petak, 5. travnja 2024.

Rumboci - mlada župa starih katoličkih korijena

Presječena regionalnom, i većim dijelom neasfaltiranom, cestom Prozor – Duvno, na sjevernom rubu Ramske kotline gdje se ona susreće s obroncima Pliševice, smjestili su se Rumboci, sjedište istoimene župe koja obuhvaća još nekoliko sela. U jednom od tih sela, Varvari, nalazi se izvor rijeke Rame, po kojemu čitav kraj nosi ime...








Obilazeći područje sjeverne Hercegovine ili južne Bosne, kako tko više voli, ili kako misli da je ispravnije, vođena posljednjim „trzajima“ ljetnoga sunca koji je pržio čitav kraj, redakcija Tjednika posjetila je vjerničku zajednicu Sv. Franje Asiškog u Rumbocima gdje nas je sa svojim suradnicima primio njezin župnik fra Jure Perić.

Najveće naselje

U razgovoru s fra Jurom, ali i studirajući dostupne knjige o ovome podneblju, saznali smo kako je i danas zagonetno podrijetlo i značenje pojma ovog mjesta.

Fra Jeronim Vladić u svojim Urežnjacima spominje i oblik Rudiboci, a fra Ivan Franjo Jukić ovo selo naziva Rumbok.

Logičkim rasuđivanjem ovaj se toponim može povezati s položajem mjesta „na boku rijeke Rame“ ili s „rudom“ bojom rumbočke strane. Također, nije poznato ni kada su Rumboci postali naseljem, ali na temelju pronađenih kamenih kolotraga, ustanovljeno je da se jedan odvojak stare rimske ceste iz Dalmacije spuštao kod izlaza u Ramu, te se pretpostavlja da ovo mjesto spada u starija naselja.

Ipak, osim po broju žitelja sve do osnivanja nove župe Rumboci se ni po čemu nisu izdvajali od ostalih sela. Zapitali smo se zašto je tako...?

Klice osnivanja župe

Za Rumboke se nije znalo jer je svu pozornost „ukrao“ nadaleko poznatiji Šćit gdje se od 15. st. nalazi crkva i franjevački samostan. I selo Varvara je bilo poznatije zahvaljujući pretpovijesnom naselju i ranokršćanskoj crkvi Sv. Barbare. To su razlozi zašto Rumboci, kao naseljeno mjesto, izlaze iz „anonimnosti“ za širu javnost tek osnivanjem župe 1971.

O novoj vjerničkoj zajednici se „šuškalo“ još od 1943., a prilikom gradnje zadružnog doma u Rumbocima 1947., govorilo se o mogućnosti podizanja crkve u ovom selu, pa makar i filijalne, dok je stvaranjem umjetnog jezera bilo jasno da je to neizbježno.

„Kao jedan od razloga osnivanja nove župe je stvaranje akumulacijskoga jezera na rijeci Rami što je otežalo komunikaciju sa Šćitom. Zbog toga se pristupilo osnivanju nove vjerničke zajednice i tadašnji gvardijan i župnik na Šćitu fra Eduard Žilić razgovarao je s blagopokojnim nadbiskupom Čekadom koji je 1969. bio u posjetu Rami. Otprilike u to vrijeme je konačno odlučeno da se osnuje nova župa i odrede granice. Tako je 15. ožujka 1971. dekretom osnovana današnja župa Rumboci koju, osim istoimenog naselja, čine i sela Varvara, Konj Dolac, Zahum i Zvirnjača. Važno je naglasiti da Zvirnjača administrativno pripada kupreškoj općini, ali su je kroz povijest uvijek pastorizirali franjevci sa Šćita“, rekao nam je župnik napominjući kako je tri mjeseca poslije osnivanja nova vjernička zajednica imala župnika - fra Tihomira Salapića i kapelana fra Andriju Cvitanovića koji su odmah započeli s pripremama za izgradnju crkve i župnog stana. No, najprije je trebalo pronaći mjesto.

Nova crkva, visok zvonik

Kako to obično biva, svaki zaseok i većina vjernika su željeli imati crkvu i župni stan za „susjeda“, ili barem u blizini svoje kuće.

„Na kraju je presudila činjenica da su dva domaćina, dva susjeda - Marijan Iličić i Jozo Petrović-Seljankić odlučili darovati dvije njive, jednu do druge, na kojima je bilo dovoljno prostora za crkvu, kuću i prostor okolo. Dozvola za gradnju dobivena je 1. rujna 1972., a u listopadu su počeli radovi. Između nekoliko prijedloga izabran je plan nove crkve i kuće koje je izradio arh. Mišo Subotić, a unutrašnjost prof. Zlatko Ugljen. Posao je povjeren poduzeću Izgradnja iz Konjica“, ustvrdio je fra Jure naglašavajući da je sve napravljeno od donacija domaćih ljudi koji su već tada radili u Njemačkoj i lijepo zarađivali.

Župljani nisu škrtarili kada je riječ o njihovoj novoj crkvi, nego su bili ponosni i željeli su je što prije ugledati. Za vrijeme gradnje mise su se slavile na groblju koje je u blizini.

„Stoji u kronici da je krajem 1974. crkva ugrubo bila završena pa su mise zornice tada slavljene u crkvi, ali samo provizorno. Na proljeće se opet iselilo iz crkve i nastavljala se gradnja tako da je 1976. crkva je profunkcionirala“, rekao je župnik napominjući da je sljedećih godina dorađivana, uljepšavana, popločavana...

Radova uvijek ima, ali fra Jure nam je ponosno kazao kako je ona u potpunosti sređena i nema nekih potreba za intervencijama, a i ptičja gnijezda koja se nalaze na 27 metara visoku tornju nikomu ne smetaju.

Nova je crkva pročeljem okrenuta prema jezeru i samostanu na Šćitu. Zbog strma terena dijelom je ukopana u zemlju. Predviđena je za 800 do 1 200 vjernika – k'o katedrala, rekli bismo.

Površina je molitvenog prostora 224, a kora 105 četvornih metara. Uz pročelje su dvije prostorije, a iza oltara je dosta velik prostor koji je kasnije pretvoren u sakristiju. Gotovo cijelo pročelje, osim prizemnog dijela, je od stakla i naknadno su na njemu i na prozorima sa strane urađeni vitraji. Crkva ima četvera vrata: velika glavna s pročelja, dvoja s bočnih strana i jedna na sakristiji.

Ne treba zaboraviti da na području župe postoji područna kapelica u Zvirnjači koja je izgrađena 1931., i u posljednjem ratu oštećena, ali ubrzo sanirana.

Specifična unutrašnjost crkve

Unutrašnjost rumbočke crkve je zaista specifična, i to zbog vitraja koji daju posebnu svjetlost... Fra Jure nam kaže kako su oni rad akademskog slikara Dražena Trogrlića, a teme koje se mogu iščitati s njih su: Pjesma brata Sunca i Stvaranje kroz pjesmu stvorenja.

Put križa, djelo slikara Josipa Turkovića, izrađen je 1980., a nakon njega su postavljena i dva brončana kipa Sv. Franje i Blažene Djevice Marije. Zanimljivost puta križa su naslikane žene oko Isusa u narodnoj nošnji ovoga kraja. To je djelo akademskog kipara Josipa Poljana, a oltarna menza izvedena je prema nacrtu kipara Zdenka Grgića.

Sve je manje ljudi...

Nakon rumbočke „katedrale“ razgovarali smo o statistikama. Prema kronici župe, za vrijeme osnivanja bile su 444 obitelji s 2 703 člana. Prekretnica je 1991. kada je ovdje živjelo 360 obitelji i 2 250 duša.

„Danas iz božićnog blagoslova obitelji krajem 2018. u župi Rumboci živi 325 obitelji i 1 248 članova. Prema maticama imali smo 20 krštenja, 23 sprovoda, 15 vjenčanja, 14 krizmanika. Ove pak godine bilo je 18 krizmanika“, istaknuo je župnik dodavši kako su Rumboci jedna, za uvjete Vrhbosanske nadbiskupije, župa srednje veličine.

Bitno je napomenuti kako je 1960-ih većina muškaraca u starosti od 20 do 55 godina otišla na rad u Njemačku i Austriju, te ubrzo bivaju izgrađene nove kuće i poboljšana materijalna situacija u župi.

Uz mlade, koji se po završetku školovanja uglavnom nastane u Zagrebu i okolnim mjestima, te se rijetko vraćaju, povremena praksa odlaska čitavih obitelji traje i danas, a još joj se ne nazire kraj, što utječe na demografsku sliku.

 

Ratovi su prolazili, Rumboci su ostajali

 

I ne samo iseljavanja, kroz Rumboke su prolazile mnoge vojske. Prema Ramskom žrtvoslovu, Drugi svjetski rat odnio je živote 169 Rumbočana, a najviše njih bili su civili i uglavnom stradali od četnika 1942.

U posljednjem ratu, 1992. – 1995., ovo se mjesto našlo u neposrednoj opasnosti. Nakon što su Srbi početkom travnja 1992. osvojili Kupres, formirana je bojišnica od Zvirnjače preko Ravašnice do Idovca na Raduši. Prve žrtve borbi bili su rumbočki mladići. Većina je ramskog pučanstva, osim vojnika, izbjegla, ali su se nakon dva mjeseca svi vratili. Za ljetnih mjeseci Rumboci su nekoliko puta granatirani sa srpskih položaja, srećom bez ljudskih žrtava.

Krajem 1992. u Prozoru izbijaju ulične borbe između Hrvata i muslimana u kojima gine nekoliko vojnika iz ove župe. Sukobi su nastavljeni i sljedeće godine na crtama prema Gornjem Vakufu, na Uzdolu i Bokševici. I u tim su borbama, uz ostale, žrtve bili i Rumbočani.

Isto kao i drugdje?

Čini se kako ramski kraj dijeli sudbinu cijele Bosne i Hercegovine jer života ima, ali se pokreće odviše malo poslova. Što je najgore, u potrazi za boljim životom mladi se ne vraćaju u rodne krajeve.

Oni stariji uglavnom se bave poljoprivredom, premda i od toga nema nekih zavidnih prihoda.

U Rumbocima vjernici redovito dolaze na misu, a mladi koji su tu, održavaju molitvene susrete, što župu oživljuje i vraća nadu u opstanak ovog kraja.

Zajednička težnja za napretkom ovog mjesta, koje posjeduje veliki neiskorišten turistički potencijal, ono je što udružuje mještane. Dolaskom lijepih vremenskih prilika, brojne ekskurzije posjećuju Rumboke, ali su to ipak kratki boravci od kojih se ne može razviti posao.

Desna i lijeva ruka župnika

Rumboci imaju Župno pastoralno i ekonomsko vijeće, Framu, ministrante i čitače, a aktivan je i Franjevački svjetovni red. Fra Jure kaže kako se nedjeljama i svetkovinama u župnoj crkvi slave dvije mise, a u Zvirnjači jedna svake druge nedjelje. Posebne svečanosti u župi su na Ivandan, 27. prosinca kada se slavi zajednička pučka misa za Rumboke i Šćit; zatim Majčin dan; Dan Dobroga Pastira; početak i kraj školske godine; Misijska nedjelja i, dakako, patron najmlađe ramske župe – Sv. Franjo Asiški koji okuplja framaše iz cijele Bosne i Hercegovine.

Nakon razgovora sa župnikom na naša je pitanja o svome kraju odgovarao Ilija Šarčević, profesor biologije i kemije u osnovnoj školi, koji već treći mandat djeluje u Župnom ekonomskom vijeću. Oženjen je i otac je jedne kćerkice, i, kako kaže, ako Bog da iduće godine doći će druga beba.

„Suradnja s prethodnim župnikom, kao i s fra Jurom, iznimno je uspješna. Naše vijeće se redovito sastaje, a posebice u proljeće kada imamo pripreme za Uskrs, te pred Božić. Obično razgovaramo o planovima koje treba izvršiti. Sastajemo se u novoj dvorani koju smo započeli graditi prije tri godine. U njoj se održavaju priredbe, predstave, simpoziji te predavanja. Što se tiče lokalne zajednice, ona je pogođena, kao i ostale u BiH, bijelom kugom i iseljavanjem ljudi preko granice“, ustvrdio je i rekao da ovdje nema industrije, te se ljudi bave turizmom, poljoprivredom pa su sezonci-uposlenici u Hrvatskoj. Posebice je istaknuo problem samaca kojima se prikuplja pomoć kroz rad župnika i ŽEV-a, te im se kroz zajedničko djelovanje s Framom iziđe u susret.

Upravo smo o Frami razgovarali s Marijom Franjić, njezinom predsjednicom. „Naša je Frama osnovana 1999. i imala je 70-ak članova. Danas se taj broj uvelike smanjio, ali pokušavamo održati naše zajedništvo. Susreti se odvijaju svake subote pod vodstvom našeg župnika koji je naš vječiti motivator i naša podrška“, ustvrdila je Marija, a Ivana Džolan, potpredsjednica Frame, je dodala da rumbočka Frama sudjeluje u brojnim akcijama tijekom godine. Posebice je izdvojila humanitarne akcije kada se pomaže potrebitima, ekološke kada se čisti dvorište i mjesno groblje. „Svake godine se održavaju sportski i glazbeni susreti Frame Bosne Srebrene na kojima aktivno sudjelujemo. Imamo zbor koji animira misna slavlja“, kazala je Ivana ističući da često znaju osvojiti prvo mjesto na sportskim natjecanjima te je zahvalila muškom dijelu Frame na zavidnim rezultatima.

 

Statistike ne obećavaju, ali vjera u bolje sutra ostaje

 

Što reći na kraju? U odnosu na 1991., kada je u župi živjelo 2 250 vjernika, zaključujemo kako je iz ovoga kraja otišao veliki broj mještana. I priroda čini svoje, stari umiru, a ne rađa se dovoljan broj mladih.

Doznali smo kako je nekoć u dolini Rame živjelo više od 20 000 žitelja. No, mnogi su Ramljaci s obiteljima odmah poslije Drugog svjetskog rata, posebice nakon izgradnje Jablaničkog i Ramsko-šćitskog jezera, napustili svoja stara ognjišta tražeći životni prostor. Stvaranjem tih akumulacija potopljene su najplodnije njive, najljepši voćnjaci i pašnjaci, gospodarski objekti u tom krajobrazu. Ali, nažalost, val iseljavanja pučanstva na tom prostoru još nije u cijelosti zaustavljen.

Zasigurno jedan od načina zaustavljanja iseljavanja je pokretanje biznisa i konačno prihvaćanje Rame kao turističkog potencijala koji više neće biti zapostavljen.

Kad se zapitate „Kamo na odmor jedan dan?“, promislite kako ramski kraj uopće nije daleko, a prirodne ljepote koje se tu mogu vidjeti su sve vrijeme na dohvat ruke.

Prezimena u župi

Najstariji rod ovog mjesta su Milišići. Vremenom su se razgranali u Iviće, Iličiće, Šarčeviće (Sandale), Ostojiće, Fofiće, Barabane, Nikoliće-Džolane i Franjiće-Zeliće.

U Rumbocima danas žive još: Anđelići, Baketarići, Beškeri, Burečići, Ćališi, Ćuci, Ćurćići, Džolani, Franjići, Jakovljevići, Jurići, Kapčevići, Kneževići, Kovačevići, Lovrići, Nikolići, Pavlovići, Petrovići, Pivići, Radići, Vidakušići, Zečevići, Zelići i Žutići.

Uz katolike u ovim krajevima živi i nekoliko muslimanskih obitelji.

Duhovna zvanja

Postoji više od 35 duhovnih zvanja iz ove župe. Najviše je časnih sestara franjevki Hercegovačke provincije te franjevaca Bosne Srebrene. Budući da je ovo župa iz koje se mnogo iseljavalo, postoji i duhovnih zvanja u drugim biskupijama i provincijama.

Nabrojimo samo neke: fra Andrija Cvitanović, fra Mijo Džolan, fra Ivan Lovrić, fra Stjepan Lovrić, fra Stjepan Radić, fra Anto Šarčević, fra Ivan Šarčević, fra Luka Šarčević te fra Jure Šarčević koji je rodom iz ovoga kraj, a sada je provincijal Kapucinske zajednice u Zagrebu. Župa je posebice ponosna na fra Franju Barabana koji je sredinom kolovoza imao mladu misu.

Ne treba zaboraviti ni vlč. Jozu Karlića, vlč. Šimuna-Mladena Karlića te don Peru Burećića.

Propagandni video o kršćanima kao špijunima

Video koji su krišom iz Sjeverne Koreje iznijeli članovi nevladine organizacije Glas mučenika – Voice of the Martyrs (VOM), pokazuje kako Vlada te zemlje i dalje kršćane doživljava kao špijune i neprijatelje režima.

U ovom propagandnom videu predstavljena je priča kršćanke Cha Deoksun tijekom velike gladi 1990-ih. U potrazi za hranom i pomoći ona je ilegalno prešla granicu s Kinom i pronašla Boga u jednoj protestantskoj crkvi. Poruka ju je duboko dirnula i odlučila je evanđelje proširiti i u svojoj zemlji nakon povratka. O kršćanima se govori u negativnom kontekstu, te se spominju magija i vračanje. Potajno je formirala podzemnu Crkvu, a zbog njezina siromaštva omogućeno joj je da putuje u različite dijelove zemlje kako bi spojila kraj s krajem (što inače nije dopušteno u Sjevernoj Koreji). Tijekom tih putovanja pomagala je ljudima koji su bili siromašniji od nje, te se povezala s potomcima nekoliko istaknutih korejskih kršćana.

U videu se tvrdi kako su se ove skupine podzemnih kršćana okupljale svake nedjelje kako bi molile, pjevale himne i proučavale Sveto pismo – čak i za vrijeme „najprometnije poljodjelske sezone“. Međutim, uhićena je, i njezino je ponašanje promatrano kao antidržavno djelovanje. Videozapis opisuje nju kao špijunku koja traži novačenje drugih špijuna, što je tipični sinonim za evangelizaciju u sjevernokorejskoj propagandi. Na kraju videa Cha Deoksun je postala „dobar i probuđen državljanin Sjeverne Koreje“. VOM vjeruje da je ubijena egzekucijom streljačkog voda ili je umrla u logoru jer joj se gubi svaki trag.

Videozapis sjevernokorejske Vlade korišten je za obučavanje agenata državne sigurnosti o tome kako identificirati i ušutkati vjernike u Sjevernoj Koreji, istodobno diskreditirajući vjeroučitelje. Također je dokaz da „podzemni kršćani“ u toj zemlji i dalje riskiraju svoje živote za evanđelje, unatoč tomu što žive u državi u kojoj su kršćani najviše progonjeni.

 


Govor mržnje (ipak) pobjeđuje u Iraku

Irački kršćani naučili su važnost „brige o riječima“. U zemlji rastrgnutoj desetljećima nasilja nekoliko riječi može brzo razlikovati prijatelja od neprijatelja.

Riječi vjerskih vođa imaju još veću težinu jer vode ljude na putu mira ili sukoba. Kada veliki muftija Iraka – najveći sunitski islamski vođa u zemlji – govori, ljudi slušaju.

Podsjetimo, prošle godine iračka Vlada Božić je službeno proglasila državnim praznikom. Bio je to pokušaj promicanja „inkluzivnosti“ u zemlji gdje su kršćani preživjeli velike zločine u režiji Islamske države.

Ne čestitati kršćanske blagdane

Veliki muftija šeik Abdul Mahdi al-Sumaidaie 2019. odmah je izdao deklaraciju kojom „zabranjuje muslimanima da se pridružuju takozvanom kršćanskom blagdanu Novoj godini“. Upozorio je i muslimane da ne čestitaju kršćanske blagdane. Mnoge vladine i vjerske vođe ovu su izjavu odmah osudili bez obzira na stranačku ili vjersku pripadnost.

Potom je šef šijitske zajednice Ala'a Abd al-Saheb napisao slične komentare. Budući da kršćani dopuštaju muškarcima i ženama sjediti u istoj sobi, upozorio je da muslimani ne mogu biti nazočni nikakvim kršćanskim događajima.

Zabrinuti poglavari kršćanskih Crkava vodećim su Vladinim dužnosnicima istaknuli da su ovi komentari neprimjereni i potiču muslimane na razdvajanje od kršćana. Ponovljeno je da ova praksa „jača uvjerenje da su kršćani građani drugog razreda“.

Izvršni ured podnio je zahtjev sudu. Međutim, tijekom kolovoza zamolba je odbijena.

„Sud je odlučio odbaciti slučaj koji je povezan s Mahdijem al-Sumaidaieem zbog nedostatka dokaza. Odluka je potvrđena. Što se tiče Ala'a Abd al-Saheba, on je došao na sud bez ikakva službenog poziva i zato je pušten na slobodu“, navodi se u službenoj pravosudnoj odluci.

S jedne strane kršćani su bili zaprepašteni što je sud čak razmotrio slučaj. U Iraku je zakon obično „odsutan“ u ovakvim primjerima govora mržnje.

Kršćani smatraju uspjehom činjenicu da se na sudu razgovaralo o ovom slučaju. Ipak, bilo je veliko razočaranje zbog odluke.

„Mislim da sud vjeruje kako vođa šijita ima ovlasti reći 'ovo je halal (zakonito)', a ovo je 'haram (nezakonito)'. On nije izdao nikakav dokument koji kaže da je slavlje s kršćanima zabranjeno, samo je u medijima to rekao. Muftija u islamu može reći što god misli, ili što god želi“, objasnio je jedan lokalni kršćanin.

„Dokazi su na YouTubeu! Sud je to trebao usvojiti, i to je razlog za osudu“, komentirao je drugi irački kršćanin. Proces je bio rijetka prilika da irački pravosudni sustav provede Ustavne odredbe koje štite kršćane od ove vrste mržnje. Umjesto toga, to je bila propuštena prilika.

„Ovih dana je bolje nego prije. Sjećam se nakon 2003. i američke invazije kada su se ljudi mnogo više opredijelili za imama. Kad god je bilo ovakve fetve, nisu se ni osvrtali kad smo ih pozdravili“, rekao je jedan kršćanin, otac troje djece i dodao: „Živimo u području u kojem su ljudi jednostavni i slijede islamske vođe, a da o tome ne razmišljaju. Bez obzira je li govor pravilan ili pogrešan, govor mržnje vodi do problema i napetosti.“

 Nije sve tako crno

YouTube i druge platforme ispunjeni su primjerima. „Većina problema događa se na društvenim medijima. Kad god postoji govor mržnje, Facebook stranice to koriste za dobivanje lajkova, komentara i dijeljenja. Mnogi koriste neprikladne govore kako bi zaradili na reklamama i klikovima.

Unatoč tomu, ima nade. Mnogi su muslimani frustrirani kako je vjerska netolerancija dovela do toga da je Islamska država upropastila njihovu zemlju. Iako je sud na kraju stao na stranu klerika koji su održali govor mržnje, to ne znači da ga populacija u potpunosti podržava.


Mučenička Crkva u Koreji – od 1784. tu katolici dišu

Kršćanstvo je stiglo u Koreju za vrijeme Joseon dinastije krajem 18. st., i to na jedinstven način. Na taj poluotok nisu došli misionari, što je uobičajena praksa diljem svijeta, već su korejski trgovci iz Kine donijeli sa sobom kršćanske knjige koje su se počele širiti među ljudima, te je prva vjernička zajednica osnovana bez svećenika. 

Kako bi se usporedilo kršćanstvo u Koreji s Crkvom u Hrvata, prevažno je na početku podsjetiti da je, nakon doseljavanja na današnje prostore, hrvatski narod počeo primati kršćanstvo već u 7. st. Tako je kroz cijelu povijest katolička vjera obilježavala i izgrađivala identitet Hrvata. S Korejcima to nije slučaj, što svemu daje dozu originalnosti, specifičnosti, pa i istočnjačke mističnosti...

Smjenjivanje carstava

Za kratki prikaz povijesti Koreje važno je napomenuti kako je taj poluotok naseljen ljudima još prije 6 000 godina. Također, ne smije se zaboraviti stoljetna borba za prevlast triju carstava, Gogurjo, Silla i Baekje. Uz pomoć Kine u 7. st. carstvo Silla zavladalo je čitavom Korejom, ali ipak u 10. stoljeću prevlast je preuzelo kraljevstvo Gogurjo.

Seul postaje središte te zemlje u 14. stoljeću kada nastupa vrijeme dinastije Joseon, a konfucijanizam biva instaliran službenom religijom. Zapravo, puno više od religije – ono predstavlja i stil života. U 15. st. nastaje korejsko pismo zvano hangl, a prvi službeni kontakt s Europom dogodio se u 17. st. kada se jedan Nizozemac nasukao na obali.

Kako je sve počelo?

Katolička vjera je došla u Koreju preko knjiga koje su korejski trgovci u 18. st. donijeli iz Kine. Tako su „apostolima“ Koreje postali obični ljudi te se vjera proširila među seljacima.

Tome je pridonijela činjenica da je Joseon dinastija u Koreji uspostavila socijalni, kulturni i politički sustav temeljen na konfucijanizmu. Budući da je to sustav misli, a ne u klasičnom i isključivom smislu religija, bilo je moguće njegove manjkavosti nadopuniti i kršćanskom porukom.

Poznato je kako su isusovački misionari u Kini nastojali naći poveznice između filozofije konfucijanizma i kršćanstva, a to je privuklo i pozornost Korejaca. Oni su počeli proučavati kršćanstvo iz intelektualne znatiželje te u želji reformirati konfucijanizam.

Jedna od značajnijih knjiga bio je spis isusovca Mattea Riccija Pravo značenje Gospodara neba, te su u njemu prepoznali mogućnost spajanja konfucijskih i kršćanskih ideja o nebu i metafizici općenito.

Među njima je bio i Yi Seung-hun koji je otišao u Kinu, a vratio se u Koreju 1784. kao kršteni vjernik-katolik. On je potom krstio svoje prijatelje i osnovao prvu vjerničku zajednicu u toj zemlji. Vjernici laici su krštavali te samostalno uspostavili svojevrsnu crkvenu hijerarhiju.

Dugo kršćani u Koreji nisu imali svećenika. Prvo su im došla dvojica prezbitera iz Kine, ali su ubrzo ubijeni. U želji i potrebi za svećenikom, vjernici Koreje pješice su putovali do Kine i molili da im se pošalju svećenici. I Papi u Rim slali su pismo s istom zamolbom.

Konačno je sredinom 19. stoljeća tamo stiglo 10-ak francuskih misionara.

Bog kao gospodar neba

Ukratko, središnja ideja prihvaćene kršćanske poruke u Koreji bilo je vjerovanje u Boga gospodara neba. Prije nego što su mogli shvatiti i prihvatiti Isusa Krista kao utjelovljena Sina Božjega i spasitelja, upoznali su i prihvatili Boga stvoritelja i gospodara neba i zemlje. Dok su intelektualci istražujući kršćanstvo, nadograđivali i reinterpretirali svoja konfucijanska vjerovanja, običan puk je u jednostavnoj vjeri razvijao odnos s osobnim Bogom na nebu koji brine za ljude na zemlji.

Istaknuta kršćanska poruka koja je uzburkala korejsku kulturu bilo je shvaćanje dostojanstva svakoga čovjeka i jednakosti svih ljudi. Naime, važan dio društva Koreje bio je status osobe, i običan puk je bio strogo odijeljen od plemića.

Također, mnoge su zapadne kršćanske knjige i molitvenici prevođeni na korejski jezik. Između 1787. i 1801. na korejski je prevedeno više od 80 katoličkih knjiga. Taj podatak po sebi govori o tome koliko se brzo katolička vjera širila i koliko je bilo potrebe za duhovnim štivom.

Razvijanje pojma osobnoga Boga koji je otac ljudima na zemlji, na određeni način značio je odbaciti tradicionalnu društvenu hijerarhiju Joseon dinastije na čijem je vrhu stajao otac obitelji i kralj naroda.

Taj detalj nije nimalo beznačajan jer su upravo zbog toga došli u sukob s vlastima koje su podržavale konfucijanizam, ali i temeljnim budističkim i šamanističkim vjerovanjima.

Zašto su katolici proganjani?

Katolici su posljedično uskoro postali državni neprijatelji. Krivnja im je bila to što su izjednačavali kralja sa slugama, carske službenike sa seljacima i tako rušili hijerarhijski poredak i statusni sustav.

U veoma kratkom roku katolici su postali iznimno brojni te su se javili nasilni progoni. Tako je već u 19. st. oko 10 000 katolika ubijeno zbog vjere.

Progoni i mučeništvo mnogih kršćana koje je uslijedilo zapravo je bilo u skladu s korejskom tradicijom spremnosti na žrtvovanje svega, pa i vlastita života iz odanosti prema najvećem autoritetu, a to je za njih sada bio kršćanski Bog, a ne kralj.

Moderna povijest Koreje

Nakon progona Koreja je odlučila zatvoriti se od svakog „zapadnjačkog utjecaja“, u ekonomskom ili društvenom smislu. Bili su dopušteni iznimno japanski trgovci na obali.

Krajem 19. st. došlo je do sukoba između Japana i Kine jer su obje države imale interes u Koreji. Japan je pobijedio i sve više preuzimao vlast nad Korejom, a od 1910. pretvorio je Koreju u svoju koloniju nastojeći ju transformirati u dio Japana. No, to je 1945. završilo porazom.

Još prije kraja Drugog svjetskoga rata dogovorena je podjela poluotočne zemlje na dvije zone.

Komunistički sjever je 1950. napao jug – što je bio početak Korejskog rata, rata koji zapravo nikad nije završen, iako je prekid paljbe potpisan 1953.

Južna Koreja je od tada gospodarski čudesno napredovala, te iz siromašne zemlje postala jednom od vodećih industrija svijeta. Sjeverna Koreja je pak postajala sve siromašnija i predstavlja bastion totalitarizma.

Zanimljivo, 1949. Katolička Crkva u Koreji obuhvaćala je svega 1% pučanstva s 80 svećenika, a krajem 2013. imala je 5 442 996 članova (10,4% pučanstva) s 4 901 svećenikom i 1 668 župa.

U Južnoj Koreji danas postoje tri nadbiskupije: Seoul, Daegu i Gwangju, zatim 12 biskupija i vojni ordinarijat. Crkva u Sjevernoj Koreji je istinski mučenička i o njoj nema mnogo podataka.

Društvo prožeto katoličanstvom

Sada se može reći kako je Katolička Crkva u Južnoj Koreji najbrže rastuća Crkva u istočnoj Aziji. Danas je otprilike 30% Korejaca kršteno, a 12% su katolici. Zanimljivo, 30% političara u vladi i vodstva u vojsci su također katolici. I sadašnji predsjednik Južne Koreje Moon Jae-in je katolik, i to on posebice ističe.

Kroz 200 godina postojanja Crkve u Koreji katolicizam je smatran religijom napretka i znanosti, a krajem 20. stoljeća Crkva se počela naglo širiti kao predvoditeljica demokracije nasuprot tadašnjem vojnom režimu.

Ona je danas zapravo najcjenjenija institucija u Južnoj Koreji, i to zato jer je društveno aktivan zagovornik ljudskih prava, socijalne pravde, demokracije, mira i pomirenja, posebno u odnosu Južne i Sjeverne Koreje.

Arhitektura korejskih crkava

Crkve su naizgled slične onima u Hrvata, ali kad ih se bolje promotri, vide se brojne razlike. Prvo što može zbuniti je veliki broj protestantskih bogomolja. U gradovima sa svih strana izviruju fluorescentni križevi i tornjevi koji označuju neku crkvu. Korejska legenda kaže da na svaku katoličku u Južnoj Koreji postoji 40 protestantskih.

Kako bi se razlikovale katoličke crkve, redovito imaju na svome pročelju ili zvoniku kip Isusa ili Marije. Unutrašnjost im je poprilično slična, veliki ali jednostavan križ na oltaru, vitraji, klupe u dvama redovima. U većim crkvama su iza stupova redovito ekrani preko kojih oni otraga mogu izbliza vidjeti što se događa na oltaru.

Prema svjedočanstvima onih koji su bili u Koreji, Crkva u Hrvata ima ljepše crkve jer su nastajale kroz povijest i svaka nosi svoj stil i svoje posebnosti, a u Koreji su novijeg nadnevka i slična izgleda.

Mučeništvo...

Kršćanstvo je postalo dijelom korejskog društva nadovezujući se na konfucijanizam, posebno u njegovu prvotnom obliku. Važno je istaknuti i da se kršćanska vjera ispreplela s korejskom kulturom i nemoguće je shvatiti kršćanstvo u Koreji bez shvaćanja i njihove kulture. Kršćanski korijeni posijani su preko male zajednice koja se počela brzo širiti.

Očito se i na primjeru Koreje potvrdilo mišljenje crkvenog oca Tertulijana iz 2. stoljeća, da je krv mučenika sjeme novih kršćana.

Korejski mučenici

Sv. Andrija Kim Tegon je prvi korejski svećenik, zaštitnik korejskih svećenika, ali i cijele zemlje. Rođen je 21. kolovoza 1821. kao plemić, a umro je mučeničkom smrću 16. rujna 1846. Kršten je u 15-oj godini života. Želio je postati svećenikom, a da bi to ostvario, morao je otići 1 500 km do najbližeg sjemeništa u Macaou. Njegovi su roditelji bili obraćenici iz redova korejskog plemstva. On je i prvi katolički svećenik koji je u Koreji umro za vjeru, te je tako postao predvodnikom korejskih mučenika, među kojima su i njegovi roditelji.

Sv. Pavao Chong Hasang rođen je 1795. u Mahyonu. Roditelji su mu bili bogati, ali i posvećeni vjeri te su i djecu odgajali u tom duhu. Njegov otac Augustin Chong Yak-jong bio je intelektualac koji je napisao prvi katolički katekizam na korejskom jeziku. Umro je kao mučenik 1801.

Kada je Pavao navršio 21 godinu, otišao je u Kinu na poslovni put. Tamo je iskoristio priliku i pristupio biskupu Pekinga te zatražio od njega da pošalje misionare u Koreju. Za vrijeme svog boravka ondje primio je sakrament potvrde, učio latinski i teologiju te se spremao za ređenje.

Poslije jednog povratka u Koreju bio je uhićen te je napisao pismo sudcu u kojem je branio katoličanstvo pa je zbog toga mučen i ubijen 22. rujna 1839., a cijela mu je obitelj pogubljena.

Sveti papa Ivan Pavao II. je njih dvojicu zajedno s drugima, ukupno 103 mučenika, proglasio svetima 1984. za vrijeme svojega posjeta Koreji. To je simbolično bila i 200. obljetnica početka Crkve u Koreji podsjećajući na 1784. kada je kršten prvi katolik Yi Sunghun uzevši ime Petar.

Od oko 10 000 ubijenih kršćana papa Franjo je 2014. proglasio blaženima još 124 mučenika čiji su životi istraženi i čije je mučeništvo potvrđeno.