Svjedočanstvo o bijegu iz Sjeverne Koreje

U prijašnjim tekstovima rubrike Križnim putem kršćana već smo predstavili Sjevernu Koreju kao najgoru zemlju za život kršćana. Ta totalitarna tvorevina tamnica je za oko 25 milijuna ljudi koji žive izolirani od cijeloga svijeta. Nitko osim partijskih činovnika nema život dostojan čovjeka, a strah, glad, indoktrinacija i mržnja prema kršćanstvu neke su od neprolaznih konstanti u toj komunističkoj diktaturi. Ovdje donosimo ispovijest jednog obraćenika, čovjeka koji je uspio pobjeći iz tamnice tolikog broja ljudi...

Mladi Korejac, koji je imao nesreću roditi se sjeverno od demarkacijske crte, svoje je svjedočanstvo izrekao na zatvorenoj večeri za odabrane goste u jednom od europskih hotela gdje su dodijeljene međunarodne nagrade za dostignuća u promoviranju slobode. Fotografiranje nije bilo dopušteno, a korišteni su pseudonimi kako bi se zaštitili svi ljudi koje je spomenuo u svojem obraćanju. Posebno se mislilo na one krijumčare, koji pomažu izvlačenju ljudi, i obitelji koje su ostale iza onih koji uspiju pobjeći...

Svećenik ubija dječaka?

T. je rođen u jednom selu u blizini Pyongyanga u Sjevernoj Koreji. Na početku svojega obraćanja objasnio je u kratkim crtama povijesni prikaz nastanka Sjeverne Koreje. Najprije je krenuo od dolaska kršćanskih misionara na korejski poluotok, preko japanske okupacije i Drugoga svjetskog rata, do podjele Koreje i današnje situacije u kojoj 25 milijuna na sjeveru živi u potpunoj izolaciji misleći da se nalaze u najboljoj državi svijeta. Kao jednu ilustraciju bijednog života naveo je primjer iz djetinjstva. Ispričao je kako je s drugima krišom čitao biblijsku prispodobu o bogatašu i Lazaru i kako nitko nije znao što znači riječ „bogataš“. Govorio je i što ljudi misle o svećenicima.

„Mi u Sjevernoj Koreji nismo imali svećenika. Kad smo bili mali, pokazivali su nam propagandu. Pustili su nam film u kojem je dječak šetao prirodom kraj mnoštva stabala sa zrelim jabukama, ali unutar nečije ograde. Onda je zapuhao vjetar i jedna jabuka pala preko ograde. Vidio se svećenik u crnom i s križem oko vrata kako je prišao i optužio dječaka da je ukrao jabuku, a onda je dječaka svezao za stablo i stavio mu jabuku na glavu pa ga upucao puškom“, objasnio je T. i govorio o sjevernokorejskom školskom sustavu u kojemu je nazočnost smaknućima obvezna za sve đake. U daljnjem tijeku svoje ispovijesti detaljno je opisao način smaknuća i strijeljanja ljudi u školskim dvorištima.

Glad na ulici

Potom je progovorio o logorima. Naglasio je kako čitave obitelji odlaze u gulage zbog „grijeha“ samo jednog od braće ili sestara. Prema službenim podacima, procjenjuje se da je oko 300 000 ljudi u logorima, a od toga 60 000 onih koji su pokušali širiti vjeru.

Naglasivši kako je kao dječak bio ateist kao i većina Sjeverokorejanaca, predočio je svoj životni put otkako su mu roditelji prebjegli u Južnu Koreju obećavši poslati pomoć, do konačnog bijega iz te totalitarne zemlje i obraćenja.

„Ostao sam sâm na ulici. Bilo nas je puno dječaka bez igdje ikoga. Neki su umirali tako na ulicama. Imao sam baku na selu i pokušao sam otići do nje. Vidite, vi se ovdje možete slobodno kretati. Kupite kartu, sjednete u vlak i odete u drugo mjesto. Mi smo se svaki put morali prijaviti kad smo htjeli otići u drugo mjesto i reći zašto idemo tamo“, objasnio je T. i naglasio da je ono što svi ljudi svijeta uzimaju zdravo za gotovo u Sjevernoj Koreji skoro pa nemoguće.

Kako policajci prepoznaju vjernike?

Nakon završene škole nije mogao stupiti u vojsku jer mu je otac bio rodom iz Južne Koreje. Budući je to značilo da će čitav život biti gladan, odlučio je pobjeći. Njegov otac je preko veza platio nekom čovjeku da ga prebaci u Kinu, što je bilo veoma rizično.

„Kada sam prvi put došao u kineski grad, vidio sam puno ljudi. Vidio sam kako se drukčije oblače. Prvi put u životu vidio sam kako cure nose kratke suknje. Čovjek me doveo do jednog doma i rekao da ću tu biti dok ne vidimo što ćemo dalje. Dom su držali misionari. Prepoznao sam ih po križu i odijelu. Mislio sam da će mi se ruka zapaliti ako dotaknem križ“, rekao je T. i nastavio svoju priču objašnjavajući da je zbog straha i propagande pobjegao iz misionarskog doma i lutao Šangajem mjesec dana. Uvezao se s ostalim Korejancima želeći pobjeći u Mongoliju, s obzirom da Kina ima obvezu sve odbjegle državljane Sjeverne Koreje vratiti u njihovu matičnu zemlju.

Nakon brojnih nesretnih događaja, prevare koje je doživio od krijumčara ljudi, ponovno se našao u Sjevernoj Koreji i to u vojnom zatvoru – u maloj prostoriji gdje je bilo 50 ljudi. Tamošnji policajci su znali razlikovati vjernike od ateista samo gledanjem u položaj sklopljenih ruku. Onaj tko se često moli ima drugačije ruke.

„Stavili su nas u zatvor 4x4 metra gdje je bilo više od 50 ljudi prilijepljenih jedni uz druge. Dvojica su te noći umrla. Onda je uslijedilo dugo mučenje. Ne želim opisivati što su mi sve radili. Imam tragove mučenja na svojem tijelu. Vama sada trenutno ne želim upropastiti tek pojedenu večeru... Nakon nekog vremena pronašli su moju baku s mamine strane i poslali me k njoj i stavili me pod nadzor“, rekao je i ponovno opisao drugi bijeg za vrijeme kojega je njegov otac mislio da je već u Mongoliji, pa ga je tamo tražio preko određenih ljudi.

Obraćenje i konačni bijeg

Bježeći po Kini, čuo je za jednu američku školu gdje se može zatražiti pomoć. „Mi smo čuli da možemo u tu školu pobjeći i tražiti azil i da će nam oni pomoći. Znate, nama u Koreji su uvijek govorili da je Amerika najgora zemlja za život na svijetu, ali mi smo sada čuli drukčije. Tražili smo da nam netko napiše na engleskom: 'Ja sam iz Sjeverne Koreje i tražim azil.' Dva dana smo pomno gledali gdje bismo mogli preskočiti ogradu. Uspjeli smo, ali policajac nas je vidio te su opkolili školu. Tražili su od ravnatelja da nas preda. Prišao nam je ravnatelj zajedno s jednim Japancem koji nam je preveo da ne možemo ostati u školi i da je moramo napustiti. Možete misliti kakvo je to razočarenje bilo. Očekivali smo pomoć, a nismo je dobili. Mi smo rekli da nećemo jer to znači smrt. On je onda izašao i pozvao policiju unutra, pa su nas oni izvukli na silu. Kad su nas iznosili, Japanac nam je doviknuo da je on novinar i da ne brinemo ništa jer će on napisati vijest i to će nam pomoći. Pojma nisam imao što je novinar i što je vijest. Odveli su nas u zatvor. To je značilo smrt, pokušao sam i samoubojstvo“, pojasnio je T. svoj život u zatvoru s kriminalcima i početak obraćenja s prvim molitvama.

„Nakon nekog vremena u zatvoru prvi puta sam rekao: 'Ne želim umrijeti. Amen. Bože, ako si tamo i ako postojiš, spasi me i vjerovat ću u tebe do kraja života.' Onda sam pao na koljena. Imao sam osjećaj da je sve crno oko mene. U jednom trenutku počeo sam se osjećati kao da lebdim. Glava se kao okrenula prema jednom mjestu odakle je dolazila svjetlost. Osjećao sam se sretnim. Ne znam zašto. Bio sam u zatvoru, ali mi je bilo jako lijepo“, rekao je T. i objasnio kako se Japanac vratio nekoliko dana kasnije i doveo nekog čovjeka iz Međunarodne zajednice, za koju T. nije znao ni što ona znači. Nakon što je sređena papirologija, T. je mogao birati u kojoj će zemlji tražiti azil. Iako je mrzio oca što ga je ostavio, ipak je izabrao Južnu Koreju želeći otići k njemu. Upisao je fakultet u jednom gradu te završio međunarodno pravo želeći pomoći ujedinjenje Koreja te pad komunizma. 

„Vidite, sve ovo što sam vam rekao nije samo moja priča. Ovo je priča 29 000 ljudi koji su, prema nekim statistikama, uspjeli pobjeći. Ovo je priča o njihovu putu. Koliko njih nije uspjelo? Ne znam zašto sam uspio pobjeći, ali znam koja je moja misija kad se jednog dana vratim u Pyongyang. U slobodan Pyongyang. Oni razvijaju nuklearno oružje i UN im je uveo najstrože sankcije koje su ikad uvedene jednoj zemlji. Čestitam im na tome i podržavam to, ali mene svaki dan muči pitanje: 'Kako je sada onim ljudima koje će to pogoditi?' Vjerujte mi i bez sankcija su bili dovoljno siromašni“, rekao je na kraju svojega obraćanja T. naglašavajući kako je pročitao Bibliju i s vremenom počeo u njoj pronalaziti utjehu. Vjeruje da će se Koreje ujediniti i moli na tu nakanu.