Svećenička godina je prigoda više nego obično promišljati o važnosti svećenika danas kao i o teškoćama s kojima se susreću u svom pozivu. Ovo zvanje se ne ograničava samo na djelovanje u župi ili na raznim službama u (nad)biskupiji što pokazuje primjer vlč. mr. Slavka Rajiča koji se nalazi u Afganistanu kao vojni kapelan u sklopu hrvatskog vojnog kontingenta. U razgovoru smo pokušali saznati koje su zadaće svećenika u ratnoj zoni, kakav je odnos s vojacima, lokalnim stanovništvom te o moralnim dilemama odlaska u tu ratom razrušenu daleku zemlju.
Kako ste se osjećali kada ste dobili dekret za vašu službu u Afganistanu? Je li to bio vaš osobni izbor ili prihvaćenje odluke poglavara?
Hrvatske oružane snage sudjeluju u mirovnoj operaciji ISAF u Afganistanu već šest i pol godina. Svakih 6 mjeseci se odvija izmjena hrvatskog kontingenta u Afganistanu. Ja sam stigao s 14. hrvatskim kontingentom (14. HRVCON). Broj pripadnika hrvatske vojske u mirovnoj operaciji ISAF u Afganistanu se postupno povećavao. Od početnih tridesetak sada nas ima skoro tri stotine.
Kada se broj hrvatskih vojnika u mirovnoj operaciji ISAF povećao na više od dvije stotine Vojni ordinarijat u RH je bio obvezatan urediti duhovnu skrb za naše vojnike. Tako je prije tri godine upućen prvi vojni kapelan u mirovnu operaciju ISAF u Afganistan. Kao i ostali pripadnici HRVCON i mi se vojni kapelani izmjenjujemo svakih šest mjeseci.
Naime, kada smo prihvatili obvezu urediti duhovnu skrb za naše vojnike u Afganistanu otac biskup Jezerinac pozvao je sve vojne kapelane na zajednički susret na kojemu smo se dogovorili da ćemo i mi vojni kapelani dati svoj doprinos. Dogovoreno je da se svaki vojni kapelan treba osobno, bez ikakve prisile, izjasniti o svom uključenju u mirovnu operaciju ISAF u Afganistanu. Nas vojnih kapelana nema veliki broj te smo skoro svi u međusobnoj solidarnosti dragovoljno prihvatili teret odlaženja u Afganistan. Dakle, dragovoljno bez prisile.
Kako sam se osjećao u trenutku kad je došlo vrijeme odlaska? Naime, već više od tri godine znam za svoj odlazak u Afganistan. Ali, kada je došlo vrijeme odlaska osjećao sam određenu napetost i zdvojnost. Koliko god sam znao o toj operaciji ipak je bilo puno nesigurnosti, neizvjesnosti i određenog pritiska i straha. Kada je došlo vrijeme odlaska intenzivnije su navirala pitanja o moralnoj opravdanosti mog svećeničkog sudjelovanja u ovakvoj misiji. Bilo mi je teško stvoriti u svojoj duši moralnu jasnoću odlaženja u Afganistan. Kao svećenik trebam duhovno skrbiti o hrvatskim vojnicima koji zajedno s drugim međunarodnim vojnim snagama silom uspostavljaju mir, slobodu i demokraciju. Trebao mi je pojačan napor da stavim sve na svoje mjesto i da vidim sebe kao svećenika na pravom mjestu gdje ću činiti dobra djela po mjeri mog učitelja Isusa Krista.
Koje su zadaće vojnog kapelana u ratnoj zoni? Jeste li vi jedini vojni dušobrižnik za vojake katolike u sastavu hrvatskoga kontingenta u Afganistanu?
Ja sam jedini dušobrižnik za hrvatske vojnike u sastavu 14. HRVCON u Afganistanu. Kako rekoste nalazimo se u ratnoj zoni ili ljepše rečeno u zoni mirovne operacije ISAF u Afganistanu. Ovdje je sve u znaku posebnosti. Tako je poseban i život i rad dušobrižnika. Posebne okolnosti traže poseban pastoral.
Najvažniji vid pastoralnog rada svećenika u ovakvim uvjetima jest njegova nazočnost. Biti s vojnicima. Biti uočljiv svakog trenutka. Da parafraziram svetog Augustina koji piše da kao svećenik trebam biti za vojnike, a kao katolik s vojnicima. Osjećati se jednim od njih, a opet drugačiji. To zahtijeva puno ljubavi i životne mudrosti. Postoji opasnost da se vojnicima toliko približiš da se ne uočava svećenička posebnost. Isto tako, postoji opasnost da se previše distanciraš od vojnika i njihovog svakodnevnog života da kao svećenik postaneš nedokučiv i dalek. Potrebna je, kako rekoh, velika ljubav i mudrost da se ujedno može biti toliko i tako blizak da vojnici otvore svoja srca i duše, ali u isto vrijeme tako i toliko poseban da očekuju da im kao svećenik budeš snažna duhovna potpora i sigurnost.
Nadalje, svećenik ima svoju neotuđivu obvezu propovijedanja i naviještanja Radosne vijesti onima koji su mu povjereni. Kao vojni kapelan nastojim vršiti službu navjestitelja Radosne vijesti kad god je to moguće.
I u ovakvim okolnostima vojni kapelan uspijeva vršiti službu svećenika – liturga. Nedjelju nastojimo učiniti Danom Gospodnjim. Iako se i nedjeljom radi, nedjeljna sveta misa je središnji događaj za naše hrvatske vojnike. Svakodnevno slavim svetu misu na kojoj je uvijek netko nazočan.
Nadalje, moja daljnja svećenička zadaća je duhovno savjetovanje. Silno se trudim komunicirati sa svima i poticati hrvatske vojnike da traže duhovnu i svaku drugu pomoć.
Povrh svega, treba napomenuti neizmjerno veliku važnost molitve. U jednu ruku ovo je privilegirano vrijeme za molitvu. Kako osobnu tako i zajedničku.
Sve u svemu, svećenik je od prevelike važnosti za hrvatske vojnike u mirovnoj operaciji ISAF u Afganistanu.
U pojedinim tiskovinama u našoj zemlji katolike u vojnim službama u Afganistanu (i Iraku) nazivaju križarima. Kako biste Vi to prokomentirali?
Dobro je da ste naveli da se takvi stavovi iznose u pojedinim tiskovinama. Takve tiskovine su ili apsolutno neupućene u rad vojnih kapelana ili su bezobzirno uključeni u projekt stvaranja mržnje prema svemu što je katoličko i svemu onome što je drugačije od njima prihvatljivog svjetonazora ili vjere ili ideologije.
Komentar bi bio nepotreban da se ne radi o učestalim lažnim napadima. Naime, treba znati da vojni kapelani odlaze u mirovne misije sa svojim vojnicima kako bi duhovno skrbili o njima.
Poslanje Crkve je ponuditi svakom vjerniku sva raspoloživa milosna bogatstva. Vojni kapelan je u vojsci za vjernike katolike.
A naši su vojnici u mirovnim operacijama ne zato da bi širili prostor za katoličanstvo nego zato da bi pripomogli lokalnom stanovništvu stvoriti mir, slobodu, demokraciju i širenje osnovnih ljudskih prava uz poštivanje svih posebnosti dotičnog društva.
Bože sačuvaj da bi bilo ikakve primisli o nekakvom prozelitizmu i korištenju pogodnih okolnosti za pokatoličenje lokalnog stanovništva. Ako netko nameće takve lažne optužbe sigurno nije u službi dobra i mira među ljudima.
Imate li kontakt s lokalnim stanovništvom, kakav je njihov odnos prema vama i općenito vojnicima?
Ja sam kratko u Afganistanu. Koliko mi je poznato komunikacija s lokalnim stanovništvom je prigodničarska, vrlo oprezna i poprilično rijetka. Međunarodne mirovne snage nastoje uspostaviti dobre odnose s njima kroz određene humanitarne i komunalne projekte. Potpomažu u gradnji škola, bolnica, dječjih vrtića itd. Pokušava se ovaj siromašni narod opskrbiti hranom, vodom i lijekovima. Možda je najznačajni vid pripomoći u stvaranju državnih institucija koje bi mogle u budućnosti preuzeti vodstvo države. Silni se napori čine i veliki novac ulaže ali još nisu na vidiku velika ostvarenja.
Uz te velike projekte postoje i manje akcije u kojima se želimo približiti lokalnom stanovništvu. Npr. mi smo svojim malim odricanjem za korizmu i došašće prikupili nešto novca i obradovali poneko selo ili poneku obitelj. Na žalost, to još nije dovoljno da bi Afganistanci u nama gledali prijatelje koji im nastoje činiti dobro. Još je veliko nepovjerenje lokalnog stanovništva koje je i dalje pod velikim pritiskom talibana. Da je skršiti moć talibana ogromna bi većina Afganistanaca vrlo brzo prionula konstruktivnoj suradnji i izgradnji bolje budućnosti njihove države.
Postoji li kršćanska zajednica u Afganistanu?
Afganistan je islamska republika. Državna religija je islam. Stanovnici Afganistana su 99% muslimani. Oko 20.000 do 30.000 su Hindusi i Sikhi. Tek nešto oko 3.000 do 5.000 su kršćani. Nepoznat je broj katolika.
U Afganistanu postoji Katolička crkva sa svojim vjernicima. Naime, 16. srpnja 2002. godine papa Ivan Pavao II. osnovao je Misiju „sui iuris“ za Afganistan. Na čelo ove Misije je imenovao oca Giuseppe Morettia koji nosi naslov superior misije „sui iuris“ za Afganistan. Sjedište Misije je u Kabulu. Kapelica koja je smještena u zgradi talijanskog Veleposlanstva u Kabulu je ujedno i crkva ove Misije. Kapelica je sagrađena 1933. godine i sve do danas je bila jedina javna katolička bogomolja u Afganistanu. Nedjeljom u ovu crkvu dođe slaviti Svetu misu i do 150 katolika. Nigdje drugdje u ovoj ogromnoj državi ne postoji javni sakralni prostor za katolike osim u vojnim bazama za međunarodne vojne snage. Katolici u Afganistanu su stranci. Domaćeg stanovništva, tako se tvrdi, nema među katolicima. Ipak se zna da i Afganistanaca ima katolika, ali oni zbog javnog pritiska i izloženosti pogibiji ne mogu javno ispovijedati svoju vjeru. Po ustavu iz 2004. godine nije zabranjeno domaćem stanovništvu biti članom neke druge vjere osim islama, ali strah od fanatičnih muslimana je prevelik i opravdan koji ih priječi javno svjedočiti svoju vjeru.
U Afganistanu osim oca Giuseppe Moretti djeluju i mnogi drugi katolici. Npr. isusovci su otvorili dvije škole u kojima djeluju 6 isusovaca, sestre Majke Terezije se brinu o napuštenoj djeci; Sestre malog Isusa rade u bolnicama; prisutne su još neke redovničke zajednice. A svima njima je zajedničko da se jedino smiju baviti humanitarnim djelatnostima. Zabranjeno im je propagirati svoju vjeru na drugačiji način. Dakle, katoličke institucije kojima je na srcu čovjek bez obzira na vjeru i rasu daju sve od sebe da pomognu afganistanskom čovjeku.
Možete li nam predstaviti hrvatsku vojnu komponentu koja se nalazi u vojnoj misiji u Afganistanu. Koliko ima vojaka? Tko zapovijeda? Nalaze li se Hrvati u ratnim zonama?
Danas u mirovnoj operaciji ISAF u Afganistanu djeluje 14. HRVCON koji broji skoro 300 pripadnika, a razmješteni su na nekoliko lokacija. Nacionalni zapovjednik je u Kabulu koji zapovijeda i koordinira djelovanje naših vojnih snaga. Svakako da smo kao nacionalni kontingent uklopljeni u sastav međunarodnih vojnih snaga s kojima izvršavamo zajedničke zadaće.
Cijeli Afganistan je ratna zona. Prema tome, sve međunarodne vojne snage se nalaze u zoni mirovnih operacija. Treba imati na umu da se naše hrvatsko poimanje ratne zone ne podudara s ratnom zonom u Afganistanu. Mi definiramo ratnom zonom područje gdje se doista odvijaju borbe na prvoj crti bojišnice, a ovdje u Afganistanu nema klasične prve crte bojišnice jer taktika talibana je druge naravi. Oni bombašima-samoubojicama stvaraju opće stanje nesigurnosti i zato je cijeli prostor Afganistana zona mirovnih operacija.
Kakav je vaš odnos s nadređenima? Imaju li oni ovlasti nad vama kao i nad drugim vojacima?
Moj odnos s nadređenima uređen je ugovorom Svete Stolice i Republike Hrvatske. Po tom ugovoru Vojni ordinarijat sa svojim vojnim kapelanima pruža duhovnu skrb pripadnicima hrvatske vojske. Kao što biskup s ministrom obrane koordinira dušobrižničku skrb na državnoj razini tako vojni kapelan sa zapovjednikom postrojbe koordinira dušobrižničku skrb u postrojbi. Tako je i u mirovnoj operaciji ISAF u Afganistanu. Vojnim kapelanima se ne zapovijeda. Oni su obvezatni po ovlasti vojnog biskupa tijesno surađivati sa zapovjednikom postrojbe i činiti sve da svaki pripadnik određene postrojbe ima adekvatnu i puno duhovnu skrb. Kapelan je samostalan u pastoralnim inicijativama ali ih mora uskladiti sa životom postrojbe u kojoj djeluje.
U Afganistanu ste kratko. Možete li do sada izdvojiti nešto posebno što vam se dojmilo kao i nešto negativno?
Puno je pozitivnoga u životu vojnika koji dolaze u Afganistan da bi sudjelovali u izgradnji mira, slobode i demokracije.
Znam često govoriti hrvatskim vojnicima da je vojnički poziv delux kršćanski poziv. Naime, vojnik je u svakom trenutku spreman dati svoj život za drugoga. A ljubav prema bližnjemu do smrti je vrhunac kršćanskoga života. Sigurno da nisu svakog trenutka toga svjesni, ali znam da svoj život daju iz dana u dan za drugoga, za bližnjega.
Upravo me najviše dojmila neustrašiva spremnost mladih vojnika u izvršavanju svakodnevnih obveza. Znamo da su vojnički uvjeti života, pogotovo na terenu, dosta teški. Ugroza života je svakodnevna. Daleko od svojih najdražih i najbližih. Sve su ostavili i došli tako daleko da bi pripomogli u stvaranju boljih uvjeta života afganistanskom narodu. Dirljivo je s kojom lakoćom i odlučnošću obavljaju svoje svakodnevne obveze. Uvijek nasmijani, opušteni, bez panike i stvaranja negativnog ozračja. Uza sve što nas okružuje, nevidljiva ruka (Božja ruka) nas vodi da u radosti obavljamo svoje opasne vojničke obveze.
Na žalost, ima trenutaka koji su me teško pogodili. Mediji su nedavno prenijeli vijest da su u bombaškom samoubilačkom napadu poginula šestorica talijanskih vojnika i više od desetoro Afganistanaca. To se dogodilo blizu i upravo dan prije nego sam trebao poći letom u jedan drugi grad. To me je toliko pogodilo da sam skoro cijelu noć probdio. Činjenica da mladi čovjek u autu pun eksploziva dođe na prometnicu punu vozila i prolaznika te u laganoj vožnji čeka dolazak stranih vojnih vozila i tada aktivira autobombu pri čemu pogibaju toliki nevini ljudi ostavila me je nijemim i nemoćnim. Bezobzirno se ubija ne pazeći koliko je kolateralnih žrtava. Najčešće pogine veliki broj nevinih slučajnih prolaznika. Nevjerojatno je dokle može ići čovjekova mržnja othranjena u centrima talibanske vjerske izopačenosti i talibanske, kako neki kažu, ideologije koja se širi.
U 19. stoljeću je jedan britanski časnik rekao kako će kontrolirati 20. stoljeće, onaj tko bude kontrolirao Afganistan evo nas u 21. stoljeću Afganistan je i dalje nepokoren. Na njemu su mnoge velesile razbile zube. U posljednje vrijeme gledajući vijesti smo svjedoci kako Talibani pojačavaju napade na koalicione snage. Što obični vojaci misle je li rat izgubljen jer čini mi se kako Talibani imaju sve više podrške na terenu, a generali nemaju adekvatnu strategiju za konačnu pobjedu nad Talibanima?
Afganistan je ogromna država sa 650 000 km2, a broji nešto manje od 30.000.000 stanovnika. Jug i jugozapad ove zemlje je polupustinja. Središnji dio Afganistana je planinski masiv Hindukuš čije visine se penju od 1.000 do 6.000 m nm. Imao sam priliku gledati ga iz zrakoplova. Taj ogromni prostor je u potpunosti bez šumskog pokrova. Sjever Afganistana prelazi u stepu. Dakle, skoro da nema plodne zemlje. Tek je obradivo 10 – 12% zemlje. Jedino su obradive udoline između brda i visoravan oko Kabula i nešto stepskog područje na sjeveru. Ipak, više od 70% stanovništva živi od poljoprivrede. Ova je zemlja, nadalje, nastanjena različitim i nepomirljivim narodima, odnosno plemenima. Na jugu su Paštuni koji su suniti, u središnjem dijelu zemlje su Hazari koji su šiiti, a ne sjeveru su Tadžici, Turkmeni i još neki. Analitičari tvrde da su ovi surovi uvjeti života stvorili od ovih stanovnika vrhunske ratnike. I još k tome sam geostrateški položaj Afganistana prisilio ih je da se generacijama vježbaju u vojničkim vještinama i preživljavanjima. Afganistan je, svakako, geostrateški vrlo interesantan. Nalazi se na poziciji gdje se sijeku strateški putovi turkijskih naroda sa sjevera prema jugu i perzijskih putova sa zapada na istok. Svim tim interesima i navalama od davnih vremena odolijevali su stanovnici ovog podneblja.
Ni dan danas afganistanski narod ne posustaje u obrani svojih prava i svog dostojanstva. Do bola su siromašni, neobrazovani, iscrpljeni i izloženi svakovrsnom ponižavanju ali se osjeća njihov prkos i inat. Svakog dana se osjeća njihova nepopustljivost. Imate osjećaj da će se boriti do zadnjega samo da bi zadržali ovaj surovi komad zemaljske kugle za sebe. U isto vrijeme međunarodne snage su odlučne u nakani da pomognu afganistanskom narodu. A ona se sastoji u tome da im pomognu oformiti temeljne državne institucije koje će moći upravljati ovom zemljom. Do sada to ide teško ali ide. Može se pročitati u medijima kako su mnogi Afganistanci ponosni što su toliko postigli za nekoliko godina. I odlučni su i oni boriti se za uljuđenu afganistansku državu. Među vojskom se osjeća dojam da su međunarodne snage na pravom putu da ostvare svoje ciljeve. Talibanske snage su se pregrupirale i bolje organizirale jer imaju pripomoć izvana ali njihova snaga je sve manja i manja. I ovi samoubilački bombaški napadi govore o tome da su Talibani oslabili i da su im ovo napadi iz nemoći. Svakako da još nije vrijeme za pobjedničko slavlje jer su, kako rekoh, Afganistanci vrlo vješti i dobri vojnici. Međunarodne će snage sigurno ostati još dugo. Potrebno je puno vremena i novca da se podigne ova zemlja iz pepela koja je u potpunosti uništena dugotrajnim ratovima.
Nema komentara:
Objavi komentar