bilo potrebno više raditi čime bi se mnoge stvari mogle dodatno raščistiti. Mi smo od samog početka smatrali da pitanje crkvene imovine ne treba biti dio tog zakona, već da to pitanje treba rješavati posebnim zakonom za što Vlada nije imala sluha. Osobno mislim da je to velika šteta jer je time previše opterećen cijeli zakon. Ovim se zakonom npr. zabranjuje osnivanje crkvenih ili vjerskih osnovnih škola, a postoje i druge prijeporne točke. Nije u potpunosti jasna namjera koju država ima s crkvenom imovinom, iako je sada taj članak detaljnije obrazložen pa su i bojazni nešto manje.

Smatramo da je bilo dužno donijeti suvremeni zakon koji će nadomjestiti onaj iz 1977., iz razdoblja kad je stav prema Crkvi i vjeri bio retrogradan. No, mi vjerujemo u pravni poredak, kako državni, tako i međunarodni, te smatramo da ako bude potrebno, da ćemo svoja prava moći ostvariti upravo pravnim putem koji ni Crna Gora koja ozbiljno korača k Europskoj uniji neće moći ignorirati.

Je li, prema podatcima, neka religijska zajednica u Crnoj Gori u lošijem položaju od druge? Hoće li novi zakon nešto promijeniti? 

Ne posjedujem takve podatke. Položaj pojedine vjerske zajednice najviše ovisi o broju njezinih članova, tako da je neizbježan zaključak da nisu sve vjerske zajednice u jednakom položaju, jer su neke doista male i ograničeno rasprostranjene. Novi zakon bi mogao pomoći manjim vjerskim zajednicama u ostvarivanju dodatnih prava, osobito onima koje su nedavno osnovane ili će se tek osnovati. Njime se, doista na vrlo liberalan način, omogućava stjecanje pravne osobnosti vjerske zajednice ukoliko se upiše u predviđeni registar, a ima najmanje tri punoljetna člana. S druge strane zakonom se želi spriječiti da jedna vjerska zajednica djeluje protiv ili na štetu druge, što može biti i sklizak teren jer je uvijek pitanje shvaćanja i tumačenja djelovanja jedne strane. Koliko će se primjenom zakona situacija zaista promijeniti, pokazat će budućnost.

 

Svjesni smo rastućeg religioznog fanatizma u svijetu, na drugoj strani također smo svjesni galopirajućeg relativizma i modernog ateizma. Recite nam, prema Vašem mišljenju, koliko ova dva suprotstavljena pojma mogu u budućnosti utjecati na vjerske slobode?

Teško je predvidjeti na koji način će ove krajnosti utjecati na slobodu ispovijedanja vjere i mislim da je njega donekle moguće dati samo kada se ima u vidu određeni društveni kontekst. Držim da je sve što ste naveli u pitanju podjednako opasno, i da donosi pustoš i dezorijentaciju. Danas je vjerski fanatizam na Zapadu, u europskom ili američkom kršćanskom kontekstu, bitno različit od, recimo, islamskog fanatizma, bilo na Zapadu, bilo na Istoku. U prošlosti imamo primjere koji nisu pravila, u kojima su kršćani obuzeti fanatizmom posezali za nasiljem, u zemljama u kojima su i sami prije bili žrtve progona i nasilja. Primjera radi, u vrijeme Velikog rata, spoj patriotizma i religioznosti urodio je nesmiljenim fanatizmom koji je prkosio čak i samom papi Benediktu XV. koji je pozivao na okončanje „bespotrebnog klanja“. Tako se dogodilo da dok je Papa pozivao na mir, da su neki propovjednici pozivali na rat.

Kako svaka sila rađa silu, jedan od mogućih scenarija je da će agresivna sekularizacija nastupiti kao odgovor na agresivni vjerski fanatizam. Uslijed takvih oscilacija iz krajnosti u krajnost, zdrav odnos prema religiji i vjeri, nažalost, biva ranjenim i teško ga je ponovno uspostaviti. S druge strane fanatizam je odgovor, premda krivi, na relativizaciju svega što se tiče religije i tradicionalnih vrijednosti. Vidimo da se u svijetu događaju jake polarizacije društva i da se događa da ekstremni desničari nerijetko pokazuju i vrlo snažno svoju vjersku pripadnost koja poprima zelotski i borbeni karakter. Koliko se radi o istinskom prianjanju uz određenu religiju, a koliko samo o vanjskoj formi, nije moguće ovako reći, uostalom, djela uvijek sve pokažu.

Početkom svake godine Papa predstavlja svoju poruku u povodu Svjetskog dana mira koji se u Katoličkoj Crkvi obilježava 1. siječnja. Jedna od univerzalnih poruka je potreba za mirom i vjerskim slobodama... Koliko se dotiču ova dva pojma: mir i vjerske slobode?

Ti su pojmovi gotovo nerazdvojni jer jedan podrazumijeva drugi. Teško je govoriti o istinskom miru među ljudima, o bratstvu, slozi, jednakosti ako se negdje jedna od osnovnih ljudskih sloboda, koja se tiče najintimnijih i najdubljih osjećaja pojedinca, krši, brani i onemogućuje. Papa Franjo je, kao i uvijek, iznio slojevitu poruku za Svjetski dan mira, u kojoj progovara o preprekama univerzalnom miru koje sami stvaramo i daje upute kako se njih može nadvladati.

Koja je poruka obilježavanja Svjetskog dana vjerskih sloboda za crnogorsku, ali i katoličku svakodnevicu u Crnoj Gori?

U zadnjem dijelu ovogodišnje poruke za Svjetski dan mira Sveti Otac kaže: „Put pomirenja iziskuje strpljivost i povjerenje. Mir se ne može postići ako mu se ne nadamo. U prvom redu to znači vjerovati u mogućnost mira, vjerovati da drugi, baš kao i mi, trebaju mir.” U ovom turbulentnom vremenu za Crnu Goru, koju je Zakon o slobodi vjeroispovijesti podijelio i uznemirio, mislim da je važno upravo prihvatiti činjenicu da je mir i sloboda vjeroispovijesti nešto što svi trebaju, te da se ne tiče samo jednih ili drugih…

Ako to želimo postići, potrebno je promijeniti retoriku, bez obzira odakle ona dolazila, prestati s jednostranim monolozima i prestati unositi dodatnu pomutnju i manipulaciju. Ovdje na nikoga ne upirem prstom, nego konstatiram činjenice koje je barem danas lako provjeriti. Ako sve zainteresirane strane smognu dovoljno prisebnosti i zrelosti da racionalno i argumentirano pristupe rješavanju nastalih problema, iskreno vjerujem da će to biti puno korisnije od bilo kakvih političkih i vjerskih agitiranja, te jednostranih sagledavanja stvarnosti bez spremnosti na ustupke. Potrebni su nam strpljivost i povjerenje koji su u ovom trenutku gotovo potpuno odsutni. Potrebna nam je vjera u Božje vodstvo i njegovu providnost, vjera u mir i u mogućnost zajedništva i suživota unatoč različitim stavovima i svjetonazorima.

 

Napokon izabran novi armenski patrijarh u Turskoj

Nakon desetljeća turskog uplitanja, Armenska Crkva izabrala je novog vođu.

International Christian Concern (ICC) javio je kako su 11. prosinca 2019. armenski kršćani izabrali 85. armenskog patrijarha, to jest, biskupa Sahaka Maşalyana. Izbori su uslijedili nakon desetljeća odgađanja uzrokovanih turskim miješanjem u crkvene poslove. Biskup Maşalyan je dobio 102 glasa delegata od ukupno 119.

Tjedni pred izbore bili su ispunjeni novom kontroverzom, jer je Turska iznenada unijela nove podzakonske akte u izborni postupak koji su ograničavali kandidate koji ispunjavaju uvjete za izbor na tu funkciju. Prema novim aktima jedini kandidati za patrijarha bili su državljani Turske, iako Armenska Crkva ima globalni karakter.

Armenski kršćani s nestrpljenjem su očekivali izbor novog crkvenog vođe otkad se prethodni patrijarh razbolio. Turska je prisilila armenske kršćane da čekaju njegovu smrt, što se dogodilo ovog ožujka, prije nego što je omogućila nastavak izbora.

"Povijest će ovo vrijeme nazvati 'crnim stranicama' zbog miješanja u izbor. Ljudi su to koji se igraju s našim dostojanstvom. Neću izabranu osobu smatrati svojim patrijarhom", rekao je armenski član turskog parlamenta Garo Paylan.

Nakon genocida nad kršćanima iz 1915. koji je opustošio stanovništvo, Turska je zadržala strogi nadzor nad preživjelim kršćanima i njihovim crkvama. U tjednima neposredno prije izbora za armenskog patrijarha, genocid je ponovno postao relevantno obilježje turskih vijesti. U jednom zapaženom primjeru, članovi Istanbulske odvjetničke komore objavili su u studenom članak opisujući armenski genocid kao "krunsko dostignuće", te prijete Armencima "novom deportacijom koja će im biti najlakša mjera".

Američka komisija za međunarodnu vjersku slobodu Tursku je svrstala u "zemlje slučajeve".

Claire Evans, regionalna menadžerica ICC-a za Bliski Istok, rekla je: "Značajno je da Armenska Crkva, naposljetku, ima prepoznatljivog vođu kao lika. Ovaj položaj nasljeđuje mnoge izazove, a mi molimo za mudrost i uviđavnost za Crkvu u narednim danima. Dugo sprečavanje izbora predstavljala je značajnu barikadu duhovnom pomlađivanju Crkve. Pozivamo Tursku da se pridržava svojih zakona, štiteći vjersku toleranciju i slobodu."

Patrijarh Mesrop II. je bio teško bolestan i službeno je umirovljen 26. listopada 2016. U međuvremenu njegove pastoralne zadaće obavljao je nadbiskup Karekin Bekdjian. Kard. Bekdjian je 15. ožujka 2017. zamijenio nadbiskupa Arama Ateshyana, generalnog vikara, koji je bio privremeni vođa armenske crkve od 2010. kada se Mesrop II. i razbolio.

Sadašnji patrijarh je rođen u istanbulskoj četvrti Bayrampaşa 1962. Maşalyan je diplomirao na odjelu filozofije Sveučilišta u Istanbulu i odlučio postati svećenikom 1982.

Nakon što je 1999. magistrirao iz duhovnosti na Institutu za filozofiju i teologiju Milltown u Dublinu, Maşalyan se vratio u Tursku i počeo služiti kao svećenik u istanbulskim crkvama Kınalıada, Kumkapı Dışı Surp Harutyun, Gedikpaşa i Galata.

Armenaca u Turskoj ima između 70 000 i 150 000. Uglavnom su koncentrirani u Istanbulu. Imaju svoje škole, novine, te župe u kojima se okupljaju.

Britanija će ozbiljno stati u zaštitu progonjenih kršćana?

U svojem obraćanju za Božić 2019. britanski premijer Boris Johnson poručio je kršćanima da će njegova vlada „braniti njihovo pravo na prakticiranje svoje vjere“. Lijepa je to gesta za koju želimo da najavljuje novo vrijeme u odnosima prema progonu kršćana koji je do sada bio sustavno zataškavan.

Također, pobjednik na nedavnim izborima u Velikoj Britaniji, premijer Johnson, u svojoj poruci pozvao je britanski narod da se sjeti „onih kršćana diljem svijeta koji se suočavaju s progonom“.

Promjena odnosa prema patnji kršćana?

„Oni će Božić obilježiti u privatnosti, u skrovitosti, možda čak i u zatvoru. Kao premijer to je nešto što želim promijeniti. Stojimo s kršćanima gdje god bili, u solidarnosti, i branit ćemo njihovo pravo na prakticiranje svoje vjere“, ustvrdio je premijer koji je svoju poruku započeo s podsjećanjem da je Božić „u prvome redu i ponajviše proslava rođenja Isusa Krista“.

„To je dan od neprocjenjive važnosti za milijune kršćana diljem svijeta“, poručio je te također odao priznanje ljudima koji tijekom Božića rade u javnoj službi, a na poseban način medicinskim radnicima te vojnim snagama.

Progon je na razini genocida

Podsjetimo, britanski ministar vanjskih poslova Jeremy Hunt sredinom 2019. rekao je u svojem izvješću britanskoj Vladi da je progon kršćana diljem svijeta blizu „genocidnoj razini“.

Istraživanje i pregled progona kršćana koji je urađen pod vodstvom anglikanskoga biskupa Truroa Philipa Mounstephena navodi da se kršćanstvo suočava s time da bude „izbrisano“ iz nekih dijelova Bliskoga istoka i Azije općenito.

Tadašnji ministar vanjskih poslova Hunt, koji je i „naručio“ izvješće krajem 2018., okrivio je „političku korektnost“ za neuspjeh vlada riješiti to pitanje.

„Smatram da smo svi spavali na straži kada je riječ o progonu kršćana. Mislim da nije samo izvješće biskupa Truroa, nego očigledno i ono što se dogodilo u Šri Lanki na Uskrsnu nedjelju probudilo sve s velikim šokom. Mišljenja sam da postoje mnogi razlozi za to, ali u izvješću se jasno vidi da u različitim dijelovima svijeta postoje različiti razlozi zašto se progoni kršćana u biti događaju“, naveo je ministar Hunt.

U izvješću je spomenuto da su, dok različite vjerske skupine pate diljem svijeta, kršćani ipak najviše progonjeni. U Palestini oni sada čine samo 1,5% pučanstva, dok je u Iraku broj pao s 1,5 milijuna prije 2013. na manje od 120 000 stanovnika.

Jeremy Hunt je istaknuo kako se političari ne smiju bojati govoriti na ovu temu.

„Ono što smo u tom ozračju političke korektnosti zaboravili zapravo jest da su progonjeni kršćani među najsiromašnijim ljudima na svijetu. Na Bliskom istoku populacija kršćana bila je oko 20% pučanstva, a sada je svedena na oko 5%“, kazao je britanski ministar vanjskih poslova.

Čini se da se, barem verbalno, u Britaniji počelo raditi na rješavanju problema koje imaju kršćani diljem svijeta. Hvalevrijedan potez ako ne ostane „mrtvo slovo na papiru“.

Marksistički divljaci prekinuli dječju božićnu predstavu

Skupina od oko 50 marksističko-komunističkih divljaka upala je 14. prosinca 2019. na božićnu predstavu na otvorenom u Toulouseu u Francuskoj vičući na djecu i govoreći im da su „fašisti“.

Marksistički ekstremisti prekinuli su božićnu predstavu oko 16 sati na Place Saint-Georgesu uzvikujući: „Zaustavimo fašiste!“ te „Mi smo antikapitalisti!“ Potom je uslijedila salva uvrjeda prema djeci i organizatorima.

Kako su se mališani prepali, predstava je okončana dva sata prije predviđena kraja.

Nadbiskup Toulousea mons. Robert le Gall u svojoj izjavi za medije rekao je: „Žalim da se jednostavni podsjetnik na Isusovo rođenje i na vrijednosti koje on prenosi, pozdravljajući stranca, najavljujući mir i znak nježnosti koji su nam svima potreba, u našoj zemlji više ne poštuje i čak izaziva djela verbalnog i fizičkog nasilja od onih koji se postavljaju kao branitelji slobode.“

Gradonačelnik Toulousea Jean-Luc Moudenc tek je mlako „osudio“ marksističke ekstremiste označivši njihovo ponašanje „neodgovornim“.