Nova Bila, gradić u Središnjoj Bosni, nalazi se sedam kilometara sjeverozapadno od Viteza, tik uz magistralni put Sarajevo – Lašva – Travnik - Jajce. Naselje je dobilo ime po rječici Bila - čista. Danas postoje dvije Bile: Stara i Nova. Nova Bila je naselje čiji razvoj počinje tek nakon Drugog svjetskog rata.
Položaj Nove Bile na zemljovidu nam pokazuje kako ovo naselje danas, kao i u prošlosti, ima važni tranzitni karakter. Možda je baš zbog toga ovaj kraj imao turobnu prošlost.
Lašvanski kraj ima bogatu povijest
Središnji dio Bosne s Novom Bilom, kamo smo se uputili, možemo podijeliti na Travničko polje i Lašvansku dolinu. To je zeleni kraj na oko 400 metara nadmorske visine s obje strane rijeke Lašve (koja nastaje spajanjem Komarske i Karaulske Lašve), sve do njezina utjecaja u Bosnu kod Busovače. Raspitujući se o povijesti ovog kraja može se puno saznati o teškoj prošlosti koju je imao narod koji je živio tu. Od vremena turskog osvajanja do nedavnog nesretnog rata i života u enklavi, nije se živjelo nimalo lako. Podaci o ranom srednjem vijeku i životu su veoma šturi, a dostupni su jedino povijesni spomenici, nekropole, zemaljska počivališta ljudi... Ime župe Lašve, kojoj je zasigurno teritorijalno pripadala današnja novobilska župa, spominje se prvi put u 13. stoljeću. U povelji ugarskog kralja Bele IV. godine 1244. javljaju se tri imena u župi Lašva: Trebeuša, Lupnica i Bila. Može se zaključiti kako je novobilsko naselje već tada postojalo. Ovaj kraj je bogat povijesnim ostacima, tako ovdje skoro svaka njiva krije predmete iz prošlih vremena.
Skrenuli smo s magistralnog puta i uz upute policajaca po lokalnom makadamu krenuli prema odredištu. Došavši pred crkvu Duha Svetoga i župni ured odmah smo zapazili kako je riječ o modernom zdanju koje čini monumentalan i arhitektonski originalan kompleks. Dočekao nas je župnik fra Dominko Batanić koji je u Novoj Biloj na pastoralnoj službi od kolovoza prošle godine. Na početku razgovora, dok nam je pokazivao župni ured, shvatili smo kako nismo došli baš u najpogodnijem trenutku iako smo bili najavljeni. Razlog je bolest župnog vikara fra Franje Grebenara, jednog od trojice fratara koji djeluju u ovoj župi. On je loše reagirao na kemoterapiju u bolnici stoga je župnik fra Dominko bio vidno uznemiren. Usprkos ovako neugodnoj situaciji odlučili smo nastaviti razgovor o povijesti, životu u župi, vjernicima...
Mlada župa
Kamen temeljac za novu crkvu od 540 m2 je postavljen 6. travnja 1975. (godinu nakon osnivanja), a projekt je napravo Vlado Dobrović. Župna zajednica Nove Bile je nastala pripajanjem naselja susjednih župa Viteza, Guča Gore, Bučića i Dolca.
Prije izgradnje crkve za bogoslužje je korištena provizorno podignuta zgrada.
Crkva je arhitektonski većinom dovršena 1977. te se u njoj moglo držati božićno bogoslužje. Sljedeće godine crkva je dobila zvono teško 471 kg, a prije desetak godina, prema projektu akademskog kipara i slikara Zdenka Jurišića iz Novog Travnika, crkveni toranj je „izdužen“ za desetak metara. Kasnije je uslijedilo postupno uređivanje interijera crkve (pod, strop, klupe). Sredinom osamedesih godina 20. stoljeća kipar Zdenko Grgić izradio je Raspelo koje se nalazi iza oltara (korpus bez križa, hrastovina, oko 420 cm). Župna crkva, prateći pastoralni objekti te stambeni dio služili su u posljednjem ratu kao bolnica.
Potreba zakon mijenja – crkva kao ratna bolnica
Našavši se u ratnim neprilikama, a ne želeći sjediti skrštenih ruku, fratri su zajedno s liječnicima lašvanskog kraja, 1992. osnovali bolnicu „Dr. fra Mato Nikolić“ (prema postojećim podacima prvi liječnik ovoga kraja s med. diplomom iz 19. st). Bolnica je radila do 1999., a zahvaljujući prije svega donaciji Republike Hrvatske i drugih donatora, sagrađena je u Novoj Biloj, nedaleko od crkve, adekvatna građevina koja nosi ime „Hrvatska bolnica - dr. fra Mato Nikolić“.
Nakon iseljena medicinskih aparata i pacijenata iz župnih prostorija pristupilo se uređenju interijera crkve, po nacrtu arhitekte Zlatka Ugljena. Prije četiri godine postavljene su postaje križnoga puta (terakota) koje je izradio kipar Mile Blažević.
U župi djeluju Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije. Dom za stare osobe, koji se nalazi na teritoriju župe, „Otac Kristofor“ vode Sestre franjevke, bolničarke Isusa Nazarećanina iz Španjolske.
Zanimljivo je istaknuti kako je župa Nova Bila imala 1991. oko 3.850 vjernika i njihov je broj do pred posljednji rat polagano rastao, a danas iznosi 4.576. Fra Dominko komentira broj župljana i kaže kako je to sedma po veličini župa u našoj nadbiskupiji, međutim, broj župljana varira jer vjernici „odlaze i dolaze“. Pohvalio se visokim postotkom dolazaka vjernika na sv. misu nedjeljom (45 %) kao i ovogodišnjim brojem krizmanika (182 kandidata).
Župa trenutno ima jedno duhovno zvanje – polaznika u sjemeništu, a Franjevačka mladež je veoma brojna, ima oko 80 članova. Osim svih pozitivnih pokazatelja, fra Dominko tvrdi kako je i dalje riječ o „župi u nastanku“. Mortalitet je dosta manji od nataliteta što je veoma lijepo čuti u današnjem vremenu kada se sve više mladih odlučuje za brakove s jednim djetetom, eventualno dvoje.
Nakon razgovora u župnom uredu i razgledanja umjetnina koje su se tijekom godina sakupile, polazimo kroz kompleks prema crkvi i spomen-sobi – mini bolnici. Župnik fra Dominko s osmijehom naglašava kako su vrijedne slike i ostale umjetnine «raspršene» po čitavom stambeno - pastoralnom objektu kako bi se eventualnim provalnicima otežao posao «kolekcionarstva». Na pitanje otkud toliko umjetničkih djela odgovorio nam je kako je tijekom godina zbog humanitarnog rada u bolnici bilo mnogo darova i zahvalnica u vidu vrijednih slika i umjetnina.
Spomen-soba – sjećanje na užasna vremena
Hod po kompleksu bez pratnje bi bio osuđen na lutanja. Ako nemate dobrog vodiča (i hrpu ključeva) zasigurno nikamo nećete dospjeti. Nakon bezbroj stepenica te otvorenih i zatvorenih vrata došli smo do spomen-sobe u kojoj se nalaze oprema i aparati sačuvani iz vremena dok je ratna bolnica bila u sklopu župnog ureda.
Na zidu spomen-sobe se nalaze slike sa znamenitim osobama koje su posjetile bolnicu, ali se vide i slike običnih ljudi u ratnom vihoru. Posebno je dojmljiv u vremenu uhvaćen osmijeh nasmijane djevojčice - ranjene Romkinje bez jedne noge.
Slike krvavog pribora, peći na drva oko kojih se griju ranjenici, stakla na prozorima zamijenjena najlonom te brojna uokvirena priznanja, dokaz su o kakvoj se ovdje junačkoj borbi radilo. Za ratnog vremena tu je zbrinuto oko 15.000 ljudi, a u neadekvatnim uvjetima rođeno je 700 djece.
Dok smo išli prema izlazu iz kompleksa, fra Dominko je rekao kako je skoro čitava crkva poslije rata obnovljena, osim klupa. Za njih su vjernici emotivno vezani iz vremena ratne bolnice jer sastavljene klupe su činile skoro pa odlične improvizirane bolničke krevete. Na trgu ispred crkve razgovarali smo prije polaska kratko i s mladim župnim vikarom fra Danijelom Nikolićem koji dolazi iz sarajevskog naselja Dobrinja. Između ostalog, pohvalio se kako je župa dobila nove postaje Križnog puta koje će uskoro biti predstavljene javnosti.
Nova Bila – herojsko mjesto sa slavnom povijesti zasigurno je ostavilo svoje ime duboko urezano u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda. Žitelji Nove Bile, Hrvati, katolici, poznati po svojoj tradiciji, običajima i kulturi pokazali su tijekom prošlpga rata veliku hrabrost i odlučnost u obrani svojih domova gdje žele ostati i opstati. Zasigurno je Nova Bila mjesto za koje se može reći: „Preživjeli su u ratu, trebali bi u miru!“
Konvoj „Bijeli put“
Iz Zagreba 10. prosinca 1993. kreće veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“. Trajao je 14 dana, a u Novoj Bili dočekan je sa suzama radosnicama. Bolnica u Novoj Bili bila je na izdisaju, ranjenici su umirali jer nije bilo osnovnih lijekova i medicinskog pribora. Glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline.
Po povratku, poginuo je vozač Ante Vlajić iz Splita, a tri sudionika „Bijelog puta“ su ranjena. U spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu, a ulica koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.
Lasvanski kraj bogate povijesti uvijek pocinje s Belom IV. i Hrvojom V. Hrvatinic. Tuzno je kako su sve recenice nekako iste i kako ta bogata povjest u sebi nosi samo informaciju o spomenu srednjovjekovne zupe...
OdgovoriIzbrišiHvala na javljanju ali bojim se da nisam shvatio komentar. Kritikujete li moj tekst ili šture "prepisane" informacije o povijesti toga kraja?
OdgovoriIzbriši