Hodočasnici iz BiH u Mariju Bistricu rado dolaze tijekom čitave godine

Vjernici Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije tijekom listopada tradicionalno hodočaste u Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariju Bistricu u Hrvatskoj. Upravo je 15. po redu hodočašće 2020. bilo povodom za intervju s rektorom ovoga svetišta preč. Domagojem Matoševićem.

Preč. Matošević je svećenik Zagrebačke nadbiskupije i od 2016. rektor svetišta i župnik u Mariji Bistrici. Njegov je otac rodom iz Središnje Bosne, iz Borovice. Rođen je 1977., a djetinjstvo je proveo u zagrebačkom naselju Trnje gdje je i stekao osnovnoškolsko obrazovanje. Nakon ugostiteljsko-turističke srednje škole, koju je završio 1996., kao laik upisao je studij teologije na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Iako je za vrijeme škole igrao rukomet te želio postati vrhunski sportaš, ipak je na petoj godini KBF-a odlučio nastaviti studij kao svećenički kandidat te je postao svećenikom. 

S njim smo razgovarali o životu svetišta u jeku pandemije koronavirusa te Hrvatima kao hodočasnicima u ovo nacionalno svetište, ali i o tome kako župljani doživljavaju dinamiku svetišta...

Poštovani, u Gospino svetište u Mariji Bistrici svake godine dolazi mnoštvo hodočasnika iz raznih krajeva Hrvatske, BiH i šire. Što je to što ih privlači i što posebno krasi ovo svetište?

Više je razloga zašto hodočasnici dolaze u naše svetište. Zasigurno na prvom mjestu je duhovna želja da se smire, susretnu s Gospodinom, pomire sa sobom i s drugima u sakramentu svete ispovijedi. Jedan od razloga je sigurno i tradicija hodočašća. Mnogi dolaze jer nastavljaju tradiciju svojih djedova i baka, očeva i majki.

Postoje, također, hodočasnici koji dolaze baš zbog nekog određenog duhovnog razloga kako bi izmolili blagoslov za sebe, svoju obitelj ili Gospodinu predali neku životnu potrebu koja im je baš sada na srcu (npr. molitva za ozdravljenje, za pronalazak zaposlenja, za uspjeh u školi i fakultetu ili zahvala za neku uslišanu molitvu...).

Hodočasnici iz Vrhbosanske nadbiskupije dolaze u Mariju Bistricu sredinom listopada. Recite nam hodočaste li vjernici iz BiH tijekom ostatka godine u osobnom aranžmanu?

Hodočasnici iz BiH rado dolaze u naše svetište tijekom čitave godine, a osobito na Dan hodočašća vjernika Vrhbosanske i Banjolučke (nad)biskupije druge subote mjeseca listopada. Gotovo da nema župe u kojoj ne bi bilo puno vjernika koji svoje korijene vuku iz BiH. Baš ti vjernici rado pristupaju sakramentu sv. ispovijedi, pobožnosti križnoga puta i naravno sv. euharistiji.

Naime, ova godina je specifična zbog pandemije uzrokovane koronavirusom. Mnogi vjernici koji su možda svake godine dolazili na ovo hodočašće, nažalost, zbog ove pandemije neće doći, ali vjerujemo da će vjernici koji žive u gradu Zagrebu i ostalim dijelovima naše Domovine, a podrijetlom su iz BiH, ipak doći na ovo hodočašće.

Možete li nam reći primijeti li se razlika kada u Mariju Bistricu hodočaste npr. grad Varaždin, Zagreb ili pak vjernici iz Vrhbosanske nadbiskupije? Postoje li različiti običaji po dolasku u svetište, narodne nošnje, pučke tradicije i pobožnosti?

Svako hodočašće ima svoje specifičnosti i svoju tradiciju. To je osobito vidljivo u različitim narodnim nošnjama i običajima. Tako npr. žene i djevojke iz župe Bistra pokraj Zagreba pri ulasku u baziliku Majke Božje Bistričke pokleknu te klečeći prilaze oltaru i obiđu ga. Za to vrijeme njihovi muževi stoje u špaliru s njihove lijeve i desne strane te pjevaju marijanske pjesme. To je jako dubok i emocionalan doživljaj.

Takve i slične tradicije imaju različiti hodočasnici iz različitih krajeva Hrvatske i BiH. Svakako da su vjernici iz BiH prepoznatljivi po svojim nošnjama, glasnu pjevanju te srčanom predmoljenju krunice.

Kakva je dinamika života svetišta danas u kontekstu pandemije?

U redovitim okolnostima hodočasnička „sezona“ najaktivnija je od mjeseca svibnja do kraja listopada. U to vrijeme mnoge župe dolaze u svetište baš na određene nadnevke. Tada vrlo velik broj hodočasnika pristupa sakramentu pokore i pomirenja. U tom razdoblju dolazi najviše organiziranih skupina, najčešće autobusima, ali je i veliki broj hodočasnika pješaka.

U ovoj specifičnoj godini primijećeno je da nema skupina koje su dolazile autobusima, a tijekom tjedna ima više vjernika na svetim misama nego je to bilo inače.

Tijekom godine svetište posjeti oko 300 skupina iz Poljske, a ove godine možda su ih bile dvije ili tri.

Zahvalni smo Bogu što naše svetište ima velebnu crkvu na otvorenom Bl. Alojzija Stepinca. Svete mise nedjeljom slavimo upravo vani, na prostoru crkve na otvorenom. Pridržavajući se epidemioloških mjera, ova crkva ipak može primiti veći broj vjernika.

Uvijek pozivamo hodočasnike da se pridržavaju mjera, da nose zaštitne maske, da drže potrebnu distancu te da dezinficiraju ruke pri ulasku i izlasku iz bazilike.

Mnogi hodočasnici dolaze pješice, a drugi autobusima ili automobilima iz udaljenih krajeva. Osim duhovne okrjepe, što župa i općina imaju za ponuditi umornima od puta ili pješačenja?

Hodočasnici se uvijek mogu odmoriti u privatnom smještaju, a u Mariji Bistrici imamo više od desetak iznajmljivača. Tu je Bluesun hotel Kaj gdje se gosti mogu odmoriti i uz wellness. Osim toga veliki je broj ugostiteljskih objekata gdje se hodočasnici mogu odmoriti i okrijepiti od naporna puta. Također infrastruktura općine već se dugi niz godina prilagođava i unaprjeđuje sukladno dolascima hodočasnika.

Postoje li, barem okvirno, podatci koliko vjernika godišnje posjeti svetište, koliko bude ispovijedi, pričesti?

Godišnji broj hodočasnika u prosjeku se kreće od 800 000 do 1 000 000, ovisno o godini, a bude oko 500 000 pričesti. Ove godine je to, naravno, puno manje.

Kako domaći vjernici, to jest župljani gledaju na činjenicu da žive u tako dinamičnom mjestu? Jesu li suživjeli sa svetištem, postoje li oni kojima to „smeta“ i radije bi miran život bez mnogo „turista“?

 Župljani su se svakako suživjeli sa svetištem, te svakako priželjkuju i veći broj hodočasnika i turista. Župljani rado primaju hodočasnike te im nastoje ponuditi najbolje što mogu, bilo to prodaja suvenira, hrana… S obzirom na infrastrukturu, zasigurno postoji mogućnost za hodočasničku sezonu tijekom cijele godine.

Glasine o obraćenju kao povod za napad na kršćane

Radikalni hinduisti napali su kršćane nakon što su čuli glasinu da je lokalni pastor pokušao obratiti hinduiste na kršćanstvo.

International Christian Concern (ICC) je od dopisnika s terena saznao kako su 13. rujna 2020. malu kršćansku zajednicu u indijskoj državi Uttar Pradesh terorizirali radikalni hinduistički nacionalisti.

Pripadnici Yuva Shakti Sangathana, radikalne hinduističke nacionalističke skupine, napali su dom protestantskog pastora Santosha Kannaujie u selu Bela. Radikalisti su optužili pastora za pokušaj obraćenja hindusa na kršćanstvo u obližnjem selu Cholapur.

Pastora Kannaujiju branili su članovi njegove zajednice, a lokalna policija uspjela je intervenirati prije nego što je izbilo ozbiljno nasilje. Međutim, uhićenja su izvršena na objema stranama.

Radikalisti u Indiji često su se koristili lažnim navodima prisilnih obraćenja kako bi opravdali svoje napade na kršćane. Zbog rastuće vjerske netrpeljivosti mnogi gotovo sve prelaske u nehinduističke vjere smatraju prisilnim ili lažnim.

„Preobraćenje nije nezakonito“, rekao je Sajan K. George, predsjednik Globalnog vijeća indijskih kršćana, za Asia News te dodao: „To je ustavno pravo poput molitve. Štovanje nije zločin, no ove radikalne skupine, na temelju pukih glasina ili lažnih informacija, teroriziraju male kršćanske zajednice.“

Inače, prema istraživanjima ICC-a, kršćanima u Uttar Pradeshu, državi smještenoj na sjeveru Indije, napadi su skoro pa svakodnevica. Iz godine u godinu ta se savezna država pokazuje kao mjestom najvećeg progona. Prema Evanđeoskom udruženju Indije (EFI), 86 od 366 napada na sve indijske kršćane zabilježenih tijekom 2019. dogodilo se u Uttar Pradeshu.

Pandemija je usporila razinu napada tijekom 2020., tako da ih je bilo 32 do rujna, ali se njihov intenzitet povećava kako popuštaju mjere restrikcije kretanja ljudi u toj mnogoljudnoj zemlji.

Trebaju li kršćani kupovati Huawei mobitele?

Kina je nekoliko desetljeća bila sinonim za lošu i jeftinu robu te nepouzdanu tehnologiju koja se brzo kvari. Međutim, u posljednje se vrijeme sve promijenilo te ova mnogoljudna zemlja nudi odlične proizvode. Postavlja se pitanje trebaju li ih kršćani diljem svijeta kupovati s obzirom na odnos te države prema vjerskim manjinama...

Paradigma kineskog tehnološkog čuda je Huawei. Zasigurno nema osobe na svijetu koja nije fascinirana kvalitetom i cjenovnom dostupnošću njihovih mobitela. Gigant je to koji je istisnuo jednog Samsunga, a u prošlost poslao i nekoć popularni HTC i ostale visokotehnološke mobitele koji su bili prvi izbor za kupnju prije nekoliko godina.

Krađa intelektualnog vlasništva

Tehnologija koja se nekoć brzo kvarila i često „štekala“ postala je „preko noći“ pouzdana i nadasve primamljiva. I ne samo to, ako u svojoj zemlji ne možete pronaći kineske proizvode, njihove su tvrtke iznašle brz i jeftin način, preko interneta i pošte, ponuditi vam svoje proizvode. Tako Kinu imate „u svom domu“, udaljenu samo nekoliko klikova i jeftiniju od konkurencije sa Zapada.

Međutim, ovdje nećemo govoriti o katastrofalnim radnim uvjetima azijskih uposlenika i njihovim niskim plaćama koje su omogućile konkurentnost kineskih proizvoda na svjetskom tržištu. Također, nećemo pisati ni o optužbama na račun Huaweija u kontekstu svjetske špijunaže, krađe intelektualnog vlasništva, nezdrava poslovanja... Tu su i sumnje da je Huawei poticao kopiranje (zapravo krađu) tuđih izuma budući da je pokrenuo program bonusa za zaposlenike koji se dokopaju povjerljivih informacija konkurentskih kompanija.

Ovdje ćemo govoriti o odnosu kineskih vlasti i samih Kineza prema svojim sugrađanima pripadnicima manjinskih religija među kojima su i katolici.

Otmice i mučenja zbog mišljenja

Kao prilog tomu navest ćemo nekoliko izvješća američke Vlade koja pokazuju kako se kršenje ljudskih prava u ovoj zemlji pogoršava iz godine u godinu, posebice nakon potpisivanja sporazuma između Svete Stolice i Kine 2018.

Tu je i lista organizacije Open Doors koja Kinu smješta na 23. mjesto najlošijih mjesta za život kršćana koji imaju probleme s nepravednim zatvorskim kaznama zbog stvari o kojima u slobodnim zemljama ne mogu ni sanjati, proganjanjem te uništavanjem ili zatvaranjem crkava (odmah poslije islamskih teokracija i propalih država Afrike).

Također, organizacija International Christian Concern (ICC) gotovo svakodnevno izvješćuje o problemima s kojima se susreću kineski kršćani, obični laici ili klerici. Među posljednjim slučajevima navodi se primjer katoličkog svećenika vlč. Liua Maochuna iz Xiapo biskupije. On je otet i mučen tijekom 17 dana u mjesecu rujnu jer se nije htio pridružiti Kineskom domoljubnom katoličkom udruženju (CPCA) koje kontroliraju komunisti.

Mučenje u organizaciji policije i sigurnosnih službi uključivalo je moderne metode među kojima su: napad svjetlošću (prekidanje sna usmjeravanjem jake svjetlosti u oči) te zvučnim uznemiravanjem (usmjeravanje glasne glazbe ka ušima). To je imalo za cilj slomiti njegovu volju kako bi pristupio CPCA-u.

Intenzitet progona raste

U izvješću američke Vlade piše da intenzitet vjerskih progona u Kini, koji se dogodio tijekom proteklih nekoliko godina, nije viđen još od doba Kulturne revolucije koja se završila prije 45 godina. On se manifestira u podvrgavanju katoličkih vjernika progonu, rušenju crkava, uklanjanju križeva te uhićenjima klerika koji pripadaju tzv. podzemnoj vjerničkoj zajednici (koju država nije priznala).

Osim što se položaj vjernika u Kini pogoršava, rodile su se nove ideje među kojima je i „direktiva o religijama u Kini“ u kojoj se navodi kako se u toj zemlji mora „provoditi vrijednosti socijalizma te promovirati principe i politike Komunističke partije“.

Procesi ograničenja vjerskih sloboda dio su petogodišnjeg plana „sinicizacije“ koji se odnosi na pretvaranje nekineskih naroda u kineski kroz kulturnu asimilaciju. Plan, dakako, uključuje i preuzimanje državne kontrole nad religijom...

Neizostavna pandemija

Nažalost, pandemija koronavirusa je povećala progon, kako u Kini, tako i u ostalim zemljama svijeta iz jednostavnog razloga što je medijska pokrivenost tih zločina splasnula. Svatko se zabavio oko svoje muke te vijesti o položaju vjerskih manjina u Aziji ne dopiru ni do institucija ni pojedinaca na Zapadu.

Korona je također poremetila i globalne ekonomske procese te odnose među tvrtkama pa su tako neke propale, a druge samo napreduju.

Prema podatcima koje su objavili iz analitičke kompanije Canalys, tijekom drugog ovogodišnjeg tromjesečja lidersku poziciju na svjetskom tržištu pametnih telefona preuzeo je – Huawei. Kineska tvrtka godinama je imala ambicije o preuzimanju vodeće pozicije, no nakon intervencije američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je uveo sankcije toj kompaniji, činilo se da od globalne dominacije ipak neće biti ništa.

Međutim, ono što je spriječio Trump, postigla je korona. Huawei je samo tijekom drugog kvartala 2020. isporučio 55,8 milijuna telefona globalno (najviše u Kini), dok je za usporedbu Samsung prodao 53,7 milijuna.

Što može činiti obični čovjek?

Naličje jedne zemlje ne čine turističke atrakcije, njezina ekonomija ili pak tehnološki izumi do kojih dođu znanstvenici, već sloboda i sreća građana koji su rođeni i žive u njoj. Upravo na tom polju Kina, i ostale komunističke nedemokratske zemlje, padaju na ispitu.

U duhu rubrike Križnim putem kršćana danas postavlja se pitanje - trebaju li kršćani diljem svijeta kupovati kineske tehnološke „dragulje“ ma koliko privlačni bili? Na svakom ponaosob je na to ponuditi odgovor koji treba doći nakon što se sagleda cjelokupna situacija.

Kineski komunisti maltretiraju kršćanske poduzetnike

Mnogi kršćanski poduzetnici u Wenzhou nalaze se pod pritiskom Kineske komunističke partije (KKP) zbog donacija koje daju za pastoralne aktivnosti i izgradnju crkava.

Kako je saznala organizacija International Christian Concern (ICC), provincija Wenzhou poznata je i kao „kineski Jeruzalem“ zbog velike prisutnosti kršćana i pripadnika ostalih religija. Prema procjenama, tijekom 2015. samo u istoimenom glavnom gradu provincije, koji ima 12 milijuna stanovnika, pobrojan je 3 961 hram, crkva i džamija koje pripadaju registriranim i institucionalnim religijama (budizam, taoizam, islam i kršćanstvo).

Usprkos tome KKP pronalazi načine da spriječi širenje „kršćanske aktivnosti“. Jedna od novih metoda su i ciljani financijski napadi na kršćanske poduzetnike koji su onda prisiljeni „povući“ se iz aktivnosti župnih zajednica koje su pomagali. Nažalost, KPK i dalje iz ideoloških razloga vidi kršćanstvo kao „strano tijelo“ koje predstavlja „prijetnju nacionalnoj sigurnosti“. Osim toga komunisti vrše pritisak na župe, svećenike i vjernike da uklanjaju kršćanske simbole, uključujući i križeve.

Tako je 28. srpnja jedna protestantska crkva, koja ima i državno odobrenje za djelovanje, drugi put u posljednjih šest godina bila prisiljena ukloniti križeve i ostalo kršćansko znamenje s pročelja.

„Od prošlog rujna gradska Vlada nekoliko je puta vršila pritisak zahtijevajući da sami uklonimo križ“, izvijestio je djelatnike ICC-a jedan član te zajednice naglašavajući kako su morali ukloniti križeve da smire lokalne partijske rukovoditelje.

Smiju li kršćani govoriti o Kur'anu kao muslimani o Bibliji?

Nekoliko mjeseci nakon imenovanja na čelo Egipatske odvjetničke komore tijekom 2020. , Ragai Attia objavio je članak u islamskim novinama pod naslovom Između Isusa i njegovih učenika. Odvjetnici-kršćani su tom prigodom zapitali javnost smiju li oni tako pisati o Kur'anu

International Christian Concern (ICC) je doznao od dopisnika iz Egipta da je odvjetnik Attia u svom tekstu pisao o tome kako jedan musliman gleda na Bibliju, posebice u pogledu „autentičnosti evanđelja“. Mnogi su zbog toga izrazili zabrinutost što on, na mala vrata, uvodi „vjersku netrpeljivost u odvjetničku komoru“. Kasnije se saznalo da on redovito objavljuje članke u islamskim novinama što je ukazivalo da nema namjeru stati na jednom tekstu.

Budući da odvjetnička komora ima za članove i kršćane, vjerska neutralnost je presudna za njezino funkcioniranje.

Nekoliko kršćanskih pravnika je u medijima postavilo pitanje što će se dogoditi ako oni napišu sličan članak o Kur'anu te ponudili odgovor da će se suočiti s kaznom i mogućim pravnim posljedicama zbog „blasfemije“.

„Takva je nejednakost zapravo diskriminacija“, istaknuli su kršćanski odvjetnici za ICC.

„Predsjednik Komore ne bi smio pisati tekstove koji imaju njegovo osobno mišljenje u vezi s vjerskim pitanjima. Može stvoriti raspravu i trvenja između kršćanskih i muslimanskih odvjetnika na poslu. Ono što je napisao treba biti razlog za pokretanje tužbe kao slučaj bogohuljenja“, istaknuli su kršćanski odvjetnici i dodali da je Ragai, kao predsjednik, odgovoran za „izgradnju ozračja uzajamnog povjerenja i poštovanja među članovima Komore jer mnogi od tih pravnika vode slučajeve koji se odnose na kršćane, uključujući i slučajeve bogohuljenja“.

Slučaj Abd Adel Bebawy jedan je od primjera nejednakosti između kršćana i muslimana u Egiptu. Naime, kršćanin Abd uhićen je u srpnju 2018. nakon što je hakiran njegov Facebook račun. Podijeljena je objava koju je lokalna muslimanska zajednica smatrala uvrjedljivom. Formirala se rulja spremna na linč te su napali lokalnu kršćansku zajednicu. Abd je uhićen i osuđen na tri godine zatvora pod optužbom za bogohuljenje. Trebao je biti pušten u siječnju, ali vlasti su to odbile. Kako je njegov odvjetnik izjavio, Abd ostaje u zatvoru „ne zbog zakona, nego zadovoljenja javnosti“.

Postoji mnogo sličnih slučajeva jer kršćani u Egiptu ne mogu slobodno govoriti, posebice ne o islamu, a da ne riskiraju vlastiti život i živote svakog drugog kršćanina kojeg poznaju u svojoj zajednici.

Nekoliko egipatskih odvjetnika daje sve od sebe da pomogne kršćanima koji se nađu u takvoj  situaciji, ali njima je potreban i vođa u Komori koji je osjetljiv na ovu nejednakost. Ragaijev članak pokazuje da to nije slučaj.

Ipak, predsjednik Egipatske odvjetničke komore je kasnije objavio pojašnjenje u vezi s tekstom rekavši da nije prezirao kršćanstvo i da je poštivao Isusa. Međutim, nije pojasnio hoće li nastaviti pisati slične uratke. Također, nije naglasio da u Komori nema razlika između kršćana i muslimana te da će jednako zastupati i braniti i jedne i druge.

Sedam godina od masakra nad kršćanima

Kršćani u gradu Pešavaru, na sjeverozapadu Pakistana, okupili su se 22. rujna 2020. kako bi se prisjetili sedme godišnjice od napada na crkvu Svih Svetih. Zločin iz 2013. je najsmrtonosniji pojedinačni napad na kršćansku zajednicu u toj zemlji.

Pomalo zaboravljeni zločin dogodio se u nedjelju, 22. rujna 2013. kada su dvojica bombaša-samoubojica detonirala šest kilograma eksploziva u crkvenom dvorištu. Posljedica toga je pokolj u kojemu je život izgubilo 127 kršćana, a još 250 ih je ozlijeđeno. Dvojac je najprije ubio policajce na ulazu u dvorište, te se zaletio među okupljene vjernike koji su započeli druženje nakon mise.

Sedam godina je malo vremena da bi se takvo što zaboravilo te je jasno kako će se preživjeli morati zauvijek nositi s posljedicama.

„Svaki je dan kao da se to upravo dogodilo“, rekla je udovica Christina za International Christian Concern (ICC) i dodala: „Osjećam se kao da je život u jednom trenutku stao. Teško je brinuti se o troje djece kao samohrani roditelj.“

„Prošlo je sedam godina od napada, međutim rane od gubitka triju članova obitelji još su mi svježe. Nemoguće je zaboraviti taj krvavi dan koji je moj život zauvijek pretvorio u tugu“,  naglasio je za ICC preživjeli svjedok pokolja Sumbal William.

Istraga sigurnosnih službi je pokazala da je pokolj bio odgovor na američke napade na Talibane u susjednom Afganistanu. Teroristička organizacija Jundallah preuzela je odgovornost u videoporuci dovodeći se u vezu s pakistanskom talibanskom terorističkom organizacijom Tehrik-i-Taliban Pakistan (TTP). Međutim, TTP je negirao povezanost s njima tvrdeći kako su njihovi saveznici zapravo pripadnici skupine Jundul Hafsa.

Tadašnji je premijer Nawaz Sharif samo osudio napade ističući kako „teroristi nemaju religije“, a kršćani su organizirali velike prosvjede sljedećih dana.

Inače, kršćani u Pešavaru su na obljetnicu pokolja imali mise zadušnice diljem grada i molitve na mjestu ukopa zemnih ostataka pokojnika koji su ubijeni samo zato što su kršćani.

Škola gdje se uvijek traži malo više - Srebrni jubilej KŠC-a Sv. Franjo u Tuzli

U povodu proslave jubileja 25 godina postojanja Katoličkog školskog centra Sv. Franjo u Tuzli, zaputili smo se u Grad Soli te otkrili kako katoličko školstvo, u različitim oblicima i s prekidima, u tom kraju, koji se nalazi u sjeverozapadom dijelu BiH, djeluje skoro 150 godina...

Četvrt stoljeća je samo zaokružena brojka, jedan dragulj na kruni katoličkog školstva koje, u različitim oblicima i u organizaciji različitih crkvenih redova, seže sve do doba Osmanskog Carstva.

Gdje je ta škola?

Zdanje Katoličkog školskog centra Sv. Franjo nalazi se u samom središtu Tuzle, nedaleko od Gradskog parka u Klosterskoj ulici koja je u narodu dobila ime po Zavodu Kraljice Sv. Krunice, kako se zvala škola koju su 1888. izgradile sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi. Usprkos službenom nazivu toga zdanja, stanovnici grada i okolice zvali su je jednostavno Kloster te se taj izraz udomaćio i za taj dio grada. Tako je nakon demokratskih promjena 1990-ih ulica gdje se danas KŠC nalazi i dobila ime.

Međutim, izgradnja tog kompleksa, koji je otvoren 2001., na istom mjestu gdje je nekoć bio rečeni zavod, nije bila laka jer je trebalo premostiti brojne pravne zavrzlame i prepreke. No, prije priče o povijesti i problemima, zanimalo nas je kakav je danas život odgojno-obrazovne ustanove koja, evo, slavi svoj srebrni jubilej.

Moderno zdanje u kojemu je lako učiti

U tkanju ove priče pomogao nam je ravnatelj KŠC-a Sv. Franjo vlč. Marko Zubak koji nas je dočekao ispred glavnog ulaza u školu te nas proveo čitavim zdanjem do svoga ureda u kojemu djeluje već tri godine. Osokoljeni glasnim i užurbanim đacima koji zajedno sa svojim profesorima i nastavnicima ispunjavaju dnevne obveze, kako u učionicama, tako i na tjelesnom odgoju, obišli smo čitavu školu koja danas ima više od 700 đaka, 70-ak osoba u nastavi te deset ljudi pomoćnog osoblja.

Na 9 000 m², koje čine jednu funkcionalnu cjelinu na četirima razinama, osim gimnazije i osnovne škole, nalaze se: internat, sportska dvorana, amfiteatar, podrum i podzemna garaža. Škola je opremljena prema najmodernijim standardima te posjeduje sve što je potrebno za djelovanje ovakve institucije u 21. st.

„Katolički školski centar u Tuzli, koji se nalazi u sastavu velike obitelji Sustava katoličkih škola za Europu u BiH, je, možemo reći, malo 'čudo' i doprinos, ne samo kulturi, odgoju i opismenjavanju naše djece i mladih, nego i sudbonosnom opstanku Hrvata i katolika na ovim našim prostorima. Centri su od samih početaka bili otvoreni svima, a njihova je vrijednost u tome što su i drugi prepoznali njegovu važnost“, rekao je ravnatelj te smo se, razgovarajući o srebrnom jubileju, dotaknuli proteklih godina i ustanovili da je možda „zlatno doba“ iza nas.

„Kada pogledamo statistike broja učenika koji stagnira, plašimo se da će, ne samo kod nas, nego u čitavoj BiH, Hrvatskoj pa i Europi biti sve manje djece, i onda se bojim da smo možda proživjeli 'najbolje godine'“, ustvrdio je vlč. Zubak te dodao kako, ipak, promatrajući povijest, vidimo da je „Bog svojom rukom vodio kroz nemoguće“. Kao za primjer naveo je veliki arhiv i pismohranu gdje se nalazi mnoštvo apelacija, presuda, žalbi, tužbi, osporavanja gradnje ovoga kompleksa. Međutim, „Gospod je slao dobre ljude koji su pobjeđivali snagom Duha i mudrosti, a ponajviše svojom velikodušnošću te danas Centar postoji“.

Težak i mukotrpan put

Nešto od tom mukotrpnom birokratskom procesu i samom tijeku gradnje saznali smo od arhitekta Jure Pranjića čija je cijela obitelj u tom poslu, a projektirali su nekoliko crkava i zgrada za Vrhbosansku nadbiskupiju. On je bio nadzorni inženjer i voditelj nadzorne službe koja je na teškom terenu s podzemnim vodama i slijeganjem tla uspjela podići moderni školski centar kakvoga danas vidimo. Čak su i trafostanicu morali izgraditi kako bi imali sigurno napajanje strujom.

Napominjući kako su rušenjem Klostera u gradu ostali žal i praznina za onim što je on nudio, kazao je kako je tijekom posljednjeg rata krenula inicijativa da se obnovi rad škole na istoj adresi.

„Najprije je trebalo osigurati urbanističko-tehničke uvjete te smo na osnovu nacrta jedne tipske srednje i osnovne škole dokazali da na ovoj lokaciji mogu biti izgrađeni željeni sadržaji. Dobili smo načelne urbanističko-tehničke uvjete na osnovu kojih je organiziran međunarodni natječaj za izgled buduće škole. Izabrano je vrhunsko projektantsko rješenje Srećka Kreitmayera iz Ljubljane, koji vodi podrijetlo s ovoga prostora“, rekao je Pranjić te dodao da se potom krenulo u tešku borbu za dobivanje ostalih potrebnih papira, urbanističkih suglasnosti kako bi se stekli uvjeti za gradnju „što je koštalo i živaca i novaca“.

„Kako su se na ovoj lokaciji nalazila četiri stambena i devet pomoćnih objekata, proces je bio težak“, ustvrdio je i dodao da je nakon rušenja i početka gradnje, već 2001. godine sve bilo završeno te su prostorije mogle primiti prve učenike.

Svoju priču potkrijepio je brojnim fotografijama koje prikazuju kako je tekla gradnja te nacrtima u kojima je objašnjavao kako je bio težak teren za gradnju.

Baština sestara Kćeri Božje ljubavi

Iskazavši veliko poštovanje prema Redu sestara KBLJ-a koje su više od 60 godina oblikovale mlade ljude ovoga grada, razgovarali smo s pedagoginjom u Osnovnoj školi sestrom Elizabetom Ćosić. Ona nas je provela kroz veliku i raznovrsnu baštinu koju su ostavile njezine susestre predšasnice.

„Rado susrećemo čak i praunuke naših nekadašnjih djelatnika. Imala sam prigodu vidjeti u školi djecu čije su bake i prabake ovdje bile učenice. Pokazale su nam i njihove razredne fotografije iz tog vremena“, rekla je s. Elizabeta ističući zahvalnost vrhbosanskom nadbiskupu Vinku kard. Puljiću i Vrhbosanskoj nadbiskupiji na „prekrasnoj zgradi koja je izgrađena na temeljima Zavoda Kraljice Sv. Krunice“. Sestra je izrazila zahvalu i umirovljenom biskupu Peri Sudaru te ocima franjevcima na borbi za povratak zemljišta i dobivanje svih dozvola.

„Kao u onom prijašnjem zavodu, tako i u današnjem Centru naše sestre djeluju sve vrijeme. Među prvima je, s tadašnjim ravnateljima ocima franjevcima, započela raditi s. Kristijana Jurić. Tada Centar nije bio u ovoj zgradi, nego u iznajmljenim prostorijama drugih škola. Poslije nje su dolazile druge sestre koje su radile kao odgojiteljice, a najviše kao vjeroučiteljice“, istaknula je s. Elizabeta spominjući kako osim nje, u školi djeluje i vjeroučiteljica s. Matea Radman.

Potrebni kvalitetni nastavnici

U razgovoru s direktoricom Osnovne škole Žanom Altumbabić, koja je uposlenica Centra od 2001., saznali smo da je prva sjednica upriličena 21. kolovoza iste godine kada su podijeljena zaduženja nastavnicima u novom zdanju.

„Školsko se zvono prvi put u našoj školi oglasilo 3. rujna 2001., i to za 311 učenika. Usporedbe radi, danas imamo 536 učenika u osnovnoj školi, koji su raspoređeni u 26 odjela, te četiri skupine u produženom boravku“, rekla nam je na početku prisjećajući se velika entuzijazma i oduševljenja.

„Od samog osnutka do danas naša škola nije orijentirana samo na izvršavanje zadanih nastavnih planova i programa, nego je svojim nastavnim i izvannastavnim aktivnostima otvorena, kako životu, tako i čovjeku uopće. Mi smo svjesni da didaktička oprema i tehnička pomagala pridonose suvremenoj realizaciji plana i programa, ali znamo kako put kvalitetnoj školi utiru upravo kvalitetni i dobri nastavnici“, rekla je direktorica napominjući da se velika pozornost posvećuje usavršavanju kadra. Istaknula je kako učenici sudjeluju na različitim natjecanjima na raznim razinama, pa i onim međunarodnim, te postižu zapažene pa i izvanredne rezultate. Dotaknula se i činjenice da su i roditelji učenika važan dio škole sa svojim prijedlozima, sugestijama, ali i kritikama. Napomenula je kako se stvara ozračje koje školu čini zajednicom u kojoj se uči, ali i grade bliski međuljudski odnosi što je rezultiralo stvaranjem prepoznatljive kvalitete.   

Učenici su najveće bogatstvo

O tome kakav duh vlada u Općoj gimnaziji, razgovarali smo s njezinim direktorom Alenom Matoševićem koji je i sam znanje stjecao u ovoj školi. On je povezan sa školom najprije kao učenik njezine prve generacije, a potom i kao profesor 18 godina, te na kraju i direktor.

„Mi nismo velika škola po broju učenika. Kroz naše je klupe prošlo u 25 godina tek oko 2 000 đaka. To nije mnogo ako se usporedi sa školama koje imaju toliko učenika u jednoj godini. Ali ako gledamo kvalitetu učenika, njihovu rasprostranjenost diljem svijeta te njihovo obrazovanje koje su stekli dalje, mi smo jedna važna škola. Malobrojni jesmo, ali taj sveobuhvatni gimnazijski program se priznaje i poznaje“, ustvrdio je direktor Alen te dodao kako njihovi učenici danas rade i žive od Brazila, preko Sjeverne Amerike, skoro čitave Europe do Australije. Ističući kako su oni najveće bogatstvo, s ponosom je rekao kako 95% đaka redovito završi fakultete, a mnogi i poslijediplomske studije.

„To je lijepa mreža ljudi koji se vrlo rado vraćaju u svoju školu. Ako netko želi studirati u Grazu, mi ćemo pronaći našeg đaka koji je već bio tamo kako bi mu dao savjet te ga uputio“, rekao je prof. Matošević te naglasio da osoblje u školi ne kaže „naši učenici“, nego „naša djeca“. „Nije to samo fraza. Učenici ne mogu biti bivši, kao što majci djeca ne mogu biti bivša kad odrastu“, zaključio je direktor.

Zahvala Stadleru i sestrama

Zbrajajući dojmove, na kraju smo se s ravnateljem Centra vratili u prošlost te konstatirali kako je providonosna bila odluka prvog vrhbosanskog nadbiskupa sluge Božjeg dr. Josipa Stadlera što je u Bosnu pozvao redovnice Kćeri Božje ljubavi. „Mi na tim tragovima i temeljima i s istom ljubavlju prema Bogu i svakom čovjeku nastojimo i danas odgovoriti na sve izazove te dati svoj mali doprinos da bi ljudi u ovoj zemlji nakon svih nemilih događaja ponovno živjeli zajedno i sretno“, poručio je na kraju ravnatelj Zubak pozivajući sve koji su u mogućnosti, kako nekadašnje učenike i uposlenike, tako i sve dobročinitelje i prijatelje da dođu 5. listopada 2020. na proslavu srebrnog jubileja KŠC-a Sv. Franjo u Tuzli. 

Zaključno se može kazati da je ovaj grad sretan što ima jednu ovakvu instituciju koja je kroz 25 godina gradila međuljudske, međunacionalne, društvene i kulturne odnose te svojom čestitošću, znanjem i radinošću dala dodatni poticaj čitavoj zajednici.

Bogata baština sestara Kćeri Božje ljubavi

Društvene promjene s kraja 19. stoljeća rezultirale su činjenicom da su već 1883. u Tuzlu došle časne sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi.

Na prijedlog prvog vrhbosanskog nadbiskupa dr. Stadlera, utemeljiteljica te družbe s. M. Franziska Lechner poslala je svoje sestre u Tuzlu. One su stigle 5., a već 17. prosinca počela je djelovati njihova škola u kući koju im je dala Općina. Nastava je bila na hrvatskom i njemačkom jeziku jer se doselilo dosta austrijskih obitelji pa je to diktirao duh vremena.

Broj đaka se stalno povećavao pa se početkom 1888. započelo s izgradnjom većeg i adekvatnijeg zdanja. Krajem godine izgradnja je završena te je kompleks nazvan Zavod Kraljice Sv. Krunice

Nemoguće bi bilo pisati o svim školovanim generacijama, darovima i napretku Tuzle koji je došao zahvaljujući tom zavodu koji je rastao. Nakon promjena 1918. Zavod je i dalje funkcionirao te je dočekao Drugi svjetski rat i bio 1944. oštećen u bombardiranju.

Dolaskom partizana 1945. sve prestaje. Unutra se nasilno uselila Državna učiteljska škola, a sestre su 1949. morale napustiti Tuzlu i skloniti se u 15-ak km udaljene Breške.

Kloster je srušen 1969. zbog oštećenja prilikom slijeganja tla te potresa, a na njegovu su mjestu izgrađene neke druge zgrade.

Početci katoličkog školstva u Tuzli

U tuzlanskom kraju, kao i na ostalim područjima Bosne i Hercegovine, a u usporedbi s ostatkom Europe, veoma je kasno organizirano školstvo u njegovu modernom obliku. Dok su katolici, ali i ostali građani BiH tavorili pod turskim jarmom, Stari kontinent je napredovao te je tako austrougarska vlast 1878. na prostoru onoga što će kasnije nazvati corpus separatum zatekla gotovo 97% formalno nepismenih ljudi.

Ipak nije sve bilo tako crno. Hrvatski su mladići, školovani unutar franjevačkih samostana, čak i za vrijeme Osmanlija odlazili na studije u Austriju, Italiju i Mađarsku, te vraćajući se kući, znanje prenosili drugima.

Tijekom 19. st. u Tuzli su postojali i aktivni pokušaji školovanja hrvatskih djevojčica, uglavnom po kućama pismenih gospođa. Već 1853. u Bosni je bilo desetak hrvatskih škola, a franjevci su željeli da svaka župa ima po jednu, a o tome su „pisali i u Carigrad i Beč“.