Ularice i sokaci tvoji, čudnije selo nigdje ne postoji

Župa sv. Ilije proroka Ularice i okolna sela koja joj pripadaju nalaze se u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine, pet kilometara jugozapadno od Doboja, na prostoru koji se naziva Usora. To je relativno novija župa, ne starija od 40-ak godina, nastala odvajanjem pojedinih naselja od Doboja i Sivše. Crkva je svoje mjesto našla na prirodnom uzvišenju načičkanom privatnim kućama, nekoliko kilometara udaljenom od žile kucavice čitavog kraja - magistralne prometnice koja središnju Bosnu spaja s Hrvatskom.

 

Odmah nakon dolaska u župu zamijetili smo da je riječ o bogatu i vrijednu kraju. Miris staja i glasanje živine govori da se skoro svi bave uzgajanjem domaćih životinja. Zvuk miješalica za beton i ljudi koji alatima popravljaju i vrše radove na krovovima ukazuje kako ovdje nitko ne miruje. Izgleda da svi nešto grade i rade. Budući da smo se prilazeći crkvi mimoišli sa župnikom koji je žurno morao nešto obaviti „u gradu“, sami smo razgledali okućnicu i župno imanje.

Spomenici župno dvorište krase

Prema viđenom ni župnik ne ljenčari: betonirao je stepenice, potporne zidove te nadograđuje šupu i garažu... Ispred crkve su nas „dočekala“ tri mala psa koji se griju na suncu te bijela kamena instalacija usorskoj tužnoj majci, kao i spomenik poginulim župljanima u Drugom svjetskom i posljednjem ratu. Budući da su se Hrvati ovdje vojno organizirali, ostali su svoji na svome, a s Bošnjacima nije bilo sukoba. U sukobima sa Srbima poginulo je 13 bojovnika i devet civila, a iz knjiga smo vidjeli da su crkva i župni ured bili gotovo do temelja uništeni. Nije ni čudo jer je crta bojišnice bila udaljena nekoliko kilometara.

Šećući po selu, zamijetili smo mnoštvo malih pasa koji slobodno lunjaju sokacima i oko osnovne škole. Kasnije smo saznali da je svojevrsno pomodarstvo imati malog psa te kako oni prate djecu od kuće do škole gdje čekaju završetak nastave.

Naišli smo i na mjesno groblje s kapelicom koje je lijepo uređeno. Također smo primijetili da je većina kuća, što bi se reklo, rađena prema europskim standardima s uređenim okućnicama. Uskoro nam se pridružio i župnik vlč. Ilija Miškić, naš znanac iz župe Novo Sarajevo gdje je kratko pastoralno djelovao.

Starima je iz poniženja pjevati

Odmah nakon upoznavanja ušli smo u župnu crkvu u kojoj svu pozornost „otima“ freska na zidu iza oltara koja skoro pokriva čitavu površinu. Napravio ju je 1996. jedan Bošnjak iz Žepča, prema potpisu Mandić E., a darovali su je tamošnji Hrvati, prijatelji nekadašnjeg ularičkog župnika Joze Batinića. Na njoj se mogu raspoznati likovi Sluge Božjega Josipa Stadlera i sv. Ilije koji stoje u podnožju brda na kojemu se nalazi Raspeti.

Ulaz u crkvu s lijeve i desne strane uljepšavaju ispovjedaonice te minijaturne kopije Višeslavove krstionice. Mala je to i skladno uređena crkva koja ima nekoliko modernih dodataka u vidu razglasa i klime te glazbenih pomagala.

Odmah na prvi pogled može se primijetiti kako crkva nema vitraje. Župnik je htio raditi nešto na tom planu, stupio je u kontakt s umjetnikom Mamušom, međutim sadašnja sredstva ne dopuštaju nikakve radove. Križni put je darovala župa Žabljak. Postoji plan i to umjetnički dotjerati, ali pitanje sredstava koči svaki projekt.

Iako u crkvi postoji solidan broj stolica, za članove župnog zbora on je još uvijek u nastajanju. „Stari neće pjevati, stide se, a nekima je to čak iz poniženja. Ovdje su mnogi naučili šargiju svirati i malo tko može uhvatiti tercu“, uz osmjeh kaže župnik i ističe kako su djeca aktivnija u tom pogledu. Jedna časna sestra je obučavala mladu i glazbeno nadarenu župljanku Josipu Kesedžić koja sada zna mnoge pjesme tako da je animiranje misnog slavlja pjevanjem u „uzlaznoj putanji“.

Na oltaru se nalaze zanimljiva rješenja ambona i svetohraništa, ali nemaju velike umjetničke vrijednosti. Krstionica je također imitacija one poznatije Višeslavove i dar je Lovrina Joze Bejića.

U crkvi su instalirani klima uređaji koji su zbog nepostojanja prikladne izolacije na zidovima potrebni i ljeti i zimi. „Klime sam uradio pred prošli Božić. Vidio sam nešto slično u župi Boće pa smo odlučili ovdje ugraditi. Ljeti se crkva mnogo ugrije, a s pomoću klima se rashladi za pola sata. Što se grijanja tiče, treba uključiti sat prije mise i bude ugodno unutra kako ne bi bilo cupkanja i puhanja u ruke. Veoma je rentabilna i računi nisu mnogo veliki“, rekao nam je vlč. Ilija.

„Sakralna granata“ u mladoj crkvi i župi

To što nema nekih slavnih umjetnina ne znači da unutrašnjost crkve nije posebna. Nažalost, krasi je ostatak jedne granate koja je prošla kroz župni ured, zid crkve i zaustavila se u potpornom stubu drugog zida. Vlč. Batinić je prilikom obnove odlučio taj relikt prošlog vremena ostaviti kao svojevrsni podsjetnik. Ovdje nije bilo sukoba između Hrvata i Bošnjaka, ali je postojala bojišnica prema Srbima i Doboju odakle je i došla granata...

Već smo znali kako je ularička župa veoma mlada u usporedbi s okolnim. Zanimljivo je spomenuti kako je vlč. Ilija bio tajnik mons. Marka Jozinovića kada je on blagoslovio kamen temeljac za crkvu u novoosnovanoj župi Ularice. 

Inače, vlč. Miškić smatra kako je župa još uvijek mlada. „Nema župe prije nego prođe 50 godina. Sve dok oni ljudi koji se sjećaju bivše župe ne izumru i dok prvi naraštaj ne odraste u novoj. Ularice su odvojene od župa Doboj i Sivša, a prije su bili na marginama - tako su se osjećali, čak i danas govore: 'Tako je bilo.' Ja im naglašavam da dok ne osjete kako je to, njihova župa nema napretka“, komentirao je župnik stanje i razliku u razmišljanju između mladih i starih vjernika...

Statistike

Poprilično je naglasio kako su župljani iznimno bogati, ali ih nije pohvalio kada je riječ o darežljivosti. Naglasivši kako nema namjeru ocrniti svoje vjernike, kazao je da mora reći istinu, zapravo određene poražavajuće činjenice koje su potkrijepljene statistikama.

„Ovo mi je osma župa po redu. Dvije sam godine ovdje i nigdje drugdje nisam doživio da toliko malo ljudi dolazi na sv. misu, oko 30%. To je poražavajuće za selo. Imamo 600 duša u 203 obitelji, 40-ak je samaca i dosta neoženjenih. Od svih obitelji, članovi njih čak 80 dođu jednom ili nijednom godišnje na sv. misu. Taj loš običaj se nažalost prenosi s koljena na koljeno. Još je ovdje žal za drugom Titom. Stalno se u razgovoru poziva na vrijeme kad je on bio živ i kako je tada dobro bilo. 'Hvaljen Isus' nije pretjerano zaživio. Ljudi koji dolaze u crkvu zaslužuju svake čestitke. S njima se može raditi. Imam dvije mise nedjeljom i prema statistici, od 170 do 180 ljudi bude na misnom slavlju“, veli župnik i naglašava da kad upita one koji ne dolaze u crkvu zašto izbivaju, dobije odgovor: „Tko si ti da mene to pitaš?“ „Ja im odgovaram kako sam zato ovdje i postavljen. To mi je misija. Tražiti izgubljene ovce, ali oni su i dalje izgubljeni.“ Na pitanje je li barem jednu obitelj uspio „vratiti“ u Crkvu, rekao je kako je uspio „čak“ dvije. „Vjerski su dosta neupućeni i neodgojeni. Krizmanike molim da sa sv. potvrdom ne prestanu njihove obveze prema crkvi. Obećali su, a za samo 2 - 3 krizmanika od prošle godine može se reći kako redovito dolaze na misu. Djecu krste po rođenju i tada je prigoda da otac prvi put nakon duljeg vremenskog razdoblja dođe u crkvu. Može se reći kako određeni župljani dolaze u crkvu samo na krštenje, pričest, krizmu i eventualno vjenčanje“, rekao je vlč. Miškić te istaknuo tekući problem u župi sa 17 parova koji nisu vjenčani. Uglavnom je riječ od bi-nacionalnim brakovima. Katolička Crkva ima dobre naputke za mješovite ženidbe, ali prema župnikovim riječima, izgleda kako „šefica“ u kući kaže, tako će biti... Također, mnogi „važu“ hoće li ostati ili otići te u kojoj Crkvi će se djeca krstiti pa čekaju s odlukom.

„Kad se kosi, nek' se mrsi“

Prema slici koju smo u razgovoru stekli, ovdje se u pravom smislu riječi ostvaruje izreka: „Kad se kosi, nek' se mrsi.“ Župnik spominje da se, bez obzira je li riječ o svadbi, sprovodu, pričesti, krštenju ili krizmi, podižu šatori s minimalno 500 zvanica. Za proslavu patrona župe Sv. Ilije uključi se i mjesna zajednica. Buka koja se tom prigodom stvara bude takva da smeta liturgijskim obredima, a u načelu „glavom zaplati“ i vol oko kojeg se „vrti“ čitav dan pa ispada kako je on važniji od proslave patrona. 

„Nigdje u našoj biskupiji nisam vidio, a i šire, da se nakon točno godinu dana poslije smrti npr. roditelja diže spomenik i opet se slavi. Ja odem blagosloviti spomenik, a oni odoše pod šatore“, ističe vlč. Miškić i kaže kako je specifičnost sprovodnih običaja česta u čitavom kraju, a posebno u Ularicama.

Župa nema filijalnih crkava i sastoji se od triju sela: Cerik, Ularice i Bejići i, prema riječima našeg sugovornika, tu se opet stvara problem. „Neki ne mogu podnijeti ime Ularica, nego žele da ima tri imena koliko ima i sela. Žalili su se nadbiskupiji, ali je ostalo Ularice“, uz osmijeh veli župnik pa dodaje kako ne možemo davati imena župama kao jedan Englez koji je djetetu nadjenuo ime uvrstivši imena svih igrača Liverpoola.

Iseljavanje

Inače vlč. Iliji u pastoralu pomaže jedna katehistica Ankica Anđelić kojoj je prepustio školske sate kako bi imala normu, zbog plaće. Ove godine prvopričesnika će biti troje, krizmanika 12, a u školi ima 45 djece. Župa ima jedno „kasno“ duhovno zvanje Borisa Gavrana, za Bečku nadbiskupiju.

Nažalost, iseljavanje je također problem. Odlaze i oni koji su dobrostojeći. Kako smo rekli, narod je bogat, ali kad treba pomoći drugima, župnik se razočara. Bile su poplave - odazvala se jedna trećina župljana, dakle oni koji dolaze na misu. Prikupili su jedan kamion hrane i drugih potrepština koji su odvezli za Doboj.

Seoska škola

Nakon crkve sa župnikom smo obišli i susjednu Osnovnu školu fra Ivan Frano Jukić koja se nalazi tik do župnog ureda. Seoska je to škola u kojoj nema puno djece, a u sklopu škole povremeno djeluje i ambulanta. Odjeljenja su mala i više razreda je istodobno u istoj prostoriji s istom učiteljicom. Takav je slučaj bio u razredima koje vodi nastavnica Dragana Perić. I ona nam se požalila kako je primjetan trend odlaska mladih obitelji s djecom. Slična situacija je bila i u razredu u kojem je predavala Finka Rajkovača. 

Tko hoće - može

Nakon teških tema o kojima smo govorili u crkvi, školi i razgledajući stećke, etnoavliju te groblje, vratili smo se u župni ured gdje se razgovor odvijao u ležernijem tonu. U župnoj kući kao domaćica radi Krista Kesedžić. Njezina obitelj je jedna od brojnijih. Župnik u šali kaže kako ima četiri curice i jednu kćerkicu. Postoji još nekoliko obitelji s pet i više djece.

Osim nje tu smo zatekli i Juru Rajkovaču, zvanog Đuka koji je član Župnog ekonomskog vijeća. Pitamo ga kako se ovdje živi, a on kaže da se ne smije kukati.

„Svi imaju nekakva primanja i bore se. Mnogi rade u tvrtkama, a privrjeđuju kod kuće. Svi se nečim bave. Međutim, primjetan je odlazak čitavih obitelji. Muž ode raditi u Njemačku, povuče ženu i djecu, i tamo se natovare na socijalu, dobiju socijalne stanove... Ne mogu stići sve poplaćati, onda da im se ne bi odbijalo od plaće, ispisuju se iz vjere. Odu odavde gdje se može živjeti. Ne moraš imati najnoviji laptop i tablet, ali može se normalno živjeti. Ovdje na selu, brate mili, nitko ne može biti gladan“, rekao nam je Đuka, otac dvaju sinova i nekadašnji polaznik Policijske akademije u Sarajevu koju je sponzorirala međunarodna zajednica. Nažalost, zbog nacionalnih peripetija u Zeničko-dobojskom kantonu većina Hrvata koji su se novcem međunarodne zajednice školovali za policajce nisu dobili posao jer su onda mnogi Bošnjaci morali ostati bez posla, pa je umanjen broj radnih mjesta koja su obećana Hrvatima. Stoga se Đuka sada bavi izradom fasada i konobari po slavljima u selu kojih, na svu sreću, ima mnogo. Ponekad ode i na more raditi.

Padale su ćuskije

Osim podsjećanja na lovačke i ribičke priče koje su se u selu skupljale godinama i od kojih se čovjek može pošteno nasmijati, o npr. vidrama veličine trosjeda koje love vrapce u letu, ribama od po nekoliko metara, upecanim biciklima kojima još uvijek svijetle lampe, župski vijećnik Đuka i vlč. Ilija su se podsjetili na 23. kolovoza kada je čitav kraj poharan neviđenim nevremenom koje je došlo „ni od kud“. 

Dan je bio uobičajen. Zakazano je bilo krštenje i svadba. Međutim, iznenada je počela padati tuča veličine teniske loptice koja je sve uništila: brojni krovovi razbijeni, kao i automobili, plastenici... Kao dokaz donijeli su kugle leda koje župnik čuva u hladnjaku, uz napomenu kako su bile i veće jer su se mnoge otopile odmah nakon pada na zemlju.

Čekajući nove generacije

U razgovoru smo se dotakli i negativnih trendova iz prošlosti. Naime, neki su župljani fizički maltretirali bivše župnike te obijali župnu kuću, no sadašnji župnik je svojim oštrim potezima spriječio svaku pomisao na to. Izvjesio je kao župni oglas isječak iz novina u kojemu stoji da je na svojoj prethodnoj župi uhvatio lopova kojeg je onesposobio lopatom za snijeg i sačekao policajce.

Saznali smo i to da se mnogo obitelji i pojedinaca međusobno tuži na sudu, tako da je jedan sudac iz susjednog sela, inače Bošnjak, rekao župniku kako izgleda da u Ularicama svatko svakoga tuži s obzirom na količinu predmeta...

S posebnostima bi se moglo u nedogled. Inače lijep i bogat kraj kojeg nastanjuju zaista posebni i tvrdoglavi ljudi s čudnim odnosima među sobom, a i prema Crkvi. Možda će se stvari promijeniti, ali netko reče da i ovdje kao u biblijskoj slici izlaska iz Egipta mora proteći barem 40 godina - dok ne stasaju novije generacije.