Upravo su spomendan sv. Vinka Paulskog koji se
slavi 27. rujna te činjenica kako nikada nismo zasebno pisali o ovom zdanju bili
povodom za posjet sestrama koje djeluju u ovom samostanu.
Ono što se vidi izvana...
Crkva sv. Vinka Paulskoga i samostan sestara
milosrdnica imaju veliku ambijentalnu i povijesnu vrijednost u okviru sarajevske
gradske cjeline, a osim toga 2011. proglašeni su nacionalnim spomenikom.
Graditeljsko zdanje se sastoji od: crkve smještene
na zapadnoj strani kompleksa duž Titove ulice i samostana koji se nadovezuje s
istočne strane crkve. Samostan se nalazi na križanju ulica Titove i Šenoine te se
na njega nastavlja zgrada nekadašnje Medicinske škole Sustava katoličkih škola
za Europu koja se od školske godine 2016./'17. vratila na Banjski Brijeg. Ulazi
u crkvu i samostan usmjereni su prema središnjoj sarajevskoj šetnici dok se u
zaleđu nalazi nacionalizirano parkiralište.
Kako smo saznali studirajući izvješća Komisije za
očuvanje nacionalnih spomenika, osnovni materijal korišten za izgradnju
kompleksa je kvalitetna opeka. U pogledu oblikovanja fasade, crkva i samostan
su izvedeni u strogom historicističkom maniru čiji je izraz najbliži
neoromanici, izuzev zgrade nekadašnje medicinske škole gdje su vidljivi utjecaji
secesije. Crkva pripada tipu jednobrodnih objekata zidanih opekom sa zvonikom
na sjeveru i apsidom na jugu. Sjeverna fasada crkve simetrične je kompozicije u
čijem se središtu nalaze dvokrilna vrata, a zanimljivost u odnosu na ostale
sarajevske crkve je zasvođeni i uvučeni ulaz.
Nažalost, njezine bočne fasade nisu sagledive, s obzirom
da se s istoka nalazi samostan, a sa zapada klasični primjer socijalističke
gradnje koji je „poklopio“ crkvu.
I to bi bilo sve što smo mogli saznati o ovom zdanju
bez pomoći sestara koje tu pastoralno djeluju...
Razlozi dolaska sestara
U samostanu žive i rade tri sestre: s. Margareta Brnada koja radi na Kliničkom centru,
s. Antonija Bagarić koja je uposlena
u KŠC-u Sv. Josip i profesorica je
praktične nastave, tj. zdravstvene njege te s. Vitomira Biljaka koja je također radila u Kliničkom centru i
KŠC-u, a sada je u mirovini i vodi brigu o zajednici i crkvi. Upravo je s.
Vitomira bila naš vodič kroz povijest ovoga samostana i pripadajuće mu crkve.
Kako smo saznali u razgovoru s njom, prve milosrdnice
došle su u Sarajevo krajem osmanskog razdoblja, točnije 13. studenoga 1871., te
odmah započele sa svojim apostolatom i otvorile žensku školu s oko 50
štićenica.
Razlozi za dolazak bili su dvojaki: prije svega
narodu je trebao sestarski red koji je iskusan u tadašnjem modernom školstvu, a
drugi su protestantske đakonise pod vodstvom engleskinje miss Adeline Irby, koje su stekle velike simpatije u narodu. Međutim, djelovale su na
širenju protestantizma, kako među katoličkom, tako i pravoslavnom te
muslimanskom djecom, što je predstavljalo čisti prozelitizam. Tako je
apostolski vikar za Bosnu fra Paškal
Vujičić zamolio tadašnjeg zagrebačkog biskupa Jurja Haulika da katoličke sestre dođu u Sarajevo i preuzmu brigu o
školovanju djece. Zanimljivo je spomenuti kako su protestantske đakonise
ostavile traga u glavnom gradu, a danas jedna od ulica nedaleko od samostana
sv. Vinka nosi ime Miss Irbyna.
Početci su uvijek teški kao i gašenje
Godine 1874. na obali Miljacke tadašnji sarajevski
župnik fra Grga Martić kupio je zemljište
na kojem su izgrađeni škola i samostan sestara milosrdnica. Nažalost, zbog
požara koji se dogodio oko 1879. uništen je dom sestara te su se one privremeno
preselile u Zagreb, ali se u Sarajevo vraćaju već u veljači iduće godine.
„Neposredno nakon dolaska u grad sluga Božji Josip Stadler 1882. kupio je zemljište
na sjecištu tadašnjih ulica Čemaluše i Kezmanove te ga darovao sestrama
milosrdnicama kako bi na toj lokaciji sagradile crkvu, samostan i školu.
Stadleru je bilo jako stalo da sestre prošire svoje djelovanje i pomogao im je
koliko je mogao. Gradnja prvog dijela kompleksa završena je već krajem 1883., i
to je ovo zdanje u kojem se sada nalazimo“, rekla nam je s. Vitomira, a kako
smo kasnije saznali, projektant je najvjerojatnije bio Josip pl. Vancaš, autor najvećeg broja katoličkih vjerskih
objekata u BiH za vrijeme austrougarske uprave. Pisanih dokaza nema, ali se
njemu pripisuju zasluge što je vjerojatno i točno. Tako crkva sv. Vinka
Paulskog predstavlja najstariji sačuvani izgrađeni katolički vjerski objekt iz
austrougarskog vremena u Sarajevu.
U međuvremenu se djelovanje sestara širilo:
otvorena je Domaćinska škola, zabavište, sirotište... Godine 1899. osnovnu
školu je pohađalo 206, a Višu djevojačku školu 45 učenica. Zbog stalnog
povećanja broja đaka obrazovnu ustanovu je bilo potrebno nadograditi u dva
navrata 1888. i 1899.
Prva restauracija crkve sv. Vinka dogodila se
1921., a 1925. dokupljen je dio dvorišta kompleksa gdje se s proljeća 1926.
započelo s uređenjem igrališta, vrta i voćnjaka. Krajem 1931. u Zavodu sv.
Vinka otvorena je kuhinja za siromahe koja je radila i tijekom čitavog Drugog
svjetskog rata. Pred taj rat u Zavodu je otvorena Stručna zanatska škola koju
je prve školske godine pohađala 31 učenica.
Dana 13. travnja 1941. za vrijeme zračnoga bombardiranja
polupani su prozori i vrata škole, a većim dijelom je uništen namještaj.
Neposredno poslije u prostorije škole se uselila njemačka vojska koja je
učinila znatnu štetu. Kako s. Vitomira kaže, vojska je vojska pa je iza tih
ljudi uvijek ostajao nered te su nakon oslobođenja, ili okupacije – ovisno kako
tko gleda – u samostan ušli partizani. Kasnije je posjed Zavoda sv. Vinka
Paulskoga proglašen državnim vlasništvom, a godine 1949. sestre milosrdnice su
prisiljene na selidbu u prizemlje i podrum te konačno iseljavanje kada je
ostala samo jedna sestra, i to u civilnoj odjeći kako bi se brinula o crkvi.
Nekoliko sestara je također u civilnom odijelu ostalo raditi po bolnicama, dok
su druge morale napustiti Sarajevo.
Izgubljene godine...
Tijekom skoro cijele druge polovice 20. st.,
točnije od 1949. do 1992., samostan je imao višefunkcionalnu društvenu namjenu.
Tu su bili smješteni: fotoklub, kavana i studentski centar, a u unutarnjem
dvorištu nalazila se streljana lokalnog kluba. U istom dvorištu 1960-ih izgrađena
je poslovna zgrada Vranice koja se oslanjala
na školsku zgradu. Zdanje je koristila i Osnovna škola Veselin Masleša. Prema riječima s. Vitomire, najteže je bilo „istjerati“
studente, postojalo je i napetosti sa streljačkim klubom koji je vodio Jovo Divjak, ali još uvijek je ostao
problem s „imovinom“ Vranice.
Sestra nam je pokušala ukratko objasniti tu zamršenu
situaciju. Nakon rušenja objekta GP Vranice
u unutarnjem dvorištu započeta je gradnja poslovnog zdanja s četiri nivoa
podzemnih garaža i pet katova. Izgradnja je stala te novo zdanje nije dovršeno,
a u dvorištu se nalazi građevinska jama opasana armiranobetonskim prstenom, u
kojoj se skupljaju značajne količine vode, raste drveće i paprat. Stajaća voda
predstavlja potencijalni problem zaraze. Parkiralište i dalje radi, a imovina
je više puta preprodana i sada određeni consulting
izdaje prostor za parkiralište te ubire novac sa sestarske zemlje koja je
bila nacionalizirana.
Može se reći kako graditeljska cjelina crkve sv.
Vinka Paulskoga, nakon restauratorskih i drugih zahvata izvedenih u razdoblju
od 1995. do 2004., izgleda sasvim pristojno, ali ono što nije vidljivo golom
oku, pokazuje struka koja tvrdi kako se kao problem pojavljuju potkopani
temelji zbog početka i prekida gradnje podzemne armiranobetonske konstrukcije.
Nakon razgovora o povijesti samostana i problemu
nacionalizacije s. Vitomira nas je provela da pogledamo nedovršene temelje
podzemne garaže, podrum ispod crkve gdje su sestre desetljećima pravile
hostije, slavile imendane... te mini studentski dom u kojemu danas živi 15-ak
djevojaka... Kruna razgledanja bio je obilazak crkve Sv. Vinka u kojoj se, kao
i svakog četvrtka, obavljalo cjelodnevno klanjanje Presvetom oltarskom
sakramentu.
Cjelodnevno klanjanje u jednostavnoj crkvi
Sve u svemu, riječ je o veoma jednostavnoj i
lijepoj crkvi u kojoj nakon obnove nije bilo moguće „prikupiti“ ili
restaurirati većinu umjetničkih djela koja su uništena prije 1992. S obzirom na
pravokutnu osnovu dimenzija 8x22 metara, može se reći da je iznimno visoka te do
strehe dvovodnog krova iznosi desetak, a do sljemena 14 metara i konačno do
vrha zvonika čak 24. Njezina unutrašnjost se sastoji od ulaznog prostora
omeđenog dvama vratima, središnjeg molitvenog dijela s jednim redom klupa za
vjernike, i svetišta. Crkva posjeduje i kor te harmonij, skladan put križa, nekoliko
kipova i veliki drveni križ desno od ulaznih vrata.
Važno je naglasiti kako je 1965. izvršena temeljna
restauracija uz stručni nadzor s. Ivane
Berhmane Šimete, akademske slikarice iz Zagreba. U skladu s novim crkvenim
propisima, oltar je okrenut prema narodu, a izmješteni su neki kipovi i
umjetnine.
Budući da nije riječ o župnoj crkvi koja ima „svoje
vjernike“, a nalazi se u blizini triju većih bogomolja od kojih su dvije župne
i jedna samostanska, na misama u ranim jutarnjim satima nije bilo mnogo ljudi.
Zato je u suradnji s vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom kard. Puljićem odlučeno jednom tjedno, i to četvrtkom, upriličiti
cjelodnevno klanjanje pred Presvetim kada vjernici, svatko prema svojim
mogućnostima i potrebama, dolaze u crkvu.
Tako smo među nekoliko ljudi zatekli i Damira Vukovića, uposlenika Radija Marija BiH.
„Dolazim u crkvu sv. Vinka već dulje vrijeme četvrtkom kada se upriličuje
klanjanje pred Presvetim. Obično navratim kad mi se ukaže prilika, kada iziđem
na stanku, iskoristim vrijeme biti 10-15 minuta sam s Isusom. Pomolim mu se i iznesem
svoje mane, vrline, uspjehe, molitve, da mi dadne snagu nastaviti dalje što
bolje i uspješnije. Jer kad je on uz mene, ničeg se ne bojim“, rekao nam je
Damir nakon što se pomolio.
Za našeg boravka u crkvi od nekoliko minuta
izmijenilo se 5-6 ljudi koji su „na smjene“ ulazili i izlazili. Čini se kako je
uspjela ideja sestara milosrdnica koje žele pokazati da Isus Krist živi u
glavnoj ulici Sarajeva. Nadamo se kako u budućnosti crkva sv. Vinka neće biti u
„drugom planu“ te da će je vjernici Sarajeva ponovno otkriti.
Gađali pa promašili
U ratu 1992. crkva i samostan su pogođeni s
nekoliko granata. Krov je više puta uništavan i kad god bi se sanirao, nove
granate bi oštetile popravke. S. Vitomira to objašnjava jednostavnom činjenicom
što se crkveni krov nalazi nekoliko desetaka metara od Ministarstva unutarnjih
poslova i policije. Nažalost, zbog kiše i snjegova, a budući da je krov bio
uništen, čitav crkveni interijer je
propao, klupe, orgulje, slike, kipovi....
Provincija jučer, danas i sutra
Provincija Majke Divne – Sarajevo osnovana je 1974. pod
imenom Bosansko-hercegovačka provincija sv. Vinka Paulskoga i nekoliko joj je
puta mijenjano ime. Današnje ime dobila je 2005. odlukom XV. redovite Glavne
skupštine Družbe. Sestre milosrdnice u Bosnu i Hercegovinu svoje su djelovanje
prvenstveno usmjerile na odgojno-obrazovnu djelatnost, odgoj djece i mladeži, a
potom su postupno prihvaćale rad s bolesnicima. Porastom broja sestara i njihov
je apostolat proširivao granice svojega djelovanja, otvaraju se nove filijale i
nova polja rada. Sve je stalo dolaskom komunizma te rata koji je pogodio BiH. Osim
nacionaliziranih, dvije sestarske kuće do temelja su srušene, a u ratu su iz
triju morale otići. Najteža tragedija bilo je mučenje i ubojstvo sestre Cecilije Grgić koja je nakon
svega bila zapaljena zajedno sa župnikom vlč.
Filipom Lukendom u Presnačama kod Banje Luke. Nakon rata sestre se
posvećuju njezi bolesnika i staraca, rade u školama i dječjim vrtićima, i dalje
sudjeluju u župskom apostolatu, uopće – nastoje biti na službu čovjeku.
Provincija danas ima 68 sestara i 13 zajednica.
Mnogobrojni problemi oko poliklinike
U okviru samostana, odmah nakon posljednjeg rata Vrhbosanska
je nadbiskupija planirala otvaranje moderne poliklinike koja bi bila na
raspolaganju svim Sarajlijama čime bi i apostolat sestara milosrdnica došao do
izražaja. Međutim, godine su prolazile, a pojavljivali su se brojni problemi,
tako da ta ideja još uvijek nije zaživjela. Korijen nedaća je činjenica kako
vlasti nemaju senzibiliteta prema projektima ovakve vrste te nedostatak
financijskih sredstava za nabavku dodatnih i nužnih medicinskih uređaja.
Također, tu su i brojne pravne zavrzlame uz uvijek prisutnu birokratsku mašineriju
koja sve usporava. Vrhbosanska nadbiskupija je nekoliko puta, kako domaćoj
javnosti, tako i donatorima u SAD-u govorila o ovom problemu, međutim do sada
ništa nije postignuto. Već godinama se kao osnovni kočničar navodi činjenica o
izgradnji podzemne garaže što je potpuno ugrozilo prilaz budućoj poliklinici i
potkopalo temelje. Želja Vrhbosanske nadbiskupije i sestara milosrdnica je da
ono što je izgrađeno i posluži svojoj svrsi. Podsjećamo kako je u posljednjem
ratu u samostanu djelovala ljekarna koja je u najtežim vremenima opskrbljivala
građane, a nedavno je ponovno otvorena nova moderna ljekarna.
Nema komentara:
Objavi komentar