Sredinom veljače 2010 mons. dr. Vlado Košić i mons. dr. Pero Sudar u ime Komisija Iustitia et pax BK Hrvatske i BiH potpisali su izjavu u kojoj su apelirali na sve odgovorne političare i narodne zastupnike u RH da u procesu donošenja ključnih odluka koje se tiču bosanskohercegovačkih Hrvata postupaju odgovorno i sukladno obvezama koje proistječu iz europskih demokratskih standarda te Ustava RH.
U izjavi hrvatski biskupi se nadaju kako političke elite neće podržati rješenja koja će potpomoći iseljavanje, diskriminaciju i dalju eroziju ljudskih, političkih, građanskih i socijalnih prava Hrvata u Bosni i Hercegovini. U ovom razgovoru pokušali smo dodatno razjasniti nedoumice koje se tiču dvojnog prebivališta građana, aktualnog problema iseljavanja Hrvata te pomoći Vlade RH Hrvatima u BiH.
Preuzvišeni oče biskupe, čini li Vam se kako vlasti RH koriste Hrvate iz BiH u proteklih 20 godina u skladu s trenutnim potrebama? U ratu su dobrodošli za obranu, sportaši su cijenjeni građani i nerijetko se prešućuje odakle su porijeklom, kada treba glasovati onda su bh. Hrvati ravnopravni građani RH, međutim kada treba poštovati ustavnu obavezu pomaganja Hrvatima u BiH tada nastaju nedoumice i želje za uštedom sredstava.
Vaše pitanje bi tražilo dugu elaboraciju. I uz opasnost da, zbog složenosti tematike i u metežu teorija, ne budem posve shvaćen, odgovaram kratko. Neka politička i ratna, čudna i do kraja nikada razjašnjena, događanja ostavljaju prostora za Vašu tvrdnju. Međutim, ne bih glavnu „krivnju“, ako je to što navodite kao ilustraciju, uopće krivnja, prebacivao na dušu vlastima RH. Naime, Hrvati iz BiH su, u svemu što ste naveli, sudjelovali dragovoljno. Nitko ih nije na silu mobilizirao u obrambeni domovinski rat, niti ih prisiljava da sudjeluju u nacionalnim vrstama RH kao što ih nitko ne goni da glasuju za Hrvatski sabor ili predsjednika RH. A kakvih je sve bilo ishoda glasovanja i kako neki u RH i samu mogućnost glasovanja doživljavaju i tumače, bolje bi bilo da nismo ni glasovali. Doduše, ja se nikada nisam koristio tim pravom. I to iz puno razloga. A glavini je što su nas svrstavali u dijasporu RH, što mi, ni u kojem slučaju i ni po kakvoj zdravoj logici, nismo niti možemo biti. Ali i zbog toga što se to tumačilo kao pripadnost nekoj „rezervnoj domovini“, protiv čega sam se uvijek bunio. Istina, jesam bio ponosan na činjenicu da sam mogao, kao Hrvat, imati dokumente RH, iako nikakvih privilegija nisam koristio. Nama Hrvatima iz BiH bilo je od velike koristi imati hrvatsku putovnicu. I to nije nikakav izuzetak u demokratskoj praksi diljem svijeta. K tome, ne bi bilo pošteno zaboraviti materijalnu potporu što je RH, u okvirima svojih mogućnosti, sve ove godine daje Hrvatima u BiH, na koju mi nemamo pravo, ali trebamo biti zahvalni.
Međutim, želim podvući, bosanskohercegovački Hrvati nisu i ne mogu biti ravnopravni građani RH. Mi smo ravnopravni građani BiH i obveza nam je za to se u konkretnome životu, političkim sredstvima, boriti! Ali prije toga, valja nam otkloniti pokušaje, s desna i s lijeva, da nam nametnu poguban kompleks prema kojemu nemamo prvo na BiH dok smo Hrvati i da nismo pravi Hrvati dok ostajemo u BiH. A istina je posve oprečna!
U određenim medijima moglo se čuti kako jedna četvrtina Hrvata u Hrvatskoj vuče korijen iz BiH. Je li licemjerno, iz želje za ulaskom RH u Europsku uniju, potpuno zaboraviti na Hrvate u BiH što bi vodilo skoro ka nestanku Hrvata u BiH?
Uvjeren sam da je taj postotak veći. Ta, cijele regije u RH su danas u sastavu RH zato što su ih Hrvati iz BiH naseljavali i tako „hrvatskima“ sačuvale. Ne vjerujem da je riječ o zaboravljanju. Jer ako smo zaboravljeni, zaboravili su nas, najprije, oni što su iz nas izašli. A to je posebna priča. Skloniji sam vjerovati da se radi o potrebi ukloniti sve, i eventualne, zapreke za ispunjanje uvjeta u pristupnim pregovorima i posve opravdane namjere da se dovedu u red birački spiskovi. Ali to nije manje opasno od zaborava. Ja se strašno bojim dviju vrsta ljudi na vlasti: onih kojima je strano ozbiljno promišljanje bez kojega nije moguće dokučiti sve posljedice moći kojom raspolažu i onih kojima ništa nije važnije od njih i njihova opstanka na vlasti. Takvi će teško shvatiti i prihvatiti, na primjer, činjenicu da je za hrvatski narod u cjelini važniji opstanak Hrvata u BiH nego ulazak RH u Europsku uniju. Istina, to se ne isključuje i nitko razuman ne može tražiti od RH da bude nekakav „talac“ opstanka Hrvata u BiH. Ali je pogubno da se o posljedicama ukidanja mogućnosti dvostrukoga prebivališta, koje je dala ta ista RH, ne vodi računa. A te posljedice bi mogle biti poražavajuće.
Činjenica je kako među Hrvatima u BiH s dvojnim prebivalištem postoji određen broj malverzacija. Hoće li biti moguće pravedno razdvojiti poštene od nepoštenih u korištenju prava koje nosi dvojno prebivalište?
Uopće ne treba dvojiti da ima pravnih i tehničkih načina da se sve zloporabe otklone, a da se mogućnost dvojnoga prebivališta, za sada, ne dokine. K tome, RH nije prva država u Europi koja to pripadnicima svoga naroda u inozemstvu omogućava. I kada bi bila prva, specifičnost ratnih i poratnih uvjeta u kojima je mogućnost dvojnoga prebivališta dana i težina posljedica njezina ukidanja dostatne su da se za nju i u Europskoj uniji izbori.
U prvoj stavci izjave Komisija Iustitia et pax drži kako neke financijske terete prava i obveza bh. Hrvata stečenih u Hrvatskoj trebaju snositi i institucije BiH u skladu s eventualnim međudržavnim dogovorom. Koliko je to moguće u vremenu kada država BiH čeka novac od MMF-a kako bi pokrila osnovne državne funkcije?
Treba naglasiti da Komisije u Izjavi ne tvrde da stečeno pravo na dvostruko prebivalište, samo po sebi, podrazumijeva i pravo na socijalne pogodnosti. Naprotiv, ukazujemo da Hrvati iz BiH koji su iskoristili ponuđenu mogućnost prijavljivanja boravišta u RH, ni njegovim ostavljanjem kao ni ukidanjem ne bi smjeli izgubiti svoja prava u BiH. U stavku koji navodite Komisije upućuje na činjenicu da Hrvati, svojim prebivalištem u RH i eventualnim povlasticama nisu izgubili svoja prava u BiH. To je načelo i njega ne dovodi u pitanje trenutno ekonomsko stanje.
Preuzvišeni, smatrate li kako relativno mala država kakva je Hrvatska ima dovoljno ekonomske moći da uz više od 300.000 nezaposlenih pretrpi neki novi egzodus desetina tisuća Hrvata iz BiH koji bi nastao nakon ukidanja prava na dvojno prebivalište?
O tome scenariju ne želim ni razmišljati. Naprotiv, želim vjerovati da će prevladati utemeljeno uvjerenje da je i za HR, dugoročno gledano, politički mudrije i ekonomski isplativije pomagati Hrvate da bi ostali i opstali u BiH nego ih, ovakvo ishitrenim potezima, čak poticati da presele u RH. U ovome trenutku najkonkretniji oblik pomoći bilo bi otklanjanje pogibeljne euforije odabira hrvatski dokumenata i prebivališta u RH na štetu našega opstanka u BiH. To znači ne prisiljavati ljude da moraju birati! Barem dok se ne izvrši popis pučanstva u BiH i ne postigne pravednije i za Hrvate prihvatljivo političko uređenje BiH.
Stanje u BiH veoma je loše, toga smo svjesni, nije li za očekivati da se nastavi iseljavanje ljudi iz BiH, a posebice Hrvata, nevezano za odluke koje bi mogle ukinuti beneficije određenom dijelu Hrvata u BiH?
Ne bi bilo realno očekivati prestanak iseljavanja iz BiH. Napose uz ovakvo političko uređenje i ekonomsko stanje, kao njegovu posljedicu. Međutim, nije isto kada ljudi masovno i u kratkome roku odu i kada, kao što je to bivalo u zadnjim stoljećima, odlaze selektivno i pojedinačno. U takvim okolnostima dogodi se da ponetko i dođe.
Čuju se prigovori Katoličkoj crkvi kako želi utjecati na političke odluke mimo saborskih klupa. Često se predlaže da Crkva osnuje svoju stranku i da pokuša ući u parlament kako bi sudjelovala u donošenju «pravednih zakona». Kakav je vaš komentar na to?
Pa, naravno da Crkva želi i mora pokušavati utjecati. Napose kada se radi o donošenju odluka za koje vjeruje da su pogubne za ljude i narod u kojemu je ukorijenjena. Pa tko to pametan očekuje da ljudi iz Crkve šute, ako su uvjereni da nešto nije u interesu čovjeka i naroda? Možda oni koji ne mogu prežaliti neka vremena. Međutim, Crkva ne odlučuje nego ukazuje. Stranka joj ne treba jer se ne bori da bi vladala. Njezino je služiti općemu dobru. I dok god to čini, ima pravo i dužnost iznositi moralna načela. K tome, nikako da shvatimo neke, tako logične, činjenice. Pa ne prestaje svećenik ili biskup ređenjem biti građanin države u kojoj živi i članom naroda kojemu pripada! Time što je netko svećenik ne gubi nijedno svoje pravo niti je oslobođen obveza. Tako ne gubi ni pravo ni obvezu sudjelovati u svemu što se tiče dobra države, svih građana i, naravno, naroda kojemu pripada. Naprotiv, ima obvezu više! S druge strane, oni koji na izborima dobiju mandat upravljati državom ne stječu time apsolutno i nedodirljivo prvo o svemu odlučivati i s tom državom i njezinim građanima raditi što im se prohtije.
U izjavi Komisije Iustitia et pax navodi se kako «će vrijedni bosanskohercegovački Hrvati ubrzo stati na svoje noge i živjeti od svoga rada, a ne od pomoći RH». Jesu li se Hrvati u BiH previše oslonili na pomoć RH što dalekosežno gledajući nije dobro rješenje?
RH nema strogu zakonsku obvezu materijalno pomagati Hrvate u BiH kao pojedince, ako to nisu ničim osobno i zaslužili. Ali ima ustavnu obvezu pomagati ustanove hrvatskoga naroda u BiH. A to nije isto! Međutim, dobro je naglasiti da ni ova ustavna obveza nije neko naše pravo na tu pomoć. Naša domovina je BiH i mi imamo pravo i dužnost svoja građanska prava u njoj i od nje tražiti i svoje obveze prema njoj ispunjavati. Domovina hrvatskoga naroda je sastavljena od dvije samostalne i neovisne države. To nije nedostatak nego bogatstvo! Ali prema tome bogatstvu se valja vrlo mudro odnositi i s mjerom ga koristiti. Mislim da je krajnje vrijeme da mi Hrvati iz BiH realnije i politički zdravije odnosimo prema RH. Držim da je ovako nepravedno političko rješenje na račun Hrvata u BiH bilo moguće i zbog naših nerealnih očekivanja i prevelikoga povjerenja u pomoć RH. A tamošnjemu političkome, i ne samo političkome vodstvu bila su, i posve je očito, ostala važnija njihova mala nego naša životna pitanja.
Prošlo je 15 godina od strašnog rata koji je prepolovio broj Hrvata u BiH. U manje od 100 godina kroz ratove i lošu politiku Hrvati u BiH s 25% udjela u pučanstvu BiH su svedeni skoro na manjinu. Kakvo je vaše predviđanje, hoće li se broj Hrvata i dalje smanjivati? Što konkretno činiti sada kako bi se to spriječilo?
Predviđanja su moguća, ali sada bitno ne koriste. Valja pokušati utjecati na okolnosti zbog kojih Hrvati ostavljaju svoju domovinu BiH. Najvažnije bi bilo da se oni, kojima je stalo do ljudskije budućnosti ove napaćene zemlje, založe za političko uređenju koje će Hrvatima vratiti osjećaj ravnopravnosti. S druge strane, potrebno je poticati osjećaj privrženosti ovoj zemlji i pomagati svima koji se ne boje izazova života u BiH. Tu Crkva ima posebno poslanje. Posve konkretno, Crkva je pozvana biti blizu napuštenoj starijoj populaciji i, koliko joj je god moguće, pomagati djeci i mladima iz siromašnih obitelji.
Nema komentara:
Objavi komentar