Neumski Gradac - drevna župa i oaza duhovnoga života u ljutome kršu

Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gracu smještena je uz staru i iznimno lošu prometnicu Stolac – Hutovo - Neum na kojoj se ne mogu mimoići ni dva automobila. Živeći na uskom prostoru između planine Žabe i Hrvatske, ova vjernička zajednica Trebinjsko-mrkanske biskupije udaljena je 12 kilometara od jedinog bh. izlaza na more te je zbog blage klime uz dovoljan broj kišnih dana oduvijek bila pogodno okružje za čovjeka...

Povijest nije nimalo mazila ovo podneblje, međutim usprkos tomu, ostala su brojna materijalna svjedočanstva ljudskog življenja ovdje. Tu su brojne gradine i gomile. Nalazi iz razdoblja Rimskoga Carstva svjedoče o više putnih pravaca te nekoliko naselja na području današnje župe. 

 

Život je bio iznimno bujan i nakon dolaska Hrvata o čemu pričaju nekropole, ukrasi i natpisi na stećcima, kao i nadaleko poznati i impozantni križ visok tri metra. To su zapravo „muzeji na otvorenom“ koji svjedoče vjeru, pismenost i umjetničko stvaralaštvo ovdašnjih ljudi.

U vrijeme osmanlijske vladavine bili su česti uskočki upadi i pljačke. To su razdoblje obilježili i krvavi sukobi Austro-Ugarske i Mletačke Republike s Turcima u ovome kraju.

Tijekom Hercegovačkog ustanka (1875. – 1878.) neumsko zaleđe je oslobođeno među prvima, a dolaskom Austro-Ugarske bio je vidljiv napredak na svim područjima.

Obje Jugoslavije su u mnogo čemu unazadile ovaj kraj kojemu je tek posljednji rat donio kakvu-takvu slobodu...

Život uz Žabu

Župa Gradac dobila je ime po prostranome, dinarski izduženom krškom polju koje je, poput same vjerničke zajednice, „prikupilo“ niz drugih manjih proplanaka i naselja. Osim toga druga značajka ovoga kraja je planina Žaba koja „gospodari“, kako prirodom i ljudskim pogledom, tako i sviješću ljudi jer se pod njezinim okriljem „živjelo i umiralo“. Stanovnici ovoga kraja reći će da je sa Žabom sve povezano, ali ako nije, onda nema onu vrijednost kao događaji sa i oko te planine...

Da je taj prirodni masiv važan, ne samo za stanovnike toga kraja, govori nam crkvena povijest budući da je Žaba (još i Zažablje) bila velika srednjovjekovna župa Humske zemlje.

Prvi put se spominje u Ljetopisu popa Dukljanina u 12. st. Obuhvaćala je prostor oko istoimene planine koja ju je dijelila na sjeverni kontinentalni i primorski južni dio. Pripadala su joj brojna sela i naselja koja se danas nalaze u dvjema državama, a neka ne postoje više, osim kao arheološka nalazišta.

Za povijest župe Gradac važno je napomenuti kako su u 14. st. velikim dijelovima Zažablja vladali plemići Nikolići, a u 15. st. Kosače. Osmanlije su tijekom 1480-ih osvojili područje župe te ga priključili sandžaku Hercegovina, odnosno Bosanskom pašaluku. Prije nestanka središte župe najprije je bilo u Ošlju, a poslije u Vranjevu Selu te Gracu.

Razmišljajući o Hercegovini koju danas poznajemo, toj su župi pripadali Neum, Hutovo, Glumina, Svitava i naravno Gradac.

Kontinuitet velike župe

Govoreći o osmanlijskim osvajanjima južne Hercegovine, koja su trajala cijelo stoljeće, rijetke su „institucije“ koje su nastavile svoje postojanje iz predokupacijskog vremena. Ipak, župa Gradac se može pohvaliti kakvim-takvim kontinuitetom i dugom poviješću te joj zato treba posvetiti mnogo prostora.

Nažalost, zbog nedostatka izvora s kraja 15. st i velikog dijela 16. st njezinu crkvenu povijest ne možemo pratiti u cijelosti. Prvi spomen svećenika, to jest župnika u ovoj vjerničkoj zajednici sa sigurnošću se može ustvrditi u 1599. Riječ je o neimenovanom „dubrovačkom svećeniku“ koji je župnik u Gracu, a spominje se u pismu dominikanca Danijela Splićanina papi Klementu VII. Vjerojatno je i prije njega postojao župnik, ali o tome nema pisanog spomena.

Zasigurno se zna da se župa Gradac spominje u 16. st. Crkva je srušena u turskim osvajanjima, ali je dopuštena njezina obnova. Prvi svećenik nakon osmanlijske okupacije kojemu se zna ime je fra Blaž, rodom upravo iz Graca, koji je bio i župnikom od 1604. do 1620., a postavio ga je barski nadbiskup Toma Medvjedović, dok ga je trebinjski biskup Krizostom Antić premjestio u Popovo, drugu župu ove biskupije.

Turski zulum i mučenici

Može se samo pretpostaviti da su svećenici u kontinuitetu djelovali u nekoć velikoj župi Gradac jer se u turskoj kanunami iz 1516. izričito naređuje rušenje novopodignutih crkava u Hercegovačkom sandžaku koje nisu postojale „od starog nevjerničkog vremena“. Osobito se ciljalo na katoličke svećenike jer su „oni nevjernici i popovi koji, boraveći u njima, uhode stanje i dojavljuju u nevjerničke zemlje neka se kazne strogo i neka se kazne teškim tjelesnim kaznama“. Također su rušeni križevi krajputaši, kapelice...

Ako se napadalo svećenike (i rušilo sakralne objekte), jasno je da su oni djelovali u tome kraju. Zabilježena su i dva mučenika: 1596. u Stocu je ubijen fra Blaž Stipurinović iz Zažablja, a župnik u Gracu don Luka Šimunović (Simeonis) umro je u gabelskom zatvoru 1659.

Od vremena nepoznatog „dubrovačkog svećenika“ do današnjeg župnika don Nedjeljka Krešića prošlo je 420 godina. Za to vrijeme u Gracu je djelovalo 50-ak svećenika, a župa ih je „rodila“ 30, kako dijecezanskih, tako i redovničkih, najviše za Trebinjsko-mrkansku te Dubrovačku biskupiju.

U međuvremenu se župa „smanjila“. Najprije je 1683. od nje odvajanjem nastala župa Dobrane te potom 1704. Dubrava, i to nakon Morejskog rata (sedmi Tursko-mletački rat) dijelom vođenog i na području Trebinjsko-mrkanske biskupije. U novije vrijeme od dijela župe nastalo je Hutovo (1971.) i Neum (1974.).

Zrakoplovnim bombama na crkvu

Nakon što smo zajedno „prošli“ kroz prošlost, s don Nedjeljkom smo u župnoj crkvi razgovarali o, također, bogatoj povijesti ovoga zdanja, ali i sadašnjem vremenu obilježenom iseljavanjem.

„Crkva je građena u nekoliko etapa. U prvotnoj inačici u 19. st. ono što je sada prezbiterij bila je mala crkva. S vremenom je dograđivana lađa, a potom u novije vrijeme nadstrešnica te zvonik koji je odvojen od crkve“, rekao je župnik napomenuvši kako je u posljednjem ratu bila bombardirana, i to iz zrakoplova. Vjerojatno je to jedini primjer u BiH da je crkveni krov zapaljen i uništen zajedno s interijerom u bombardiranju iz zraka u posljednjem ratu. Razmišljajući o tome, ne možemo se sjetiti drugog sličnog događaja iz četiriju biskupija u BiH.

„Obnovi krova pristupilo se 1994., a započela je restauracija cijelog interijera i groblja koje se nalazi tik dok crkve. To je urađeno za vrijeme župnikovanja don Blaža Ivande koji je ovdje bio skoro 20 godina, prije, za vrijeme i poslije posljednjeg rata“, rekao nam je don Nedjeljko i ustvrdio kako župa nema filijalne crkve te da se mise slave dva puta nedjeljom.

U crkvi se ističe Gospin drveni kip iz 19. st., rad tirolske škole koji se nalazi na središnjem oltaru, te križni put umjetnika Stjepana Katića, podrijetlom s Hotnja. Tu su i dva oltara s lijeve i desne strane.

Na ulazu u crkvu uz sami zvonik nalazi se spomenik žrtvama iz Drugoga svjetskoga rata i poraća te posljednjeg rata s popisom svih stradalih, a pored njega je Pieta, kip Majke iz naroda s umirućim Sinom u krilu, rad akademskog kipara i slikara Zlatka Čulara.

U vrijeme obnove i restauracije crkve javio se župljanin Grgur Tapalović koji živi u Monte Carlu. Zahvaljujući njemu, crkva i zvonik su potpuno obloženi kamenom. Financirao je radove i materijal te darovao prostor na groblju za svećeničku grobnicu, bez obzira jesu li rodom iz župe ili na službi u toj vjerničkoj zajednici.

Kraj prožet katoličanstvom

Iako nema filijala, tu su zaista brojne seoske kapelice koje su posvećene: Sv. Tripunu, Sv. Nikoli, Sv. Mihovilu arhanđelu (Dobrovi i Dubravica), Sv. Ivanu Apostolu, Svim svetima, Nevinoj Dječici, a tu je i nekoliko zavjetnih kapelica i krajputaša kao i jubilarni križ. U župi postoji i šest grobalja u kojima se pokapaju umrli te pet u koja se više ne vrše ukopi.

Pored svega važno je spomenuti i crkvu Sv. Ane, udaljenu nekih 200-njak metara od župne, koja predstavlja jedan od najstarijih očuvanih sakralnih objekata u Hercegovini i pod zaštitom je države.

Kako smo vidjeli, kraj diše katolički, a dobra je i posjećenost svetih misa. Ukupan broj duša u ovoj župi je 430 u 140 obitelji. Obitelji s jednim članom je samo 20-ak. Čak je tri puta više umrlih nego krštenih, ali za to je „odgovorna“ želja pokojnika, koji su živjeli drugdje, da budu ukopani u rodnoj župi. To je pokazatelj koliko je župa raseljena, ali ljubav prema rodnome kraju nije nestala.

Teritorij vjerničke zajednice poprilično je „razbacan“ i obuhvaća naselja: Babin Do, Broćanac, Ćukova Greda, Dobrovo, Donji Drijen, Dubrava, Dubravica, Glimač (D. Gradac središte župe), Gornji Gradac, Grabovica, Hotanj, Nerađe-Podstijene, Moševiži, Oskrušnica, Podgajnica, Podžablje, Praovice, Radetići i Žukovice.

„Ovdje uglavnom žive stariji vjernici. Mladi svijet je otišao. Taj se proces ne događa samo danas, nego to traje dulje vremena. Pokrenuli su se prema Dubrovniku i Zagrebu te dalje u svijet. Jedan dio mladih je u Neumu. Usprkos svemu imamo i djece, tu je i osnovna škola do petog razreda, a stariji vozare u Neum, Metković ili Dubrovnik, već kako se gdje tko snađe“, ustvrdio je župnik naglašavajući da imaju tri obitelji s petero djece.

Zalazeći u duboku prošlost ove župe, vidjeli smo podatak kako je u starom turskom popisu u Gracu bilo u jednom trenu samo 92 kućanstva. Župa je kroz povijest, kako su to prilike dopuštale, rasla ili opadala. Iseljavanje je ovdje prisutno desetljećima, ne samo u posljednjih nekoliko godina, ali katolička vjera i Hrvati su ostali i opstali.

Iako u ovom trenutku budućnost možda izgleda sumorno, prvenstveno zbog konstantnih medijskih napisa o egzodusu Hrvata, izgradnja nove prometnice ka Neumu koja je u tijeku te mogućnost zaposlenja u Dalmaciji nudi nadu da se mlade obitelji neće odseljavati u tolikom broju, nego će živjeti u svojoj drevnoj župi, a po potrebi raditi u Neumu, Dubrovniku ili Metkoviću.

Crkva Sv. Ane

Crkva Sv. Ane u Glimču je iz predturskog doba. Osmanlije su je srušile u 15. st. te su potom dopustili njezinu obnovu koja je dovršena 1619. To je jedan od najstarijih sakralnih sačuvanih objekata u ovome dijelu Hercegovine. Kada je izgrađena, bila je i crkva i stan za svećenika. Obnavljana je više puta, u posljednje vrijeme 1926. te za župnikovanja don Blaža Ivande 1984. u povodu 1 000 godina Trebinjsko-mrkanske biskupije. Glavna osovina crkve je u pravcu zapad-istok, s malim otklonom ka sjeveru. Pored crkve smješten je nadgrobni spomenik novijeg nadnevka. Riječ je o jednobrodnoj crkvi pravokutnog oblika „primorske arhitekture“ što je tipično kroz čitav srednji vijek za siromašne male zajednice. Posredovanjem dubrovačkih majstora, koji su od davnina bili graditelji na objektima sakralnog i profanog karaktera na tlu BiH, arhitektonski oblici jednobrodne crkve ušli su u arhitekturu stare Hercegovine 15. st.

Crkva nema apsidu, a zvonik je na preslicu. U njezinoj izgradnji korišteni su dijelovi stećaka, a pokrivena je kamenim pločama.

U literaturi se za godinu posvećenja navodi i 1622., a kao graditelj se spominje fra Blaž.

Isusovačka misija

Kada je župa stara, u njezinoj se prošlosti mogu „iskopati“ brojne zanimljivosti. Jedna od njih je uspostava isusovačke misije u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji sa sjedištem u Gracu. Jedna od želja isusovaca bilo je i otvaranje učilišta-kolegija, to jest prve prave škole u Gracu i šire prema tadašnjim standardima. Sagrađena je prostrana župna kuća u kojoj je nastanjeno šest mladića koji su započeli svoje školovanje 1848. U župi su djelovali i misionari čak iz Poljske. Zabilježen je i jedan slučaj egzorcizma 1840. nad pravoslavkom koja je bila opsjednuta te se njezin otac, nakon nemoći pravoslavnih popova, odlučio obratiti isusovcima, to jest o. Vinku Basileu, rođenom Talijanu. Zapis kaže da je djevojka ozdravila nakon uspješno obavljenog obreda koji je trajao dulje vremena.

Koliko ima Gradaca?

Župa koja se zove Neumskim Gracom zapravo je jednostavno Gradac. Budući da postoji i župa Gradac na Jadranskom moru, kao i Posuški Gradac, Gradac u općini Ružić u Hrvatskoj te Mostarski Gradac, posebice je važno napomenuti pridjev da je riječ o Gracu kod Neuma kako ne bi bilo zabuna.

Razminiranje terena blizu konventa na mjestu Isusova krštenja

„Očistiti neko područje od mina uvijek je dobra stvar jer to znači pretvoriti bojno polje u polje mira“, riječi su kojima je fra Francesco Patton, kustos Svete zemlje, iskazao zadovoljstvo zbog razminiranja terena u blizini franjevačkog konventa koji se nalazi na mjestu krštenja Isusova uz rijeku Jordan.

„Razminiranje toga mjesta počelo je nakon pregleda terena koji je obavljen 31. listopada, na poziv organizacije Halo Trust koja od 2011. radi na razminiranju tog područja“, izvijestila je Kustodija Svete zemlje, a prenijela katolička tiskovna agencija SIR.

Prema mišljenju o. Sergeja Loktionova, koji je odgovoran za tehnički ured i za arhiv Kustodije, idejni i izvršni projekt za posjet mjestu koje bi trebalo biti dostupno hodočasnicima razvija se zahvaljujući timu tehničkog ureda koji se sastoji od inženjera i arhitekata. Planovi Halo Trusta su da 30 000 četvornih metara terena bude vrlo skoro očišćeno od mina.

Taj teren, koji su hodočasnici posjećivali od 1641., Kustodija je ponovo kupila 1932., a 1956. na njemu je izgrađena crkvica koja je povjerena franjevcima iz Jerihona.

Zbog rata 1967. između Izraela i Jordana, koji je zahvatio i to područje, franjevci su bili prisiljeni napustiti konvent. Na taj su način napustili i to mjesto od 55 hektara koje je postalo minsko polje. Tek 2000. posjetom Svetoj zemlji Sv. Ivana Pavla II. otvorila se mogućnost pristupa terenu, prenosi vaticannews.va.

„Izraelske su vlasti obnovu područja započele 2011. omogućivši pristup hodočasnicima, no tek se u siječnju ove godine Halo Trust zauzeo za taj teren. Radovi na mjestu krštenja Isusova započeli su 11. ožujka 2018.“, rekao je Ronen Shimoli, voditelj projekta Halo Trusta, i dodao: „Kada smo ušli, sjećam se da sam na stolu vidio križ pokriven prašinom koji je ostao tako još od 1970-ih, zatim fotografije kustosa Svete zemlje i Pape okačene na zidu, i mnoge druge male stvari koje pokazuju kako su ljudi dolazili ovamo i molili. Izazov je i čast raditi na tom mjestu. Svijest da će to tako važno mjesto biti obnovljeno ispunja radošću sve nas, a osobito radnike koji uklanjaju mine i koji predstavljaju tri različite strane svijeta: Gruziju, Izrael i Palestinu.“

Kršćanin s mentalnim problemima osuđen na život u zatvoru

Dok je u medijima trenutno aktualno oslobađanje Asije Bibi, događa se u Pakistanu drugi zločin. Yaqoob Bashir, 25-godišnji pakistanski kršćanin s duševnim smetnjama, osuđen je na zatvorsku kaznu zbog navodnog bogohuljenja protiv islama.Ta je kazna izrečena prije više od tri godine nakon što je početna optužba za blasfemiju podignuta 2015.

Bashir je najprije optužen za paljenje knjižice koja je nosila kur'anske stihove u lipnju 2015. Slučaj je registriran protiv Bashira pod odjeljkom 295-B i C Pakistanskog kaznenog zakona 5. lipnja 2015. Nije pomoglo ni to što je dotični liječen u centru za mentalno zdravlje u Hyderabadu nešto prije optužbe za bogohuljenje.

Prošlog mjeseca sud je osudio Bashira prema odjeljku 295-C Pakistanskog kaznenog zakona koji kažnjava pojedince za korištenje pogrdnog jezika protiv poslanika Muhameda. Međutim, proglašen je nedužnim prema Odjeljku 295-B koji kažnjava pojedince za uništenje Kur'ana kao knjige.

Podsjećamo, odjeljci 295 A, B i C su ozloglašeni pakistanski zakoni o blasfemiji o čemu smo već pisali u više navrata. Mnogi zagovornici ljudskih prava koji prate događanja u Pakistanu izvijestili su o širokoj zloporabi ovih zakona. Često se rade lažne optužbe za rješavanje osobnih interesa ili za poticanje vjerske mržnje prema manjinskim zajednicama. Nasilje rulje i klasično linčovanje često slijede poslije optužbe protiv kršćana, čak i ako su očito bile lažne.

Tijekom Bashirove tri godine i tri mjeseca zatvora 96 saslušanja provedeno je kao dio suđenja. Kroz to razdoblje Bashira su napali zatvorenici u više navrata. U lipnju 2018. brutalno su ga tukli te je pretrpio višestruke ozljede.

Mladi kršćanin također nije imao naklonost suda jer su mu zamolbe za jamčevinom dva puta odbačene, i to od dviju različitih sudskih instanci.

Dok je čekao suđenje, Bashir je pretrpio više ozbiljnih bolesti zbog loših uvjeta u zatvoru i nedostatka odgovarajuće medicinske pomoći.

Od dana kad je optužen za bogohuljenje njegovu je obitelj kontinuirano pratila ekstremistička skupina, uz opetovane prijetnje i zlostavljanja tijekom sudskih rasprava.

"Presuda je nepodnošljiva i nepravedna", kazala je Kasur Bibi, Bashirova majka, za Međunarodni kršćanski koncern (ICC) te dodala: "Moj je sin nevin. Nije vrijeđao ni činio blasfemiju. On se mnogo ne zanima za ta pitanja jer njegov um djeluje drugačije nego onaj u normalnog čovjeka."

Jasno je da Zakon o blasfemiji treba mijenjati. U tome se slažu svi koji poznaju situaciju u Pakistanu, međutim to ne može pomoći Bashirovoj obitelji koja je već obilježena za čitav život, bez obzira kako bude tekao proces nakon podnošenja žalbe. Nadamo se da će medijski eksponiraniji slučaj Asije Bibi pomoći da se taj nakaradni zakon konačno izmijeni ili ukine.

O vukovarskoj se tragediji u javnosti i znanstvenom diskursu kontinuirano cenzuriraju činjenične istine

Stari Latini su znali reći kako je ime znak. U tom smislu vjerojatno ne postoji veći simbol novije borbe za hrvatsku samostalnost od Vukovara i njegove tragedije s početka '90-ih. Prigodom 17. obljetnice od pada Grada Heroja, razgovarali smo s dr. Sandrom Cvikić, uposlenicom Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, doktoranticom na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, na temu Vukovar u drugoj polovici 20. stoljeća: društveni uzroci nasilja...

 Sandra Cvikić je rođena i živi u Vukovaru. Dvopredmetni studij engleske književnosti i sociologije završila je pri University of Western Ontario u Kanadi. Magistrirala je suvremene europske studije na University of Sussex, Brighton, Velika Britanija, kao stipendistica Ministarstva europskih integracija RH i Vlade Velike Britanije (Chevening Scholarship).

Doktorirala je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu na temu Vukovar u drugoj polovici 20. stoljeća: društveni uzroci nasilja. Trenutno je uposlena u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Vukovar. S njom smo razgovarali o različitim temama koje se tiču današnje situacije...

Približava se 18. studenoga, obljetnica pada Vukovara. Kakve Vam emocije budi taj nadnevak?

Emocije su iste kao i onoga dana kada smo kao preživjeli napuštali grad. Istodobno, za mene je uvijek taj dan radni dani jer se više od 15 godina bavim znanstvenim istraživanjima vezanim uz društveni fenomen Vukovara 1991. i na taj način nosim s traumom s kojom većina preživjelih Vukovaraca živi svakodnevno.

Čime je opterećena memorija Vukovara danas?

Vukovarsko sjećanje je najvećim dijelom opterećeno traumom koja joj se kontinuirano društveno negira. Kako sjećanja i trauma vezana uz nju nemaju rok trajanja i individualnog su karaktera, tako se na nacionalnoj razini kolektivne traume „fenomen Vukovara 1991.“, unatoč osjećanju i sjećanju hrvatskoga naroda, nalazi pod kontinuiranim pritiskom politika tranzicijske pravde propagiranih neoliberalnih zapadnoeuropskih civilizacijskih vrijednosti humanitarnog prava i ljudskih prava.

Stoga se danas vukovarsko sjećanje i trauma kontinuirano odupiru civilizirajućim tehnikama discipliniranja i kontrole onih, kako domaćih, tako i međunarodnih ekspertnih poznavatelja njihovih problematičnih stanja. Pa je tako „vukovarska populacija“ isto kao što je to bila i 1991. podvrgnuta eksperimentalnom „socijalnom inženjeringu“ njihovih identiteta, povijesti, sjećanja i osjećaja, ali sada sofisticiranijim metodama nasilja koje su i dalje totalitarne jer se Vukovarce i njihovu traumu i sjećanje tretira kao „bolest“ koju je jedino moguće izliječiti znanjem koje oni, pretpostavlja se, ne posjeduju.

Prema Vukovarcima i njihovu sjećanju institucionalno se odnosi, kako na međunarodnoj, tako i na nacionalnoj razini, dočim se onda stvara infantilna ovisnost o suvremenom „ekspertnom“ znanju. A to je „ekspertno znanje“ Vukovarce već odavno obilježilo kao „kvaritelje“ i one „Druge“ kojima je potrebna skrb, njega i pomoć, ali ne i samostalnost u odlučivanju kako se i na koji način svakodnevno nositi s proživljenom ratnom traumom.

Danas se posvuda gdje je bio rat govori o suživotu. Ta je tema veoma česta u razgovorima i u Vukovaru. Što Vi kažete o tome, je li suživot nužnost, nešto neizbježno ili?

Ako se suživot promatra u kontekstu propagiranih politika tranzicijske pravde, onda je to tehnokratska politika koja se vrlo uspješno provela na deklarativnoj razini od procesa mirne reintegracije pa sve do danas. Ali kako se ona ne temelji na onomu što se zove povjerenje, etnička distanca unutar vukovarskoga društva još je uvijek prisutna i što je još važnije, institucionalno se etablirala u okviru školskoga sustava gdje se paradoksalno vrlo liberalno demokratsko rješenje ostvarivanja manjinskih prava u RH sada pretvorilo u „institucionalizirani oblik samosegregacije“. Samo onda kada lokalne zajednice budu ostvarile konsenzus na razini činjenične istine o Domovinskom ratu i počinjenom zločinu u Vukovaru 1991., bit će moguće ostvariti suživot temeljen na iskrenoj pomirbi i međusobnom razumijevanju, ali bez „dobronamjerne“ asistencije neoliberalno propagiranih politika tranzicijske pravde.

Kakav je danas odnos među običnim građanima Vukovara hrvatske i srpske nacionalnosti? Osjeća li se još uvijek sve kroz prizvuk Domovinskoga rata?

Nadovezujući se na prethodno rečeno, danas Hrvati i Srbi jednim dijelom žive jedni pored drugih, ali i jedni s drugima na način da se međusobno ne prepoznaju u gotovo ničemu zajedničkom osim možda u kontekstu ekonomskih posljedica na njihov život i standard. Očigledno je da 20 godina nakon 1991. nije dovoljno za rješavanje ključnih problema koji su uvjet za ostvarivanje i izgradnju „zajedničke budućnosti“ svih građana grada Vukovara. Pored spomenutog konsenzusa o bliskoj ratnoj prošlosti, potrebno je i procesuiranje svih ratnih zločina počinjenih na području grada Vukovara kako bi vukovarsko društvo ozdravilo i čiste savjesti ušlo u budućnost koja neće biti opterećena hipotekom prošlosti. Za to su potrebni i Hrvati i Srbi, a zajednički napor u tom pravcu gotovo uvijek izostaje i nemoguće ga je ostvariti u sadašnjim uvjetima hrvatskog političkog populizma i oportunizma, manjinskog političkog poduzetništva i kulturno-obrazovne samosegregacije.

Koliko Katolička Crkva može učiniti na tom polju kroz ekumenske susrete i dijalog s Pravoslavnom Crkvom? Jeste li upoznati s tom dimenzijom života Grada Heroja?

Katolička Crkva i svećenstvo su u poslijeratnom Vukovaru tijekom i nakon mirne reintegracije imali velika utjecaja na povratnike i srpsko pučanstvo koje je ostalo živjeti u Hrvatskoj. Najvećim dijelom pored materijalne pomoći koju je Caritas pružao svim građanima grada Vukovara dugi niz godina, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi; najveći je uspjeh postignut na stvaranju klime i osjećaja oprosta za naneseno zlo „neprijateljske strane“. Prema mojim spoznajama, ekumenski susreti i uspostava međureligijskog dijaloga s Pravoslavnom Crkvom u Vukovaru ostvarivala se putem projekata koje je provodila udruga Europski dom Vukovar. Međutim, učinci kao i utjecaj na srpsku zajednicu po provedbi aktivnosti ovoga projekta nepoznati su široj javnosti pa tako i znanstvenoj.

Kako danas žive mladi Vukovarci, uvjetno rečeno, rođeni poslije 1991. ili 1995./1997.?

Mladi Vukovara, odnosno poslijeratne generacije onih koji sada žive u Vukovaru, heterogena su skupina koja je međusobno podijeljena, ne samo na nacionalnoj osnovi, nego i na razini ekonomskog statusa njihovih roditelja kao i kvalitete života i obrazovanja koja im je pružena. Unatoč svim nepovoljnim egzistencijalnim uvjetima u kojima žive mladi i hipotekom povijesti koju i oni nose odrastajući u gradu Vukovaru, istraživanja koja sam provela ukazuju da nije došlo do ozbiljnijih nasilnih konflikata, animoziteta i obračunavanja na nacionalnoj osnovi, te da su mladi zaokupljeni istim problemima/životnim izazovima kao i njihovi vršnjaci diljem Hrvatske.

U Vukovaru postoje brojna sportska društva. Smatrate li da se upravo sportom može promijeniti sadašnjost i budućnost?

Upravo primjer Nogometnog kluba Vukovar 1991. dokazuje da je sport izvrstan model oblikovanja/odrastanja mladih ljudi u gradu Vukovaru. Kako je moj sin od svoje šeste godine trenirao u tom klubu, pratila sam njegov razvoj kao i njegovih prijatelja i sretna sam da je odrastao u sredini gdje su djeca iz svih vukovarskih škola pa i nekih seoskih naselja dolazila zajedno trenirati nogomet neopterećeni pripadnošću hrvatskoj ili srpskoj zajednici.

Svakodnevno se kroz posao susrećete s braniteljima... Koji su njihovi problemi, nade i očekivanja? Kako žive hrvatski branitelji u Vukovaru?

U Vukovaru ja ne odvajam branitelje od Vukovaraca povratnika – stradalnika – preživjelih jer je njihovo traumatično iskustvo rata ono što ih čini integralnim dijelom hrvatskoga društva, gdje to društvo kontinuirano, unatrag 20 godina s njima ima problema i ne zna što će. Naime, negativni učinci nasilno provedenih politika tranzicijske pravde od strane hrvatske eurotehnokratske elite od mirne reintegracije pa sve do danas, u javnom su diskursu i percepciji građana stvorili otpor prema traumatiziranim populacijama kao što je ova vukovarska, pa su tako svi pokušaji da se njihovi problemi vokaliziraju u društvu liberalne hrvatske demokracije predstavljeni i od strane državnih institucija kriminalizirani do te razine da ih se u jednom trenutku smatralo „državnim neprijateljima“.

Liberalna demokratska prava vrlo se često ne priznaju braniteljima/stradalnicima/preživjelima jer su oni sada pacificirani društvenim statusom koji ih s jedne strane privilegira, ali ih istodobno na temelju tih privilegija i kriminalizira, posramljuje, etiketira kao psihički oboljele, nedostatno razumne i obrazovane da bi mogli funkcionalno egzistirati u novoj europskoj Hrvatskoj kojoj su veliki teret trauma i sjećanje.

Mislim da hrvatsko suvremeno društvo nije ni svjesno do koje razine u njemu postoje velike predrasude o braniteljima/stradalnicima/preživjelima, a moje istraživanje provedeno 2011. pokazalo je da hrvatska javnost u onom dijelu koji se odnosi na produkciju diskursa o Domovinskome ratu i raspadu bivše SFRJ gotovo ništa ne zna o vukovarskom ratnom stradanju, a Vukovarska bitka 1991. na simboličkoj razini nema onu važnost u hrvatskom kolektivnom sjećanju koja joj se pripisuje.

Analizom publikacija na te teme nastale u razdoblju od 1991. do 2010., odnosno analizom 904 publikacije u posjedu Gradske knjižnice Vukovar, utvrdilo se da samo njih 258 spominje Vukovarsku bitku 1991., odnosno 29%. Prema tome, o vukovarskoj tragediji i traumi se kontinuirano, kako u javnom, tako i u znanstvenom diskursu tehnički cenzuriraju znanje i činjenične istine, te sustavno proizvode sofisticirani oblici i pristrana sjećanja kroz rekonstrukciju povijesti.

Je li Vukovar grad koji se koristi za dobivanje „političkih poena“ u vrijeme poznatih nadnevaka, a zaboravljen tijekom ostatka godine?

Držim da ključni problem nije politički populizam i manipuliranje osjećajima i traumom Vukovaraca, koliko institucionalizirani odnos spram građana Vukovara koje se tretira kao infantilne ovisnike o državnoj skrbi, nesposobne za donošenje racionalnih odluka od vlastitog interesa, kojima je stalno potrebno tutorstvo i kontrola.

Neoliberalno/eurotehnokratsko discipliniranje vrši se nad građanima, a ne političkoj upravljačkoj eliti, pa je tako lako tretirati Vukovarce kao vječno problematične građane čije lokalne upravljačke strukture ne znaju podjednako ni što će s Hrvatima, a ni sa srpskom manjinskom zajednicom.

Iseljavanje je neizostavno pitanje... Vide li ljudi svoju budućnost u Gradu na Dunavu?

Budućnost kao i sve ostalo je u suvremenom hrvatskom društvu individualizirana, pa tako „egzodus“ građana iz ovih krajeva nije nešto što iznenađuje uzimajući u obzir gospodarske prilike i mogućnosti grada Vukovara.

Infrastrukturno gledano, grad posjeduje sada sve predispozicije za razvoj gospodarstva, ali i kvalitetan život svojih građana. Međutim, mogu li građani svoje liberalizirane potrošačke zahtjeve ostvariti u Hrvatskoj u kontekstu svega onoga o čemu se dosada govorilo, pitanje je koje svoj odgovor upravo pronalazi u činjenici da se unatrag nekoliko godina cijele obitelji iseljavaju iz grada Vukovara zbog toga što drže da ne mogu ostvariti životni standard koji žele.

Vukovar i Sarajevo... Uviđate li sličnosti i razlike? Može li Vukovar što naučiti od Sarajeva i obratno?

Kada se govori o ratnom iskustvu, sjećanju i traumi, onda Vukovar i Sarajevo nažalost spadaju u iste kategorije politika tranzicijske pravde gdje ih se tretira kao laboratorije modernog socijalnog inženjeringa i gdje se uspjeh obnove i suživota jamči samo na ekonomskim osnovama neoliberalnog kapitalizma, koji pak svoju savjest za potencijalne štete ili neuspjehe kompenzira manipuliranjem individualnih probitaka nacionalnih društveno-političkih elita.

I Vukovar i Sarajevo trebaju zapravo puno toga naučiti i usvojiti upravo u odnosu na sve ono što im se nameće „izvana“ i plasira kao neupitno znanje temeljeno na „činjeničnoj istini“ o nama samima (kao da mi to sami ne znamo). Izgradnjom „kulture otpora“ – uporabom svih onih mehanizama, politika, metoda, znanja i tehnika tranzicijske pravde, međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava – na način i u korist naših građana, primjerenih i prilagođenih vlastitim potrebama i u onom vremenu koje si sami odredimo i trebamo, a ne diktiranom od strane onih kojima je jedini interes profit, konzumerizam, stabilnost i sigurnost tzv. „regije Zapadnog Balkana“.

Što je Vukovar danas za hrvatsko društvo i Hrvate općenito, bilo u Hrvatskoj, BiH ili inozemstvu?

Iz perspektive velikog broja, kako međunarodnih, tako i hrvatskih znanstvenika, vukovarsko traumatizirano društvo, odnosno Vukovar je inherentni društveni problem kojega se čim prije treba riješiti jer remeti nesmetani neoliberalni gospodarski i demokratski razvitak RH unutar EU-a.

Za hrvatski narod u Hrvatskoj Vukovar je bol, patnja, suosjećanje i razumijevanje, kao i vjera, ponos i zahvalnost u zajedničkom sudioništvu borbe za opstojnost nacionalne države.

Za sve Hrvate izvan Hrvatske, u BiH i diljem svijeta vjerujem da Vukovar predstavlja vjeru u neuništivost ljudskog duha i pouzdanost u Boga onda kada su pravda i istina na strani slabijega, i gdje se zlo jedino može pobijediti ljubavlju, oprostom i razumijevanjem.

Na globalnoj razini Vukovar je simbol pobjede dobra nad zlom – dobra utjelovljena u ljudima koji su preživjeli i svjedoče unatoč izgubljenoj bitci. Vukovar nije – niti će ikada biti simbolom rata, razaranja i mržnje.

Barlovci – nekadašnji sjaj i tuga ratom uništene župe

Barlovci se nalaze desetak kilometara sjeverno od Banje Luke. Riječ je o nekoć velikoj i prostranoj te danas ratom poharanoj župi koja obuhvaća devet sela i još više zaselaka. U prošlosti bogata duhovnim zvanjima, zbog ratnih progona danas tavori na granici postojanja...

Put u drugu biskupiju, ovoga puta u banjolučki kraj, uvijek sa sobom povlači podijeljene osjećaje. Prije svega tu je spoznaja kako idemo u ratom poharane župe i male vjerničke zajednice koje danas jedva preživljavaju. Za reportaže se i ne moramo nešto pretjerano pripremati, znamo da će se više pričati o prošlosti jer, nažalost, pastorala i „sadašnjosti“ nema mnogo. Sugovornici obično budu samo svećenici jer mlade obitelji s djecom i nisu česte, dok su ostali vjernici „teški“ za pronaći, što je i razumljivo. Mentalne pripreme za slušanje događaja iz posljednjega rata se podrazumijevaju.

Samo i kratki pogled na Banjolučku biskupiju svjedoči o slavnoj prošlosti, ratnim događanjima i poratnoj pustoši kao i nadljudskoj borbi dijecezanskog i redovničkog klera za običnog čovjeka kojemu je nanesena velika nepravda.

Jedan od takvih svećenika je barlovački župnik fra Ivo Orlovac, domaći sin iz sela Bukovica. Rođen i odrastao u ovoj vjerničkoj zajednici, u dva je navrata bio ovdašnjim župnikom: prvi put od 2003. do 2006. te danas od 2016. 

 

Kao poznavatelj ovoga podneblja kroz djetinjstvo i mladost te u župničkom „mandatu“ bio je izvrstan sugovornik o ovome kraju i današnjoj situaciji. Na početku nam je objasnio da sljedeće godine Barlovci proslavljaju 140 godina postojanja, ali da je prethodna župa na ovom području, Dragočaj, mnogo, mnogo starija. Progovorio nam je o povijesti te današnjim problemima koje smo pretpostavljali...

Duboki i stari korijeni

Važno je napomenuti kako se uvijek iznova iznenadimo bogatom poviješću i jakim katoličkim korijenima banjolučkoga kraja, usprkos činjenici da ovdašnje vjernike povijest baš i nije mazila. I to ne samo u 20. st., nego i prije.

Kako smo uvidjeli, u 17. st. na današnjem teritoriju vjerničke zajednice Barlovci postojala je župa Dragočaj koja je 1672. imala 1 200 katolika. Ona je, nažalost, nestala u vrijeme Bečkog rata krajem 17. st. S intenzitetom sukoba u tom ratu (1683. – 1699.) rasle su tenzije nesigurnosti u banjolučkom prostoru, što se nepovoljno odražavalo na katolički živalj.

Kulminaciju sukoba predstavljalo je austrijsko osvajanje Banje Luke 4. rujna 1688. i brzo povlačenje austrijske vojske prema Savi. Mnogo je katolika stradalo u sukobima i turskim racijama. Neki su se povukli preko Save, a preostali, ne mogavši opstati na vjetrometini uz Vrbas, kuda su prolazile i sukobljavale se vojske, povlačili su se u brdske krajeve. Tako se drastično smanjio broj katolika u donjem dijelu dragočajske župe pri Vrbasu. Na istome prostoru mogao je opstati tek neznatan broj katolika.

Prošla su desetljeća mraka za katolike o čemu nemamo pisanih tragova. Potom se kao ptica feniks, koja se uzdigla iz pepela, spominje u 18. st. lokacija Crkvine (groblje) gdje je nekoć bila crkva Sv. Vida kao dokazano mjesto okupljanja vjernika. Dokaz tomu je i dokument pape Pija VI. 1775. koji je podijelio povlasticu potpuna oprosta pod ispunjenim uvjetima na tom mjestu.

Od ostalih pokazatelja dubokih korijena kršćanstva važno je spomenuti i ostatke ranokršćanske bazilike koja je otkrivena upravo na području barlovačke župe, na lokaciji Grič-Pauša. Brojni su i ostali tragovi iz srednjeg vijeka koji su, nažalost, još uvijek nedovoljno istraženi...

Nova-stara župa

Odlaskom Osmanlija i dolaskom austrougarske vlasti omogućen je duhovni napredak te nova rješenja u crkvenoj organizaciji u banjolučkom kraju. Područje Barlovaca bilo je do 1876. u sastavu župe Ivanjska, kada je od nje odvojeno i pripojeno župi Petrićevac. Međutim katolici Barlovaca imali su živu svijest o negdašnjem postojanju stare župe Dragočaj, kao i želju da opet imaju svoju župnu organizaciju. U isto vrijeme ovo je podneblje imalo sve uvjete da se formira kao crkvena jedinica „sui juris“. Zato je 1879. uspostavljena lokalna kapelanija Barlovci koja je 1882. uzdignuta u rang župe.

Kapelaniju u osnivanju činilo je 13 sela: Barlovci, Bukovica, Dikevci, Jablan, Jaruga, Kuljani, Matoševci, Ojdanići, Orlovac, Ramići, Stranjani, Trn i Zalužani. U vremenu svojeg formiranja Barlovci su imali 154 katoličke kuće s 1 416 župljana.

Kada su uspostavljeni kao posebna crkvena jedinica, na cijelom tom prostoru postojala je samo jedna prostranija crkva, sagrađena od drveta 1867. na Crkvenama i bila je središtem duhovnog i sakramentalnog života.

Rivalitet župljana

Budući da je vjernicima iz Trna, Jablana i Bukovice bilo teško dolaziti na Crkvene, tražilo se povoljnije rješenje, a postojalo je i nadmetanje između sela gdje će crkva biti izgrađena. Ono što je danas nepojmljivo i nadrealno, prije 139 godina bila je stvarnost: svaki je žitelj sela – a bilo ih je mnogo za današnje statistike – želio crkvu što bliže svojoj kući, i za tu je želju lobirao godinama. Ipak trebalo ih je razumjeti, župa Barlovci bila je veoma prostrana. Nije bilo lako s njezina kraja doći do crkve. Neki su imali i više od dva sata hoda, bilo na misu ili vjeronauk te ostala vjerska okupljanja, za sakramente svadbe, ispovijedi i tomu slično.

Kako je u međuvremenu 1884. podignut župni stan u Ramićima, svojevrsnom zemljopisnom središtu župe, stvorene su realne mogućnosti za izgradnju crkve na istom posjedu. Kao privremeno rješenje najprije je izgrađena prostrana kapela od drveta. Tako su se Dragočajci okupljali na Crkvenama, a Bukovčani, Jablančani, Trnjani, Barlovčani i Kuljančani kod župnog stana u Ramićima.

Takvo stanje potrajalo je prilično dugo, do pred sam Prvi svjetski rat. Tadašnji župnik, najpoznatiji sin ovoga kraja, dr. fra Vid Miljanović, koji je u tri navrata bio župnikom u Barlovcima, pripremao je sredstva za izgradnju crkve. Pribavio je plan od trapističkog arhitekta Eberharda koji je u jednostavnosti zamislio izgradnju lijepe bogomolje. Gradnja je započela 1911., a iduće godine sazidao je crkvu i sakristiju. U novoizgrađenom zdanju objedinjene su u monolitnu župnu zajednicu sve tendencije bližih i daljih sela, koje su do tada često bile suprotstavljene.

Prirodni i društveni potresi

Novoizgrađena crkva s vitkim zvonikom bila je najljepši ukras barlovačke župe. Djelovala je impozantno i dominirala lijepim krajem u što smo se i uvjerili fotografirajući je s obližnjih uzvisina. Na prvi se pogled isticao crkveni sklad u neoromaničkom stilu. Sam prostor crkve, bez prezbiterija i zvonika, činio je pravokutnu osnovu promjera 20 x 10 metara. Crkva je, kao i župa, posvećena Sv. Vidu.

„Ne znam zašto je župa posvećena tom svetcu. Postoje dvije inačice koje to objašnjavaju. Kažu da je stara crkva u Dragočaju na groblju Crkvine bila pod zaštitom Sv. Vida. Druga inačica kaže da je graditelj župne crkve dr. fra Vid Miljanović, inače rodom iz sela Barlovci, štovao tog svetca imenjaka pa je želio da se župa posveti njemu“, rekao nam je fra Ivo naglašavajući kako je ta crkva bila oštećena više puta u potresima.

Veliku demografsku katastrofu župa je doživjela u vrijeme Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. Vjernici su stradali na bezimenim bojištima diljem Monarhije te potom bivše Jugoslavije na Križnom putu. Mnogima se za grob ne zna. Nepotpuna brojka do koje je istraživanjem došao mons. Anto Orlovac govori o čak 517 muškaraca i mladića (zajedno sa župom Trn) koji su poginuli ili nestali u razdoblju od 1941. do 1946.

Kako je župa trpjela društvene poremećaje, isto je tako bilo i s prirodnim. Godine 1935. bio je prvi potres, a kraj se nastavio tresti tijekom cijele jeseni. Na crkvi i zvoniku nastale su vidljive pukotine te se odvalio dio zida. Oštećenja su brzo sanirana pa je tako dočekala nadaleko poznatu katastrofu iz 1969.

Oštećenja u potresu tada bila su tolika da se u njoj nije mogla slaviti misa te je za to služio preuređeni župski stan. Radovi na obnovi počeli su 1. lipnja 1972., a već za Božić slavljena je euharistija u crkvi. Brodarski pod zamijenio je lijepe freske na stropu. Idućih godina slijedilo je nutarnje uređenje, da bi tek 1983. bio saniran zvonik čime su završeni svi radovi kojima su crkva i vjernička zajednica dočekale posljednji rat.

Masakri na kućnom pragu

Barlovci su potres 1969. dočekali s oko 6 000 duša pa je zbog pastoralnih potreba došlo do cijepanja župe. Dekretom banjalučkog biskupa od 26. kolovoza 1980. odvojena su tri sela (Bukovica, Jablan i Trn) od kojih je formirana nova župa – Trn. Matičnoj župi preostala su sela: Barlovci, Kuljani, Zalužani, Ramići, Orlovac, Dikevci, Ojdanići, Stranjani i Matoševci s ukupno 4 000 vjernika. Nova župa u osnutku imala je nešto više od 2 000 katolika.

Nažalost, duhovni i materijalni rast zaustavio je rat. Na mirne, nenaoružane župljane, koji su živjeli stotinu kilometara udaljeni od najbližeg bojišta, sručila se ratna oluja.

Nakon turobnih nagovještaja mogućih stradanja 1991. zaredali su prepadi, otimačine, paljevine, maltretiranja te masakriranja i ubojstva. To su sve bili okrutni zločini nad civilima, i to na kućnim pragovima i što bi se reklo „na tenane“ – iscrpljujuće polako. Ljudi su masakrirani u dnevnim boravcima, na kućnim pragovima, strijeljani, davljeni i bacani u bunar, glave su smrskavane, spaljivana su tijela, raskomadani zemni ostatci, neki su bili zatučeni štapovima...

Čak 29 župljana je ubijeno na raznovrsne i bolesno „inovativne“ načine, većinom u svojoj kući ili na vlastitom imanju... Samo je nekolicina župljana umrla u bolnicama od posljedica mučenja, dok je jedan Hrvat poginuo na prisilnom radu na ratištu kod Doboja, a drugi je ubijen ispred gostionice.

Posljednjih mjeseci u Banjoj Luci je na snazi pokret Pravda za Davida u kojoj otac ubijenog mladića zajedno s rođacima i upornim sugrađanima želi saznati tko mu je ubio sina i pokušao to prikazati kao samoubojstvo. U zataškavanje su uključeni mnogi djelatnici policije.

Na tragu toga važno je naglasiti da za ubijene Hrvate nitko nije odgovarao, niti prosvjedovao, a da su to teme koje je "bolje ne započinjati, nego ih ostaviti u prošlosti".

Prošli smo 200-tinjak župa u BiH, međutim barlovačka priča spada među najpotresnije, kao u ostalom i čitavog banjolučkog kraja. I u drugim podnebljima ginuli su Hrvati, negdje u borbama, negdje kao civili... zločini su se događali, ali nisu toliko dugo trajali. Možemo samo pretpostaviti kako su se osjećali barlovački katolici čekajući noć ili jutro ne znajući na koga će se opet sručiti mržnja...

Pretučeni na Božić

Što se maltretiranja bez smrtnih posljedica tiče, posebice se ističe "crni Božić" 1994. kada je 20-ak mladića pretučeno jer je ekipa u maskirnim i policijskim odorama išla selima i dijelila "božićne čestitke" šakama i pendrecima. Župna kronika kaže da su tukli one koje su vidjeli i sustigli. Prebili su i nekoliko djece, a onima koji su trebali liječnika, u bolnici su tražili po 1 000 maraka mita kako bi imali krevet i njegu. Iako je Caritas svima dijelio pomoć samo pet dana ranije, prebijani su i djelatnici te humanitarne organizacije. Upravo jedan nečovjek, koji je dobio pomoć od Caritasa, pokazivao je zlostavljačima katolike koji su mu podijelili pomoć. Događaj je evidentirao i Crveni križ, ali nikakve koristi...

Egzodus katolika i crkva-štala

Župljani su stoički podnosili ničim izazvane napade, koliko je to bilo u njihovoj mogućnosti. Živjeli su u strahu od racija, prisilne mobilizacije i ne mogavši više podnositi svakojake pritiske, u stalnoj opasnosti po život, počeli su polako napuštati svoja ognjišta. U početku ponetko, kasnije sve više i više, da bi u kolovozu 1995. pod strahovitim pritiskom najveća skupina vjernika bila prognana. Kad su pojedini krajevi u BiH i Hrvatskoj počeli slaviti svoje oslobođenje, banjolučkim katolicima je započeo masovni egzodus i oproštaj sa zavičajem.

Nakon progona župno je središte temeljito opljačkano i demolirano, da bi se nešto kasnije u ogoljele zidove smjestile izbjeglice. Filijalna crkva Sv. Franje u Stranjanima također je demolirana. Isto se dogodilo i s kapelama na Crkvenama, Gajiću i u Kuljanima...

S manjim oštećenjima bile su kapele na Gradini i Bijedi. Po grobljima je bilo mnogo štete jer su poskidani i polomljeni mnogi mramorni predmeti s nadgrobnih spomenika. Istodobno je bez krova ostalo više od 150 kuća, hrvatska imovina je služila kao samoposluga, susjedi su uzimali ono što im je bilo potrebno. Kada su se počeli doseljavati izbjegli Srbi iz Hrvatske i Federacije BiH, župna crkva je služila kao štala za stoku i sijeno o čemu svjedoče i fotografije.

Od prijeratnih 4 000 u župi je ostao gotovo simboličan broj od 146 vjernika, i to mahom članova binacionalnih brakova. Popularno nazvani "miješani" brakovi spasili su župu od totalnog nestanka i pogroma katolika...

"Često saznam za katolike kada umru pa im je potreban ukop. Točan broj obitelji s kojima kontaktiram i koji dolaze u crkvu je 93. Ima nešto i djece, a sljedeće godine imat ćemo prvu pričest. Djeca iz miješanih brakova su vrlo dobri vjernici, obitelji dolaze na misu. Naravno ima i onih drukčijih te je pravilo da nema nikakva pravila", rekao nam je župnik naglasivši kako se dvije mise slave nedjeljom, jedna u župnoj crkvi, a druga u filijali na Stranjanima. U prosjeku na misama bude 50-ak vjernika, a s obzirom da trećina vjernika fizički ne može ići na misu, to je dobar broj.

Župa je imala, prije diobe, osam grobalja: Crkvene u Orlovcu, Suvaje u Bukovici/Jablanu, Bijeda i Gajić u Barlovcima, Bešlenica u Trnu na desnoj obali Vrbasa, Gradina u Stranjanima, Batkovića groblje u Matoševcima i najmlađe u Dikevcima, s kapelicom posvećenom Sv. Juraju.

Upravo zbog tih grobalja, kojih je stvaranjem nove župe sada šest, vjernici nisu zaboravili svoj kraj te barem dva puta godišnje dolaze u Barlovce. Nažalost, imovina je najčešće prodana te sada nemaju mogućnost prespavati u svojem rodnom kraju te je riječ o jednodnevnim posjetima.

Kao ilustraciju toga župnik je naveo primjer sela Kuljani, kroz koje smo prošli dolazeći ka crkvi, koje je prije bilo većinski hrvatsko s 200 obitelji, a sada je tu oko 4 000 Srba koji su se naselili. "To nitko nije oteo. To su Srbi otkupili zbog atraktivnog položaja jer ipak je ovo predgrađe Banje Luke", rekao nam je župnik dok smo obilazili groblja.

Komunikacija sa srpskim pučanstvom je dobra. Upravo dok smo razgledavali župu, fra Ivu je zaustavio jedan žitelj pravoslavac kako bi zajednički riješili pitanje dovoda vode za privatnu kuću i groblje.

Danas "ostatci ostataka" katolika žive i rade normalno, koliko je to moguće. Problema nema, osim onih egzistencijalnih koji tište cijelu BiH.

Župnik smatra kako bi bilo povratka da se na vrijeme omogućilo ljudima vratiti se. Međutim u tim ključnim godinama bilo je mnogo opstrukcije, ljudi su se snašli negdje drugdje jer je prošlo pola radnog vijeka izbjeglištva.

Što budućnost nosi, nikad se ne zna. Kako smo vidjeli, župa Dragočaj je već jednom nestala, pa je ponovno uskrsnula pod drugim imenom. Tko bi rekao da će posljednja dobra vijest u župnoj kronici biti u ljeto 1991. kada su krštene trojke. Posljednji veliki skup vjernika, to jest "oproštaj župljana" od Barlovaca dogodio se samo četiri godine kasnije, 2. kolovoza 1995. za vrijeme proslave drugotnog patrona župe Gospe od Anđela. Nakon toga je uslijedio konačni progon. Budućnost je nepredvidiva, a Božja ruka koja upravlja poviješću ljudskog roda uvijek iznenadi.

Duhovna zvanja i fra Vid

Barlovci su bili velika i vjerom jaka župna zajednica u kojoj su se duhovna zvanja uvijek poštovala. Za obitelj koja bi imala bogoslova, časnu sestru ili svećenika govorilo se s posebnim poštovanjem. Odgajani u tom duhu u vrijeme kad je u župi bilo između 100 i 200 krštenja godišnje, i nije čudno što je mnogo mladih krenulo putem svećeništva, bilo redovničkog ili dijecezanskog. Tako je župa tijekom povijesti dala 18 svećenika i 30-ak časnih sestara.

Zasigurno ne treba izostaviti mučenike: vlč. Marko Šalić (1934. - 1993.) koji je umro od prebijanja u Doboju; vlč. Filip Lukenda (1943. - 1995) koji je zapaljen u župnom uredu u Prsnačama te dr. fra Vid Miljanović (1854. - 1937.) prvi stanovnik BiH koji je doktorirao (crkveno pravo) 1882. u Beču, graditelj crkve u Barlovcima i veoma zaslužan za izgradnju samostana na Petrićevcu.

Od ostalih svećenika spomenimo samo neke: fra Božidar Blažević, dr. fra Velimir Blažević, mons. Ivica Božinović, mons. Anto Orlovac te o. Zvonko Topić.

Bunar ispred crkve

Bunar pred glavnim ulazom u župnu crkvu u Barlovcima iskopao je, najveći sin župe, fra Vid, i to 1907. Međutim, on je više od zdenca, izvora dobre vode za okrjepu žednim vjernicima koji su, ponekad pješačeći i po dva sata, dolazili iscrpljeni u crkvu. Vodom iz toga bunara krštena je većina vjernika barlovačke župe. Upravo zato se taj bunar poslovično zove i duhovnim vrelom.