Heroji žive među nama

Tko nije doživio rat ne može znati kako izgleda samo jedan trenutak proveden pod granatiranjem. Mnogi se slažu kako je 1993. bila najgora ratna godina u opkoljenom sarajevskom naselju Hrasnica u kojem je Ivanka Šućur tog 16. listopada istrčala izvan skloništa po prijeko potrebnu vodu s pumpe. Naizgled je sve pozivalo na kratkotrajno zatišje koje je opet prekinula serija granata.

Gđa. Ivanka je pokušala naći zaklon i u jednom trenutku je čula dječji plač. Ušla je u prostoriju tadašnje zgrade «Turist biro» i na podu ugledala dijete koje joj je pošlo u susret. Dijete je imalo tako snažan zagrljaj te se Ivanka u prvi mah nije mogla otrgnuti. Usprkos ratnoj opasnosti pronađenog dječaka je odnijela prvo u policiju pa onda u socijalnu službu. Tamo su joj rekli kako dijete nitko ne traži.

Cedulja je bila skrivena u odjeći

U tom trenutku počinje prava herojska priča koja traje i danas, kada dječak, sada već momak, slavi osamnaesti rođendan u istom onom stanu gdje ga je gosp. Ivanka 1993. prvi put previla i nahranila. Prema ceduljici koju je skrivenu našla u odjeći djetetu je ime  Elvis Salkanović i rođeno je 9. siječnja 1992. u Čapljini, a otac Ahmet je negdje pobjegao.

Rat je grozno, neprirodno stanje u društvu i iz ljudi izvlači ono najgore, ali kao što možemo vidjeti postoje i oni koji u takvim vremenima smognu snage i postanu pravi heroji za čija dobra djela se pročuje.

U ratnim sukobima najteže prolaze najslabiji. Hrane nije bilo ni za odrasle koji se sami mogu snalaziti, a može se pretpostaviti kako je dijete teško odgajati u vihoru rata. Iako je možda razum govorio kako dječaka treba ostaviti u policiji, ili socijalnoj službi Ivanka je odlučila drugačije.

Zadržala je pronađeno dijete koje je odgajala kao svoje. Na njenu odluku je mnogo utjecala njena osobna vjera u Boga. Često zna reći kako je počela vjerovati kada je još kao djevojčica krenula na vjeronauk i nikada nije prestala vjerovati i moliti se. Dječaka je odlučila odgajati, ali mu nikada nije nametala svoje stavove.

Nagrada «Ponos Hrvatske»

«Bilo je teško za vrijeme rata», kaže Ivanka i dodaje, „živjeli smo u podrumu i sam taj smještaj tijekom granatiranja je bio težak čak i da ne vodiš brigu o djetetu». U ratu je nitko nije razdvajao od drugih i imala je i nemala kao i drugi u njenom okruženju. Vlast, vojska i policija joj nisu pravili probleme. Komšije su pomagale koliko su mogle dajući brašno, mlijeko u prahu, bilo je i onih koji su odmagali svojim zlim pričama. «To je vanbračno dijete Ivankine kćerke, zašto glume da nije njihovo?», bile su česte zle priče po komšiluku međutim gđa. Ivanka naglašava kako se nikad nije obazirala na to nego joj je samo bilo važno da je dječaka prihvatila njena obitelj. Njoj je najdraže što joj rođeni sin Goran usvojenog dječaka naziva bratom i obratno, da Elvis njenu djecu naziva braćom i sestrama.

Herojstvo i dobrotu gđe Ivanke, kojoj je u ratu 1992. poginuo muž i koja je mnogo puta darovala krv kako bi dobila pakete pomoći za dječaka, prepoznale su razne domaće i međunarodne udruge. U prosincu 2009. je dobila nagradu Ponos Hrvatske. Riječ je o udruzi koja u posljednjih nekoliko godina dodjeljuje staklenu statuu «Srce na dlanu» zaslužnim ljudima. Sve dobivene nagrade gđu Šućur čine veoma sretnom i ponosnom osobom. U Padovi su za nju zasadili drvo u Parku pravednika. Iako je dobila nekoliko nagrada kao priznanje za svoje herojstvo ona smatra kako ima još zaslužnijih od nje jer su mnogi dali svoje živote za druge, a ona se „samo“ brinula o napuštenom djetetu.

Kad sam došao u Hrasnicu zatekla me velika čistoća ulica početak 2010