srijeda, 27. ožujka 2019.

Čekajući uskrsnuće na groblju Bare

Na svetkovinu Svih svetih te Dušni dan većina katoličkih grobalja diljem svijeta obično bude prekrivena cvijećem i svijećama koje, kada sunce zađe, čitavom prostoru daju poseban vizualni ugođaj. Katolici tada u sjećanje prizivaju svoje pokojne te ih, više no inače, uključuju u svoje molitve. Prigodom ovogodišnjeg obilježavanja Svih svetih, pohodili smo sarajevsko groblje Bare smješteno podno brda Hum...










Čovjekov je život velika tajna. Ljudi su zadivljeni pred otajstvom rođenja novoga života, njegova početka, a posebno zamišljeni u času završetka ovozemaljskog putovanja. Istina je kako postoje različiti "putovi" ka groblju, jer postoje drugačije kulture ljudskog življenja, no samo je jedna konačna zajednička stvar za sve: svi ljudi umiru i dostojno je pokopati ih. Kad se približe čovjekovi posljednji dani i smrt pokuca na vrata, kad pritisne bolest i nemoć, svaki čovjek Bogu prepušta najdublje tajne svoje duše. Bog nas je pozvao na ovaj svijet i tako na kraju ovozemaljskog puta svoj život vraćamo u njegov naručaj.

S Bara se nitko ne vraća

Vjerojatno nema Sarajlije, kao ni stanovnika okolnih gradića, a možda i države BiH koji nije čuo za Bare. Ta riječ je nadišla svoje osnovno značenje u popularnoj kulturi, i to u tekstu pjesme Zabranjenog pušenja: Zenica Bluz: "Sa Bara se ni'ko ne vraća." Tako je postalo sinonim za smrt, odlazak i vječni počinak, ne samo za stanovnike grada pod Trebevićem, nego i mnogo šire, gdje god se sluša taj popularni bend. 
Sa skoro 30 hektara površine Bare su među najvećim grobljima u Europi, a po konfiguraciji terena podno brda Hum i pejzažnoj realizaciji spada među dizajnerski interesantnija rješenja. Dojam pojačavaju "načičkane" kuće, oranice i imanja koja u pojedinim dijelovima imaju zajedničku ogradu s grobljem.
Ako u glavni grad ulazite iz pravca Vogošće, zasigurno ste s desne strane vidjeli veliki TV repetitor na vrhu brda Hum te tisuće nadgrobnih spomenika nekoliko stotina metara niže. Može se reći kako se putnici koji dolaze iz tog pravca prvi put susreću sa Sarajevom upravo na prostoru Bara jer tu negdje, kod Kobilje Glave, nalazi se ploča koja poručuje kako se upravo ulazi u glavni grad.

Zagrepčanin projektirao groblje

Bare su urađene prema projektu Smiljana Klaića, hrvatskog pejzažnog arhitekta, koji je rođen i umro u Zagrebu (1912. – 1989.) Diplomirao je na Visokoj školi za pejzažnu i vrtnu arhitekturu u Berlinu (1940). Bio je ravnatelj gradskih parkova u Zagrebu i Sarajevu, a od 1950. voditelj Odsjeka za vrtnu arhitekturu Urbanističkoga zavoda u glavnome gradu BiH. U svojim projektima služio se autohtonim biljnim sortama ostvarujući parkovne površine osebujna sklada. Izradio je mnogobrojne projekte i studije za perivoje, nasade, igrališta i rekreativne centre (npr. dječje igralište na Trešnjevci, perivoj na Pantovčaku u Zagrebu).
Odmah nakon ulaska u groblje Bare može se zamijetiti kako središnji prostor čini prostrani plato sa stepeništem i trijemom koji povezuje katoličku, pravoslavnu, muslimansku, židovsku i ateističku kapelicu. Freske u trijemu naslikao je Rizah Štetić (1908. – 1974.), rođeni Brčak koji je završio tadašnju Kraljevsku akademiju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Djela mu se nalaze u stalnoj postavci Umjetničke galerije BiH u Sarajevu kao dio kulturne baštine. Kažu da je bio tih umjetnik, a takva su mu i djela.
Do središnjeg prostora vodi nekoliko širih ili užih asfaltiranih staza i šetnica. Posebne emocije izazivaju grobovi djece koja nisu doživjela ni godinu, a čija su vječna počivališta ukrašena igračkama. Dva takva se nalaze tik uz kapelice...

Prvo „multietničko groblje“ u gradu

Sukladno glasu koji prati Sarajevo kao multietnički grad, i njegova su gradska groblja takva. Vjerojatno prva stvar koja se može primijetiti ako pogledate na Bare, su židovske, katoličke, pravoslavne i muslimanske grobnice tik jedna uz drugu, podijeljene po parcelama. Tako se može reći kako oni koji su izmiješani živjeli veći dio svoga života i u "svijetu mrtvih" leže zajedno. Važno je napomenuti kako su do izgradnje Bara 1965. svaki narod te religija imali svoje groblje, tako da su mrtvi jedni od drugih bili i kilometrima udaljeni.
Kako smo vidjeli, sadašnje groblje je opremljeno drenažnim, vodovodnim, kanalizacijskim i električnim instalacijama. Osim četiriju glavnih sarajevskih konfesija omogućene su grobljanske površine i za evangeliste, adventiste, starokatolike, i to u proporcijama koje odgovaraju demografskoj strukturi Sarajeva.
Svoje mjesto ovdje imaju i preminuli svećenici u tzv. Svećeničkoj grobnici. Krećući se ka kapelici, s lijeve strane se mogu vidjeti male "kutijice" u zidu s imenima. Riječ je o preminulima koji su oporukom zahtijevali kremiranje... U nekima od njih su pokopani ugledni sarajevski građani. Zanimljiva je činjenica kako je islamski dio na Barama jedno od najvećih grobalja u Europi gdje se pokapaju muslimani.

Na usluzi 24 sata

JKP Pokop u cijelom Kantonu Sarajevo inače upravlja s desetcima grobalja svih konfesija, a kvadratura prostora pod njihovim nadzorom prelazi milijun. Groblja u koševskoj dolini kao i veliki dio Bara kontrolirana su videonadzorom iz sigurnosnih razloga kako bi se znalo tko je na groblju, u koje vrijeme i, još važnije, iz kojih je pobuda tu.
Kako smo saznali iz neslužbenog razgovora s uposlenicima ovog poduzeća i upravnikom groblja koji nisu htjeli stati "pred kamere", smrtni se slučaj može prijaviti 24 sata dnevno pozivom mrtvačnice koja se nalazi na groblju Bare. U mrtvačnici postoje hladnjače gdje se opremaju mrtvaci i dovoze na groblje. Pokojnici čiji će pokop biti odgođen nekoliko dana odlažu se u zamrzivač kako bi se tijelo očuvalo. Za one pokojnike čiji najmiliji ne mogu doći na sprovod, u Komemorativnom centru koji se nalazi desetak metara od ograde groblja snima se obred ispraćaja koji se može uživo gledati preko interneta. Bešumna vozila koja od kapelice ili komemorativnog centra voze lijes pokojnika imaju opciju po želji svirati određenu vrstu glazbe.
Upravnik nam je rekao kako godišnje prostor groblja pokose šest puta, a zbog Svih svetih pokreće se sve ljudstvo kako bi se spremno dočekala svetkovina. I zaista, za našeg posjeta groblju nekoliko desetaka radnika sa strojevima je radilo na raščišćavanju. Kako smo vidjeli, najveći problem pravi lišće koje čiste nekoliko puta dnevno kako ne bi začepilo odvode te zatrpalo staze...

Pričati s hladnim kamenom

Na kraju obilaska groblja koje krase nebrojni spomenici moramo se zamisliti o bolnim zemaljskim rastancima s dragim osobama. Mnogi su ljudi ispunjeni osjećajem kako su pokojnicima ostali dužni nešto reći, dati zagrljaj ili jednostavno pogledati u oči... Tu ponovno dolazi do izražaja ljudska stvarnost, svakodnevna žurba, nemanje vremena i ponekad nesređeni obiteljski odnosi, kao i istinsko nepostojanje komunikacije…
Zato čovjek ne bi trebao biti lijen svojim najbližima svakoga dana pokazati koliko ih voli. Ne bi trebao čekati smrt pa da se trudi na grobu nadoknaditi sve propuštene riječi i djela zahvalnosti. Mora se pokazivati svaki dan bližnjima koliko su važni, a ne tek nakon smrti dolaziti na grob suznih očiju zanemarenu ljubav i zahvalnost iskazati hladnu kamenu...

Smrt kao dio života i uskrsnuće

Život i smrt kao dvije oprečne stvarnosti koje se istinski doživljavaju zapravo samo onda kada jedna zamjenjuje drugu. One su odvajkada isprepletene u ljudskom opstojanju. Sa sigurnošću se može reći da ne postoji čovjek koji za života ne pomisli na smrt, baš kao ni onaj koji u životnim mukama protkanim bolešću i patnjom ne prizove smrt u svijest kao strepnju ili olakšanje. Zbog vjere u uskrsnuće mrtvih kršćani bi trebali imati optimističan pogled na fenomen smrti. Poznati teolog i filozof Romano Guardini rekao je: „Smrt je samo jedna strana cjeline života koja je okrenuta prema nama, a ona druga zove se uskrsnuće.“

Nema komentara:

Objavi komentar