Čovjekov je život velika tajna. Ljudi su zadivljeni pred
otajstvom rođenja novoga života, njegova početka, a posebno zamišljeni u času
završetka ovozemaljskog putovanja. Istina je kako postoje različiti "putovi"
ka groblju, jer postoje drugačije kulture ljudskog življenja, no samo je jedna
konačna zajednička stvar za sve: svi ljudi umiru i dostojno je pokopati ih. Kad
se približe čovjekovi posljednji dani i smrt pokuca na vrata, kad pritisne
bolest i nemoć, svaki čovjek Bogu prepušta najdublje tajne svoje duše. Bog nas
je pozvao na ovaj svijet i tako na kraju ovozemaljskog puta svoj život vraćamo u
njegov naručaj.
S Bara se nitko ne vraća
Vjerojatno nema Sarajlije, kao ni stanovnika okolnih
gradića, a možda i države BiH koji nije čuo za Bare. Ta riječ je nadišla svoje osnovno značenje u popularnoj
kulturi, i to u tekstu pjesme Zabranjenog
pušenja: Zenica Bluz: "Sa Bara
se ni'ko ne vraća." Tako je postalo sinonim za smrt, odlazak i vječni
počinak, ne samo za stanovnike grada pod Trebevićem, nego i mnogo šire, gdje
god se sluša taj popularni bend.
Sa skoro 30 hektara površine Bare su među najvećim grobljima u Europi, a po konfiguraciji terena
podno brda Hum i pejzažnoj realizaciji spada među dizajnerski interesantnija
rješenja. Dojam pojačavaju "načičkane" kuće, oranice i imanja koja u
pojedinim dijelovima imaju zajedničku ogradu s grobljem.
Ako u glavni grad ulazite iz pravca Vogošće, zasigurno
ste s desne strane vidjeli veliki TV repetitor na vrhu brda Hum te tisuće
nadgrobnih spomenika nekoliko stotina metara niže. Može se reći kako se putnici
koji dolaze iz tog pravca prvi put susreću sa Sarajevom upravo na prostoru Bara jer tu negdje, kod Kobilje Glave,
nalazi se ploča koja poručuje kako se upravo ulazi u glavni grad.
Zagrepčanin
projektirao groblje
Bare su urađene prema projektu Smiljana
Klaića, hrvatskog pejzažnog arhitekta, koji je rođen i umro u Zagrebu
(1912. – 1989.) Diplomirao je na Visokoj školi za pejzažnu i vrtnu arhitekturu
u Berlinu (1940). Bio je ravnatelj gradskih parkova u Zagrebu i Sarajevu, a od
1950. voditelj Odsjeka za vrtnu arhitekturu Urbanističkoga zavoda u glavnome
gradu BiH. U svojim projektima služio se autohtonim biljnim sortama ostvarujući
parkovne površine osebujna sklada. Izradio je mnogobrojne projekte i studije za
perivoje, nasade, igrališta i rekreativne centre (npr. dječje igralište na
Trešnjevci, perivoj na Pantovčaku u Zagrebu).
Odmah nakon ulaska u groblje Bare može se zamijetiti kako središnji prostor čini prostrani plato
sa stepeništem i trijemom koji povezuje katoličku, pravoslavnu, muslimansku, židovsku
i ateističku kapelicu. Freske u trijemu naslikao je Rizah Štetić (1908. – 1974.), rođeni Brčak koji je završio tadašnju
Kraljevsku akademiju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Djela mu se nalaze u
stalnoj postavci Umjetničke galerije BiH u Sarajevu kao dio kulturne baštine.
Kažu da je bio tih umjetnik, a takva su mu i djela.
Do središnjeg prostora vodi nekoliko širih ili užih
asfaltiranih staza i šetnica. Posebne emocije izazivaju grobovi djece koja nisu
doživjela ni godinu, a čija su vječna počivališta ukrašena igračkama. Dva takva
se nalaze tik uz kapelice...
Prvo „multietničko
groblje“ u gradu
Sukladno glasu koji prati Sarajevo kao multietnički grad,
i njegova su gradska groblja takva. Vjerojatno prva stvar koja se može
primijetiti ako pogledate na Bare, su
židovske, katoličke, pravoslavne i muslimanske grobnice tik jedna uz drugu,
podijeljene po parcelama. Tako se može reći kako oni koji su izmiješani živjeli
veći dio svoga života i u "svijetu mrtvih" leže zajedno. Važno je napomenuti
kako su do izgradnje Bara 1965. svaki
narod te religija imali svoje groblje, tako da su mrtvi jedni od drugih bili i kilometrima
udaljeni.
Kako smo vidjeli, sadašnje groblje je opremljeno
drenažnim, vodovodnim, kanalizacijskim i električnim instalacijama. Osim četiriju
glavnih sarajevskih konfesija omogućene su grobljanske površine i za
evangeliste, adventiste, starokatolike, i to u proporcijama koje odgovaraju
demografskoj strukturi Sarajeva.
Svoje mjesto ovdje imaju i preminuli svećenici u tzv.
Svećeničkoj grobnici. Krećući se ka kapelici, s lijeve strane se mogu vidjeti
male "kutijice" u zidu s imenima. Riječ je o preminulima koji su
oporukom zahtijevali kremiranje... U nekima od njih su pokopani ugledni
sarajevski građani. Zanimljiva je činjenica kako je islamski dio na Barama jedno od najvećih grobalja u Europi
gdje se pokapaju muslimani.
Na usluzi 24
sata
JKP Pokop u
cijelom Kantonu Sarajevo inače upravlja s desetcima grobalja svih konfesija, a
kvadratura prostora pod njihovim nadzorom prelazi milijun. Groblja u koševskoj
dolini kao i veliki dio Bara
kontrolirana su videonadzorom iz sigurnosnih razloga kako bi se znalo tko je na
groblju, u koje vrijeme i, još važnije, iz kojih je pobuda tu.
Kako smo saznali iz neslužbenog razgovora s uposlenicima
ovog poduzeća i upravnikom groblja koji nisu htjeli stati "pred
kamere", smrtni se slučaj može prijaviti 24 sata dnevno pozivom mrtvačnice
koja se nalazi na groblju Bare. U
mrtvačnici postoje hladnjače gdje se opremaju mrtvaci i dovoze na groblje.
Pokojnici čiji će pokop biti odgođen nekoliko dana odlažu se u zamrzivač kako
bi se tijelo očuvalo. Za one pokojnike čiji najmiliji ne mogu doći na sprovod,
u Komemorativnom centru koji se nalazi desetak metara od ograde groblja snima
se obred ispraćaja koji se može uživo gledati preko interneta. Bešumna vozila
koja od kapelice ili komemorativnog centra voze lijes pokojnika imaju opciju po
želji svirati određenu vrstu glazbe.
Upravnik nam je rekao kako godišnje prostor groblja
pokose šest puta, a zbog Svih svetih pokreće se sve ljudstvo kako bi se spremno
dočekala svetkovina. I zaista, za našeg posjeta groblju nekoliko desetaka
radnika sa strojevima je radilo na raščišćavanju. Kako smo vidjeli, najveći
problem pravi lišće koje čiste nekoliko puta dnevno kako ne bi začepilo odvode
te zatrpalo staze...
Pričati s
hladnim kamenom
Na kraju obilaska groblja koje krase nebrojni spomenici
moramo se zamisliti o bolnim zemaljskim rastancima s dragim osobama. Mnogi su
ljudi ispunjeni osjećajem kako su pokojnicima ostali dužni nešto reći, dati zagrljaj
ili jednostavno pogledati u oči... Tu ponovno dolazi do izražaja ljudska stvarnost,
svakodnevna žurba, nemanje vremena i ponekad nesređeni obiteljski odnosi, kao i
istinsko nepostojanje komunikacije…
Zato čovjek ne bi trebao biti lijen svojim najbližima svakoga
dana pokazati koliko ih voli. Ne bi trebao čekati smrt pa da se trudi na grobu
nadoknaditi sve propuštene riječi i djela zahvalnosti. Mora se pokazivati svaki
dan bližnjima koliko su važni, a ne tek nakon smrti dolaziti na grob suznih
očiju zanemarenu ljubav i zahvalnost iskazati hladnu kamenu...
Smrt kao
dio života i uskrsnuće
Život i smrt kao dvije oprečne stvarnosti koje se
istinski doživljavaju zapravo samo onda kada jedna zamjenjuje drugu. One su
odvajkada isprepletene u ljudskom opstojanju. Sa sigurnošću se može reći da ne
postoji čovjek koji za života ne pomisli na smrt, baš kao ni onaj koji u
životnim mukama protkanim bolešću i patnjom ne prizove smrt u svijest kao
strepnju ili olakšanje. Zbog vjere u uskrsnuće mrtvih kršćani bi trebali imati
optimističan pogled na fenomen smrti. Poznati teolog i filozof Romano Guardini rekao je: „Smrt je samo
jedna strana cjeline života koja je okrenuta prema nama, a ona druga zove se
uskrsnuće.“
Nema komentara:
Objavi komentar