Tijekom 2016. Katolička Crkva u Indiji pokrenula je korake
koji vode ka procesu za priznavanje mučeništva kršćanima koji su stradali prije
osam godina te je proglasila 30. kolovoza Danom sjećanja. Biskupi i svećenici u
državi Odishi, koja obuhvaća šest biskupija te ima oko tri milijuna katolika, počeli
su pozivati sve, posebno vjernike, članove različitih crkvenih institucija i laičkih
udruženja, da se pridruže molitvi za sve progonjene kršćane u Indiji. Ovdje
donosimo prijevod intervjua s mons. Barwom o žrtvama iz Kandhamala, eventualnom
procesu za proglašenje mučeništva te potrebi stalnoga sjećanja i molitve za
ubijene...
Poštovani nadbiskupe,
Crkva u Odishi je pokrenula Dan za obilježavanje žrtava zločina u Kandhamalu.
Zašto se čekalo toliko?
Protukršćanski progon trajao je tijekom 2007. i 2008., a
ja sam za nadbiskupa Cuttack-Bhubaneswara imenovan 2011., dakle prije pet
godina. Dosta mi je vremena oduzelo upoznavanje situacije i proučavanje događaja.
Mislim da nikad nije kasno. Biskupska konferencija Odishe je odlučila „promatrati“
ono što smo nazvali Danom žrtava iz
Kandhamala. Naš je cilj da sve župe i crkvene institucije svih šest
biskupija u Odishi imaju zajednička obilježavanja i sv. mise u sjećanje na sve
poginule za vrijeme trajanja nasilja.
Što može učiniti
Crkva u Odishi?
Pogrešno je razmišljati da crkvena hijerarhija može
učiniti nešto više. Nije samo na biskupu i svećenicima da vode ovaj proces.
Ljudi sami moraju pokazati svoj entuzijazam. Nadamo se kako će se sve na
vrijeme dogoditi. Svećenici ohrabruju vjernike na neprestanu molitvu za
ubijene. Ovo bi moralo prerasti u pokret.
Zadivila me je činjenica da svake godine sve više skupina
laika, svećenika, građanskih i drugih udruženja shvaćaju važnost sjećanja i
obilježavanja Dana žrtava iz Kandhamala. Tim
činom, osim odavanja počasti i molitvom za mrtve, podsjećaju i šalju jaku
poruku državnim institucijama i svijetu da se takva nasilja nikada ne smiju
više ponoviti ni u Kandhamalu ili bilo kojem drugom dijelu svijeta.
Što se tiče
procesa priznavanja mučeništva i proglašenja blaženima, može li se to „ubrzati“?
Prošlo je potrebnih pet godina. Sada su progoni kršćana
iz 2008. poznata činjenica. Ja sam za „ubrzanje“ procesa. Nadam se da Crkva u
Indiji može udružiti snage i stvoriti uvjete da se sam proces ubrza. Nikakvih
prepreka nema. Za ovo nam treba entuzijazam i zajedništvo u svim dijelovima
indijske Crkve. Uradili smo dosta na prikupljanju dokumenata i istraživanja tog
nasilja. Formiran je tim koji proučava materijalnu građu.
Koja je Vaša
poruka onima koji obilježavaju Dan žrtava?
Moja je poruka da bi žrtve iz Kandhamala trebale biti
prepoznate i da bi im se trebao dati značaj žrtava-mučenika. Kao nadbiskup
pokušavam sve kako bi se proces ubrzao, ali ovo je stvar koja se tiče sviju
nas.
Indijska biskupska konferencija, najviša institucija
biskupa u državi, mi govori kako sam „požurio s pokretanjem procesa“. Također
mi kažu kako se „ništa ne događa na terenu“. S druge strane, svećenici i
vjernici s terena govore mi kako trebam pokrenuti proces. Nalazim se „između
dvije vatre“. Što god bilo u budućnosti, mi sada trebamo jedinstveni pokret u
svakom selu u svakoj župi koji će tijekom godine moliti za ubijene.
Što je s rodbinom
ubijenih i uništenom imovinom?
Imamo redovite sastanke s predstavnicima vlasti koji nam
govore kako će Crkva i pojedinci dobiti odštete za svu materijalnu i duševnu
bol. Imamo uvjerenja ministara, a i Vrhovni sud je odlučio kako se moraju
izvršiti nadoknade. Poslali smo liste ljudi i imovine koja je oštećena te sada
možemo samo čekati.
Preispitivanje
Zakona o blasfemiji?
Agencija Fides
navodi iskaze neimenovana senatora u Pakistanu koji je rekao da je svima jasno
kako je „80 % ljudi koji su optuženi po Zakonu o blasfemiji nevino“, te je
zaključeno kako tako „ne može dalje“.
Prema ohrabrujućim vijestima koje prenosi vatikanska
misijska agencija, Odbor za ljudska prava pakistanskog Senata odlučio je
zatražiti mišljenje pravnika i predstavnika vjerskih zajednica o tom zakonu.
Predstavnici kršćanskih vjerskih zajednica u Pakistanu izvijestili su kako je
ta informacija „znak ohrabrenja“.
Treba napomenuti kako se ne raspravlja o mogućem
ukidanju zakona ili njegovim promjenama, nego je naglasak na njegovoj zloporabi
i represiji protiv kršćana.
Zakon o blasfemiji donesen je 1986. u formi dvaju članaka
dodanih pakistanskom Kaznenom zakoniku. Riječ je o člancima koji logikom
šerijatskog prava uvode kažnjavanje smrću ili doživotnim zatvorom svake osobe
koja činom ili djelom uvrijedi Boga, proroka Muhammeda ili Kur'an.
Dodatni problem ovog represivnog zakona jest da optužbe protiv
neke osobe može podići svaki musliman i pri tome ne treba imati svjedoke ili
dokaze da je ta osoba to doista i učinila. Samo 2014. osuđeno je ukupno 1 400
ljudi prema tom zakonu.
Najpoznatiji slučaj zloporabe zakona jest onaj Asije Bibi, kršćanke koja je već šestu
godinu u zatvoru potpuno nevina. Pitanje je koliko je bilo još takvih slučajeva
o kojima, nažalost, ništa ne znamo.
Kršćani u
grotlu završne bitke za Mosul
Za razliku od susjedne Sirije gdje se ionako
komplicirana situacija dodatno usložnjava, u Iraku je sve poprilično izvjesno.
Militanti tzv. Islamske države gube sela i gradove te se povlače prema Mosulu,
njihovu glavnom gradu u Iraku, koji je dom za oko milijun i pol ljudi.
Humanitarci strahuju kako će predstojeća bitka za Mosul biti velika humanitarna
katastrofa za civile. Od ožujka 2016. čak je 120 000 ljudi postalo izbjeglicama
zbog početka operacije protiv IDIS-a, a sada se očekuje dodatnih 400 000. Iako
kršćana skoro da i nema na teritoriju koji je okupirala tzv. Islamska država,
priljev dodatnih izbjeglica zasigurno će otežati život u šatorima onih stotina
tisuća izbjeglica koji su pobjegli s prostora kojeg od 2014. drži IDIL.
Ostaje nada kako će samozvana Islamska država uskoro
doživjeti svoj poraz te će se tako izbjeglice što prije moći vratiti svojim
domovima, pa tako i desetci tisuća iračkih kršćana.
KT
Nema komentara:
Objavi komentar