Dobrinja je rubno sarajevsko naselje s otprilike 40.000 stanovnika koje predstavlja posljednju «federalnu stanicu» na putu prema entitetu Republika Srpska. Smještena je između brda Mojmilo, naselja Lukavice, sarajevskog aerodroma i Nedžarića, a kroz nju prolazi rječica kratkog toka koja se također zove Dobrinja.
Prije rata ovo ogromno naselje, s tendencijom rasta zbog svoga položaja, imalo je katoličku zajednicu koja je bila dio župe Uznesenja BDM na Stupu.
Povod za posjetu ovom naselju i najmlađoj sarajevskoj župi sv. Franje Asiškoga bio je primitak rješenja za prijenos prava raspolaganja zemljištem u svrhu izgradnje župne crkve i župnog stana.
Iz centra grada do ovog prigradskog stambenog bloka može se doći iz nekoliko pravaca: preko Alipašinog polja i preko Nedžarića, pa onda lokalnom cestom pored aerodroma. Ulazeći u Dobrinju možemo vidjeti zgrade oštećene u ratu koje pričaju svoju tešku priču. Naselje izgrađeno pred Olimpijadu 1984. bilo je u proteklom ratu mjesto žestokih sukoba. Okruženo s tri strane srpskom vojskom, bilo je u nemilosti artiljerijskih i snajperskih napada. Iako danas stare ruševine dobivaju novi, ljepši izgled, ostaje sjećanje na teška ratna vremena koja su proživljavali tamošnji stanovnici. Sada se grade nove zgrade za mlade bračne parove, niknuo je trgovački centar «Merkator», izgrađena je i sportska dvorana, a gradi se i zgrada Dobrinjske gimnazije.
Nakon duljeg vremena i prebacivanja odgovornosti s različitih nivoa vlasti za dodjelu zemljišta, Općina Novi Grad konačno je odredila zemljište za crkvu na, mora se priznati, veoma atraktivnoj lokaciji.
Ratna zajednica vjernika promovirana u župnu
Naš put ka Dobrinji započinje u Nedžarićima na Franjevačkoj teologiji gdje je privremeno smješten šesti dobrinjski župnik, fra Petar Karajica. U improviziranoj prostoriji koja povremeno vrši ulogu župnog ureda dočekao nas je vidno raspoloženi župnik, poznatiji kao fra Pero. Na službu u Dobrinju došao je iz Kotor Varoši u Banjalučkoj biskupiji. Objašnjavajući zašto smo prvo morali doći na Franjevačku teologiju, a ne u privremeni župni ured na Dobrinji, fra Pero je rekao: «Župa sv. Franje Asiškog ima svoje prostorije i molitveni prostor u bivšem atomskom skloništu koje se sada ne zagrijava pa nije dobro dugo se zadržavati unutra».
Razgovarajući s ovim bosanskim fratrom saznajemo kako najmlađa sarajevska župa ipak ima svoju bogatu i zanimljivu prošlost koju je vrijedno otkriti. Kako smo se na početku plašili jer možda ne ćemo imati materijala za priču tako smo kroz razgovor shvatili da informacija ima i više nego dovoljno!ž
Zajednica je to katoličkih vjernika koji su se u proteklom ratu okupljali oko pučke kuhinje. Ona se nalazila skoro na prvoj crti obrane naselja i postala je, ne samo mjesto pukog fizičkog preživljavanja, nego i mjesto duhovne utjehe, nade i molitve. Katolici su dijelili sudbinu svoga naselja i svjedočili, a pučka kuhinja pomagala je svima bez razlike. Po završetku rata nije bilo prirodno razbijati tu malu, ali snažnu katoličku zajednicu pa je vrhbosanski nadbiskup i metropolita, Vinko kardinal Puljić, dekretom u kolovozu 1997. formalno osnovao novu župu sv. Franje Asiškoga i upravu dodijelio franjevcima provincije Bosne Srebrene.
Od tog vremena pa do danas, župu prati pojam «privremeni župni ured», selidbe, te gotovo konstantno traženje dopuštenja od općinskih vlasti. Do 2005. molitveni prostor bio je smješten u poslovnom zdanju «Jugoplastika», a poslije u atomskom skloništu, kojeg je u ratu koristila islamska zajednica za molitvu. Malo je tužno sada gledati džamiju koja je u rekordnom roku završena i bez svih potrebnih dopuštenja, pričaju ljudi, dok katolici 15 godina poslije rata svoje vjerske obveze ispunjavaju u skloništu. «Dok se jedno dopuštenje dobije, prethodno je, nažalost, isteklo», kaže vedri župnik.
Mala župa ima tri duhovna zvanja
Po riječima fra Pere, atomsko sklonište dobiveno je bez ikakvih instalacija i grijanja, te je uz pomoć HKO «Kruh svetog Ante» renovirano i adaptirano kao mjesto molitve i prostor za pučku kuhinju, u kojemu sada radi nekoliko kuharica.
Unatoč adaptiranju, ovaj prostor je i dalje ostao ratni bunker, što mu je i bila prvobitna namjena. Tako župna zajednica, poznata kao «bunker-crkva», i u 21. stoljeću vjerske obrede slavi kao kršćani nekad u katakombama.
Danas župa ima 670 vjernika u 256 obitelji. Na nedjeljnoj misi bude oko 150 duša jer za veći broj nema mjesta. Mahom su to stariji vjernici, ali ima i mladeži i djece za koju se u istim prostorijama održava vjeronauk poslije sv. Mise. Vjeronauk se prije održavao subotom, ali fra Pero je odlučio smanjiti roditeljima obveze pa se vjeronauk održava nedjeljom poslije Mise. Pohađa ga desetak djece. Za vrijeme došašća redovno se slave zornice.
Silazak u bunker mnoge može podsjetiti na rat pa se dosta vjernika odlučuje ići na svete Mise u susjedne župe koje imaju «normalne crkve». Usprkos problemima s kojima se ova župna zajednica susreće tri duhovna zvanja koja je dala, dokaz su dobrih temelja na kojima je izrasla: fra Danijel Nikolić trenutno na službi u Novoj Biloj, fra Kristijan Montina trenutno u Uskoplju i fra Marko Hrgota na studiju u Rimu. Župa je dala i nekoliko časnih sestara.
U razgovoru sa župljanima saznali smo kako se živi skoro isto kao i u drugim sarajevskim župama. Nezaposlenost je velika, ali ljudi se snalaze, školuju se i traže poslove. Mnogo mladih odlazi raditi izvan zemlje. Mnogi su dobili posao u crkvenim institucijama, za koje kažu kako konstantno pomažu narodu, a ne od izbora do izbora. Zahvalni su franjevcima što su i za vrijeme najžešćih srpskih napada ostali s narodom i pružali mu potporu. Župljani su presretni jer konačno znaju mjesto gdje će biti buduća crkva i jedva čekaju konačno, kako dolikuje, slaviti sv. Mise. Malo su i ljuti što je sve išlo sporo. Do završetka gradnje sa strepnjom i nadom gledaju u maketu buduće crkve koja se nalazi na ulazu u sklonište. Župnik je zadovoljan jer tek sada, nakon toliko godina, može se govoriti o gradnji crkve. Do sada se pričalo o građevini, njenom izgledu, iako nije bilo poznato na kojoj će lokaciji biti, pa je svaka promjena lokacije zahtijevala drugačiji izgled same crkve.
«Prošlo je vrijeme pregovora, predlaganja, izlaganja, isteka dopuštenja i potvrda i sada se stavila točka na i», rekao je fra Pero, te dodao kako je tri mjeseca otkako je došao na župu, zatrpan dopisima koje je slao na sve moguće adrese. Zadovoljan je lokacijom koja je dobivena i kako kaže, lijepo je to zemljište s oko 4500 m2.
Uz modernu crkvu sa 700 m2 površine nalazit će se župna kuća od 700 m2 s pratećim dvoranama koje su potrebne za pastoralni centar. Crkva je projektirao arhitekt Ivan Štraus koji već ima iskustva s osmišljavanjem izglednih rješenja nekoliko crkava npr. u Zoviku i na Petrićevcu. Župnik očekuje početak radova na proljeće.
Na teritoriju župe uređuje se mnogo stambenog prostora. Ostaje nadati se kako će zbog određenih državnih institucija koje će biti smještene u RS-u, u novoizgrađene stanove useljavati i hrvatske – katoličke obitelji, što će zasigurno povećati broj katolika u ovom dijelu glavnoga grada.
Može se pomisliti kako je dragocjeno vrijeme izgubljenu jer skoro 15 godina vjernici na Dobrinji nemaju crkvu. Ipak treba pozitivno gledati na situaciju koja se nije mogla promijeniti. Sada već riješeni problem mjesta za izgradnju crkve, kao građevine, koja će kad bude izgrađena, biti ne samo simbol katoličke vjere, nego i hrvatskoga naroda te njegovog opstanka i ostanka na ovim prostorima. Katolička crkva na crti razgraničenja entiteta za koje zlonamjerni govore kako su srpski i bošnjački, svjedočit će opstojnosti i želji Hrvata – katolika: biti svoj na svome!
Odlazimo iz ove župne zajednice sretni što je crkva konačno dobila mjesto na kojemu će biti izgrađena s nadom kako će sve biti završeno u predviđenom roku od tri i pol godine.
Nema komentara:
Objavi komentar