Naselje Marijin Dvor nastalo je kao stambeno-poslovna zgrada poslovnog čovjeka Augusta Brauna, a izgradnja je završena krajem 19. stoljeća. Fasada zdanja rađena je u stilu neorenesanse i klasicizma, a čitavo naselje nazvaše Marijin Dvor, po imenu supruge Augusta Brauna. Zbog jezičke ekonomičnosti sada je općeprihvaćen i naziv «Marindvor». Dakle, ime naselja se ne treba dovoditi u vezu s crkvom koja se tu nalazi, što je česta pojava među turistima i prolaznicima, ali i Sarajlijama.
Zakloni crkvu nek' se šoping-centar vidi
Uputili smo se u taj dio grada k župniku vlč. mr. Luki Brkoviću kako bismo saznali nešto više o župi i biskupijskom svetištu sv. Josipa. Posebno nas je zanimala situacija koja je nastala nakon što se počeo praviti novi tržni centar u blizini crkve kao i pripreme za proslavu patrona. Župnik nas je uspio «uklopiti» u svoj zaista popunjeni raspored te je odvojio svoje vrijeme provesti nas u i oko župne crkve. Prema njegovoj gostoljubivosti vidjeli smo da se vodi načelom kako je bolje da župni ured ima gostiju, jer po onoj narodnoj: »Loša je kuća koja goste nema!»
Svako vrijeme nosi svoje breme. Tako i ovo naše poraće donese nove materijalističke vrijednosti u kojima se ne mari za kulturne vrednote, pa nažalost, ni na crkvu (koja je još i nacionalni spomenik). Moćni gospodarstvenici uz gomilu novca uspjeli su dobiti od mjerodavnih tijela (Grada ili Općine, nebitno) dopuštenje za gradnju novog šoping-centra (jednog od nebrojno mnogo u Sarajevu). Sada gradu «na slavu», u neposrednoj blizini crkve „raste“ zdanje kojemu uopće tu nije mjesto. Nažalost, «marindvorska» crkva više ne može služiti kao svjetionik i pokazatelj nazočnosti katolika u glavnom gradu putniku namjerniku jer se ne vidi iz daljine zbog toga što ju je šoping-centar, kao monolit modernog doba, zaklonio od pogleda s glavne ceste.
«Nesuđena» katedrala
Razgovor sa župnikom, koji je ovdje na službi od 1991. započinjemo u župnom uredu, ali samo nakratko jer smo odmah krenuli u obilazak crkve. Ulazeći u kriptu vlč. Brković nam je pokazao zastrašujuće rezultate gradnje koja se odvija u blizini crkve. Građevinske mašine i temelji «ALTA» šoping-centra napravili su, laički rečeno, pometnju u podzemnim vodama koje sada plave podrum crkve, objašnjava nam zabrinuti župnik. Na ulazu u kriptu može se, doslovno, bazen praviti i župnik u šali, prikrivši brigu o šteti koju voda može napraviti čak i samim temeljima, kaže kako je razmišljao o razvijanju posla s ribnjakom. U kripti se nalaze zemni ostatci nadbiskupa dr. Ivana ev. Šarića pokopani 27. travnja 1997., dok smo još bili pod dojmom posjete Sarajevu sluge Božjega Ivana Pavla II. Dr. Šarić umro je u Španjolskoj 1960., nakon petnaestogodišnjeg izgnanstva ne vidjevši svoju crkvu niti zemlju od 1945. U kripti koja nam u tužnim okolnostima poplave priča svoju priču mogu se vidjeti 16 praznih grobnica predviđenih za mjesne biskupe i tek tada saznajemo pravu namjenu gradnje ove crkve. Prema ev. Šariću, crkva na Marijin Dvoru trebala je biti katedrala, a posvećena je sv. Josipu ispunivši tako želju svoga prethodnika, sluge Božjega Josipa Stadlera.
Prema povijesnim podacima župa je osnovana 1936., a tada je i otpočela gradnja crkve koja je završena 31. ožujka 1940. u okolnostima kada se nad župom i čitavom Europom navlačio tamni oblak najgoreg ratnog sukoba kojeg je čovječanstvo doživjelo.
Autobusno stajalište i parking tik uz crkvu
Obilazeći crkvu svjetlo koje noću izvana osvjetljava crkvu je u nekim dijelovima apsolutno uništeno, tako od 12 podnih lampi njih 5 doslovno predstavlja zamku za prolaznike. Župnik razočarano tvrdi kako grad nema sredstava ovo popraviti, stoga je crkva noću «krezava» što se osvijetljenosti tiče.
Vratimo se u prošlost. Projekt crkve doradio je prof. Karlo Paržik, a sam biskup Šarić je idejni nacrt donio iz Rima. Radove je izvodio Vinko Doutlik, a u gradnji su sudjelovali brojni sarajevski majstori koji su crkvu obložili hercegovačkim i bračkim kamenom. «Marindvorska» crkva je trobrodna bazilika u obliku križa, duga 48, a široka 22 metra. Toranj je visok 31 metar, a kupola 23 metra. O važnosti ove crkve govori i podatak kako je oltar dar samog pape Pia XII. Drugi svjetski rat je spriječio da zavjetna crkva svetog Josipa postane prvostolnica, a prvi župnik vlč. Božidar Bralo osuđen je na smrt vješanjem nakon završetka Drugog svjetskog rata.
«Intelektualno najjača pastoralna postava»
Župa je počela svoj život s oko 8.000 vjernika i zbog egzodusa u dva protekla rata sada ima oko 1.500 vjernika. U poslijeratnom razdoblju broj vjernika se lagano stabilizira. Više od 60 djece ide na vjeronauk, a postoji skoro 100 obitelji u kojima žive mladi.
«Neki župljani 'zanemaruju' svoju župnu crkvu odlazeći na mise u ostale crkve u gradu», žali nam se župnik pokazujući trg Karla Paržika ispred crkve koji često služi za parking i najavljuje gradnju uređenog trga s fontanom, što i dolikuje tako lijepoj crkvi.
Ratni ožiljci su zacijelili, barem na crkvi kao građevini, ali nije zgorega spomenuti kako je na krov palo oko 50 granata, dok su toranj, zvona, sat, svi vitraji, orgulje i vrata bili oštećeni. Trebalo je skoro milijun maraka kako bi se od crkve depresivnog izgleda došlo do sadašnjeg stanja. Ipak crkva je doista bila na prvoj crti bojišnice jer su srpski položaji bili udaljeni ni pola kilometra zračnom linijom.
Na krovu je zamijenjeno 17.000 crjepova, mnogo drvene građe i tri tone bakra. Obnovljeno je i 200 kvadratnih metara vitraja te tako sačuvana neprocjenjiva umjetnička vrijednost.
Iako je obnova uglavnom završena što se tiče ratne štete, uskoro će se morati opet okopavati oko crkve, ovoga puta kako bi se napravila izolacija za temelje.
U župi osim vlč. Brkovića djeluje kao pastoralni suradnik vlč. dr. Mario Bernadić, koji je i profesor tri predmeta na KBF-u u Sarajevu i na teološkom institutu u Mostaru. Kada se razmisli o njihovoj školskoj spremi u šali se može reći kako je ovaj dinamični svećenički dvojac zasigurno predstavlja intelektualno najjaču župu u Sarajevu, a i šire.
Pola godine prije središnje svečanosti proslave obljetnice izgradnje i posvećenja crkve sv. Josipa (19. ožujka) započelo se sa svetim misama svake prve srijede u mjesecu od listopada 2009. U sv. misama sudjelovali su mnogi sarajevski zborovi, propovijedi su bile tematske, a posjećenost je bila dobra.
Ostavljamo župnika koji prima iznenadni telefonski poziv, biti pastoralni djelatnik znači biti 24 sata na usluzi župljanima. Misli su nam podijeljene. Župna zajednica je stabilizirana, tko je mislio napustiti grad to je do sada učinio, a bilježe se i povraci, barem sezonski, i to je dobro. Loše je što vlasti nisu spriječile gradnju šoping-centra. Jasno je kako se danas sve više poštuje samo sila novca i to rastužuje. Odlazimo iz ove župe s nadom kako će vlč. Brković što prije riješiti problematičnu poplavu jer ova «nesuđena» katedrala zaslužuje bolje uvjete.
Nakon 800 godina ponovno crkva
Na Marijin Dvoru, ili u blizini, u prošlosti je postojala crkva, a možda i katedrala. Davne 1238. papa Grgur IX. ustoličio je dominikanca Ponšu biskupom, a on je podigao crkvu s kaptolom u Brdu – Vrhbosna. To «brdo», pretpostavlja se, obuhvaćalo je područje današnjeg Marijin Dvora, Skenderije i Koševskog potoka. Iako nije ostalo mnogo povijesnih spisa o tom razdoblju, a i zbog najezde Turaka zameo se trag toj crkvi, nije i katolicima na ovom području. Skoro 800 godina poslije, nakon što se na ovom području smijenilo nekoliko država i carstava, Sluga Božji Josip Stadler, prvi nadbiskup obnovljene crkvene hijerarhije u BiH želi graditi crkvu na tom području.
Nema komentara:
Objavi komentar