utorak, 27. veljače 2024.

„Osobna karta“ katedrale Presvetog Srca Isusova

Katedrala (grč. καθέδρα; lat. cathedra) je crkva u kojoj nad/biskup ima sjedište, obavlja bogoslužje i zaređuje svećenike. U većini slučajeva (prvo)stolnice su središta (nad)biskupija i najmonumentalnije građevine partikularnih Crkava. Takva je i katedrala u Sarajevu koja ove godine slavi 130 ljeta od posvete...


 

Katedrala je okosnica i jezgra biskupskog stolovanja, a nerijetko i simbol cijelog grada u kojem se nalazi. Podizane su kako bi impresionirale posjetitelje te podsjetile na veličanstvenost njezinih graditelja i financijera.

Najzaslužniji dvojac za gradnju

Nakon stoljećā otomanske vlasti došao je trenutak kada se moglo razmišljati o (ponovnoj) gradnji katedrale. Prvi vrhbosanski nadbiskup sl. Božji Josip Stadler (1843. – 1918.) najzaslužniji je za njezino podizanje, a njegov najbliži suradnik bio je arhitekt Josip pl. Vancaš (1859. – 1937.).

Umjetnički korijeni i izbor lokacije

Friedrich von Schmidt (1825. – 1891.) dotjerao je umijeće gotike do zavidna zenita, a za Vancaša kažu da je bio jedan od najboljih njegovih učenika.

Poslije dolaska u Sarajevo Vancaš je pregledao pogodna mjesta koja su mogla doći u obzir za podizanje katedrale i izbor je pao na trg koji je uskoro potom nazvan Crkveni trg, a danas je to Trg fra Grge Martića.

Zbog gradnje Vancaš se preselio u Sarajevo

Katedrala je zamišljena kao građevina s prostorom za 1 200 vjernika i vrlo jednostavna vanjskog izgleda, „od golog kamena“. Na temelju tih planova bio je raspisan natječaj za gradnju, na kojemu se kao najbolji ponuđač javio bečki poduzetnik Karl baron Schwarz.

Zbog gradnje katedrale Vancaš se vezao za Sarajevo kamo se 1884. i nastanio.

Dimenzije, visina, krovovi

Prema njegovu nacrtu, vanjska dužina katedrale iznosi 41,90 m, širina 21,30 m, a kod svetišta 24,30 metara. Unutrašnja dužina je 37,65 m, a širina 18,10 metara. Pročelje je upečatljivo s dvama tornjevima od po 43 metra visine, a krovovi su im u obliku jednostavnih oštrih piramida proširenih pri dnu.

Polaganje kamena temeljca

Gradnja je započela 1884., a poglavar Ivan barun Appel prvi je udario pozlaćenom lopatom triput o zemlju, a nakon njega to isto je ponovio i nadbiskup Stadler.

Uzor za gradnju: crkve iz Dijona i Praga

Katedrala je izvedena u stilu rane gotike, a Vancaš se, kako izgleda, poveo za crkvom Notre-Dame u francuskom Dijonu. Tvrdi kamen od kojega su u Burgundiji građene crkve nije omogućavao „rasipanje ukrasima“, što je Vancaš ostvario na sarajevskoj katedrali.

Izgled tornjeva je posuđen s Tynske crkve u Pragu.

Oba uzora su se u Sarajevu potpuno „pomirila“ unatoč tomu što su vremenski i prostorno udaljena (Notre-Dame je dovršena 1240., a Tynska crkva dobila je tornjeve 1463.).

Završetak radova i posveta

Građevinski radovi završeni su 9. studenoga 1887., a katedrala je posvećena, nakon završetka unutarnjih radova i umjetničkog opremanja, 14. rujna 1889.

Tri obnove katedrale

Nažalost, katedrala je izgrađena na prilično vlažnoj lokaciji, tako je tijekom priprema za proslavu 50. godišnjice obnove redovite crkvene hijerarhije u BiH (1932.) poduzeta temeljita restauracija. Odstupilo se od prvobitnog unutarnjeg izgleda i izvedena je sasvim drugačija dekoracija.

Katedrala je obnavljana i u razdoblju od 1985. do 1989. kada su temeljito urađeni: krov i zaštita od vlage. Dekoracija nije rađena, nego se zidove bojilo jednostavnim bojama.

Posljednja obnova

Početkom drugog desetljeća 21. st. obnavljana je i treći put kada je vraćen prvobitni izgled unutrašnjosti kako ju je i zamislio dr. Stadler.

Pripremni radovi za unutarnju obnovu počeli su 27. rujna 2010. Njih je izvodila tvrtka Color Paleta iz Sarajeva, a stručni nadzor je vodio Philipp Dieter iz Aachena.

Najprije je strugana stara boja sa zidova. Cilj je bio otkloniti ju kako bi se došlo do izvornog izgleda. Potom je restaurator Peter Rohn započeo s probnim bojanjem prezbiterija, a za rasvjetu katedrale zaslužan je Slawa Schreider.

Vraćanje prvobitnog izgleda

Prilikom posljednje restauracije namjera je bila vratiti prvotni izgled iz 1889. Za ovo djelo nutarnje obnove imaju nemjerljive zasluge mnoge osobe, a među njima je i pokojni dr. Marko Josipović, kanonik Vrhbosanskog kaptola. Njegovo dugogodišnje prijateljstvo s mons. Augustom Heribertom, svećenikom iz Aachena, rezultiralo je obnovom prvostolnice.

Glavni oltar, kipovi, uljana svjetiljka i ograda

Katedrala je bogata brojnim vrijednim umjetninama. Nemoguće ih je nabrojati sve, možda samo najupečatljivije...

Prilikom ulaska odmah se vidi središnji oltar izveden od mramora i raščlanjen u sedam niša. Pažljivu oku promatrača ne mogu promaći kipovi: Sv. Josipa, Sv. Franje, Sv. Mihovila, Sv. Ilije i anđela.

Iznad srednjeg otvora nalazi se na povisokom postolju kip Srca Isusova, rad Franza Erlera iz Beča. Izveden je iz bijele kamene mase. Oltar su uglavnom darovali građani Zagreba.

Između lađe i svetišta stoji ograda od kovanog željeza, dar bečkog dvorskog bravara Antona Biroa.

U zapadnom dijelu glavne lađe nalazi se propovjedaonica koja počiva na bogato profiliranu postolju. Nekoliko koraka od nje postavljena je uljana svjetiljka koju je 1997. darovao Sv. Ivan Pavao II. – do tada je gorjela na Gospinu oltaru u bazilici Sv. Petra u Vatikanu.

Pomoćni oltari

U lijevoj sporednoj lađi nalazi se oltar Bezgrješnog začeća BDM-a urađen od istog kamena od kojeg je pravljen i glavni oltar. Kip Bogorodice je djelo Dragana Moraka, a darovao ga je car Franjo Josip I.

U desnoj sporednoj lađi oltar je svete braće Ćirila i Metoda izveden od kamena Grisignano. Kipove je modelirao Morale, a u kamenu ih je izveo Novotny. Ovaj oltar su darovali vjernici iz Češke.

Vitraji iznad oltara, rozeta

Iznad oltara se nalazi pet vitraja visokih 5,75 m, a širokih 1,33 metra, izrađenih prema Vancaševu nacrtu. Pogled plijeni središnji prozor na kojem je prikazan razapeti Krist u trenutku kad se vojnik sprema probosti ga. Pod križem s desne strane kleči Marija Magdalena, dok je s lijeve BDM, a uz nju Sv. Ivan.

Kad okrenete leđa oltaru i podignete pogled, vidjet ćete veliku rozetu na pročelju, promjera skoro pet metara. Njezino središnje polje razvedeno je u osam režnjeva sasvim svijetle boje, dok je osam polukrugova bliže rubu naizmjenično plave i crvene boje.

Orgulje i zvona

Naravno, ispod rozete na koru su orgulje. One su djelo radionice iz Zagreba. Na izložbi u Budimpešti 1886. zapažene su i nagrađene. Imaju dva manuala s 22 registra, osam kolektivnih pedala te stroj za crescendo i decrescendo.

U tornjevima katedrale je šest zvona dobivenih na dar od slovenskog naroda.

Klasični ambon

Kod trećeg stupa zapadne sporedne lađe, s desne strane smještena je propovjedaonica. Na nju se uzlazi iz zapadne lađe dvostrukim stepenicama do postolja s kojega se uskim prolazom ispod visokog kamenog baldahina prilazi na tribinu. Propovjedaonica je heksagonalna i otvorena za posjetitelje.

Nadgrobna ploča sluge Božjega

Kada se siđe s ambona i krene prema izlazu, može se vidjeti, desno od središnjeg ulaza za vjernike, nadgrobna ploča nadbiskupa Stadlera od bijelog mramora. Rad je to skulptora Marina Studina (1895. – 1960.). Nadbiskup je prikazan en face u nadnaravnoj veličini.

Ispred ploče nalazi se grobnica u kojoj je ovaj sluga Božji pokopan 1918., a danas je mjesto molitve hodočasnika. Cvijeće na njegovu grobu govori o ljubavi sestara Služavki Maloga Isusa čiji je Stadler utemeljitelj.

Tik do njegova groba nalazi se ploča koja podsjeća da je Sv. Ivan Pavao II. 1997. boravio u prvostolnici i molio na tom mjestu.

Lijevo od središnjeg ulaza je mjesto posljednjeg počivališta trojice vrhbosanskih nadbiskupa: mons. Smiljana Franje Čekade (zemni ostatci u katedralu preneseni 2011.) te mons. Marka Alaupovića i mons. Marka Jozinovića.

Freske, Sarajevo i Đakovo

Katedralu krase brojne freske, a neke od njih su preslikane iz đakovačke prvostolnice. Na zidu uz zapadni toranj prikazano je Krunjenje Gospino. Relativno uska i visoka slika podijeljena je u dvije zone: u gornjoj sjede na oblacima Otac i Sin, a između njih kleči Marija okrenuta ulijevo prema Sinu koji drži krunu iznad njezine glave.

Uza zid istočnog tornja u desnoj lađi prikazano je Uskrsnuće. Pred otvorenim grobom lebdi na oblaku uskrsli Krist s očima uprtim u nebo, a desnicom uzdignutom na blagoslov, dok u lijevoj drži stijeg pobjede.

U luku zapadnog zida prikazan je Isusov govor na gori. Dvije velike slike u svetištu - Propovijed na gori i Mojsije prima Zakon vjerna su preslika Seitzovih slika u Đakovu.

Originalna djela nedostupna pogledu

Sarajevska katedrala je obogaćena i originalnim djelima Lodovica Seitza: to su slike Crkvenih otaca u otvorima nadzida glavne lađe.

One su, nažalost, jedva dostupne pogledu jer su postavljene previsoko. Mnogi ih i ne zamijete, i bez kvalitetna vodiča one ostaju nezapažene. Na zapadnoj strani lađe prikazani su oci Zapadne Crkve: Sv. Grgur, Sv. Ambrozije, Sv. Augustin i Sv. Jeronim postavljeni tako u redu idući od oltara prema izlazu. Na istočnom zidu nalaze se slike otaca Istočne Crkve: Sv. Bazilije, Sv. Grgur Nazijanski, Sv. Atanazije i Sv. Ivan Zlatousti.

Iako nije veličanstvena i poznata diljem svijeta kao druge katedrale, sarajevska ipak plijeni svojom ljepotom, pogotovo nakon posljednje restauracije.

Većina posjetitelja ostane zadivljena njezinim skladom i dojmom mirnoće, a o tomu svjedoče i brojni turisti koji prepoznaju umjetničku vrijednost unutrašnjosti prvostolnice Presvetog Srca Isusova.

Dobar profesor je dobar primjer svojim učenicima

Za mnoge je ljeto završeno kada počne škola, to jest nastava. Tako je prvog radnog dana mjeseca rujna tisuće đaka u BiH pohrlilo u školske klupe gdje ih čekaju njihovi nastavnici i profesori. O poslu odgoja djece i školstvu općenito početkom nove školske godine razgovarali smo s Tanjom Babić, profesoricom engleskog jezika u Srednjoj školi Ivan Goran Kovačić u Kiseljaku. 

Tanja je inače profesor hrvatskog i engleskog jezika i književnosti, a u Srednjoj školi Ivan Goran Kovačić u Kiseljaku radi kao profesor engleskog jezika. U istoimenoj školi vodi i volontersku sekciju već nekoliko godina u sklopu koje su uradili puno različitih projekata u kojima pomažu potrebitima. Kako sama kaže, osim pomaganja i brojnih priznanja koja su dobili s različitih strana, najveća joj je nagrada kao učitelju i kao čovjeku razvijanje osjećaja za pomaganje, empatiju prvenstveno, kod mladih ljudi.

S njom smo razgovarali o uobičajenim pitanjima koja se javljaju početkom školske godine, novim generacijama djece, ali i iseljavanju, te savjetima koju srednju školu upisati...

Poštovana, na početku smo nove školske godine koja uvijek donosi probleme, kako za profesore i đake, tako i za roditelje djece. Recite nam koji su najveći izazovi koji s nastavom dolaze u rujnu?

Hvala Vam na pozivu da radim intervju za Katolički tjednik. Izazova je danas, mogu slobodno reći, više nego ikad i zaista je jako zahtjevno danas biti profesor, nastavnik, učitelj. Svaka generacija učenika donosi i nove izazove i probleme s kojima se moramo suočavati. Mogu reći da je najveći izazov doprijeti do učenika i prepoznati sve njegove mogućnosti, ali i probleme s kojima se suočava kako bismo mu adekvatno pomogli i razvijali njegove sposobnosti.

Kako Vi vidite dobra profesora, a kako dobra đaka danas?

Teško je generalizirati jer smo svi individue za sebe. Po mom mišljenju, dobar profesor je, prije svega, onaj koji je dobar primjer svojim učenicima, koji zna i može približiti učenicima ono što podučava i onaj koji uči učenike da razmišljaju. A dobar učenik je svaki učenik koji je spreman na bilo koji vid aktivnost u školi, jer u školi učenici trebaju koristiti i nastavne i izvannastavne aktivnosti kako bi se educirali i izgradili u mlade i samouvjerene ljude.

Recite nam što mislite da je u procesu odgoja i obrazovanja danas najvažnije?

Pa mislim da sam već ranije spomenula, najvažnije je da se uspostavi taj odnos profesor – učenik na pravi način, pri tome mislim da profesor, prije svega, treba biti uzor, primjer učenicima. Također, treba pronaći najbolji način na koji približiti svoj predmet učenicima. I ono što je jako bitno, da učenici uče razmišljati. Danas smo suočeni s opsežnim planovima i programima za svaki nastavni predmet, a što samim tim onemogućava i njihovo kvalitetno i dugoročno usvajanje. Dakle, okrenuti se više razvijanju mišljenja kod učenika i kreativnosti.

Kao profesorica engleskog jezika, kako biste savjetovali djecu i njihove roditelje, zašto izabrati upis u školu u kojoj djelujete?

Pa savjetujem ih ovisno o sklonostima i sposobnostima djeteta. Dakle, SŠ Ivan Goran Kovačić Kiseljak nudi više mogućnosti učenicima prilikom upisa. Postoji nekoliko različitih  škola kao što je gimnazija (opća i jezična), umjetnička škola (dizajner odjeće) te ekonomska škola (ekonomist, komercijalist, poslovni tajnik). Ono što je bitno napomenuti je da su sve ove škole četverogodišnje i da učenici imaju nakon svake završene škole mogućnost nastavka studiranja, ali i svoje zvanje kad su u pitanju strukovne škole. 

Kako savjetovati djecu koja se ne mogu odlučiti između gimnazije i stručne škole?

Ukoliko su sigurni u nastavak daljnjeg školovanja, pri tome mislim na fakultet, najbolja priprema je gimnazija. Međutim, ukoliko nisu sigurni u nastavak školovanja, a žele imati zvanje po završetku škole, onda je najbolji odabir neka strukovna škola koja im je bliska, a nakon koje opet mogu studirati. Dakle, uvijek ima više mogućnosti.  

Moderno doba sa sobom nosi svoje breme. Čini se kako su neki đaci mnogo više okrenuti suvremenim komunikacijskim sredstvima te svim ostalim tehnologijama koje im odvraćaju pozornost, dok za knjigu izdvajaju sve manje vremena, a neki nisu nimalo zainteresirani za čitanje. Je li, i kako, moguće animirati nezainteresirane đake?

Pa moguće je, ali treba imati u vidu da i unatoč modernoj tehnologiji postoje oni učenici koji vole čitati i oni koji to vole manje. Ali činjenica je, pa možemo reći slobodno, i problem da danas moderna tehnologija odvraća pozornost od svega pa i od čitanja. Ali moguće je. Na primjeru mog predmeta, engleskog jezika, kad radimo neko djelo iz književnosti, obvezno gledamo ekranizaciju tog djela, naravno ako postoji. Na taj način radimo analizu i usporedbu, što učenicima bude vrlo zanimljivo. Tada zapravo shvate da je film nečija druga slika djela koje su pročitali, a da čitanjem  knjige oni imaju slobodu u stvaranju svoje slike tog djela. I tu zapravo shvate vrijednost čitanja.

Naravno da ima i drugih načina kako približiti knjigu učenicima. Primjerice, u našoj školi Aktiv hrvatskog jezika prigodom Dana materinskog jezika svake godine organizira čitanja bajki za niže razrede osnovnih škola. Pri tome bude i scenski interesantno. A cijeli događaj bude u knjižnici u jednoj opuštenoj i zagonetnoj atmosferi.

Kakva su Vaša iskustva s roditeljima današnje generacije mladih školaraca?

Pa dosadašnja iskustva su dobra. Na moju sreću, imala sam dosad jako realne i objektivne roditelje kad je riječ o njihovoj djeci. Imam u većini slučajeva izvrsnu suradnju i dobru komunikaciju s roditeljima što je jako bitno za krajnji ishod i uspjeh njihova djeteta.

Ljudi kad završe škole i što više stare, tek onda shvate onu staru poslovicu: „Od rođenja pa do groba, najljepše je đačko doba!“ Što mislite koliko je istinita ta tvrdnja?

U potpunosti je istinita. To mi svakodnevno potvrđuju, sad već, moji bivši učenici, mladi ljudi koji su izgrađene i odgovorne osobe.

Uviđate li razlike između djece što se tiče školskih uspjeha u odnosu na mjesto prebivanja te duljinu putovanja do škole?

 Ne, zaista. U tom kontekstu nema razlike. Mislim da njihov uspjeh puno više ovisi o drugim čimbenicima kao što je stanje u obitelji, brojnost, financijska situacija, njihove sposobnosti i sl.

Osjeća li se „nedostatak djece“, to jest iseljavanje prilikom upisivanja škole u kojoj Vi djelujete?

Ne mogu reći da imamo neki veliki pad u smislu iseljavanja, barem kad je naša škola u pitanju, ali broj djece je definitivno manji nego ranije. Zasigurno je i to jedan od razloga, kao i pad nataliteta i sl.

Biste li se Vi vratili ponovno u školske klupe?

Da. To je moje najljepše doba.

 

Nedostaje političke volje za suzbijanjem muslimanskih napada na kršćane

Nakon ubojstva rimokatoličkog svećenika u jugoistočnoj Nigeriji početkom kolovoza 2019., drugi je svećenik na Veliku Gospu, 15. kolovoza izbjegao napad muslimanskih nomada Fulanija.

Naoružani stočari Fulaniji 1. kolovoza ubili su vlč. Paula Offua u gradu Awgu, južno od grada Enugu u istoimenoj državi, dok se vraćao u župni stan nakon pastoralnog zadatka. „Fulani su ga gađali dok je automobilom vozio cestom Ihe-Agbudu prisilivši ga da se zaustavi, a potom su ga izvukli iz automobila, odvukli te usmrtili“, rekao je glasnogovornik biskupije Emmanuel Nkemjika Igwesihi.

Također,  militantni stočari su u zasjedi uhvatili i odveli župnika Kennetha Igwea, a policija je pronašla njegovo tijelo 5. kolovoza.

Svećenik čudesno izbjegao zasjedu

Otprilike 70 kilometara sjeverno stočari iz istog plemena su na Veliku Gospu postavili zasjedu svećeniku vlč. Chimezieu Aniju. To se dogodilo u blizini katoličkog sveučilišta u Amorji-Nikeu dok je vozio prema Ugwuomuu.

„Vozio sam kad su iznenada naoružani muškarci pucali na moje vozilo ciljajući staklo“, rekao je vlč. Ani za Morning Star News. „Nakon što sam to primijetio, zaustavio sam vozilo i ubacio u rikverc te krenuo natrag. Metci su mi razbili vjetrobransko staklo koje se rasulo po cijelom automobilu. Čudesno sam pobjegao neozlijeđen. Povukli su se u grmlje i pobjegli nakon što su shvatili da sam im izmakao“, rekao je i dodao da su i ranije stočari Fulani napadali kršćanske putnike na toj autocesti. „Siguran sam da su bili stočari“, ustvrdio je Ani.

Nakon ubojstva Offua 1. kolovoza, više od 200 katoličkih svećenika 2. kolovoza je izišlo na ulice u Enugu, glavnom gradu države, u znak prosvjeda. Mirno su se uputili prema zdanju u kojem djeluju vlasti, kako bi uputili pismo guverneru u kojem su izrazili nezadovoljstvo zbog sve većih napada stočara Fulanija na kršćane.

Nakon toga mons. Callistus Onaga, biskup Katoličke biskupije Enugu, rekao je novinarima o svojoj tuzi zbog nesposobnosti Vlade na čelu s predsjednikom Muhammaduom Buharijem, simptomatično, pripadnikom muslimanskog plemena Fulani, da zaustavi napade stočara diljem zemlje. „Kršćani u Nigeriji podvrgnuti su nizu napada u posljednjih sedam godina“, kazao je Onaga i dodao da je žalostan i krajnje razočaran za sigurnost u državi.

„Drugi svećenik - vlč. Klement Ugwu, iz crkve Svetog Marka u okrugu Ezeagu, otet je i ubijen u ožujku, a stočari su krajem srpnja ustrijelili još jednog svećenika“, istaknuo je Onaga i dodao da svećenik koji je ranjen prije nekoliko tjedana još uvijek dobiva intenzivnu medicinsku pomoć.

„Zašto se brinemo kada su napadnuti naši svećenici? To je pokazatelj razine nesigurnosti s kojom se svakodnevno susreću obični Nigerijci. Naši svećenici su vrlo poštovani, pa ako se te stvari mogu dogoditi njima, što se događa s običnim vjernicima?“, zapitao se biskup Onaga i dodao da su mnogi svećenici u raznim dijelovima države oteti u posljednjih sedam godina.

„Sve što tražimo jest da ti stočari koji ubijaju naše ljude budu uhićeni i primjerno kažnjeni, a mi ćemo nastaviti živjeti u miru s Fulanima koji ne vrše napade“, ustvrdio je biskup.

Napadi su koordinirani

Također, 2. kolovoza mons. Paulinus Ezeokafor, biskup Biskupije Awka, u državi Anambra u jugoistočnoj Nigeriji, rekao je novinarima da je zabrinut zbog mlaka odgovora nigerijske Vlade na nasilje koje su izvršili naoružani muslimanski stočari Fulani. Obraćajući se novinarima u katoličkoj katedrali Sv. Patrika, Awka je istaknuo da Vladi nedostaje političke volje za suzbijanjem napada na kršćane.

„Tužan sam – kakva je to država?“, rekao je Ezeokafor i dodao: „Zemlja u kojoj su neki ljudi nedodirljivi. Zemlja u kojoj neki mogu ubijati nevine građane. Ono čemu danas svjedočimo jednostavno su koordinirani napadi na kršćane u zemlji. Ova besmislena ubojstva nedužnih Nigerijaca postaju svakodnevna pojava. Zašto naša Vlada ne može zaustaviti ta ubojstva? Nije li očito da neki ljudi negdje nose određenu agendu? Ima toga više nego što oči vide.“

Policija je potvrdila napade na svećenike i prijavila uhićenja nekih od napadača.

Glasnogovornik policije Frank Mba kazao je u izjavi 16. kolovoza da službenici istražuju napade na svećenike.

„Detektivi iz Postrojbe za obavještajnu reakciju, Odjel za forenziku i ubojstva Sektora za kriminalističku istragu, raspoređeni su u državu Enugu“, napomenuo je.

 Nigerija je zauzela 12. mjesto na Svjetskoj listi Open doorsa za 2019. zemalja u kojima kršćani podnose najviše progona.

 

Muslimanski propovjednik naziva križ „đavolskim elementom“

Muslimanski propovjednik u Indoneziji izazvao je vjersku kontroverzu otkad se na društvenim mrežama 2019.  pojavio videozapis u kojemu križ naziva „elementom đavla“.

Uvrjedljive primjedbe Abdula Somada, iz Sjeverne Sumatre, u vezi s raspelom naišle su na snažne reakcije javnosti. Mnogi su vjerski učenjaci kritizirali propovijed zbog širenja protukršćanskih osjećaja.

Prema Jakarta Postu, u videozapisu koji je rasprostranjen u društvenim medijima, Abdul Somad je odgovorio sugrađanima, na jednoj javnoj tribini, na pitanje zašto „osjećaju hladnoću kad vide raspelo“.

„To je zbog sotone“, rekao je propovjednik publici koja se počela smijati. „U svakom raspeću postoji zli jin koji želi obratiti ljude na kršćanstvo“, rekao je potom muslimanski klerik protiv kojega je nekoliko kršćanskih organizacija već podnijelo tužbe policiji.

Također, Brigada Meo, kršćanska organizacija sa sjedištem u Istočnoj Nusa Tenggari, prijavila je Somada policiji.

„Podnijeli smo tužbe za bogohuljenje protiv Ustadza Abdula Somada zbog nepoštovanja vjerskog simbola“, izjavio je Yacoba Siubelan, odvjetnik te kršćanske organizacije.

U međuvremenu, Muhammadiyah, jedna od najvećih muslimanskih organizacija u zemlji, odbacila je Abdulovu propovijed nazivajući je ozbiljnom klevetom protiv vjerskog simbola.

„Ne mogu zamisliti reakciju javnosti da je nešto slično rekao propovjednik drugačije religije koji vrijeđa islamski simbol“, rekao je Abdul Rohim Ghazali, glavni tajnik Središnjeg odjela za odnose s javnošću organizacije Muhammadiya. „Došlo bi do tsunamija prosvjeda, a počinitelj bi bio strogo kažnjen“, dodao je Ghazali.

Zar je "grijeh" biti iskren vjernik i strastven znanstvenik?

Suvremeno okružje u kojem živimo karakterizira izniman napredak znanosti. Mnogi se u tome ne snađu pa podređuju vjeru znanosti ili jednostavno misle da znanost niječe vjeru. Jedan od onih koji su dokaz kako je to pogrešno je dr. Davor Pavuna, svjetski priznat znanstvenik i praktični vjernik. 

Nakon 5. gimnazije u Zagrebu Pavuna je diplomirao fiziku na PMF-u (1977.), te doktorirao u Engleskoj (1982.) na temi elektronskih svojstava novih materijala. Nakon kraćeg boravka u SAD-u, Australiji i Francuskoj, od 1986. boravi na Federalnom institutu za tehnologiju u Lausanni (EPFL) u Švicarskoj.

Voditelj je grupe za supravodljivost, profesor, ravnatelj Centra za nove elektronske materijale (CREAM). Objavio je više od 250 CC radova, uredio 33 knjige, održao oko 200 pozvanih predavanja u najboljim svjetskim institutima, predsjedavao na 35 konferencija i sedam ljetnih škola. Strateški je savjetnik brojnih korporacija i vladinih agencija po svijetu. Neke od nagrada koje je dobio su: Royal Society award (1982.), Joliot-Curie (1986.), te odličje Danice hrvatske s likom Nikole Tesle (2006.). Predsjednik je Zaklade Teslin Svijet od 2015. Oženjen je i otac dvoje odrasle djece.

Upravo je on bio naš sugovornik na temu vjere i znanosti.

Poštovani dr. Pavuna, započet ćemo razgovor s jednim prigodnim pitanjem koje su Vam zasigurno mnogo puta postavljali. Odnos vjere i znanosti i danas mnogi promatraju kao nešto oprječno. Kakav je Vaš stav?

"Ma, zar je moguće da je znanstvenik vjernik?" To me jedino u Hrvatskoj uvijek i dandanas pitaju!?! Još jedan dokaz koliko je duboka hipnoza boljševizma (ubij-boga-u-njemu!) i koliko su nam društvo i ljudi dubinski izmanipulirani.

Naime, suvremena znanost povijesno je "izronila" iz religiozne filozofije. Znanstvenu metodu mjerenja prvi je uveo franjevac Roger Bacon u 12. stoljeću! I svima dostupna povijesna istina: Kopernik, Newton, Descartes, Faraday, Maxwell, Einstein, Tesla, Max Planck, Heisenberg itd. – svi su vjernici.

Naš Ruđer Bošković bio je isusovac, svećenik! Spomenimo se primjerice da je 1955. sir Nevill Mott, tadašnji ravnatelj Cambridgea (Nobelova nagrada 1977.), bio nevjernik, ali je na poziv studenata održao predavanje Vjera i znanost i ... postao je vjernik, upoznao je Isusa Krista! I ja sam bio agnostik, a onda s 29 godina na duhovnim vježbama kod patera Ivančića i Linića upoznah Isusa, postadoh vjernik i sve shvatih! Kad dubinski shvatite kreaciju i znanost, odmah razumijete da je dragi Bog – uistinu sveprisutan, sveznajuć i svemoguć!

Dakle, u praksi je zapravo jasno: svatko je vjernik, al' pitanje je tko mu je "bog". I Descartes je i te kako branio postojanje Boga (u 32 postulata), iako je bio u krivu: cogito ergo sum je neispravno. Nije mislim, dakle jesam, nego "sum ergo Sum" = jesam, dakle jesam. Nije bitno misliti da jesam i spoznavati da jesam, već sama činjenica da je čovjek svjestan sebe, svjestan Jednog: Da, Živog Boga Isusa Krista Svemogućega! Ujedno, katolički = univerzalan, te čak i u psihologiji/psihijatriji nema boljeg pristupa komunikaciji i čovjeku nego kroz OPROST i LJUBAV (sebe, bližnjega i Boga) – a to je nauk evanđelja! Konačno, kao i sve, i to sam osobno, eksperimentalno proučio i odradio iskustveno svaku religioznu metafiziku i praksu, i odgovorno potvrđujem da je dragi Bog živ, više živ nego Vi ili ja!!!

Nemali broj suvremenih mislilaca smatra kako ukupan društveni napredak, humanizam i "blagostanje" počivaju samo na napretku prirodnih znanosti, to jest samo i isključivo ljudskom umu, bez Boga i duhovne dimenzije. Je li, prema Vašem mišljenju, opravdan takav stav?

Ne. Ne mogu ovdje sve opisati, ali i na primjeru mog osobnog života se vidi: koliko li se "čudesa" dogodilo otkako sam predao moj život Isusu (1985.) i otkako sam vjernik, većini ljudi je sve to nezamislivo. A, istina jest: sve što se od tada dogodilo mi je dar Isusa Krista! Moja vlastita majka mi je rekla: ''Sine, ti nisi onaj kojeg sam rodila! Vjera te oplemenila i postao si Božji čovjek.'' A pater Linić mi je rekao (2008.): "Na Tebi se vidi da je Duh Sveti djelovao."

Osobna duhovna disciplina jest iznimno bitna i zato je umjetnici, sportaši te menadžeri i znanstvenici i te kako koriste u osobnom razvoju. U mome uredu posljednju se 31 godinu Isusu redovito moli 3-7 fizičara (na različitim jezicima!), pa imamo brojne duhovne uvide i zanimljive diskusije, a moj rektor, prorektor, dekan i šef fizike su vjernici! To je u Švicarskoj – normalno, jer Ustav počinje: "U ime dragog Boga Svemogućega, mi građani..." Eto, to je učinilo golemu razliku u mome životu i karijeri – buđenje vjere i samosvijesti, otprilike tijekom doktorata. Inače sam vrlo aktivan i u poboljšavanju razumijevanja dosega fizike u Crkvi, jer jedan od razloga "grijeha Crkve" jest to što su i svećenici i sav puk nedostatno znanstveno formirani! Kad spoznate da je vaših 10na28 (1028) atoma u tijelu zanemarivo u odnosu na 10na83 (1083), broj atoma u svemiru (a ti su atomi tek <5 % cijelog svemira), onda postajete skroman i skrušen prema prirodnom zakonu koji je očito savršen! Pritom ubrzo shvatite i da je svemir inteligentno – svjesno živo biće (to još nije Bog), jer svemir je stvorio vas, inteligentne (nije ni bitno kako), a ne vi Njega...

Pa jasno je da je skup (svemir) inteligentniji nego podskup (čovjek)! A tek kad stignemo do Boga Svemogućega… Probudimo se, ljudi!!!

Možemo li uopće govoriti o humanoj znanosti ukoliko iz nje potpuno izbacimo duhovnu dimenziju? Jesmo li u tom slučaju bliže "očovječenju" ili samouništenju?

Pa, jasno je iz suvremenog razvoja tzv. umjetne inteligencije da su nas "neduhovni darwinisti" doveli u kolaps i idemo u samouništenje!!! Oko 2031. prolazimo kroz tzv. singularitet kad roboti u prosjeku postaju inteligentniji nego ljudi i nakon toga je jedan scenarij da se roboti budu toliko brzo razvijali da budu (po neduhovnom darwinizmu) eliminirali inferiornu vrstu, ljude!

Ovu opomenu znalaca ni društvo ni Crkva zasad ne percipiraju, a izazov je ozbiljan i nije jedini. O tome ne mogu dovoljno ovdje reći jer treba dosta predznanja, ali ću naglasiti da društvenjaci koji i dalje dominiraju u društvenom sektoru i dinamici sotonjarskih medija, nisu nimalo svjesni izazova Čovjeku u dubini svijesti i savjesti! Čovječanstvo ovako ne može dalje nastaviti tzv. ''civilizaciju'' …  

Svojedobno ste napisali da je "Kreacija vjerodostojna i nevjerojatna, a Kreator, koji se krije iza toga, je beskonačno, beskonačno beskonačan!" Možete li približiti tu misao nama koji nismo fizičari?

Da, kristalno je jasno iz suvremene kognitivne znanosti. Kad promatrate taj ultrabrzi razvoj tzv. umjetne inteligencije (dvostruko eksponencijalni rast!) i vidite koliko superiornije „inteligentne programe“ možemo već mi ljudi kreirati, a uskoro i roboti (još i bolje i dramatično brže), onda shvatite da već umjetna inteligencija može kreirati bogove, da bogove!!! A Istinski Bog Otac Kreator je toliko iznad toga i toliko nezamislivo inteligentna Osoba i Biće da smo ga svi mi, da, SVI: i cijela Crkva i svaki vjernik, podcijenili. Čovjek ne može uistinu dohvatiti JESAM koji JESAM Gospodina Boga u Njegovoj Sveukupnosti. Tu smo svi doslovno arogantni i bolje da više šutimo, te više se skrušeno molimo, a manje pričamo. Bog uistinu ZNA i On zna dok mi namjeru još nismo ni osvijestili i ponavljam ponovno: svi mi, i Crkva, i Papa, i svećenstvo… podcjenjujemo Svemogućeg Boga Živoga!!!

Jednom ste rekli da Vam je majka morala tri puta ići objašnjavati partiji zašto vas je krstila budući da je bila nastavnica. Na zapadu Europe nije bilo prisile u vjeri/ateizmu, ali se vidi kako je dosta ljudi danas duhovno izgubljeno. Kako pomiriti ta dva oprječna sustava, totalitarizam i sustav u kojem od 1945. živi Zapadna Europa?

Pa, planetarno smo već u 3. svjetskom ratu koji se vodi duboko ideološki i informacijski: "duboka država antikrista" (većina sekularnih sustava) protiv slugu Kristovih! Nema tu pomirbe jer sotonjare i razni antikristi su posvuda, ali: Krist je Pobjednik, a sotona gubitnik! Pisano je jasno i glasno da je tzv. zvijer zla u hropcu, a Pobjednik Isus je Put Istina i Život. Tko to ne razumije i dalje vjeruje $oro$ financijerima i medijima koji drže svijet u ovom stanju Orwellova zoološkog vrta, bolje nek' se brzo osvijesti…

Nema mira ni sreće u redukcionizmu materijalizma i iluzijama zla profita konzumerizma hipnotiziranih. Kako rekoh, ako je takav trenutni darwinistički materijalizam operativni model, roboti koje kreiramo će nas uskoro eliminirati! Osvijestimo se, ljudi! Pametnome dostatno.

Ima mnogo znanstvenika Vašega ranga koji ne dijele mišljenje o vjeri i Bogu s Vama. Svojedobno je jedan hrvatski znanstvenik na HRT-u rekao kako "ne postoji ništa poslije smrti". Mogu li se "pomiriti" oprječni stavovi znanstvenih kolega ili barem "približiti"?

Nikad se u struci nisam primarno bavio pitanjem koji kolega je vjernik ili nevjernik…ali moje iskustvo jest da koga zanima istina, uvijek Boga otkrije jer je Kreator i te kako vidljiv onima koji znaju vidjeti. A o brojnim knjigama i svjedočenjima ni neću ovdje. Idite u Vatikan i pogledajte na tisuće knjiga, te brojne svetce koji su se svojim životima posvetili Gospodinu Isusu Kristu.

Ujedno u preambuli Švicarskog ustava stoji: "U ime dragog Boga svemogućeg'', ponavljam, ''u ime dragog Boga svemogućeg", i to na čak četiri jezika..., a mene i danas u Hrvatskoj često pitaju kako to da sam vjernik.

Na EPFL-u 31 godinu imamo molitvenu grupu fizičara i nitko me nikad nije pitao zašto sam vjernik, a i predsjednik i provost i dekan i predstojnik fizike su aktivni vjernici. Dakle, nema sukoba, a meni je dar vjere uvelike pomogao da izdržim u ponekim teškim razdobljima i znanstvenim izazovima.

Ujedno, religija (religio=apsolut) koristi deduktivan pristup, dok znanost napreduje sve boljim modelima i eksperimentima induktivno, i to je vrlo komplementarno.

Mnogi moji kolege se i te kako obraćaju Isusu, no mediji to taje. Budući da su u RH mediji $oro$ i tobože ljevičarski, ne objavljuju istinu. Inače u praksi nema ni potrebe "pomiriti" stavove s nevjernicima jer za samo oko 100 godina svi "umru" pa osobno spoznaju istinu o vječnosti života. Ujedno toliko je puno knjiga o tome da samo netko tko nema vremena ni interesa, može tvrditi da je smrt kraj.

Jesu li Vam znanstveni dokazi poslužili kao razlog za vjeru ili učvrstili već postojeće vjersko uvjerenje koje se krilo negdje u Vama?

Vjera je veliki Božji Dar i Milost, ali ugodno je svaki dan u struci vidjeti Božje kreacije i čudesa prirode i svemira. To me svakako nadahnjuje!

Pogledajmo SveMir i vidimo dinamičke raspodjele energije, tj. prirodni zakon koji je potpuno savršen. Primjerice svjetlost: televizor radi, telefoni rade, gravitacija djeluje, svi vaši atomi... Što ste vi učinili da oni rade? A savršeni su. Svaki! A imate ih u tijelu 10 milijardi milijardi milijardi. Kako je moguće da svako tijelo koje ovo čita ovog trenutka – vid vam radi, dakle svjetlost radi, gravitacija radi; sjedite ili stojite. Svaki naš atom, a ponavljam broj – 1028, savršeno funkcionira.

Ovog trenutka u svemiru 1083 atoma, što je 100 milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi milijardi, savršeno funkcionira, a to je tek oko 5 posto svemira. Devedeset pet posto još i ne znamo točno što jest. Očito je riječ o kreativnoj inteligenciji koja je superiornija.

Da ponovim: ako sam ja podskup, a svemir je skup i ako sam ja kao podskup inteligentan – pa toliko smo učili svi u školi – skup mora biti jednako ili više inteligentan, što znači da je svemir inteligentno biće! Vidite manipulaciju redukcionizma, boljševika koji su napravili ovu redukcionističku "znanost".

Mi jesmo inteligentna bića, kreirana, bića svijesti i ljubavi. Život je svijest i ljubav u beskonačnosti bitka. A iluzija je ovo što vidimo očima – jer očima ne vidimo ništa, samo od plavog do crvenog – kad bismo mogli vidjeti sve što normalna duša vidi, onda bismo stalno pjevali dragom Bogu!

Mnogo putujete... recite nam u kakvom je duhovnom stanju hrvatski narod u Hrvatskoj i BiH?

Narod je posvuda hipnotiziran sustavnom agresijom $oro$ medija i raznih konzumerskih antikrista te materijalizmom neznalica, i to se i te kako vidi. Najviše me boli da nam je svećenstvo ponekad neadekvatno, i narodu i mladima nije u stanju objasniti TKO je uistinu Isus i zašto su telefoni i google i tehnocivilizacija iluzija upravo Božje svemogućnosti. O tome sam održao vrlo uspješno predavanje i srećom je na youtube snimci: https://www.youtube.com/watch?v=GO07QG-n3NU. Tko stigne, neka pogleda jer vrlo jasno jest da suvremena Crkva ne poznaje dovoljno znanost i većina vjernika ne zna razdvojiti materijalizam i laži redukcionizma (tobože "znanost") od new age gurua i najnovije kognitivne trendove u komunikacijama … od Krista Isusa koji jest jedini Put, Istina i Život!

Postoji li središnja, nazovimo je, doktrina koju znanstvenik vjernik treba slijediti u svojoj karijeri?

Da: svatko se treba osvijestiti i biti aktivan. Svakako otkrijte svoje glavne predispozicije i zajedno s obitelji i mudrim voditeljima izaberite najbolji put za sebe, a time i za sve nas! U praksi je poželjno: pokušaj biti sutra bolji nego što si danas. Zato i postoje stručni ljudi koji nas vode. U stručnoj karijeri sam uspio jer su me godinama vodili i formirali bolji od mene! Dakle, moj je zadatak bio pronaći iznimne profesore i mentore bolje od sebe, i to sam naravno i našao. To i dandanas postoji. Danas je sve umreženo i manje je bitno jeste li trenutno u Hrvatskoj ili Americi, ili u Švicarskoj.

Pritom, poželjno je neko vrijeme provesti na specijalizaciji izvan EU-a, u zemljama poput Velike Britanije, SAD-a ili jugoistočne Azije.

Istinski znanstvenik mora pomicati barijere konformizma i neznanja, pa imamo kulturu neslaganja, a važno mi je sve što iskreno spoznajem i bitna mi je moja svijest i savjest: A ja ne ubijam niti imam neke negativne namjere. Zar je "grijeh" biti iskren vjernik i strastven znanstvenik i uvidjeti da je rajski vrt moguć u Hrvatskoj i na Planetu te da ga moramo realizirati inače ćemo propasti, ili bolje da hitno "emigriramo" u svemir! A kad bismo svi shvatili da su Ljubav, Zajedništvo i Suosjećanje prioritet Života, zar nam ne bi svima bilo bolje. Pa znanstveno je poznato da od 60 000 misli u danu mi imamo 95% negativnih!? Promijenimo to i generirajmo pozitivne misli i vizije i molitve, imat ćemo osobni i kolektivni raj! Svima nam je jasno da je Hrvatska predivna zemlja i u svemu je među najboljima, od ljepote pejzaža, uspješnosti u sportu, do znanosti i glazbe... Realizirajmo svoj raj!

Moje osobno iskustvo jest da smo tek u početku istinske znanosti i suvremena fizika nije još "završen" skup koherentnih spoznajnih zakona i uvida (a vjerojatno i matematika). Dakle, puno je posla i izazova za mlade koji dolaze!

I iskoristimo najbolje uvide u znanosti za dobrobit čovječanstva, a ne za silne ratove, sukobe i, nadasve, profitnu eksploataciju kao što rade ovi bankaroidi i ovi lopovi posvuda. Želim nam svima puno uspjeha! Hvaljen Isus i Marija!

utorak, 30. siječnja 2024.

Svim totalitarizmima treba pristupiti istim mjerilima

U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji bi se u Europi trebao obilježavati kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, 2019. razgovarali smo s dr. Antom Čuvalom, povjesničarom i hrvatskim političkim emigrantom. 

Ante Čuvalo je rođen 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga. U Italiju se odselio 1965., a sljedeće godine u SAD gdje je diplomirao filozofiju i teologiju te 1987. doktorirao na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskom nacionalnom pokretu 1966. – 1972.

U Detroitu je utemeljio i vodio radijski program Zvuci Hrvatske. Predavao je na Ohio State Universityju i Joliet Junior Collegeu (Illinois). Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest.

Objavio je nekoliko knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku, kao i brojne članke o Hrvatima, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Nakon povratka iz Amerike sa suprugom Ikicom utemeljio je izdavačku kuću CroLibertas Publishers.

Poštovani, prošle ste godine (2018.) napisali i izdali knjigu Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.). Za početak nam recite što je to zapravo totalitarizam i spada li prošli sustav u bivšoj Jugoslaviji u taj pojam?

Dok je svijeta i vijeka, XX. stoljeće ostat će posebice zapamćeno po dvama užasnim svjetskim ratovima i vladavini tiranija koje su se temeljile na totalitarnim ideologijama komunizma i fašizma. Premda su te ideologije naizgled različite pa i oprečne, one su u biti dva naličja istog novčića. Komunizam i fašizam/nacizam su negacija ljudske slobode u svim sferama života – misli, riječi i djela. Istina, nisu totalitarizmi u praksi uvijek i svagdje isti, ali je njihova bit bila i ostala nepromijenjena: sustavi potpune kontrole pojedinca i društva – zato ih nazivamo totalitarizmima.

Fašistički teror provođen je u ime države, nacije i rase, a komunistički u ime radničke klase i revolucije koja će nas, navodno, dovesti do savršenog društva. Ali onom tko je morao trpjeti i/ili izgubiti glavu, nije bila baš neka razlika pati li i/ili umire zbog toga što su ga proglasili neprijateljem nacije ili klase, odnosno revolucije. Prepucavanja koji je totalitarizam bio bolji ili gori su bespredmetna, oba su bila utjelovljenje zla!

Što se tiče komunističkog režima u Titinoj Jugoslaviji, mnogi ga ne uvrštavaju među totalitarne režime. Ali nije se čuditi kad oni koji tako misle, smatraju da je, na primjer, u Sovjetskom Savezu totalitarizam vladao samo za vrijeme staljinizma, dakle samo od 1924. do 1953. Prema takvim mjerilima, moglo bi se zaključiti da je kod nas, kao i zemljama pod sovjetskom čizmom, vladao nekakav moderni prosvijećeni apsolutizam! To su besmislice!

Titin komunizam bio je temeljen na istim ideološkim načelima i provođen istim metodama kao i onaj u Sovjetskom Savezu ili bilo kojoj državi koja je pala pod komunizam. Režim je taktizirao, prolazio kroz reforme, mijenjali se neki čelni ljudi, ali totalitaristički sustav je u biti ostao isti: vladavina jedne partije potkrijepljena kultom ličnosti! Tako je bilo (a i danas je) gdje god vlada totalitarističko jednoumlje.

Kad se govori kako je u ta vremena „bilo bolje“ pa čak i „odlično“, mislim da je to kod nekih sindrom biblijskog bijega iz Egipta (dosta ih je i tada čeznulo za „dobrim starim vremenima“ pod faraonom), a kod drugih je očit otpor prema samostalnoj hrvatskoj državi koja im nikako ne ide „pod kapu“. A oni koji žele „znanstveno“ dokazati da je jugo-režim bio „dobar“ i prihvatljiv, izgleda ne žele shvatiti srž totalitarizma. Ne radi se samo o ubijanju, teroru, logorima i zatvorima. Narav totalitarizma – bilo komunističkog ili fašističkog – je uništiti ljudsku osobnost, samoinicijativu i slobodno stvaralaštvo; podjarmiti njegove ili njezine talente; prisiliti ga da „podigne bijelu zastavu“, da kaže „pusti me u miru, igrat ću vašu igru, neću vam zadavati problema“. Cilj svih takvih i sličnih režima nije pozatvarati sve „neprijatelje“, fizički ih uništiti, pa čak ni ideološki „obratiti“. Najvažnije je da svi budu poslušni, da se „predaju“, da znaju „svoje mjesto“. A ljudska individualnost, sloboda misli i djela su temelji demokracije.

Ako se zna da su totalitarni sustavi loši, zašto je Europska unija morala donositi odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

Istina, to bi se trebalo znati, ali mnogi „ne znaju“, bolje reći ne prihvaćaju činjenicu da je komunizam bio veliko zlo. Hvala Bogu da konačno od 2009. postoji zajednički Europski dan (23. kolovoza) sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Tog je dana 1939. potpisan zloglasni pakt između dvaju europskih i svjetskih zala, i time su se oni sami izjednačili. Ali čim je Europski parlament proglasio Dan sjećanja, odmah su graknuli prosvjedi diljem Europe (i svijeta) da je to „revizionizam“. Navodno, komunizam je donio progres i da je broj žrtava komunizma uveličan. Marksisti i njihovi simpatizeri bi najradije o krvavoj prošlosti komunizma šutjeli kao što se moralo šutjeti u zemljama gdje su vladali (ili još vladaju) komunistički režimi, ili pak prešućivalo i umanjivalo na Zapadu. Dobar primjer prešućivanja zlodjela koja su se događala u Sovjetskom Savezu je Walter Duranty, poznati dopisnik New York Timesa, koji je za svoje neistinite dopise iz Rusije bio 1932. nagrađen Pulitzerovom nagradom! On je danas uzor onima koji umanjuju pa i opravdavaju komunističke zločine. To je danas pravi revizionizam, a ne onaj koji konačno iznosi na svjetlo dana podatke koji ukazuju da mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi. Vrijeme je da se pristupi svim totalitarizmima i svim žrtvama otvoreno, na isti način i istim mjerilima.

Kako u „demontiranju totalitarnog naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica, i BiH kao kandidat za EU?

Kratak odgovor bi bio: Vrlo slabo! Ali ću ipak to malo prokomentirati. Prvo, kod Hrvata postoje dva jaka naslijeđa, jugoslavensko i socijalističko/komunističko. Ovomu treba dodati prisutnost svetosavlja i velikosrbizma u hrvatskim zemljama. Oni se uzajamno prepliću i potpomažu u antihrvatskim i antidemokratskim djelatnostima, i k tomu služe se hrvatskim zakonima i kunama da, u ime raznih prava, podrivaju sve što je sveto hrvatskome narodu. Stalno nameću svoju igru, a svi koji to nazovu pravim imenom, proglašavani su fašistima. Svojom agresivnošću ovakvi nanose štetu, ne samo Hrvatskoj, nego i svim manjinama, uključujući i onoj kojoj pripadaju. Pravo manjina na određen broj saborskih mjesta je apsurdno i zloporabljeno protiv države u čijem saboru sjede. Ne čudi nas ono što oni rade i žele, ali je zabrinjavajuće da oni koji bi trebali čuvati i braniti Hrvatsku i njezine interese sve ovo dopuštaju, pa i dobro plaćaju!

Drugo, današnje stranke su ustrojene prema „partijskom“ (zlo)duhu, a izborni zakon ne osigurava demokratske procese po kojima bi moglo i trebalo doći do temeljitijih promjena na svim poljima, pa i u vodstvu države. Sudstvo i politika su još i te kako „u zagrljaju“, iz samoljublja, naravno. Računalo se da će članstvo u EU-u Hrvatskoj otvoriti vrata da zakorači iz komunističkog i jugoslavenskog kala, ali ne bih rekao da je bilo tu nekih značajnijih pomaka. 

Prilike u BiH je lako procijeniti: zaustavljen je rat, nametnut nepravedan „mir“ i uspostavljen protektorat u kojem razni vanjski čimbenici igraju svoje geopolitičke igre i nije nikomu stalo da se stvari u temelju riješe. To je jedna zona kontroliranog kaosa, a što to dulje traje, to bolje za neke od većih igrača i njihovih štićenika. Barem tako oni misle. Svako toliko čujemo izjavu poput: „Vi sami morate riješiti vaše odnose i probleme!“ Pa sad neka to netko razumije?!

Što se tiče EU-a, Bošnjacima je do unitarizma, Srbima do odcjepljenja, a nama do jednakopravnosti i opstanka kao svoji na svome. Istina je da je hrvatski narod u BiH jedini koji želi ulazak BiH u EU jer tu ipak vidi nekakav pomak iz ovog ćorsokaka. Možda od toga nešto i bude. U ovakvim prilikama čini mi se da je najvažnije čuvati i jačati obitelji, lokalne zajednice u kojima Hrvati žive i preživjeti i ovu muku kao što smo to radili kroz stoljeća. Ne smije nas obuzeti strah i bijeg jer ne tražimo ništa tuđe!

Čini se da je njegovanje totalitarizma kao nečega dobrog posebice izraženo kroz porast pojave jugonostalgije, pa čak i kod onih koji su rođeni za vrijeme njezina raspada ili čak godinama poslije. Kako to komentirate?

Nakon svih tragedija koje su nas zatekle od 1918. do konačnog oslobođenja 1995., bilo bi za očekivati da svi hrvatski jugofili konačno progledaju! Ali očito da ih ima još koji ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, ideologiju i praksu velikosrbizma i jugokomunizma. Neka samo zbroje tragedije koje smo preživjeli zadnjih 70-ak godina, a i danas nam ta prošlost ne da mira.

Među Hrvatima je stoljećima živio osjećaj slavenske uzajamnosti. Spomenimo Šižgorića, Pribojevića, Orbinija, Križanića, Rittera-Vitezovića, Kačića-Miošića, Ilirce..., pa i sama ideja jugoslavenstva nikla je među Hrvatima. Ali nakon nastanka zajedničke države sa Srbima, gotovo svi naši „Jugoslaveni“ su se iz Beograda vraćali (mrtvi ili živi) kao hrvatski domoljubi. A tako je bilo i s većinom hrvatskih komunista. Među ostalim, i Tuđman je primjer tog obraćenja. Većina Hrvata iz bivšeg jugo-sustava časno je obavila svoju domoljubnu dužnost kad se raspadala jugo-država, kad je trebalo Hrvatsku braniti od velikosrpske agresije i uspostaviti ustroj nove vlasti. Ali jedan broj aparatčika iz bivšeg sustava ili onih koji su se iz raznih razloga našli „u procjepu“, nisu bili toliki idioti da bi se pridružili velikosrbima, pa su malo glumili, čekali i kad je došlo „njihovo vrijeme“, počeli su dizati glave i umrežavati se s jugonostalgičarima i marksistima, pa i velikosrbima, unutar i izvan Hrvatske. Ali nostalgičari nigdje na svijetu nisu postigli nekakve dugoročne uspjehe jer gledaju prema prošlosti, pa neće ni jugonostalgičari.

Što se tiče mlađih, mislim da na njih djeluje nekoliko čimbenika. U prvom redu škola i oni koji stvaraju javna mijenja. Na primjer, srednjoškolski udžbenici povijesti donose i ovo: Tito – „hrvatski političar i državnik“; „Hrvatska država u sustavu jugoslavenske federacije“!; Broj žrtava „križnog puta nije utvrđen, ali procjenjuje se da je stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi“; Poslije rata „stradali su mnogi koji nisu bili prijetnja autoritarnom režimu u nastajanju“; Izbori u studenom 1945. – Narodna fronta pobijedila, komunisti su se „brzo riješili nekomunističkih elemenata (ili su ih apsorbirali)“. I ujeo vuk magare! Zašto su se pobunili „hrvatski Srbi“? „Pobunu su [?!] raspirivanjem straha i mržnje što su izvršili Miloševićevi ljudi na terenu“; I... „pojedini su hrvatski političari tu propagandu pojačavali nebuloznim antisrpskim i proustaškim izjavama“. Dakle, jadni pobunjeni Srbi bijahu žrtve Miloševića i „pojedinih hrvatskih političara“. Tko nas zavadi!

Nadalje, mediji u Hrvatskoj stalno melju o „regionu“! Tu su TV serije, filmovi, portali, koncerti, vijesti..., a o jeziku da i ne govorim! Kljukaju mlade (i stare) svim i svačim kao da još živimo u istoj državi. Zašto bi nas trebalo zanimati sve što „šušne“ u Beogradu ili da nam Pupovac svakodnevice tumači kako je „teško“ biti Srbin u Hrvatskoj? Na drugoj strani, sve što je domoljubno želi se ocrniti, posebice hrvatske branitelje. Naša vladajuća gospoda sve to vidi i čuje, i plaća hrvatskim kunama. Zato ne treba šutjeti, nego govoriti, pisati, bistriti i ustrajno raditi da bi sačuvali hrvatsku mladež nebuloza jugoslavizma, velikosrbizma, titoizma i totalitarizma bilo koje boje.

Je li i danas živ titoizam?

Očito, nekima je stalo do očuvanja Titina mita. Neki imaju za to i dobre razloge, ali ne Hrvati. Naime, Srbima je Tito stavio (barem za jedno vrijeme) Beograd na kartu svijeta. Bilo je to mjesto gdje su se vrzmale vođe „nesvrstanih“ i špijuni iz cijelog svijeta. Tih godina u ovom dijelu Europe kao da se ništa nije događalo između Beča i Beograda. Danas je Beograd tamo gdje mu je i mjesto! Bh. muslimani mogu biti zahvalni jer Tito nije obnovio Banovinu i dao im je naciju. Isto tako i Makedoncima. A Hrvati ga mogu pamtiti po trima velikim „zaslugama“ koje simboliziraju: Bleiburg, Stepinac i Karađorđevo 1971.! Ovo troje je sasvim dostatno da Tito kod Hrvata ostane u pamćenju po zlu, i ne dopuste da ih njegov zloduh i dalje progoni i dijeli.

Kako komentirate činjenicu da i dalje postoje oni koji vjeruju u idejnu razliku između fašizma i komunizma u smislu da je fašizam krenuo kao zlo, a da je komunizam u osnovi „dobra ideja“ koja je pošla „po zlu“?

Poznato je da su stari Grci, ponajprije Atenjani, eksperimentirali s modelima vladavine, od monarhije, aristokracije, oligarhije do izravne demokracije i tiranije. Također, ustroj rimske republike bio je konzervativan, ali fleksibilan. Na primjer, u slučaju krize Atenjani su znali birati tiranina, a Rimljani diktatora na ograničeno vrijeme da izvede državu iz krize. Ali nekima bi se ipak moć osladila pa se nisu dali maknuti s nje. Za prvog uzora imamo legendarnog Cincennatusa, a za drugog Cezara koji se sam proglasio doživotnim diktatorom (i potom izgubio glavu).

Kad je u Europi došlo vrijeme da legitimitet vladara dolazi iz naroda, ne od Boga, ponovno je aktualizirano pitanje: koji je tip vladavine najbolji. Engleska „Slavna revolucija“ (1688.) i Američka (1776.) donose liberalnu demokraciju i vladavinu srednje klase. Taj tip vladanja se proširio diljem Zapada, pa čak i u Rusiju prije Prvog svjetskog rata. Ali mnogi su smatrali da liberalna demokracija nije dobra: da je nepravedna, da je neučinkovita, itd. I pojavljuju se zagovornici ideje da državu trebaju voditi najbolji i najsposobniji (mislilo se na sinove, ne na kćeri). Tako nastaje fašistička stranka koja, navodno, okuplja najbolje, a vodi je il duce (vođa), „najbolji među najboljima“. Odmah se nameće pitanje tko odlučuje tko su „najbolji“. Odgovor je lak, oni koji nas slijede i slušaju! Fašizam je pokupio ideje o vladavini „najboljih“ i o ulozi države sve tamo od Sparte, Platona, Cezara i Machiavellija do Hobbesa, Hegela, Herdera, Nietzschea itd. Kad se na ovo primijeni Darwinova teorija evolucije, rezultat je rasizam koji je tada uhvatio maha i na uglednim sveučilištima, a fašizam je imao sljedbenika diljem Zapada. Mussolini je od socijalista postao fašist i u vrijeme poratnog kaosa došao na vlast i teoriju primijenio u praksu. Hitler je preuzeo njegov model i stvorio još gore zlo.

Floskulu da je komunizam bila „dobra ideja“, koja je pošla „po zlu“, moglo se čuti po američkim sveučilištima (valjda i drugdje na Zapadu) zadnjih desetljeća prošlog stoljeća, a čuje se i danas. Sjećam se dobro da nisam uspijevao svojim kolegama približiti što to znači živjeti u totalitarizmu. Amerikanac, posebice mlad student, jednostavno ne može shvatiti što znači biti neslobodan ili gladan. Nije to nikada osjetio. Njemu je to virtualna realnost. Zato njima, a i našim mladima koji nisu osjetili vladavinu totalitarizma, može se dosta lako „prodati“ ovo o „dobroj ideji“ i „zlu putu“.

Dobre ideje donose dobre plodove, a krvavi plodovi komunizma su nama starijima dobro znani. Bila je to nečija tlapnja koja je postala noćna mora! Sve njezine „plodove“ kod nas još i ne znamo! Još se kod nas zataškavaju žrtve koje je ta „dobra ideja“ progutala dok, na primjer, iz post-sovjetske Rusije saznajemo da je samo kroz godine 1937. i 1938. bilo zatvoreno 1 548 366 osoba, a od toga su 681 692 likvidirane. Sjeme Marxove „ideje“ čim je proklijalo, urodilo je krvavim plodom jer u svojoj srži nosi začetke terora i smrti; uništenje svega i svakoga tko stoji na putu samozvane revolucionarne komunističke „elite“ koja vodi radničku „raju“ u utopijske „dvere nebeske“, ali na zemlji.

Crkva u Hrvata, proporcionalno gledano, najviše je propatila od svih zemalja u Istočnoj Europi... Što to zapravo pokazuje i koliko je javnost upoznata s ovim podatkom?

Marksisti vjeruju da nije Bog stvorio svijet, nego svijet Boga i religiju. Ali su oni stvorili svoju sekularnu religiju po uzoru na Bibliju: evanđelje, dogme, apostole, svetce, misionare, mučenike, obrede... i rajska obećanja na zemlji. Kršćanstvo, posebice Katoličku Crkvu, su vidjeli (i vide) kao glavnu smetnju njihovu mesijanskom pothvatu „oslobođenja čovjeka“ i, dakle, treba je uništiti. Budući da je u Hrvata Crkva igrala (i igra) značajnu ulogu u povijesti i životu naroda, njihova mržnja prema Crkvi bila je neograničena. Ljude se progonilo i ubijalo zbog vjernosti Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu, a tijekom rata progone i strašna mučenja trpjeli su i od osvajačkih četnika.

Prošle godine sam pripremio i objavio na engleskom knjižicu Croatian Martyrs for the Faith. (Chicago: CroLibertas, 2018.) u kojoj sam, uz podulji uvod, donio poimenični popis pobijenih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca. Naime, još negdje 1980-ih godina prikupljao sam imena naših mučenika, a prošle godine sam moj popis usporedio i dopunio iz poznate knjige don Ante Bakovića Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb: Martirium Croatiae, 2007.). U mojoj knjizi je na popisu 688 imena. Od toga 537 su žrtve komunizma (uključujući 11 koji su umrli od poratnih zatvorskih posljedica); četnici su ubili 45; 26 je poginulo od angloameričkog bombardiranja; 12 su ubili Nijemci; 10 ustaše; 2 Talijani; 19 ih je umrlo od tifusa pomažući ratnim bolesnicima; 16 je ubijeno od srpskih ili muslimanskih snaga tijekom zadnjeg rata; jedan je ubijen u Ruandi 1998. K ovomu treba dodati još nepoznati broj onih koji su prošli kroz logore i zatvore, kao i porušene crkve i samostane.

Da bi se moglo bolje sagledati koliko su enormne hrvatske žrtve, napomenimo da je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u Njemačkoj izgubilo živote 220 „crkvenih osoba“; na području poratne Istočne Njemačke 110; u Sloveniji 220; u Poljskoj 187 (od 1944. - 1989.); u Slovačkoj 14; u Mađarskoj „oko 10“ i Albaniji 67. Sve navedeno ukazuje na pravo mučeništvo Crkve u Hrvata koje je i danas znatnim dijelom nepoznato i Hrvatima, a još manje svjetskoj javnosti. Jedina namjera pripreme i izdavanja gore navedene knjižice bila je upoznavati svijet o činjenicama koje govore koliko smo morali pretrpjeti da bismo ostali ono što jesmo, Hrvati i katolici. Na ovom polju treba još puno raditi da bi naši mučenici dobili mjesto koje zaslužuju u hrvatskoj povijesti i Crkvi.

„Ako želiš znati budućnost ljudskog roda, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice – unedogled“, napisao je Orwell. Koje je Vaše mišljenje: je li danas totalitarizam u opadanju ili porastu? Postoji li opasnost da se „probudimo“ u totalitarnom društvu?

Urušavanjem sovjetskog bloka propao je bipolarni odnos svjetskih snaga. Urušila se, ne samo jedna vojna supersila, nego i komunistička ideologija u Europi. Potom se govorilo o „kraju povijesti“, da je pobijedila liberalna demokracija. Ali se isto govorilo (i govori) o sukobu civilizacija. Mi smo sada u vremenu kad se u ovom multipolarnom svijetu traži nova ravnoteža odnosa. Ne mislim da u tim procesima ima, barem za sad, opasnosti od kakva „klasičnog“ totalitarizma, kao što je još u Sjevernoj Koreji. Ali na Zapadu dižu glavu „nova izdanja“ starih ideologija, u prvom redu marksizma. Naime, Marksovo sjeme klija u drugim oblicima i vrlo lako, ako se ne bude oprezno, može nam se nametnuti totalitarizam na „kulturniji“ način nego onaj iz 1917. ili 1945. Za mnoge revolucija i danas teče, premda zasad „podzemnim vodama“ prema „obećanoj zemlji“.

U Americi, na primjer, danas ima puno manje slobode nego, recimo, unatrag 20 ili 30 godina. U prvom redu zavladao je teror političke korektnosti. Postoji strah, ne samo što ću reći, nego kako ću reći, da se slučajno ne bi netko i negdje osobno osjetio uvrijeđen. Nije jasno definirano što je uvrjedljivo, a što nije. Subjektivni osjećaji „drugoga“ su postali mjerilo „korektnosti“. Počeli su se i državni zakoni klanjati tom zlatnom teletu. Ovo se događa u svim zemljama zapadne civilizacije koja se pomalo utapa u vlastitu hodu u raskošniju, „sretniju i humaniju budućnost“. Dakle, totalitaristički impulsi su prisutni i u razvijenim demokracijama, a znamo da se u našem dijelu svijeta sve sa Zapada uzima (pre)ozbiljno. Bojim se da će doći vrijeme kad ćemo morati vješati barjak duginih boja da bismo krotiteljima slobode, uma i duha poručili da nas puste na miru, da smo se predali.

Naime, rastu militantne skupine koje nameću kulturni marksizam i, boreći se za toleranciju, postaju sve netolerantniji. Za njih apsolutno je sve relativno; nema hijerarhije moralnih vrjednota; sve su vjere na njihovoj vagi jednako bezvrijedne; brak, obitelj, nacija, država... sve su to „povijesni proizvodi“ i „povijest“ će ih dokrajčiti. One stvaraju društveni i moralni kaos, a znamo da se iz kaosa rađaju zla širokih razmjera.

Na drugoj strani vidimo da se vladajući „liberali“ Zapada pilatovski pitaju „što je istina“?; peru ruke i ne žele se zamjeriti onima koji nameću društvo „otvoreno“ za sve i svakoga, osim za one koji se ne odriču svog imena, svog naroda, svoje tradicije, svoje vjere...; ne odriču se sami sebe.

Ne znamo što će se dogoditi, ali bih rekao našim mladima: Nemojte bježati od sebe, od onog što jeste; suočite se sa stvarnošću, ne predajte se; radite i hrabro gradite budućnost u kojoj ćete biti slobodni od bilo čije tiranije.

Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju totalitarizma?

Nažalost, u našim školama ne smije se ni spominjati ulogu kršćanstva u razvoju ideje slobode na svim razinama: osobne slobode, ljudskog dostojanstva, jednakosti, sloboda mišljenja, demokracije, ljudskih prava itd. U drugim civilizacijama biti „slobodan“ značilo je ne biti rob. Sve do novijih vremena u nekim jezicima nije postojala ni riječ za „slobodu“.

Sloboda u kojoj danas živimo, a drugi o njoj sanjaju, plod je kršćanske civilizacije i trebamo je brižno čuvati. Istinski katolički vjernik treba biti protiv totalitarizma bilo koje vrste. Svaki totalitarizam donosi svoje bogove i idole, a Bog kojeg mi slijedimo je Bog slobode i ljubavi! Mi nismo „osuđeni“ na slobodni i to „bez izlaza“, kako je tvrdio Sartre. Bog nam je darovao slobodu iz ljubavi, jer nas je stvorio na svoju „sliku i priliku“ da živimo u njegovoj Ljubavi i Slobodi, i budemo i njegovi svjedoci gdje god živjeli i što god radili.