Zakon o slobodi
vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica u Crnoj
Gori, koji je donesen u posljednjim danima prosinca 2019., bio je povodom za
razgovor s kancelarom Kotorske biskupije don Robertom Tonsatijem...
Don
Robert je rodom iz Herceg Novog, grada u kojem je rođen Sv. Leopold B. Mandić. Nakon
osnovne škole otišao je u sjemenište i Klasičnu gimnaziju Paulinum u Subotici, a potom i na studij teologije na KBF u
Zagrebu.
Poslije
đakonskog i svećeničkog ređenja djelovao je u nekoliko župa Kotorske biskupije,
a onda otišao na studij crkvene povijesti na Papinsko sveučilište Gregoriana gdje je stekao bakalaureat te
magistrirao povijest Crkve.
Na
Vatikanskoj školi za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku završio je arhivistiku.
Poslije povratku iz Rima, uz brojne dužnosti koje obavlja u biskupiji, djeluje
kao kancelar biskupije i župnik Mula.
Osim
novog Zakona s njim smo razgovarali o općim pitanjima koja se tiču vjerskih
sloboda...
Poštovani, svakodnevno slušamo o uvijek aktualnoj kovanici „vjerska
sloboda“. Recite nam što je zapravo sadržaj te sintagme? Što za vas znači
vjerska sloboda?
Sam
termin se čini dosta jasnim, iako to nisu sve njegove implikacije. Vjerska
sloboda, odnosno sloboda vjeroispovijedi je jedna od temeljnih ljudskih sloboda
koja je kao takva zajamčena i Općom poveljom o ljudskim pravima kao i
Konvencijom Europske unije o temeljnim pravima. Te nam povelje kažu da svi
ljudi imaju pravo na slobodu vjeroispovijedi, savjesti i mišljenja, te da tu
slobodu mogu izraziti na različite načine bez ograničavanja od strane države
ili neke druge institucije.
Vjerska
sloboda podrazumijeva i prigovor savjesti koji može imati različite posljedice
u moralnom i zakonskom smislu. Vjersku slobodu ne promatram bitno drukčije od
onoga kako je definiraju te važne povelje o ljudskim pravima, i žalosti me
činjenica da se i u 21. st. ona ne shvaća niti ostvaruje podjednako u cijelom
svijetu. Kada govorimo o kršenjima vjerske slobode, iznenadili bismo se da se
one nužno ne događaju u nekim dalekim zemljama, nego često i u samoj Europi:
radnica koja je otpuštena bez plaće jer je oko vrata nosila srebrni križić, ili
Crkva koja je spriječena da ostvari pravnu osobnost jer joj je država
onemogućila registraciju, brutalno miješanje vlasti u nutarnje ustrojstvo jedne
vjerske zajednice... samo su neki od brojnih primjera kršenja vjerske slobode.
Jedan
od nedavnih dogodio se u SAD-u, kada je djetetu na božićnoj priredbi zabranjena
izvedba čuvene božićne pjesme pod izlikom da je njezin tekst previše religiozan.
Bez obzira na zakonske okvire, mislim kako je važno za svakog istinskog
bogotražitelja da svoju vjeru živi i u duhovnoj slobodi, jer ga samo ta može
dovesti do cjelovita ostvarenja kao čovjeka i vjernika.
Prema Vašoj procjeni, kakvo je danas stanje vjerskih
sloboda u Crnoj Gori, a kakvo u svijetu? Kako žive katolici u Crnoj Gori?
Katolici su u Crnoj Gori manjina. Tek oko 3%
cjelokupnog pučanstva Crne Gore, koja ima samo oko 630 000 stanovnika, čine
katolici. I samo su dvije katoličke biskupije na cijelom teritoriju države.
Objektivno govoreći, mislim da katolici u svakodnevici uživaju sva prava kao i
svi drugi građani ove države. Ove godine je zanimljivo bilo primijetiti kako se
u medijima jako isticalo pravo katolika da svetkuju svoje božićne blagdane: od
24. do 26. prosinca, imali su pravo izostati sa svog radnog mjesta. To je ono što
je zakonom zajamčeno pravo. Naravno, drugo je pitanje u kolikoj su mjeri svi to
htjeli ili mogli ostvariti na svojim radnim mjestima.
Teško je općenito govoriti o tome kako katolici žive
jer su društveni konteksti u kojima žive različiti. Držim da je stanje prilično
zadovoljavajuće kada je riječ o njihovim pravima i slobodama, ne toliko kada je
u pitanju njihovo aktivno prakticiranje vjere. Ne smijemo zaboraviti da je
tijekom zadnjih desetljeća došlo do jake asimilacije. Negdje još uvijek postoji
stigma predrasude zasnovana na neznanju i staroj antikatoličkoj propagandi, ali
postoje i prekrasni primjeri suživota i uzajamnog poštovanja koji su doista za
svaku pohvalu.
Mislim da su upravo takvi primjeri ono što treba
isticati. Zgodno je podsjetiti se da je Crna Gora potpisala Temeljni ugovor sa
Svetom Stolicom koji je ratificiran u skupštini 2012., te da ima i apostolskog
nuncija koji je zajednički za Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru.
Možete li nam reći koliko je
bilo kršenja vjerskih sloboda katolika u prošlosti i danas, te u čemu se ona
najviše očituju?
Ako govorimo o prošlosti koje se
neki stariji čitatelji još uvijek sjećaju, mislim na komunistički režim, rekao
bih da su kršenja bila proporcionalna onima u cijeloj tadašnjoj SFRJ. U
poratnim godinama (Drugi svjetski rat) najviše su žrtve podnijeli svećenici.
Današnje spoznaje zasnovane na
arhivskim dokumentima pokazuju nam da je djelovanje Crkve u Crnoj Gori bilo
budno praćeno od službi državne sigurnosti, te da je osobito prema Katoličkoj
Crkvi bio zauzet sumnjičav stav. Crkvu se promatralo kao nekakvu prijetnju
nacionalnom jedinstvu, a veliki događaji kao što su proslava beatifikacije i
kanonizacije Sv. Leopolda B. Mandića
promatrani su kao nekakvo nacionalističko kontriranje tadašnjoj državi, te su
izvlačeni potpuno krivi i tendenciozni zaključci o životu i djelovanju Crkve.
Unatoč svemu, život Crkve nije prestao, niti su bila onemogućena veća
okupljanja vjernika.
Ipak, treba reći Crna Gora je po
mnogo čemu kontradiktorna. Dok državne vlasti nisu bile blagonaklone prema
svećenicima, niti prema ljudima koji svoju vjeru otvoreno prakticiraju
(otvoreno im je uskraćivano napredovanje na poslu ili beneficije koje su imali
članovi Partije), istodobno su časne sestre franjevke bile pozvane raditi u
bolnici na Cetinju. Njima je omogućeno svoje poslanje među bolesnima
ostvarivati noseći habite svoga reda što je, recimo, u drugim državama bilo
zabranjeno ili nepoželjno. Tako je od skupine redovnica koje su iz Slovenije
došle u Crnu Goru kasnije nastala Crnogorska provincija franjevki Bezgrješnog
začeća. S druge strane, crkvena imovina, ne samo Katoličke Crkve, mahom je oduzimana
i za nju nikad nije isplaćena pravedna naknada, niti je donesen zakon o
restituciji crkvene imovine, nažalost njegovo donošenje još uvijek nije na
pomolu.
U novije vrijeme, osobito nakon
rata 90-ih, katolici su znali biti metom napada, više po nacionalnoj osnovi,
nego vjerskoj jer se te dvije identitetske odrednice ovdje vrlo često miješaju
i izjednačuju. Bilo je napada na pojedine crkve, potpaljivanja požara, oštećenja
imovine, pljačke, ružnih grafita, vrijeđanja.
I danas nam neke ankete pokazuju
predrasude i nestrpljivost prema drugima i drugačijima, a po naravi stvari,
katolici kao manjina upadaju u takve kategorije. No, uvijek se radi o
sporadičnim incidentima. Čini se da nekima jako smeta taj Temeljni ugovor, te
se i on prikazuje u krivom svjetlu, gotovo kao plod nekakve urote.
U zadnje vrijeme nije zabilježen
stvaran i težak slučaj onemogućavanja nekom katoliku da slobodno ispovijeda
svoju vjeru.
U Skupštini Crne Gore usvojen je 27. prosinca Zakon o slobodi
vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. Međutim
tomu se oštro protivi SPC... Možete li nam reći kakav je Vaš stav i stav
Katoličke Crkve u Crnoj Gori o tome?
Proces
donošenja tog zakona doista je bio dugotrajan i mukotrpan. Mi smo kao Katolička
Crkva, jednako kao i druge Crkve i vjerske zajednice, imali priliku reći svoje
mišljenje i iznijeti svoje primjedbe, što smo u konačnici i učinili. Prvi nacrt
zakona smatrali smo doista neprimjerenim jer je u mnogočemu bio restriktivan,
kontradiktoran i u neskladu s nekim temeljnim postavkama vjerskih sloboda i
prava. Nismo se slagali s člankom koji govori o prelasku crkvene imovine u
državno vlasništvo, ali ni s drugim dijelovima zakona; naši prigovori su se
odnosili na gotovo 70% teksta nacrta zakona. No, svoje smo argumente nastojali
iznijeti mirno, s poštovanjem i bez dizanja nepotrebnih tenzija u javnosti.
Čini mi se da su i predlagači zakona to prepoznali. S druge strane, svjedočio
sam neobično agresivnom i neprikladnom izražavanju neslaganja s tim nacrtom zakona,
koje su pokazali pripadnici (laici) SPC-a prigodom javne rasprave u Kotoru,
kada je cijela situacija bila na rubu sukoba, a pojedinci su uzeli sebi za
pravo regulirati pristup u dvoranu određenu za okrugli stol. Koliko god ona
bila mala, što je bila ozbiljna organizacijska pogreška, takvo ozračje ne mogu
okarakterizirati niti kršćanskim niti demokratskim. Slično se događa i sada, s
gotovo svakodnevnim prosvjedno-molitvenim šetnjama: dok s jedne strane vjernici
koriste svoje pravo da neslaganje sa zakonom iskažu javnim i mirnim prosvjedom,
događa se da taj prosvjed bude i prilika za vrijeđanje pripadnika drugih
nacija.
SPC
nedvojbeno osuđuje bilo kakvu zloporabu tih prosvjeda, i poziva da se oni ne
politiziraju, no u ovakvoj situacija kakva trenutno vlada, o čemu se možete
osvjedočiti i iz medija te privatnih snimki na društvenim mrežama, to je veoma
teško. Retorika koju koriste pojedine političke stranke bliske SPC-u vrlo je
opasna, i ne doprinosi miru i stabilnosti.
S
druge strane nisam siguran da bi se vanjskom promatraču povremeno retorika
pojedinih predstavnika SPC-a činila posve prikladna za jednu Crkvu i njezine
poglavare, čak i kada bi sve bilo onako kako oni to shvaćaju. Pohvalno je što
inzistiraju na molitvenom karakteru tih prosvjednih skupova, iako vjerujem da
su i sami svjesni da ne mogu imati pod kontrolom tako veliko mnoštvo ljudi koje
u njima sudjeluje, zacijelo s različitim nakanama. Osobno sam bio uključen u „pregovore“
kao dio tima Kotorske biskupije od samog početka, tako da sam imao uvid i u
stajališta predlagača zakona s kojima se nisam mogao uvijek složiti. Prije
samog donošenja zakona, u Skupštini Crne Gore organizirana je sjednica Odbora
za ljudska i manjinska prava na kojoj su sudjelovali i predstavnici Crkava i
vjerskih zajednica. Sjednica je trajala više od pet sati: jedan od poslanika
(zastupnika) došao je odjeven kao katolički svećenik – u košulji s kleričkim
kolarom, čime je valjda htio dati do znanja da ne priznaje Crnogorsku Pravoslavnu
Crkvu kao validnu Crkvu, a nisu izostale ni uvrjede na račun njezinih
predstavnika kao i provokacije.
Sva ta
performansa je u biti pokazala kako, nažalost, pojedinci mogu bez posljedica
omalovažavati tuđe vjerske osjećaje. Naravno da nije na nama, kao katolicima,
da se miješamo u unutarnja pitanja drugih Crkava, no ono što se dogodilo prilikom
te rasprave zaslužuje osudu jer je došlo do vrijeđanja, ne samo vjerskih
osjećaja, nego i ljudskog dostojanstva. Cijela rasprava u kojoj smo trebali
ravnopravno sudjelovati svi predstavnici Crkava i vjerskih zajednica, u
konačnici se svela na pitanje koja je Crkva kanonska, iako se zakon time
zapravo ne bavi. Što se tiče događaja koji su uslijedili za vrijeme glasovanja
za zakon i nakon toga, o tome je dovoljno informacija i snimki dostupno na
internetu. Osobno mislim da je to bio doista poraz demokracije i uljudbe.
Što se
samog zakona tiče, istina je da bismo voljeli da je dijalog s Vladom bio dulji
jer bi zacijelo bio i produktivniji: ovako je zakon u usvojenoj verziji doista
dotjeraniji i svakako poboljšan, ali i dalje mislimo da je na njemu bilo
potrebno više raditi čime bi se mnoge stvari mogle dodatno raščistiti. Mi smo
od samog početka smatrali da pitanje crkvene imovine ne treba biti dio tog zakona,
već da to pitanje treba rješavati posebnim zakonom za što Vlada nije imala
sluha. Osobno mislim da je to velika šteta jer je time previše opterećen cijeli
zakon. Ovim se zakonom npr. zabranjuje osnivanje crkvenih ili vjerskih osnovnih
škola, a postoje i druge prijeporne točke. Nije u potpunosti jasna namjera koju
država ima s crkvenom imovinom, iako je sada taj članak detaljnije obrazložen
pa su i bojazni nešto manje.
Smatramo
da je bilo dužno donijeti suvremeni zakon koji će nadomjestiti onaj iz 1977.,
iz razdoblja kad je stav prema Crkvi i vjeri bio retrogradan. No, mi vjerujemo
u pravni poredak, kako državni, tako i međunarodni, te smatramo da ako bude
potrebno, da ćemo svoja prava moći ostvariti upravo pravnim putem koji ni Crna
Gora koja ozbiljno korača k Europskoj uniji neće moći ignorirati.
Je li, prema
podatcima, neka religijska zajednica u Crnoj Gori u lošijem položaju od druge?
Hoće li novi zakon nešto promijeniti?
Ne posjedujem takve
podatke. Položaj pojedine vjerske zajednice najviše ovisi o broju njezinih
članova, tako da je neizbježan zaključak da nisu sve vjerske zajednice u
jednakom položaju, jer su neke doista male i ograničeno rasprostranjene. Novi
zakon bi mogao pomoći manjim vjerskim zajednicama u ostvarivanju dodatnih
prava, osobito onima koje su nedavno osnovane ili će se tek osnovati. Njime se,
doista na vrlo liberalan način, omogućava stjecanje pravne osobnosti vjerske
zajednice ukoliko se upiše u predviđeni registar, a ima najmanje tri punoljetna
člana. S druge strane zakonom se želi spriječiti da jedna vjerska zajednica
djeluje protiv ili na štetu druge, što može biti i sklizak teren jer je uvijek
pitanje shvaćanja i tumačenja djelovanja jedne strane. Koliko će se primjenom
zakona situacija zaista promijeniti, pokazat će budućnost.
Svjesni smo rastućeg religioznog fanatizma u svijetu, na
drugoj strani također smo svjesni galopirajućeg relativizma i modernog ateizma.
Recite nam, prema Vašem mišljenju, koliko ova dva suprotstavljena pojma mogu u
budućnosti utjecati na vjerske slobode?
Teško je predvidjeti na koji način će ove krajnosti utjecati na slobodu
ispovijedanja vjere i mislim da je njega donekle moguće dati samo kada se ima u
vidu određeni društveni kontekst. Držim da je sve što ste naveli u pitanju
podjednako opasno, i da donosi pustoš i dezorijentaciju. Danas je vjerski
fanatizam na Zapadu, u europskom ili američkom kršćanskom kontekstu, bitno
različit od, recimo, islamskog fanatizma, bilo na Zapadu, bilo na Istoku. U
prošlosti imamo primjere koji nisu pravila, u kojima su kršćani obuzeti
fanatizmom posezali za nasiljem, u zemljama u kojima su i sami prije bili žrtve
progona i nasilja. Primjera radi, u vrijeme Velikog rata, spoj patriotizma i
religioznosti urodio je nesmiljenim fanatizmom koji je prkosio čak i samom papi
Benediktu XV. koji je pozivao na okončanje „bespotrebnog klanja“. Tako se
dogodilo da dok je Papa pozivao na mir, da su neki propovjednici pozivali na
rat.
Kako svaka sila rađa silu, jedan od mogućih scenarija je da će agresivna
sekularizacija nastupiti kao odgovor na agresivni vjerski fanatizam. Uslijed
takvih oscilacija iz krajnosti u krajnost, zdrav odnos prema religiji i vjeri,
nažalost, biva ranjenim i teško ga je ponovno uspostaviti. S druge strane
fanatizam je odgovor, premda krivi, na relativizaciju svega što se tiče
religije i tradicionalnih vrijednosti. Vidimo da se u svijetu događaju jake
polarizacije društva i da se događa da ekstremni desničari nerijetko pokazuju i
vrlo snažno svoju vjersku pripadnost koja poprima zelotski i borbeni karakter.
Koliko se radi o istinskom prianjanju uz određenu religiju, a koliko samo o
vanjskoj formi, nije moguće ovako reći, uostalom, djela uvijek sve pokažu.
Početkom svake godine Papa predstavlja svoju poruku u
povodu Svjetskog dana mira koji se u Katoličkoj Crkvi obilježava 1. siječnja.
Jedna od univerzalnih poruka je potreba za mirom i vjerskim slobodama... Koliko
se dotiču ova dva pojma: mir i vjerske slobode?
Ti su
pojmovi gotovo nerazdvojni jer jedan podrazumijeva drugi. Teško je govoriti o
istinskom miru među ljudima, o bratstvu, slozi, jednakosti ako se negdje jedna
od osnovnih ljudskih sloboda, koja se tiče najintimnijih i najdubljih osjećaja
pojedinca, krši, brani i onemogućuje. Papa Franjo je, kao i uvijek, iznio
slojevitu poruku za Svjetski dan mira, u kojoj progovara o preprekama
univerzalnom miru koje sami stvaramo i daje upute kako se njih može nadvladati.
Koja je poruka obilježavanja
Svjetskog dana vjerskih sloboda za crnogorsku, ali i katoličku svakodnevicu u
Crnoj Gori?
U zadnjem dijelu ovogodišnje poruke
za Svjetski dan mira Sveti Otac kaže: „Put pomirenja iziskuje strpljivost i
povjerenje. Mir se ne može postići ako mu se ne nadamo. U prvom redu to znači
vjerovati u mogućnost mira, vjerovati da drugi, baš kao i mi, trebaju mir.” U
ovom turbulentnom vremenu za Crnu Goru, koju je Zakon o slobodi
vjeroispovijesti podijelio i uznemirio, mislim da je važno upravo prihvatiti
činjenicu da je mir i sloboda vjeroispovijesti nešto što svi trebaju, te da se
ne tiče samo jednih ili drugih…
Ako to želimo postići, potrebno
je promijeniti retoriku, bez obzira odakle ona dolazila, prestati s
jednostranim monolozima i prestati unositi dodatnu pomutnju i manipulaciju.
Ovdje na nikoga ne upirem prstom, nego konstatiram činjenice koje je barem
danas lako provjeriti. Ako sve zainteresirane strane smognu dovoljno
prisebnosti i zrelosti da racionalno i argumentirano pristupe rješavanju
nastalih problema, iskreno vjerujem da će to biti puno korisnije od bilo kakvih
političkih i vjerskih agitiranja, te jednostranih sagledavanja stvarnosti bez
spremnosti na ustupke. Potrebni su nam strpljivost i povjerenje koji su u ovom
trenutku gotovo potpuno odsutni. Potrebna nam je vjera u Božje vodstvo i
njegovu providnost, vjera u mir i u mogućnost zajedništva i suživota unatoč
različitim stavovima i svjetonazorima.