Kina: Još jedna crkva srušena zbog „urbanih razloga“

Pri državi registrirana crkva u okrugu Licheng u pokrajini Shandong sredinom kolovoza 2018. srušena je jer „sprečava izgradnju parka“. Četiri godine gradska je uprava obećavala dati novu lokaciju vjerničkoj zajednici, ali to nikad nije ispunila.

 

Rušenje je započelo točno u podne kada je oko 100 radnika i policajaca iznenada stiglo pred crkvu. Najprije je uništen njezin interijer, a potom su započeli s pripremnim radovima za rušenje same zgrade, što su na kraju i realizirali.

U videu objavljenom na društvenim medijima može se vidjeti uništeni namještaj, zidovi i odrezana glava Gospina kipa.

Oko 70 članova vjerničke zajednice, uključujući dva svećenika i redovnicu, izašli su 16. kolovoza pred sjedište gradske uprave. Nosili su banere i znakove s natpisima: „Osuđujemo rušenje crkve i tražimo od vlasti razumno objašnjenje!“ te „Vratite mi crkvu, vratite mi srce“.

Prema lokalnim izvorima župnik fra Wang Junbao razgovarao je s općinskim vlastima koje i dalje obećavaju pronaći novi prostor za bogomolju.

Crkva Qianwang izgrađena je 1750. Godine 1958., pod Mao Ce-tungom, zgrada je oduzeta i korištena u druge svrhe. Godine 1987., u skladu s kineskim zakonima koje je naredio Deng Xiaoping, crkva je vraćena Jinan biskupiji i ona ju je registrirala.

No prije nekoliko godina planiran je novi park i rezidencijalni kompleks za gradilište, a lokalna vlada je željela srušiti crkvu. Biskupija je prihvatila odluku vlade, ali ako se pronađe nova lokacija za bogoslužni prostor.

Umjesto toga bez ikakvog upozorenja crkva je uništena. Prema lokalnim izvorima, to je oduvijek bila politika vlade. Tijekom svih ovih godina biskupija je tražila da najprije ima novu zemlju, a zatim bi napustila crkvu, međutim vlast bi uvijek odgovorila: „Odlazite odmah, a kasnije ćemo tražiti zemljište.“

Križni put meksičkih svećenika i vjernika

U subotu, 25. kolovoza 2018. u Meksiku je pronađeno mrtvo tijelo o. Miguela Gerarda Floresa Hernandeza, 49-godišnjeg misionara Svete Obitelji. Nažalost, to je samo jedna u nizu loših vijesti koje dolaze iz te zemlje. Ubojstva, otmice i pljačke postale su stvarnost na koju smo naviknuli čitajući vijesti iz ove najjužnije sjevernoameričke države. 

Uzrok smrti svećenika zasad je nepoznat, a sumnja se da je to djelo razbojnika koji su pokušali orobiti o. Miguela. Tijelo misionara pronađeno je u napuštenom području u gradiću Nueva Italia.

Svećenik je nestao 18. kolovoza, a nekoliko dana kasnije vlastima je podnesena službena prijava. „Ubojstvo se vjerojatno dogodilo zbog krađe njegovog vozila“, izjavio je biskup Herculano Medina Garfias i dodao da ovaj zločin ne bi trebalo povezivati s organiziranim kriminalom. Pozivajući vjernike i svećenike da budu razboriti, biskup Garfias je rekao kako je u takvim trenutcima svaka osoba svjesna da je izložena nasilju, ali Crkva i dalje poziva na pomirenje i opraštanje.

Nadbiskupija Morelia je pak u priopćenju izrazila sućut svećenikovoj rodbini i čitavoj zajednici misionara Svete Obitelji, pozivajući na molitvu u teškoj situaciji nasilja u zemlji i za Gospin zagovor.

O. Miguel Gerardo Flores Hernandez, rodom iz Sombreretea, za svećenika je zaređen 2007. te je služio kao župni vikar u župi Sv. Katarine Aleksandrijske u Jucutacatu. Radio je također u Centru Nazaret koji brine o bračnim parovima, napuštenoj djeci i mladima. Ljudi su ga jako voljeli zbog njegova neumornog rada za druge.

 

Jedna od najopasnijih zemalja za svećenike

 

Kada se priča o progonima i križnom putu kršćana danas najčešće se kao problematični dijelovi svijeta spominju zemlje Azije i Afrike. Međutim, svoju kalvariju kršćani proživljavaju i tamo gdje nisu manjina, kao npr. u Meksiku. Razlog je jednostavan, droga.

Meksiko (Estados Unidos Mexicanos) je država u južnome dijelu Sjeverne Amerike, između SAD-a (duljina granice 3 152 km) na sjeveru, Meksičkoga zaljeva na istoku, Belizea (278 km) i Gvatemale (956 km) na jugu i jugoistoku te Tihog oceana na zapadu i jugozapadu.

Obuhvaća 1 964 375 km² te je najveća zemlja španjolskoga jezičnog područja. Po broju stanovnika (112 336 538 u 2010. ili prosječno 57,2 stanovnika na km²) zauzima treće mjesto među državama američkoga kontinenta (poslije SAD-a i Brazila).

Svećenici često u svojim propovijedima ukazuju na korupciju, spregu politike i kriminala te truli državni sustav, potičući narod da se odupre zlu. Tako su pastoralni djelatnici postali trn u oku onih koji imaju koristi od šverca drogom, otmica i općenito nelegalnih aktivnosti.

Iako bi se moglo pretpostaviti, s obzirom na kilometarske pješčane plaže i kulturno-povijesnu baštinu, kako je glavna ekonomska grana u Meksiku turizam, pokazatelji govore da su to ipak narkotici.

Blizina SAD-a i velika granica s tom bogatom zemljom jedan su od glavnih razloga za većinu problema koje tište Meksiko i njegove biskupije...

 

Narko karteli – paravojska i paradržava

 

Narko karteli, koji su jedni od najjačih u svijetu, u ovoj zemlji su alfa i omega. Članovi narko kartela svakodnevno siju strah i nemaju obzira ni prema komu. Nekoliko stotina tisuća ljudi u posljednjih je 30 godina izgubilo živote zbog njih. Stravične otmice i ubojstva opisivani su u mnogobrojnim knjigama i filmovima, a stvarnost je i jezivija od napisane i ekranizirane. Građanski rat između države i kartela, u kojemu ne pobjeđuje nitko, najgori je po nevine ljude. U obračunima između kartela stradaju slučajni prolaznici.

Prema podatcima posljednjih nekoliko godina, upravo ova država je najopasnija zemlja za svećenike u Latinskoj Americi pa čak i u svijetu. U razdoblju od 1990. do 2012. u Meksiku je ubijen jedan kardinal, 34 svećenika, jedan đakon, tri redovnika i pet angažiranih laika...

Multimedijalni meksički katolički centar izvijestio je kako su u Meksiku ubijena 24 svećenika tijekom šestogodišnjeg predsjedničkog mandata Enriquea Peña Nietoa. Osim svećenika, najugroženiji su novinari i aktivisti za ljudska prava.

Do kada će trajati pogubljenja svećenika u zemlji koja je glavni tranzitni put opojnih droga od Južne prema Sjevernoj Americi? Pitanje je na koje posljednja tri desetljeća Katolička Crkva i vjernici čekaju odgovor, a on, sve se čini, neće stići ubrzo te se križni put kršćana nastavlja i danas.

Od kršćanina se očekuje pomagati onima koji su u potrebi

Tijekom rujna 2018. Heribert Hölz u pratnji svoje supruge Ursule po 89. put je boravio u Bosni i Hercegovini. Ovog neumornog karitativnog djelatnika i dokazanog prijatelja Bosne i Hercegovine, Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije za vrijeme njegova boravka u Sarajevu zamolili smo za razgovor na temu humanitarne pomoći koju šalje u BiH više od četvrt stoljeća...

 

Gosp. Hölz je rođen 1942. u Duisburgu u Njemačkoj. U Drugom svjetskom ratu je izgubio oca kojeg nikad nije upoznao. U poratnoj Njemačkoj je odrastao u peteročlanoj obitelji u veoma siromašnim uvjetima i upravo je to bio razlog da postane socijalni radnik kako bi mogao pomagati drugima.

Vijesti o ratu 1991. najprije iz Hrvatske, a potom 1992. i iz BiH potaknule su tadašnjeg djelatnika Caritasa Duisburg Heriberta Hölza na razmišljanje kako pomoći. Nije oklijevao nego je s prvom prikupljenom humanitarnom pomoći osobno krenuo 14. veljače 1992. prvo u Zagreb u Republiku Hrvatsku, a nakon toga i u Bosnu tj. u Vrhbosansku nadbiskupiju i Banjolučku biskupiju u kojima je ova akcija prisutna sve do današnjeg dana.

Upravo je taj nadnevak 14. veljače neslužbeni datum započinjanja akcije Pomoć Bosni (Bosnienhilfe). Iako su je organizirali djelatnici Caritasa Duisburg do današnjeg dana uspješno je nastavljaju i vode, usprkos mirovini i poznoj životnoj dobi, bračni par Ursula i Heribert Hölz.

S njima smo razgovarali o tome odakle toliko volje i energije pomagati ljudima u Bosni, njihovu viđenju situacije u ovoj zemlji te različitim projektima s kojima su se uhvatili u koštac...

 

Poštovani, odakle Vam tolika ljubav prema BiH i njezinim ljudima kada mnoge ustanove i pojedinci iz inozemstva više ne pokazuju zanimanje za ove prostore?

 

(Heribert) Mogu reći da se dobro sjećam 1991. i mjeseca listopada kada sam vidio slike rata s prostora bivše Jugoslavije. Vidio sam patnje ljudi i to me podsjetilo na moje djetinjstvo. Budući da sam rođen 1942. Drugi svjetski rat sam doživio samo kroz njegove kasnije posljedice. To što sam vidio na TV-u bilo je moje djetinjstvo.

Bio sam uposlenik Caritasa Duisburg i tada sam suradnike zamolio da se organiziramo poslati pomoć u ratno područje kada je rat bio samo u Hrvatskoj. U kratkom vremenu, za Božić 1991. skupili smo 11 000 njemačkih maraka i kamion potrepština. Suradnicima sam obećao da ću pomoć osobno dovesti potrebitima. To je bilo lako reći, ali ja sam išao tamo gdje se pucalo i umiralo. Došao sam u ratnu zonu. U razgovoru sa suradnicima predložena mi je jedna adresa u Zagrebu. Tako sam u veljači 1992. došao u Zagreb i ono što sam vidio nadišlo je moja očekivanja, izuzetno me je pogodilo. Tada sam rekao supruzi da ću samo istovariti pomoć i vratiti se kući, ali kada sam vidio tu patnju onda sam rekao da ne mogu tako. Pokušao sam uspostaviti kontakte u Zagrebu za daljnju pomoć. Da će se iz tog prvog posjeta Zagrebu roditi nešto što će trajati više od 25 godina nisam ni mogao zamisliti. Mogao bih pričati puno o prvom putovanju, ali nije ni vrijeme ni mjesto.

 

Otišli ste u mirovinu, ali i dalje je Vaše srce s ljudima i Caritasom u Bosni i Hercegovini...?

 

(Heribert) Da, točno je, ja sam 11 godina u mirovini, ali sam i dalje svaki dan u uredu u organiziranju i pripremanju pomoći za BiH. Moram reći da ništa ovo ne bi bilo moguće da moja supruga Ursula nije uz mene. Mi smo u ovome zajedno i podržavamo jedno drugo.

 

Kako reagiraju Vaši sunarodnjaci i odgovorne osobe iz društva i karitativnog okruženja na Vaše aktivnosti?

 

(Ursula) Naravno da naš rad ne bismo mogli sami obaviti bez pomoći sunarodnjaka. Imamo i imali smo suradnike koji su bili spremni raditi i pomagati. Mi smo svako tri mjeseca po jedan kamion pomoći slali u BiH. Sve bi to bilo nemoguće bez naših suradnika.

Mi smo tu pomoć skupljali na raznim mjestima. Koristili smo podrum jedne škole gdje se skupljala pomoć i kada bi se nakupilo za jedan kamion, slali smo je u Bosnu. Imali smo puno onih kojih pomažu i znali su reći kad ne bi bilo projekta Bosnienhilfe morali bismo ga izmisliti.

 

Koji je razlog 89. posjeta Bosni i Hercegovini?

 

(Heribert) Razlog je isti kao za 10. 15. ili 25. posjet, a to je pomaganje. Mi u Njemačkoj imamo sve, a znamo da ovdje ljudi nemaju. Jer ako smo kršćani koji vjeruju onda se od nas očekuje da pomažemo onima koji su u potrebi. Ovim pomaganjem dajemo jasan znak kako smo kršćani.

Imamo projekte koji trenutno traju, npr. kumstva u kojima pomažemo obitelji s određenim iznosom novca. Kupujemo ovce za obitelji da mogu imati s čime raditi. Pomažemo škole, posebice Katolički školski centar u Travniku.

Kako biste imali malu predstavu što radimo mogu reći da smo posljednjim posjetom 50 000 eura podijelili u različitim projektima. A za vrijeme pretposljednjeg putovanja u travnju 2018. darovali smo 77 000 eura.

Sve ukupno ovo vrijeme moga rada u Bosni – ako rad pretvorimo u eure – iznos je veći od tri milijuna eura. Tu nisu uračunati kamioni humanitarne pomoći kojih je bilo više od 100.

Mnogi se pitaju kako dolazimo do tako puno novca jer Bosna u njemačkim medijima više ne znači ništa. Sada u Njemačkoj imamo drugih problema. Postoji razlog zašto uspijevamo sakupiti toliko novca. Temelj je toga da smo u cijeloj regiji poznati kao ljudi u koje se donatori pouzdaju da ćemo doći na odredište i osobno podijeliti novce potrebitima.

Mogu reći da oko 10 000 eura mjesečno uplate naši dobročinitelji. Međutim, to znači da mi svaki dan moramo raditi na tome.

 

U svojoj dugogodišnjoj pomoći Bosni i Hercegovini pružili ste potporu brojnim ustanovama, projektima i pojedincima, na koje ste projekte osobito ponosni. Koji Vam projekt najviše leži na srcu?

 

(Ursula) Puno je takvih projekata, mnogih se ne možemo ni sjetiti. Nama je važan trenutno projekt kupovanja ovaca za obitelji, ulaganje u škole, a na primjer, već deset godina pomažemo pučku kuhinju u Zenici i to marmeladom koju pravim. Žene nam pomažu, kuhaju i onda zajedno prodajemo tu marmeladu.

„Projekt marmelada“ je započeo kad smo pomagali jednu izbjegličku obitelj iz Posavine s petero djece koji su živjeli u nekoj ruševnoj kući gdje nije bilo poda nego utabana zemlja. Budući da nismo smjeli od novaca koji se davao za pomoć Bosni njima graditi kuću, jer bi to vodilo u nered, smislila sam taj projekt s marmeladom. Kada sam počela ljudi su nas ismijavali i nisu mogli vjerovati da je to moguće. Nakon tri godine obitelj ima kuću koju je napravila marmelada.

(Heribert) Moram istaknuti da ljudi misle kako je marmelada ništa. Moja Ursula je s drugim ženama za sve ove godine 65 000 staklenki marmelade ukuhala i plasirala. To se prodaje, a marmelada bude skuplja od onih u trgovini, ali ljudi kupuju jer znaju da pomoć ide u Bosnu. To jedino može shvatiti onaj tko se time bavi cijelu sezonu, od jagoda do dunja. Uvijek se nešto radi oko marmelade i sve od kuće.

S tom obitelji smo i dalje u kontaktu. Sada imaju osmero djece, a ja sam kum posljednjem djetetu. Kad god ih posjetimo, oni kažu da smo im darovali novi život.

 

Kakvu suradnju imate s našim Caritasom i s drugim Crkvenim tijelima u Bosni i Hercegovini?

 

(Heribert) Općenito mogu reći da je suradnja odlična. Mi smo ljudi Caritasa. Ja već 51 godinu radim u Caritasu. Kako ja ne živim ovdje i ne poznajem zemlju bio bih lud kad ne bih stupio u kontakt i povezao se s Caritasima. Tako da koristimo njihove strukture, posebice u Sarajevu i Banjoj Luci.

Sretan sam što smo ostvarili dobru suradnju, a preko njih i s mnogim župama. Bez pomoći Caritasa ova pomoć ne bi mogla biti dobro usmjerena.

Često nas znaju u Njemačkoj kritizirati da pomažemo samo katolicima. To nije točno. Ja sam to sveo na jednu formulu kako bismo rekli u Njemačkoj: Nema katoličke gladi. Tako pomažemo svima, npr. u Zenici u pučkoj kuhinji su korisnici ljudi svih nacionalnosti.

Također moram reći da smo obiteljski prijatelji s vrhbosanskim nadbiskupom metropolitom Vinkom. kard. Puljićem koji je bio u našem domu i spavao kod nas. Isto tako smo dobri prijatelji s banjolučkim biskupom mons. Franjom Komaricom.

 

Sigurno nije bilo lako raditi u ovako složenoj zemlji, sa specifičnim mentalitetom našeg čovjeka. Koji su Vam bili najveći izazovi u radu?

 

(Heribert) Moram priznati da ne razumijem u potpunosti pitanje, ali pokušat ću odgovoriti. Za nas je bio najveći izazov izravno stupiti u kontakt s ljudima i tu im je dobrodošlo usmjeravanje i komunikacija na terenu. Ništa ne bi bilo moguće bez prevoditelja i suradnika na terenu koji su nas usmjeravali prema ljudima u potrebi.

(Ursula) Često nam se dogodi da nas razočaraju ljudi kojima pomognemo. Jednoj obitelji kupimo kravu, a oni je nakon mjesec dana prodaju. To nas boli, osjećamo se krivim i onda nas naši suradnici na terenu uvjeravaju da nismo ni za što krivi...

 

U Bosnu i Hercegovinu dolazite još od početka posljednjeg rata pa sve do sada. Zahvaljujući brojnim posjetima i povezanošću s našim čovjekom i različitim organizacijama imate uvid u trenutnu situaciju. Kako Vi gledate na sadašnju situaciju u Bosni i Hercegovini, koje su pozitivne promjene u odnosu na rat i poraće, a što se moralo uraditi više i bolje?

 

(Heribert) Prvo, nije više rat, ne puca se, ne umire se. To je preduvjet da se može nesmetano pomagati, ali BiH je ipak posebna zemlja. To je država koja je politički podijeljena. To ne treba vama objašnjavati jer vi to znate i to živite svaki dan. Ponekad i nama to stvara probleme. Tri naroda i dva entiteta ne „vuku“ zajedno na jedno uže. To i nama kao humanitarcima stvara teškoće. To vidim kao problem, ako se ne bude nešto promijenilo. Ja koji nisam političar ne vidim pozitivnu zraku svjetlosti koja bi ukazivala na neke promjene.

Kako vidim, pomoć će i dalje biti potrebna, dok je ovakva situacija u BiH. Nažalost, ja tu ne mogu ništa učiniti, to je stvar političara. Gdje imam mogućnost reći nešto političarima, do sad sam govorio i govorit ću i dalje...

 

Naša zemlja i naša Crkva, suočena je s problem masovnog iseljavanja. Veliki je broj osobito mladih koji napuštaju Bosni i Hercegovinu i odlaze u zapadne zemlje tražeći bolji život. Kako Vi, kao dugogodišnji prijatelj naše zemlje i naše Crkve gledate na ovaj fenomen?

 

(Heribert) Primijetio sam da mnogi mladi ovdje ne vide svoju budućnost, mogu ih razumjeti. Međutim, ne može se čovjek s time zadovoljiti, mora se nešto poduzeti. Nisam ja izmislio izreku da su mladi budućnost jedne države. Zato puno radimo u pomaganju mladima, ali to je jedan vrlo mali kotačić u cijeloj slici. Moramo biti realistički te znati što možemo učiniti, a što ne. Vidimo taj problem i zato pomažemo u vrtićima i školama.

 

 

 

 

 

Vogošća – mala župa pod zaštitom svetice siromašnih

Na otprilike sedmom kilometru od sarajevske prvostolnice nalazi se Vogošća, jedna od najmlađih župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Iako relativno blizu središta događanja glavnoga grada, zbog zemljopisne lokacije i prometnog položaja, župa posvećena Sv. Majci Tereziji iz Kalkute nalazi se na periferijama Sarajevskog dekanata. Usprkos tomu ima nekoliko posebnosti...

 

Općina Vogošća je smještena na prostoru između Sarajevskog i Visočkog polja. Obuhvaća slivove rječica Vogošće i Ljubine, desnih pritoka Bosne te se proteže od samog ruba Sarajevskog polja – do ušća Misoče u rijeku Bosnu.

 

Nekoć bogat kraj

 

Današnje naselje Vogošća naglo se razvilo nakon završetka Drugog svjetskog rata, zahvaljujući prije svega izgradnji vojno-industrijskog kompleksa Pretis. Iako iz današnje perspektive to izgleda nestvarno, Vogošća je bila poznata kao jedna od najboljih općina u bivšoj Jugoslaviji prema nivou nacionalnog dohotka po glavi stanovnika. To možda i nije čudno ako se uzme u obzir kako se industrija razvijala u suradnji s popularnim Volkswagenom iz Njemačke te SKF-om iz Göteborga u Švedskoj.

Prema sporazumu iz Daytona Vogošća je reintegrirana u Sarajevski kanton, a zbog toga je došlo do odlijevanja većine pravoslavnog stanovništva (oko 35 %) te naseljavanja dosta muslimanskog življa iz istočne Bosne. Prema popisu iz 2013. u Općini Vogošća od 25 000 ljudi danas živi oko 92 % Bošnjaka te 2 % Srba i samo 1 % Hrvata dok je prije posljednjeg rata taj udio bio 4 %.

 

Mlada župa i svećenik „stranac“

 

Prije nego je 2013. vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić osnovao župu Vogošća, posvetivši je tada Blaženoj Majci Tereziji iz Kalkute, njezin teritorij pastoralno su „dijelile“ župe Marijin Dvor te Čemerno-Ljubina. Tim novim preustrojem prostor od – za Sarajlije poznate – Kobilje Glave do Semizovca pripao je novoj župi.

Za razliku od većine vjerničkih zajednica u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, u kojoj su svećenici Hrvati, Vogošća ima jednu specifičnost. Njezin je župnik don Alberto Zornada, rođeni Talijan iz Trsta. No, budući da je svećeničku formaciju dobio u sjemeništu Redemtoris Mater u Puli može se reći da jezičnog nerazumijevanja sa župljanima nema.

Don Albertov životni put ka Bosni krenuo je sasvim slučajno. Prije otprilike šest godina vrhbosanski nadbiskup metropolita Vinko kard. Puljić zatražio je dva svećenika-misionara za novu župu te je njega Neokatekumenska zajednica poslala u Bosnu zajedno s don Davidom Trujillom, sada župnim vikarom u Žepču.

Don Alberto je odmah nakon svećeničkog ređenja dobio pastoralnu zadaću u Vogošći, a papa Benedikt XVI. ga je poslao u misije ad gentes. Prema njegovim riječima to je jedna stvarnost u Katoličkoj Crkvi koja se bavi evangelizacijom dekristijaniziranih područja.

„U Vogošću sam došao s četiri obitelji iz Makedonije, Poljske, Italije i Hrvatske. Ja sam njihov svećenik, tu je 24-ero djece te još nekoliko gospođa koje prate te obitelji, a nisu udate i žive na teritoriju župe“, rekao nam je don Alberto na početku razgovora u župnom uredu napominjući kako župa ima 200-tinjak katolika.

 

Izazovni početci

 

Prema osobnom priznanju nije poznavao Bosnu ni ovdašnje katolike, ali boraveći u Zaječaru i Valjevu dobro je upoznao Srbiju. Budući da je dugo godina živio i u Istri jezička barijera je davno bila probijena, a onda je valjalo razgraditi i onu mentalnu.

Ipak, u svemu tome nije bio sam jer u Vogošću je došao s rektorom sjemeništa Redemtoris Mater dr. Micheleom Capassom. Budući da nisu poznavali nikoga na početku im je bilo izuzetno teško. U to vrijeme nisu imali financijske potpore ni s jedne strane. Usprkos tomu, nisu odustajali te su u komunikaciji sa župljanima i komšijama muslimanima polako rješavali svoje probleme...

„Danas, nakon šest godina mogu reći kako je ovaj kraj postao moja kuća“, istaknuo je don Alberto navodeći kako su katolici u Vogošći zasigurno htjeli Hrvata za svećenika.

„U početku je bilo teško i njima i meni. Nisam kao sad pričao hrvatski, nisam znao povijest Bosne. Nisam znao mnogo o problemima s kojima se susreću obični ljudi. Ali malo-pomalo, uz pomoć Gospodina, počeo sam živjeti s tim ljudima, trpjeti što oni trpe, a njihove problematike su postale i moje“, rekao je Zornada tvrdeći kako je dobro prihvaćen u Vogošći i Bosni te dodao kako se uvijek nađe netko tko napada Crkvu i župnika bez obzira na sve.

„Gospodin svakom čovjeku daje križ, ti napadi su samo jedan dio trpljena. Tada snagu tražim u Kristu jer tko će me prihvaćati ako neće On“, zapitao se don Alberto.

 

Uz Sv. Majku Tereziju

 

Razgovor smo nastavili u kapelici sjemeništa Redemptoris Mater. Inače, župna kuća je postala međunarodno sjemenište tako da se u njoj svaki dan održavaju molitve i euharistija. U kapelici se nalazi i svetičina relikvija, dio kose, a don Alberto je napomenuo kako je izuzetno vezan za Sv. Majku Tereziju budući da je po njezinu zagovoru za vrijeme boravka u Makedoniji dobio mnoge milosti.

„Kada sam zaređen, došao sam u župu posvećenu njoj. Rekao sam 'mama mia', opet me ona čuva, opet je u mome životu. Onda smo zatražili u Rimu moći svetice jer je ljudima bitno imati vidljive znakove njihove prisutnosti“, rekao je župnik naglasivši kako je to jedna „pomoć“ čovjeku budući da u svecu svaki vjernik vidi primjer kakav bi i sam mogao biti.

 

Restauracija crkvenog interijera

 

Crkva u Vogošći trenutno je u sveobuhvatnoj obnovi interijera. Iako je relativno nova – blagoslovljena je 21. prosinca 2008. dok je još pripadala župi Čemerno – don Alberto je zamijetio nedostatak kvalitetnog grijanja.

„Prijašnji župnici su uradili veliki posao. Izgrađena je crkva i župni dvor. Budući da crkva nije bila dovršena odlučili smo ugraditi podno grijanje. Sami znate da Bosna nema ugodnu klimu zimi, a ja sam Talijan. Iskreno, ne prihvaćam činjenicu da na misi zimi, kao i vjernici, razmišljam o tome kako što prije pobjeći zbog hladnoće. Dobili smo donaciju od jednog svetog svećenika i tako smo krenuli u obnovu. S obzirom na to da je za postavljanje podnog grijanja bilo potrebno dosta stvari raditi ispočetka odlučili smo nadograditi kapelicu iz jedne od sakristija koja će biti namijenjena za tabernakul s presvetim. Kako kardinal zna reći 'pusti da te oltar odgaja' odlučili smo malo izmjestiti oltar kako bi vjernici bili oko njega za vrijeme mise tako da nas sve zajedno može odgajati“, rekao nam je don Alberto i priznao kako se dobro ne snalazi u arhitektonskim rješenjima, ali zato ima pomoć svojih suradnika.

Prema planu odlučeno je da se iznad oltara naslikaju četiri ikone iz Corone Misterice te će jedna biti izrezbarena na ulazu u crkvu.

„Dostojevski je rekao da će ljepota spasiti svijet. Koja ljepota? Kristova ljepota koja je po njegovu utjelovljenu ušla u društvo u svijet. Prije Krista mnogi nisu imali dostojanstvo, npr. žene, djeca i robovi... Danas se priča o ljudskim pravima, a ona polaze od Isusa. Zato sve oko nas − umjetnost, glazba, liturgija, arhitektura, svećeničko poslanje pa i grijanje mora biti u službi čovjeku koji se želi približiti Kristu“, istaknuo je župnik Zornada održavši nam kratku katehezu o važnosti lijepo uređenoga i skladnoga crkvenoga interijera.

 

Njihov je bog novac...

 

Usprkos činjenici da je župa mala don Alberto kaže kako je izuzetno važno što nije sam u pastoralnim zadaćama. Osim bogoslova i svećenika njegove zajednice tu su i suradnici u Pastoralnom vijeću te članovi obitelji koje pripadaju Neokatekumenskom putu.

Na nedjeljnoj misi u crkvi bude 30-ak ljudi u prosjeku, a župa se može pohvaliti različitim molitvenim skupinama.

Što se tiče mladih ustvrdio je kako ih nema mnogo, jer je većina otišla za Švedsku ili Njemačku. Ne smije se zaboraviti da su ovdašnji katolici protjerani već 1992., a 1996., nakon reintegracije, vratili su se većinom oni koji su bili u izbjeglištvu u Sarajevu. Obitelji koje su tada došle, sada odlaze...

„Otišli su trbuhom za kruhom. Na kršćanski način bi se to moglo reći njihov Bog je novac. U ime novca se ide svugdje. Sada upravo imamo primjer dvije obitelji koje su bile vrlo aktivne u crkvi, imali su poslove, ali su sve to ostavile, napustile župu i zajednicu te otišle u Zagreb“, rekao je svećenik Zornada naglašavajući kako su to veliki izazovi, a budući da trenutno nije mogao pojmiti taj problem šutio je desetak sekundi ne znajući što reći...

„Ako čovjek nađe Krista, i ako treba oskudijevati, to je njegov križ. Nije istina da se u Bosni živi loše. Živi se bolje nego u Hrvatskoj. Zaista država ne funkcionira dobro kao Hrvatska, Italija ili Španjolska, ali ljudi žive dobro, ljudi se pomažu. Mi smo ovdje dobili donacije od raznih ljudi, pa i od muslimana, u Italiji to ne postoji. Kad se akcija radi za nekoga svi sudjeluju, svi daju“, nastavio je don Alberto i razmišljao o tom strahu koji se javlja u svakom čovjeku.

Kako je razumio, u Vogošći i Bosni ljudi imaju strah od budućnosti, plaše se za svoju djecu...

„Ako nedostaje Kristov odgovor, koji izlazi iz srca, jedino je rješenje bježati“, ustvrdio je i naveo da je on sam takav bio u ljudskim odnosima. Napomenuo je da je u Makedoniji s još dva bogoslova spavao u baraci i da nisu imali što jesti. Osjetio je siromaštvo i istaknuo kako je opasnije siromaštvo duhom koje se ne može izliječiti „ako ti netko da 50 maraka“.

Naglasio da zna što čeka one koji odu, jer je na svojoj koži osjetio tko je stranac budući da je godinama živio u Hrvatskoj, Srbiji, Izraelu... Napomenuo je da je ljudima koji odlaze, bez prijeke potrebe, bog novac, a on traži žrtvu i najviše stradaju obiteljski odnosi, prijateljstva, zdravlje te na kraju župa i vjernička zajednica u kojoj su ponikli...

 

Neokatekumenske obitelji dobro prihvaćene

 

Nakon župnika razgovarali smo s Nikolom Trajkovom, porijeklom iz makedonske Strumice, koji sa suprugom Sanjom ima osmero djece, a posljednje se rodilo prije samo mjesec dana...

„U Bosni smo od 2011. kao dio poslanja i misije ad gentes gdje su još tri obitelji i kao takvi smo dio župe Vogošća. Radimo kateheze, za mlade odrasle i stare... Bacili smo sjeme i rodila se zajednica ljudi koji se okupljaju oko Božje riječi i euharistije“, rekao nam je Nikola i ustvrdio da kao Makedonac nije imao problema uklopiti se u Bosnu i mentalitet njezinih građana. „Imam troje djece koja idu u školu, izuzetno su dobro prihvaćeni. Kao obitelj imamo prijatelje među ostalim vjerama i nacijama i nemamo nikakvih problema“, istaknuo je Nikola.

Budući da je ljeto i nema ispita, bogoslovi neokatekumenskog sjemeništa koji dolaze iz šest zemalja i više kontinenata su na odmoru tako da smo bili uskraćeni za razgovor s njima...

 

Odlasci su problem mnogih zemalja

 

Poslije obavljena posla u Vogošći pili smo kavu i neobvezno razgovarali s vlč. Joštom Mezegom. Jošt je rođen kao drugo od desetero djece u svojoj obitelji u Sloveniji. Njegov poziv za svećenika rodio se u Neokatekumenskom putu gdje je ušao 1999., a 2006. je osjetio poziv za svećeništvo. Primljen je u sjemenište Redemptoris Mater u Vogošći 2011. te je bio prvi svećenik iz tog sjemeništa koji je 2014. zaređen za svećenika i inkardiniran u Vrhbosansku nadbiskupiju. Kao neokatekumen boravio je jednu godinu u Burkini Faso u Africi. S tim iskustvom te boravkom u Bosni može uspoređivati život u više zemalja. Rekao nam je kako u Africi buja život. U samo jednoj župi za Uskrs bilo je i više od 500 krštenja... Broj katolika i kršćana stalno raste u Africi, dok je zamijetio kako se u Sloveniji i BiH rađa sve manje ljudi i sveprisutno je iseljavanje. Naglasio je kako se i iz Slovenije, koja je za mnoge bh. građane obećana zemlja, iseljavaju ljudi koji, na prvi pogled, imaju dobre poslove i lijepo žive...

Da smo u Vogošću došli praviti reportažu 1996. zasigurno bi teme bile neimaština, humanitarna pomoć, povratak i materijalna obnova porušenoga, a susreli bismo više ljudi i djece. Na prijelazu tisućljeća središnja tema bi bila pronalasci poslova župljanima te izgradnja crkve. Danas, kada se može reći kako je skoro sve obnovljeno, kako vidimo obitelji imaju posla, a crkva je izgrađena i dodatno se uređuje iznutra, ljudi odlaze zbog crnih, možda i imaginarnih, slutnji o budućnosti. U odnosu na poraće zasigurno da je život u Vogošći 2018. bolji.

Očito je da pitanje trenda gibanja pučanstva u svijetu, pa i Hrvata, treba ispitivati i dati odgovor na nekoj višoj razini. Dok dođe odgovor i rješenje za to pitanje bitno je spasiti vjerničke zajednice. Kako smo vidjeli iz primjera Vogošće Neokatekumenski put je jedan od dobrih načina te borbe.

 

Kako je Vogošća dobila ime?

Cjelovit tekst odgovarajućeg dijela povelje kralja Bele IV., koji se danas u Vatikanskim arhivima, u kojemu je sadržan izvod iz ranije povelje bana Ninoslava kaže kako se jedan dio posjeda bosanske biskupije nalazio „in supa Vydogossa Lubinchi, apud ecclesiam beate Virginis“. Kako se u tekstu vidi ovdje se govori o crkvenoj općini pod imenom Vydogossa, mjesto (selo?) Lubinchi i za crkvu posvećenu Djevici Mariji. Razvidno je i postojanje župe Vydogosse, bar do polovine XIII. st. Ovo svjedočanstvo je, zasad, jedini podatak pisanih izvora o postojanju Vydogossae u srednjem vijeku.

U domaćim izvorima srednjega vijeka termin Vogošća nikada se ne spominje, ali ga ima u formi Vogošta i Godošta već u najstarijim turskim defterima polovinom XV. st.

 

Tko su neokatekumeni?

U prvim stoljećima Crkve katekumeni su bili odrasli ljudi koji su se obraćali na kršćanstvo, te se pripremali na krštenje. Neokatekumeni ili Neokatekumenski put jedan je od novih crkvenih pokreta koji je osnovao Španjolac Kiko Argüelo te Carmen Hernández 1964. u Madridu.

Neokatekumenski put je stigao najprije u Hrvatsku 1977. i to u Split. Može se reći da je splitski nadbiskup Franić bio vrata ovog pokreta za Crkvu u Hrvata.

Godine 1990. Neokatekumenski put je priznao Sv. Ivan Pavao II. kao itinerarij (plan ili opis putovanja) katoličke formacije valjane za društvo i za današnja vremena.

U Vrhbosanskoj nadbiskupiji pokret je počeo s održavanjem kateheza 1997. u Sarajevu i 1999. u Žepču.

U naselju Vogošća osnovano je jedno od 85 sjemeništa u svijetu na Neokatekumenskom putu koji izražava spremnost da bude suradnička snaga biskupima i svećenicima, a nipošto nešto odvojeno od župnoga pastorala i biskupije.

Odrastati kao katolik u muslimanskom Pakistanu

Biti Kristov sljedbenik u jednoj od službenih islamskih država sa sobom uvijek nosi dozu neizvjesnosti što donosi sutra. Takav je slučaj i s kršćanima koji žive u Islamskoj Republici Pakistan, koji se nalaze u stalnoj strepnji od lažnih optužbi, progona, zatvaranja pa čak i smrti. Ali vjera ostaje i opstaje...

 

Islamska Republika Pakistan geografski je smještena u južnoj Aziji, a omeđena je četirima državama: Indijom, Afganistanom, Kinom i Iranom, dok je na jugu Arapsko more koje je dio Indijskog oceana. Ova nekadašnja britanska kolonija samostalnost je stekla 1947. kada se većinski muslimansko pučanstvo organiziralo u novu državu, dok je ostatak činio današnju Indiju. Devet godina kasnije, 1956., Pakistan je postao prva zemlja na svijetu koja se proglasila islamskom. Sve do 1971. ova dalekoistočna država sastojala se od dvaju dijelova: istočnog i zapadnog. Potom je istočni dio postao nova republika – Bangladeš.

Prema podatcima s posljednjega popisa pučanstva iz 2006., Pakistan je imao oko 166 milijuna stanovnika. To ga čini šestom najmnogoljudnijom zemljom svijeta: poslije Kine, Indije, SAD-a, Indonezije i Brazila. Od toga, apsolutna većina su muslimani – prema nekim procjenama čak 96,5 %, dok ostatak čine uglavnom hindusi i kršćani kojih je, procjenjuje se, oko 2 %. Od toga je polovica rimokatolika, a druga polovica pripada protestantskim zajednicama čiji je službeni naziv Pakistanska Crkva (Church of Pakistan). Ustavom je određeno da je islam državna religija, dok manjinski vjernici nemaju sve slobode u ispovijedanju svoje vjere. Stoga se Pakistan smatra jednom od zemalja s najvećom stopom vjerske netolerancije.

 

Sporni Zakon o blasfemiji

 

S obzirom na to da u posljednje vrijeme često dolaze informacije o stradanjima kršćana u Pakistanu, treba uzeti u obzir činjenicu da je na snazi još uvijek kontroverzni Zakon o blasfemiji koji predviđa smrtnu kaznu za svako vrijeđanje islamskih svetinja... Prema procjenama u posljednjih 10-ak godina u Pakistanu je 1 200 osoba optuženo za bogohuljenje. Ovaj sporni Zakon, kako kažu stručnjaci za međunarodno pravo, daje prostora muslimanima Pakistana da osobne protivnike među kršćanima ili drugim manjinskim vjerskim skupinama eliminiraju ili utječu na to da oni napuste zemlju. Stoga su kršćani prisiljeni biti itekako oprezni u odnosu prema muslimanima jer i najmanja prijava protiv njih može biti fatalna.

 

Iskustva iz prve ruke

 

O svemu tomu, svoje životno iskustvo za web-stranicu UcaNews, priča rođeni Pakistanac, katolik Faisal Mushtaq koji je prije 10-ak godina bio frustriran zbog nedostatka radnih mjesta u svom rodnom gradu Sialkotu, u pokrajini Punjab, pa je donio tešku odluku o preseljenju u južni dio – u grad Karachi.

Sada ovaj 32-godišnji otac dvoje djece radi kao vodoinstalater i vratar, a ima plaću oko 115 dolara mjesečno, što je manje od službene minimalne zarade. No, ima i dodatnih 80 dolara mjesečno za pranje automobila.

Biti katolik u duboko religiozno konzervativnoj islamskoj zemlji nikad nije bilo lako, ali Mushtaq je naučio opstati i tražiti prihvaćanje muslimana.

„Dok je većina ljudi bila prijatna, neki od mojih muslimanskih suradnika nerado su jeli ili pili sa mnom“, rekao je Mushtaq koji je shvatio da često nije moguće promijeniti način razmišljanja ljudi.

„Moji roditelji, koji sada žive sa mnom u Karachiju, sudjeluju u nedjeljnoj misi u našoj crkvi, ali ja to ne mogu činiti zbog svog zauzetog rasporeda rada“, kazao je ovaj Pakistanac i naglasio kako u školama postoji stereotipizacija i nasilje nad kršćanskom djecom, međutim u višim razredima škole stvari postaju bolje.

 

Kršćani vole svoju domovinu

 

Pakistan je država stvorena prvenstveno kao utočište za vjerske i etničke manjine na hindu-većinskom potkontinentu, ali njezina temeljna načela pluralizma i vjerske tolerancije su vremenom erodirala.

Ipak, mnogi katolici i pripadnici drugih vjerskih manjina ostaju odani svojoj domovini i bili bi spremni položiti svoje živote za nju. Usprkos tome muslimani često ignoriraju probleme koje imaju manjine.

Neki katolici-Pakistanci usudili su se govoriti o problemima s kojima su se susretali u prošlosti samo zbog svoje vjere. Drugi navode trajne zlouporabe ili zanemarivanje njihovih problema na koje ukazuju.

„Dok sam odrastao u Karachiju, bio sam suočen s diskriminirajućim stavom svojih učitelja samo zbog moje katoličke vjere“, rekla je 22-godišnja studentica novinarstva Jennifer Michael. Navela je da se stvara toliko loše okruženje u kojemu čovjek preispituje svoje porijeklo i počinje shvaćati kršćanstvo kao nešto loše.

Nastavnici islamskih studija i urdu jezika su joj govorili da se prepiše u kršćansku školu.

„Htjela sam odustati, ali moja obitelj me zadržala i ohrabrila da prakticiram moja vjerska uvjerenja bez straha“, prisjetila se Michael.

„Međutim, nakon odrastanja, više se nisam suočila s tim pitanjima, ljudi su postali tolerantniji. Prijatelji i nastavnici s kojima sada komuniciram na sveučilišnom kampusu tretiraju me kao jednaku njima“, ustvrdila je.

Steve Watson, koji radi u popularnoj slastičarnici u Karachiju, istaknuo je da je većina kaznenih postupaka zbog navodnog bogohuljenja bila u Punjabu. Također je podsjetio na smrtonosne terorističke napade na katoličke crkve u Lahoreu, glavnom gradu te indijske države.
„Život nikada nije bio lagan, ali to me nije spriječilo življenju katoličke vjere“, rekao je Watson, ukazujući na diskriminaciju pri zapošljavanju u državnim poslovima i raspodjeli državnih stanova.

Tridesetogodišnji programer iz Karachija Sunny Sameer pozdravio je slobodu koja postoji pri prakticiranju kršćanstva, ali se požalio na prijetnju koju donosi Zakon o blasfemiji.

„Te zakone su iskoristili ljudi kako bi sproveli svoje osobne osvete, osobito u Punjabu“, rekao je Sameer. Zabrinut je zbog činjenice da bilo tko komu se zamjeri ili tko ima osobnu ljutnju prema njemu može razmišljati o dolasku do njegove imovine pomoću lažnih optužbi za blasfemiju.

Sameer je rekao da se mladi kršćani ne protive izravno Zakonu o blasfemiji, već žele da se neovlaštena manipulacija njome smanji.

Ostale su još uvijek neke predrasude muslimana koji ne bi dijelili posuđe za jelo i piće s kršćanima ili da jedu s nemuslimanima.

 

Mali koraci naprijed

 

Kršćanski kolumnist i aktivist Norbert J. Almeida privukao je pozornost komentarima na Twitteru koji su govorili o oštrim aspektima muslimanskih odnosa s nemuslimanima.
On je proizveo svojevrsni šok u zemlji kada je bio jedan od najboljih polaznika na islamskim studijama, unatoč tomu što je bio jedini nemusliman na odsjeku. Također je tweetovao da je na katoličkom sprovodu njegova oca bila muslimanska većina kolega što je jedan veliki pomak za tu zemlju.

„To je Pakistan u kojem sam odrastao i koji volim“, rekao je Almeida i dodao da se nada kako će ta otvorenost s vremenom postati široko ukorijenjena.

Na kraju se može zaključiti da život kršćana u Pakistanu sa sobom uvijek nosi neku neizvjesnost, a njihovi problemi rijetko kada izlaze u javnost. To se osobito odnosi na aktualni trenutak kada Pakistan i druge islamske države, u kojima kršćani trpe progone, nisu u žiži medija. Ipak, ostaje nada da će i politički lideri Pakistana učiniti sve kako bi dokinuli ili izmijenili sramotni Zakon o blasfemiji. Međutim, iz iskustva sa Zapada dug je put do demokracije i pluralizma.

 

Žrtva je žrtva, bez obzira u ime koje ideologije je zločin počinjen

U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji se, prema odlukama Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, i u Hrvatskoj obilježava kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima sugovornika smo našli u Aniti Martinac, predsjednici Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH. 

Anita Martinac rođena je 1973. u Mostaru gdje danas živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Gradu na Neretvi. Sudionica je Domovinskog rata te nositeljica Spomenice Domovinskog rata te dviju medalja Ljeto ‘95. i Oluja.

Književni uradci su joj zastupljeni u brojnim međunarodnim i domaćim zbornicima. Često sudjeluje na različitim manifestacijama i književnim susretima.

Članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Matice hrvatske, udruge Hrvatska žena, Napretka te je predsjednica Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH. Bavi se humanitarnim i volonterskim radom u kulturnim projektima i djelovanjem kroz razne udruge.

Za sebe kaže da djeluje i radi u skladu s vjerskim, odgojnim, moralnim i zakonskim normama za dobro svog naroda. Svoju ljubav prema umjetnosti pretočila je u korisno društveni rad. Borac je za istinu i zagovornik pravde te nam je bila izvrstan sugovornik na temu totalitarizma te odstranjivanja ostataka autoritarnih sustava iz hrvatskog društva...

Na početku nam recite što je to zapravo totalitarizam?

Kao što to i sama riječ govori totalitarizam je krajnost apsolutističke vladavine, politički sustav koji je na vlast došao i održavao se nasilnim putem, kršeći pri tome temeljna ljudska prava i slobode poznate u današnjim demokratskim sustavima.

Najjednostavnije rečeno, riječ je o političkom sustavu pod kontrolom jednog čovjeka ili jedne skupine koji je na vlast došao zločinom i tako se i održavao. Dakle, to je potpuna suprotnost otvorenom pluralističkom društvu i pravnoj državi.

 

Zašto je Europska unija donijela odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

 

Poznato je da čitav moderni svijet pa tako i Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina, jer žrtve koje su još žive ili obitelji žrtava zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznaje njihovih patnji.

Donijeti odluku o obilježavanju jednog takvog dana je najmanja satisfakcija koja se mogla učiniti, te na ovaj način Europski parlament potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kao bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava.

Također je poznato da je Europski parlament u svojoj preporuci za obilježavanja ovog spomendana naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji.

U Hrvatskoj se tako obilježava 23. kolovoza, a podsjećam na taj dan 1939. potpisan je njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, poznat kako Molotov-Ribbentrop, kojim je postignut sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi.

U slobodnom svijetu na taj dan organizirani su i prosvjedi pod nazivom Dan crne vrpce s ciljem upoznavanja svijeta o prikrivanju zločina.

Godine 2008. potpisana je izjava većine članova Europskog parlamenta za uspostavu dana sjećanja, koji je potvrđen točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. U završnom dijelu Rezolucije pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU-a, država kandidata za EU kao i zemalja povezanih s EU-om, na usvajanje i provedbu te Rezolucije.

Kao predsjednica udruge Središte Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH, mogu reći da udruga svoje aktivnosti obavlja prema Rezoluciji Vijeća Europe br. 1096 o „Mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima“ od 27. lipnja 1996., Rezoluciji Vijeća Europe br. 1481 o „Neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ od 25. siječnja 2006., Rezoluciji Europskog parlamenta o „Europskoj savjesti i totalitarizmu“ od 2. travnja 2009., Deklaraciji Hrvatskog sabora o „osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990.“ od 30. lipnja 2006., te Rezolucije Doma naroda Parlamenta Federacije BiH „o osudi totalitarnih režima“ iz 2006.

Želim naglasiti da je ovaj Dan sjećanja, spomendan na desetke milijuna ljudskih žrtava čiji su životi, zbog izopačenih totalitarnih ideologija nacional-socijalizma, fašizma i komunizma te njihovih sumanutih ciljeva, naprasno prekinuti.

 

Koje su države u tome najviše napredovale? Kako u „demontiranju naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica i BiH kao kandidat za EU?

 

Možemo ocijeniti da je razvoj demokratskog društva najveći čimbenik u osvješćivanju i edukaciji o totalitarnim režimima. I napredak društva, odnosno pozitivan razvoj zemlje doprinosi demontiranju naslijeđa.

Hrvatska kao članica EU-a donijela je niz zakonskih akata, ali po mojoj osobnoj procjeni ipak nedovoljno mjera u rasvjetljivanju prošlosti, jer, nažalost, na javnoj sceni i danas postoje pojedinci i političke skupine koji osuđuju pojedinačna i masovna ubojstva u „u ime rase“ ili „u ime nacije“, ali istovremeno na različite načine pokušavaju minorizirati i opravdati masovna ubojstva počinjena „u ime klase“. Međutim, zločin je zločin, a žrtva je žrtva – bez obzira u ime koje ideologije je zločin počinjen.

Tijekom XX. stoljeća hrvatski narod je osobito platio visoku cijenu svog opstanka. „Zahvaljujući burama i neverama“ kao posljedicama tih ideoloških sukoba, kao i nametnutom nam Domovinskom ratu, hrvatski narod je pretrpio ogromne, izravne ili neizravne, demografske gubitke. Ta pogibelj osobito je bila izražena na prostorima BiH, zbog čega i danas trpimo teške posljedice.

Bez obzira što ne postoji opće nacionalno suglasje o prošlosti, kao što uostalom ne postoji ni o sadašnjosti ili budućnosti, odnos prema žrtvi je opće civilizacijska stečevina iz koje proizlaze i određene javne, znanstvene pa i političke ocjene. Upravo zbog tih općih civilizacijskih vrijednosti, ali i budućnosti, dužni smo sačiniti poimenične popise žrtava totalitarnih sustava, stvarajući tako preduvjete za vraćanje osobnog digniteta žrtvi i ostvarivanja zajamčenog prava na „posljednji počinak“.

Najviše je po ovom pitanju napravila Njemačka, koja je lustrirala kompletan represivni aparat nekadašnje Istočne Njemačke. Iznimno puno je napravila i Poljska, kao i baltičke države, te Mađarska. S druge strane, za Albaniju, Bugarsku, dijelom Rumunjsku, te države nastale raspadom Jugoslavije to se ne može kazati.

Bosna i Hercegovina, odnosno vladajuće strukture u zajedničkom cilju moraju donijeti, i provoditi, niz pravnih akata i mjera koje su nužne ka okretanju budućnosti. Upravo onako kako to traži Europska unija.

 

Kako komentirate činjenicu da su zločini fašističkih i nacističkih te većina ostalih, uvjetno rečeno, desničarskih totalitarizama ispitani, a nalogodavci imenovani te suđeni, ako su mogli biti uhićeni, dok s druge strane komunistički nalogodavci su se znali hvaliti i u medijima koliko su pobili ljudi, a bez straha provode svoje umirovljeničke dane?

 

Na našim prostorima, kao posljedica sudara dvaju totalitarnih sustava, dogodio se fenomen da se zločinom pokušavao pravdati zločin. Vjerujem kako postoji mnogo pojedinačnih slučajeva kojima bi se procesnom rehabilitacijom dokazalo suprotno od propisane osude u nekadašnjem režimu u kojem im je suđeno. Također sam sigurna kao se režiranom povijesti koju je komunizam nametnuo učinio daleko najveći zločin nad narodima ovih prostora.

Vrlo je jasno kako se još nismo suočili s ostacima komunističkog totalitarnog režima. Posljedica je to čitavog spektra izvrnutih procesa zbog čega smo još uvijek „tranzicijske zemlje u čekaonici“.

 

Recite nam spadaju li imena ulica i trgova u odluku o „demontiranju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima“? Primjećujete li razliku između gradova i naseljenih mjesta tamo gdje žive Hrvati, Bošnjaci ili Srbi? Kakva je razlika između gradova u Hrvatskoj i BiH?

 

Kultura sjećanja zaprljana je s predugom vladavinom komunističkog totalitarnog režima i ukorijenjenog straha koji je i danas lako uočiti u pojedinim područjima gdje su se dogodili veliki zločini. Također, režirana povijest nametnuta generacijama stvara otpor i to neznanje, odnosno nepoznavanje istine, osnovni je problem zašto je dugotrajan proces demontiranja naslijeđa. Neophodno je suočavanje s prošlosti kakva god da je ona teška jer ignoriranje i potiskivanje problema neće donijeti rješenje. Naprotiv, problem što se više odgađa postaje veći, što se može uočiti u brojnim manipulacijama kroz medije onih interesnih skupina kojima odgovora nestabilnost na ovom području.

Ne vidim razloga da se zadrže nazivi ulica i trgova koji nose imena zločinca kao npr. Josip Broz Tito koji je, sudeći prema navodima inozemnih izvora, odgovoran za smrt više od 570 tisuća ljudi. O njemu kao veleubojici pisali su ugledni američki sveučilišni profesori, britanski i njemački povjesničari, te je svrstan među deset najvećih zločinaca XX. stoljeća. A danas još uvijek imati naziv po njemu je apsurd i sramota za svaku instituciju i obitelj koja živi i djeluje u istoj ulici. Često se može vidjeti također začuđenost turista kada vide kako takvi nazivi još uvijek postoje. Na neki način njeguje se kult idolopoklonstva totalitarnom režimu koji iluzionistički manipulira i koketira sa sadašnjicom.

Takvih je primjera još mnogo, ali ne samo da su ostali nepromijenjeni nazivi iz prošlosti, nego su se dali novi nazivi nedostojni i neprimjereni prema djelima, odnosno zlodjelima imenovanih. Prijedlozi naziva ulica se moraju kvalitetno obrazložiti, a odluke o nazivima donositi odgovorno. Prespori smo u reformama, neodlučni i nesigurni u odlukama, a da bismo bili smioniji i donosili pravovaljane odluke moramo se i potruditi i biti bolji poznavatelji povijesti.

 

Kako omogućiti oslobađanje Hrvata od okova ostataka naslijeđenoga totalitarizma u BiH i Hrvatskoj?

 

Nužno je prvo otvoriti arhive iz države koja više ne postoji. Nakon toga institucionalno donijeti zakonske akte u skladu sa spomenutim Rezolucijama, a također i provoditi mjere te konkretizirati procese koji će donijeti rezultate i jasne pokazatelje. Ovo je veliki posao u koji moraju biti uključeni isključivo ljudi od struke. Povjesničarima se mora omogućiti pristup arhivama i drugim izvorima, kako bi se sutra njihovi rezultati uvrstili u obrazovni sustav, te ostavili za sobom odgovorne znanstvene prosudbe s ciljem neponavljanja pogrješaka prošlosti. Drugo je pitanje mogu li to uopće povjesničari educirani pod diktatom jedne partije, ili ćemo morati biti strpljivi i sačekati nove generacije mladih znanstvenika neopterećenih partijskim dogmama.

Ovdje bih mogla istaknuti jedan pozitivan primjer koji je poduzela Zapadno-hercegovačka županija u BiH, donijevši odluku da u tijeku nastavnog programa jedan školski sat tijekom školske godine bude namijenjen edukaciji učenika o pobijenim svećenicima u Hercegovini. Inicijativa je potekla od Vicepostulature fra Leo Petrović i 65 subraće, koji svake godine organizira Dane sjećanja. Zatim projekti Svehrvatskog groba na Udbini i Groblje mira na Bilima kod Mostara, rasvjetljavanje istine o Golom otoku, te rad Povjerenstva na istraživanju zločina totalitarnih režima, kao i otvaranje arhiva i dostupnost informacija, kako se ovakva zla više ne bi ponovila.

 

Tijekom 20. st. Crkva u Hrvata je trpjela torture različitih „izama“... Za toga vremena ubijeno je više od 660 svećenika, redovnika, redovnica... Netko je izračunao da je Crkva u Hrvata proporcionalno gledano najviše propatila od svih zemalja u istočnoj Europi... Što to zapravo pokazuje i koliko je javnost upoznata s ovim podatkom?

 

Dobro ste zamijetili taj podatak. U državama nastalim raspadom Jugoslavije udomaćilo se mišljenje kako je Josip Broz, za razliku od istočnoeuropskih država, uspostavio „socijalizam s ljudskim likom“. Međutim, o kakvom je tipu vladanja riječ najbolje govori podatak da je Titov režim, po broju ubijenih svećenika, odmah iza Staljinovog. To sasvim dovoljno govori.

Uzroke je lako dekodirati. Komunizam kao totalitarni sustav nije podnosio suživot s drugim hegemonom na istom prostoru, što je Crkva nesumnjivo bila. Kako je riječ o pokretu koji je na vlast došao i održavao se golom represijom, očito su išli na etiketiranje svećenika kao neprijatelja i na kraju na golu fizičku likvidaciju. Za to postoji obilje materijalnih dokaza.

Međutim, dogodilo se nešto o čemu komunisti nisu razmišljali.

U romanu Medaljon pisala sam kako je vjera najjača kada je satiru i ugnjetavaju, a to se tako pokazalo i u ovom slučaju. Činjenica je da smo s jakom vjerom uspjeli u nemogućim uvjetima pružiti obranu i u nedavnom Domovinskom ratu, činjenica je da smo nakon 1945. i doslovce pokolja nad hrvatskim narodom, uspjeli opstati na ovim prostorima i još mnogo teških situacija kada nas je sačuvala vjera.

I danas nam je potrebna snaga vjere, možda više nego ikada. Potrebna nam je prije svega ujedinjenost Katoličke Crkve, otvorenost srca i teološki nauk, ali i korektan odnos s pripadnicima drugih konfesija.

 

Famozni Lex Perković je na neki način, razotkrio pravu anatomiju političke moći u Hrvatskoj. Je li nam lustracija potrebna danas više nego prije?

 

Je li dovoljan jedan slučaj da razotkrije zaostavštine komunizma, postoji li ta politička moć ili je samo prividno jedan slučaj tek otvorio pandorinu kutiju pokazat će vrijeme.

Naravno, značajno je procesuiranje svakog ovakvog primjera u cilju rasvjetljavanja istine o djelovanju jednog totalitarnog sustava koji je primjenjivao velikodržavni terorizam u borbi protiv svojih građana.

Međutim, lustracija je danas izmanipuliran pojam i treba prije svega razmisliti o krajnjem cilju koji se želi ili ne želi postići lustracijom.

Lustracija nije sječa glava. Lustracija je rasvjetljivanje, a do rasvjetljivanja procesa se dolazi otvaranjem i danas zatvorenih i skrivenih arhiva i njihovim znanstvenim izučavanjem. Tek kad to učinimo, moći ćemo kazati da smo otvorili proces lustracije. A sam proces će dugo trajati...

Primjera radi, temeljem Sporazuma o sukcesiji današnja Republika Hrvatska ima pravo na arhiv NDH. Međutim, njega danas drži Vojska Srbije. Isto tako, sve pravne slijednice bivše države imaju pravo na preslike dokumenata svih saveznih organa, uključujući i one KOS-a JNA, SSUP-a i SDS-a, te Saveznog sekretarijata za vanjske poslove te originalnu dokumentaciju svih nekadašnjih republičkih institucija. Međutim, većina toga je još u Beogradu i predmet je mnogih manipulacija. Stoga, uopće ne vidim kako do realiziranja potpisanog uopće krenuti u proces lustracija (rasvjetljavanja činjenica).

 

Članica ste Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Matice hrvatske, udruge Hrvatska žena, Napretka, a i predsjednica ste Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BIH... Recite nam u čemu se sastoji vaš rad, susrećete li se s problemima, kakav je odziv običnih ljudi na ovu temu?

 

Kroz svoj spisateljski rad posvetila sam se temama koje su bile zapostavljene, ili možda je bolje reći teme koje je totalitarni režim režirao i usađivao u svijet suprotnim od povijesnih činjenica i stvarne istine u cilju provođenja svojih ciljeva. S jakom željom za rasvjetljivanjem istine i skidanja sa svijesti naroda nametnutog straha, sramote ili bilo koje posljedice totalitarnog režima, pisala sam prema istinitim događanjima nakon dugogodišnjeg istraživanja. Što sam više ulazila u problematiku, tako se opseg posla povećavao te me na neki način zaduživao da djelujem i više i šire. Smatram da je dužnost svakog književnika da svojim pisanjem svjedoči vrijeme u kojem jesmo, a također ne smije umanjiti odgovornost ni prema prošlosti ni prema budućnosti.

 

Bili ste sudionica Domovinskoga rata i dobili ste Spomenicu za svoje djelovanje... Recite nam koliko vam je to iskustvo pomoglo u istraživanju posljedica totalitarizama u BiH?

 

Teško je o bilo čemu pisati ako nemate suosjećanje, razumijevanje ili osobno iskustvo. Moje osobno iskustvo iz Domovinskog rata pomoglo mi je, ali također i obvezalo me da još odgovornije pristupim ovom važnim temama.

Svaki rat je zlo samo po sebi, u svakom ratu stradaju mnogi nedužni ljudi, ali i u svakom ratu postoje prikrivene istine, motivi i ciljevi. Masama se manipulira, a vojska realizira zapovijedi političkih vođa.

Potreban je odmak vremena da bi se jasno sagledale te činjenice, također i razotkrivanje svih donesenih odluka, akata i drugih relevantnih činjenica.

Nažalost, neke odluke Međunarodnog suda u Haagu koji je podlegao političkim utjecajima i donio odluke koje nisu u skladu s činjenicama mnogo su štete već sada nanijele određenim narodima. Koliko ćemo se posvetiti i ozbiljno shvatiti kolika je naša odgovornost sudjelovati u iznošenju istine takvu ćemo budućnost i imati.

 

Na kraju, koje je Vaše mišljenje: je li danas totalitarizam u opadanju ili porastu, to jest, koliko je on živ danas?

 

S obzirom na to da živimo u demokratskom društvu i težimo u svemu gore rečenom trebao bi biti u opadanju. Edukacija i buđenje svijesti svakog pojedinca je dugotrajan proces i zahtjeva strpljenje i predan rad. I ono što je najvažnije, imamo čelnike institucija koji su na vlast došli voljom naroda, a ne revolucijom i golom silom.

Naravno, imamo i pokušaja nametanja rješenja ili kolektivne krivnje drugim narodima, što je vrlo ozbiljno koketiranje s totalitarizmom.

Nažalost, učenici iz totalitarnih režima teško se odriču stečenog znanja i imanja, da se tako izrazim, a oblačeći novo ruho koketiraju kroz jednostranačku orijentaciju, nespremni na demokratski dijalog, te ispred svega stavljaju osobni interes.

 

Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju totalitarizma?

 

Jako je važno suočiti se s posljedicama totalitarizma, bez vjere bilo bi to jako teško jer iz nje crpim snagu i za oprost i za pomirbu. Pomaže mi da ne stvaram mržnju i želju za osvetom, daje mi širinu razumijevanja jer me uči ljubavlju prema svakom čovjeku. Nalaže mi da nastavim zagovarati istinu i pisati o istini u cilju dostojnog pijeteta prema žrtvama.

 

Kako komentirate činjenicu da neki župnici za vrijeme blagoslova kuća kod vjernika na zidu vide križ, Isusovu, ili Gospinu sliku odmah pored Titove?

 

Osobno ne poznajem takve ili slične primjere, ali mogu pretpostaviti razloge kakvih postupaka. Važno je u totalitarizmu definirati i režimski totalitarizam drugačiji od klasične diktature, to su oni oblici kada zaslijepljene i zanesene izmanipulirane mase prigrle totalitarizam u svom neznanju i bez prisile usvajaju idolopoklonstvo prema totalitaristima. Takav je primjer bio i Tito. Mnogi od njih uživali su dobra ostvarena žrtvom drugih, a da toga nisu svjesni ni danas, te u toj zahvali još iskazuju poštovanje prema jednom totalitarizmu gledajući sve iz svoje osobne prizme. Tito, komunizam i Jugoslavija su mrtvi i te zaostavštine će vremenom nestati. Na pogrješkama koje su komunisti učinili u Jugoslaviji pokušajmo nešto naučiti. Budemo li „grlili“ Bosnu i Hercegovinu onim žarom kako su komunisti „grlili“ Jugoslaviju, bojim se da ćemo je ugušiti od te silne ljubavi. A takvih tendencija itekako ima... razmislimo o njima!