Međunarodni simpozij Milosrđe i solidarnost

U zgradi Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa u dvorani Pavla VI. upriličen je, 11. studenoga 2016.,  jednodnevni međunarodni simpozij na temu: Milosrđe i solidarnost. Organizator simpozija bio je Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu, a svoja izlaganja upriličilo je pet predavača koji dolaze iz tri države.

Nakon otvaranja međunarodnog simpozija i pozdravnih govora, moderator dr. Pavle Mijović, profesor na katedri filozofije KBF-a u Sarajevu, najavio je predavače te ih prije svakog izlaganja predstavio auditoriju. Dr. Mijović je, također, prevodio predavanje s talijanskog jezika.

Isusova pedagogija

Prvo izlaganje na temu Obrazovanje i milosrđe održao je biskup Enrico dal Covolo, rektor Papinskog lateranskog sveučilišta. Gost iz Italije, inače salezijanac, između ostaloga savjetnik je Kongregacije za nauk vjere i Kongregacije za kler. U svome je predavanju govorio o obrazovanju u kontekstu otvaranja stvarnome svijetu. Predočio je tu ideju o promatranju svijeta kroz osobnu prizmu koja predstavlja čovjekov idealni svijet. "Opasnost postoji kada gledamo realni svijet kroz tu prizmu. Tako sve ono što se ne uklapa u naš pogled na život, možemo okarakterizirati kao nešto negativno. Papa Franjo naziva takvu ideju nominalizmom i smatra kako je ovakav pogled na svijet lišen svakoga milosrđa. Isusova pedagogija je primjer kako nadići osobne ideje budući da On nalazi sjeme istine i ljepote u svakoj stvarnosti, koja je, kao takva, nesavršena", rekao je, između ostaloga, mons. Covolo te naglasio kako obrazovanje treba služiti da se čovjek otvori prema stvarnosti koja ga okružuje. Predavanje je zaključeno tekstom iz pjesme Anthem nedavno preminuloga Leonarda Cohena: "Zaboravite na vaš savršeni prinos, postoji pukotina u svakoj stvari - upravo tako ulazi svjetlo."

P. Srećko Koralija sa Sveučilišta Cambridge izlagao je o temi Stvoritelja - milosrdnog pedagoga (Post 4). Prof. Koralija je regens studija Hrvatske dominikanske provincije, teolog, sirijacist, bibličar, orijentalist i povjerenik grupe za međureligijski dijalog na razini dominikanskoga reda za Europu. Njegovo predavanje nazočnima je donijelo egzegezu Knjige Postanka s posebnim osvrtom na shvaćanje Stvoritelja kao milosrdnoga pedagoga.

Nakon dva predavanja upriličena je rasprava te je napravljena kraća stanka. 

Nepobitna važnost milosrđa

Druga sesija započela je s predavanjem prof. dr. Antuna Tamaruta, profesora na zagrebačkom KBF-u. On je na zanimljiv i pristupačan način, uz prezentaciju, govorio na temu Čovjek i svijet po mjeri Božjega milosrđa. Polazeći od Svetog pisma, preko misli crkvenih naučitelja i papa, pokazao je kako je milosrđe središte Božje poruke. Prema njegovim riječima, današnji svijet je potrebit Božje ljubavi, ali je nažalost mnogi traže na krivome mjestu.

Doc. dr. Zdenko Spajić s KBF-a u Sarajevu iznio je predavanje pod naslovom Milosrđe i solidarnost: od milostinje do institucionalizirane pravednosti. Dr. Spajić je govorio o vremenu kada je siromaštvo bilo "cijenjeno" i kada su nastajali brojni redovnički prosjački redovi, što je promijenjeno s pojavom industrijalizacije i liberalnoga kapitalizma. Izlagao je o odgovorima Crkve na novonastalu situaciju u kojoj sve više ljudi postaje siromašno, a bogati se sve više bogate.

Na kraju je pročitano predavanje Pastoral prihvaćanja i milosrđa u aktualnim bračno-obiteljskim izazovima doc. dr. Šime Maršića, također profesora na sarajevskom KBF-u. Dr. Maršić je svoju temu promatrao u svjetlu Godine milosrđa u kojoj je Sveti Otac objavio Postsinodalnu apostolsku pobudnicu o obitelji: Radost ljubavi.

Nakon petog izlaganja, upriličena je i završna rasprava te je jednodnevni međunarodni simpozij zatvoren.

Gosti iz Hrvatske i Italije imali su prigodu razgledati Sarajevo, popularnu Baščaršiju i katedralu te su posjetili i Fakultet islamskih nauka.

Podsjetimo, Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu svake godine organizira jedan simpozij lokalnoga ili međunarodnog karaktera. Ove godine je na tragu Godine milosrđa odlučeno dati akademski doprinos na tu temu, a rezultat toga jest pet aktualnih izlaganja koja će biti objavljena u prigodnom zborniku.

Sv. Salomon Leclercq, časni brat, mučenik

2. rujna

Sv. Salomon je rođen kao Guillaume-Nicolas-Louis Leclercq 1745. u tadašnjoj Kraljevini Francuskoj. U svetčevoj biografiji ne spominje se vrijeme prije njegova stupanja u novicijat, tako da nema podrobnijih podataka o njegovu djetinjstvu i mladosti. U novicijat Braće kršćanskih škola (De la Salle braća) stupio je 1767. i tada je uzeo ime Salomon. Nakon završenih studija bio je učitelj novacima, a kasnijih godina napredovao je u redovničkoj zajednici postavši najprije prokuratorom 1777. te provincijalom 1778. Nekoliko godina poslije nastupilo je opasno vrijeme za sve religiozne ljude, ne samo svećenike. Nakon više desetljeća rada njegova zajednica i institut u kojem je djelovao preko noći su proglašeni ilegalnima. Kako bi vratili legalnost, trebalo se zakleti na vjernost novoj Vladi budući da je kralj Luj XVI. bio ubijen, a kraljevina ukinuta. Kao i većina njegovih suvremenika-poglavara redova te katoličkih institucija odbio je dati zakletvu novoj vlasti. Bio je uhićen te zatočen u jednom karmelićanskom samostanu u Parizu gdje su ga revolucionari 1792. ubili sabljama.

Prema pismima koja je u tom turbulentnom vremenu slao rodbini i prijateljima, može se zaključiti kako je imao planove za osnivanje nove kongregacije te da nije imao namjeru potpisivati nikakve prisege novoj Vladi. Budući da je posljednje pismo poslao na Veliku Gospu 1972., procjenjuje se kako je ubijen početkom rujna, i to u vrtu samostana gdje je bio zatočen zajedno s 200-tinjak ljudi.

Proces za njegovo proglašenje blaženim započeo je 1901., i to u skupini zajedno s još čak 190 drugova koji su stradali istoga dana zbog mržnje prema vjeri. Papa Benedikt XV. 1916. mučenike je proglasio slugama Božjim.

 Blaženim je proglašen zajedno sa svojim drugovima 1926. za vrijeme pape Pija XI. Kasnije je njegov proces izdvojen te ga je svetim proglasio papa Franjo 16. listopada 2016.

I dalje nepoznata sudbina oteta svećenika

Za vrijeme terorističkog napada na starački dom u Jemenu u ožujku 2016., kada je ubijeno 16 osoba među kojima su bile i četiri sestre Misionarke ljubavi, nestao je indijski svećenik o. Tom Uzhunnalil. Pojavile su se informacije kako će ga teroristi razapeti na Veliki petak, te kako će tražiti otkupninu, međutim ni nakon osam mjeseci nitko ne zna gdje je oteti svećenik.

Prema svjedočenju pete sestre, koja je čudesno preživjela, o. Tom je prilikom upada terorista otišao u kapelicu te konzumirao posvećene hostije kako bi ih spasio od oskvrnuća. Nakon što su ga teroristi pronašli, uništili su sve što se nalazilo u kapelici.

Danas indijske vlasti kao ni salezijanska zajednica nemaju nikakvih informacija o mjestu ili sudbini oteta svećenika. Unatoč brojnim oprečnim informacijama, salezijanci su istaknuli kako nema dokaza da je otac Tom ubijen.

Ipak, početkom studenoga ponovno je obnovljen apel u kojem salezijanci pozivaju na daljnju molitvu za svećenika.

“U prvim tjednima nakon otmice održano je bezbroj bdijenja, upućeni su apeli i organizirani prosvjedi podrške i solidarnosti. Čak je i Papa 10. travnja uputio apel za njegovim puštanjem. S obzirom da se od tada ništa nije dogodilo, vremenom se ugasila i pozornost medija”, piše u službenom priopćenju koje je 4. studenog objavila Agenzia Info Saleziana.

 Irački kršćani vraćaju križ na crkvu

Francuska televizijska postaja France 24 objavila je početkom studenoga dirljive snimke povratka iračkih kršćana u njihova rodna sela oko grada Mosula koja su oslobodili protjerujući teroriste Islamske države.

Jedna od prvih stvari koju su pripadnici postrojbi formiranih od kršćana Ninivske doline napravili nakon ulaska u selo Bartelu jest postavljanje drvenog križa na crkvu. Nakon toga zazvonili su zvonima. Crkvu su teroristi zapalili i oskvrnuli. Video prikazuje i vojnike koji mole Zdravomariju na arapskom jeziku. Kaldejski irački patrijarh Sako je 26. listopada posjetio oslobođena sela koja su bila pod upravom samozvane Islamske države.

Kršćanska sela oko grada Mosula su oslobođena, ali borba za grad i dalje traje. Iračka vojska i kurdski gerilci polako napreduju prema središtu Mosula. Prema nekim procjenama, nalaze se od pet do osam kilometara od središta grada. Povjerenstvo Ujedinjenih naroda za ljudska prava izvješćuje kako teroristi u borbi koriste 8 000 obitelji kao ljudske štitove.

Alžirski kršćanin i dalje u zatvoru

U petak, 4. studenoga na sjeveru Alžira u gradu Tizi Ouzou upriličeni su prosvjedi podrške za Slimana Bouhafsa, protestantskog kršćanina koji je dobio tri godine zatvora jer je „uvrijedio“ islam na internetu. Osim oslobađanja traženi su i bolji zatvorski uvjeti za Bouhafsa koji se nalazi u životnoj opasnosti. Skupine traže i promjenu zakona koji dopuštaju kažnjavanje ljudi samo na osnovu njihova mišljenja.

Kako bi vlasti pogoršale Bouhafsaovu situaciju za vrijeme služenja kazne, izmješten je iz jednog u drugi, udaljeniji, zatvor, što je otežalo njegovoj obitelji da ga posjeti. Njegova kćerka je medijima rekla da mu je potrebna posebna dijeta koju je nemoguće provesti u zatvoru te je tako izgubio gotovo pola svoje tjelesne težine. Bouhafs je prešao na kršćanstvo 1997. i iznimno je poznat u Alžiru.

Reformacija – razlog za slavlje ili pak ne?

Reformacija (lat. reformatio – preobrazba; poboljšanje) u svojem općem značenju predstavlja svaki pokret za usavršavanje postojećega stanja u političkim, kulturnim i vjerskim institucijama. Poticaj za te pokrete dolazio je i iz same Katoličke Crkve, a najpoznatiji su primjeri oni sv. Franje Asiškog, sv. Dominika ili pak sv. Ignacija Loyolskog. Unatoč tomu, posebno mjesto u povijesti zauzima reformacija Martina Luthera koja je dovela do raskola Zapadne Crkve, nastajanja samostalnih evangeličkih Crkava te formiranja protestantizma kao nove kršćanske denominacije...

Prigodom obilježavanja pola tisućljeća otkako je Martin Luther okačio svojih 95 teza na vratima katedrale u njemačkom Witenbergu i tako promijenio tijek povijesti, Svjetski luteranski savez i Katolička Crkva održali su zajednički ekumenski spomen reformacije 31. listopada u gradu Lundu i Malmöu u Švedskoj.

Papa Franjo, predsjednik Svjetskog luteranskog saveza (SLZ) biskup dr. Munib Younan i generalni tajnik SLZ-a svećenik dr. Martin Junge vodili su službu zajedničke molitve, skupa s protestantskim i katoličkim svećenicima iz Stockholma i čitave Švedske.

Služba je pratila liturgijski priručnik Zajedničkih molitvi koji se svojim sadržajem temelji na luteransko-katoličkom dijalogu pod nazivom Iz sukoba u zajedništvo...

Što predstavnici luterana misle o reformaciji?

Kako bismo saznali što o reformaciji i ekumenizmu misle čelnici luteranske Crkve, kontaktirali smo gospodina Branka Berića, biskupa Evangeličke Crkve u Republici Hrvatskoj. On nam je odgovorio na nekoliko pitanja u vezi s tom osjetljivom temom.

„Reformacija je obnova Crkve koja se događa kroz obnove ljudskih srca. Svi su pozvani u novi život u Kristu samo po milosti i samo po vjeri. Zato trebamo biti u pokretu da pozovemo ljude ka Bogu, a vrata crkve trebaju biti otvorena svima da mogu ući u topli dom Božje ljubavi. Martin Luther nije želio raskol u Crkvi, nego samo da se ona reformira, tj. obnovi. Ali spletom povijesnih okolnosti došlo je i do podjele, i to na evangeličku ili protestantsku te rimokatoličku. Bez obzira na podjelu, reformacija je utjecala na odnose i u Rimokatoličkoj Crkvi koja je doživjela određenu obnovu. Od odlučne važnosti za reformaciju je činjenica da je udarila temelj prosvjećivanju naroda“, komentirao nam je biskup Berić što protestanti misle o reformaciji i, više puta, naglasio kako Luther, kao ni jedan drugi reformator, nije htio stvoriti novu Crkvu ili novu vjeru jer svi su oni bili dijelom Katoličke Crkve koju su htjeli obnoviti, ali povijesne okolnosti su bile takve da je došlo do podjele.

Gospodin Berić je istaknuo kako je upliv reformacije bio jak u pogledu razvijanja nacionalne  i socijalne svijesti ljudi, naročito u težnjama za neovisnošću. Reformacija je, prema njemu, bila odgovor na proturječnosti između ideala i stvarnosti, naučavanja i života.

Što se tiče teologije kojom se vodio pokret ili proces nazvan reformacijom, biskup Berić je istaknuo određene činjenice: „The Reformation testifies to the God of Israel, the God who "has redeemed me, a lost and condemned creature, saved me at great cost from sin, death, and the power of the devil---not with silver or gold, but with his holy and precious blood and his innocent suffering and death."Reformacija svjedoči o Bogu Izraela, Bog koji 'me je otkupio, spasio osude i izgubljene duše, od grijeha, smrti, i moć đavla, ne srebrom ili zlatom, već s njegovom svetom i dragocjenom krvi i njegovom nevinom patnjom i smrti'. The Reformation testifies to Christ.Reformacija svjedoči Krista. On je Bog koga smo vidjeli licem u lice, i po njemu je naš život očuvan. Naše je blago objava Biblije da milošću smo spašeni, po vjeri. To ne dolazi od nas, to je dar Božji.“

Pitanje ekumenizma

Ekumenski put, rad za zbližavanje svih kršćanskih Crkava, u luteranskoj zajednici je jasan. Cilj je ostvariti jedinstvo u različitosti kršćanskih Crkava. Na tome putu čovjeka vodi djelatna Božja riječ koja inicira da se ispuni ono što Bog od čovjeka očekuje.

„Svi smo mi jedno u Kristu i to mora živjeti u srcu svakog kršćanina i biti ključ koji otvara vrata dijalogu, razumijevanju i nadi koji nas približava Kristu i pokazuje da smo njegovi apostoli mira, ljubavi, pravde vjere i jedinstva“, rekao je gospodin Berić istaknuvši kako se na tim mislima, to jest temeljima, priprema i Svjetski luteranski savez koji će tijekom 2017. obilježiti traženje puta ekumenskog kretanja

Inače, luteranske Crkve su u Europi pozvane na dijalog s ostalim Crkvama, a posebna pozornost se daje razvoju ekumenizma kao doprinosa zajedništvu općenito, ali i duhovnom zajedništvu. Biskup Berić je dodao i to kako je uloga svake Crkve pomoći u zajedničkom razvoju društva i djelovanju za dobrobit svih uopće.

Nema razloga za slavlje

Unatoč dobrim ekumenskim stremljenjima koja donosi okrugla obljetnica, katolički stav o reformaciji je prilično jasan. Obilježavanje da, a razloga za slavlje te velike obljetnice nema.

„Katolici nemaju razloga slaviti početak reformacije“, potvrdio je to još u travnju 2016. pročelnik Kongregacije za nauk vjere kard. Gerhard Ludwig Müller. „Ako smo uvjereni da je Božanska Objava sačuvana cjelovita i nepromijenjena kroz Sveto pismo i tradiciju, kroz nauk vjere, kroz sakramente, kroz Hijerarhiju Crkve koju definira božansko pravo i sakrament svetog reda, ne možemo prihvatiti da postoji opravdan razlog za odvajanje od Crkve“, rekao je kard. Müller u razgovoru sa španjolskim novinarom.

Također, ako se svemu doda činjenica kako su nakon Lutherova čina, osim teoloških razlika, uslijedila desetljeća – da ne kažemo stoljeća – pokolja, sukoba i ratova na europskom tlu koji su okvirno završili tek 1648. potpisivanjem Vestfalskog mira (a krvoprolića je još dugo bilo), zaista nema razloga za slavlje.

Tko su luterani?

Luteranski protestanti su prva Crkva reformacije 16. st. Evangelička Crkva ima svoje početke u njemačkim područjima. Luther je začetnik protestantske reformacije koja se vrlo brzo proširila diljem Sjeverne kao i Srednje Europe. Skandinavija i Baltik postali su većinski luteranski. Njemački i srednjoeuropski prostori bili su podijeljeni. Luteranski protestanti, kalvinisti i rimokatolici su počeli živjeti jedni pored drugih, a kalvinisti i anglikanci stvarati i Novi svijet donijevši slobodu vjere i poduzetnički duh.

Evangelička (luteranska) Crkva u Hrvatskoj je priznata vjerska zajednica. U nekim europskim zemljama su Evangelička i reformirana Crkva ujedinjene, dok u Hrvatskoj postoje bliske veze.

Nogomet ima moć okupljati ljude, a u Hrvatskoj to najbolje može Hrvatska nogometna reprezentacija

Postoji nekoliko sportova koji su planetarno popularni, ali je zasigurno na tronu nogomet kao svojevrsni fenomen, pogotovo posljednjih nekoliko desetljeća. O popularnosti ovoga sporta svjedoče i svakodnevni razgovori među ljudima te televizijski ekrani na kojima skoro pa nema dana bez prijenosa neke utakmice. Kako je započeo novi kvalifikacijski ciklus za Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, kontaktirali smo Hrvatski nogometni savez i ugovorili razgovor s izbornikom Čačićem...

Gosp. Ante Čačić je rođen u Zagrebu 1953. Početci trenerske karijere vezani su mu uz NK Prigorje iz Markuševca gdje je i završio igrački vijek. Bio je trenerom u klubovima: NK Zadar, NK Dubrava, NK Inter-Zaprešić, NK Croatia Sesvete, NK Lokomotiva, GNK Dinamo, Slaven Belupo. Od 1994. do 1998. bio je pomoćnik Martinu Novoselcu i Ivi Šušku u mladoj Hrvatskoj reprezentaciji. Osim toga bio je izbornik mlade reprezentacije Libije te pomoćnik u seniorskoj selekciji. U Zagrebu je završio Višu trenersku školu pri Kineziološkom fakultetu i jedan je od prvih deset trenera u Hrvatskoj koji su stekli Pro licencu. Izbornikom Hrvatske reprezentacije imenovan je 21. rujna 2015.

Poštovani izborniče, Europsko prvenstvo je iza nas. Završilo je pomalo iznenada i na tužan način, ali Hrvatska je izgubila od, kako smo kasnije saznali, europskih prvaka. Nakon što je prošlo nekoliko mjeseci i kad su se misli slegle, možete li komentirati nastup Hrvatske reprezentacije na posljednjem Europskom prvenstvu (EURO)?

Sigurno da je dojam bolji od konačna rezultata koji je korektan, ali je mogao biti bolji. Ako se sjetimo kako je sve izgledalo prije godinu dana, danas ćemo se svi složiti da je situacija puno bolja. Plasirali smo se izravno na EURO i napravili odličnu, pobjedničku atmosferu i ponovno okupili sve Hrvate oko reprezentacije. Nakon predstava u prvom krugu, posebno pobjede protiv Španjolske i to bez nekoliko prvotimaca, proglašeni smo od mnogih stručnjaka za najdojmljiviju reprezentaciju u Francuskoj. Šteta je što smo kao "nagradu" za prvo mjesto u skupini dobili kasnijeg pobjednika: Portugal je odigrao odličan EURO, a mi smo i u toj izjednačenoj utakmici bili za nijansu bolji, u svakom slučaju aktivniji protivnik. Ostaje žal što nismo napravili i više jer smo imali i igru i momčad i atmosferu za više od osmine završnice, ali turnirska natjecanja su nemilosrdna.

Nakon kraćeg odmora uslijedile su kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Rusiji... Naizgled skupina nema zvučnih protivnika, međutim danas svatko zna dobro igrati. Sve osim kvalificiranja bi bio poraz?

Igramo u jedinoj skupini u kojoj su čak četiri reprezentacije koje su igrale na Europskom prvenstvu, što dovoljno govori o snazi i izjednačenosti skupine. Te četiri reprezentacije sigurno imaju ambiciju plasirati se i u Rusiju, a i Kosovo i Finska žele svakomu biti tvrd orah. Međutim, ne tražimo alibije, svjesni smo snage Hrvatske i naš je cilj sasvim jasan – plasman na deseto veliko natjecanje od samostalnosti. Hrvatska ima sve predispozicije za plasman, ali naravno da tu kvalitetu moramo pokazati tamo gdje je najvažnije, na travnjaku.

Imate bogato trenersko iskustvo u hrvatskim klubovima. Možete li nam usporediti rad u jednom klupskom timu s obavljanjem zadaće hrvatskoga izbornika? Koje su razlike, prednosti i ima li ikakvih mana? Sada ste sigurno pod jačim medijskim pritiskom. Kako se nosite s time?

Trenerski gledano, radi se o prilično različitim poslovima. S reprezentacijom ste kraće, imate puno manje vremena za treninge i uigravanje, fokus vam je stvoriti što bolju atmosferu i u kratku vremenu jasno prenijeti igračima što želite od njih na travnjaku. Od odličnih igrača morate odabrati one koji će najbolje funkcionirati zajedno na terenu. U klubu, pak, na deficitarnu poziciju možete dovesti nekog novog igrača. Dosta je tu razlika, iako na kraju dana imate isti zadatak – izvući maksimum iz igrača koje imate na raspolaganju. Naravno, kada ste izbornik reprezentacije poput Hrvatske, onda imate jednu veliku prednost – iznimnu kvalitetu igrača. K tomu, u reprezentaciji je puno lakše motivirati igrače, njima je uvijek čast i ponos igrati za Hrvatsku. Naravno da s izborničkim poslom ide i puno veća pozornost medija i javnosti, samim time i pritisak, no tim se previše ne opterećujem. Naime, nitko ne želi uspjeh reprezentacije više od mene, mojih suradnika i igrača, tako da smo sami sebi najveći i najozbiljniji kritičari. Uostalom, tko god se bavi sportom, mora znati živjeti s pritiskom, odnosno u tom pritisku vidjeti izazov koji te tjera na još više rada i truda.

Kako komentirate rečenicu koja kaže da u hrvatskom narodu ima 4 milijuna izbornika te kako bi svi oni „bolje uradili“?

To nije od jučer, i znam da s tim živi svaki izbornik. Naravno da je potpuno drugačije voditi utakmicu iz naslonjača nego s klupe, i ne vidim ništa loše u takvim komentarima dok su u granici pristojnoga. Više mi smeta kada neutemeljeno kritiziraju kolege iz struke koji dobro znaju da je lako biti „general poslije bitke“, kao i da teško netko izvana može imati tako dobar uvid u trenutno stanje momčadi i svakog igrača kao izbornik.

Osim očigledne kvalitete igrača, što je još potrebno da bi jedan mladić zaigrao za Nogometnu reprezentaciju Hrvatske?

Njegovo ponašanje također mora biti na reprezentativnoj razini. Hrvatska ima sreću da je kroz svoju povijest imala sjajne lidere poput Darija Srne, igrače koji su mladima mogli biti uzor u smislu profesionalizma i odnosa prema reprezentativnom dresu. Kada se glavni igrači ponašaju odgovorno, onda i mladi to slijede, od njih uče te potom jednoga dana i sami postaju primjeri drugima. To je kult reprezentacije koji Hrvatska još uvijek ima i koji uspješno zadržavamo.

Može se reći kako je za vrijeme nogometnog prvenstva (iskreno i prije i poslije) sport u prvom planu, a nogomet postaje „vjera naših dana“?

Nogomet sigurno ima moć okupljati ljude, a nitko to u Hrvatskoj ne može bolje od Hrvatske nogometne reprezentacije. Vidjeli ste u kakvoj smo euforiji živjeli tih nekoliko tjedana i prekrasno je vidjeti Hrvate tako okupljene oko zajedničkog cilja. U tom se razdoblju svi osjećaju ponosno jer na najvećoj europskoj pozornici nogometaši jedne male zemlje svojom kvalitetom, srčanošću, angažmanom, borbenošću i patriotizmom uspješno konkuriraju puno većim i bogatijim zemljama. Zato je nogometna reprezentacija primjer kako se u Hrvatskoj i te kako može uspjeti uz predan rad i vjeru u vlastite snage.

Zasigurno su, između ostaloga, fizička sprema, ustrajnost i upornost odlike koje trebaju krasiti jednog vrhunskog nogometaša, međutim kao katoličke novinare zanima nas i duhovna dimenzija u Vašem timu? Imaju li igrači-vjernici prigodu otići u crkvu? Mole li se prije početka susreta?

Brojni europski stadioni, pa tako i naši, u svojem sklopu imaju i male kapelice za duhovnu pripremu uoči utakmice, što dovoljno govori kolika se pozornost pridaje vjeri u nogometu. Naravno, vjera je stvar pojedinca, pa se tako i svaki igrač pojedinačno priprema za utakmicu – nekomu će to biti znak križa kada ulazi na teren, nekomu krunica u ruksaku, nekomu molitva prije utakmice ili zahvala Bogu nakon postignuta zgoditka. Vjerujem da i duhovni mir, odnosno snaga koju netko pronalazi u duhovnome, ima pozitivan utjecaj na svakog pojedinca. Osim fizičke, i psihička spremnost igra važnu ulogu kod sportaša, a vjera koju netko crpi iz odnosa s Bogom sigurno mu može pomoći u toj psihološkoj pripremi.

Na kraju možete li komentirati misao da sport, u ovom slučaju nogomet, vraća nadu, ponos i dostojanstvo hrvatskome narodu i državi?

Nažalost, sport je možda i posljednji segment društvene aktivnosti u Hrvatskoj koji promovira patriotizam, nacionalni naboj i koji kroz uspjehe hrvatskih sportaša i reprezentacija čini narod ponosnim što su Hrvati. Još je tužnije što se onda u taj sport ulaže sve manje i manje, neusporedivo u odnosu na zemlje Europske unije, te se uporno najuspješnije primjere pokušava denuncirati i na razne im načine umanjiti vrijednost – no ta vrijednost je svjetska razina, a ne lokalna da bi ju netko „lokalan“ mogao umanjiti. Srećom, oni kojima iz nekog razloga smeta hrvatska šahovnica, nisu uspješni u svojim naumima – vidjeli ste i tijekom Europskog prvenstva koliko je veliko zajedništvo između hrvatskoga naroda i Hrvatske reprezentacije. Mi smo i danas drugim zemljama uzor po tomu s koliko ponosa naši igrači nastupaju za reprezentaciju, a ljudi to prepoznaju te se identificiraju uz Vatrene jer su im primjer koliko uspješni možemo biti u međunarodnim okvirima kada smo složni, kada radimo timski i kada vjerujemo u svoje sposobnosti.