Promatrajući kartu mjesne crkvene pokrajine u BiH, župe Otinovci i Kupres nalaze se na mjestu gdje se dotiču granice Banjolučke, Mostarsko-duvanjske i Vrhbosanske nad/biskupije. Tako na jugozapadu graniče sa župom Livno (Bl), na jugu sa Šujicom (Mo-Du), na jugoistoku s Rumbocima, na sjeveroistoku sa Skopaljskom Gračanicom, na sjeveru sa župom Bugojno, a na istoku sa Suhim Poljem. Ovuda prolazi važna magistrala stoga nije ni čudo što je još u rimsko doba čitav kupreški kraj bio bitno sjecište putova.
Pri pomisli na Kupres prvo što nam može pasti na pamet su hladne zime (koje su zapravo sve blaže zbog globalnog zatopljenja) i najveća crkva u Bosni i Hercegovini koja je još uvijek u izgradnji. Prizor ulaska na kupreška vrata dojmit će svakog putnika prolaznika. Nepregledna ravnica, mnogo lijepih i velikih kuća, isto toliko vikendica, zeleno-sivo more poljana i velika crkva uz magistralnu cestu Livno – Bugojno, samo su neke od karakteristika grada koji se smjestio na Kupreško polje. Velika je to kraška visoravan koja je našla svoje mjesto istočno od Livanjskog i Glamočkog polja, a sjeverno od Duvanjskog.
Najveća crkva u BiH
Iz auta, u prolazu, mogli smo vidjeti kako se vjerski život ove zajednice odvija u znaku i nadi što skorije izgradnje nove župne crkve koja uistinu iziskuje veliku žrtvu, ali i ljubav. Na Kupresu smo posljednji put bili za vrijeme Srednjoeuropskog katoličkog dana u ljeto 2003. i tada je crkva bila u izgradnji, ali danas se može reći da se radovi privode kraju.
Zalaganje sadašnjeg župnika preč. Marka Tomića i njegovog prethodnika pok. don Dominika Stojanovića činili su i čine da ova crkva raste i postaje pomalo znakom prepoznavanja, čuđenja, ali i divljenja onima koji su se odvažili na izgradnju. Nije mali broj vjernika drugih župa u biskupiji, a i šire upravo s ovakvim osjećajima izrazio svoje mišljenje o ovoj crkvi i vjernicima koji je grade. No, gradnja žive zajednice mnogo je potrebnija i važnija od gradnje "kamenog hrama" koji, kako znamo iz povijesti, može biti srušen i više puta. Prema informacijama koje imamo, kupreški kraj nema brige za budućnost, i onu materijalnu i duhovnu, a ljudi – osobito mladih – ne nedostaje.
Crkva o kojoj govorimo sada se nalazi odmah pored kružnog toka u neposrednoj blizini stare srušene crkve koju su pripadnici vojske RS zbrisali s lica zemlje 1992. Na mjestu stare crkve danas je samo križ gdje je nekoć bio oltar.
Nova crkva jedna je u dugom nizu crkava građenih u ovoj župi od njezina utemeljenja ili bolje rečeno još od mnogo prije dolaska Hrvata na ova područja.
Put u Otinovce
Prošli smo pored kupreške crkve i na kružnom toku skrenuli lijevo prema Otinovcima koji su tri kilometra udaljeni.
Nakon što smo uz pomoć susretljivih mještana pronašli župni ured, tu nas je čekao župnik Tomić. Odmah što se moglo zamijetiti jest da je okoliš župnog ureda izrazito uređen. U dvorištu se nalazi točak konjske zaprege, pokoji vrtni patuljak i kućica za psa koji laje na sve nepoznate osobe koje ulaze „na njegov teritorij“. Kasnije smo saznali kako nikad ne laje na ljude koji izlaze iz župnog ureda, nego samo na one koji dolaze, a nepoznati su mu.
Iako je sjalo sunce osjećala se hladnoća u zraku, pogotovo ako se nađete u sjeni nekog drveta. Oko imanja gdje se nalazi ured može se naći nekoliko izvora pitke vode. Kasnije smo saznali da je jedan izvor «odgovoran» za tekuću vodu u uredu. Ona se ne prečišćava niti klorira, upotrebljava se takva kakva izlazi iz zemlje.
Nakon kraće okrjepe u razgovoru sa župnikom, ovim vrijednim svećenikom porijeklom iz Žepča koji je dugi niz godina djelovao izvan Vrhbosanske nadbiskupije u Istri i u rimskom Hrvatskom zavodu Sv. Jeronim, počeli smo doznavati informacije o župi Otinovci - Kupres.
Ostvarena je dugogodišnja želja za dvjema župama
Odmah na početku smo razjasnili nedoumicu u vezi s imenom župe. Na blagdan sv. Stjepana, 26. prosinca 2010., za vrijeme euharistijskog slavlja pročitan je dekret o uspostavi župe Sv. obitelji – Kupres. Ideja za osnivanjem ove župe rođena je davno, ali zbog ratnih događanja i teškog poraća sve do prošle godine nije realizirana. Vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić 22. listopada 2010. utemeljio je novu župu u Kupresu i odredio da ona službeno počne djelovati na dan svog patrona. To je danas jedina župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji posvećena Sv. obitelji.
Preč. Tomić je, zapravo, župnik ili bolje reći upravitelj u tri župe kupreškoga kraja: Sv. obitelj – Kupres, Sv. Anto Padovanski – Rastičevo i Sv. Ivan Krstitelj – Otinovci. Treba napomenuti da u Rastičevu ima samo dvoje stalnih župljana.
Kada smo razriješili tu crkveno-pravnu «zavrzlamu» krenuli smo ka ostacima bazilike i pričali o prošlosti. Naš sugovornik je kao hodajuća enciklopedija. O svemu je govorio bez ikakvih podsjetnika dajući nam dosta informacija koje do tada nismo znali.
„Ovo je četvrta crkva, prema kojom idemo. Prva je bila bazilika, onda je na skoro istim temeljima kraljica Katarina napravila crkvu 1447. ili 1448. To je crkva Presvetog Trojstva u Vrelima. Sada se ovo selo zove Otinovci. Ime je dobilo od riječi otelo, oteto. Ta crkva je porušena u vremenu nakon pada Bosne pod Osmansku upravu, a njezini ostaci su nađeni četiri stoljeća kasnije, 1887. Potom je izgrađena treća crkva», rekao nam je otinovački župnik.
Kada je pronađena crkva Presvetog Trojstva?
Inače, iz povijesti znamo da se nakon osmanskih poraza i sklopljenih primirja položaj katolika poboljšao. Uspostavljena je župa u Skoplju (Uskoplju) kojoj je tada pripao i Kupres kao mjesna kapelanija. Uskoro se javila potreba da Kupres preraste u samostalnu župu. Početkom 1801. od Svete Stolice je traženo da od Kupresa i druge četiri mjesne kapelanije naprave župe. Već sljedeće godine starješinstvo bosanskih franjevaca primilo je dekret o uspostavi župa. Na izgradnju crkve moralo se čekati sve do 1855. kada je tadašnji župnik fra Mijo Kutleša podigao drvenu crkvicu posvećenu Uznesenju Blažene Djevice Marije.
Sama crkvica je uskoro dotrajala, a nakon što se utvrdilo da su ruševine u Otinovcima zapravo srednjovjekovna crkva Presvetog Trojstva župnik je na mjestu te crkve sagradio novu crkvu. Tako se u proljeće 1889. počelo sa zidanjem, a iste je godine crkva blagoslovljena.
Od polovice 19. stoljeća broj vjernika se stalno umnožavao pa se osjetila potreba diobe župe. Već 1873. suhopoljska kapelanija proglašena je župom, a Otinovci za svog patrona dobivaju sv. Ivana Krstitelja.
Kraj bogat izvorima pitke vode i poviješću
Teritorijalno gledano, župu Otinovci čini nekoliko sela: Brda, Vrela, Makalj, Kukavice, Botun, Antonići, Otinovci i Goranci i danas imaju 50-ak obitelji.
Dok smo hodali prema crkvi i temeljima bazilike prolazili smo pored nekoliko izvora koje su neki stanovnici Otinovaca iskoristili za pravljenje ribnjaka, a župnik se ljubazno pozdravljao s mještanima.
«Hvaljen Isus, susjed, kako mali susjed?», govorio bi župnik i dobivao odgovore na svoja pitanja.
Dolaskom pred crkvu sv. Ivana Krstitelja, koja se nalazi tristotinjak metara od župnog ureda, vidjeli smo nekadašnju veličanstvenost bazilike. U njezinim temeljima su pronađeni grobovi, a sada su te rupe zatvorene metalnim mrežama. Kako nam je rekao župnik kompleks bazilike je bio vjerojatno veći od onoga što sad vidimo.
«S obzirom da je sve ovo arheološko područje, na njemu se više ništa ne može raditi. Prije su arheolozi iz Splita dolazili ovdje ispitivati, onda je to preuzelo Sarajevo. Sve je bilo otkriveno, konzervirano i zatrpano pijeskom. Budući da se ništa ne smije raditi ja ću praviti vanjski oltar malo dalje odavde jer nam je ovdje za sv. Ivu sve puno vjernika. Znate, od pape Nikole V. ova crkva je svetište. To je, dakle, prije redovne uspostave hijerarhije», rekao je vlč. Tomić nabrajajući nam po redu sve pape do izgradnje ove crkve.
Kompleks izgleda prevelik za ovako malo mjesto, pitali smo se kako je sve izgledalo u doba kada je bazilika bila izgrađena. Odmah do bazilike se nalazi sadašnja crkva, a 20-ak metara ispred nje je kamen od srušene crkve iz 1992.
Župnik planira dozidati zidove na novu crkvu, a kamen koji će koristiti je upravo onaj kojim je izgrađena posljednja srušena crkva. Vjerojatno je u njoj bio ugrađen neki od kamena koji je bio u staroj crkvi iz vremena kraljice Katarine. Na Kupresu nema mnogo kamena pa se vjerojatno on «reciklira». Vjerojatno će u zid nove crkve biti ugrađen i koji kamen iz bazilike.
Temelji se nisu vidjeli kad je kraljica Katarina pravila crkvu, oni su se otkrili mnogo kasnije. Znalo se da je postojala bazilika, ali se nije znalo mjesto. Na naše pitanje kako su u srednjem vijeku „pogodili“ baš mjesto stare bazilike župnik nam je odgovorio da je prema usmenoj predaji postojalo mjesto kao «crkvište» pa je kraljica Katarina prema toj predaji ovdje gradila crkvu.
Dok smo ulazili u sadašnju crkvu župnik Marko nam je pokazao brdo Poganac gdje su bili rimski vojnici. Vjerojatno su kršćani koji su se okupljali oko bazilike dali ime brdu jer su tu djelovali nekršteni. S trostrane tvrđave na tom brdu se moglo nadgledati sve putove u ovom kraju, što opet potvrđuje važnost Kupreške visoravni. Teritorij Kupresa i Otinovaca je u to vrijeme bio veliko raskrižje putova s četiri cestovna smjera, te je bio razmjerno dobro naseljen, što nam potvrđuju i pronađeni ostaci: rimskog grada, utvrde, stražarnica, nekropola i fragmenata s rimskim natpisima i ornamentima.
Mala i jednostavna crkva
Napokon smo ušli u najnoviju crkvu u Otinovcima. Mala je to i jednostavna crkva nasuprot onoj velikoj koju smo vidjeli prolazeći kroz Kupres. Ljupko Zrno je radio repliku slike Milosrdnog Isusa i Kraljicu Katarinu koje odmah s ulaza privlače poglede. Tabernakul je dar iz Amerike i ne zna se kako i kojim putovima je došao do Otinovaca. Crkva je iznutra dovršena, slike Križnog puta su na svome mjestu, a tu su i potpuno nove klupe. Odgovarajući na pitanje je li za vrijeme sv. mise hladno, naš sugovornik kaže da je na Kupresu pojam hladnoće relativan.
«Ono što je mene iznenadilo jest ispunjena crkva na Veliki petak kada je bilo izrazito hladno. Tijekom čitave pjevane Muke nitko se nije nakašljao. Bio je savršen muk i tišina. Ovdje ljudi uopće ne znaju što je tuberkuloza. Odlično zdravlje imaju. Ovo je i mjesto kroz koje ljudi samo prolaze, kao na otocima. Ljeti ima mnogo ljudi, a onda ostaju sami otočani. Ljudi ovoga kraja su vezani za ovo podneblje, pa čak i oni koji su otišli vraćaju se povremeno. Ovaj kraj osim 800 obitelji i kuća ima još toliko vikendica. Jedna od posebnosti jest napredak standarda. Prije rata rijetko koja kuća je bila, a da je imala zadovoljene sve standarde u vezi s izolacijom, a danas ne postoji nijedna kuća koja to sve nema“, istakao je naš sugovornik.
Stari molili protiv snijega, a mladi za snijeg
Dok smo izlazili iz crkve saznali smo da je narod ovoga kraja povratkom na Kupres skoro pa raskrstio sa starim načinom rada i privređivanja te djelatnostima. Danas su se skoro svi opredijelili za turističke djelatnosti, zimski turizam, ali postoji problem sa snijegom, pogotovo kada treba pasti. Ima jedna anegdota, kako reče vlč. Tomić: „Stari Kuprešaci bi se odmah željeli vratiti u grob kada bi vidjeli kako se mladi Kuprešaci mole da snijeg padne.“
Odlika domaćih ljudi je otvorenost prolaznicima, zato se turisti često vraćaju. Župnik naglašava da se propustila prilika ovdje naseliti 1.000 obitelji iz Srednje Bosne. Nekom politikom, koju ne može razumjeti, te obitelji nisu naseljene tu nego drugdje u Duvnu i Livnu, a trebale su biti tu.
Na odlasku iz Otinovaca zaključili smo zajedno sa župnikom da se tu ne zna je li ljepša jesen, ljeto ili zima. Zanimalo nas je kako je kada napada snijeg. Regionalne putove skoro da nitko ne čisti. Međutim, župnik naglašava da samo dva puta nije mogao ni džipom proći kroz snijeg.
Dok smo išli prema automobilima kako bismo stigli do Kupresa naišli smo na trapove. Župnik nam je objasnio njihovu namjenu u prošlosti - u njih su se stavljale namirnice kako bi sačuvale svoju svježinu. Zatvoreno slamom i eventualno zemljom ne dira se do proljeća i tada se sve vadi gotovo svježe kao kada je zakopano.
Kupres je bio u splitskoj crkvenoj pokrajini
Kršćanska povijest ovih krajeva započinje stoljećima unatrag u vrijeme rimskog upravljanja tadašnjom carskom provincijom Dalmacijom. Vjerska žarišta tog vremena Delminium (Tomislavgrad) i Bistuae Vetus (Čipuljić kod Bugojna) nisu mogli ostati bez utjecaja na kupreški kraj.
Od vremena pokrštavanja Hrvata koji su ove krajeve naselili u 7. st. Kupres je pripadao splitskoj crkvenoj pokrajini i njezinim sufraganskim biskupijama sve do 1326. kada je, za vladavine bosanskog bana Stjepana II. Kotromanovića, priključen Bosni. Iako u novom državnom okruženju kupreški je kraj ostao u sklopu splitske mjesne crkve i bio podložan splitskom nadbiskupu.
Kršćanstvo je na Kupresu prisutno gotovo od samih početaka, ali prvi formalni spomen župe na Kupresu datira tek iz 17. stoljeća. Izvještaj bosanskog provincijala Pavlovića bilježi kako samostanu u Rami pripadaju tri župe: Duvno, Livno i Kupres. Međutim, sigurno je Katolička crkva postojala na razmjerno dobro naseljenoj Kupreškoj visoravni i u doba prije 1623. uz crkvu-zadužbinu kraljice Katarine, a moguće je da su postojale i druge crkve nastale tijekom stoljeća vladavine hrvatskih i bosanskih velikaša i kraljeva.
Vihor Drugog svjetskog rata donio je nevolje katolicima Kupresa. Partizanski napadi su opustošili ovaj kraj. Od godine 1944. do 1946. na Kupresu nije bilo svećenika. Prvog poslijeratnog župnika Kupres je dobio 1951.
Novi župnik don Petar Grgić zbog nacionalizacije i zamjene zemljišta dobio je teren bivšeg silosa uz današnju prometnicu Livno - Bugojno. Već 1967. započinju pripreme za izgradnju crkve, a dana 20. srpnja 1968. blagoslovljen je kamen temeljac. Crkva je već početkom listopada stavljena pod krov. Gradnju i uređenje ove crkve i njezinog župnog stana dovršio je pokojni dugogodišnji kupreški župnik don Dominik Stojanović.
Tisuću dana okupacije
Nedugo potom, početkom travnja 1992. i Kupres je opet zahvatio vihor rata. Od 1992. do 1994., tijekom skoro 1.000 dana okupacije, župa Otinovci - Kupres djelovala je u izbjeglištvu.
Unatoč tome ova živa župna zajednica je u posljednjih 15-ak godina dala osmoricu svećenika. Nakon što je Kupres oslobođen, župnik don Dominik i jedan dio župljana se vraćaju u župu.
Vlč. Tomić nam je odmah pokazao «montažnu crkvu» koju je don Dominik nakon povratka pribavio. Malo je to zdanje na betonskim temeljima koje je služilo kao crkva, župni ured, i mjesto gdje je živio svećenik. Sada se tu odvijaju Napretkove priredbe, djeluju zbor i glazbena škola za klavir, violinu i gitaru te tamburaški zbor.
U montažnoj crkvi se nalazi maketa nove crkve s jednim tornjem, što nas je zbunilo jer smo vidjeli dva tornja u izgradnji. Naime, za vrijeme Srednjoeuropskog katoličkog dana darovano je osam zvona, a ona nisu mogla stati u jedan toranj, stoga je odlučeno da budu izgrađena dva tornja od 50 metara. Trenutno je izgrađeno točno pola u smislu opće visine.
Još jedna izmjena u vezi s tornjevima je promjena izgleda vrha jer je prema maketi toranj previše ličio na dalmatinsku crkvu, što nije prikladno za ovaj kraj.
Dakle, nekoliko godina poslije rata, točnije 1998., počela je gradnja nove veličanstvene crkve prema kojoj je svaka druga crkva na ovim prostorima sićušna.
Ispred nove crkve se nalazi drveni križ koji predstavlja mjesto masovne grobnice na kojem su zatrpani pobijeni Hrvati u Drugom svjetskom ratu. Za komunističku vlast oni su svi bili «ustaše» iako većina njih to nisu bili. Tu je jedno vrijeme, za prošlog sustava, nažalost, bio i javni WC.
Župnik objašnjava da neće dopustiti da se gradi spomenik nego će samo ostaviti drveni križ s natpisom: „In memoriam“.
Pri izgradnji se mislilo na budućnost
Prema arhitektonskom planu i nova crkva na Kupresu je zadržala «katarinski» oblik koji se sastoji u jednoj središnjoj lađi i dvije polulađe sa strana. Središnja lađa ima 12 metara, a polulađe upola manje.
Razgovarali smo i o lokaciji nove crkve. Župnik naglašava da nije bilo mogućnosti graditi na temeljima stare crkve zbog veličine nove crkve, a zemljište koje je bilo predviđeno za gradnju bilo je nekoć partizansko groblje. Prošli župnik nije želio da se priča kako je nova crkva građena na partizanskom groblju. Crkva „iz inata“ na tom mjestu nije potrebna. Zato je izabrana sadašnja lokacija; kupljeno je i desetak dunuma zemlje kako u budućnosti crkva ne bi bila zaglušena okolnim zgradama kao, primjerice, sarajevska katedrala ili crkva u Žepču.
Ulazeći u crkvu vidjeli smo listu svih poginulih i nestalih Kuprešaka u proteklim ratovima. Kripta nema vanjskog izlaza, što je veliki nedostatak, iako ima mjesta za 5.000 ljudi. Sigurnosni aspekt nije zadovoljen.
Crkva je dimenzija 53 x 25 metara i zaista ostavlja bez daha. Poglede privlači i veliki središnji luster. Bio je apsolutni promašaj, kaže župnik, jer ne obavlja nikakvu funkciju. Svjetlost s njega nije jača od nekoliko svijeća. Pitamo što je s oštećenim križem iznad oltara?
«Isus i križ iznad oltara su bili sudionici rata, zato nedostaje Isusova ruka. Crkva je enormna, velika, prekrasna. Sada možete misliti kako se ja osjećam kada uđem u katedralu ili neku drugu crkvu... Liturgijski gledano, imao sam problema. Iza leđa je meni bio tabernakul, a tu nije smio biti. Pokušavao sam ga premjestiti. Sreća Božja se dogodila. Ovaj tabernakul je iz crkve u Braunschweigu na sjeveru Njemačke gdje sam 2000. slavio euharistiju za naše ljude. Ja sam ga otvarao i pričešćivao iz njega. Tabernakul i ova ispovjedaonica u kojoj sam sjedio prije deset godina su, zanimljivo, došle za mnom jer tamo više nema hrvatske katoličke misije. Prema zakonu, ne smiju se prodavati i tako su nekim putovima dospjele do mene», govori nam župnik dok razgledamo.
Izmješteni tabernakul s bijelom površinom iza, koja predstavlja hostiju i uz upaljeno svjetlo daje dojam lebdjenja. Sve je jednostavno uređeno i ako se budućem župniku ne bude sviđalo uz odvrtanje nekoliko šarafa može vratiti stvari kako su bile prije, objašnjava nam vlč. Tomić
Iznad oltara se nalazi bijela površina i župnik smatra da tu treba biti mozaik. To će biti veliki problem za umjetnike. Postavlja se pitanje kako sve ukomponirati s prozorima i vitrajima.
«Ja čekam slovenskog isusovca rođenog u Italiji Ivana Marka Rupnika. On je radio papinsku kapelu u Vatikanu i pozvat ću ga kako bi vidio ovaj prekrasan prostor za uređenje mozaika sa Svetom obitelji. Tu planiramo uklopiti Sv. obitelj i Presveto Trojstvom. Vidjet ćemo kako će se moći izvesti sve to. Crkva, nažalost, nema provjetravanja pa se počeo pojavljivati kondenz i taj se problem mora riješiti u budućnosti. Put križa je dar iz Slavonije, ali se ne uklapa. Pokušat ću od umjetnika Mamuše uzeti novi Put križa koji će se staviti na stupove», samo su neke od misli izrečene dok smo izlazili iz crkve
Velika crkva ima i velike orgulje koje su samo sastavljene, ali nisu napravljeni zvučni ormar i ozvučenje.
Dok smo se pozdravljali župnik nas je podsjetio na Svećenički dan kada je skoro 400 svećenika bez problema stalo u crkvu. Sjetili smo se da je vlč. Tomiću ove godine bilo 35 godina misništva pa smo mu sa zakašnjenjem čestitali i poželjeli da 40. obljetnicu dočeka sa svojim kolegama misnicima u Norveškoj, kako je i planirano.
Kupres sutra?
Kupres je postao moderni gradić s nešto više od 3.500 stanovnika. Gospodarstvo, premda u ratu potpuno uništeno, polagano staje na svoje noge. Pomalo se obnavljaju nekadašnja poljoprivredna postrojenja, a važno je istaknuti kako je obnova u ratu porušenih domova gotovo u potpunosti provedena.
Jedan od najupečatljivijih simbola Kupresa su i Dani kosidbe na Strljanici koji se održavaju svake godine u srpnju.
Iz do sada viđenog možemo zaključiti da Kupres ima vrlo bogatu prošlost koja samo može biti jamstvo za uspješnu budućnost. Kakva će to budućnost biti, tek nam ostaje vidjeti. Svoju veliku priliku ljudi ovdje vide u čistom i nezagađenom okolišu te u turizmu. Proizvodnja zdrave hrane danas je jedna od primarnih poljoprivrednih djelatnosti, a Kupres kao da je Bogom dan za takav oblik privređivanja.
Ako sve bude kako je planirano, od Kupresa možemo očekivati da postane regionalno središte i smjerokaz svima kako se i male sredine, bogate prirodnim resursima i dobrom voljom, mogu pretvoriti u napredne tehnološke oaze očuvanog i zdravog okoliša.
Otkud naziv Kupres?
Neki naziv Kupresa dovode u vezu s latinskim nazivom za bakar (cuprum) jer smatraju da su Rimljani imali svoje rudokope bakra na području današnjeg naselja Mračaj. Također, misli se da porijeklo imena Kupres dolazi od latinskog naziva za čempres (cypressus).
Nema komentara:
Objavi komentar