Prodavač Biblija osuđen na sedam godina zatvora

International Christian Concern (ICC) je pomoću svojih kanala u Kini doznao da je jedan prodavač kršćanskih knjiga 27. rujna 2020. optužen za "ilegalno poslovanje" te osuđen na sedam godina zatvora i novčanu kaznu od 30 000 dolara.

Prema dokumentu Narodnog suda u gradu Linhaiju, u istočnoj Kini, Chenu Yuou je također oduzet mobitel. Međutim, što je najtužnije, knjige – njih ukupno 12 864, koliko ih posjeduje u svojoj prodavaonici, od kojih je većina vjerske tematike, uništit će Gradski ured za javnu sigurnost.

Inače, Chen, koji je vodio svoju internetsku knjižaru u gradu Taizhou u provinciji Zhejiang, je također 1. rujna 2019. zadržan u policiji zbog prodaje neodobrenih vjerskih publikacija uvezenih iz Tajvana, SAD-a i drugih zemalja.

Slijedom toga policija je pokrenula nacionalnu istragu kako bi pronašla kupce putem računovodstvene evidencije te većini zaplijenila kupljene knjige. ICC je 6. studenog 2019. također objavio vijest o mnogim kupcima knjiga koje je u njihovim domovima maltretirala policija tražeći "nelegalne publikacije".

Gina Goh, regionalna upraviteljica ICC-a za Jugoistočnu Aziju, rekla je ovom prigodom: "Primjer gospodina Chena pokazuje kako je kineska Vlada sve više uplašena. Od religijskih simbola do kršćanskih knjiga, sve što sadrži vjerske elemente Kineska komunistička partija više ne tolerira. Nesrazmjerna kazna počinjenom prekršaju dokaz je tomu. Američka Vlada i međunarodna zajednica trebale bi se suprotstavljati tiraniji u Pekingu."

Viši sud u Lahoreu oslobodio kršćanina osuđena na smrt

Prema saznanjima International Christian Concerna (ICC), Viši sud u Lahoreu oslobodio je Sawana Masiha, kršćanina osuđena na smrt prema zloglasnom Zakonu o bogohuljenju.

"Odjel Višeg suda u Lahoreu, na čelu sa Syedom Shehbazom Ali Rizvijem, oslobodio je Sawana Masiha", rekao je kratko 6. listopada 2020. sudski dužnosnik i ustvrdio da je naloženo Masihovo puštanje na slobodu.

Iz ICC-a su bili pozitivno iznenađeni što je Masih pušten jer je takva praksa veoma rijetka u Pakistanu, te su izrazili zabrinutost za njegovu sigurnost s obzirom da je slično već prošla Asia Bibi koja je spas na kraju pronašla u Kanadi. Naime, poznato je da ekstremisti u Pakistanu i dalje napadaju pojedince optužene za "bogohuljenje", njihove obitelji, pa čak i čitave kršćanske zajednice, bez obzira ako ih sud oslobodi.

Kronologija događaja

Masih je osuđen u ožujku 2014., nešto više od godinu dana nakon što je navodno počinio "bogohuljenje", te je šest godina čekao izvršenje presude.

Kronologija događaja kaže da ga je njegov prijatelj musliman Muhammad Shahid 8. ožujka 2013. optužio za vrijeđanje proroka Muhammeda tijekom razgovora koji su imali dan prije. Prema Shahidu, kršćanin je rekao: "Moj je Isus istinit. On je Božji (Allahov) sin. Vratit će se, dok je vaš poslanik lažan. Isus je istina i donijet će ti spasenje."

Incident se navodno dogodio u siromašnoj kršćanskoj četvrti Joseph Colony, smještenoj u Lahoreu.

Posljedice trača su paljevine

Sljedećeg dana, 9. ožujka, taj se razgovor prepričavao u lokalnim džamijama te se formirala rulja od skoro 3 000 ljudi spremnih na nasilje, pljačku i linčovanje kršćana.

Četvrt Joseph Colony je napadnuta, opljačkano je i spaljeno oko 180 domova, 75 trgovina i najmanje dvije crkve. Usred nasilja Masih je predan policiji i kasnije optužen prema odjeljku zloglasnog 295-C pakistanskog Kaznenog zakona.

Iduće godine, 27. ožujka, sudac Chaudhry Ghulam Murtaza je na suđenju, koje je zbog sigurnosti upriličeno u zatvoru, Masiha osudio na smrt.

Usvojeni dokazi braniteljstva

U žalbama tijekom više godina Masihov odvjetnik iznio je nekoliko prigovora na policijsku istragu i tužiteljstvo. Odvjetnik je pisao sudu da je policija slučaj registrirala tek 35 sati nakon navodnog incidenta i ustvrdio da to pokazuje "neiskrenu namjeru u slučaju". Odvjetnik je također ukazao na proturječja u prvom informativnom izvješću i svjedočenju koje je podnositelj zahtjeva Shahid ispričao pred prvostupanjskim sudom.

Nakon saslušanja argumenata obiju strana Viši sud u Lahoreu zaključio je da tužiteljstvo nije uspjelo utvrditi da je Masih počinio bogohuljenje. Sud je potom oslobodio Masiha preinačivši njegovu smrtnu kaznu.

Podsjetimo, u Pakistanu su lažne optužbe za "bogohuljenje" raširene i često motivirane osobnom osvetom ili vjerskom mržnjom. Optužbe su vrlo opasne jer potencijalno mogu potaknuti linč, masovna ubojstva i prosvjede.

Trenutno je u toj zemlji čak 25 kršćana pritvoreno pod optužbama za "bogohuljenje". Oni su optuženi u 22 slučaja zastupana na različitim sudovima i razinama postupka u Pakistanu.

Kraljevski grad Bobovac se ne smije promatrati današnjim mjerilima

Listopadsko hodočašće vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Oružanih snaga BiH na ostatke Bobovca, pored Kraljeve Sutjeske, povod je da intenzivnije no inače razmišljamo o BiH i njezinoj povijesti. Upravo zato smo odlučili razgovarati s poznavateljem srednjovjekovne bosanske povijesti i njezinih starih gradova - prof. Leonardom Valentom...

Leonard je rođen 1976. u Heilbronnu u Njemačkoj. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zavidovićima. Diplomirao je na studiju povijesti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Od 2002. uposlen je u Katoličkom školskom centru Sv. Josip u Sarajevu kao profesor povijesti. Formalno obrazovanje nastavio je na Odsjeku za pedagogiju Univerziteta u Beogradu gdje kao doktorand sprema tezu iz metodike nastave povijesti.

Kao stipendist Instituta Georg-Eckert u Braunschweigu (Njemačka), europskog središta za izučavanje udžbenika, nekoliko je godina boravio na učenju metodičkih i didaktičkih pristupa u nastavi povijesti.

Spisateljskim se radom bavi dugi niz godina. Piše u nekoliko bh. listova i periodika o povijesti, kulturi, međureligijskom dijalogu i identitetu. Autor je i hvalevrijedne knjige Kamenom satkana prošlost u kojoj se objedinjuje zbirka povijesnih tekstova o 55 srednjovjekovnih starih gradova na području Bosne i Hercegovine.

Upravo zato smo s njim razgovarali na nepresušnu temu srednjovjekovne Bosne, a posebice Bobovca, koja danas izaziva divljenje, ali i pravi prijepore...

 

Poštovani, na mjestu gdje je nekoć bio kraljevski grad Bobovac u znak sjećanja na (pret)posljednju bosansku kraljicu Katarinu Kosaču Kotromanić, na subotu najbližu danu njezina preminuća (25. listopada), organiziraju se hodočašće vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Molitveni dan za Domovinu. Recite nam što je narodima u BiH Bobovac danas?

 

Prije svega moram reći što je Bobovac izvanvremenski. Svaka zemlja da bi se nazivala državom, mora imati svoje atribute: od teritorija, naroda, preko vojske, vlasti do znakovlja i prijestolnica, to jest glavnih gradova u današnjem smislu riječi.

Upravo su ti prijestolni gradovi možda ponajvažniji simboli države. I onda, kao i danas, zauzimanje glavnoga grada simbolizira osvajanje države. Zato su ti gradovi, ta mjesta od ogromna značaja. Takav je u Srednjovjekovnoj Bosanskoj Državi bio grad Bobovac. Uz svoju stariju sestru Sutisku (današnju Kraljevu Sutjesku), to "stolno misto", on je bio prijestolni grad Bosne, „naš dvor“, kako ga nazivaju bosanski kraljevi.

I doista, osim administrativnog dijela iz kojeg se upravljalo Bosnom, Bobovac je bio i kraljevski dvor gdje su bosanski vladari stolovali, živjeli sa svojom obitelji, umirali i pokapali se u kraljevskoj pogrebnoj kapeli (barem mlađa generacija kraljeva). Kao takav, Bobovac je bio okosnica političkog, društvenog i kulturnog života toga vremena. Njegova „zabitost“, kako ga neki oholo karakteriziraju, samo je potvrda da je zbog svoje važnosti jedan takav grad trebao biti dobro zavučen od putova možebitnih osvajača, na strmoj litici, teško pristupačan i gotovo neosvojiv. Imati Bobovac u svojim rukama, u srednjem je vijeku značilo vladati Bosnom! Imati legitimitet i legalitet. O tomu nam svjedoče sukobi bosanskih protukraljeva oko posjedovanja Bobovca.

Istina, bosanski vladari su prema srednjovjekovnoj praksi raširenoj diljem tadašnje Europe imali svoja privremena obitavališta. Po primjeru njemačkih carskih Kaiserpfalzova, bosanski su gradovi u kojima su povremeno boravile okrunjene bosanske glave, bilo da se radilo o gradovima u Kraljevoj zemlji ili izvan nje, dobivali naziv kraljevski gradovi. Takvi su bili: Visoko, Vranduk, Jajce, Ključ, Vesela i brojni drugi.

Iz toga se jasno može zaključiti da Bobovac danas predstavlja sintagmu naše slavne prošlosti, metaforu svega onoga što se svodi pod pojmom ove zemlje u srednjem vijeku. On bi upravo to trebao značiti svima kojima je ova zemlja na srcu i u srcu. Stoga i ne čudi odluka našeg nadbiskupa kardinala Vinka Puljića da upravo tu, na izvorištima onoga što Bosna u svojoj povijesnoj punini artikulira, moli za ovu zemlju i sve njezine žitelje. Kako bi to na Bobovcu prije neku godinu kazao nadbiskup Tomo Vukšić: „Pametnom dosta!“

 

Mnogi će reći kako srednjovjekovna Bosna nema nikakvih sličnosti s današnjom "avnojevskom" po granicama i "daytonskom" po unutarnjem uređenju BiH... Čemu onda čuvati sjećanje na Bobovac i njegovati tradiciju toga mjesta?

 

Narod bez povijesti je osuđen na zaborav. Narod bez njegovanja svoje prošlosti i kulturne i povijesne baštine ne može graditi sadašnjost, niti imati izvjesnu budućnost. Možemo mi govoriti o ondašnjoj ili sadašnjoj Bosni i Hercegovini, to su povijesno-politički okviri, i njih dakako ne možemo ignorirati. Ali sam pojam Bosne i Hercegovine, ne u tom geopolitičkom smislu, nego onom izvornom, idejnom, onim što ona jest kroz sva svoja stoljeća, je nešto što je konstanta. Dakako da ne možemo govoriti o državno-pravnom kontinuitetu, što je nekima danas okosnica znanstvenog rada ovijena zapravo političkim htijenjima, ali o zemlji koja je postojala, postoji i postojat će, svakako da je nesuvislo dovoditi u pitanje. I kada je nije bilo u tim geopolitičkim varijablama, ona je postojala poput ugarka te slavne prošlosti. Stoga su i aktualne društvene i političke determinante, koje danas nerijetko ne ulijevaju veliki optimizam, zapravo dio povijesnih procesa kojih je bilo i bit će. Bez obzira na njih i njihov intenzitet, zadaća svakoga od nas, svakoga ponaosob jest čuvati uspomenu na, kako maloprije rekoh, slavnu nam prošlost. A njoj svakako pripada i sam Bobovac. Stoga ne treba čuditi taj, usuđujem se reći, genetički kod koji nas nuka, koji nas potiče da se sjećamo svoje prošlosti. To je naprosto civilizacijski i napose ljudski.

 

Zašto se Bobovac, koji ima sve povijesne predispozicije, nije nametnuo kao veće turističko, ali i edukacijsko mjesto za mlade naraštaje? Vidimo da, u usporedbi s Bobovcem, skoro pa nebitna mjesta imaju veću pozornost turista i medija...

 

Ako me već pitate kao profesora povijesti, jedna od prioritetnih zadaća koje sam sebi postavio još na početku svoga odgojno-obrazovnog rada jest razvijanje ljubavi prema ovoj zemlji. To ne znači samo učenje o njezinoj prošlosti, to svakako da, nego i upoznavanje te prošlosti in situ! Na desetke terenskih nastava, in situ predavanja, obilazaka arheoloških lokacija, srednjovjekovnih utvrda među njima i samog Bobovca, posjeti muzejima, susreti sa stvarnom poviješću, ne onom šturom u udžbenicima, samo su dio moje profesure.

Mislim da nema nijedne generacije koja sa mnom nije posjetila kraljevski grad Bobovac, i to onim izvornim putem odakle su nekoć prolazile kraljevske, trgovačke i ine karavane. Velika je to avantura prolaziti kroz kanjon i na granici strahopoštovanja diviti se liticama i usjecima, promatrati čuvene bobovačke predstraže, stijenu Radakovicu, osluškivati u mašti topot kraljevskih konja i zamišljati kako je to sve nekoć izgledalo. A znate već "dječja mašta može svašta", pa vam ne treba mnogo da se teleportirate u to vrijeme. Trudim se biti dobar im vodič u toj vremenskoj kapsuli i čini se da to bude uspješno.

U pravu ste, Bobovac je danas ruina kao i mnogi drugi srednjovjekovni gradovi koje sam obišao. I on je zapravo jedan od najpouzdanijih reliquiae reliquiarum naše srednjovjekovne povijesti. E sad, zašto se više ne čini na njegovoj revitalizaciji, barem kada je riječ o onom institucionalnom, vjerujem da odgovore treba potražiti u dnevnopolitičkim apetitima. Znate, nije svima u interesu pokazati i svjedočiti državotvornost ove zemlje, pa ako hoćete i njezine temelje, civilizacijski okvir i tradiciju.

Svjedok sam mnogih, nazvat ću ih, projekata i ideja koji nisu naišli na podršku onih koji su takvo što trebali zdušno podržati! Svjedok sam i nekih aktualnih projekata koji su pod pritiskom dnevnopolitičkih, nacionalnih i drugih elemenata.

Kod nas u Bosni i Hercegovini je sve obrnuto proporcionalno: umjesto da takva mjesta budu stožeri državotvornosti ove zemlje, zorni svjedoci njezine povijesti i baštine, nerijetko su kamen spoticanja u društvenim, političkim i drugim odnosima. Kada tako sagledate, onda je dobro da održavamo i ovo što imamo. Jedan od recenzenata moje knjige je kazao kako je dobro da su svi ti naši srednjovjekovni gradovi od kamena jer da nisu, dosad bi i njih raznijeli, urušili i porušili. Nažalost, ima i takvih slučajeva.

 

Bobovac, jaka utvrda na skoro nepristupačnom području, pao je za samo tri dana, i to zbog izdaje. Kasnije je mjesto izgubilo značaj te prestalo postojati kao naseobina i utvrda, ali, iako ruina, ona ipak "živi" u svijesti ljudi... Zašto je to tako?

 

Pa upravo iz maloprije navedenog. Zaboraviti Bobovac jednako je otuđiti se od sebe! Zaboraviti sebe, svoju prošlost, svoje pretke, svoje ime! A što je čovjek bez imena, bez korijena, bez vjere?! Bobovac je uistinu vrelo gdje se svi možemo napajati, ne nekom povijesnom reminiscencijom, ne nekim folklorom, nego posvemašnjim hodočašćem. Pod tim mislim hodočašćem vjerske zahvalnosti i molitve za rodnu nam grudu, njegovanja kulturne baštine i živog sjećanja naše prošlosti. E, zato Bobovac, kako kažete, živi!

Istini za volju, Radakova izdaja koju navodite još je jedna u nizu legendi živo očuvanih u narodnom predanju, mada ne odgovara povijesnoj istini. Ali i te legende u kontekstu mita mogu poslužiti za živo sjećanje na Bobovac.

 

Što je pad Bobovca značio za katolike i Katoličku Crkvu u BiH?

 

Pa isto što i za sve ostale žitelje tadašnjeg Bosanskog Kraljevstva, pogrom i stradanje. Čak i privid obnovljenog kraljevstva pod Osmanlijama za „vladavine“ satelitskih kraljeva nije umanjio činjenicu da je jedna nova država, i ne samo to, nego jedna nova civilizacija, mentalitet i kultura nametnula svoju vlast nad bosanskim pučanstvom. Godine, desetljeća i stoljeća koja su uslijedila ocrtavala su taj težak put koji možda najbolje možemo iščitavati u franjevačkim ljetopisima.

 

Što mislite zašto se zajednička baština povijesti BiH pretvara u partikularno vlasništvo, naroda, entiteta pa čak i političkih stranaka i interesnih skupina, a sve u skladu sa suvremenim političkim interesima? Je li riječ o "sukobljenim" povijestima, ili "sukobljenim" interpretacijama istih povijesnih datosti?

 

Mislim da sam djelimice već dao odgovor na to vaše pitanje. I da, na tragu ste upravo detektiranja zašto je to tako. Ne postoji sukobljena povijest, postoji ideologija, postoji politički okvir u kojem se treba ili, bolje rečeno, mora djelovati, postoji nacionalizam.

Znate, kada imate diktat, jasnu direktivu kako trebate znanstveno, kulturno pa i medijski djelovati, onda vam je to vaša „istina“ i ne postoji historiografija, ne postoji „Methodenstreit“ povijesnog istraživanja, postoji samo kristalno jasan cilj tog djelovanja. A mi, hvala Bogu, imamo barem troje naočale za čitanje naše prošlosti, i obično im je dioptrija dijametralno suprotna.

U takvoj datosti nema mjesta za multiperspektivnost. Svaka konstruktivna kritika nailazi na nož osuda koje su najčešće obojene obranom tobožnjih ovakvih ili onakvih interesa. Često si stavim u razmišljanje što bi časni kralj Tvrtko rekao na sve to, kako bi plemeniti Kulin s Bilina polja reagirao na te stvari. Oni mi obično „pomažu“ da iz te perspektive sagledam događaje iz prošlosti. Znate, najbolja perspektiva jest oslobođenje od bremenitosti suvremenog života i društveno-političkih procesa pa ako hoćete i socioloških determinanti koje nisu bile poznate medijevalnom dobu. Umjesto da učimo iz naše prošlosti, mi se opterećeni svim navedenim, uprežemo da prošlost naučimo našoj sadašnjosti. Kao da suvremeni čovjek ne želi učiti, nego druge i drugo naučiti po svojim mjerilima, pa čak i prošlost! Ne želim vjerovati u takva čovjeka!

Osvajači su za relativno kratko vrijeme osvojili Bobovac, Jajce i Ključ, a upravo zbog te "lakoće" zauzimanja mjesta i gradova u narodu je ostala izreka „Bosna šaptom pade“. Je li to zapravo točno?

Ne! Historiografija je već dokazala da nije bilo riječi o padu Bosne kao nekoj kuli od karata, tek tako. Teza koju ste naveli je konstruirana netom po padu Bosne, kako bi se opravdala indiferentnost Europe na vapaje posljednjih bosanskih vladara za pomoć u obrani Bosanskog Kraljevstva. Zaboravljamo da je osvajanje Bosne počelo mnogo prije te kobne 1463. Osmanlije su još 70-ak godina ranije nazočni u Bosni, prvo kao trgovci, a onda i kao vojnici koji tobože čuvaju te trgovce. I sve to desetljećima u kojima su Osmanlije po već oprobanom receptu bunili podanike protiv vlasti, zavađali velikaše, sudjelovali u sukobljenim stranama bosanske vlastele, protukraljeva, jednom riječju postajali bitan subjekt političkog i vojnog života srednjovjekovne Bosne.

Tako izjedenu unutarnjim razdorom, istina, Bosnu nije bilo teško osvojiti. K tomu još ne trebamo zaboraviti da se radilo, ako ne o najvećoj, onda zasigurno jednoj od najvećih vojnih sila toga vremena.

O Bosni je brujala tadašnja diplomatika, Bobovac je danima opsjedan kao i mnoge druge kule, u Hercegovinu su Osmanlije provalile putovima malo znanim, kojim ih je, kako piše herceg Stjepan, doveo njegov sin s kojim je bio u sukobu. Tako da nema riječi o „šapatu“.

Klasičan primjer različita tumačenja povijesti je i Ahdnama. Rasprave o njoj variraju od ideje kako je to bio prvi dokument o ljudskim pravima, do tvrdnje kako je to mrtvo slovo na papiru. Možemo li reći što je zapravo bila Ahdnama iz 1463./1464.?

Kako sam već rekao, kod nas u Bosni je sve kontroverzno. Mi smo inače na Balkanu ljubitelji krajnosti! Ili kujemo u zvijezde ili kunemo do pakla! A historiografija se ne mjeri tim aršinima. Pretenciozne su usporedbe Ahdname s Magna charta libertatumom, preteči Povelje o ljudskim pravima i slično. Još manje ne stoje ushićenja o njezinoj univerzalnosti ako znamo da su osmanski vladari takve dokumente izdavali i ranije (primjer je iz carigradskog patrijarha). S druge strane, opet, imate krajnje maliciozne verifikacije bosanske Ahdname kao oportunističkog Zvizdovićeva djelovanja. To su te krajnosti koje navodite. Ni jedni ni drugi nisu kadri sagledati tadašnju situaciju, teleportirati se u to vrijeme, uvidjeti potrebu za golim opstankom. Lako je nama iz ležernosti 21. stoljeća kititi lovorikama ili osuđivati. Znate, u vremenu kada se ni sablje nisu ohladile od vojevanja, trebalo je smoći snage i hrabrosti učiniti nešto. A to nije bilo što, nego, kako rekoh, hrabro. Vjerujem da je Ahdnama plod hrabrosti, požrtvovanosti i vjere u opstanak. Neki će reći da hrabrost ide pod ruku s ludošću. Ja sam blizak onoj da je hrabrost vrlina na osnovu koje ljudi u opasnosti čine plemenita djela.

 

Je li vam poznato da itko osim Vrhbosanske nadbiskupije organizirano ide na Bobovac? Kako tu lokaciju napraviti zalogom za bolju i svjetliju budućnost svih nas?

 

Rijetko kad da je Bobovac pust, barem u godišnja doba kada vremenske prilike to dopuštaju. I to me istinski raduje. Mnoge škole svoje đake šalju put kraljevskoga grada, bude tu i tamo turista, povjesničari dolaze, ljubitelji prošlosti i tradicije, entuzijasti, kulturna društva, Bobovac je i na čestoj planinarskoj ruti. Sve to zorno svjedoči da Bobovac ima kapaciteta prerasti u turistički potencijal. Sjećam se također prije nekoliko godina i simpatične, meni drage, inicijative da članovi Predsjedništva upravo na Bobovcu izreknu Prisegu na početku svoga mandata. Bobovac zasigurno jest i treba biti okosnica svega onoga što ovu zemlju čini. On treba biti ponos svih građana ove zemlje, bez obzira na bilo koju pripadnost jer je on danas zrcalo medijevalne prošlosti naše domovine, zalog kulture sjećanja koju trebamo održavati.

Što se tiče hodočašća i Molitve za Domovinu, nije mi poznato da bilo tko drugi pohodi kraljevski grad osim naše Nadbiskupije.

 

Nedavno ste objavili knjigu Kamenom satkana prošlost, Srednjovjekovni bosanski gradovi. Vaša je namjera bila upoznati čitatelje s velikim brojem nedovoljno istraženih i konzerviranih gradova srednjovjekovnoga razdoblja. Što vas je nagnalo na pisanje ove knjige? Kao autor knjige o srednjovjekovnim bosanskim gradovima, imate li još sličnih projekata u planu?

 

Pa moja dugogodišnja ljubav, rekao bih zanesenost, medijevalnom prošlošću naše domovine i poznavanjem tek fragmentarnih ostataka materijalne povijesti toga vremena, potaknula me na istraživanje starih gradova.

Osim poznavanja povijesti trebalo se naoružati i dobrim avanturističkim duhom u „osvajanju“ bosanskih i hercegovačkih vrleti. To je značilo istraživati po žezi i studeni, vjetru i kiši, zalutati u minsko polje, pasti s jedne kule, susresti se s divljim životinjama, ignorirati zmije i svašta još nešto. I onda sva ta znanja, doživljaje i iskustva sabrati i objaviti u toj knjizi.

Želja mi je bila upoznati sve stanovnike ove zemlje s tim skrivenim, oronulim i zaboravljenim ali našim materijalnim blagom, tim nijemim svjedocima slavne nam prošlosti. A onda isto tako posvijestiti i potaknuti na očuvanje i revitalizaciju istih.

Kako je naklada knjige veoma brzo prodana, u pripremi je drugo dopunjeno izdanje. A kako je krenulo s mojim istraživanjima o gradovima koje nisam opisao u knjizi, čini se da će to možda biti i druga knjiga. Evo pred nama je vrijeme, pa ćemo vidjeti u kojem će pravcu sve ići.

Hodočasnici iz BiH u Mariju Bistricu rado dolaze tijekom čitave godine

Vjernici Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije tijekom listopada tradicionalno hodočaste u Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariju Bistricu u Hrvatskoj. Upravo je 15. po redu hodočašće 2020. bilo povodom za intervju s rektorom ovoga svetišta preč. Domagojem Matoševićem.

Preč. Matošević je svećenik Zagrebačke nadbiskupije i od 2016. rektor svetišta i župnik u Mariji Bistrici. Njegov je otac rodom iz Središnje Bosne, iz Borovice. Rođen je 1977., a djetinjstvo je proveo u zagrebačkom naselju Trnje gdje je i stekao osnovnoškolsko obrazovanje. Nakon ugostiteljsko-turističke srednje škole, koju je završio 1996., kao laik upisao je studij teologije na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Iako je za vrijeme škole igrao rukomet te želio postati vrhunski sportaš, ipak je na petoj godini KBF-a odlučio nastaviti studij kao svećenički kandidat te je postao svećenikom. 

S njim smo razgovarali o životu svetišta u jeku pandemije koronavirusa te Hrvatima kao hodočasnicima u ovo nacionalno svetište, ali i o tome kako župljani doživljavaju dinamiku svetišta...

Poštovani, u Gospino svetište u Mariji Bistrici svake godine dolazi mnoštvo hodočasnika iz raznih krajeva Hrvatske, BiH i šire. Što je to što ih privlači i što posebno krasi ovo svetište?

Više je razloga zašto hodočasnici dolaze u naše svetište. Zasigurno na prvom mjestu je duhovna želja da se smire, susretnu s Gospodinom, pomire sa sobom i s drugima u sakramentu svete ispovijedi. Jedan od razloga je sigurno i tradicija hodočašća. Mnogi dolaze jer nastavljaju tradiciju svojih djedova i baka, očeva i majki.

Postoje, također, hodočasnici koji dolaze baš zbog nekog određenog duhovnog razloga kako bi izmolili blagoslov za sebe, svoju obitelj ili Gospodinu predali neku životnu potrebu koja im je baš sada na srcu (npr. molitva za ozdravljenje, za pronalazak zaposlenja, za uspjeh u školi i fakultetu ili zahvala za neku uslišanu molitvu...).

Hodočasnici iz Vrhbosanske nadbiskupije dolaze u Mariju Bistricu sredinom listopada. Recite nam hodočaste li vjernici iz BiH tijekom ostatka godine u osobnom aranžmanu?

Hodočasnici iz BiH rado dolaze u naše svetište tijekom čitave godine, a osobito na Dan hodočašća vjernika Vrhbosanske i Banjolučke (nad)biskupije druge subote mjeseca listopada. Gotovo da nema župe u kojoj ne bi bilo puno vjernika koji svoje korijene vuku iz BiH. Baš ti vjernici rado pristupaju sakramentu sv. ispovijedi, pobožnosti križnoga puta i naravno sv. euharistiji.

Naime, ova godina je specifična zbog pandemije uzrokovane koronavirusom. Mnogi vjernici koji su možda svake godine dolazili na ovo hodočašće, nažalost, zbog ove pandemije neće doći, ali vjerujemo da će vjernici koji žive u gradu Zagrebu i ostalim dijelovima naše Domovine, a podrijetlom su iz BiH, ipak doći na ovo hodočašće.

Možete li nam reći primijeti li se razlika kada u Mariju Bistricu hodočaste npr. grad Varaždin, Zagreb ili pak vjernici iz Vrhbosanske nadbiskupije? Postoje li različiti običaji po dolasku u svetište, narodne nošnje, pučke tradicije i pobožnosti?

Svako hodočašće ima svoje specifičnosti i svoju tradiciju. To je osobito vidljivo u različitim narodnim nošnjama i običajima. Tako npr. žene i djevojke iz župe Bistra pokraj Zagreba pri ulasku u baziliku Majke Božje Bistričke pokleknu te klečeći prilaze oltaru i obiđu ga. Za to vrijeme njihovi muževi stoje u špaliru s njihove lijeve i desne strane te pjevaju marijanske pjesme. To je jako dubok i emocionalan doživljaj.

Takve i slične tradicije imaju različiti hodočasnici iz različitih krajeva Hrvatske i BiH. Svakako da su vjernici iz BiH prepoznatljivi po svojim nošnjama, glasnu pjevanju te srčanom predmoljenju krunice.

Kakva je dinamika života svetišta danas u kontekstu pandemije?

U redovitim okolnostima hodočasnička „sezona“ najaktivnija je od mjeseca svibnja do kraja listopada. U to vrijeme mnoge župe dolaze u svetište baš na određene nadnevke. Tada vrlo velik broj hodočasnika pristupa sakramentu pokore i pomirenja. U tom razdoblju dolazi najviše organiziranih skupina, najčešće autobusima, ali je i veliki broj hodočasnika pješaka.

U ovoj specifičnoj godini primijećeno je da nema skupina koje su dolazile autobusima, a tijekom tjedna ima više vjernika na svetim misama nego je to bilo inače.

Tijekom godine svetište posjeti oko 300 skupina iz Poljske, a ove godine možda su ih bile dvije ili tri.

Zahvalni smo Bogu što naše svetište ima velebnu crkvu na otvorenom Bl. Alojzija Stepinca. Svete mise nedjeljom slavimo upravo vani, na prostoru crkve na otvorenom. Pridržavajući se epidemioloških mjera, ova crkva ipak može primiti veći broj vjernika.

Uvijek pozivamo hodočasnike da se pridržavaju mjera, da nose zaštitne maske, da drže potrebnu distancu te da dezinficiraju ruke pri ulasku i izlasku iz bazilike.

Mnogi hodočasnici dolaze pješice, a drugi autobusima ili automobilima iz udaljenih krajeva. Osim duhovne okrjepe, što župa i općina imaju za ponuditi umornima od puta ili pješačenja?

Hodočasnici se uvijek mogu odmoriti u privatnom smještaju, a u Mariji Bistrici imamo više od desetak iznajmljivača. Tu je Bluesun hotel Kaj gdje se gosti mogu odmoriti i uz wellness. Osim toga veliki je broj ugostiteljskih objekata gdje se hodočasnici mogu odmoriti i okrijepiti od naporna puta. Također infrastruktura općine već se dugi niz godina prilagođava i unaprjeđuje sukladno dolascima hodočasnika.

Postoje li, barem okvirno, podatci koliko vjernika godišnje posjeti svetište, koliko bude ispovijedi, pričesti?

Godišnji broj hodočasnika u prosjeku se kreće od 800 000 do 1 000 000, ovisno o godini, a bude oko 500 000 pričesti. Ove godine je to, naravno, puno manje.

Kako domaći vjernici, to jest župljani gledaju na činjenicu da žive u tako dinamičnom mjestu? Jesu li suživjeli sa svetištem, postoje li oni kojima to „smeta“ i radije bi miran život bez mnogo „turista“?

 Župljani su se svakako suživjeli sa svetištem, te svakako priželjkuju i veći broj hodočasnika i turista. Župljani rado primaju hodočasnike te im nastoje ponuditi najbolje što mogu, bilo to prodaja suvenira, hrana… S obzirom na infrastrukturu, zasigurno postoji mogućnost za hodočasničku sezonu tijekom cijele godine.

Glasine o obraćenju kao povod za napad na kršćane

Radikalni hinduisti napali su kršćane nakon što su čuli glasinu da je lokalni pastor pokušao obratiti hinduiste na kršćanstvo.

International Christian Concern (ICC) je od dopisnika s terena saznao kako su 13. rujna 2020. malu kršćansku zajednicu u indijskoj državi Uttar Pradesh terorizirali radikalni hinduistički nacionalisti.

Pripadnici Yuva Shakti Sangathana, radikalne hinduističke nacionalističke skupine, napali su dom protestantskog pastora Santosha Kannaujie u selu Bela. Radikalisti su optužili pastora za pokušaj obraćenja hindusa na kršćanstvo u obližnjem selu Cholapur.

Pastora Kannaujiju branili su članovi njegove zajednice, a lokalna policija uspjela je intervenirati prije nego što je izbilo ozbiljno nasilje. Međutim, uhićenja su izvršena na objema stranama.

Radikalisti u Indiji često su se koristili lažnim navodima prisilnih obraćenja kako bi opravdali svoje napade na kršćane. Zbog rastuće vjerske netrpeljivosti mnogi gotovo sve prelaske u nehinduističke vjere smatraju prisilnim ili lažnim.

„Preobraćenje nije nezakonito“, rekao je Sajan K. George, predsjednik Globalnog vijeća indijskih kršćana, za Asia News te dodao: „To je ustavno pravo poput molitve. Štovanje nije zločin, no ove radikalne skupine, na temelju pukih glasina ili lažnih informacija, teroriziraju male kršćanske zajednice.“

Inače, prema istraživanjima ICC-a, kršćanima u Uttar Pradeshu, državi smještenoj na sjeveru Indije, napadi su skoro pa svakodnevica. Iz godine u godinu ta se savezna država pokazuje kao mjestom najvećeg progona. Prema Evanđeoskom udruženju Indije (EFI), 86 od 366 napada na sve indijske kršćane zabilježenih tijekom 2019. dogodilo se u Uttar Pradeshu.

Pandemija je usporila razinu napada tijekom 2020., tako da ih je bilo 32 do rujna, ali se njihov intenzitet povećava kako popuštaju mjere restrikcije kretanja ljudi u toj mnogoljudnoj zemlji.

Trebaju li kršćani kupovati Huawei mobitele?

Kina je nekoliko desetljeća bila sinonim za lošu i jeftinu robu te nepouzdanu tehnologiju koja se brzo kvari. Međutim, u posljednje se vrijeme sve promijenilo te ova mnogoljudna zemlja nudi odlične proizvode. Postavlja se pitanje trebaju li ih kršćani diljem svijeta kupovati s obzirom na odnos te države prema vjerskim manjinama...

Paradigma kineskog tehnološkog čuda je Huawei. Zasigurno nema osobe na svijetu koja nije fascinirana kvalitetom i cjenovnom dostupnošću njihovih mobitela. Gigant je to koji je istisnuo jednog Samsunga, a u prošlost poslao i nekoć popularni HTC i ostale visokotehnološke mobitele koji su bili prvi izbor za kupnju prije nekoliko godina.

Krađa intelektualnog vlasništva

Tehnologija koja se nekoć brzo kvarila i često „štekala“ postala je „preko noći“ pouzdana i nadasve primamljiva. I ne samo to, ako u svojoj zemlji ne možete pronaći kineske proizvode, njihove su tvrtke iznašle brz i jeftin način, preko interneta i pošte, ponuditi vam svoje proizvode. Tako Kinu imate „u svom domu“, udaljenu samo nekoliko klikova i jeftiniju od konkurencije sa Zapada.

Međutim, ovdje nećemo govoriti o katastrofalnim radnim uvjetima azijskih uposlenika i njihovim niskim plaćama koje su omogućile konkurentnost kineskih proizvoda na svjetskom tržištu. Također, nećemo pisati ni o optužbama na račun Huaweija u kontekstu svjetske špijunaže, krađe intelektualnog vlasništva, nezdrava poslovanja... Tu su i sumnje da je Huawei poticao kopiranje (zapravo krađu) tuđih izuma budući da je pokrenuo program bonusa za zaposlenike koji se dokopaju povjerljivih informacija konkurentskih kompanija.

Ovdje ćemo govoriti o odnosu kineskih vlasti i samih Kineza prema svojim sugrađanima pripadnicima manjinskih religija među kojima su i katolici.

Otmice i mučenja zbog mišljenja

Kao prilog tomu navest ćemo nekoliko izvješća američke Vlade koja pokazuju kako se kršenje ljudskih prava u ovoj zemlji pogoršava iz godine u godinu, posebice nakon potpisivanja sporazuma između Svete Stolice i Kine 2018.

Tu je i lista organizacije Open Doors koja Kinu smješta na 23. mjesto najlošijih mjesta za život kršćana koji imaju probleme s nepravednim zatvorskim kaznama zbog stvari o kojima u slobodnim zemljama ne mogu ni sanjati, proganjanjem te uništavanjem ili zatvaranjem crkava (odmah poslije islamskih teokracija i propalih država Afrike).

Također, organizacija International Christian Concern (ICC) gotovo svakodnevno izvješćuje o problemima s kojima se susreću kineski kršćani, obični laici ili klerici. Među posljednjim slučajevima navodi se primjer katoličkog svećenika vlč. Liua Maochuna iz Xiapo biskupije. On je otet i mučen tijekom 17 dana u mjesecu rujnu jer se nije htio pridružiti Kineskom domoljubnom katoličkom udruženju (CPCA) koje kontroliraju komunisti.

Mučenje u organizaciji policije i sigurnosnih službi uključivalo je moderne metode među kojima su: napad svjetlošću (prekidanje sna usmjeravanjem jake svjetlosti u oči) te zvučnim uznemiravanjem (usmjeravanje glasne glazbe ka ušima). To je imalo za cilj slomiti njegovu volju kako bi pristupio CPCA-u.

Intenzitet progona raste

U izvješću američke Vlade piše da intenzitet vjerskih progona u Kini, koji se dogodio tijekom proteklih nekoliko godina, nije viđen još od doba Kulturne revolucije koja se završila prije 45 godina. On se manifestira u podvrgavanju katoličkih vjernika progonu, rušenju crkava, uklanjanju križeva te uhićenjima klerika koji pripadaju tzv. podzemnoj vjerničkoj zajednici (koju država nije priznala).

Osim što se položaj vjernika u Kini pogoršava, rodile su se nove ideje među kojima je i „direktiva o religijama u Kini“ u kojoj se navodi kako se u toj zemlji mora „provoditi vrijednosti socijalizma te promovirati principe i politike Komunističke partije“.

Procesi ograničenja vjerskih sloboda dio su petogodišnjeg plana „sinicizacije“ koji se odnosi na pretvaranje nekineskih naroda u kineski kroz kulturnu asimilaciju. Plan, dakako, uključuje i preuzimanje državne kontrole nad religijom...

Neizostavna pandemija

Nažalost, pandemija koronavirusa je povećala progon, kako u Kini, tako i u ostalim zemljama svijeta iz jednostavnog razloga što je medijska pokrivenost tih zločina splasnula. Svatko se zabavio oko svoje muke te vijesti o položaju vjerskih manjina u Aziji ne dopiru ni do institucija ni pojedinaca na Zapadu.

Korona je također poremetila i globalne ekonomske procese te odnose među tvrtkama pa su tako neke propale, a druge samo napreduju.

Prema podatcima koje su objavili iz analitičke kompanije Canalys, tijekom drugog ovogodišnjeg tromjesečja lidersku poziciju na svjetskom tržištu pametnih telefona preuzeo je – Huawei. Kineska tvrtka godinama je imala ambicije o preuzimanju vodeće pozicije, no nakon intervencije američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je uveo sankcije toj kompaniji, činilo se da od globalne dominacije ipak neće biti ništa.

Međutim, ono što je spriječio Trump, postigla je korona. Huawei je samo tijekom drugog kvartala 2020. isporučio 55,8 milijuna telefona globalno (najviše u Kini), dok je za usporedbu Samsung prodao 53,7 milijuna.

Što može činiti obični čovjek?

Naličje jedne zemlje ne čine turističke atrakcije, njezina ekonomija ili pak tehnološki izumi do kojih dođu znanstvenici, već sloboda i sreća građana koji su rođeni i žive u njoj. Upravo na tom polju Kina, i ostale komunističke nedemokratske zemlje, padaju na ispitu.

U duhu rubrike Križnim putem kršćana danas postavlja se pitanje - trebaju li kršćani diljem svijeta kupovati kineske tehnološke „dragulje“ ma koliko privlačni bili? Na svakom ponaosob je na to ponuditi odgovor koji treba doći nakon što se sagleda cjelokupna situacija.

Kineski komunisti maltretiraju kršćanske poduzetnike

Mnogi kršćanski poduzetnici u Wenzhou nalaze se pod pritiskom Kineske komunističke partije (KKP) zbog donacija koje daju za pastoralne aktivnosti i izgradnju crkava.

Kako je saznala organizacija International Christian Concern (ICC), provincija Wenzhou poznata je i kao „kineski Jeruzalem“ zbog velike prisutnosti kršćana i pripadnika ostalih religija. Prema procjenama, tijekom 2015. samo u istoimenom glavnom gradu provincije, koji ima 12 milijuna stanovnika, pobrojan je 3 961 hram, crkva i džamija koje pripadaju registriranim i institucionalnim religijama (budizam, taoizam, islam i kršćanstvo).

Usprkos tome KKP pronalazi načine da spriječi širenje „kršćanske aktivnosti“. Jedna od novih metoda su i ciljani financijski napadi na kršćanske poduzetnike koji su onda prisiljeni „povući“ se iz aktivnosti župnih zajednica koje su pomagali. Nažalost, KPK i dalje iz ideoloških razloga vidi kršćanstvo kao „strano tijelo“ koje predstavlja „prijetnju nacionalnoj sigurnosti“. Osim toga komunisti vrše pritisak na župe, svećenike i vjernike da uklanjaju kršćanske simbole, uključujući i križeve.

Tako je 28. srpnja jedna protestantska crkva, koja ima i državno odobrenje za djelovanje, drugi put u posljednjih šest godina bila prisiljena ukloniti križeve i ostalo kršćansko znamenje s pročelja.

„Od prošlog rujna gradska Vlada nekoliko je puta vršila pritisak zahtijevajući da sami uklonimo križ“, izvijestio je djelatnike ICC-a jedan član te zajednice naglašavajući kako su morali ukloniti križeve da smire lokalne partijske rukovoditelje.