Jesmo li završili "visočku" školu u Visokom?

Ako se kojim slučajem automobilom s otvorenim prozorima vozite od Sarajeva prema Zenici, na 27. kilometru autoceste osjetit ćete jake i neobične mirise koji dolaze iz obližnje tvornice kože. Na prometnom znaku pisat će skretanje za Visoko, nekoć mjesto gdje su stolovali kraljevi, a generacije ljudi više nego uspješno trgovale...

Nisu samo "mirisni" nusprodukti kožarske industrije obilježje Visokog, mjesta koje se nalazi gotovo u samom središtu BiH. Tu je u jesenskim danima i magla koja se skoro do podneva ne razilazi te nadaleko poznata Franjevačka gimnazija i sjemenište. Ne smiju se zaboraviti ni trgovačke sposobnosti ovdašnjih žitelja, suho meso i mesne prerađevine, a u posljednje vrijeme i skoro planetarno popularne piramide koje već 15-ak godina potpiruju maštu, kako domaćih, tako i stranih avanturista i ljudi željnih alternativne povijesti i mističnih događaja s granice mogućega.

Nekoć i danas

U Daytonu "otrgnut" iz zagrljaja Sarajeva, grad na ušću rijeke Fojnice u Bosnu i općina Visoko danas tavore na rubovima Zeničko-dobojske županije. Visoko nije veliko, ima oko 10 000 žitelja, dok u čitavoj općini živi skoro 40 000 duša. Iako bliži glavnom gradu države, njezini stanovnici su se, kao i žitelji Olova i Vareša, nakon 25 godina već naviknuli da administrativno ipak pripadaju Gradu Čelika te mjestima oko Doboja  s kojima zapravo nikad nisu ni imali prevelikih poveznica.

U srednjem vijeku bilo je to obrtničko i trgovačko naselje koje se najprije zvalo Podvisoki ili Podvisoko. S vremenom je dobilo sadašnji prepoznatljiv naziv oko kojeg su se stvarale legende kako tu žive najbolji trgovci koji i "Eskimu mogu prodati snijeg".

Zahvaljujući obrtničkoj tradiciji, grad i šira okolica su sve do posljednjeg rata bili važno središte prerade tekstila i kože te, dakako, intenzivne trgovine, a razvitku je pogodovala i cestovna i željeznička povezanost.

Tko bi nam mogao reći nešto više?

Želeći saznati o dalekoj prošlosti ovoga grada, pokušali smo se sjetiti tko bi nam najbolje mogao pomoći te nas usmjeriti. Tako smo došli do pisca knjige Kamenom satkana prošlost, profesora povijesti u sarajevskom Katoličkom školskom centru Sv. Josip Leonarda Valente koji je bio i gostujući profesor u glasovitoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom.

Prema njegovim riječima, grad na Visočici, Visoki, prvi put se spominje 1. rujna 1355. u Povelji bana Tvrtka I. u kojoj se navodi in castro Visoka vocatum. "Dakako, Visoki je još ranije postojao, zasigurno još za vladavine Tvrtkova predšasnika Stjepana II. Kao dominantna utvrda nad političkim, gospodarskim i vjerskim stjecištem, Visoki je postao i važna ishodišna točka tih impulsa. Pojedini bosanski kraljevi povremeno rezidiraju u Visokom, izdaju povelje i prate trgovačke turbulencije. Kralj Ostoja u dva navrata 1402. i 1404. ovdje izdaje povelje. Riječ je o predgrađu Visokog, Podvisokom u kojemu se nalazila i kraljeva rezidencija. Tu je bila i dubrovačka trgovačka kolonija koja je bila prosperitetna, a iz nje se kasnije razvilo današnje Visoko", rekao nam je prof. Valenta citirajući dijelove svoje knjige te napominjući kako su to dokazi, ne samo o Visokom kao središtu kraljevske vlasti, nego i mjestu gdje su bosanski kraljevi rješavajući trgovačke sporove, budno pratili priljev novca i robe što je u vremenu borbi za prijestolje i obrane od sve bližih Osmanlija predstavljalo prioritet državne politike toga doba.

Visoko su Osmanlije okupirale 1463. te je grad izgubio svoj značaj i prije 1503. je napušten jer se ne spominje u Osmansko-ugarskom mirovnom ugovoru iz te godine.

Nakon toga se razvija u kasabicu, a potom u sjedište nahije baštineći do današnjih dana trgovačka umijeća.

Katolički segment grada?

Budući da u današnjem Visokom nismo imali "referentnu" točku odakle krenuti s istraživanjem, odlučili smo se parkirati pred zdanjem Franjevačkog samostana i gimnazije te potražiti pomoć od fratara koji u široj okolici djeluju nekoliko stoljeća. Tu nas je dočekao gvardijan fra Franjo Radman, rodom iz banjolučkoga kraja, ali je u Visokom u nekoliko navrata proveo 20-ak godina, najprije kao sjemeništarac, onda njihov odgojitelj te sada kao gvardijan. On nas je proveo kroz zdanje pritom nam ukratko govoreći o povijesti iz franjevačke perspektive.

Kako smo saznali, prvi franjevački samostan podignut je u mjestu Mile, danas Arnautovići, na širem području Visokog, vjerojatno početkom 40-ih godina 14. st. Uz samostan je bila i krunidbena crkva bosanskih kraljeva posvećena Sv. Nikoli.

Godine 1450. samostan je razoren, ali ubrzo i obnovljen. U prvoj polovici 16. st. (između 1521. i 1524.) Turci su razorili nekoliko samostana među kojima i visočki koji je opet poslije nekoliko godina izgrađen.

Političke neprilike vezane za Bečki rat prisilile su franjevce (ne sve) da ga 1688. napuste i odu u Gradišku. Definitivno su napustili Visoko 1697. te su se nastanili u Slavoniji. Iselili su se i visočki katolici koji su se pridružili Eugenu Savojskom u povlačenju nakon paljenja Sarajeva.

Dva stoljeća poslije rušenja samostana franjevci su se ponovno vratili u grad i podigli zgradu gimnazije 1900. Već od početka ona je bila otvorena i vanjskim đacima svih nacija koji nisu bili kandidati za Franjevački red.

Osim crkve samostan posjeduje i bogatu zbirku likovne umjetnosti, napose moderne, u kojoj je zastupljeno 50-ak umjetnika srednje i mlađe generacije sa 70-ak djela. Posebnu vrijednost predstavlja i profesorska biblioteka s oko 50 000 svezaka, relativno bogat lapidarij te etnografska zbirka.

U crkveno-administrativnom smislu Visoko je od izgradnje gimnazije 1900. župna ekspozitura, odvojena od Kiseljaka. U Donjoj Zimči nalazi se područna crkva. Ekspozitura je 1990. imala 624 vjernika, a danas nešto više od 200.

Duhovna ponuda misionara milosrđa

Fra Franjo nam je rekao da katolici u Visokom nisu posljednjih stoljeća nikada bili velikoga broja. Žive i rade kao "manjina". Općenito nema nikakvih problema, ali nije mu poznato da mnogo Hrvata radi u institucijama u kojima bi trebali raditi. Obično neki od Bošnjaka hini nacionalnu pripadnost kako bi dobio neko radno mjesto. Nije došlo do velike selidbe pučanstva u posljednjem ratu, niti je bio zabilježen veći dolazak izbjeglica koji bi poremetili suradnju domicilnih.

"Relativno miran život u Visokom promijenila je piramida koja je fikcija, ali je dobra stvar za turizam. Ovdje dolaze ljudi od Malezije, preko Bjelorusije do čitave Europe. Imamo dodir s kulturama koje nama nisu bile poznate. Također su se pojavili predstavnici ezoteričnih vjera te druidi", rekao nam je fra Franjo objašnjavajući da se situacija u Visokom, i što se tiče katolika, dosta promijenila.

Naime, kako je papa Franjo prefekta sjemeništaraca fra Josipa Ikića imenovao misionarom Božjeg milosrđa, tako su počeli vjernici dolaziti u taj grad, ne samo iz okolnih mjesta, već i iz Hrvatske.

Kako se "ispraznilo" sjemenište jer nema đaka onda su fratri otvorili Duhovno-pastoralni centar te započeli s duhovnim vikendima gdje vjernici dođu petkom, budu subotu i nedjelju - sudjeluju na klanjanjima, misama, duhovnim predavanjima...

Na kraju razgovora fra Franjo je objasnio kako je ovdašnji samostan na neki način kulturno središte. "Oni kad hoće bilo koju delegaciju dovesti, nemaju što pokazati u Visokom. Ima taj muzej, ali najčešće dođu ovdje jer je ovo jedna od najstarijih zgrada u gradu i orijentir koji građani prepoznaju. Cijene našu gimnaziju. Mnogo je bošnjačke djece ovdje završilo školu. Ovdje smo uvijek bili prihvaćeni", utvrdio je fra Franjo te istaknuo kako je Visoko izbrano, ne zbog brojnosti katolika, već ravnomjerne udaljenosti od triju starih samostana: Fojnice, Kreševa i Sutjeske, i relativno dobre prometne povezanosti.

Iskoristiti piramide

U samostanskoj crkvi smo zatekli vjernicu Milicu Knežević koja je imala zanimljiv put do dolaska u ovaj grad. Rodom je iz Kreševa odakle se odselila kod Vinkovaca u Slavoniju, te se potom vratila u Kiseljak gdje se udala i rodila dvoje djece. U Visoko se doselila 1969.

Danas živi nedaleko od samostana u kući koju je dobila jer se dugo vremena brinula o jednoj obitelji. Udovica je čije su dvije kćerke u Njemačkoj. Voli ići u crkvu i kaže da je Božja providnost napravila da je pod stare dane dobila u naslijeđe kuću u blizini samostana.

"Ja sam osoba koja može sa svima živjeti. Nikada nisam gledala vjeru i naciju. Pomažem svima kojima mogu. U Visokom nikad nisam imala problema, niti me je itko uvrijedio dok sam radila u tekstilnoj industriji", ustvrdila je naglašavajući da je život u Visokom promijenjen zbog piramide koju je prihvatila kao turističku atrakciju iz koje bi trebalo izvući što se može.

"Danas se govori kako ovdje nema života, a svatko ima auto i mobitel. Nije tolika kriza. Ako ja nemam u srcu bogatstvo, ne može mi nitko nadavati. Što imaš, kažeš 'Bože blagoslovi' i s Njim će biti", rekla nam je aludirajući da je "Bosna puna piramida" te se taj potencijal treba iskoristiti.

Snalažljivi ljudi

Zbog specifične situacije s koronavirusom i činjenice da su neki bliži članovi dobili temperaturu, nismo išli u Donju Zimču kod filijalne crkve, nego smo telefonom razgovarali s umirovljenikom Zvonkom Đojom koji je čitav radni vijek bio trgovac i, kako kaže, "snalazio se". Njegova je kćerka udana u Zagrebu, a sin živi u Njemačkoj.

"Danas se u Visokom živi onako kako se tko snađe. Visočani rade sve, a ne samo preradu mesa, kože i trgovinu. Kod nas je popularna izreka da postoje visoke i 'visočke' škole. Visoke znanosti i fakultete možete staviti na jednu stranu, a visočku školu na drugu. Dobre su obje škole, ali je visočka poznata nadaleko", ustvrdio je Zvonko napominjući kroz smijeh kako Visočani hoće malo prevariti, ali opet imaju mjeru, neće previše.

"Ma, to su ti snalažljivi ljudi. Piramida nas je oživjela: ljudi dolaze, pogotovo poslije Novaka Đokovića. Ipak, sad je jedan Kakanj daleko odmakao, pa i Tešanj. Zakržljali smo i pojavio se primitivizam. Što više vrijeme odmiče, sve više smo zatvoreniji, a bili smo gostoljubivi", ustvrdio je napominjući kako je prije diljem zajedničke države Visoko bilo prepoznatljivo, ali danas kaska za trendovima.

Naglasio je da se trenutno zbog izbora u Visokom dosta gradi i popravlja, ali slabi su s gradskim vodovodom, pa dosta kuća i dalje ima bunare.

Gradić ne izgleda loše

Nakon telefonskog razgovora krenuli smo u šetnju gradom. Ljudi ima, kao i poslova, radnji, ugostiteljstva i turizma... Vide se odrasle osobe, kao i djeca u uređenim parkovima.

Visoko je lijep gradić u kojemu žive poletni ljudi, međutim to danas nije dovoljno. Ulice izgledaju sređene kao i pročelja zgrada. Još uvijek se osjeti utjecaj socijalističke arhitekture, ali nju polako zamjenjuju novi trendovi. Stari dio grada je skroman, no mladi kao da ne žele živjeti u mjestima gdje nema više dinamike, boljih poslova i sadržaja.

Piramida je dala određenu "dušu" novom impulsu grada, počela ga mijenjati i oblikovati, pogotovo nakon što je svjetski teniski broj 1 - Novak Đoković svojim dolaskom ponovno skrenuo pozornost na ovaj fenomen. Najava da će graditi svoj hotel možda potakne dodatni ekonomski razvoj.

Nema mnogo izbora za posao

Međutim to čekanje nije dovoljno. Upravo smo o tome, također putem telefona, razgovarali s nekadašnjom stanovnicom ovoga grada, Visočankom Rafaelom Marijom Obučić koja već praktički pet godina ne živi u rodnom mjestu. Zaključili smo da ona i ostali mladi koji napuštaju to mjesto i općinu upravo pokazuju stvarno stanje stvari koje tišti čitavu BiH i šire. Visoko ne nudi ništa novim generacijama te mnogi odlaze u veće gradove ili na Zapad.

"Visoko je dio mene i uvijek će biti. Tu sam napravila svoje prve korake, izgovorila prve riječi, zaljubila se i sklopila prijateljstva koja i dandanas traju. Najljepše godine djetinjstva  sam provela u Visokom, stekla osnovno i srednje obrazovanje te prva radna iskustva. Zbog zaposlenja sam se preselila u Sarajevo, što je prirodno. Čovjek ide tamo gdje može razvijati svoje potencijale i darove te vlastitim radom i zalaganjem pridonositi razvoju društva i zajednice u kojoj djeluje", rekla je i ustvrdila kako je imala prigodu raditi i u Njemačkoj što je bilo obogaćujuće iskustvo. "Oduševio me red, rad i disciplina te uređenost društva. Žalosna sam što općenito u našoj domovini, pa tako i u Visokom, nisu više cijenjeni znanje i struka jer su nerijetko na važnim funkcijama nekompetentni ljudi", naglasila je i dodala kako bi voljela da se u Visokom ponovno otvori i porodilište jer bi to ukazalo na otvorenost novome životu i osnovnu skrb za ljude.

"Visoko je primamljiv gradić za obiteljski život, ali je također potrebno stvoriti i uvjete za život dostojan svakog čovjeka, bez iznimki. Sretna sam zbog mnogih svijetlih primjera te franjevačke tradicije i duha zajedništva koji gaji naša mala vjernička zajednica. Uvijek se radujem dolasku kući i usretu s obitelji i prijateljima", istaknula je na kraju razgovora.

 Što kažu kolege novinari?

Cjelodnevni boravak u Visokom nas je u razgovoru spojio i s kolegom iz struke Nevenom Krajišnikom. Prva njegova "ljubav" bio je radio gdje se "družio" sa slušateljima 12 godina, nakon čega je prešao na tadašnju Televiziju Vi-Net u Visokom i na njoj bio novinar-urednik 10 godina. Već 15-ak godina je dopisnik za novine Naša riječ iz Zenice te se trudi čitateljima iz cijele BiH, a putem interneta i diljem svijeta, predočiti najnovija događanja u gradu.

"Iskreno, volio bih da češće mogu pisati o lijepim i afirmativnim stvarima, no u Visokom je toga sve manje. Naravno da ima pozitivnih primjera i uvijek me raduje kada prenesem jednu takvu priču, no bojim se da će zbog sve češćeg odlaska mladih izvan BiH, takvih priča biti sve manje. Visoko je nekoć bilo primjer drugim gradovima po organizaciji mnogih kulturno-zabavnih manifestacija, no u posljednjih nekoliko godina sve ih je manje. Odavno nema kinoprojekcija, koncerti su rjeđi i mnogi su mišljenja da su stanovnici Visokog u znatnoj mjeri uskraćeni za takve stvari", rekao nam je Neven koji je osim rada u medijima i član Građevinskog odbora Srpske pravoslavne crkvene opštine Visoko. Oni zajedno pokušavaju obnoviti hram Sv. Prokopija, jedan od nacionalnih spomenika na području Visokog. Izgrađen je 1857. i neslužbeno je treći najstariji pravoslavni hram na području Središnje Bosne.

Sama obnova će mnogo značiti i za grad Visoko, kao i za pravoslavnu zajednicu na području visočke parohije koja je, nažalost, u odnosu na prijeratno stanje, kada je u Visokom bilo više od 7 000 Srba, sada spala na otprilike 80-ak pravoslavnih obitelji.

Na kraju iz Visokog odlazimo pomalo ambivalentni. Pitali smo se - jesmo li i mi nabrzaka savladali tu "visočku" školu ili se barem djelomično upoznali s njezinim "predmetima" koje svaki stanovnik ovoga podneblja završi?

Šalu na stranu. Jaki su kršćanski korijeni ovdje koji zasigurno još neće presahnuti, zalog su tomu franjevci i njihov nadaleko poznat samostan te klasična gimnazija koja je školovala generacije i generacije dobih ljudi. Od promjene politike se ništa ne može očekivati, čak ni nakon izbora, međutim povijest pokazuje kako su se katolici iz ovoga kraja nekoliko puta iseljavali, ali su se, također, opet vraćali. To nije isključeno ni ovoga puta: autocesta, blizina glavnoga grada te složna mala zajednica i pouzdanje u Boga, jamac su te nade.

Kineski komunisti maltretiraju kršćanske poduzetnike

Mnogi kršćanski poduzetnici u Wenzhou nalaze se pod pritiskom Kineske komunističke partije (KKP) zbog donacija koje daju za pastoralne aktivnosti i izgradnju crkava.

Kako je saznala organizacija International Christian Concern (ICC), provincija Wenzhou poznata je i kao „kineski Jeruzalem“ zbog velike prisutnosti kršćana i pripadnika ostalih religija. Prema procjenama, tijekom 2015. samo u istoimenom glavnom gradu provincije, koji ima 12 milijuna stanovnika, pobrojan je 3 961 hram, crkva i džamija koji pripadaju registriranim i institucionalnim religijama (budizam, taoizam, islam i kršćanstvo).

Usprkos tome KKP pronalazi načine sprječavanja širenja „kršćanske aktivnosti“. Jedna od novih metoda su i ciljani financijski napadi na kršćanske poduzetnike koji su onda prisiljeni „povući“ se iz aktivnosti župnih zajednica koje su pomagali. Nažalost, KKP i dalje iz ideoloških razloga vidi kršćanstvo kao „strano tijelo“ koje predstavlja „prijetnju nacionalnoj sigurnosti“. Osim toga, komunisti vrše pritisak na župe, svećenike i vjernike da uklanjaju kršćanske simbole, uključujući i križeve.

Tako je 28. srpnja jedna protestantska crkva, koja ima i državno odobrenje za djelovanje, drugi put u posljednjih šest godina bila prisiljena ukloniti križeve i ostalo kršćansko znamenje s pročelja.

„Od rujna 2019. gradska Vlada nekoliko je puta vršila pritisak zahtijevajući da sami uklonimo križ“, izvijestio je djelatnike ICC-a jedan član te zajednice naglašavajući kako su morali ukloniti križeve da smire lokalne partijske rukovoditelje.

Svećenik otet i mučen jer nije član udruženja pod kontrolom države

Svećenik iz Mindong biskupije u Kini otet je i mučen tijekom mjeseca rujna 2020., te je bio u pritvoru 17 dana jer se nije htio pridružiti Kineskom domoljubnom katoličkom udruženju (CPCA).

Sa zakašnjenjem od nekoliko tjedana pojavila se vijest kako je svećenik Liu Maochun bio kod roditelja u bolnici u provinciji Guangdong kada ga je dočekala policija te odvela na ispitivanje u grad Fu’an.

Kako je doznala organizacija International Christian Concern (ICC), vlč. Liu je pretučen te sustavno mučen modernim kineskim metodama među kojima su: napad svjetlošću (prekidanje sna usmjeravanjem jake svjetlosti u oči) te zvučnim uznemiravanjem (usmjeravanje glasne glazbe ka ušima). Te metode su imale za cilj ne ostaviti tragove i slomiti njegovu volju kako bi pristupio CPCA-u.

Izvor iz Mindong biskupije rekao je ICC-u da je do njegova pritvora došlo zbog "neposluha vlastima" te činjenice da je bio "ideološki radikalan".

Otkako je između Vatikana i Kine potpisan Sporazum o imenovanju biskupa, tamošnji komunisti vrše pritisak da se svećenici i angažirani laici učlane u Kinesko domoljubno katoličko udruženje. Onima koji to odbiju, prijete uhićenjem ili nestankom, kao u slučaju vlč. Liua. Izvor je dodao da je vlč. Liu tajnik pomoćnog biskupa mons. Vincenta Guoa Xijina kojeg Kina ne priznaje.

ICC je također dobio informacije iz gradske uprave Fu’ana da je uhićenje vlč. Maochuna organizirano zbog njegove povezanosti s curenjem informacija o mučenju vlč. Huanga, još jednog svećenika koji odbija pristupiti CPCA-u.

Inače, Kineska komunistička partija (KKP) uhićuje i želi kontrolirati svećenike odane Svetoj Stolici, a na poseban način prati one koji odbijaju učlanjenje u spomenuto udruženje.

Dan nakon što je prijavljen nestanak vlč. Liua, Ured za javnu sigurnost naredio je uhićenje vlč.  Zhua Rutuana, svećenika iste biskupije koji također odbija članstvo u CPCA-u. Nakon upozorenja vlč. Rutuan se sakrio, a policajci koriste snimke tisuća nadzornih kamera kako bi ga locirali.

Kršćanka pretučena, a maloljetnica oteta zbog braka

Sredinom listopada 2020. u Pakistanu su se, između ostalih, dogodila dva zločina iz vjerske mržnje koji su privukli pozornost međunarodnih medija, a posebice International Christian Concerna (ICC). Jedna je kršćanka pretučena, a druga oteta, preobraćena na islam i prisiljena na brak...

Pakistansku kršćanku je 12. listopada na brdu Sangla, smještenom u provinciji Punjab, pretukao muslimanski susjed. Žrtva je podnijela kaznenu prijavu protiv napadača, ali policija nije uhitila počinitelja.

Verbalne uvrjede i premlaćivanje

Kako je saznao ICC, Balqees Bibi, kršćanka iz kvarta Ward 3 na brdu Sangla, izišla je na ulicu i dozivala rođaka koristeći njegovo kršćansko ime, što je iznerviralo lokalnog muslimana Muhammada Abassa Butta.

"Abbas je bio pun vjerske mržnje prema mojoj majci. Često je znao na ulici izražavati bijes protiv kršćana, ali svi su ga ignorirali kako bi izbjegli svađe", rekao je Balqeesin sin Khuram za ICC naglašavajući kako se Abass Butt ovoga puta nije zadržao samo na verbalnim uvrjedama.

"Počeo je zlostavljati moju majku govoreći 'O choori, začepi usta!' Kad se ona posvađala s njim, ošamario ju je i odvukao na sredinu ulice", objasnio je Khuram naglašavajući da je Abbas dodatno bio iživciran što se njegova majka javno prepirala s njim smatrajući to uvrjedom koju "netko niže vrijednosti ne bi smio napraviti". Dok je Abbas tukao nesretnu Balqees, koristio je krajnje pogrdnu psovku za kršćane koja ih označava kao nedodirljive, to jest pripadnike najnižeg sloja (choori).

Nakon napada Bibi i njezina obitelj pozvali su policiju, međutim policija nije izvršila uhićenja Abbasa i njegova sina koji se kasnije pridružio premlaćivanju.

Otmica, prisilno obraćenje i brak

Dan poslije, 13. listopada, prijavljen je nestanak maloljetne kršćanke. Naime, djevojčicu od 13 godina ispred njezine kuće u župi Sv. Antuna u Karačiju otela je nepoznata osoba ili nekoliko njih. Roditelji nestale Arzoo Masih odmah su podnijeli prijavu za otmicu. Dva dana kasnije obaviješteni su da je postala najnovijom žrtvom prisilnog obraćenja i braka, a otmičar je Ali Azhar, lokalni musliman.

Policija je pozvala njezine roditelje u postaju gdje su im predočili dokumente o braku i preobraćenju. U njima se tvrdi da Arzoo ima 18 godina i da je prešla na islam i dragovoljno se udala za Azhara.

Roditelji su započeli pravnu bitku za vraćanje svoje kćerke.

"Prisilno obraćenje postalo je glavnim oruđem progona kršćana i drugih manjina u Pakistanu", rekao je za ICC predsjednik Nacionalne kršćanske stranke Shabbir Shafqat te osudio taj čin.

Prema studiji Pokreta za solidarnost i mir iz Pakistana, godišnje bude oteto, prisilno udano i konvertirano na islam oko 1 000 kršćanskih i hinduističkih žena. Mnoge žrtve su maloljetnice.

Pitanje religije također se često koristi u ovim klasičnim slučajevima otmice kako bi se žrtve iz vjerskih manjinskih zajednica dovele u nepovoljan položaj.

U svemu tomu pravni je sustav, zajedno s policijom, nemoćan i na strani otmičara.

 

„Tiha“ proslava Dana NCM-a Ivan Pavao II.

Na spomendan Sv. Ivana Pavla II., 22. listopada 2020., u sarajevskom naselju Otoka je sv. misom, koju je bilo moguće pratiti u izravnom prijenosu, u skladu s epidemiološkim mjerama, po 13. put proslavljen Dan istoimenoga Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih.

Euharistiju u kapelici Centra predslavio je vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić u koncelebraciji 10-ak svećenika među kojima su, između ostalih, bili generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić i ravnatelj NCM-a Ivan Pavao II. vlč. Šimo Maršić.

Ističući misli pape Wojtyle, koji je mlade nazvao „remek-djelom“, ravnatelj Maršić je na početku zahvalio svima koji su došli, a posebice djelatnicima Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije što su omogućili izravni prijenos mise. Parafrazirajući misli nebeskog zaštitnika NCM-a, mlade je nazvao „budućnošću Crkve te zalogom svijeta“.

Pozdravljajući nazočne, kardinal je istaknuo da na misi „posebice molimo za dobročinitelje Centra, kako za one umrle, tako i za žive te za mlade da ih Bog upravi na pravi put i oblikuje im smisao života“.

Svetac, putnik i mirotvorac

U svojoj propovijedi kard. Puljić je najprije progovorio o životopisu Sv. Ivana Pavla II. od njegova rođenja, preko svećeničkog ređenja, biskupstva do izbora za papu, pontifikata, smrti i uzdizanja na čast oltara.

„Bio je to zaista prepoznatljiv Papa koji se borio za kulturu života. Sve njegove propovijedi i poruke protkane su kršćanskom antropologijom. Nadalje, to je bio Papa međureligijskog dijaloga i mirotvorac. Kakav je on bio borac za mir, najbolje mi u BiH znamo jer je više od 250 puta za vrijeme posljednjeg rata javno intervenirao za mir u našoj zemlji“, rekao je kardinal i naglasio kako je Sveti Papa okupljao mlade na redovitim susretima diljem svijeta.

Govoreći o putovanjima "svetca naših dana", istaknuo je kako je on za nešto više od 26 godina papinstva bio u 129 država i pohodio 850 gradova.

„Novinari su izračunali kako je prešao toliko kilometara da je 30 puta mogao obići Zemlju. Proglasio je 1 282 blaženika i 456 svetaca“, izdvojio je vrhbosanski nadbiskup te u drugom dijelu propovijedi progovorio o osobnim susretima i razgovorima s nebeskim zaštitnikom NCM-a koje je imao.

„Nevjerojatni su susreti s njim. Oni se pamte. S njim sam u njegovoj kapelici slavio misu i imao molitvu. On je stvarno doživljavao Božju blizinu kad je imao euharistije. Kada sam s njim razgovarao, bio sam iznenađen koliko je shvaćao našu situaciju. Njegova su pitanja bila konkretna, iznenađen sam bio njegovim znanjem o nama“, ustvrdio je kardinal Vinko i zatim govorio o mladenačkoj snazi Sv. Ivana Pavla II. koji je i u starosti uspio pokrenuti milijune mladih jer „godine nisu prepreka ako je srce mlado“.

„Mi smo njegovi suvremenici. Zato dok slavimo ovaj blagdan, učimo od njega kako voljeti Crkvu, Krista i njegovu majku Mariju“, potaknuo je na kraju nadbiskup Vinko.

Nakon homilije upriličen je prinos darova u kojemu su mladi na oltar donijeli godišnjak pod nazivom Malim koracima u kojemu je zapisano ono što su djelatnici NCM-a prikupljali i bilježili tijekom protekle godine; križ i krunicu; Bibliju te kruh i vino.

Misno slavlje pjevanjem i sviranjem animirao je zenički bend Novo Nebo.

Poseban program za mlade

Proslava Dana NCM-a – institucije koja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i BiH već 13 godina djeluje s mladima i za mlade – nakon bogoslužja nastavljena je skromnim druženjem u prostorijama Centra i u skladu s preporukama Kriznog stožera Sarajevske županije.

S obzirom na epidemiološke mjere, djelatnici Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. ove godine nisu bili u mogućnosti organizirati događaj s masovnim okupljanjima, nego su odlučili snimiti malo drukčiji sadržaj, emisiju za mlade koja se može pogledati na Youtubeu.

Prigodni videoprogram, koji traje 36 minuta, na interaktivan način govori o razvoju Centra za mlade u proteklih 13 godina, o volonterizmu i projektima... Razgovor s gostima u studiju prate zanimljivi videoprilozi.

Cjelokupna je emisija rađena u produkciji Katoličkog tjednika i Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije. 

Tko ne cijeni prošlost, ne zna izgrađivati sadašnjost

Devetnaesti molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i 17. hodočašće katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga BiH i redarstvenih snaga upriličeno je 24. listopada 2020. na ostatcima drevnoga grada Bobovca.

Prema tradiciji, Molitveni dan za Domovinu započeo je okupljanjem hodočasnika kod rijeke Bukovice podno Bobovca, nakon čega je formirana kolona na čijem čelu su bili vojnici s barjacima Vatikana, BiH, hrvatskoga naroda te hrvatske komponente Oružanih snaga BiH. Uz molitvu zajedno su krenuli ka ostatcima nekoliko kilometara udaljene utvrde.

Danas je potrebno odgovorno ponašanje

Nakon dolaska svečanu euharistiju predslavio je vrhbosanski nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić u zajedništvu s vrhbosanskim nadbiskupom metropolitom Vinkom kard. Puljićem te uz koncelebraciju 20-ak  svećenika.

Prije početka mise pozdrave nazočnima uputio je generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić.

Nadbiskup Vukšić je u svome obraćanju istaknuo da postoje brojne potrebe za koje bi se u BiH trebalo moliti, ali u sadašnjoj situaciji najvažnije je moliti za zdravlje.

„'Ne ubij' se ne odnosi samo na one najgrublje oblike prekidanja tuđih ili svoga života, nego na svaki oblik ugrožavanja ljudskoga života koji može završiti prijevremenom smrću drugoga“, rekao je nadbiskup koadjutor potičući nazočne da budu odgovorni prema sebi i drugima.

Upoznati Bobovac iz vremena kraljeva

Na početku propovijedi kardinal je istaknuo kako ga je posebice dirnula naslovnica novog broja Katoličkog tjednika na kojoj piše „Za domovinu treba imat' dušu“ te naglasio „kako smo ovdje došli s dušom moliti“.

„Katolički tjednik za ovu nedjelju donosi razgovor s povjesničarom prof. Valentom koji ukazuje da Bobovac treba upoznati iz onog vremena kada je bio kraljevski grad i središte srednjovjekovne Bosne. Udajom Katarine Kosače, rodom od Blagaja, za Stjepana Tomaša Kotromanića posebice se povezuju Hercegovina i Bosna“, rekao je kard. Puljić progovorivši potom o podrijetlu kraljice Katarine i titulama njezine obitelji iz čega je Hercegovina dobila ima. Napomenuo je i kako je kraljevski par imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda) i Katarinu.

Govoreći o životnom putu (pret)posljednje kraljice, istaknuo je kako je ona gradila crkve i kapelice diljem Bosne te da se nakon osmanlijskog osvajanja Bobovca najprije skrivala po Bosni, a potom preko Dubrovnika završila u Rimu gdje je radila na oslobođenju djece i domovine.

Pročitavši emotivno pismo koje je kraljica Katarina napisala svojoj djeci, koju nikad više nije vidjela, istaknuo je da mu je „cilj propovijedi zajedno upoznati barem djelić povijesti, jer tko ne zna cijeniti svoju prošlost, ne zna graditi sadašnjost ni  budućnost“.

Potaknuo je nazočne da se ne predaju dnevnoj politici koja prekraja prošlost za interese sadašnjosti. Zahvalio je ljudima od struke koji se ne boje istraživati povijest te se zapitao - „što je čovjek bez imena, bez korijena i bez vjere?“

„Na ovom kraljevskom gradu stojimo. Ovdje smo došli upoznati našu prošlost, moliti za umrle te otići ponosni jer smo još živi na našim korijenima, iako nam uporno žele ogaditi ovu grudu i grobove naših predaka“, rekao je na kraju kardinal te istaknuo kako se ovim zavjetom na Bobovcu želi „pokazati da smo ostali vjerni krsnom zavjetu i vjeri otaca“.

Na kraju mise izmoljene su Molitva za Sinodu Vrhbosanske nadbiskupije i Molitva za Domovinu.

Euharistiju je animirao zbor bogoslova Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa Redemptoris Mater  iz Vogošće.

Za razliku od prethodnih godina, ove je godine, iz poznatih epidemioloških razloga, sudjelovalo osjetno manje hodočasnika, ali je lijepo što se tradicija nije prekinula te se može konstatirati kako je Molitveni dan za Domovinu na Bobovcu istinski zaživio.

Prodavač Biblija osuđen na sedam godina zatvora

International Christian Concern (ICC) je pomoću svojih kanala u Kini doznao da je jedan prodavač kršćanskih knjiga 27. rujna 2020. optužen za "ilegalno poslovanje" te osuđen na sedam godina zatvora i novčanu kaznu od 30 000 dolara.

Prema dokumentu Narodnog suda u gradu Linhaiju, u istočnoj Kini, Chenu Yuou je također oduzet mobitel. Međutim, što je najtužnije, knjige – njih ukupno 12 864, koliko ih posjeduje u svojoj prodavaonici, od kojih je većina vjerske tematike, uništit će Gradski ured za javnu sigurnost.

Inače, Chen, koji je vodio svoju internetsku knjižaru u gradu Taizhou u provinciji Zhejiang, je također 1. rujna 2019. zadržan u policiji zbog prodaje neodobrenih vjerskih publikacija uvezenih iz Tajvana, SAD-a i drugih zemalja.

Slijedom toga policija je pokrenula nacionalnu istragu kako bi pronašla kupce putem računovodstvene evidencije te većini zaplijenila kupljene knjige. ICC je 6. studenog 2019. također objavio vijest o mnogim kupcima knjiga koje je u njihovim domovima maltretirala policija tražeći "nelegalne publikacije".

Gina Goh, regionalna upraviteljica ICC-a za Jugoistočnu Aziju, rekla je ovom prigodom: "Primjer gospodina Chena pokazuje kako je kineska Vlada sve više uplašena. Od religijskih simbola do kršćanskih knjiga, sve što sadrži vjerske elemente Kineska komunistička partija više ne tolerira. Nesrazmjerna kazna počinjenom prekršaju dokaz je tomu. Američka Vlada i međunarodna zajednica trebale bi se suprotstavljati tiraniji u Pekingu."