Kenija - većinski kršćanska zemlja koja ima problematične susjede

Kenija je prostrana zemlja koja se nalazi u istočnoj Africi. Njezin teritorij od pola milijuna četvornih kilometara graniči s: Tanzanijom, Ugandom, Južnim Sudanom, Etiopijom i Somalijom. Krajem rujna Kenija je ponovno postala pozornicom za medije iz svijeta jer je rulja koju su činili lokalni muslimani kamenovala trojicu kršćana, radnika...

 Jedan od ubijenih je Fredrick Mukanda Bahati, zidar u Elwaku, Manderi, gradu u blizni kenijsko-somalijske granice gdje je radio šest mjeseci prije nego je ubijen.

Kada su izvan grada Elwaka pronađena tijela trojice muškaraca, za koje se sumnjalo da su Al-Shabaab militanti, lokalni muslimani su pozvali policiju i za odmazdu svoju su ljutnju usmjerili na tri "došljaka" kršćana koji su radili na obližnjem gradilištu.

Svjedok, koji je želio ostati anoniman, rekao je za International Christian Concern: „Fredrick je bio na vrhu nove kuće koju je gradio. Njegovi su pomoćnici bili dolje i miješali malter kad je rulja nasrnula uzvikujući takbir, takbir, takbir. Iz daljine sam vidio kako bacaju kamenje prema Fredericku i njegovim kolegama. Njih trojica su uspjeli pobjeći u obližnji hotel iako su bili teško ranjeni. Muslimani su ih nemilosrdno pratili kamenujući ih na smrt.“

Ovaj se napad dogodio samo četiri mjeseca nakon što su Al-Shabaab militanti ubili četiri strana radnika koji su radili u kamenolomu u Manderi, 3. svibnja. Djelatnici sigurnosti sjeveroistočne Kenije su zbog toga, ali i terorističkih napada u kojima je stradalo 200 kršćana u protekle tri godine, bili pod ratnom spremom.

„Šokiran sam umorstvom tri nevina kršćana koji su došli u Manderu zaraditi za život. Nismo uopće sigurni, a ovaj incident pokazuje koliko muslimani mrze one koji vjeruju u Krista. Mi znamo da naoružani militanti koji su dio Al-Shabaaba ubijaju ljude, ali sada znamo i da naši bliski muslimanski prijatelji čine zvjerstva prema nama“ rekao je lokalni pastor koji je želio ostati anoniman.

Frederickova obitelj smatra da ubojstva ne bi došlo da je policija intervenirala na vrijeme prije nego što je rulja postala nasilna.

Wycliffe Mukanda, Frederickov brat, izjavo je: „Ovo je tužan dan u mojoj obitelji. Izgubili smo čovjeka koji je bio odličan majstor graditelj, koji je volio sve nas. Uvijek me je podsjećao da se molim i vjerujem u Boga, čak i u najtežim vremenima. To će nas održati sad kad smo ga izgubili. Očekivali smo da će doći kući do kraja godine, a sada sve što imamo su uspomene, njegova udovica i dvoje djece za koju se moramo brinuti.“

Svoju izjavu završio je pitanjem koje mnogi od pitaju dok se napadi iznova ponavljaju u Manderi: „Gdje je bila policija da ih zaštiti?“

  Tko su Kenijci?

 U zemlji živi oko 40 milijuna ljudi u 40 etničkih skupina, a najčešće se govore svahili i engleski jezik. Usprkos velikom broju etničkih skupina, najzastupljenija religija je kršćanstvo (oko 47% protestanata i 35% katolika), islam s 10%, a ostatak pučanstva pripada tradicionalnim plemenskim religijama.

Za Keniju kao državu može se reći da "nema pretjeranih problema" kao ostale afričke zemlje, međutim njezina glavna boljka su siromašne i propale države u okružju iz koje terorističke skupine vrlo lako novače nezadovoljnike koji onda siju strah i svoje bolesne ideologije smrti svojim susjedima...

Korupcija koja izjeda i dijelove Europe je veoma prisutna u ovoj afričkoj zemlji, kao i nepostojanje dobre infrastrukture, posebno u rubnim dijelovima zemlje. Kenija dakle ima klasične boljke koje su uočljive u afričkim zemljama, nekadašnjim kolonijama koje se tek uče demokraciji.

 

Geneza problema leži u prošlosti susjednih zemalja

 

Kako bismo shvatili današnje izazove s kojima se Kenija susreće, potrebno je vratiti se u vrijeme hladnog rata kada većina od ubijenih studenata nije bila ni rođena.

Somaliju je vojno i ekonomski obilato pomagao SSSR, a to se naravno nije svidjelo SAD-u koji je također slao pomoć u tu regiju. Tijekom 1977. Somalijci su napali Etiopiju koja je bila SSSR protektorat.  Razlog napada nije ni bitan, a inicijator je bila američka administracija. Etiopija je bila skoro poražena kada je na scenu stupio Fidel Castro i njegovih "slavnih" 20 000 komandosa. Nedugo nakon iskrcavanja kubanski komandosi su do nogu potukli Somalijce i izbacili ih iz Etiopije. Potom je čitavu regiju zahvatila neviđena glad i pustoš. Ime Etiopije, baš kao i nigerijske Biafre, postalo je sinonim za pojam gladi i neuhranjenosti. Somalija je zahvaljujući tim događajima i dandanas propala država u kojoj vlada kaos. Najpoznatiji morski pirati od kojih strepe mnoge zemlje dolaze upravo iz Somalije, a kako vidimo, terorističke ćelije su sve jače...

Kako to obično biva u siromašnim društvima u kojima se vodi "vječiti rat", sve više mladih odbacuje ideju mira i sporog demokratskog napretka i izabire Al-Shabaab koji odmah nudi novac, poštovanje i priznanje koje se naplaćuje ubijanjem neistomišljenika. Rezultat je strjelovit uspjeh te relativno mlade organizacije koja se bori na jedini način na koji ne bi bila trenutačno poražena:  terorizmom.

Nažalost, kenijski političari su u sklopu planetarne kampanje protiv terora naivno uvučeni u sukob te je njihova vojska u nekoliko navrata upadala u Somaliju i borila se protiv Al-Shabaaba.

Rezultat je poznat, kao i u nebrojeno drugih zemalja. Višegodišnja igra mačke i miša se nastavlja tako što kenijska vojska uništi jednu ćeliju Al-Shabaaba u Somaliji, a onda za odmazdu teroristi uđu u Keniju i pobiju "nevjernike". I tako u krug...

Tko će u ovoj groznoj šahovskoj partiji pobijediti, još uvijek se ne zna. Činjenica je da sukob odgovara svjetskoj ekonomiji, a izgubili su svi Somalijci i većina Kenijaca na sjeveru zemlje koji žive u strahu od sljedećeg napada. Nadamo se kako će kenijska vojska i policija spriječiti buduće upade terorista.

 

Teroristički napadi iz 1998.

Kenijski glavni grad Nairobi 7. kolovoza 1998. bio je poprište krvavog terorističkog napada. U eksploziji autobombe razoreno je američko Veleposlanstvo i obližnja poslovna zgrada te je ubijeno više od 200 ljudi. Gotovo simultano dogodila se i jedna eksplozija u Tanzaniji. Za napade je bila odgovorna teroristička organizacija Al-Qaida Osame bin Ladena. Moglo bi se reći kako je ovaj napad bio generalna proba za 11. rujna 2001. u New Yorku.

 

Velika religijska šarolikost

 

Kenija je iznimno heterogena po mnogim osnovama. Zanimljivo je napomenuti kako u njoj živi i oko 600 000 pravoslavaca, 300 000 hinduista te čak 130 000 kvekera, što tu zajednicu čini najbrojnijom kvekerskom skupinom na svijetu. Ni muslimani nisu homogeni, oko 70% su suniti, 8% šijiti, a 4% ahmedije. Ahmedije su u očima drugih muslimana sektaši te su "izbačeni" iz svjetske islamske zajednice.

Nažalost, samo letimičnim pregledom preko statistika Kenije može se vidjeti sličnost s recimo Sirijom ili Balkanom što neumitno govori kako je čitava zemlja potencijalno tlo za sukob mnogo većih razmjera.

Najmlađa sarajevska župa u izgradnji pod zaštitom Sv. Franje

Dobrinja je rubno sarajevsko naselje s otprilike 40 000 stanovnika, koje predstavlja posljednju „federalnu postaju“ na putu prema entitetu Republika Srpska. Smještena je između brda Mojmilo, naselja Istočno Sarajevo, zračne luke i Nedžarića, a kroz nju prolazi istoimena rječica kratkog toka. U njoj živi i katolička vjernička zajednica pod zaštitom osnivača franjevačkog reda...

Povod za posjet ovom naselju i najmlađoj sarajevskoj župi Sv. Franje Asiškoga bio je konačni završetak izgradnje nove crkve. Iako postoji još zahvata koji se trebaju uraditi, može se reći kako je župa Dobrinja napokon dobila crkvu koju zaslužuje.

Prije posljednjeg rata ovo ogromno naselje, s tendencijom rasta zbog svojega položaja, imalo je snažnu katoličku zajednicu koja je bila dio župe Uznesenja BDM-a na Stupu. Rat je to sve promijenio... Dobrinja je za vrijeme sukoba bila izolirana, što je bila klica stvaranja nove župe, a formalno-pravno to je vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić poslije rata i učinio, 1997., te ju povjerio ocima franjevcima.

 

Inače, ova je župa 15-ak godina muku mučila najprije s dobivanjem lokacije, a potom i potrebitim dozvolama za gradnju crkve... No, što je tu je, najbitnije je da je župna crkva dovršena te da se mise više ne slave po bunkerima ili bivšim trgovačkim prostorima i ostalim improviziranim mjestima...

Gdje je ta „ratna Dobrinja“?

Ako od sarajevske prvostolnice želite doći do ovog prigradskog stambenog bloka i tamošnje nove crkve, možete koristiti nekoliko pravaca: kroz naselje Alipašino Polje, preko Nedžarića, te magistralom pored zračne luke. Na Dobrinju se može doći i iz smjera Republike Srpske preko prometnice koja vodi od Foče ili Pala te Trebevića...

Poznato je da je ovo naselje izgrađeno pred Zimske olimpijske igre 1984., a u posljednjem je ratu bilo mjesto žestokih sukoba. Okruženo s triju strana (a jedno vrijeme i četiriju) srpskom vojskom, nalazilo se u nemilosti artiljerijskih i snajperskih napada. Iako danas oštećene fasade dobivaju novi, ljepši izgled, ostaje sjećanje na teška ratna vremena koja su proživljavali tamošnji katolici. Vidljivi i opipljivi znakovi rata i dalje postoje, ne samo na pročeljima neobnovljenih zgrada, nego i u nevidljivoj, ali ipak opipljivoj granici razdvajanja dvaju etniteta, gdje je svoju adresu našla katolička crkva – mnogi bi rekli: vezivno tkivo većinskih dvaju naroda koji su tu ratovali...

Da bismo saznali kako živi i diše ta župa, ugovorili smo susret sa župnikom dan poslije proslave nebeskog zaštitnika – Sv. Franje. Najbolje je pričati kada su župnik i vjernici „svježi i pod dojmovima proslave“.

Inače, dobrinjski župnik fra Petar Karajica na pastoralnu službu u Sarajevo došao je iz Kotor Varoši u Banjolučkoj biskupiji. S njim smo se našli tik ispred crkvenog zdanja koje ima oko 4 600 m² i nalazi se odmah do velike osnovne škole s kojom, kako je rekao, nažalost nema nikakvih kontakata.

Kako smo odmah vidjeli s vana, crkva je, u načelu, završena. Ostaju mali radovi na pročelju, uređenje okućnice te asfaltiranje puta do župnog stana. Dvorište je prostrano i nudi obilje mogućnosti za uređenje, pogotovo kada se riješio spor za 800 m² koje je susjed Srbin bio uzurpirao. Zanimljivo, prema starom urbanističkom planu, tik do sadašnje crkve trebao je prolaziti i tramvaj. Vjerojatno od toga neće biti ništa, ali „prazna ledina“ pored crkvenog imanja budi strah da će tu niknuti neki tržni centar ili stambena zgrada (kao na Grbavici) te posvema zakloniti modernu dobrinjsku crkvu...

Kratka ali burna ratna povijest

Iako mlada, župa ima svoju zanimljivu prošlost. U ratnom vremenu, prije službenog osnivanja, najčešće je pastoral obavljao vlč. Tomo Knežević, tadašnji ravnatelj Caritasa za Sarajevo, a potom i vlč. Pero Iljkić, tada župnik u Novom Gradu. Nakon preuzimanja dužnosti ravnatelja Caritasa, vlč. Franjo Tomić nastavio je pastoralno djelovati na Dobrinji. Obilazio je vjernike koji su ostali po svojim stanovima i kućama. Slavio je sv. mise i „dostavljao Caritas“. Obavio je prvi blagoslov obitelji i napravio popis katolika Dobrinje u pratnji Branka Mrvalja, člana specijalne policije, koji je vrlo dobro poznavao tranšeje i stube u zgradama odakle se može pristupiti stanovnicima i pod snajperskom vatrom. Pastoriziranje tamošnjih vjernika vršili su potom fra Mirko Majdandžić te pokojni fra Ljubo Lucić koji su ostavili dubok trag ovdje.

Budući da je zajednica bila dobrano već uhodana, te je napravljen popis svih katolika koji su ostali, kardinal je osnovao župu i povjerio ju franjevcima.

Ostaje činjenica da, iako u izolaciji, vjernici Dobrinje u ratu nisu bili bez potpore svećenika, a niti pučke kuhinje koja je dijelila hranu svima, kao i danas.

Od tog vremena pa do izgradnje crkve župu su pratile nedaće i pojam „privremenog župnog ureda“, selidbe te godine traženja dozvola od općinskih vlasti. Do 2005. molitveni prostor bio je smješten u poslovnom zdanju bivše Jugoplastike, a poslije u atomskom skloništu koje je u ratu koristila Islamska zajednica za molitvu. To je sklonište bilo molitveni prostor dok crkva nije bila završena, a dobiveno je bez ikakvih instalacija i grijanja. Uz pomoć Humanitarno-karitativne organizacije Kruh Svetog Ante renovirano je i adaptirano za slavljenje misa te kao prostor pučke kuhinje. Usprkos adaptiranju i ulaganju, bunker je ostao bunkerom što je i jedno vrijeme bilo sinonimom za župu Dobrinja: „bunker-crkva.“

Broj vjernika se ne smanjuje

Kako smo saznali u razgovoru s fra Perom, prema posljednjem popisu iz blagoslova obitelji, dobrinjsku zajednicu čini 325 obitelji, odnosno 640 duša. Iako je čak 100 obitelji samaca, tu postoji i 50-ak obitelji s djecom, a nekoliko ih ima i troje djece. „Kako sam nedavno rekao za postaju Radio Mir iz Međugorja, prosječno je više umrlih nego rođenih, obično dvostruko ili trostruko. Prošle smo godine imali sedam krštenja. Neke su se obitelji odselile. Znam da su očevi iz četiriju obitelji otišli raditi u Njemačku te jedna majka. Ne znam hoće li povući i obitelji za sobom. Tako mogu reći da varira broj župljana, ali usprkos svemu, on je uvijek približno isti. To je znak kako jedni odlaze dok se drugi vjernici pojavljuju“, rekao je fra Pero naglašavajući tendenciju da ljudi prodaju stan u gradu i kupe dva na teritoriju ove župe, pogotovo u Istočnom Sarajevu.

Kako bi to potkrijepio konkretnim brojkama, naveo je primjer prije šest godina kada je u Istočnom Sarajevu imao samo šest obitelji, a danas 25. Većinom je riječ o mlađim obiteljima s djecom. Župnik pretpostavlja da ima još barem toliko Hrvata koji još uvijek nemaju kontakta sa župom na Dobrinji. To se najbolje vidi za vrijeme sprovoda kada svećenika pozovu iz obitelji koja nije evidentirana u župnim statistikama. Njihovi ukućani tvrde kako ljudi idu u svoje „matične župe“ odakle su se doselili.

Ministranti su tu, ali zborova nema

Fra Pero sam djeluje na župi. Jedne godine je imao pomoć u đakonu-praktikantu te mladomisniku. Franjevci iz teologije u Nedžarićima  pripomognu kada je potrebno.

Župa ima dosta ministranata, 20-ak, tako da su procesije za Tijelovo te Cvjetnu nedjelju iznimno lijepe.

Unatoč problemima s kojima se ova župna zajednica suočavala tijekom njezina postojanja, možemo reći kako su četiri duhovna zvanja koja je dala dokaz dobrih temelja na kojima je duhovno izrasla: fra Danijel Nikolić, fra Kristijan Montina i fra Marko Hrgota te časna sestra Antonija Hrgota. Fratri su ratna generacija svećenika koji su zametke svojega svećeničkoga poslanja doživjeli za vrijeme pastoralnoga djelovanja fra Mirka, tako da ovaj broj duhovnih zvanja za jednu župu na periferiji nije nimalo zanemariv.

„Jedan od najvećih problema u župi je nepostojanje zborova. Nekoć je prije mojega dolaska ovdje postojao jedan bend i mješoviti zbor dok su djelovale časne sestre, ali su one 2001. otišle. Sada na tom polju šepamo... Tražim, kucam i molim, ali to nam je problem. Frama ne postoji. Kao i u ostalim gradskim sredinama mladi nakon krizme jednostavno nestanu. Ne znam kamo odu, ali teško je okupiti Framu iako imamo mladih. Naši mladi, koji žele, djeluju pri Frami na Bistriku. Trenutno imamo 20-ak onih koji bi mogli biti članovi. Evidentirano imamo 15-ak studenata“, rekao je fra Pero i posebice naglasio da je Dobrinja mala župa koja nema neku veću tradiciju, ali je sastavljena od vjernika sa Stupa, Novog Grada, katedrale, ostalih dijelova Sarajeva, Središnje Bosne te hercegovačkih župa, što joj daje poseban štih i duh.

Usprkos tomu župa je kompaktna i prostorno i „stambeno“ jer su samo tri obitelji u kućama, a ostalo su vjernici po stanovima u Dobrinji, Aerodromskom Naselju ili Istočnom Sarajevu, naseljima koja se naslanjaju jedno na drugo.

Moderna crkva u duhu vremena

Dobrinja se može pohvaliti s nekoliko muslimanskih i pravoslavnih bogomolja, međutim nijedna nije moderna i tako skladno napravljena kao katolička crkva koju je projektirao pokojni Ivan Štraus, bosanskohercegovački arhitekt slovenskog podrijetla, koji je već imao iskustva u radu na crkvama u Zoviku i na Petrićevcu.

Ne samo da je izvanjsko uređenje impozantno, takav je i interijer čijim umjetninama se ne mogu pohvaliti ni mnogo veće, brojnije i starije župe. I njezina unutrašnjost krije zanimljivosti i posebnosti.

„Mogu zahvaliti dragom Bogu i kard. Puljiću što su ambon i oltar na kojemu je misu slavio papa Franjo, a napravljen je prema projektu Ilije Skočibušića u stolariji Kraljević u Tomislavgradu, sada ovdje kod nas u crkvi Sv. Franje. Tabernakul je došao odmah poslije rata i prenesen je iz prostorija Jugoplastike, potom do atomskog skloništa i sada je završio ovdje. Tabernakul nije dio jedinstvene cjeline s oltarom i ambonom, ali se duraluminij dobro uklopio u ovo naše zdanje“, ustvrdio je župnik i nastavio govoriti o ostalim umjetninama kojih ne manjka.

Fra Perica Vidić, Sarajlija i akademski slikar, sam je dao neke od prijedloga za rješenje vitraja koji su se uklopili u želje nedavno preminuloga Štrausa. „Najprije je urađeno pet kosih traka, a potom i vitraji, sve ukupno više od 20 m² kršćanskih motiva. Fra Perica je sve to sam naslikao i našao zanatsku radnju Peje Oršolića u Tolisi koja je to provela u djelo, te sve darovao. Prije dvije godine, također, fra Perica je napravio nacrte iz života Sv. Franje Aissiškoga pa su vitraji stavljeni na pročelje, a među njima se ističu prve žive jaslice koje je taj svetac pokrenuo te Pjesma stvorova“, rekao je fra Pero i napomenuo da se trebaju raditi nove klupe jer su sadašnje sastavljene od 5-6 različitih, te ispovjedaonica i novi križni put. Razmišlja se i o grijanju.

Višenamjenski pastoralni prostor

Unutar pastoralnog zdanja, to jest iza crkve, nalaze se kapelica i vjeronaučna dvorana. Riječ je o prostoriji u kojoj se slave sv. mise tijekom radnih dana, a u njoj je regulirano grijanje. Iznimno je dobra položaja te je svako jutro, za vrijeme sunčanih dana, jako osvijetljena. Njezin ambon i oltar su iz vremena fra Mirka i prenesen je iz prijašnjih molitvenih prostora. Kapelica je također ukrašena skladnim umjetninama od kojih su neke također fra Peričin dar.

U sklopu pastoralnog centra djeluje i pučka kuhinja Kruha Sv. Ante koja u prosjeku dnevno s obrocima pomaže 200-tinjak potrebitih. U vrijeme našeg dolaska zatekli smo uposlenice u stanci za doručak, a vidjeli smo da je kuhinja moderna, praktična i nadasve čista.

Osim svega nabrojanoga u podrumu pastoralnog centra postoji i jedna prostorija za sastanke, zabave i druženja. Tu djeluje i humanitarna organizacija Sprofondo.

Ispomoć svećeniku

Jasno je kako župnik ne može sve sam, međutim tu su vjernici laici da mu pomažu. Jedna od onih koje župnik, ne samo smatra desnom, nego i lijevom rukom je Karmela Beus, rodom iz Uskoplja. U Sarajevo je došla završiti medicinsku školu, ali zbog potražnje za tom strukom odmah se zaposlila i ostala čitav radni vijek u glavnom gradu.

„Nisam imala ni punih 18 godina, a odmah su me angažirali na dječjoj kirurgiji, potom transfuziologiji te Bosnalijeku. Cijeli rat pješačila sam s Alipašna gdje sam živjela do grada na posao. Poslije rata, kad nam se udala kćerka, preselili smo se u njezin stan na Dobrinji“, rekla nam je Karmela naglasivši kako je svećenik poprilično angažiran na sve strane tako da se mora priskočiti u pomoć.

„Ma, to se župnik šali. Trudimo se pomoći. Ne možemo čekati da netko drugi pomogne. U slobodno vrijeme uskačemo. Meni je dragi Bog dao zdravlje, u mirovini sam već 10 godina, ali mogu još raditi“, ustvrdila je komentirajući župnikove riječi da je i desna i lijeva ruka svećenika.

Crkva na entitetskoj straži

Može se pomisliti da je dragocjeno vrijeme izgubljeno jer skoro 15 godina vjernici na Dobrinji nisu imali crkvu, ali ipak treba pozitivno gledati na situaciju danas. Iako ima odlazaka, također se doseljavaju i nove obitelji s djecom.

Crkva je konačno izgrađena, a situacija od prije ne može se promijeniti. Katolička crkva na crti razgraničenja sada postoji za vjernike dvaju entiteta za koje zlonamjerni govore da su „srpski“ i „bošnjački“. Crkva vidno svjedoči opstojnosti i želji Hrvata-katolika: biti svoj na svome! Upravo to poručuje i sidro koje se vidi na njezinu pročelju.

Žurnalizam u funkciji humanoga razvoja

U razgovoru je župnik podsjetio kako su našim pisanjem iz 2011. informacije o izgradnji župne crkve na Dobrinji došle čak i do Australije, točnije u Melbourne. Tako su vjernici Hrvatske katoličke misije Sv. Leopolda Bogdana Mandića iz Sunshinea, na inicijativu gosp. Bubala, prikupili 18 000 eura i poslali ih u Sarajevo.

Podsjećamo, 2011. nije postojao portal KT-a nedjelja.ba, nego je tiskano izdanje dugo putovalo do Hrvata u Australiji, a, Bogu hvala, ne i uzalud jer je pokrenuta akcija koja je dala veliki novčani impuls fra Peri i dobrinjskoj zajednici.

Upravo se na ovom primjeru vidi osnovna svrha medijskih djelatnika, ne šokirati i praviti pometnju među čitateljstvom, nego, između ostaloga, ujediniti iseljenu i domaću hrvatsku javnost, sve zarad širenja vjere Kristove.