Podmilačje se nalazi u jugozapadnoj Bosni, u središnjem dijelu toka rijeke Vrbas na petom kilometru od kraljevskog grada Jajca, vozeći se magistralnim putom Prozor – Gornji Vakuf – Bugojno – Banja Luka. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji se u više župa slavi sv. Ivan Krstitelj kao nebeski zaštitnik, međutim, vjernici najradije biraju župu Podmilačje za cilj svoga hodočašća, gdje sv. Ivi upućuju svoje molitve moleći njegov zagovor.
Podmilačje je svetište u kojem se godinama događaju čudesna duhovna i tjelesna ozdravljenja, stoga ne čudi što u to drevno svetište ne dolaze samo Hrvati katolici iz BiH, Hrvatske i dijaspore, nego i vjernici iz Europe, Amerike i Australije, kao i pripadnici drugih religija. Velika je predaja o ozdraviteljskim moćima sv. Ive Podmilačkog, pa je to svetište dobilo epitet «bosanskoga Lourdesa».
Jedno od najstarijih svetišta u BiH
Podmilačje pamtimo kao svetište kroz koje u nekoliko dana prije svetkovina Sv. Ivana Krstitelja, koja se slavi 24. lipnja, prođe stotinu tisuća vjernika – hodočasnika. Zato je slika „prazne“ doline, nekoliko dana prije spomenute proslave Sv. Ive, izgledala čudno dok smo se približavali župnoj crkvi. Samo užurbani radnici koji nastoje dovršiti asfaltiranje kolodvora nagovještavaju kako se u Podmilačju nešto događa. Nekoliko ljudi moleći obilazi staru crkvicu, dok neki kleče pred kipom sv. Ive.
Približivši se staroj župnoj crkvici vidjeli smo kako se puno toga promijenilo u odnosu na vrijeme od prije nekoliko godina kada smo posljednji put bili ovdje. Magistralna cesta je odijeljena od svetišta, a između ceste i župnog ureda se gradi betonski kompleks koji će služiti kao podvožnjak kako vjernici ne bi smetali prometu na magistrali.
Gradnja nove crkve napreduje veoma dobro. I iz daljine se vide obrisi konačnog izgleda nove, moderne crkve, koju smo do sada s nestrpljenjem gledali samo na slikama ili maketama. Hodajući pored moderne crkve u izgradnji, vidimo kako se užurbano sastavlja novi drveni vanjski oltar.
Pozvonili smo na vrata župnog ureda i čekali, čekali..., doduše na vratima i stoji: „Molimo vas pozvonite i pričekajte!“ Svećenici u velikim župama, posebno čuvari svetišta, zaista imaju mnogo obaveza, a u Podmilačju djeluju samo dva fratra. Nakon određenog vremena ušli smo u župni ured i s fra Zoranom Mandićem započeli ugodan razgovor. Zanimale su nas aktualne župne statistike, a na naša mnogobrojna pitanja fra Zoran je spremno odgovarao „k'o iz topa“.
Saznali smo kako danas župa Podmilačje obuhvaća više od dvadeset sela i ima oko 3.000 vjernika. Prema podacima iz 1991., u župi je bilo oko 8.000 katolika. Veliki pad broja katolika je, naravno, posljedica ratnih događanja. Iako se nisu svi vjernici vratili, može se reći kako je povratak uspio. U usporedbi s opustjelim župama diljem Bosne i Hercegovine zaista je tako. Ipak, nikad se apsolutno ne vrate svi! Može se reći kako vjernici ovdje žive relativno dobro. Većina ima posao, a Caritasovu pomoć treba samo dvadesetak obitelji. Iseljavanje vjernika trbuhom za kruhom je zaustavljeno. Do prije nekoliko godina bilo je slučajeva iseljavanja čitavih obitelji, ali to je sada, nadamo se, prošlost.Na području župe djeluje nekoliko jakih tvrtki koje zapošljavaju stotine radnika. Tu je i rudnik boksita te tvornica aluminijskih felgi u kojoj se radi u tri smjene zbog obima posla i narudžbi. Fra Zoran, koji ovdje pastoralno djeluje od 2003., hvali se kako u župi konstantno raste broj vjernika, a navodi i podatak kako nijedno selo nije opustjelo. Mladih koji imaju manje od 15 godina ima oko 500, što je zaista dojmljiv podatak. Iz župe imaju dva duhovna zvanja, polaznika za svećenike u novicijatu, nekoliko kandidatica za časne sestre oko 100 ministranata, a aktivna je i FRAMA.Kroz priču se iz sadašnjosti vraćamo u daleku prošlost. Na temelju građevnog materijala i tehnike građenja može se zaključiti kako je stara crkva sv. Ive u Podmilačju sagrađena sredinom 15. stoljeća pod utjecajem kontinentalne i primorske tradicije građenja.
Iako je crkvica sagrađena u 15. stoljeću, sve do 19. stoljeća nije bilo župe u današnjem smislu te riječi. Crkvica i okolna sela su pripadala župi Jajce sve do 1872., kada se podmilački kraj odvaja od matične župe kraljevskoga grada.
Crkva je uništena 1993.
Razmišljajući o imenu ovoga kraja, fra Zoran nam kaže kako je mjesto Podmilačje dobilo svoje ime po masivnim stijenama Milač koje se nalaze iznad naselja Kolonije. Čitav prostor pod stijenama je kasnije nazvan Podmilačje. Inače riječ "milač" turskog porijekla i označava mjesto gdje se nešto gradi. Nije isključena mogućnost kako je taj masiv nazvan upravo zbog kamena. Nažalost, nismo imali priliku to vidjeti, ali kako kaže fra Zoran, gledajući taj masiv, ima se osjećaj kako je naslagan jedan na drugi. Kamen je po prirodi ravan, gladak, te ga je zbog toga jednostavno obrađivati i pripremati za gradnju. Sve do šezdesetih godina 20. stoljeća ljudi su zbog neimaštine tu nabavljali materijal za gradnju svojih kuća.
U razgovoru s fra Zoranom izrazili smo svoje čuđenje kako župa Jajce, iz čijeg pravca smo došli u Podmilačje, pripada Banjalučkoj, a svetište sv. Ive pripada Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
„Na ovom području je rijeka Vrbas granica između dviju biskupija. Zato župa svetog Ivana Krstitelja pripada Vrhbosanskoj nadbiskupiji“, rekao nam je fra Zoran te dodao kako se selo Podmilačje prvi put spominje 1461. u spisima Stjepana Tomaševića, a svetište sv. Ive u Podmilačju je zasigurno jedno od najstarijih svetišta u BiH.
Pričajući o vremenu i povijesnim činjenicama iz vremena turskog „zuluma“ do danas, shvaćamo važnost ovog kraja. Crkvica sv. Ive je jedina crkva izgrađena od kamena koju Turci nisu srušili za vrijeme višestoljetne okupacije Bosne. Međutim, ono što nije uništeno za vrijeme Turaka u našim krajevima, uništeno je u samo jednom danu za vrijeme srpske okupacije Podmilačja. Nedugo nakon okupacije Jajca, tijekom mjeseca ožujka 1993. osvajači su minirali i do temelja srušili sve što je u vezi sa svetištem u Podmilačju: crkvu, u sklopu koje je bila zavjetna crkva sv. Ive, vanjski oltar, župnu kuću, strehu gdje je izlagan svečev kip, šetnice s klupama za ispovijed i gospodarske objekte.
Kako je crkvica nekad izgledala
Pričamo s fra Zoranom o staroj crkvici.
„Bila je to mala srednjovjekovna crkva koja se sastojala od svih elemenata sakralnih građevina toga vremena: lađe, svetišta, sakristije i tornja. Bila je duga skoro 16 metara, široka skoro 9 metara, a lađu oblika izduljenog pravokutnika obuhvatili su zidovi debljine jednog metra. Na bočnim zidovima nalazili su se gotički prozori. Zavjetni oltar je bio u sredini svetišta. Visina tornja je iznosila 29 metara, bez križa, koji je bio visok oko 8 metara“, rekao nam je čuvar svetišta te naglasio veliku grešku u početku dvadesetog stoljeća.
Naime, fra Jaroslav Jaranović 1910. je srušio pročelje i toranj stare crkve želeći ju ugraditi u novu veću crkvu kao kapelicu. Bilo je to katastrofalno arhitektonsko rješenje jer je time djelomično oštećena katolička crkva iz srednjeg vijeka. Novu crkvu u čijem sastavu se nalazila stara crkvica oslikali su češki majstori tridesetih godina prošloga stoljeća.
Nova crkva je obnavljana još jednom šezdesetih, a stara crkvica je uređivana iznutra sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Na području župe nalaze se i dvije područne crkve i desetak grobljanskih kapelica.
Obnova i izgradnja nove crkve
Nakon oslobađanja jajačkog kraja u rujnu 1995. u akciji Hrvatske vojske i HVO-a, počinje povratak vjernika i obnova srušenog svetišta. U početku je šator bio zamjena za crkvu, a potom je izgrađena drvena baraka kao mjesto za molitvu. Odmah nakon povratka većeg broja vjernika, počelo je obnavljanje stare crkve u izvornom obliku, kako je izgledala prije nekoliko stotina godina, ali se istovremeno razmišljalo o izgradnji potpuno nove crkve.
Kardinal Vinko Puljić je 24. lipnja 1998. blagoslovio povelju za gradnju novoga svetišta, a 2003. ožujka prihvaćen je idejni projekt slovenskog arhitekta Marka Mušića i započela je izgradnja crkve.
Zbog posebnog položaja stare crkvice u odnosu na okolna brda i dolinu koju narod drži svetim mjestom, slovenski arhitekt je smjestio novu crkvu u stijenu na sjevernoj strani doline. Prostor između stare crkvice i nove crkve formira otvor prema dolini sv. Ive koja predstavlja isključivo mjesto molitve i okupljanja hodočasnika. Sa željom za štednjom na prostoru za desetke tisuća hodočasnike nova crkva je ugrađena u brdo.
Izašli smo iz župnog ureda i prošetali dolinom „u kojoj se ogleda Božje milosrđe“. To je naime trokut koji čine nova i stara crkva na jednoj strani i vanjski oltar na kraju doline. Fra Zoran nam kaže kako je odlučeno stari oltar razmontirati i izmjesti ga bliže novoj crkvi u izgradnji kako bi postojao vizualni kontakt između propovjednika i vjernika.
„Zbog prijašnjeg položaja oltara propovjednik nije imao kontakt s vjernicima u dolini, pogotovo iza stare crkvice i na brdašcu pored. Tako su vjernici na tim mjestima, može se reći, pratili sv. misu skoro kao putem radija jer su mogli gledati samo u ozvučenje“, rekao nam je fra Zoran.
Raspitujući se o novoj crkvi saznali smo kako je u arhitektovu projektu crkva i župna kuća zamišljena kao jedinstven prostor, a prostorije za pastoral smještene su ispod trga sv. Ive na kojemu je stara crkvica. Zvonik i župni stan formiraju spiralu koja se diže prema nebu i visoka je 60-ak metara. Zidovi crkve, kaže fra Zoran, predstavljaju istovremeno potporni zid prema stijenama u koje je crkva usječena. Pokrivanje crkve je počelo ranije i sve ide prema planu.
Legenda o prelasku crkve preko Vrbasa
Šećući dolinom vidjeli smo vjernike kako hodaju te meditiraju ili kleče u molitvi. Gledajući staru crkvicu iz daljine gdje je nekad bio stari oltar, postavljamo nezaobilazno pitanje o legendi koja govori da je crkva prešla preko Vrbasa.
U narodu se i danas priča o crkvi sv. Ive koja je jedne noći prešla iz sela na lijevoj obali Vrbasa u drugo selo na desnu obalu rijeke, jer su Turci u nju utjerivali stoku. Ta narodna predaja je zapisana u svim shematizmima Bosne Srebrene od 1864. Legendu je prepoznao i fra Antun Knežević koji je naveo izvještaj upućen Papi na latinskom jeziku u prijevodu: O čudesnom prijelazu crkve sv. Ivana Krstitelja iz sela Pšenika u selo Podmilačje. Iako legenda ima svoje određeno povijesno značenje, nije lako odrediti stvarni sadržaj te narodne predaje koja je zapisana prije više od sto godina, a sigurno je usmena predaja mnogo starija.
Nakon kratkog hoda fra Zorana smo ostavili njegovim pastoralnim obvezama i krenuli prema Sarajevu oduševljeni činjenicom kako gradnja nove dobro crkve napreduje. Lijepo je znati kako je u ovoj župi uspio povratak te kako broj župljana i hodočasnika svakodnevno raste.
Nema komentara:
Objavi komentar