Nogomet ima moć okupljati ljude, a u Hrvatskoj to najbolje može Hrvatska nogometna reprezentacija

Postoji nekoliko sportova koji su planetarno popularni, ali je zasigurno na tronu nogomet kao svojevrsni fenomen, pogotovo posljednjih nekoliko desetljeća. O popularnosti ovoga sporta svjedoče i svakodnevni razgovori među ljudima te televizijski ekrani na kojima skoro pa nema dana bez prijenosa neke utakmice. Kako je započeo novi kvalifikacijski ciklus za Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, kontaktirali smo Hrvatski nogometni savez i ugovorili razgovor s izbornikom Čačićem...

Gosp. Ante Čačić je rođen u Zagrebu 1953. Početci trenerske karijere vezani su mu uz NK Prigorje iz Markuševca gdje je i završio igrački vijek. Bio je trenerom u klubovima: NK Zadar, NK Dubrava, NK Inter-Zaprešić, NK Croatia Sesvete, NK Lokomotiva, GNK Dinamo, Slaven Belupo. Od 1994. do 1998. bio je pomoćnik Martinu Novoselcu i Ivi Šušku u mladoj Hrvatskoj reprezentaciji. Osim toga bio je izbornik mlade reprezentacije Libije te pomoćnik u seniorskoj selekciji. U Zagrebu je završio Višu trenersku školu pri Kineziološkom fakultetu i jedan je od prvih deset trenera u Hrvatskoj koji su stekli Pro licencu. Izbornikom Hrvatske reprezentacije imenovan je 21. rujna 2015.

Poštovani izborniče, Europsko prvenstvo je iza nas. Završilo je pomalo iznenada i na tužan način, ali Hrvatska je izgubila od, kako smo kasnije saznali, europskih prvaka. Nakon što je prošlo nekoliko mjeseci i kad su se misli slegle, možete li komentirati nastup Hrvatske reprezentacije na posljednjem Europskom prvenstvu (EURO)?

Sigurno da je dojam bolji od konačna rezultata koji je korektan, ali je mogao biti bolji. Ako se sjetimo kako je sve izgledalo prije godinu dana, danas ćemo se svi složiti da je situacija puno bolja. Plasirali smo se izravno na EURO i napravili odličnu, pobjedničku atmosferu i ponovno okupili sve Hrvate oko reprezentacije. Nakon predstava u prvom krugu, posebno pobjede protiv Španjolske i to bez nekoliko prvotimaca, proglašeni smo od mnogih stručnjaka za najdojmljiviju reprezentaciju u Francuskoj. Šteta je što smo kao "nagradu" za prvo mjesto u skupini dobili kasnijeg pobjednika: Portugal je odigrao odličan EURO, a mi smo i u toj izjednačenoj utakmici bili za nijansu bolji, u svakom slučaju aktivniji protivnik. Ostaje žal što nismo napravili i više jer smo imali i igru i momčad i atmosferu za više od osmine završnice, ali turnirska natjecanja su nemilosrdna.

Nakon kraćeg odmora uslijedile su kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Rusiji... Naizgled skupina nema zvučnih protivnika, međutim danas svatko zna dobro igrati. Sve osim kvalificiranja bi bio poraz?

Igramo u jedinoj skupini u kojoj su čak četiri reprezentacije koje su igrale na Europskom prvenstvu, što dovoljno govori o snazi i izjednačenosti skupine. Te četiri reprezentacije sigurno imaju ambiciju plasirati se i u Rusiju, a i Kosovo i Finska žele svakomu biti tvrd orah. Međutim, ne tražimo alibije, svjesni smo snage Hrvatske i naš je cilj sasvim jasan – plasman na deseto veliko natjecanje od samostalnosti. Hrvatska ima sve predispozicije za plasman, ali naravno da tu kvalitetu moramo pokazati tamo gdje je najvažnije, na travnjaku.

Imate bogato trenersko iskustvo u hrvatskim klubovima. Možete li nam usporediti rad u jednom klupskom timu s obavljanjem zadaće hrvatskoga izbornika? Koje su razlike, prednosti i ima li ikakvih mana? Sada ste sigurno pod jačim medijskim pritiskom. Kako se nosite s time?

Trenerski gledano, radi se o prilično različitim poslovima. S reprezentacijom ste kraće, imate puno manje vremena za treninge i uigravanje, fokus vam je stvoriti što bolju atmosferu i u kratku vremenu jasno prenijeti igračima što želite od njih na travnjaku. Od odličnih igrača morate odabrati one koji će najbolje funkcionirati zajedno na terenu. U klubu, pak, na deficitarnu poziciju možete dovesti nekog novog igrača. Dosta je tu razlika, iako na kraju dana imate isti zadatak – izvući maksimum iz igrača koje imate na raspolaganju. Naravno, kada ste izbornik reprezentacije poput Hrvatske, onda imate jednu veliku prednost – iznimnu kvalitetu igrača. K tomu, u reprezentaciji je puno lakše motivirati igrače, njima je uvijek čast i ponos igrati za Hrvatsku. Naravno da s izborničkim poslom ide i puno veća pozornost medija i javnosti, samim time i pritisak, no tim se previše ne opterećujem. Naime, nitko ne želi uspjeh reprezentacije više od mene, mojih suradnika i igrača, tako da smo sami sebi najveći i najozbiljniji kritičari. Uostalom, tko god se bavi sportom, mora znati živjeti s pritiskom, odnosno u tom pritisku vidjeti izazov koji te tjera na još više rada i truda.

Kako komentirate rečenicu koja kaže da u hrvatskom narodu ima 4 milijuna izbornika te kako bi svi oni „bolje uradili“?

To nije od jučer, i znam da s tim živi svaki izbornik. Naravno da je potpuno drugačije voditi utakmicu iz naslonjača nego s klupe, i ne vidim ništa loše u takvim komentarima dok su u granici pristojnoga. Više mi smeta kada neutemeljeno kritiziraju kolege iz struke koji dobro znaju da je lako biti „general poslije bitke“, kao i da teško netko izvana može imati tako dobar uvid u trenutno stanje momčadi i svakog igrača kao izbornik.

Osim očigledne kvalitete igrača, što je još potrebno da bi jedan mladić zaigrao za Nogometnu reprezentaciju Hrvatske?

Njegovo ponašanje također mora biti na reprezentativnoj razini. Hrvatska ima sreću da je kroz svoju povijest imala sjajne lidere poput Darija Srne, igrače koji su mladima mogli biti uzor u smislu profesionalizma i odnosa prema reprezentativnom dresu. Kada se glavni igrači ponašaju odgovorno, onda i mladi to slijede, od njih uče te potom jednoga dana i sami postaju primjeri drugima. To je kult reprezentacije koji Hrvatska još uvijek ima i koji uspješno zadržavamo.

Može se reći kako je za vrijeme nogometnog prvenstva (iskreno i prije i poslije) sport u prvom planu, a nogomet postaje „vjera naših dana“?

Nogomet sigurno ima moć okupljati ljude, a nitko to u Hrvatskoj ne može bolje od Hrvatske nogometne reprezentacije. Vidjeli ste u kakvoj smo euforiji živjeli tih nekoliko tjedana i prekrasno je vidjeti Hrvate tako okupljene oko zajedničkog cilja. U tom se razdoblju svi osjećaju ponosno jer na najvećoj europskoj pozornici nogometaši jedne male zemlje svojom kvalitetom, srčanošću, angažmanom, borbenošću i patriotizmom uspješno konkuriraju puno većim i bogatijim zemljama. Zato je nogometna reprezentacija primjer kako se u Hrvatskoj i te kako može uspjeti uz predan rad i vjeru u vlastite snage.

Zasigurno su, između ostaloga, fizička sprema, ustrajnost i upornost odlike koje trebaju krasiti jednog vrhunskog nogometaša, međutim kao katoličke novinare zanima nas i duhovna dimenzija u Vašem timu? Imaju li igrači-vjernici prigodu otići u crkvu? Mole li se prije početka susreta?

Brojni europski stadioni, pa tako i naši, u svojem sklopu imaju i male kapelice za duhovnu pripremu uoči utakmice, što dovoljno govori kolika se pozornost pridaje vjeri u nogometu. Naravno, vjera je stvar pojedinca, pa se tako i svaki igrač pojedinačno priprema za utakmicu – nekomu će to biti znak križa kada ulazi na teren, nekomu krunica u ruksaku, nekomu molitva prije utakmice ili zahvala Bogu nakon postignuta zgoditka. Vjerujem da i duhovni mir, odnosno snaga koju netko pronalazi u duhovnome, ima pozitivan utjecaj na svakog pojedinca. Osim fizičke, i psihička spremnost igra važnu ulogu kod sportaša, a vjera koju netko crpi iz odnosa s Bogom sigurno mu može pomoći u toj psihološkoj pripremi.

Na kraju možete li komentirati misao da sport, u ovom slučaju nogomet, vraća nadu, ponos i dostojanstvo hrvatskome narodu i državi?

Nažalost, sport je možda i posljednji segment društvene aktivnosti u Hrvatskoj koji promovira patriotizam, nacionalni naboj i koji kroz uspjehe hrvatskih sportaša i reprezentacija čini narod ponosnim što su Hrvati. Još je tužnije što se onda u taj sport ulaže sve manje i manje, neusporedivo u odnosu na zemlje Europske unije, te se uporno najuspješnije primjere pokušava denuncirati i na razne im načine umanjiti vrijednost – no ta vrijednost je svjetska razina, a ne lokalna da bi ju netko „lokalan“ mogao umanjiti. Srećom, oni kojima iz nekog razloga smeta hrvatska šahovnica, nisu uspješni u svojim naumima – vidjeli ste i tijekom Europskog prvenstva koliko je veliko zajedništvo između hrvatskoga naroda i Hrvatske reprezentacije. Mi smo i danas drugim zemljama uzor po tomu s koliko ponosa naši igrači nastupaju za reprezentaciju, a ljudi to prepoznaju te se identificiraju uz Vatrene jer su im primjer koliko uspješni možemo biti u međunarodnim okvirima kada smo složni, kada radimo timski i kada vjerujemo u svoje sposobnosti.