„Novi“ kineski zakoni u svezi s religijskim slobodama

Sredinom rujna 2016. u Kini se pojavio novi nacrt zakona koji bi trebao regulirati religijska pitanja te tako zamijeniti onaj iz 2004. koji je sada na snazi. Kao usporedba, novi nacrt ima 74 članka i za skoro 30 stavki je dulji od zakona iz 2004. te se tiče brojnih segmenata svih religijskih zajednica u toj najmnogoljudnijoj zemlji. Unatoč činjenici što je predviđeno da zakon bude dotjerivan i ispravljan, neimenovani dužnosnici unutar Komunističke partije neslužbeno su novinarima AsiaNewsa rekli da je, iako je riječ o nacrtu, to zapravo konačni tekst.

Novi zakon se, između ostaloga, tiče izgradnje vjerskih objekata, slobode na internetu, rješavanje nedoumica u svezi s budističkim i katoličkim vjerskim osobljem, reguliranje drakonskih kazni za „ilegalne“ religijske aktivnosti te hodočašća i vjerskih putovanja bez dopuštenja države....

Čvrsta ruka Partije

Samim uvidom u predloženi tekst koji bi trebao donijeti mnoga poboljšanja jasno je kako i dalje cjelokupnim životom, pa tako i religijom, rukovodi Komunistička partija Kine. Čitava religijska domena prema novom zakonu i dalje ostaje pod lupom i mora se kontrolirati na svim razinama, od najmanjeg sela, preko grada i okruga pa do čitave države.

Unatoč tomu, na početku nacrta zakona napominje se kako je Kina zemlja u kojoj njezini građani uživaju sve religijske slobode te da nitko: ni pojedinac ni organizacija ne može biti diskriminiran zbog religije.

Ovo je u kontradiktornosti u vezi sa samom jezgrom toga društva, Komunističkom partijom, čiji članovi ne smiju biti pripadnici nijedne religije, čak ni nakon umirovljenja.

Još jedan problem s novim zakonom leži u činjenici da nigdje nije napisana definicija religije, dok je naglašeno što sve pripadnici jedne religije „ne smiju raditi“, a, između ostalog, istaknuti su uglavnom negativni aspekti: dijeliti naciju, prakticirati terorizam, izazivati konflikte s drugim vjernicima ili nevjernicima...

Članak 6 novog zakona kaže kako religija mora biti „vođena“ radi dobrobiti države i da „potpada pod zakon“ te tako sve razine vlasti, pozivajući se na taj članak, mogu intervenirati u većini religijskih aktivnosti (npr. sprječavati procesije, posjećivanje sprovoda, imenovanja biskupa i ostalih religijskih vođa...).

Opet problem Vatikan

U daljnjem tekstu navodi se kako svaka religijska skupina mora biti autokefalna, to jest mora biti neovisna o „stranim centrima moći“. Nažalost, ovo je tradicija naslijeđena iz vremena Mao Ce Tunga koji je želio iskorijeniti religiju, a kada je uvidio da je to nemoguće, pokušao je kontrolirati željeznom rukom pokušavajući uzdignuti „poslušne“ i „nezavisne“ religije.

Najviše su na udaru zbog nove-stare odredbe muslimani, tibetanski budisti i, naravno, katolici s Vatikanom na čelu koji, pri imenovanju novih biskupa, odmah postaju osumnjičeni za urotu i „miješanje u kineske unutarnje poslove“.

Također, Članak 17 kaže kako nijedna religijska institucija ne može nikoga pozvati izvana ako to ne dopusti Državno vijeće za religijska pitanja. Kao rezultat toga npr. teološki seminari u Pekingu, koji su znali ugostiti nekoliko desetaka stranih profesora, sada mogu dobiti dozvole za maksimum dvoje ili troje predavača čime se gubi smisao seminara i okupljanja uopće.

Mjesta bogoštovlja i podzemna Crkva

Što se tiče mjesta bogoštovlja, situacija je još kompliciranija. Aplikacije za izgradnju moraju proći kroz sve razine vlasti, što može trajati mjesecima i godinama. Tek nakon tog razdoblja gradnja može započeti. Tako završeno zdanje može stajati prazno također mjesecima dok se ne dobije uporabna dozvola (članci 19 – 27). Također, specijalne dozvole su potrebite za sve vidove religioznog znakovlja izvan bogoštovnog prostora (članci 29 – 30). I kao stavka na kraju navodi se da izgradnja velikih religioznih statua izvan hramova nije dopuštena. Opet nije definirano što znači relativni pojam „veliko“.

Ovaj zakon se posebno odnosi i na retroaktivno reguliranje kampanje rušenja „prevelikih“ križeva i crkava u Zhejiangu što se odvijalo prije dvije godine. One srušene religijske građevine koje imaju dozvolu morat će ponovno proći proces dobivanja dozvole, ne za izgradnju, nego određivanje normativa koji diktiraju: visinu, duljinu, širinu pa čak i boju i poziciju primjerice križeva, tornjeva, kipova i svega onoga što predstavlja neku religiju

Posebna stavka je navedena u sedmom poglavlju koja se tiče „ilegalnih“ religioznih aktivnosti koje se kažnjavaju „po zakonu“. Nažalost, i dalje je težnja svih zakonskih akata stvoriti „nezavisnu“ Crkvu koja je apsolutno nekompatibilna s Katoličkom Crkvom kao takvom.

Školstvo je i dalje sasvim ostalo u kandžama Komunističke partije, vjeronauk u školi nije dopušten, dok se marksizam i sve ostale komunističke ideologije slobodno predaju na nižim, srednjim i višim učilištima.

Na kraju se može zaključiti: na Istoku ništa novo. Iako novi zakon proklamirano govori o religijskom slobodama, jasno je kako je dug put do toga. Novi zakon zasigurno neće pomoći u tome!

 

Institucionalno „proganjanje“ kršćana

Kao čistu suprotnost religijske slobode, to jest slobode ugnjetavanja većine koju čini radikalna manjina u slobodnim i demokratskim društvima Zapada navest ćemo, blago rečeno, čudan slučaj iz jednog teksaškog školskog distrikta. Ravnateljica mjesne škole dr. Cathy Amonett 16. je rujna 2016. najavila kako će mural Deset zapovijedi u dvorištu morati biti uklonjen, točnije obojen, i to sve zbog prijetnje tužbom ateističkog udruženja Sloboda od religijskih temelja.

Sve je krenulo od pisma spomenuta udruženja u kojem se tražilo da škola ukloni umjetničko djelo-mural kao i natpise dijelova Svetoga pisma prijeteći tužbom. Mural s Deset zapovijedi te citat iz Staroga zavjeta Iz 40,31 prekriveni su američkom zastavom. Kao odgovor na to studenti su u holu škole umjetničkim slovima ispisali Deset zapovijedi.