Neće biti moguće pronaći posmrtne ostatke svih pobijenih franjevaca

U samostanskoj crkvi Uznesenja BDM-a na Širokom Brijegu svake godine u veljači  započinju Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca u povodu obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih fratara. Upravo je to bilo povodom za razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće...

 Fra Miljenko je rođen 1960. u Dragićini kod Međugorja. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, studij filozofije i teologije u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu te magistrirao kršćansku duhovnost u Rimu.

Pastoralno je djelovao kao župni vikar, odgojitelj bogoslova i sjemeništaraca, voditelj mladih, vojni dušobrižnik u Domovinskom ratu te tajnik Hercegovačke franjevačke provincije. Godine 1993. pokreće Informativni centar Mir Međugorje, a 1997. i Radiopostaju Mir Međugorje te ih kao ravnatelj i predsjednik Upravnog vijeća dugo razvija (do 2005.).

Trenutno je vicepostulator postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće te kolumnist i član uredništva portala hrsvijet.net. Piše pjesme, oglede, djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, stručne i novinarske članke, uređuje knjige te prevodi. Prevođen je na nekoliko jezika te nagrađivan.

Poštovani, na početku nam recite što je to Vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće, te kojim se poslom bavite? 

Jednostavno rečeno, zadaća je Vicepostulature prikupiti svjedočenja i dokumente koji bjelodano dokazuju da su hercegovački franjevci ubijeni iz mržnje prema vjeri i da su se u tom teškom času ponašali kršćanski. Pritom vrijedi pravilo da se ono što im ide u prilog, ne smije napuhavati, a ono što im ne ide u prilog, da se ne smije skrivati.

Znači, tražimo istinu i samo istinu, pa ma kakvom se ona pokazala. Bit će teško za svih njih 66 prikupiti potrebnu građu, ali neka samo jedan među njima, a ima ih već sa svim potrebnim, bude proglašen blaženim i svetim, on će svojim likom osvijetliti i žrtvu svih ostalih. U svemu ovome pomaže mi suradnica na općim poslovima Lucijana Kožul.

O ubojstvu hercegovačkih franjevaca još je krajem ožujka 1945. kongregaciji De propaganda fide u Rimu pisao mjesni biskup don Petar Čule. Kasnije je dotični u pismu fra Dominiku Mandiću posvjedočio da je njegovom zaslugom u ono glasovito Pastirsko pismo iz rujna 1945. ušla formulacija da fratri na Širokom Brijegu nisu pucali na jugokomuniste, kako su ih kasnije ovi optuživali. Prema Čulinim riječima, to je bio jedan od prvih povoda da dospije u tamnicu. 

Objasnite nam što se događalo u Hercegovini 1945. i zašto su franjevci ubijani?

Te godine Hercegovina je doživjela masakr kao nikada do tada u svojoj povijesti. Dosadašnja saznanja kazuju da je ubijen svaki deseti Hercegovac. Uzmimo samo za primjer Široki Brijeg. Početkom 1950-ih godina na 100 ženskih dolazilo je 25 muških, a obično ide 105 ženskih na 100 muških. Većina žrtava pala je 1945., i to od jugokomunističke ruke.

Svega ovoga nisu bili pošteđeni ni franjevci. Engleski predstavnik pri Vrhovnom stožeru jugokomunista brigadir Fitzroy Maclean u tajnoj depeši Foreign Officeu u Londonu od 8. veljače 1945. svjedoči kako mu je Tito rekao da će „drastično“ kazniti franjevce u BiH zbog njihova šurovanja s ustašama. Da su oni zaista takvi, podvukao je i sam Maclean. „Obećano“ se i obistinilo, ali ne samo nad franjevcima, nego i nad biskupijskim svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima, sjemeništarcima...

Uz to što su odgajali puk za vjeru u Boga, a ne za bezboštvo, jedan od velikih „grijeha“ hercegovačkih franjevaca bio je i taj što su preporodili Hercegovinu i širi kraj te u svojoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu odgajali buduće hrvatske intelektualce. A to je bilo neoprostivo, prema teoriji o kulturnoj hegemoniji talijanskog marksističkog filozofa Antonija Gramscija. Da će ih pobiti i zatrti svjetlo Širokog Brijega, već su im unaprijed najavili, ali oni nisu bježali smatrajući se nevinima.

Kako se bivša država odnosila prema zločinu nad franjevcima, svećenicima općenito te laicima u Hercegovini? Usporedite to vrijeme s današnjim i recite nam kako se u sadašnjosti Hrvatska i BiH odnose prema tim zločinima?

Svima nam je poznato da se o svemu ovomu nije smjelo govoriti tijekom čitave nesretne Jugoslavije. To nažalost nije uputno ni danas. Da ne idemo u šira razjašnjenja, recimo samo da se ni Hrvatska ni BiH, unatoč nekim službenim očitovanjima pod pritiskom, još nisu odrekle jugokomunizma i njegova nasljedstva. To mi svi svakodnevno vrlo dobro osjećamo na svim razinama života, od politike do umjetnosti, sporta...

Između ostaloga, uporno nastoje prikriti Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu koju je Europski parlament usvojio 2. travnja 2009. Tu je komunizam jasno stavljen uz bok nacionalsocijalizmu i fašizmu, te je navedeno što treba učiniti da se barem ublaže rane koje su drugima nanijeli. A ustanovljen je i Europski dan sjećanja - 23. kolovoza - na žrtve totalitarnih režima.

Naravno, uvijek hvala pojedincima na svim društvenim razinama koji unatoč svim zaprjekama pomažu u otkrivanju zapretane i zabranjene istine. Tu su i neke institucije. U Hrvatskoj se pri Ministarstvu hrvatskih branitelja nastoje skrbiti o našim pobijenima s te strane granice, a u Herceg-Bosni, BiH, to čini Hrvatski narodni sabor sa svojim Odjelom za Drugi svjetski i Domovinski rat.

Iako je prošlo dosta vremena i više se ne može govoriti o presudama nad izravnim počiniteljima i njihovim nalogodavcima, možemo li ipak govoriti o imenima onih koji bi trebali, ako ništa drugo, odgovarati pred poviješću? Tko je najodgovorniji?

Uvijek je potrebno razlikovati počinitelje i nalogodavce, bez obzira na to što su ponekad pojedini bili i u jednoj i u drugoj ulozi. Takvih ima još i danas, iako ih je svaki dan sve manje. Bilo bi potrebno osuditi barem jednoga takvoga kako bi se preko njega osudio čitav taj jugokomunistički pokret i na taj način napravila svojevrsna lustracija. No, umjesto toga pojedini takvi nam i danas kroje kapu i šeću okolo kao uvažene ličnosti.

Do nas svih je koliko ćemo govoriti o svemu tomu te spominjati imena i djela. Kao oni koji smo prigrlili demokraciju, takvu kakva je, to bismo morali činiti i neprestano tražiti istinu. Obično ćemo reći da je najodgovorniji Josip Broz Tito, ali on ništa ne bi mogao učiniti da nije imao potporu u sličnima sebi i u narodu, ma zbog čega to bilo tako. Vrijeme je konačno da se oslobodimo svakoga straha, da se pokajemo za svaku sekundu kada smo milom ili silom podupirali hudi jugokomunistički režim i da počnemo živjeti kao slobodni ljudi koji znaju tko su i što su.

Kada je započeo proces prikupljanja dokumentacije, nalaženja dokaza i na kraju iskapanja tijela ubijenih? Ima li nade da se ostatci svih ubijenih franjevaca pronađu jednoga dana?

Podrazumijeva se da su fratri od samoga početka tragali za istinom i za posmrtnim ostatcima svoje pobijene braće. Jugokomunistički režim to nije dopuštao. Još u studenom 1945. OZNA je pokupila sva dotadašnja prikupljena svjedočenja od tajnika provincije dr. fra Bonicija Rupčića, svjedoke izbatinala, zastrašila ili uhitila, te zabranila da se o tomu govori. Ipak, nešto nam je dokumenata ipak ostalo iz tih vremena.

Drugi pokušaj je bio u godinama Hrvatskog proljeća kada je fra Andrija Nikić uspio prikupiti oko 400 stranica svjedočenja iz prve ruke, a fratri u samostansku crkvu pokopali 12 franjevaca ubijenih u ratnom skloništu na Širokom Brijegu i 6 franjevaca ubijenih u Mostarskom Gracu.

Nakon toga trebalo je čekati sve do 2004. kada je na inicijativu tadašnjeg provincijala fra Slavka Solde osnovano Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika na čelu s fra Antom Marićem. Ono je 2005. nastavilo s iskapanjima da bi sve preuzela Vicepostulatura 2007. sa mnom na čelu.

Nažalost, neće biti moguće pronaći posmrtne ostatke svih pobijenih franjevaca. Ali ponekad ima i iznenađenja. Tako smo u posljednje vrijeme pronašli još njih trojicu, o čemu će biti više govora sljedećih mjeseci dok još provjerimo određene podatke i svjedočenja.

Možemo li na trenutak zastati i razmisliti o onima koji i danas smatraju da su 1945. svi dobili ono što su „zaslužili“? Zbog čega postoje različite interpretacije ove tragedije unutar samog hrvatskog korpusa, ali i drugih naroda u Hrvatskoj i BiH?

Dok god netko može izjaviti nešto slično a da ga društvo u cjelini ne osudi zbog toga, znači da je to društvo i dalje bolesno. Ne radi se ovdje o tomu ima li netko lijeve, desne ili ne znam kakve poglede. Radi se o tomu podržava li netko zločin, totalitarizam... ili ne.

Zbog toga ne bih govorio da postoje različite interpretacije unutar hrvatskog naroda s obiju strana granice, a i unutar drugih naroda. Postoji samo zlo koje treba odagnati iz naše sredine.

Možemo li napraviti poveznice između događaja u Bleiburgu i Hercegovini? Postoji li neko mjesto za koje bismo mogli kazati da je „hercegovački Bleiburg“?

Povijesna istraživanja kazuju da je na Radimlji kod Stoca ubijeno oko 10 000 Hrvata, većinom povratnika s Bleiburga. I svakog svibnja tu se govori sv. misa zadušnica za sve njih. Mogli bismo zbog toga reći da je to ujedno i središnje žrtvoslovno mjesto naših hercegovačkih biskupija.

U sklopu ovoga spomenuo bih i Groblje mira na Bilama koje je, zajedno s povjerenstvima po pojedinim općinama za istraživanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća, izraslo na radu Vicepostulature. To groblje gdje pokapamo neidentificirane žrtve i gdje postavljamo križeve za pobijene, poveznica je svih Hrvata u BiH, Herceg-Bosni, s Bleiburgom, Križnim putom i svom patnjom našega naroda.

Ovdje bih spomenuo i inicijativu biskupa Mile Bogovića koja će, nadam se, biti ostvarena. On predlaže Hrvatski križni put koji bi povezao naša zajednička i mjesna stratišta: Bleiburg, Vukovar, Hercegovinu... Čvrsto se nadam da će o tomu biti više govora u vremenu pred nama.

Često se u priču o Bleiburgu i Križnom putu nameće i Jasenovac. Recite nam kada se jedna tragedija relativizira drugom, onda se vrlo lako relativiziraju i mučki ubijeni hercegovački fratri. Čemu sve to, zar zločin nije zločin?

Slažem se, zločin je zločin počinili ga naši ili njihovi, uvjetno rečeno. Ali ne vole svi istinu pa pokušavaju zaustaviti njezino izranjanje na svjetlo dana, odnosno da sve ostane onako kako su to zacrtali u prošlim totalitarnim vremenima jugokomunizma. Danas takvi mašu parolom: Okanimo se prošlosti, a otvorimo se budućnosti. No, nema budućnosti bez jasnog saznanja o prošlosti. Uzmimo primjer Jasenovca koji ste naveli. Najnovija istraživanja kazuju da nije sve bilo onako kako su to jugokomunisti trubili, a velikosrbi i njihovi pomagači trube do danas.

U beogradskim arhivima, ali i u onima po Hrvatskoj, ima dokumenata koji o svemu drukčije svjedoče. Počesto se oni kriju, ne samo da bi se zataškala istina o Jasenovcu, nego i da bi se manipuliralo pojedinim osobama zbog njihove suradnje s propalim jugokomunističkim režimom.

Kakve nam poruke ova tragedija ostavlja za budućnost?

Po meni, trebali bismo uvijek težiti za istinom i samo istinom. Vjernici će to činiti na svoj način, a nevjernici na svoj. Tada nećemo svoje grijehe tovariti drugomu, nego ćemo uvijek imati snage odreći se svojih loših postupanja i živjeti sa svima drugima u miru i zadovoljstvu. Nešto slično govore nam i razne nevladine udruge spominjući se ljudskih prava, ali nažalost počesto je to samo govor hladnih profesionalaca, narodski rečeno, onih koji žele živjeti na tuđoj grbači.

Što mislite da fra Leo Petrović i 65 subraće predstavljaju hrvatskome narodu danas?

Uvijek je teško govoriti potvrdno o onomu što radiš. Zato ću te riječi izvući iz onoga što sam čuo od drugih. Od samoga početka ljudi su štovali svoje pobijene fratre, kao i sve svoje druge pobijene. Pokretanjem Vicepostulature pobudila se u njima nada da će konačno biti i službeno priznato ono što oni neprestano nose u svojim srcima. Dovoljno se ovdje prisjetiti onoga glasovitog Hodočašća mladih na Široki Brijeg. Hrlili su sa svih strana da bezbožnim jugokomunistima kažu kako se ne odriču vjere svojih predaka i svojega hrvatstva. Nakon Domovinskog rata to je, istina, stalo jer se sada sve više-manje može javno iskazati. Ali došli su drugi oblici. Rasplamsala se molitva za zagovor pobijenih franjevaca, rasplamsalo se njihovo simboličko povezivanje sa svojim pobijenima. Svjedočimo tomu u veljači kada će neki hodočastiti od spomenika svojim pobijenima do ratnog skloništa na Širokom Brijegu gdje je ubijeno i zapaljeno 12 franjevaca. Isto tako neprestan je upit kad će ponovno uskrsnuti Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu s franjevcima na čelu, očito da nastavimo tamo gdje smo stali 1945.

Je li vrijeme da počnemo govoriti o uzdizanju na čast oltara pobijenih franjevaca? Iako narod već fratre štuje kao „Širokobriške mučenike“, može li se govoriti o vremenskim okvirima za proglašenje blaženima?

Uvijek je nezahvalno govoriti o bilo kakvim vremenskim okvirima u ovakvim slučajevima. Važno je zapravo samo da sve lijepo ide svojim službenim tijekom i da se kroz taj rad čisti svijest svih nas od jugokomunističkih laži i upliva. Trenutno smo, naime, još u istražnom razdoblju koje je pri samome svojem kraju. Vicepostulatura je već neko vrijeme spremna podnijeti prikupljena svjedočenja i dokumente mjesnom biskupu da započne postupak mučeništva na biskupijskoj razini. To će i učiniti kada Uprava Provincije da zeleno svjetlo. Nakon toga ostaje još rimska razina te uzdizanje barem nekih od njih na čast oltara. Uz Božju pomoć doći će se i do toga časa.

Zahvalio bih sada mjesnom biskupu don Ratku Periću koji je spremno ustanovio i prihvatio ispitivanje predloženih svjedoka za Crkveni sud glede pobijenih hercegovačkih franjevaca. Isto tako hvala i biskupu don Tomi Vukšiću koji ih je sa svojim pomoćnicima ispitivao u ime toga suda. Tako su njihova svjedočenja na najslužbeniji način sačuvana za budućnost.

Zacijelo se bavite mučnim i teškim poslom. Možete li nam izdvojiti određeni trenutak?

Nikada nisam volio vidjeti ljudsku kost, pa ni dandanas. Uvijek okrenem glavu. Međutim, kad su ovi pobijeni u pitanju, to se sve potpuno mijenja. Velika je radost pronaći nečije posmrtne ostatke nakon toliko muka i progona, vremena kada se o svemu jednostavno nije smjelo govoriti, a kamo li nešto poduzeti.

Najviše me se dojmio jedan događaj kad smo 2010. iskopavali stratište Tomića njivu u Ljubuškom. Tu smo, naime, u jednoj rupi punoj, bez ikakva reda, nabacanih tijela pronašli njih 28. Sve smo ogradili vrpcom da možemo u miru raditi i da radoznali ne gaze po otkrivenim kostima. Upozorili su me da se jedan čovjek toga baš ne pridržava. Pošao sam ga upozoriti. Čim sam mu se primakao, rekao je gledajući u smjeru kostiju u jami: „Kad je ovdje ubijen moj otac, majka me nosila u osmom mjesecu trudnoće.“ Ostao sam potpuno bez riječi i polagano se odmaknuo. Ali sam u srcu zaključio da ću sve učiniti što je u mojoj moći da što više posmrtnih ostataka pobijenih iznesemo na svjetlo dana i po mogućnosti im damo ime i prezime.

Strasbourg: Promicanje slobode vjeroispovijesti izvan EU-a

Europski je parlament na plenarnoj sjednici održanoj 15. siječnja usvojio Izvješće o smjernicama EU-a i mandatu posebnog izaslanika EU-a za promicanje slobode vjeroispovijesti ili uvjerenja izvan EU-a.

U njemu europarlamentarci pozivaju Vijeće i Komisiju da "na odgovarajući način podrže institucionalni mandat, kapacitete i dužnosti posebnog izaslanika istražujući mogućnost višegodišnjeg mandata koji podliježe godišnjoj reviziji te razvojem radnih mreža u okviru svih relevantnih institucija EU-a".

Korak je ovo naprijed učinjen nakon 2016. kada je predsjednik Europske komisije, na prijedlog Europskog parlamenta, kreirao funkciju posebnog izaslanika i na to mjesto imenovao Jána Figela. Iako se činilo kako je Europska unija ovime učinila značajan korak ka zaštiti i promociji slobode vjeroispovijesti, ipak mandat posebnog povjerenika nije institucionaliziran te on služi kao poseban savjetnik povjereniku za međunarodnu suradnju i razvoj.

Hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir pojasnila je kako je riječ o ugovornom uređenju bez redovite plaće, bez osoblja i bez proračuna za rad. "Smatram prijeko potrebnim institucionalno ojačati mandat posebnog izaslanika EU-a za promicanje slobode vjeroispovijesti ili uvjerenja izvan EU-a", rekla je zastupnica Petir.

"Nedvojbeno je da nam je on potreban u našoj vanjskoj politici te smatram kako je ovim izvješćem propušteno utvrditi točne okvire njegova rada i djelovanja i dati mu određenu dozu samostalnosti, ali i odgovornosti", ustvrdila je Petir.

"Životi milijuna kršćana svakodnevno su ugroženi, oni od EU-a trebaju konkretna rješenja i djelatne akcije. Riječi su samo prazno slovo na papiru ako ih se ne pretvori u djela", naglasila je te podsjetila da jedan od deset kršćana u svijetu danas pati od nekog oblika vjerskog progona - bilo da je riječ o diskriminaciji ili teškom nasilju.

Vjerski progon danas poprima najrazličitije oblike te svakim danom jača, dok su upravo kršćani najprogonjenija vjerska skupina na svijetu.

"Sloboda vjeroispovijesti ili uvjerenja mora biti prioritet vanjske politike Europske unije", istaknula je zastupnica Petir.

Dodatan korak ka promociji slobode vjeroispovijesti može biti i uspostava službenog dana sjećanja na žrtve vjerskog progona i osobe koje su ga preživjele, o čemu se trenutno razgovara. Potpredsjednica Europske komisije i visoka predstavnica Europske unije Federica Mogherini u odgovoru na zastupničko pitanje zastupnice Petir potvrdila je kako će EU aktivno sudjelovati u toj raspravi. Riječ je simbolično o 3. kolovoza (2014.) kada je teroristička Islamska država napala grad Sindžar, što je značilo početak genocida nad jezidima i kršćanskim zajednicama na Bliskom istoku.

Pakistan: Muslimanski vjerski vođe protiv terorizma i religijskoga nasilja

Islamabadskom deklaracijom više od 500 imama, "ujedinjenih u borbi protiv terorizma i sektaškoga i vjerskoga nasilja", traže od države da zajamči slobodu vjere, a Asiji Bibi slobodu da napusti zemlju.

Ima li nade da u Pakistanu dolazi do povijesne prekretnice? Vijeće ulema, najviši vjerski autoritet u toj muslimanskoj zemlji, 7. siječnja 2019. potpisalo je Islamabadsku deklaraciju kojom se potvrđuje "pravo svake osobe koja boravi u toj islamskoj republici da ispovijeda svoju vjeru i dužnost države da jamči temeljne slobode nemuslimana i manjina".

Dokument je potpisalo više od 500 imama koji su se okupili u pakistanskoj prijestolnici kako bi osudili terorizam, te sektaško i vjersko nasilje, i to ne samo protiv kršćana, koje su potpirivali radikalni islamski vođe.

Što sadrži deklaracija?

Deklaracija u sedam točaka sadrži i iznimnu stvar koja se odnosi na Asiju Bibi, udanu majku petero djece, koja je osuđena na smrt zbog "bogohuljenja" i nakon toga ju je oslobodio Vrhovni sud te je puštena 31. listopada 2018. nakon devet godina zatvora. Njezin slučaj, koji još uvijek nije završen, mora biti saslušan s potpunim "prioritetom", zatražilo je Vijeće ulema. Naime, predstavnici radikalnih muslimana postigli su sporazum s vlastima da ta žena bude zadržana u zemlji sve dok se ne napravi revizija tog procesa.

U prvom je planu deklaracija sloboda vjerovanja gdje imami osuđuju ubojstva počinjena u ime religije. Nijedan vjerski vođa – piše u deklaraciji – nema pravo kritizirati proroke, i nijedna sekta ne smije biti proglašena nevjerničkom, te nijedan musliman ili nemusliman ne može biti proglašen krivim kako bi bio ubijen zahvaljujući donesenim izvansudskim presudama.

Vjernici svih religija ili sekti imaju pravo živjeti u Pakistanu na temelju vlastitih odredbi kulture i nauka – istaknuli su imami. Iz toga proizlazi pravo da samostalno organiziraju vlastite udruge uz dopuštenje mjesnih vlasti, kao i potpuna zabrana objavljivanja materijala koji potiču vjersku mržnju.

Islamabadska deklaracija priznaje da je Pakistan multietnička i multireligijska zemlja i zato u skladu s učenjem šerijata naglašava da je odgovornost Vlade zaštititi život i vlasništvo nemuslimana koji žive u Pakistanu. Vladi preporuča da mora čvrsto postupati prema onima koji ugrožavaju sveta mjesta nemuslimana koji žive u Pakistanu.

Na kraju se deklaracije podsjeća na važnost primjene Nacionalnog akcijskog plana u borbi protiv fundamentalizma, odakle proizlazi odluka Vijeća ulema da se 2019. posveti iskorjenjivanju terorizma, ekstremizma i sektaškog nasilja u zemlji.

"Islamabadska deklaracija izgleda kao tekst dobrih namjera, ali u Pakistanu ima još mnogo prepreka do postizanja demokratskog zaokreta", objasnio je Paul Bhatti, liječnik kršćanin, aktivist za ljudska prava, brat ministra za vjerske manjine koji je ubijen 2011. jer se borio protiv zakona o bogohuljenju i za obranu Asije Bibi.

Desetci tisuća džamija i imama

Podsjetimo, Pakistan je na drugom mjestu među zemljama s najvećim brojem muslimana, a prema procjenama, ima ih 191 milijun. Ova azijska zemlja ima 11% udjela svih muslimana na svijetu i spada među pet država koje imaju najviše džamija. Prema procjenama, ta je brojka oko 100 000 jer Pakistanci vole graditi džamije te ih imaju po nekoliko i u najmanjim gradovima. Sunizam je dominantna grana islama u ovoj zemlji i ustavno je priznat kao državna religija. Osim sunitskog islama, muslimani šijiti čine oko 15% pučanstva.

Iako u Pakistanu postoji odredba o slobodi vjeroispovijesti, manjinske religije imaju ograničena politička prava. Samo muslimani mogu ući u ured predsjednika ili premijera što je očita diskriminacija koju tolerira svijet. Pakistan je prepun vjerskih škola (medresa) i gotovo svi sunitski muslimani u Pakistanu članovi su islamske škole Hanafi, dok je manjina stranka u islamskoj školi Hanbali.

Također, vjerske škole u Pakistanu optužene su za odgajanje muslimanskih ekstremista. Pakistan je dom jedne od najvećih džamija - Faisal u Islamabadu. Islam ima velik utjecaj u Pakistanu, osobito u političkoj sferi. Tijekom godina ova je zemlja zaradila titulu "globalnog središta političkog islama". Šerijatsko pravo se poštuje u svim sudskim postupcima u državi.

Kada se uzme u obzir broj džamija u Pakistanu te imama koji su potpisali deklaraciju, jasno je kako je taj čin samo mali korak naprijed na putu koji će trajati dugo vremena.

 

 

 

 

 

Mir nema alternativu, a pogotovo ne kod nas koji smo toliko puta nastradali

Od 2003. u svim crkvama u Vrhbosanskoj nadbiskupiji na posljednju nedjelju u siječnju više se nego inače moli za mir u Bosni i Hercegovini. U povodu ovogodišnjeg molitvenog Dana za mir u BiH, koji se obilježava 27. siječnja, razgovarali smo s Majdom Behrem – Stojanov, djelatnicom američke humanitarne i razvojne agencije Catholic Relief Services (CRS)...Zahvaljujući Američkoj agenciji za međunarodni razvoj (USAID), već nekolikog godina u BiH se provodi projekt PRO-Budućnost koji je lokalnim zajednicama diljem zemlje ponudio platformu za međusobnu komunikaciju i razgovor te bavljenje temama koje upravo otvaraju vrata boljoj budućnosti.

Direktorica tog projekta Majda Behrem – Stojanov smatra  kako je izgradnja povjerenja i pomirenje među narodima možda i najbitnija tema u BiH.

Poštovana, odredbom vrhbosanskog nadbiskupa metropolita Vinka kard. Puljića, posljednja nedjelja u mjesecu siječnju rezervirana je za Nadbiskupijski molitveni dan za mir u BiH. Recite nam, prema vašem mišljenju, što je to mir?

Mir je, ukratko, stanje u kojem čovjek i ljudska zajednica mogu uživati u blagostanju, u smislu ispunjavanja svih ljudskih potencijala i integralnog razvoja zajednice, a na korist svakog njezina člana. Dakle, mir nije puko odsustvo sukoba, nego upravo kontekst u kojem ćemo se moći, zajednički, boriti za pravedno, otvoreno i napredno društvo, na temelju istinskog uvažavanja ljudskih prava, sloboda i demokratskih tekovina.

Što su, prema Vašem mišljenju, najveće prepreke miru općenito?

Neriješeni sukobi, prije svega. Svaka vrsta sukoba koju ne riješimo iskrenim i otvorenim razgovorom dočekat će nas još kompleksnija i teža za riješiti. Mislim, također, da je nerazumijevanje za onog "drugog" i njegove stavove i mišljenja nešto što je, nažalost, postalo trend u svijetu, pa tako i kod nas.

Jednostavno moramo početi shvaćati da ne misle svi ljudi isto i da je to, na koncu, bogatstvo ovoga svijeta. A na nama je različite stavove i mišljenja približiti i sukobe riješiti – prije svega zbog naše djece, da bi mogla živjeti u društvu kakvo sam opisala iznad.

PRO-Budućnost (Povjerenje, razumijevanje, odgovornost za budućnost) je USAID-ov projekt izgradnje mira i povjerenja među građanima i građankama svih etničkih i vjerskih skupina u BiH. Neki su to nazvali „najvećim mirovnim projektom u Bosni i Hercegovini“… recite nam koji su ciljevi toga projekta i možemo li već govoriti o njegovim plodovima?

PRO-Budućnost je kompleksan projekt i naše djelovanje zaista nije jednostavno, a pogotovo u zemlji u kojoj postoje osobni i kolektivni različiti pogledi na jučer, danas i sutra. Naš cilj jest upravo da se različiti narativi, koliko god je to moguće, približe i da se nađe ta zajednička točka spajanja i interesa svih ključnih aktera u Bosni i Hercegovini.

Plodovi su brojni, ponosni smo da se određeni događaji i procesi, koji su začeti u okviru projekta, nastavljaju bez naše pomoći i upravljanja. Dakle ljudi se susreću, razgovaraju, rade i žive zajedno, iako to prije nekoliko godina možda nije izgledalo kao moguće u nekim područjima. No, možda i najbitniji plod u ovom trenutku jest široko i istinsko prihvaćanje Platforme za mir, krunskog dokumenta projekta PRO-Budućnost, koji vidimo kao poziv na akciju. To nije samo još jedna deklaracija jer ju prate specifični akcijski planovi koji omogućuju provedbu odredbi iz platforme.

Među potpisnicima te platforme je i kard. Puljić... istaknite nam tko je sve potpisao tu platformu, što ona obvezuje te imate li negativnih primjera, npr. odbijanja potpisivanja ili prihvaćanja platforme, ali drukčijeg djelovanja u javnosti?

Usvojili su je i potpisali najvažniji društveni akteri iz svih segmenata: Vijeće ministara BiH, oba doma Parlamentarne skupštine BiH, vjerski velikodostojnici među kojima su kardinal Vinko Puljić i vladika Grigorije, ali i parlamentarne političke stranke, udruženja žrtava rata iz svih naroda – s kojima Caritas BiH usko surađuje, bez čije pomoći ne bismo mogli biti uspješni u suradnji s tom važnom grupom - mediji, NVO i drugi.

Nismo imali negativnih iskustava, iako nas je obradovala činjenica da se tijekom ljeta prošle godine vodila otvorena i vrlo burna rasprava o Platformi za mir u Parlamentarnoj skupštini BiH, tijekom njezina usvajanja. To je pokazalo da smo sposobni razgovarati o miru, iako taj razgovor možda nije bio nimalo lak – pogotovo zbog toga što su narativi suprotstavljeni i što su mišljenja o "velikim" stvarima iz prošlosti drugačija među pripadnicima različitih naroda, ali i građana u BiH.

Svjedoci smo kako podneblje na kojemu živimo često nije odisalo mirom te je nerijetko bilo poprište raznih ratova… Je li o miru teško govoriti iz današnje perspektive Bosne i Hercegovine?

Mislim da upravo mi, koji smo prošli stoljeća sukoba, trebamo i možemo govoriti o miru i razumijevanju. Jer imamo gorka iskustva stradanja koja nas uče da je rat besmislen, da ne rješava problem, da ubija najbolje naše ljude i da tjera mladež iz zemlje. To su sve posljedice rata i onoga što rat sa sobom nosi. Mir nema alternativu, a pogotovo ju nema kod nas koji smo toliko puta nastradali.

Spinoza je rekao da „Mir nije samo odsustvo rata...“ Je li, prema Vašem mišljenju, Daytonski sporazum iz 1995. donio mir Bosni i Hercegovini ili je samo zaustavio rat?

Dejtonski sporazum je svakako zaustavio rat, a na svima nama je napraviti veliki put ka mirnom i prosperitetnom društvu. Taj put od milijun koraka počinje prvim korakom – kao i svaki drugi – a mislim da smo mi već napravili nekoliko važnih koraka i da smo naučili hodati. Sad je sve na nama.

Kakvu ulogu u promoviranju mira imaju mediji u BiH?

Ukratko, ogromnu. Mediji kreiraju javno mnijenje, a danas je svijet postao mali pa vrlo lako možemo znati, ne samo ono što se događa u našoj zemlji, nego i na bilo kojem drugom kraju planete. Utoliko je i veća odgovornost novinara, urednika i vlasnika medija da razumiju i da budu svjesni njihove uloge i činjenice da će i oni živjeti u društvu koje, djelomično, kreiraju svojim pisanjem i izvješćivanjem.

Papa Franjo govori o „trećem svjetskom ratu“ koji se vodi „u dijelovima“. To je ponovio na misi za vrijeme pastirskog pohoda Sarajevu. Kako Vi gledate na tu misao, je li prošlo vrijeme velikih ratova i svjetskih sukoba nauštrb manjih zemalja i naroda?

Papa Franjo kao nesumnjivi autoritet, ne samo kod katolika, nego i u svijetu, vrlo dobro zna zašto je rekao to što je rekao. Dovoljno je pročitati nekoliko medijskih izvješća ili pogledati priloge neke od velikih svjetskih TV-kuća i shvatiti da svijet nije mjesto u kojem vladaju mir i razumijevanje, nažalost.

No, ponovno, zato je naša uloga, kao ljudi koji su prošli rat i stradanja, utoliko veća da upozorimo na posljedice rata, da pozivamo na razum, na razgovor i razumijevanje kao na dva jedina dugoročno moguća alata za miran i prosperitetan svijet.

Uvelike se govori kako bi BiH u predstojećim godinama mogla postati punopravnom članicom NATO-a. Što bi to, prema Vašem mišljenju, konkretno značilo za ovu zemlju i njezine stanovnike?

O članstvu u bilo kojem vojnom, političkom ili bilo kojem drugom savezu odlučuju naši predstavnici u institucijama vlasti i oni za to dobivaju mandat od naroda na izborima. Oni su vrlo dobro plaćeni da donose bitne odluke koje će biti u interesu svih naroda i građana ove zemlje, bez iznimke.

Isusova je poruka „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“ (Mt 5,9). Što biste, na osnovu svojega iskustva, rekli tko su mirotvorci u BiH?

Svatko mora poći od sebe. To "ja" mora shvatiti i razumjeti onog drugoga. Naravno, ne moramo se nužno slagati sa svima u svim pitanjima, ali minimum razumijevanja mora postojati, da taj drugi ima svoje razloge, strahove i interese i da je društvo – pogotovo naše – kompleksno tijelo u kojem je proces donošenja odluka složen.

Dakle, ljudi moraju raditi na sebi, učiti, surađivati, širiti duh mira i suradnje, da ne rade drugima ono što ne bi željeli i sami da dožive. Ovo je pravi način da se bude mirotvorac i trebalo bi što više ljudi, u svojim područjima djelovanja i svojim profesijama, ovako činiti.

Što glede izgradnje mira mogu učiniti različite domaće i međunarodne organizacije, i konkretno svaki vjernik ili čovjek dobre volje?

Svi mi, odakle god da dolazimo, moramo, konačno, početi shvaćati da svijet nije počeo s nama i da neće s nama ni završiti. Jako puno se spominje budućnost – pa tako i u nazivu našeg projekta PRO-Budućnost – ali sigurne budućnosti za nas, našu djecu i unuke nema ako ne budemo radili dobro, naporno i iskreno u sadašnjosti koja, opet, ovisi o pravilnom razumijevanju događaja iz prošlosti koji nas uče da nam rat i sukobi nisu ništa dobro donijeli. Povijesni trenutak u kojem se nalazimo je takav da su važnost mira i nužnost razumijevanja nikad preči.

Koje biste pozitivne primjere koji oslikavaju mir u našoj državi izdvojili?

Sve naše načelnike iz 72 zajednice u kojima djelujemo, u svim dijelovima zemlje, zatim vjerske poglavare koji su nebrojeno puta, ne samo razumjeli ono što želimo postići, nego se i aktivno uključili u sve procese izgradnje povjerenja mira, ali i političke partije koje su potpisivanjem Platforme za mir na sebe preuzele značajan "teret" da se posvete izgradnji pravednog i mirnog društva, nasuprot konstantnim sukobima od kojih su ljudi toliko umorni. Sumirano, naši ljudi, naš narod, je vrijedan svakog dobra i njih želim istaknuti u prvi plan jer su, bez obzira na osobnu bol i traumu koju su pretrpjeli, još uvijek spremni sastati se i razgovarati s drugim i drugačijim. A to je jedini put.

Izrael i Palestina: Sveta zemlja na prodaju

Grčki pravoslavni patrijarhat prodaje crkveno zemljište koje završava u rukama izraelskih naseljenika. Palestinci su bijesni dok se križni put kršćana u Svetoj zemlji nastavlja, ali ovoga puta u režiji svećenstva Grčke Pravoslavne Crkve...Iza kulisa gdje se 70-ak godina sukobljavaju Izraelci i Palestinci, tinja ogromno nezadovoljstvo arapskih kršćana koji su se od osnivanja države Izrael našli u, narodski rečeno, neobranu grožđu.

Ako nisu problem izraelska vojska i policija te njihovi zrakoplovi, tenkovi, bombe i metci, „štafetu“ u oduzimanju prava i ugnjetavanju preuzimaju arapski muslimani koji Palestinu često vide samo kao muslimansku zemlju (sličnost s Federacijom BiH je očita).

Tu je i dodatna stvarnost odseljavanja jer promatrajući statistike, može se reći kako su kršćani „na kotačima“. Međutim, osim napuštanja Isusova rodnoga kraja, u posljednje vrijeme pojavio se dodatni problem: prodaja crkvene zemlje Židovima, to jest naseljenicima, onima koji u mirnodopskom razdoblju čine ono što izraelski vojnik nije uspio u svim arapsko-židovskim ratovima: pretvoriti Svetu zemlju u isključivo zemlju za Židove

Koliko košta četvorni metar u starom Jeruzalemu?

Tako su uoči pravoslavnog Božića, 6. siječnja 2019. desetci Palestinaca „okupirali“ betlehemske ceste i prosvjedovali kada je prolazio konvoj grčkog pravoslavnog patrijarha Jeruzalema u kojemu je bio Teofil III. Njegovo su izaslanstvo čuvale jake palestinske sigurnosne snage, a  predstavnici Općine Betlehem hladno su dočekali patrijarha, to jest odbili su tradicionalni susret na trgu. Tako Teofil III., koji nosi titulu Patrijarha Svetog Grada Jeruzalema i njegove Božanske sreće cijele Palestine, Sirije, Saudijske Arabije, Jordana i drugih zemalja i Svetog Siona, nije bio dobrodošao u Isusovu rodnome gradu.

Naime, prosvjednici su bijesni jer je Grčka Pravoslavna Crkva, inače drugi po veličini zemljoposjednik u Svetoj zemlji, već godinama upletena u različite mutne radnje oko nekretnina. GPC, koja posjeduje jednu trećinu zemlje u starom gradu Jeruzalema, kao i imovinu na Zapadnoj obali i u samom Izraelu, uključujući i zemljište na kojem je izgrađen izraelski parlament Knesset, već godinama tiho prodaje nekretnine i imovinu različitim tvrtkama i građevinskim izvođačima radova. Nažalost, putem „marifetluka“ ta zemlja dolazi u posjed izraelskih naseljenika koji su „jurišnici“ u kolonizaciji Zapadne obale.

Praksa prodaje crkvenih dobara, ili njezina davanja u zakup, koja traje skoro desetljećima, razjedinila je svećenstvo, od kojih je većina Grka, s njihovim stadom koje je većinski palestinsko.

O Židovima ima tko brinuti

Kako su te transakcije postale „javna tajna“, povećao se bijes domaćih ljudi, ali i strah židovskih doseljenika koji žive na, trenutno, iznajmljenoj crkvenoj imovini.

Kao odgovor na probleme javio se član izraelskog Parlamenta Rachel Azaria, iz Stranke centra, te predložio zakon koji omogućava uzimanje crkvene zemlje koja je završila u rukama privatnih tvrtki. Azaria tvrdi da je cilj prijedloga zaštititi stanovnike koji žive na unajmljenom zemljištu, koji se boje da bi izvođači radova mogli iseliti Židove zarad privatnog profita.

Rasprava o zakonu zamrznuta je nakon intenzivnog pritiska crkvenih vođa koji kažu kako bi zakon omogućio državi da izvrši eksproprijaciju njihove imovine.

Problem je došao do SAD-a te su crkveni odvjetnici dobili potporu bipartijske skupine američkih zakonodavaca koji su poslali pismo državnom tajniku Mikeu Pompeou u znak prosvjeda protiv zakona, te je sve stopirano.

Tko brine o kršćanima?

Palestinski kršćani vjeruju da njihova Crkva ne bi smjela ni početi prodavati ovu zemlju i imovinu navodeći strahove da bi to dodatno pogoršalo njihovo smanjivanje prisutnosti u Svetoj zemlji. Oni također kažu da prodaja skupinama izraelskih naseljenika povećava židovsku prisutnost na Zapadnoj obali i istočnom Jeruzalemu gdje se palestinsko vodstvo nada izgradnji neovisne države koja bi bila i kršćanska, barem na papiru.

„Sve se svodi na ovaj dugotrajni spor između vjernika, palestinskih Arapa i svećenstva Grka, u kojem dominiraju stranci od kojih su neki dopustili sve vrste otvorenih dogovora s Izraelcima kako bi zadržali svoje pozicije i povećali svoju moć unutar Crkve“, rekao je Mouin Rabbani, viši suradnik Instituta za palestinske studije.

Rabbani je istaknuo da su neki od crkvenih vođa „okrenuti protiv svojeg vlastitog vjerničkog stada, i to u režiji Izraela te s njima usko surađuju, pa i u slučaju ultimativnog zla“.

Palestinski kršćani prodaju dijelova Svete zemlje nazivaju velikim grijehom ili ultimativnim zlom. Istina je da su postojali trenutci kada je Grčka Pravoslavna Crkva bila prisiljena prodati određeni komad zemlje, ali u drugim slučajevima Crkva se pokazala spremna prodati, često po povlaštenim cijenama ispod svih tržišnih kriterija.

Promijeniti demografiju Jeruzalema

Kako vidimo, izraelski političari se brinu za svoje državljane koji su na iznajmljenoj imovini, dok crkveni velikodostojnici prodaju djelić za djelićem Svete zemlje u kojoj bi na kraju mogli Kristovi sljedbenici postati strancima.

„Ova prodaja zemljišta dio je aktivnog i tekućeg kolonijalnog projekta u kojem Izrael i njegovi agenti koriste transakcije s nekretninama kako bi temeljito promijenili demografski izgled Jeruzalema“, rekao je Rabbani i naglasio u čemu je dodatni problem jer kada se zemlja proda Izraelu, ili agentima koji djeluju u njegovo ime, ne postoji više nikakva mogućnost ponovnog otkupa te zemlje, čak ni po cijeni većoj od tržišne.

Kao što je vidljivo iz ovoga, Židovi iznimno cijene zemlju i kada jednom dođu u njezin posjed, više je nemaju namjeru izgubiti. Tako obitelji doseljenika polako istiskuju Palestince, kršćane i muslimane.

Istina je uvijek između?

Grčki pravoslavni patrijarhat u Jeruzalemu opovrgnuo je optužbe da je „dragovoljno prodao desničarskim izraelskim skupinama zemlju“ i branio svoje postupanje s imovinom rekavši da ju daje u zakup umjesto prodaje, čime je „zadržao sigurnost i donio prijeko potrebne prihode“.

Crkva koja djeluje u Izraelu, na Zapadnoj obali, to jest, okupiranim palestinskim teritorijima i Jordanu, kaže da je davanje u zakup ili prodaja zemljišta sredstvo za održavanje poslovanja u različitim jurisdikcijama, često i neprijateljskim zemljama.

Dužnosnici Crkve izjavili su da je izraelska Vlada u nekim slučajevima oduzela zemljište te vršila pritisak na Crkvu da proda ili zakupi njezinu imovinu. Crkva se nalazi između „čekića i nakovnja“ jer Izrael ima na raspolaganju razna sredstva (odbijanje viza za svećenstvo, oporezivanje crkvene imovine, ili prijetnja eksproprijacijom imovine) kako bi prisilili crkvene dužnosnike na suradnju.

Kako vidimo, istina uvijek ima dva lica, međutim činjenica je da se dijelovi Svete zemlje ne bi smjeli prodavati te kako se takvo djelovanje žurno mora zaustaviti jer se kršćani, bilo domicilni ili hodočasnici, ne smiju dovesti u tu situaciju da postanu strancima na prostoru koji se naziva i Petim evanđeljem.

Župa Izbično – 1 000 raseljenih duša i dvije Dragice

Župa Izbično smještena je na sjeverozapadnom dijelu općine Široki Brijeg, podno brda Varda, na oko 800 metara nadmorske visine. Stogodišnja župa posvećena Sv. Josipu Radniku, osim istoimenog sela, obuhvaća još Donju i Gornju Britvicu te zaseoke Solde, Crnjce, Hrkaće, Pavkoviće i Tribošiće... 

 

Poznato je da je povijest Hercegovine usko vezana uz povijest Dalmacije i cijele Hrvatske. Tako je i sa širokobriješkim krajem koji odiše katoličanstvom i hrvatstvom. Izbično nije nikakva iznimka. Udaljen desetak kilometara od Širokog Brijega, u prošlosti je dijelio sudbinu toga grada i župe, kako u vjerskom, tako i u društveno-političkom smislu. Što bi se narodski reklo - zajedno se „plakalo i radovalo“.

Križ i povijesne gradine

Da je područje današnje župe Izbično bilo naseljeno u povijesnim razdobljima, potvrđuju pronađene gradine i utvrde: Tribošić, između Britvice i Izbična, s koje se pruža jedinstven pogled na južnu Hercegovinu; Soldina Gradina – istočno od Izbičkoga polja, te Pogledača, prapovijesna utvrda iznad kanjona Ugrovače uz cestu od susjednog sela Dobrkovića prema Izbičnu...

Međutim, jedan od najpoznatijih povijesnih ostataka, koji govori o organiziranom životu i katoličanstvu u ovom dijelu Hercegovine, je kameni križ pronađen u Donjoj Britvici. Njega je župnik fra Dinko Maslać osamdesetih godina prošloga stoljeća otkrio razbijenog te prikupio dijelove i sastavio. Restauracija je obavljena kasnije i sada lijepo urešen križ ima čitljiv natpis. Uz spominjanje Vignja Miloševića i vojvode Masna potvrđuje da se u ovom kraju u srednjem vijeku pisalo jednim od hrvatskih pisama – bosančicom. Pravo je čudo da se takav spomenik visok 70 cm, a širok 41 cm očuvao u povijesnom vrtlogu i sveopćem uništavanju kulturnih dobara ovoga područja. Možda što se nalazio na jednom od manjih grobalja koje je bilo zaklonjeno.

Simbol ustrajne vjere

Križ iz Donje Britvice stoji danas kao simbol vjere, ustrajnosti, žilavosti te opstanka na ovom prostoru. On je potvrda da je u ovom kraju bilo vrhunskih majstora koji su znali izraditi takav spomenik, te kako je bilo duhovne i materijalne snage za takve pothvate.

Iako ovaj nadgrobni spomenik ne možemo pouzdano datirati, na temelju poznate činjenice da križevi nastaju u posljednjoj fazi u razvoju oblika stećaka, možda se može zaključiti da ni on nije mogao nastati prije 15. stoljeća. Svakako nije stariji od toga vremena jer su i nekropole stećaka iz okolice nastale krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Opći je dojam da je taj križ noviji, odnosno mlađi spomenik od onih stećaka sa širokobrijeških nekropola.

Prezimena kao dokazi

Kako smo već rekli, povijest župe Širokoga Brijega te mjesta Izbično teško je razdvojiti. U glasovitom Šematizmu fra Petra Bakule iz 1867. spominje se da je Izbično imalo 46 obitelji u kojima je živjela 291 duša, a svi ostali podatci govore o župi matici, to jest Širokom Brijegu. Slično je i u Šematizmu fra Martina Mikulića iz 1903.

To da je Izbično „krvno“ vezano za Široki Brijeg, govore i potvrđuju prezimena žitelja, npr. Soldo, Pavković, Hrkać, Draškić, Crnjac, Logarušić. Najprije su ovdje boravili sezonski, na ispašama sa svojim stadima, a zatim su se postupno nastanjivali.

Ime je najprije bilo Britvica

Iako je župa osnovana 1917., već od 1896. počelo se tražiti „zgodno mjesto“ za gradnju crkve ili barem kapelice. Jedan od glavnih razloga bila je udaljenost od Širokoga Brijega i svojevrsna kompaktnost tih nekoliko sela i zaseoka.

Tako je došla 1917. bez crkve i lokacije za njezinu gradnju, dok je Prvi svjetski rat bjesnio. U sastavu novoosnovane vjerničke zajednice ušla su naselja: Izbično te Donja i Gornja Britvica. Mnogi njezini stanovnici i ne znaju da se, zapravo, današnja župa Izbično zvala prvobitno Britvica.

Ova tvrdnja ima temelje u dokumentima i pečatima te logici stvari onoga vremena (a često i danas). Naime, kada bi se trebala bilo gdje u selu ili mjestu graditi crkva, župni stan pa i škola ili čak ambulanta, ako nema strogoga središta, onda se ono tražilo i određivalo da bude upravo u geometrijskoj sredini. Razlog je jasan, da nitko ne bi bio „zakinut“ te da ničiji zaselak nema „prednost“.

Ovo je propalo jer je prvi župnik fra Jozo Bencun oštro reagirao i čak se zamjerio glavarima ističući da fratar nije ćuko, te da i njemu treba „komšiluk“.

Bio je to „krik“ svećenika koji je „pao“ na „golu ledinu“ i odatle počeo graditi župu u duhovnom i materijalnom smislu. Valjalo je napraviti župni stan, crkvu te groblja i pripadajuće kapelice. Jasno je da je to teško napraviti i usred sela ili većeg mjesta, a kamoli na nekoj vjetrometini koja se naziva „središte župe“.

O kakvim je teškim početcima bila riječ, dovoljno govori i podatak da je 1918. od gladi, iscrpljenosti i „španjolske“ gripe umrlo čak 45 župljana.

Uza sve probleme fra Jozo je uspio. Sve do 1923. lokacija za crkvu je „lebdjela“, a onda je prvi župnik konačno dogovorio s vjernicima mjesto, i tu se danas nalazi crkva...

Statistike, statistike, statistike...

Od fra Joze izmijenilo se 13 župnika tako da danas u toj vjerničkoj zajednici pastoralno djeluje fra Robert Kiš koji je u Izbičnu dekretom od 2015. upravitelj župe. Prošavši s nama kroz kratku povijest ove župe, osobito se zaustavio na sadašnjosti, ali razmišljao i o budućnosti.

„Prema posljednjem popisu iz blagoslova kuća za 2017., u Izbičnu imamo 62 kuće i 217 duša, u Donjoj Britvici su 32 kuće s 89 vjernika, dok je u Gornjoj 15 kućanstava i 34 osobe. Ukupan broj župljana u 109 kuća je 340 što je prosjek od troje vjernika po jednoj kući“, rekao nam je na početku razgovora fra Robert napominjući kako 32 kuće imaju po jednog člana, 25 po dva, po tri člana borave u 16 kuća, dok je po petero i više članova u 16 kuća.

Budući da u župi postoje tri crkve, nedjeljom se slave i tri mise, a posjećenost euharistijama je iznimno velika. Kako nam je rekao župnik, više od 75% vjernika dolazi na misu, a kući ostanu samo stari i nemoćni, to jest nepokretna čeljad.

„Ovdje je djece jako malo. Tijekom 2017. imali smo pet krštenja od čega je dvoje djece doneseno sa strane, dok je broj umrlih bio 20, od toga šest je pokojnika stanovalo izvan župe“, ustvrdio je župnik navodeći kako su te statistike, nažalost, „crna kronika“.

Podsjetio je da se svake godine sve manje i manje djece rađa usprkos činjenici što u selima postoje dvije škole te je relativno blizu Široki Brijeg i tamošnji proizvodni pogoni te tvrtke koje nude posao.

„Zbog malog broja djece, to jest pričesnika i krizmanika, u župi ne djeluje Frama. Na misi se pjeva 'na suvo' jer nema organiziranog djelovanja zbora“, komentirao je fra Robert govoreći kako u Izbičnu nema organiziranog Caritasa ili kakve druge karitativne udruge, ali već se zna da svećenik posjećuje potrebite i onemoćale četiri puta godišnje te pritom pomaže.

Važno je napomenuti da iako je župa danas „malena“, u povijesti nije bilo tako. Zabilježeno je da je 1975. imala čak 1 350 vjernika u 175 kuća te 30 krštenih te godine.

Tako se može reći da je Izbičana danas mnogo više izvan župe nego u njoj, što se ogleda i u manifestaciji kao što je Izbičijada. To je kulturno-zabavna i sportska fešta koja se održava 16. kolovoza. Događaj barem na kratko okuplja domaće i raseljene mještane.

Važno je napomenuti da su Izbičani iznimno vezani za svoj kraj te se odazovu u velikom broju kada treba darovati za obnovu crkve ili uređenje groblja. Donacije nije potrebno tražiti, raseljeni i domaći sami nude sredstva.

Pet grobalja i dvije filijale

Na području župe nalazi se pet grobalja, i to u Donjoj Britvici, Izbičnu, Prusinama te groblja na Segači i u Vranjkovcima. Svako od njih ima pripadajuću kapelicu. Osim toga u župi su dvije filijale. Područna crkva Male Gospe podizana je od 2000. do 2006. i nalazi se u Donjoj Britvici, a crkva Isusa Dobrog Pastira građena je 2006. i 2007. u Gornjoj Britvici. Zanimljivo je dodati kako je crkva u G. Britvici podignuta na temeljima škole koja je „zatvorila vrata“ jer nije bilo dovoljno učenika za njezino djelovanje.

Duhovnih zvanja tijekom godina iz ove župe je bilo nekoliko, a posebice raduje mlada misa 2018. u Širokom Brijegu fra Joze Hrkaća iz Izbična.

Temeljita obnova crkve

Tijekom 2018. rađeni su veliki i značajni radovi na župnoj crkvi. Nakon uklanjanja starog i ugradnje cjelokupnog novog krova i žlijeba pristupilo se zamjeni starih otvora, a potom je u unutrašnjosti crkve radovima obuhvaćen doslovce svaki centimetar površine, izuzev stropa.

Sa zidova je odstranjena stara lamperija, a uslijedila je obnova cjelokupne unutarnje fasade. Ovaj značajan zahvat realiziran je uz vrijednu donaciju tvrtke Geospektar – Široki Brijeg, odnosno obitelji Pavković iz Izbična.

Podna keramika je u cijelosti uklonjena i ugrađene su kamene ploče tvrtke Brekston. Budući da je riječ o crkvi na 800 metara nadmorske visine, mislilo se i na grijanje, odnosno klimatizaciju unutrašnjosti te su ostavljene mogućnosti za naknadno ugrađivanje.

Radovima je obuhvaćen i kor crkve čiju pozadinu, odnosno pročelje crkve krase novi otvori s motivima evanđelista. U unutrašnjosti pogled oduzimaju motivi sa sedam Marijinih žalosti i radosti – postavljenih u sedam okana sa svake strane.

Započete i dovršene radove teško je nabrojati, no kada su privedeni kraju, župna crkva u Izbičnu poprimila je jedan potpuno novi izgled, i to na 101. obljetnicu postojanja župe.

Tko su Dragice?

Nakon razgledanja crkve pošli smo obići dva groba imenjakinja Dragica koji se nalaze na zaklonjenom proplanku, polušumskom mjestu, sjeverozapadno od crkve nekih 250 metara.

Uz uzak put sa šumom i prizidama napravljen je spomenik i oltar s nadstrešnicom za dvije Dragice. Mlade su žene 1947., dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, krvoločni jurišnici novog komunističkog sustava, bez procesa i nakon svirepog mučenja, „osudili“ na smrt.

Kako bi se objasnilo mučko ubojstvo dviju žena, bitno je podsjetiti da su se hrvatski vojnici, koji su uspjeli pobjeći iz kolona smrti nakon Bleiburga 1945., skrivali po planinama i zabitnim predjelima svjesni da će njihova predaja značiti vjerojatno smrt ili teške muke. Zvali su se škripari jer su njihova prebivališta i skrovišta bila u kamenjaru, u takozvanim škripinama. Njima su pomagali jataci, i sami u neprestanom strahu da će biti otkriveni te mučeni i ubijeni. Skupine škripara skrivale su se i u planinskim područjima oko Izbična i imale svoje pomagače, a svima su udbaši bili na tragu.

Tako su nakon jedne izdaje uhitili Dragicu Pavković, ženu Milinu, i Dragicu Pavković, kći Ilijinu – jednu prisiljavajući da izda muža, drugu brata. Dvije su žene uhićene na Svisvete 1947. i mučene više od mjesec dana. Neprestano su tražili izdaju, a hrabre žene nisu to učinile.

Žena Milinova je mučena u župnoj kući koju su partizani bili pretvorili u improvizirani zatvor (svećenici su već ranije bili pobijeni i nitko novi nije bio u župnoj kući do 1949.). Nakon 40-dnevnog mučenja bila je neprepoznatljiva: prije je imala lijepe i zdrave zube, a na dan smrti nije imala ni jednoga u glavi. Obje su ubijene 12. prosinca 1947. u škripini u blizini župne kuće te pokopane – ili bi se prije moglo reći zavaljene – na istome mjestu.

Znakovito je da je prvi spomenik dvjema mučenicama podignut još u vrijeme komunizma, a na kraju se pokazalo tko je bio istinski neprijatelj naroda: ne škripari, nego partija i njezini vojnici. Često se danas zna reći, bez ikakve sramote, kako je Tito bio „dobar“, „demokratski je vladao“, „bio je dobar s velikim facama tog vremena“, rekao je Staljinu „ne“ i slične fore.

Upravo je sudbina dviju Dragica pokazala o kakvom se „progresivnom i humanističkom sustavu“ radilo.

Kapelica kod grobova

U novije je vrijeme izbički župnik fra Franjo Mabić pokrenuo akciju za dostojanstvenije obilježavanje mjesta smrti dviju Dragica. To je i uspio uz pomoć obitelji pokojnica kao i brojnih darovatelja. Idejno rješenja dao je ing. Ivo Crnac Dadić. Riječ je o svojevrsnoj „kapelici“ s oltarom, a ispred je nova grobnica s mučeničkim kostima. Kapelica je jedinstvena u građevnom smislu jer je betonski krov dug pet metara postavljen bez ikakva potpornog stupa, nego oslonjen samo na stražnji nosač.

Okani se momkovanja

Odlazeći iz Izbična, zaključili smo kako je ovaj kraj imao svoje uspone i padove. A kad razmislimo: koji zapravo i nije? U vrijeme osnivanja župe zbog novonastalih pastoralnih potreba stvorena je nova župa koja je imala približno isto žitelja kao današnja.

Već 40 i više godina župa lagano nestaje, ali je i dalje tu. Više od 1 000 Izbičana je kroz to vrijeme napustilo svoj kraj. Kruh se traži gdje ga ima.

Župnik nam je rekao kako za vrijeme propovijedi zna reći o „suicidu“ kojeg vrše vjernici ove župe, o nerađanju... o svemu onomu što je negativno danas, a tiče se populacijske pustoši. „Prijeti“ im da će župa ponovno postati filijala bez stalnog svećenika...

Mnogima bude krivo dokle su „doveli“ svoje rodno mjesto. Međutim, još ništa nije izgubljeno, vjere ima kako smo vidjeli, samo kad bi se stari momci okanili „momkovanja“ i počeli ženiti...

O Izbičijadi

Izbično je poznato i po kulturno-zabavnoj i sportskoj manifestaciji zvanoj Izbičijada koja se održava svake godine 16. kolovoza. Riječ je o manifestaciji koja okuplja domaće i raseljene mještane kao i prijatelje ovog mjesta, ljude željne zabave i druženja.

Izbičijada je 1997. pokrenuta na inicijativu mještana. Zbog svojeg bogatog programa u koji se svake godine unose određene novine, Izbičijada privlači brojne posjetitelje iz Širokog Brijega i ostalih mjesta.

Program tradicionalno započinje svetom misom na grobovima dviju Dragica. Poslije obično hodočasnici posjete i župni ured kao i Prirodoslovni muzej koji se nalazi uz crkvu. Zatim slijedi kulturno-zabavni i sportski program koji se odvija na Izbičkom polju.

Program na Izbičkom polju započinje nogometnom utakmicom, a tu je i prilika za sudjelovanje u natjecanju u starim sportovima kao što su: potezanje klipa, bacanje kamena s ramena, potezanje konopa itd.

Od 2007. kulturni program obogaćuje i kulturno umjetničko društvo KUD BRDA.