Mons. Stojanov
je rođen 1959. u mjestu Radovo u Makedoniji. Za svećenika je zaređen 1986., a
biskupsko posvećenje imao je 1999. Skopskim biskupom ordinarijem i apostolskim
egzarhom za katolike bizantskog obreda u Makedoniji imenovan je 2005., a
ustoličen je u skopskoj katedrali Presvetog Srca Isusova te strumičkoj
katedrali Uspenja Presvete Bogorodice. Prvi je skopski biskup Makedonac, a
također i u Apostolskom egzarhatu nakon pune 104 godine. S njim smo razgovarali
o Majci Tereziji, što proglašenje svetom znači za katolike u Makedoniji danas
te njezinoj poruci ljudima današnjice...
Oče biskupe, zasigurno je veliki pastoralni impuls kada
jedna „zemljakinja“, tj. osoba koja je rođena na teritoriju biskupije kojom
upravljate, bude proglašena blaženom i svetom. Što kanonizacija Majke Terezije
konkretno predstavlja za Skopsku biskupiju i Makedoniju uopće?
Istaknuo bih kao
najvažnije za nas vjernike katolike u Skopskoj biskupiji i Apostolskom egzarhatu
za katolike bizantskog obreda u Makedoniji: veliki čin zahvalnosti Bogu za ovaj
milosni dar ovoj biskupiji i egzarhatu. Jasno da je ta činjenica što je sveta
Majka Terezija rođena u Skopju snažan pastoralni impuls kojim se još više
otvara, ali i postavlja pred nas, rekao bih, veliki pastoralni izazov. Naime,
kako vam je poznato, katolici su u Makedoniji u znatnoj manjini. Tim više ovaj
Božji dar gledamo kao znak i milosnu ponudu da na pastoralnom polju tu činjenicu
ugrađujemo u našu pastoralnu djelatnost računajući sada i na njezin nebeski
zagovor. Njezina suvremenost, osobito u ovoj biskupiji i državi u kojoj vlada
relativno veliko siromaštvo i velika većina naroda živi na rubu egzistencije, njezina
karizma je izazov i ponuda koja jasno glasi kako kršćanstvo nije deklarativno opredjeljenje,
nego učinkovito činjenje. Drugim riječima: uz zahvalu i ponos što nam Bog
dariva po Crkvi novu sveticu našu sugrađanku, to pred nas stavlja u pastoralu
upravo ono što je ona bila: utjelovljenje činjenja evanđelja, drugim riječima
želja svećenika i svih pastoralnih radnika, jasno i moja je, u tome da u povodu
ove kanonizacije, još više oživimo i konkretiziramo služenje naše Crkve svim
ljudima u Makedoniji. Kako njezina ljubav nije poznavala granica, tako i naš pastoral
želi biti otvoren prema svakom čovjeku koji traži Boga i smisao života.
Vjerujem kako će u takvom našem nastojanju svi ljudi dobre volje prepoznati njezinu
prisutnost i sada nakon toliko godina, otkada je napustila Skopje. Što se tiče
kanonizacije, u nekom „smanjenom obliku“ želimo proslaviti ovdje u Skopju,
nakon Rima, taj događaj Tjednom sv. Majke
Terezije. U tom tjednu, počevši od vrha države, preko mnogih kulturnih
društvenih institucija pa do vjernika, želimo približiti makedonskom narodu i
svim građanima Makedonije lik te svete naše sugrađanke. U tom tjednu očekujemo kako
će se dogoditi mnogi značajni susreti i tek tada ćemo vidjeti koliki je
pastoralni impuls ovog jedinstvenog događaja.
Ove se godine, 26. kolovoza, navršilo 106 godina od rođenja
bl. Majke Terezije. Ime je to koje je ostalo upamćeno po posebnom odnosu prema
siromasima. Također, njezina ideja i djelo nastavljaju postojati kroz rad
sestara Družbe Misionarki ljubavi na svim kontinentima i u mnogim državama. Kakva
je ostavština Majke Terezije u Makedoniji?
Svima je poznato
da je Majka Terezija na svoj način „zadužila čovječanstvo“ time što je na jedan
izvanredno znakovit način upozorila suvremeni svijet na siromahe, posebno na najsiromašnije
među siromašnima, da je to njezino upozorenje utjelovljeno, očito je u
postojanju sestara Družbe Misionarki ljubavi i tolikih pridruženih zajednica
koje nastavljaju njezino započeto djelo. Doista, na svim kontinentima i mnogim
državama. Kada me pitate koja je ostavština Majke Terezije u Makedoniji,
odgovor je težak, no pokušat ću. Prvo, čini mi se da nema u Makedoniji čovjeka
koji ne zna za Majku Tereziju. Kod većine ljudi ta činjenica pobuđuje svojevrsni
ponos te se imenu Majke Terezije često pridaje „naša Majka Terezija“. Time se
vidi koliko su makedonski narod ili, bolje rečeno, građani Makedonije ponosni
na nju. U nedostatku medijskih instrumenata još za njezina života – unatoč tomu
što je bila u Skopju četiri puta – to su ostala samo sjećanja. Međutim, postojanje
Memorijalnog centra Majke Terezije u
Skopju i namjera da nakon proglašenja svetom uzdignemo na razinu svetišta, to
mjesto će oživjeti njezinu prisutnost u ovoj zemlji. Za nas vjernike ona je trajno
ostavila vjersku baštinu, to znači: kvalitetnu molitvu i osjetljivost prema
siromasima, što je ovdje u Skopju i Makedoniji postala svojevrsna tradicija.
Čini mi se da je i na nevidljiv način ona prisutna jer je sav puk osjetljiv na
siromašne, potrebne, i prisustvo njezinih sestara u Skopju, koje ovdje žive i
rade, trajni je znak njezine ostavštine. Željela je i uspjela je sama otvoriti
redovničku zajednicu u Skopju. U tom činu vidimo kako nije zaboravila svoje korijene
– svoj rodni grad. Nadam se da će sada ta karizma i taj znak još više zaživjeti
upravo kao baština Majke Terezije u Makedoniji.
Jesu li Makedonci svih vjera
svjesni poveznice između Kalkute i Makedonije te da je u njihovoj zemlji rođena
i jedno vrijeme živjela jedna od najpoznatijih osoba, rekli bismo ikona 20.
st.? Kako pravoslavna većina gleda na jednu sveticu katoličke vjere iz njihove
zemlje, a kako Albanci-nekatolici s obzirom da je Majka Terezija bila Albanka?
Na ovo pitanje želim odgovoriti s malom sujetom. Ne bih
volio da se to protumači kao zavist, ali je činjenica ponajprije da cijelo
čovječanstvo poznaje Majku Tereziju kao: „Majka Terezija iz Kalkute“, a ogromno
mnoštvo i ne zna da je iz Makedonije. To je razumljivo jer sve što je u životu
radila i ostvarila, vezano je uz Kalkutu. Razumijemo i prihvaćamo tu činjenicu,
ali nam je malo žao što se i u mnogim životopisima ispušta ta činjenica da je
ovdje rođena i da je temelje vjere, pa rekao bih i misijsko zvanje dobila u
Skopju. Slijed događaja ju je rano odveo preko Zagreba za Irsku, pa za Indiju i
konačno u Kalkutu. Govoriti o povezanosti Kalkute i Skopja skoro je nemoguće. Posjetio
sam njezin grob u Kalkuti, ali vrlo je malo ljudi odavde – nešto malo više iz
Hrvatske koji su bili na njezinu grobu, ali iz Kalkute nažalost nitko nije
osjećao potrebu posjetiti Skopje. Jasno, ovo nije prigovor, nego činjenica da malo
Skopje i ogromna Kalkuta između sebe nisu povezani. Vjerojatno da siromaštvo
jednog i drugog grada kao i naroda otežava bilo kakav vid veće povezanosti.
Što se tiče drugog dijela pitanja, već sam u prvom odgovoru
spomenuo da kod svih stanovnika Makedonije postoji svijest da je Majka Terezija
rođena u Skopju i naravno već to pobuđuje ponos. Kod vjernika je taj ponos popraćen
jednom dubokom vjerskom povezanošću i blizinom kojom mi vjernici častimo one
koji su se svetošću podigli tako visoko kao Majka Terezija. Čini mi se da nema
vjernika katolika u Makedoniji a da ne štuje na poseban način Majku Tereziju.
Kada govorimo o drugim kršćanima – spomenuli ste pravoslavnu većinu – čini mi
se da je poštovanje pravoslavne braće prema osobi i djelu Majke Terezije vrlo veliko.
Jasno, čašćenje kao takvo nije prisutno u Pravoslavnoj Crkvi. Iskustvo Zavjetnog
dana „svakog petoga u mjesecu“ pokazuje da na tim vjerskim okupljanjima
sudjeluju i pravoslavni vjernici, pa i drugi koji u Majci Tereziji osjećaju
blizinu i štovanje, a mole i zagovor. Očekujemo da će kanonizacija doprinijeti
još bližem ekumenskom dijalogu s Pravoslavnom Crkvom jer je život Majke
Terezije i njezino služenje takva vrjednota na koje smo pozvani jednako svi
kršćani pa i vjernici drugih religijskih zajednica. Vjerujem da se pravoslavna
braća raduju ovom događaju i da će aktivno sudjelovati u Tjednu sv. Majke Terezije. Što se tiče pripadnosti albanskom narodu,
jasno da je ona ponos i radost. Na poseban način katolicima, a i svim Albancima
koji nisu katolici. Jedan mali narod koji ulazi u povijest čovječanstva s tako
pozitivnim likovima kao što su svetci, a oni su uvijek heroji duha, biva
ponosan. Osjećamo tu blizinu kad god se o Majci Tereziji nešto događa ili razgovara
da je apsolutno prisutno divljenje i poštovanje prema toj velikoj ženi našega
vremena.
U ovim ne baš pogodnim vremenima vjerujem da će kanonizacija
Majke Terezije doprinijeti ponajprije miru, zatim većoj suradnji i međusobnom
uvažavanju jednih prema drugima tako da bi Majka Terezija na svoj način ostala
poveznica kvalitetnijih međunacionalnih, međuvjerskih, religijskih i društvenih
odnosa. Jedan takav lik kao što je ova svetica samo može obasjavati i
nadahnjivati pozitivnošću, i stoga vjerujemo da će tu pozitivnost prepoznati
svi ljudi dobre volje. Za nas katolike je osobito značajno što je temelje svoga
vjerskoga odgoja primila u našem gradu, u našoj Crkvi i da su joj učitelji i
duhovnici bili oci isusovci Hrvatske provincije. To je na njezin život ostavilo
trajni trag. Tako je sigurno ta nadahnuća nosila kroz cijeli život.
Još za života Majke Terezije
pojavila su se izvješća o „netransparentnosti“ trošenja donacija i novca koje
je Red dobivao. Takve vijesti, knjige pa i dokumentarni filmovi među iskrenim
ljudima izazivaju zgražanje... Kakav je motiv blaćenja jedne osobe koja je svoj
čitav život provela u brizi za druge?
Ponajprije bih istaknuo rečenicu sv. Šimuna kod prikazanja u Hramu: „Ovaj je evo postavljen... za znak osporavan“
(Lk 2,34). Isus je jasno govorio: „Mene
su progonili i vas će progoniti.“ Na drugom mjestu: „Ne može biti učenik nad
učiteljem.“ Jednom riječju život Majke Terezije je znak komu će se protiviti.
Zašto? Jer je njezin način života za sebe izazov, upozorenje i poziv. Jasno da
onaj koji se osjeća dotaknutim i pozvanim nasljedovati ju u njoj prepoznaje
Isusovu osobu i uz svaki rizik nasljeduje nju, tj. Krista. Cijela povijest
Katoličke Crkve prepuna je primjera velikih likova koji su se znali odreći,
žrtvovati i doslovno slijediti Krista u siromaštvu i služenju potrebnima. Nije
li Isus trajno „izazivao“ svoje suvremenike na osudu i kritiku što se ponašao i
govorio drukčije nego što su oni željeli ili što je Zakon predviđao? Po meni,
motiv blaćenja osobe Majke Terezije je isključivo njezina neprikosnovena
odlučnost nasljedovati siromašnoga Krista. Takav život ili poziv na
nasljedovanje ili traži izgovor napadajući upravo ono što je njoj bilo
najsvetije, a njima napadačima služi kao obrana. Tako je to bilo u Isusovo
vrijeme i tako će kod autentičnih kršćana biti do kraja svijeta. Naše vrijeme
koje je izričito materijalističko, konzumističko i hedonističko ne zna
razmišljati – čak ni ne može – izvan tih kategorija. Kada se u ljubav, tako
istinito kao što je Majka Terezija živjela, umiješa mentalitet novca, onda u
očima tih ljudi ostaje samo novac kao vrjednota, a sve druge vrjednote padaju. Kako
to da knjige, filmovi ne pokazuju škole, bolnice, nebrojene dobrotvorne
ustanove koje je Majka Terezija osnovala, gradila, uzdržavala, a da osobno
nikada novac nije imala u rukama. Vjerujem da ona osobno nikada nije raspolagala
i da je u Duhu ostala stalno slobodna od svih materijalnih dobara. Sjetimo se
samo kako je sumu od Nobelove nagrade odmah uputila na račun izgradnje bolnice.
Takvih događaja je bilo i još sada traju, hvala Bogu, ali će biti uvijek temom
zlonamjernih koji time manipuliraju. Kao primjer spominjem Vatikansko blago i
Muzeje koji su predlagali da bi to Vatikan mogao prodati i podijeliti
siromasima, a odgovor je jasan - to nije vlasništvo, nego kulturno bogatstvo čovječanstva
i zato ne raspolaže s time Papa… tako i donacije Majke Terezije nisu bile njezine
osobne, nego dar dobronamjernih donatora koji su znali da iz njezinih ruku
sredstva neće ići nikamo, nego u korist siromaha. Ona nije vodila računskih
knjiga jer milosrdna ljubav čini, a ne računa. Transparentnost ne traže oni
koji su donirali jer su sigurni da je donacija dobra, nego transparentnost
traže manipulatori. Zaključio bih, žao mi je iskrenih ljudi koji se „zgražaju“,
a da nemaju kritičke svijesti prepoznati i razlikovati manipulaciju od istine. Uostalom,
tko je u Raspetom Kristu prepoznao Kralja Svemira?, a ipak je Isus Gospodar
Gospodara i Kralj Kraljeva.
Čitajući komentare u medijima
na proces proglašenja svetim, zaključili smo kako se mnogi ljudi ne razumiju u
terminologiju pastoralnog djelovanja na rubovima, često među bolesnima kojima
nema pomoći... Kako najlakše definirati teologiju Majke Terezije i njezina
djelovanja među odbačenima i usamljenima?
Svačiji život je jedinstven, neponovljiv i misterij.
Jednako tako svaki čovjek ima svoje poslanje koje treba ispuniti u svom životu.
Uopće je teško ulaziti, a pogotovo razumjeti misterij poslanja pojedinih ljudi
koji izrastaju u veliko stablo i koji postaju uzdignuti znak kao što je Majka
Terezija. Danas je jasnije nego ikada, osobito u djelovanju pape Franje koji stalno upozorava na
poslanje Crkve kao takve, a prema tome i vjernika kao takvih, da su poslani,
pozvani djelovati među ljudima koji su na rubovima, bolesnima i odbačenima. Uostalom,
ova Godina Božanskog milosrđa sve nas je suočila s činjenicom da je naš
Gospodin Isus trajno bio okrenut prema malenima, grješnima, bolesnima i
potrebnima. Nije li slao učenike da navješćuju riječ, liječe bolesne i izgone
zloduhe. Cijelo kršćanstvo je pozvano na tu djelatnost. To nije socijalno pitanje,
nego vjersko, spasenjsko: „Jer ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni“ (Mt
9,12). Majka Terezija je, ako hoćemo reći u teologiji svoga djelovanja,
prepoznala dvije datosti Isusova života.
Prvo je – što ona često spominje – Isusova riječ s križa: „Žedan
sam“ (Iv 19,28b). Ona je u Isusu Raspetom prepoznala i njegovu oporuku: „Što
god ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili“ (Mt 25,40).
Očito da je željela utažiti žeđ tolikih žednih i gladnih, umirućih, koji su na
križu svoga života poput Krista. Očito je da je želja služiti snažna i da ne
može postaviti granice i razlike komu da, a komu ne, nego je jednostavno: onaj
koji je potreban, njemu treba pomoći.
I ovdje je druga značajka njezine teologije, a to je:
događaj Milosrdnog Samaritanca. Ta Isusova prispodoba se ne obazire na Zakon ni
na propise, ni na strahote, ne sluša obzire, nego sluša samo jedno, a to je
srce i u srcu ljubav. Jasno je da je Samaritanac stranac, nije svećenik, nije
levit, ali je čovjek koji sluša Zakon svoga srca, riskira i vrijeme i novac da
pomogne potrebnom. Čini mi se da se u ta dva, recimo, okvira događa život Majke
Terezije, tj. Vapaj s križa: „Žedan sam“ i Isusova prispodoba o Samaritancu: „Idi
i ti čini tako“ (Lk 10,37). Te dvije rečenice, po meni, sačinjavaju svu
teologiju Majke Terezije. Danas je to još vidljivije ukoliko se suočavamo sa
sve većim raskorakom bogatih i siromašnih u sukobu pada vrjednota i opće
pomutnje u pitanju što činiti za čovjeka. Model njezina života je uistinu
poruka našem vremenu.
Kada je Majka Terezija 1979.
dobila Nobelovu nagradu za mir, rekla je kako je najbolje promicati mir kroz
voljenje svoje obitelji i njezinih članova... Je li to bila vizionarska poruka
čije značenje svakim danom sve više shvaćamo?
Svi su svetci na svoj vlastiti način i proroci. Prorok je
Božji čovjek koji nutarnjim svjetlom milosti neke stvari ako i ne vidi, osjeća.
Tako vjerujem da je Majka Terezija, koja je onda već obišla cijeli svijet, mogla
osjetiti veliku opasnost koja prijeti čovječanstvu, ne samo zbog ratova, nego zbog
činjenice što ljudska savjest rađa zlom u krivoj savjesti u kojoj se zlo
nastanjuje u srcu i, kako Isus kaže, sve počinje iz čovjekove nutrine: zle
misli i zle čini. Dekadentna savjest razara čovjeka, a odmah time razara i obitelj,
a kad se razori obitelj, društvo ne može postojati. Makar ga pokušavaju
(društvo) održati snagom oružja i sile, to ne ide. Upravo ovih dana slušamo
vapaj pape Franje o ogromnom licemjerju našega vremena. Narodi koji govore o
miru donose deklaracije, a u isto vrijeme naoružavaju mnoge zavađene narode
samo radi materijalnog dobitka. Kojeg li licemjerja: govoriti o miru, a prodavati
oružje; izglasavati zakone protiv obitelji, dopustiti pobačaj i eutanaziju…
Majka Terezija je očito putujući po svijetu, to uočila i slutila kamo to vodi. Međutim,
moramo prihvatiti činjenicu s poštovanjem i divljenjem da je Majka Terezija
provodila sate moleći, u molitvi, klanjanju i da se može govoriti o stvarnom
vizionarskom putu i poruci čega smo mi sada svjedoci. Tako nam ona ima pravo
ostaviti oporuku, a to je: da je najsigurniji put mira – obitelj koja je u
milosti i miru.
Kako komentirate činjenicu da
su se u svijetu pojavile misli kako „Majka Terezija pripada svim religijama“?
Iako to zvuči veoma pozitivno, čini se kako ima nekoliko negativnih konotacija...
Rekao bih ovako: činjenica je da je Majka Terezija građanka
i građanin cijeloga svijeta. Ukoliko religije – barem većina – propovijeda i
širi svijet autentičnih vrjednota kao što je poštenje, život, obitelj,
solidarnost, mir, itd. Jasno da sve te religije u njezinu životu i ponašanju
mogu prepoznati „utjelovljenje“ neke od tih vrjednota koje ta dotična religija
propovijeda i živi. S druge strane, mi kršćani vjerujemo da je Bog Otac svih i
nema razloga da ne voli svoje stvorenje. Ono što ne ide zajedno je Bog i zlo.
Ta činjenica da Bog Stvoritelj ljubi svoja stvorenja dala je Majci Tereziji
„legitimaciju“ da čini dobro svakom potrebnom čovjeku bez da pita kojoj vjeri i
religiji pripada. Ta njezina otvorenost je vjerojatno ovoj rečenici dala povoda
ponavljati da Majka Terezija pripada svim religijama. Međutim, ono što ne
smijemo zaboraviti – i to je važno istaknuti – u čije je ime Majka Terezija sve
to činila? Onaj mali križić na sariju i krunica koja je trajno bila u njezinoj
ruci jasno poručuju komu pripada i u čije ime čini dobro. Ne može se ni vidjeti
da je ta žena kršćanka koja ne propovijeda riječima, ali čini djelima ono što
je njezin Zaručnik – Žedni Isus – činio. Ne treba zaboraviti da je dnevno
nekoliko sati provodila u molitvi i da je svaku šansu u danu, bilo na putu ili
u kući, iskoristila za razgovor s Bogom. Tako da ova tvrdnja pripadnosti svim
religijama stoji ukoliko pripadaju vrjednote svim religijama, ali njezino opredjeljenje
kao osobe nesumnjivo je da je katolička redovnica, koja je svu svoju snagu
crpila iz jedinstva s Bogom i baš zato je mogla ispuniti Isusovu riječ: budite
svršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski (Mt 5,48) ili motu ove Godine milosrđa:
Budite milosrdni kao Otac (Lk 6,36).
Nas ne smeta što mnoge religije vide nadahnuća u njezinu životu jer je to
zapravo u biti misija – poslanja – u konačnici svakog kršćanina, a to je: biti
znak. Nije li Isus rekao: „Po tome će znati da ste moji učenici ako imate
ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,35). Jedini znak kršćanstva po kom se
prepoznajemo je ljubav. Kamo sreće kad bismo tako znakovito mogli živjeti
ljubav kako je to živjela ona.
Misija Majke Terezije, kako
je sama isticala, bila je briga za: „gladne, gole, beskućnike, osakaćene,
slijepe, gubavce, sve one ljude koji se osjećaju neželjenima, nevoljenima,
zanemarenima od društva i koji su postali teret društvu“. Danas je, čini se,
još više siromašnih nego prije. Možemo li kazati da je ispunila svoju misiju?
Sve dosad rečeno upućuje, čini mi se, da je Majka Terezija
ispunila svoju misiju, i to ne kao završetak, nego kao početak. Zašto? Jer je
svojim načinom života i služenja pripravila i još bolje obnovila Isusov put
pristupa prema čovjeku. Pontifikat pape Franje jasno očituje da su, ne samo on,
nego nebrojeni pokreti u Crkvi poneseni jasnim prepoznavanjem: prestala su
vremena značajnih govorenja i nastupila vremena značajnih činjenja. Kada
govorimo o činjenju, onda mislimo na Isusovo pranje nogu ili onu scenu kada je
pozvao učenike da vide tko je najviše darovao za Hram, kada je upozorio na onu
udovicu koja je bacila dva novčića, a time je darovala sav svoj žitak. Sa strahopoštovanjem
iščitavamo Matejev izvještaj o konačnoj Proslavi Krista i pitamo se na kojoj
strani toga svečanog suda stoje danas stavovi Crkve. Je li na strani
blagoslovljenih: „gladan bijah - nahranili ste me, žedan bijah - napojili ste
me…“ (Mt 25,35) ili, ne daj Bože, na onoj strani koja će čuti riječi: „Što god ne
učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste…“ (Mt 25, 45); „Odlazite
od mene“ (Mt 25,41)... Po meni, Majka Terezija je utjelovljenje, kao i mnogi
svetci u povijesti Crkve, evanđelja koje se u tom času povijesti treba
prepoznavati kao Božji ponovni navještaj. Majka Terezija je svetica našeg
vremena i za naše vrijeme.
U svijetu koji se brzo
razvija, u kojemu se brzo živi i često se nema vremena ni za sebe, a kamoli za
druge, što nam poručuje Majka Terezija?
Razvoj čovječanstva ide u dva pravca. Nažalost, oba vode u
još veću nesigurnost. Tehnička kultura vodi u jaku ekonomsku moć jer jedna
manjina čovječanstva postaje bogata, a većina ostaje siromašna. Drugi pravac je
relativizam. Brzi razvoj i dezinformacija čini čovjeka siromašnim u duhu jer
nema kritičke svijesti procijeniti istinu od laži, dobro od zloga i u
relativizmu gubi osjećaj prave vrjednote. S jedne strane već sv. Ivan Pavao II.
upozorava na tzv. civilizaciju mraka, a razvijeni kontinenti kao što su Europa
i Amerika vode u civilizaciju gubitka čovjekova dostojanstva, a sam život
postaje na neki način samo ekonomska vrjednota – što i nije civilizacija? Kao
kršćani iako vidimo tu situaciju, ne smijemo biti ljudi bez nade jer je
Gospodar povijesti Bog. Poruka Majke Terezije nije ništa drugo nego jedno veliko
svjetlo nade jer je njezin život bila ljubav, a ljubav ne prestaje da se i u
mraku i u beznađu izgubljenih može naći izlaz samo jedan, a taj je činiti
dobro. Međutim, ono što je danas zaboravljeno i, dobro ste spomenuli, najveća
opasnost je ne imati vremena za sebe. Majka Terezija je pokazala i to je poruka
njezina: dnevno nađi vremena za razgovor s Gospodinom (higijena duše) i sav će
svijet poći drugim putem. Papa Franjo nas je upozorio u jednom intervjuu
govoreći pozitivno o Crkvi po cijelome svijetu: Imamo mnogo Majki Terezija.
I na kraju: preporučam vjernike Skopske biskupije, Apostolskog
egzarhata u Makedoniji, grada i sebe u molitve čitatelja Katoličkog tjednika da i sada u ovom događaju Bog, po zagovoru sv.
Majke Terezije, blagoslovi nas i njezin rodni grad koji bi rado bio znak i
baštinik njezine karizme.
Nema komentara:
Objavi komentar