Fra Mirko, rođen na Plehanu 1957., Franjevačku
klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a teologiju u Sarajevu gdje je studirao
i slavistiku dok je kroatistiku pohađao u Zagrebu. Svečane zavjete položio je
1981., a za svećenika je zaređen 1982. u Sarajevu. Dugo godina bio je gvardijan
i župnik u svojoj rodnoj župi, a sada je tu župni vikar. S njim smo razgovarali
o općenitim pitanjima koja se tiču franjevačke zajednice, pojmu fratra i
karizme danas, kao i o budućnosti...
Poštovani fra Mirko, kako je i što znači biti fratar u
Bosni danas?
To je malo poteško
pitanje ako se očekuje nekakav mudar odgovor. Ako ćemo jednostavno govoriti,
onda je biti fratar danas u Bosni i lako i teško. Lako je jer je fratrima lakše
nego ljudima mnogih drugih zanimanja budući da imaju svoju uhodanu strukturu i
način življenja, unutar koje nitko neće ostati nezbrinut i svatko ima osigurano
radno mjesto. Mnogima je, ne samo u Bosni, danas glavni problem i glavna
strepnja osiguravanje uvjeta za svakodnevno življenje i kakva takva sigurnost u
starosti i bolesti.
Lako je i zbog toga
što je fratrima (i općenito svećenicima) olakšan pristup do mnogih ljudi i
institucija jer se, htjeli ne htjeli, koriste onom i sad obilnom zalihom poštovanja
prema tome zvanju koje postoji kod ljudi svih vjera u Bosni. Ako nešto ne ide
na osnovi imena i prezimena, onda vrlo često lakše ide ako se zna za zanimanje
ili službu. To je često i opterećenje jer zahtijeva veliku odgovornost da se
prednost službe ne zloupotrebljava. Moral i jest u tome da se ne čini sve ono
što se može jer sve ono što je moguće nije istodobno i dobro.
A ako ima teškoća,
onda ih zadaje ili aktualna politika ili mi jedni drugima. Politika bi, izvorno
gledajući, trebala biti briga za državu, javno i opće dobro. A briga je takva
da su svi zabrinuti zbog nebrige onih koji bi javno trebali brinuti za sve, a
oni sami bezbrižno dangube, kao da je zemaljsko vrijeme vječno, a ne prolazno.
Dvadeset godina nakon rata mi u domovini imamo konstantno ratno stanje (i tu
mislim na izvorno značenje riječi jer se rat na grčkome kaže polemos i odatle riječ polemika). Sve sama pusta nadmudrivanja,
a život ne čeka ni narod ne čeka – odoše onamo gdje malo tko zna kako se zove
predsjednik vlade i kuda idu granice pokrajina, ali znaju da ne moraju brinuti
za idući dan, mjesec ili godinu kako će ih preturiti preko glave.
Sve ovo stvara
ozbiljne teškoće onima kojima je iole stalo do naroda jer naroda konstantno nestaje,
a oni ničim ne mogu spriječiti da se to događa. Muka je živjeti u brižno
njegovanoj pesimističnoj stvarnosti, a biti zadužen za propovijedanje optimizma.
Još mučnije je vidjeti neke od naših koji nemaju s tim problema i bez grižnje
savjesti sudjeluju u ovoj apsurdnoj lutkarskoj predstavi, i to ne samo kao
zadivljeni promatrači nego i kao pouzdani igrači.
I konačno: Što
znači biti fratar? Jednostavno to što znači ta riječ – biti brat svakome i
svačemu, u svakom trenutku i svakoj situaciji. Brinuti tuđe brige bezrazložno i
jednostavno biti tu jer je to ono najbitnije u ovom religioznom pozivu: biti tu
u takvoj stvarnosti kakva jest. To je zato što smo vjerom vezani uz Boga kojem
je upravo tako ime: on je onaj koji jest uvijek tu, kao oslonac, sigurnost i
ljubav.
Franjevci su u Bosni prisutni više od 700 godina. Što je,
prema Vašem mišljenju, razlog takvog suživljenja fratra i Bosne?
Ma
tu ima pomalo i mistificiranja koje bih ja rado izbjegao, premda se ne smatram
kompetentnim mjerodavno odgovarati na ovakva pitanja. Fratri prisutni 700
godina u Bosni! Doista vrijedno velika poštovanja, ali ima toliko drugih država
u kojima su fratri toliko ili malo manje prisutni. Fratri ili netko drugi. Što
u bitnome određuje tu prisutnost? Veza podrijetla i veza suživljenosti.
Prvi
fratri su u Bosnu došli kao misionari iz okolnih zemalja, naročito iz Italije.
Postojao je čak jedan samostan u Italiji, koji je pripadao bosanskoj vikariji,
a služio je za pripremu i odmor misionarima u Bosni. Tih misionara je relativno
rano nestalo jer su se u tu franjevačku strukturu, koja se zvala Vikarija
Bosna, uselili domaći sinovi, Bosanci i Hercegovci, i oni su to sad osjećali
kao svoje te su zato bili kočoperni i odani i u teškoćama i nevoljama.
Zadivljujuće
je, doista, u turskom dobu bilo otići u Rim na studije i po njihovom završetku vratiti
se u onakvu Bosnu. A razlog je bio ipak tako jednostavan: Bosna je domovina!
Franjevci su Bosnu uvijek doživljavali kao domovinu koja je rodila, odgojila i
kojoj se valja vraćati i onda kad se čovjek otisne u bijeli svijet. A to su
radili i drugi po drugim zemljama svijeta, jer je to jednostavno normalno,
ljudski. Pa to rade i dijecezanski svećenici evo već više od stotinu godina
jednostavno zato jer su domaći. Istina, ima ih koji se otisnu u svijet pa
zaborave odakle su pošli, neki se možda i stide što ih je Bog dao u tako
nepopularnoj zemlji... Ali što ćemo, ljudi smo... Mora se od nečeg bolovati.
Tijekom ove sedmostoljetne povijesti koja je bila dosta
turbulentna franjevci su nadživjeli sve probleme te opstali i ostali. Koje su
to odlike doprinijele da se franjevci kroz stoljeća održe u Bosni gdje drugi
redovi nisu uspjeli?
Opet
se bojim da neću previše mudrovati pojednostavljujući ono što je možda ipak
komplicirano. U turbulentnim vremenima, a u Bosni i Hercegovini ona su – čini
se – konstantna, jednak problem može predstavljati i preorganiziranost i
neorganiziranost. Neka idealna sredina između toga dvoga pomagala je fratrima
da preture nevolje preko glave, pa makar i uz velike gubitke. Organizacija je
počivala na davanju dovoljnog prostora pojedincima za samostalno djelovanje i
odlučivanje, a zajednica je bdjela nad tim da ta samostalnost ne preraste u
samovolju. Sve velike stvari koje su franjevci učinili u Bosni, a učinili su
doista mnogo, učinili su zapravo veliki pojedinci među njima. Zajednica je bila
tu samo zato da im ne smeta, ili pak da zasmeta ako to ode toliko daleko da u
opasnost dođe sama zajednica i ono što ona predstavlja.
Bilo
je tu i dokraja neshvaćenih i razočaranih pojedinaca, ali zato mnogo više onih
koji su uspijevali jer su bili dio zajednice, jer bez nje ne bi daleko
dogurali. Mislim da bi tu paradigmu trebalo pomno čuvati i koristiti se njezinom
pozitivnom energijom koja vuče naprijed, ne odustaje i uvijek iznova počinje. U
tom je tajna svakog uspjeha u prošlosti pa može biti i u budućnosti.
Možete li usporediti pastoralni rad jednog franjevca,
recimo iz Posavine, s onim iz središnje Bosne? Također, Bosna Srebrena se
proteže na dvije biskupije. Sigurno ima razlike u djelovanju s obzirom na sve
ratne strahote.
Mogu,
naravno. U pastoralnom radu svirate – da tako kažem – na zadanu temu. Ako imate
mnogo školske djece, vjenčanja, prvopričesnika, krizmanika..., trudite se oko
toga onako kako se to radi u Crkvi našega vremena. Ako toga nemate, onda se
trudite oko onoga što je važno za ljude s kojima dijelite život i za koje
pastoralno skrbite. „Djelovati se mora secundum
loca et tempora“, govorio je sv.
Franjo, dakle, „prema prilikama mjesta i vremena“. I nema tu sad velikog mudrovanja:
radiš ono što možeš i što je važno i vrijedno za one s kojima živiš i koji su
ti važni i vrijedni. To je taj pastoral, pastirstvo – da prevedemo tu riječ na
naš jezik.
Često se može čuti kako je Bosna Srebrena jedna od
najjačih grana na, uvjetno rečeno, stablu koje čini čitav Franjevački red.
Možete li to komentirati?
Da, Bosna Srebrena
je još uvijek jedna od najvećih franjevačkih zajednica u svijetu. Unatoč tomu
što su se od nje kroz povijest barem dijelom odijelile i osamostalile sve
današnje franjevačke provincije među Hrvatima, a ima ih pet, ona je trenutno brojnija
od svake od njih. No to ne mora uvijek biti tako. Snaga Bosne Srebrene ležala
je u hrabrosti naroda, u kojem je djelovala i čiji je bila dio, te u hrabrosti
da rodi i voli djecu. Te hrabrosti danas nedostaje jednako u Bosni kao i svuda
po kršćanskom svijetu kod onih koji bi mogli rađati, ali i njih je sve manje i
manje jer su masovno otišli i još uvijek odlaze. To će nas koštati budućnosti,
o tomu ne treba dvojiti. Dijete je glavni problem hrvatskog naroda. Samo ga
dijete može spasiti... Inače smo svi već pokojni i već govorimo s onoga
svijeta.
Na koji je način moguće
danas autentično živjeti karizmu sv. Franje?
E, to je baš
prezahtjevno pitanje! Velike su to stvari o kojima mi obični nemamo možda ni
prava govoriti, jer smo svi falsifikati kad se usporedimo s originalom. Kao što
su svi kršćani „falsifikati“
u odnosu prema Isusu, jer mu čak ni
najveći svetci nisu ravni, tako je i s franjevcima: često im od sv. Franje
ostane samo ime.
Veliki su to ideali
što ih je on prosijao i posijao u ovu povijest ljudsku. Možeš im se samo diviti
i biti svjestan kako si daleko od njih. Ako nešto od toga pokušaš uzeti kao matricu
svojega življenja, barem kao opomenu da bi tako trebalo živjeti, onda je to
Franjina zaljubljenost u Boga, oduševljenje njegovim veličanstvenim djelima,
poniznost do ludosti i bratstvo sa svime stvorenim, svjesno odricanje od
posjedovanja... To su vječno izazovne poruke, bez obzira u kojem se vremenu
živjelo.
Što biste poručili mladima koji bi se možda odlučili za franjevački
red?
Ne
padaju mi sad na pamet neke velike riječi. Ali, evo: najprije to da se imaju za
što odlučiti jer je to vrijednost. Drugo: da to mora biti slobodna osobna
odluka. I treće: da se za nju treba boriti jednako prvoga i posljednjeg dana života.
Kako vidite ulogu franjevaca u Bosni u budućnosti?
Neka
se bore za male neznatne uloge jer za velike je prevelika gužva, a o malima
zapravo ovise sve velike stvari u životu. Mala braća u maloj Bosni, u malim
mjestima priraslim srcu malih ljudi – kud ćeš veće i plemenitije uloge!
Izdvojeno pitanje Bosna Srebrena svoj naslovnik
proslavlja na blagdan Uzvišenja Sv. Križa, 14. rujna. Zašto križ?
Franjevačka
zajednica u Bosni i Hercegovini tradicionalno se zvala Bosna Srebrena
(latinski: Bosna Argentina) po svojemu
samostanu u Srebrenici (Bosna Srebrenička). Takvo ime ostalo je i onda kada se
ona proširila na sve okolne krajeve gdje su prodrli Turci za vrijeme osvajačkih
pohoda Sulejmana Veličanstvenog, a
to znači u Dalmaciju, Slavoniju, Srbiju, Madžarsku, Rumunjsku... Kako su pred
Turcima svećenici iz tih krajeva bježali, fratri su (jer su bili unutar te
države) nastojali što prije doći onamo katolicima koji su ostali. No, kad su se
vremena promijenila i Turci bili potiskivani u granice Bosne, franjevačke
zajednice preko Save i u Dalmaciji su se osamostaljivale i odvajale od Bosne.
Jedne godine čak je bosanska provincija bila svedena na niži rang kustodije i
tada joj je dodijeljen naziv Kustodija sv. Križa. Ta je situacija trajala samo
te 1757. i odmah joj je vraćen rang provincije i naziv Bosna Srebrena, ali
ostalo je i ono Svetoga Križa te se Uzvišenje Svetoga Križa slavi kao patron
provincije.
A
to je baš lijepo. Križ je slika povijesti naše provincije i ništa je drugo ne
bi tako vjerno orisalo kao simbol križa. Već dosta ljudi zna da se ponekad
bavim i pisanjem tekstova za crkvene popijevke i šansone duhovne glazbe, pa sam
tako pred sami rat napisao tekst svojevrsne himne Bosne Srebrene, ali pjevali
su je naši đaci iz Klasične gimnazije u Visokom, no ostala je nezapažena. Zove
se U znaku križa i, ako imate
prostora, objavite ju jer najbolje odgovara na ovo Vaše pitanje: Zašto križ?
U
ZNAKU KRIŽA
U
časnom križu mi smo svi
spas
i nadu vidjeli
i
stoljeća nadživjeli
i
ostali i opstali.
U
svetom znaku Kristovom
čuvali
smo rod i dom
i
vjerni bili patničkom
puku
hrvatskom.
Sa
križa svoga pogledaj,
Kriste,
i naš naraštaj
i
korake nam upravljaj
i
sačuvaj i snagu daj
u
vjeri da spasonosnoj
sabiremo
narod svoj
i
dalje vjerni ponosnoj
grudi
bosanskoj.
S
križem u ruci,
s
križem u duši,
s
križem u nadi,
pod
križem, uz križ!
Nema komentara:
Objavi komentar