Tamo gdje je komunizam poražen „na svom terenu“

Novi Travnik je grad u Središnjoj Bosni, nastao nedugo nakon Drugog svjetskog rata zbog industrijalizacije ovoga kraja. Ideja komunista je bila napraviti „novi grad“ za „nove ljude“ u kojemu neće biti mjesta za bogomolje, a ni vjernike. Ipak, postojala je živa Crkva koja se okupljala u obližnjoj župi Rankovići, što je i bila jezgra i preteča za kasnije osnivanje župe Uzašašća Gospodinova...

Ovaj grad, koji se desetak godina zvao i Pucarevo, nalazi se 13 km južno od svoga „starijeg brata“ Travnika u Lašvanskoj dolini. Istoimena općina je smještena najvećim dijelom u dolini rječice Grlonice, između planina Vilenice, Komara, Radovana i Vranice.

Mjesto je osnovano 1949. kao socijalistički eksperiment, zapravo melting pot s 30-ak nacija, čiji su pripadnici iz svih dijelova bivše Jugoslavije svoj kruh zarađivali u tvornici Bratstvo.

Antikršćanski eksperiment je trajao nešto više od dva desetljeća kada je 1973. ipak, uz velike poteškoće, dobivena dozvola za gradnju crkve u samom gradu, iza zgrada koje su danas tužni svjedok, ili fosilni ostatak, „dometa“ socijalističke arhitekture.

Ipak, bilo je financijskih poteškoća u izgradnji najprije filijalne crkve koja je trajala skoro deset godina. Na kraju, odvajanjem pojedinih naselja od župa Rankovići, Pećine i Dolac nastala je 1982. župa Uzašašća Gospodinova te je područna crkva postala župnom.

Prvi svećenik koji je pastoralno djelovao u mladoj župi bio je vlč. Anto Trgovčević koji je s Hrvatima proživio i teško razdoblje posljednjega rata.

Daleko od očiju, daleko od srca?

Putnik namjernik iz pravca Sarajeva dolaskom u Novi Travnik najprije će vidjeti župnu crkvu mlađe novotravničke župe – Presvetog Trojstva, osnovane 2003. U slučaju brzog prolaska kroz grad, njezina starija „sestra“, župna crkva Uzašašća Gospodinova ne može se vidjeti jer je namjerno skrivena.

S druge strane, ako dolazite iz pravca Bugojna, prvo ćete zamijetiti, nakon posljednjeg rata izgrađenu, džamiju, dok se opet od istih zgrada ne može vidjeti crkva „gornje župe“, kako ovu vjerničku zajednicu prepoznaju u Novom Travniku.

Iako se danas neki sa sjetom i nostalgijom sjećaju vremena Jugoslavije, u kojem su bili mladi i sve je bilo „bolje“, oni koji putuju po BiH i bilježe svjedočanstva mogu zaključiti kako je Novi Travnik samo jedan u nizu eklatantnih primjera ogrješenja o katoličke vjernike, a općenito i religiju, čiju su bogomolju doslovce sakrili, dok ona muslimanska nije mogla biti ni izgrađena do tzv. demokratskih promjena.

Crkva na kat

Dolaskom na odredište odmah se može uočiti posebnost ove crkve. Pročelje čini, od broda crkve izdvojen, zvonik u čijem se podnožju nalazi Gospina špilja, a glavni ulaz u bogoslužni prostor, urađen od stakla, ne nalazi se sprijeda, nego sa strana.

U trenutku našega posjeta radovi u župnom stanu bili su u tijeku, radnici su bili raspršeni po dvorištu, a zvuci adaptiranja prostorija miješali su se sa zvonjavom te brujanjem motornih pila okolnih žitelja koji pripremaju ogrjev za zimu. Kako smo malo uranili, nismo zatekli župnika vlč. Marka Majstorovića te smo se prošetali po dvorištu oko crkve.

Zamijetili smo kako župa posjeduje i pravi plastenik te veliki vrt. Sudeći prema oglasnoj ploči, ovo je veoma aktivna vjernička zajednica. Tomu u prilog ide i činjenica da se stalno netko od vjernika dolazi pomoliti. Oko crkve su se okupljali i mladi vjernici.

Kako smo čuli od radnika, krov je zamijenjen prije nekoliko dana, a ti su radovi prvo konkretno ulaganje i obnova nakon 40 godina. I crkva je djelomično restaurirana i predstoji finalizacija, nadamo se, u doglednoj budućnosti.

Župna je crkva zbog razdoblja u kojem je građena, ili bolje reći zbog autocenzure ili „pritisaka“ na glavnog arhitekta i župnika prilagođena ondašnjim prilikama. Ona je posebna, baš kao i njezin naslovnik Uzašašće Gospodinovo, jedinstvena u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a vjerojatno i u metropoliji.

Postoji „kripta“ koja nije ukopana, nego se prvo u nju ulazi i u istoj je razini kao i dvorište. To je zapravo prizemlje, a onda se preko stepenica možete popeti na prvi kat, to jest u bogoslužni prostor koji je, dakle, iznad sakristije i dvorane te pomoćnih prostorija.

Crkvenom unutrašnjošću dominira velika slika Uzašašća Gospodinova, rad Ante Mamuše. Nedavno je urađen i okvir koji skreće pozornost na središnji dio oltarnog zida na kojemu se ona nalazi.

S lijeve strane je pomoćni oltar s kipom Gospe od brze pomoći pred kojim se svake srijede mole brojni vjernici koji dođu na zavjetnu misu, što je velika posebnost ove župe. Budući da se u vjerničkoj zajednici posebice slavi i Božje milosrđe, postavljeno je na oltarni zid i umjetničko djelo Milosrdnoga Isusa.

Crkvu krase i velike orgulje koje su smještene s desne strane oltara. Pored njih, desno od ambona, nalazi se pomoćni oltar Srca Isusova koji podsjeća da je nekoć ovaj dio župe pripadao vjerničkoj zajednici u Pećinama. Također, vitraj koji se nalazi iznad kora prikazuje povijest nastanka ove župne zajednice od Pećina, Rankovića i Doca, zajedno s nebeskim zaštitnicima ili naslovnicima tih župa.

Dok smo „inkognito“ obilazili crkvu, u tom je došao župnik vlč. Marko kojega dobro znamo jer je pastoralno djelovao u glavnom gradu nakon bogoslovije, u tri navrata, dva puta kao kapelan i jednom kao župnik.

Odmah smo zapodjenuli razgovor s ovim poletnim Zeničaninom kojeg možemo iskreno prozvati pravim prijateljem medija, posebice onih katoličkih. On nikad nije odbio novinare Katoličkog tjednika i bez obzira u kakvoj gužvi, za medijske je djelatnike uvijek nalazio vremena.

Kako smo od njega saznali, župa u kojoj pastoralno djeluje obuhvaća, prema lokalnom žargonu, „gornji dio grada“ te sela: Budišće, Bukviće, Đakoviće, Hadžiće, Kasapoviće, Margetiće, Pobrđane, Pribiloviće, Šenkoviće, Torine i Zenepiće.

„Danas starija novotravnička župa ima oko 1 530 duša u 530 obitelji. Imamo i stotinjak mladih koji aktivno i redovito sudjeluju u životu župne zajednice. Osjećamo svi tegobu ovoga vremena i raseljavanja. U posljednjih desetak godina iz ove župe se iselilo dosta obitelji, ali još ima nade jer mnoge obitelji ostaju živjeti ovdje“, rekao nam je na početku vlč. Majstorović objašnjavajući da je ovo nekoć bio „jaki komunistički kraj“ te da se pokojni župnik iz Rankovića vlč. Jozo Matković „mnogo trudio i trpio kako bi ovaj grad imao najprije filijalnu crkvu koja je kasnije uzdignuta u župnu“.

Budući da su ministranti i članovi zbora mladih ranije bili došli, snimili smo njihovu glazbenu izvedbu za potrebe videopriloga o župi, a potom smo razgovarali s „predstavnicom“ ministranata Patricijom Zlatunić (15).

„Od svoje šeste godine sam ministrantica. U ovoj nas župi ima 30-ak i redovito smo na misama srijedom, petkom i nedjeljom. Srijedom smo na misi Gospi brze pomoći, petkom imamo redovito klanjanje, a nedjeljom smo tu jer je zapovjedni dan“, rekla nam je Patricija te su nam nazočni ministranti zajedno s vlč. Marcelom Tunjićem, mladomisnikom, koji je nedavno imenovan župnim vikarom u župi Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku, „dočarali“ ulaznu procesiju u crkvu, kako to inače čine na misama.

Lijep broj duhovnih zvanja

Potom smo ispred Gospine spilje razgovarali s domaćim sinom don Antom Vrhovcem koji je trenutno na studiju teologije braka i obitelji u Rimu i odgovoran za bračni i obiteljski pastoral Vrhbosanske nadbiskupije. Svoj je svećenički put započeo „uz blizinu oltara u ovoj župnoj zajednici kroz ministriranje kada je župnik bio don Žarko Vujica“.

„Ja sam najmlađe duhovno zvanje ove župne zajednice. Uz mene tu su dva svećenika koja izvorno potječu iz ove župe koja je osnovana 1982., a to su vlč. Ivan Rako, trenutno na studiju crkvene glazbe i liturgike u Njemačkoj, te vlč. Ivan Butum koji je župnik u Turbetu kod Travnika. Međutim, treba spomenuti još dva svećenika koji rođenjem sada pripadaju ovoj župi, a prije su to bile druge vjerničke zajednice. Riječ je o mons. Franji Topiću i don Niki Sošiću“, rekao nam je don Anto dodatno ističući duhovno blago ove župe, a to su mise i zavjeti Gospe brze pomoći srijedom.

Nakon toga smo o graditeljskim pothvatima razgovarali sa župnikom. Osim adaptacije i popravljanja onoga što već postoji, samo je ostarjelo ili vapi za obnovom, u planu je i izgradnja  vanjskog oltara.

Jedan od većih graditeljskih pothvata je i crkva u selu Šenkovići koje je tijekom sukoba s Bošnjacima razrušeno, a vjernici su protjerani. U selu, koje se nalazi nekih 7-8 kilometara od Novog Travnika prema Bugojnu, a prije razdiobe među župama pripadalo je Pećinama, danas živi 25 vjernika. Crkva nije službeno filijalna, te tako nema redovitih misa, ali se mala zajednica povratnika i onih koji su u iseljeništvu okupi za blagdan Sv. Roka te dane trodnevnice. Tada ih bude i po nekoliko stotina. Izgradnja crkve, kako kaže župnik, sigurno je jedan poticaj nade za ovo malo stado.

Kako bismo vidjeli stanje na terenu, zaputili smo se k tom selu u pravcu Bugojna, gdje smo razgovarali s povratnikom Matom Lozančićem, ocem četiriju sinova te umirovljenikom i ratnim vojnim invalidom. Dva su mu se sina oženila, jedan živi u Sarajevu, a drugi u Zagrebu, dok su ostala dvojica s njim u Šenkovićima gdje se vratio 2000. godine.

„Naša mala zajednica živi od mirovina, rada i truda. Snalazimo se na svaki mogući način. Sadimo povrće, voće i ostalo bilje. Stoke u selu nema mnogo jer nedostaje radne snage da se brinu o životinjama“, ukratko nam je progovorio o svakodnevnoj borbi žitelja ovoga mjesta.  Mato je, inače, nekadašnji uposlenik Bratstva, tvornice s početka naše reportaže, a smatra kako je župna crkva „predaleko“, pogotovo za starije, te su s prijašnjim župnicima dogovorili izgradnju crkve u njihovu selu.

„Podjele“ među ljudima

Vraćajući se iz Šenkovića preko Novog Travnika za Sarajevo, shvatili smo kako nismo razmišljali o jednom aspektu, a to su podjele među narodima.

Iz hladovine velikih sredina u kojima nije bilo uličnih borbi ili inozemstva koje nije osjetilo rata, lako je o Novom Travniku govoriti kao mjestu „podjela“ i „mržnje“, i prečesto ukazivati na Hrvate kako su oni sami krivi... ili barem dežurni krivci. Na to se obično prikače lažne priče o segregaciji u školama itd...

Činjenica je kako je život u ovom gradu nakon posljednjega rata obilježen podijeljenošću. Točno se zna koji je „bošnjački“, a koji „hrvatski“ dio grada i sela. Za slučajne prolaznike se prije pojave mobitela to najlakše moglo primijetiti na telefonskim govornicama kada kartica od BH telekoma nije radila u telefonskoj govornici HT Telekoma, i obratno. Jedno vrijeme je to bilo vidljivo i po registracijskim oznakama na automobilima. Danas se to, istina malo teže, zamijeti i na imenima ulica, trgovina, kafića te državnim poduzećima. Najviše se zna tko je gdje za vrijeme nogometnih utakmica, npr. kada Hrvatska pobijedi Tursku ili obratno.

I župnik nam je potvrdio kako se nikad nije susreo s načelnikom koji je Bošnjak, a na to je mjesto došao zbog činjenice da su se hrvatski glasovi rasplinuli između nekoliko kandidata. Službenih poziva nije bilo, a ne vidi se ni smisao u tim susretima...

'Ko je sve polomio zube nad gradom?

Opet, ulazeći u Novi Travnik iz pravca Bugojna, shvatili smo kako nije samo komunizam u ovome gradu polomio zube. U njegovim predgrađima skršena je i velikobošnjačka politika koja je, npr., protjerala 15 000 Hrvata samo iz Bugojna, a to je isto htjela reprizirati u Novom Travniku i svim ostalim mjestima dokle bi stigla... Vjerojatno se ne bi htjela zaustaviti do Neuma...

Međutim, hrabri su branitelji blokirali najezdu mnogobrojnije bošnjačke Armije BiH te stotina mudžahedina i ostaloga bjelosvjetskog ološa, stoga Hrvati ovdje žive svoji na svome. Istina je i iseljavaju se, ali im kuće nisu opljačkane i zapaljene, a najmiliji pobijeni ili odvedeni u logore.

Iako je želja za dominacijom jednog naroda nad drugim iz rovova prebačena u Dom naroda, Predsjedništvo BiH i ostale institucije države gdje se „kradu“ hrvatske pozicije i prava, ostaje činjenica kako novotravnički Hrvati vole svoju grudu i Crkvu kojoj pripadaju. To nitko neće moći promijeniti.

Bogat duhovni program i stalna događanja u župama ovoga grada to i potvrđuju. Ministranti su nadjačali pionire, a nadjačat će i sve one ostale nedaće.

Dolazak poljskih redovnica

Bitno je naglasiti kako su u Novom Travniku dugi niz godina djelovale sestre Kćeri Božje ljubavi koje su vodile vjeronauk i pjevanje. Dio vremena su živjele u župnoj kući, a jedno razdoblje su dolazile iz susjedne župe kada su napravile svoj samostan. Potom su, zbog smanjenja broja svojih članica, napustile pastoral u ovoj vjerničkoj zajednici.

Nakon dolaska u župu vlč. Marko je zamijetio potrebe i zamolio je upravu Družbe KBLJ-a da ponovno pošalju dvije sestre u pastoral. Kako ta sestarska zajednica nije mogla odgovoriti pastoralnim potrebama župe, vlč. Majstorović je zamolio vrhbosanskog nadbiskupa za dozvolu kako bi izvan granica BiH tražio sestre koje su voljne doći u župu.

Našao ih je u Poljskoj, u zajednici Milosrdnoga Isusa. U tom je povodu kupljena jedna obiteljska kuća u blizini crkve te će služiti kao samostan. Jedna od redovnica govori hrvatski jer je već djelovala u Hrvatskoj, a ostale će, nadamo se, brzo naučiti jezik te početi pastoralno djelovati u ovoj župi.

Bogat pastoralni i duhovni program

Kako smo vidjeli, u župi se odvija redoviti pastoral, ali vjernička zajednica ima i mnoštvo posebnosti. Župljani godišnje imaju dva hodočašća, jedno malo, a drugo veliko, na koja se prijavi veliki broj vjernika. Destinacije su od lokalnih svetišta do talijanskih, poljskih te ostalih duhovnih odredišta u Europi.

Osim pobožnosti Gospe brze pomoći ovdje se njeguje pobožnost Milosrdnom Isusu kada se posebno upriličuje duhovna obnova uoči nedjelje Božjeg milosrđa.

Tu su i redovite duhovne obnove u korizmi i došašću, duhovne obnove za obitelji i mlade. Vjeronauk, ispovijedi, obilasci starih i nemoćnih se odvijaju redovito.

Strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti

Povodom Međunarodnog dana žrtava prisilnih nestanaka, odlučili smo sugovornika naći u gosp. Amoru Mašoviću, dugogodišnjem neumornom djelatniku na otkrivanju sudbina tisuća ljudi koji su skončali za vrijeme posljednjeg rata po masovnim ili individualnim grobnicama diljem BiH...

Gosp. Mašović je rođen 1955. u Sarajevu gdje je završio Pravni fakultet te je jedno vrijeme radio kao odvjetnik. Početkom rata 1992. počeo se baviti razmjenom ratnih zarobljenika te identifikacijom zemnih ostataka pobijenih, najprije u Državnoj komisiji za razmjenu ratnih zarobljenika, potom u Državnoj komisiji za nestale osobe BiH, Federalnoj komisiji za nestale osobe i na kraju u Institutu za nestale osobe BiH.

S dugogodišnjim iskustvom u ovoj teškoj temi bio nam je sugovornik na uobičajena pitanja, ali i ona teška koja se tiču intimnih doživljaja masovnih grobnica...

 

Poštovani, 30. kolovoza obilježava se Međunarodni dan žrtava prisilnih nestanaka. Na početku nam recite što je to nestala osoba i za koliko se nestalih iz posljednjeg rata u BiH još uvijek traga?

U smislu članka 2. Zakona o nestalim osobama, nestala osoba je osoba o kojoj obitelj nema nikakvih vijesti i/ili je prijavljena na osnovu pouzdanih informacija kao nestala osoba uslijed oružanog sukoba koji se dogodio na teritoriju bivše SFRJ i odnosi se na osobe nestale u razdoblju od 30. travnja 1991. do 14. veljače 1996.

U središnjoj evidenciji nestalih Bosne i Hercegovine trenutno je verificiran status više od 28 000 od ukupno oko 33 000 prijavljenih za vrijeme agresije.

Iako je pojam sam po sebi objašnjiv, recite nam što je to masovna grobnica? Koliko je masovnih grobnica do sada otkriveno u BiH i koliko se pretpostavlja da ih još ima?

U teoriji i praksi ne postoji jedinstven stav oko toga što se ima smatrati masovnom grobnicom. Postoje različite teorije koje polaze od broja žrtava, načina pokapanja, mjesta pokapanja, uzroka smrti i sl.

U praksi INO-a BiH pod pojmom masovna grobnica podrazumijevamo sve one grobnice gdje su u jednom grobnom mjestu pokopane kompletne ili dijelovi najmanje triju žrtava. Takvih je do sada otkriveno više od 1 000, a pretpostavka je da postoji još između 100 i 130 neotkrivenih masovnih grobnica.

Ako izuzmemo srebreničku općinu... koje su to masovne grobnice najveće u ostatku BiH?

Pored šire srebreničke regije najveći broj masovnih grobnica i ujedno najveće masovne grobnice po broju žrtava nalaze se na području općina: Prijedor, Sanski Most, Ključ, Višegrad, Foča, Zvornik, Vlasenica, Bratunac, šira regija Sarajeva, Mostara, Kotor Varoš, Brčko, Nevesinje...

Što država čini na polju pronalaska nestalih?

U početnoj fazi država Bosna i Hercegovina je napravila značajan iskorak u pravcu ubrzanja procesa pronalaženja nestalih osoba u smislu donošenja Zakona o nestalim osobama 2004. i zaključivanja Sporazuma o preuzimanju uloge suosnivača za Institut za nestale osobe zaključen između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Međunarodne komisije za nestale osobe 2005.

Nažalost, nakon toga nije bilo dovoljno razumijevanja za rješavanje ovog i te kako bolnog pitanja, kako za obitelji nestalih, tako i za cjelokupno društvo. To nerazumijevanje najčešće je izražavano kroz negativno djelovanje vlasti u Banjoj Luci i djelovanje predstavnika vlasti iz manjeg entiteta u tijelima države, počevši od Predsjedništva Bosne i Hercegovine pa do Ministarstva za ljudska prava. Ustavni sud Bosne i Hercegovine i institucija Ombudsmana za Bosnu i Hercegovinu su jedine institucije države koje su imale razumijevanje za obitelji žrtava.

 

Kako ocjenjujete dosadašnji rad Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine u kojoj djelujete? Koliko ste nestalih uspjeli pronaći, identificirati?

Umjesto eventualne moje subjektivne ocjene o postignutim rezultatima Instituta (ali i ranijih entitetskih institucija) u procesu traganja za nestalim osobama u/iz Bosne i Hercegovine, parafrazirat ću stav svjetski najrelevantnijeg tijela koje se bavi pitanjem nestalih osoba, to jest Radne skupine za prisilne nestanke Ujedinjenih naroda (WGEID) čiji su predstavnici nakon posjeta našoj zemlji prije nekoliko godina istaknuli da su Institut za nestale osobe i Međunarodna komisija za nestale osobe postigli kolosalan uspjeh u procesu ekshumacija i identifikacija.

Bosna i Hercegovina je uvjerljivo vodeća država u svijetu u svezi s pitanjem rješavanja sudbina nestalih osoba.

Ekshumirano je više od 26 000 osoba, a identificirano više od 25 000 nestalih osoba, što čini 4/5 od ukupnog broja nestalih državljana Bosne i Hercegovine.

Svakome je njegova tuga najveća, međutim postoje li obitelji koje tragaju za nekoliko nestalih?

Ako pogledate imena i prezimena žrtava genocida na Spomen-zidu u Memorijalnom centru u Potočarima, možete pročitati desetke, a u nekim slučajevima i stotine žrtava istog prezimena iz čak triju generacija određenih obitelji.

Slično je u Prijedoru, Ključu, Sanskom Mostu, Vlasenici, Foči, Višegradu, Bratuncu, Zvorniku, Nevesinju, Kotor Varoši i mnogim drugim gradovima i naseljima Bosne i Hercegovine.

Nažalost, iako je najveći broj takvih grupnih nedostataka nekoliko članova iste obitelji riješen, ipak i danas postoje oni koji još uvijek tragaju za nekoliko članova svoje obitelji.

Što biva ako zemne ostatke iskopane i identificirane žrtve nitko ne traži, to jest osoba nema živih rođaka?

Zanemarivo je mali broj identificiranih žrtava koje njihovi članovi obitelji nisu spremni preuzeti. Uglavnom se to događa onda kada ostatci kostura nisu kompletni i članovi obitelji žele sačekati izvjesno vrijeme kako bi tijela bila kompletirana. S druge strane, nisu mi poznati slučajevi da postoje identificirane osobe koje nemaju žive srodnike.

Naime, sam postupak identificiranja podrazumijeva da bliski ili daljnji srodnici potpišu zapisnik o identifikaciji te se u takvim slučajevima posmrtni ostatci predaju bliskim ili daljnjim srodnicima žrtve.

Imate li svjedočanstva pokajnika, ljudi koji su nakon dugo vremena, nekad i pred kraj života, otkrili mjesta za koja su svjedočili ili čuli da kriju pobijene?

Istinskih „pokajnika“ kada su u pitanju lokacije masovnih grobnica nema. Samo nekolicina njih, ne više od pet, iskazalo je spremnost pokazati lokacije grobnica da bi zauzvrat dobili manje zatvorske kazne (primjena Instituta sudske nagodbe).

Za 25 godina broj onih koji nisu izravno involvirani u zločine, koji su ponudili pomoć u otkrivanju grobnica, nije prešao 100.

Kakva je uloga Crkava i vjerskih zajednica u procesu pomirenja, i što se može učiniti kako bi ta uloga porasla, u rečenome kontekstu?

Prije svega htio bih reći da uloga Crkava i vjerskih zajednica u razdoblju agresije nije bila ista. Svjedoci smo da su pojedinci sudionici genocida prije zločinačkih pohoda bili blagoslivljani od strane pojedinaca iz Srpske Pravoslavne Crkve.

Danas, mislim da se stvari sporo ali sigurno mijenjaju pa smo imali priliku slušati i pojedine koji su se znali suočiti s onim što se, između ostalog, činilo, kako su to sami zločinci tvrdili, i u ime Crkve.

Vjerujem da još ima prostora za takvo djelovanje Crkava i vjerskih zajednica što se uostalom uočava i kroz djelovanje MRV-a.

Možete li izdvojiti neka od svjedočanstava koja su vas posebno dotakla? Ima li nešto što vam se urezalo u sjećanje na lokacijama masovnih grobišta?

 U procesu traganja za nestalim osobama prisutan sam punih 28 godina, dakle još od kolovoza 1992. Bezbroj je pozitivnih, ali i onih drugih utisaka koji su nataloženi u mojoj svijesti i duši. Teško je bilo što izdvojiti od toga, bilo da smo nestale osobe pronalazili žive ili mrtve u masovnim grobnicama. Nakon toliko dugo vremena svatko od nas u misiji pronalaženja izgubljenih ljudskih duša na neki način pomalo „otvrdne“ te smo stoga u prilici izdržati tako dugo dijeleći bol, patnju i neizvjesnost onih koji tragaju za svojim najmilijim.

Ipak, ne ulazeći u bilo koji pojedinačni slučaj, a istodobno prisjećajući ih se svih pojedinačno, mogu reći da se nitko od nas nikada do sada nije uspio priviknuti na prizore ubijene djece u grobnicama. Neka od te djece bila su mlada tek nekoliko minuta nakon poroda njihovih majki, bezimena samo s prezimenom svojih roditelja, a neka od njih, iako živa, bila su ubijena nerođena u utrobama njihovih majki.

Moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan.

Vrijeme i priroda čine svoje, svjedoka je sve manje, geografski teren se mijenja... Recite nam postoji li šansa da se, barem većina, nestalih pronađe i dostojno pokopa? Hoće li proces traženja nestalih osoba za vrijeme posljednjeg rata u BiH ikada biti doveden do kraja i hoće li sve žrtve i njihove obitelji naći vječni smiraj?

Kao što sam već naveo, velika većina nestalih, njih 4/5, je pronađena, ekshumirana, identificirana i pokopana. Preostalo je pronaći još oko 7 000 nestalih osoba. Uvjeren sam da će većina njih biti pronađena. Tempo pronalaska ovisit će o spremnosti države istražiteljima na terenu omogućiti potrebnu opremu, (georadari, dronovi, detektori za metal i dr.).

Nažalost, kao i nakon svih dosadašnjih ratova u svijetu, određeni broj nestalih nikada ne bude pronađen iz različitih razloga. U nekim slučajevima žrtve više fizički ne egzistiraju, odnosno ne postoje njihovi zemni ostatci (spaljeni, bačeni u različite kemijske supstance), u nekim slučajevima iako fizički ostatci žrtava postoje, oni su nedostupni na dnu rijeka, jezera, u nekim slučajevima su dostupni, ali su dobro skriveni u rudnicima, smetlištima i sl.

Kao kuriozitet navodim primjer jezera Perućac nizvodno od Višegrada kada smo 2010. nakon spuštanja nivoa jezera za oko 18 metara, pored posmrtnih ostataka žrtava iz razdoblja 1992.-1996. otkrili posmrtne ostatke šestero djece austrougarske vojske ukopane na obali rijeke Drine u razdoblju 1914. - 1918., dakle najmanje 92 godine prije našeg dolaska na tu lokaciju.

Uvjeren sam da će proces traganja za nestalim trajati toliko dugo koliko bude bilo onih koji su zainteresirani za njihovu sudbinu.

 

Ako se smije pitati, koja je nacionalna i vjerska pripadnost ljudi za kojima se još uvijek traga?

Institut za nestale osobe djeluje na načelima nediskriminacije žrtava po bilo kojoj osnovi te stoga nemamo niti podatke o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti nestalih.

Ipak, ukoliko bi se ta pripadnost mogla određivati na temelju imena i prezimena te imena roditelja nestalih, takva statistika bi pokazala da je u populaciji nestalih oko 85% bošnjačke, 11% srpske i 3,5% hrvatske nacionalnosti te oko 0,5% pripadnika drugih narodnosti, nacionalnih manjina i stranaca.

Hodočasničko mjesto Lourdes na filmu: Nekoć je vjerski film bio mainstream

U zlatno vrijeme Hollywooda pravili su se kvalitetni filmovi (i) o vjerskim temama. Jedan od takvih je Bernardičina pjesma (1943.), o Gospinim ukazanjima u Lourdesu. Zanimalo nas je koliko je to hodočasničko mjesto (ozbiljno) tretirano kroz filmsku povijest...

Vjerojatno nema prosječno informiranog katolika koji nije čuo za Lourdes, grad u jugozapadnoj Francuskoj, oko 60 km od Toulousea. Prema popisu iz 2017. imao je 13 389 stanovnika. Bio bi to običan gradić, kao i stotine drugih u mnogoljudnoj Francuskoj, da 1858. jedna djevojčica, sada Sv. Bernadette Soubirous, nije ispričala kako joj se u špilji Massabielle više puta ukazala „prelijepa gospođa“.

Otada je Lourdes jedno od glavnih hodočasničkih mjesta u Europi za katolike te je prije izbijanja pandemije koronavirusa primao oko pet milijuna posjetitelja godišnje.

Početci su uvijek teški

Nažalost, u filmskoj industriji Lourdes je manje poznat pojam jer je na tu temu snimljeno „samo“ 30-ak filmova u otprilike 90 godina, to jest otkako postoji film onakvog kakvog ga znamo danas.

Sve je izgledalo dobro na početku jer je Lumière Louis, francuski industrijalac, izumitelj te pionir kinematografije, početkom 1880-ih usavršio fotografsku tehnologiju, što mu je omogućilo ostvarenje vrlo unosnoga poslovanja. U svojim pionirskim koracima 1898. snimao je lourdski fenomen te napravio kratkometražni film imena Lourdes (1898.).

Francuzi su ponovno pokušali desetak godina kasnije kada se u dokumentarnom filmu istoga imena, ali ovoga puta 1909., filmadžije vraćaju u Lourdes te snimaju procesije, vjernike i hodočasnički prostor.

Moralo se čekati ravno 20 godina da Lourdes ponovno bude tema u francuskim filmskim krugovima. Razlog je tomu vjerojatno činjenica da je Bernadette Soubirous 1925. proglašena blaženom. Tako je George Pallu režirao nijemi film La vie merveilleuse de Bernadette (1929.)

Henri Fabert je 1933. snimio film La merveilleuse tragédie de Lourdes (1933.) fokusirajući se više na grad, a ne na sveticu koja je kanonizirana iste godine.

Pred početak Drugog svjetskog rata bio je još jedan pokušaj snimanja kratkog dokumentarca kada je američki režiser Henry K. Dunn napravio skromni dokumentarac od 11 minuta pod nazivom Čudo u Lourdesu (1939.)

Kada je Hollywood zaista snimao filmove

Drugi svjetski rat je bio vrijeme beznađa i velike neizvjesnosti koji je filmadžije „tjerao“ da se okrenu onostranosti (u vrijeme katastrofama najviše se ide u crkvu). Publika je trebala nadu i pozitivnu priču te je tako stigla Bernardičina pjesma (1943.). To je za sada, a vjerojatno i zauvijek, najbolji film o Sv. Bernadetti Soubirous i općenito o događajima u Lourdesu koji su kasnije postali planetarno poznati.

Film je postigao golem uspjeh, i kod publike i kod kritike, što je veoma rijetko. Bernardičina pjesma osvojila je i četiri Oscara.

Tako je glavnu glumica Jennifer Jones, dobila popularni kipić. Bitno je istaknuti kako joj je ovo prva velika uloga i prva uloga s novim imenom (inače se zvala Phyllis Lee Isley).

U Bernardičinoj pjesmi scenografi su dobili oskara u kategoriji crno-bijelog filma što je dokaz da je francusko selo i Spilja ukazanja pedantno i dostojanstveno predstavljena u američkom studiju. Ni nagrada za fotografiju nije izostala, kao ni za originalnu glazbu.

Također, na prvoj dodjeli nagrade Zlatni globus 1944. film ih je osvojio tri pohvale: za režiju, najbolji igrani film i najbolju glumicu.

Još jedna zanimljivost je ta što je film snimljen prema istoimenom romanu Židova Franza Werfela. Riječ je o austrijskom književniku rođenom u Pragu koji je živio u Beču do pripojenja Austrije Njemačkoj nakon čega je izbjegao u Francusku. Bježeći od Gestapoa s obitelji došao je u Lourdes i njegovu okolici gdje je, krijući po katoličkim obiteljima, čuo o „nepismenoj djevojčici koja je 1858. tvrdila da je vidjela gospođu koju su kasnije identificirali kao Blaženu Djevicu Mariju“.

Zavjetovao se da će ako preživi napisati roman na tu temu. Uspio je emigrirati u SAD i napisati knjigu koja je pretočena u film.

Godine nadanja

Nažalost, jednom kada se dosegne vrh slijedi neminovni pad u kvalitetu. Priča koja u osnovi i nema skandala, čiji su likovi povijesne osobe istraženih biografija ne vapi za novom ekranizacijom. Producenti ne žele uložiti novac u nešto što se neće isplatiti ili što je već „snimljeno“.

Tako se Lourdes „seli“ na TV, gdje su cijene snimanja manje, ali i kvaliteta.

U televizijskoj seriji Westinghouse Desilu Playhouse (1958. – 1960.) snimljena je Bernardičina pjesma kao jedna epizoda.

Potom slijedi zapravo repriza u režiji Roberta Darènea pod naslovom Benardetta od Lourdesa (1961.)

Kao što to biva u filmskoj industriji scenografiju jednoga grada može se preuzeti kako bi se snimio film potpuno druge tematike. Tako je tijekom 1960-ih godina Lourdes služio za snimanje nekoliko filmova koji nisu imali veze s našom temom, ali imaju sa samim gradom.

Nadalje, León Klimovsky snimio je španjolski film o Sv. Benardetti pod naslovom Aquella joven de blanco (1964.), a Pierre Rihouet dokumentarac Gužva (1966.) u kojemu, prikazuje, hodočasnike u Lourdesu.

Marcel Bluwal napravio je TV film L'affaire Lourdes (1967.) koji nije ostavio mnogo traga.

Mješavina žanrova

Ako teme o svetosti nisu „dobre prođe“ na kino blagajnama možda će popularnima postati oni uradci koji ismijavaju svetost. Tom se idejom zasigurno vodio režiser Jean-Pierre Mocky koji je snimio film-komediju o Lourdesu pod nazivom Čudo (1987.) Radnja filma je fokusirana na hodočašće iz Pariza u Lourdes vlakom, s pozornošću na komediju, kičavu scenografiju, praznovjerje te biznis koji je pokrenut oko svetišta.

Kasnije dolaze filmovi Jeana Delannoya Benardette (1988.) te organski nastavak Benardettina muka (1990.)

Tijekom devedesetih godina 20. st. Lourdes se definitivno preselio na TV. Tako je snimljen dokumentarac Sveta voda Lourdesa (1997.)

Svojevrsni pomak u ekranizaciji o događajima dao je TV film Lourdes (2000.) u kojemu se u središnju priču uključuje i lik jednog liječnika koji dovodi od tuberkuloze oboljelu suprugu na liječenje te se upoznaje s Benardettom.

U trećem tisućljeću važno je spomenuti još tri naslova: igrani film Lourdes (2009.) Jessice Hausner te dva dokumentarca Kad te zovne Marija (2014.) i Lourdes (2019.)

Ipak ima pomaka

Iz ovog kratkog presjeka ne može se steći dojam da filmska industrija voli film o vjerskoj tematici. Međutim, realnost je drugačija, vjerski filmovi se snimaju više nego ikada u povijesti. Možda Lourdes nije popularna tema jer nije u SAD-u ili nekoj drugoj zemlji engleskog ili pak španjolskog govornog područja.

„Filmove temeljene na vjeri možete mirno svrstati u one žanrove koji će donijeti zaradu na blagajnama“, smatra poznati filmski analitičar Paul Dergarabedian i dodaje kako „ne možete samo banuti u sobu direktora studija i reći 'vjerski filmovi odlično idu, hajdemo i mi snimiti jedan', oni moraju biti autentični, u suprotnom, vjernici će znati da to nije ono pravo“.

U većem dijelu povijesti američke filmske industrije, snimio bi se pokoji vjerski film godišnje. Od kraja 1990-ih ta je tema, međutim, doživjela veliku ekspanziju, a sada ih gotovo u kina stiže nekoliko njih mjesečno.

Razlika je u tome što se u novije doba izbjegavaju epske biblijske drame s tisućama statista nego se snimaju se moderne, suvremene priče s vjerskom tematikom.

Bog se s tobom želi susresti putem valova Radija Marije

Marijanska duhovnost, molitva i Božja providnost

Radiovalovi nesmetano putuju i prodiru fizičke barijere te pomoću prijamnika postaju izvor velike blagodati. Sve se to čini tako jednostavnim, međutim realizacija i proizvodnja radijskog programa vrlo je kompleksan i zahtjevan posao. Zato smo se u povodu 10. obljetnice Radio Marije BiH, zaputili u njihove prostorije u sarajevskom naselju Kovačići kako bismo na jedan dan bili svjedocima stvaranja programa ovoga medija...

Kako vjerojatno i sami znate, na radiju nema kolektivnog godišnjeg odmora, nema „praznika“, ni neradnih dana poput Božića, Uskrsa, Nove godine... Konzumenti suvremenih medija, pa tako i Radio Marije BiH, toliko su naviknuli na molitvu, radio i njegove vijesti i omiljeni program da ih „ne zanima“ je li petak ili svetac. Istina je, program može biti unaprijed snimljen, međutim, puštanje takvih emisija također zahtijeva (dvostruki) rad, nadgledanje te eventualne „popravke“ u hodu. Dakle, opet netko mora biti u studiju...

Nema odmora 365 dana

Ujutro u 7:00 sati programska shema novoga dana mora biti najavljena, a u večernjim satima, oko 22:00, podvučena crta, program odjavljen te odmah započinju pripreme za noć i sutrašnji dan... i tako svih 365 dana u godini. Vijesti na Radio Mariji moraju biti kvalitetne i bez žutila.

S druge strane, danas se čini kako u modernom svijetu masovnih medija vlada parola: „Što više crne kronike i negativnosti.“ Ni radiopostaje nisu imune na to. Zasigurno se mnogi zapitaju je li moguće boriti se protiv takvog načina razmišljanja i opstati na tržištu. Čime prekinuti taj začarani krug crnila iz kojeg, izgleda, nema izlaska?

Kako nije sve crno, dokazuje i Radio Marija u Bosni i Hercegovini koja ove godine, sa svojim jedinstvenim i vrijednim programom bez estrade, crne kronike i reklama, slavi deseti rođendan.

Vrijedna ekipa posebnoga radija

U sarajevskoj redakciji, u Zagrebačkoj ulici br. 18 u kojoj se inače nalazi sjedište Franjevačke provincije Bosne Srebrene, dočekao nas je ravnatelj radija i glavni urednik p. Mato Anić, zajedno sa svojim ekipom.

Dok su radili na izravnom programu te rješavali tekuće zadatke, mi smo ih snimali u njihovim dnevnim obvezama. Čim se otvorio mali slobodni „prozor“ u zgusnutom rasporedu, odmah smo postavili nekoliko pitanja p. Aniću. On je na uredničkom mjestu naslijedio vlč. Ivu Jezidžića i mons. Ivicu Božinovića kojima je veoma zahvalan na njihovu radu u samim početcima.

Pet stavki koje život znače

Najprije nas je zanimalo u čemu se krije, bez imalo lažne skromnosti, identitet i posebnost ovoga radija kojim upravlja osam godina.

„Postoji pet posebnosti Radija Marije koje se mogu nabrojati. Prva je činjenica da smo u svom programu uvijek u suglasju s Crkvenim naučiteljstvom. Nema potrebe ništa dodavati, eksperimentirati i biti 'napredan'. To je naša sigurnost, stabilnost i lakoća djelovanja. Dalje, RM je misionarski radio, mi smo u službi nove evangelizacije. Naviještamo Krista onima koji su čuli za njega, ali i onima koji nisu, kako bi se otvorili Bogu. Mnogi nas doživljavaju samo kao molitveni radio – molitva je naš 'krvotok', međutim mi smo ipak i misionarski radio. Kao treću stavku naveo bih Božju providnost jer mi kao rijetko koja crkvena institucija živimo od donacija naše publike. Nemamo reklama, niti sigurnih prihoda. Na tragu toga mogu reći da Radio Marija BiH nije financijski autonomna te nas podupire Svjetska obitelj Radio Marije koja inače pomaže one dijelove obitelji koji još nisu stali na noge. Četvrta se stavka nalazi u samom imenu, riječ je o Marijanskoj duhovnosti. Želimo služiti Crkvi na Marijin način, jednostavan, skroman i tih, ali učinkovit, ustrajan, hrabar i odlučan“, rekao nam je na početku razgovora glavni urednik te napomenuo petu posebnost ovoga radija, a to su volonteri.

„Imamo 40-ak volontera koje pronalazimo posvuda, od Hrvatske preko BiH do Srbije i Crne Gore. Svi su katolici i na volonterski način doprinose našem programu“, ustvrdio je p. Anić.

Svaki projekt ima svoje korijene

Ravnatelj je otišao voditi emisiju izravno, a mi smo potom o početcima ovoga medija razgovarali s predsjednicom Udruge Radio Marija u BiH Marom Mandić. Na globalnoj razini sve je počelo 1987. kada je sada Sv. Ivan Pavao II. pozvao vjernike na sudjelovanje u kreiranju nove evangelizacije kao pripreme za treće tisućljeće. Među mnogim inicijatorima, svećenicima i laicima, koji su se odazvali ovome pozivu, bili su i osnivači Radio Marije.

Kako nam je rekla predsjednica Mandić, radio je nastao kao župni 1983., i to u gradiću Arcellasco d'Erba, u pokrajini Como, u Milanskoj nadbiskupiji, koji je imala milost 2019. osobno posjetiti.

U to je vrijeme, prije 37 godina, radio služio kao medij putem kojega su župne vijesti, molitve, sv. mise i krunice dnevno stizale do župljana i općenito dokle je dosezao signal.

„Ono što me iznenadilo jest činjenica da je iz tako jednog malog mjesta nikla Radio Marija koja danas djeluje na svim kontinentima u više od 80 zemalja svijeta. RM je Gospin radio i Božji dar za cijeli svijet i za svakog čovjeka koji nas preko Marije vodi Kristu. Utemeljitelj radija je Emanuele Ferrario koji je preminuo ove godine, a i njega sam upoznala 2019. Šokirala me njegova malenost, ali i činjenica kako Božja ruka djeluje na različite načine“, rekla je Mara te dodala da je RM kao župni radio djelovao do 1987. kada je osnovano Udruženje Radio Marije.

Cilj njegova osnivanja bio je osamostaliti radio od župe i podići program na višu razinu. Zasigurno nisu slutili kako će tri godine kasnije skoro cijela Italija biti pokrivena signalom tog radija.

Želeći stečeno iskustvo prenijeti i drugim narodima, od 1990. entuzijasti osnivaju diljem svijeta mnoge radiopostaje poznate pod nazivom – Radio Marija. Prirodna posljedica širenja projekta bilo je 1998. i osnivanje Svjetske obitelji Radio Marije (The World Family of Radio Maria), skraćeno WFRM, kao nevladine neprofitne organizacije. Cilj ove organizacije bilo je preuzimanje skrbi za osnivanje istoimenih radija diljem svijeta, i to u administrativnom, tehničkom i financijskom smislu.

Tako je Radio Marija u BiH registrirana 2009. kao laička udruga. Predsjednica Mandić je napomenula kako je godinu poslije dobivena prva koncesija za Sarajevo i Banju Luku, a 8. prosinca 2010., na Blagdan Bezgrješnog začeća BDM-a, prvi put je emitiran program.

„Ovo je Gospin radio kojim ona svakog čovjeka poziva da dođe bliže njezinu sinu“, rekla nam je na kraju Mara Mandić.

Statistike i rasprostranjenost

Potom smo razgovarali s koordinatoricom Udruge RM-a u BiH Rafaelom Obučić.

„Radio Marija na globalnoj razini pokriva više od 80 zemalja svijeta, a u BiH oko 60% teritorija. Tu mislim na cijelu Središnju Bosnu, velike gradove kao što su Sarajevo, Banja Luka i Mostar, ali i Žepče s okolicom. Vizija nam je dobiti nacionalnu frekvenciju što bi značilo da signalom možemo pokriti cijelu BiH gdje se sada procjenjuje kako nas sluša oko 50 000 ljudi“, rekla nam je Rafaela i napomenula da osim klasičnog signala postoji i mogućnost slušanja preko interneta, odnosno internetske stranice www.radiomarija.ba te Facebooka.

„Svakodnevno nam se javljaju slušatelji koji su zaista različite dobi: od mladih do onih najstarijih koji su najviše povezani s molitvenim programom i redovito mole s nama krunicu. Istaknula bih specifičnost da su sve krunice uživo, a odziv slušateljstva se povećao. To nam daje vjetar u leđa da nastavimo dalje“, ustvrdila je Rafaela i potaknula sve one koji žele surađivati, bilo da su profesionalni novinari ili obični slušatelji, da im se jave osobno ili putem elektronske pošte /telefona, kako u sarajevskom, tako i u mostarskom studiju.

Rad na terenu

Jedna od predrasuda koja se veže uz djelovanje na radijima je razmišljanje o tome kako njegovi uposlenici ne izlaze iz studija, to jest imaju (samo) uredski posao. Zimi je toplo, a ljeti ugodno, kako se smatra. Upravo smo o tome razgovarali s Draženom Jankom, promotorom Radio Marije u BiH.

„Hvala Bogu, često smo na terenu i na tome smo zahvalni. Pozivamo se na karizmu Radio Marije i osluškujemo ostale naše radije u svijetu. Većinom se reflektiramo na sadržaje koji su vezani za patrone i svetkovine. Dolazimo na pozive župnika, ali i kada glavni urednik zaključi da bi praćenje nekih događaja bilo dobro za naše slušatelje. Radio Marija živi zbog svojih slušatelja, a ne za njezine uposlenike. Osim misa pratimo i kulturne događaje Hrvata-katolika u BiH“, rekao nam je Dražen o terenskom radu te napomenuo kako će na Kupresu u župi Sv. Obitelji 7. i 8. kolovoza biti upriličeno Molitveno zajedništvo, a cilj tog dvodnevnog druženja jest u molitvi i ozračju neodoljivih prirodnih ljepota kupreškoga kraja zajedno proslaviti 10. rođendan Radio Marije BiH.

Za sljedećih 10 godina!

Radio Marija u svijetu postaje važan dio života velika broja ljudi i određenih društvenih slojeva. Radiopostaje ovoga tipa su podrška bolesnima, onima koji ne mogu spavati noću, unesrećenim te raznim drugim kategorijama pučanstva. S obzirom da je radio živi medij, svi programi su s otvorenim mikrofonom. To znači da se slušatelji mogu javljati u program i postavljati pitanja te sudjelovati u emisijama.

Prednost radija nad ostalim medijima, primjerice televizijom, jest ta što radioprogram može doći do svojih slušatelja bez obzira gdje se oni nalazili: u kući, na radnom mjestu, u autu, bolnici ili u prirodi. Također, RM je veliki prijatelj mnogim napuštenim i bolesnim osobama. Donosi im mir i svojim programom nastoji im biti prijatelj u patnji i usamljenosti. Ne smije se zanemariti veliki broj onih koje je Radio Marija vratila u zajedništvo s Crkvom.

Na kraju, ovaj radio ne krije svoj identitet, niti jasnu katoličku poruku što je iznimno važno u današnjim vremenima.

Tri stupa programa

Radio Marija ima tri stupa svoga programa. Prvi je molitva, moli se u ritmu dana, krunice, časoslovi, Anđeo Gospodnji te prijenos jedne, a nedjeljom dviju misa. Bitno je naglasiti da molitve nisu snimljene, nego idu uživo.

Drugi stup su vjerske emisije koje se čine na način kateheze i pouke. To je blisko narodu i veoma je popularno. 

Treći stup čine društvene emisije u koje spada sve pozitivno, brak, obitelj, kultura, nacionalne i zdravstvene teme.

Budući da pobožnost ne znači ne smijati se i ne biti u tijeku događanja, RM ipak ima informativne minute, glazbu te duhovite minute. 

Financiranje radija koji nema reklame

Budući da radio nema reklama, uvijek je zanimljivo pitanje financiranja. Koliko god to izgledalo čudno, ovaj radio financiraju slušatelji. Svaku Radio Mariju u svijetu financira Svjetska obitelj RM-a koja pokriva čitav svijet. Ona financira svaki novi radio dok on ne postane samoodrživ. U najboljim slučajevima to se dogodi za dvije godine, a na kraju svaki radio je postao neovisan u pogledu financiranja.

Poznato je kako većina stanovnika BiH nema dovoljno novca. Nije ni čudno što su se mnogi pitali kako će ovdje opstati radio koji se ne reklamira. Međutim, iskustvo govori da se Radio Marija održala i u ekonomski lošijim društvima Afrike.

Kad postane samostalan, viškom novca se financira djelovanje Svjetske obitelji. Dakle, svaka Radio Marija koja postigne više, čiji prihodi nadilaze rashode, stavlja novac u blagajnu Svjetske obitelji RM-a iz koje se financiraju ostali projekti u drugim državama.

Molitveno zajedništvo na Kupresu

Na Kupresu će 7. i 8. kolovoza biti proslavljen 10. rođendan Radio Marije BiH. Proslavu  obljetnice organizira Udruga Radio Marija u Bosni i Hercegovini u suradnji sa župom Sveta Obitelj – Kupres.

Središnje misno slavlje predvodit će vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić 8. kolovoza u 18:00 h, uz prethodnu pripravu koju će predvoditi p. Ike Mandurić i don Mihovil Kurkut.

Kroz dva dana Molitvenog zajedništva, sveta misna slavlja i molitvene nagovore, slavljeničkim pjesmama animirat će bend Otkrivenje iz Mostara i sestre Ramljak iz Međugorja.

Sudionici će također imati priliku poslušati svjedočanstva vjernika o čudima Božje ljubavi u njihovu životu.

Mitološke životinje u Bosni i Hercegovini: Jeste li ikada vidjeli džudžana?

Od čudovišta iz Loch Nesa, preko Big foota i vampira, do zmajeva i morskih čudovišta, svako podneblje i ljudi koji ga nastanjuju imaju svoje mitološke životinje. Na tragu toga ni narodi u Bosni i Hercegovini ne zaostaju jer imaju, ipak ne planetarno popularna, svoja mitološka bića, džudžane i drekavce, a tu su i akrapi, bukavci te karakondžule...

Pojednostavljeno govoreći, mitologija obuhvaća skup fantastičnih priča i bića koja su manifestacija ili slikovita predstava ljudske mašte i potrebe da se metaforički objasne različiti fenomeni, opasnosti i pojave...

Mitološke životinje upozoravaju, ispravljaju te „savjetuju“ kako, npr., dijete ne smije ići samo u šumu, stoka ne treba biti bez nadzora ili zaštite, te da se ne treba naginjati nad bunarom ili ulaziti u mutno jezero...

U mitologiji moramo razlikovati dva pojma - entitete iz mašte, prošlosti ili legendi koja biološki ne mogu postojati (npr. križanje vrsta), te ona bića koja su tijekom godina „zamijenjena“ za neku stvarnu životinju ili izumrlu vrstu...

Na tragu te definicije, a kada se izbace babaroge, kučibabe i ostale personifikacije osobnosti ljudi, imamo na prostoru BiH skromnih sedam mitoloških životinja od kojih, naravno, prednjače  džudžan i drekavac.

Džudžana nitko nije vidio

Džudžan je, vjerojatno, najpoznatije mitsko stvorenje u Bosni i Hercegovini. Od davnina je to, posebice u selima i prigradskim naseljima, strašno biće koje napada kokoši i ostalu sitnu stoku te ih ubija. Džudžana nitko nije uspio vidjeti, a kamoli uhvatiti jer u narodu postoji mišljenje da se može provući i kroz najmanje rupe. Tako nikakve zamke ni ograde ne pomažu.

Velom tajne obavijena je ta mitska životinja koja predstavlja pravu opasnost u dječjoj mašti. U pričama odraslih, koji su je barem jednom čuli, džudžan je i prvak u brzom nestajanju s mjesta zločina.

Njega nitko nikad nije uhvatio, ni ubio, pokušali su ga trovati, ali bezuspješno. Ne zna se latinski naziv, nema ga u zoološkom vrtu, nikad nije fotografiran ili nacrtan. Neki kažu „nema ga k'o šaka“, a drugima je „velik k'o mungos“. Treći tvrde kako je to obična lasica, vrsta većeg miša. Ostali pričaju čak i kako leti...

O njemu se „previše“ zna, tako da se opet ništa zapravo i ne zna. On je klasični predstavnik mitološke životinje posebice za Hercegovinu, Dalmaciju, ali i ostale dijelove Hrvatske i BiH.

Jedno je jasno, životinje koje nanose štetu na stočnom fondu su stvarne, međutim kada je počinitelj nepoznat, ulogu krivca gotovo uvijek preuzima onaj dežurni - džudžan.

Drekavac je širok pojam

Drekavac je klasično biće iz mitologije Južnih Slavena. Vjerovanje o postojanju rašireno je među stanovnicima u Srbiji, Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj te u Crnoj Gori. Naziv ovog stvorenja dolazi od glagola drečati (to jest vrištati). Riječ „drekavac“ se u nekim krajevima koristi kao sinonim vezan za sove. Lokalno može imati drugi naziv kao što su drekalo, krekavac, zdrekavac, zrikavac i ždrekavac.

Za drekavca se kaže kako pušta zastrašujuće zvukove (slične dječjem plaču, vučjem zavijanju, meketanju jarca, mijaukanju mačke ili kreštanju ptica) koje mogu oštetiti ljudima sluh ili dovesti do potpune gluhoće. Također se spominje kako ima velike oštre nokte na prstima koji su slični kandžama. Jako se plaši dnevne svjetlosti i pasa. Prema narodnom vjerovanju, naseljavaju jame, špilje, gore, šume, bare, rijeke...

Za razliku od džudžana, kojima nije pripisan nijedan napad na ljude, drekavcima to nije strano. Prema legendama, tko se kasno u noći zatekne u blizini groblja ili šume, susrest će se s drekavcem koji napada tako što „skače na leđa i svoju žrtvu tjera da ga nosi cijelu noć“. U blizini rijeka i jezera drekavci dave ljude. U nekim krajevima se vjeruje kako je drekavac vjesnik loših događaja.

Od podneblja do podneblja njegov izgled je veoma različit, od materijalne manifestacije umrloga, preko izobličenog psa koji hoda na dvije noge, dlakava čudovišta, do mješavina zeca, mačke i psa...

Karakondžula je mitsko biće Srba

Karakondžula je biće iz mitologije Južnih Slavena, koje je naročito zastupljeno kod Srba u Srbiji, BiH i Crnoj Gori te među Bugarima i Makedoncima. Ime ovog bića je pozajmljenica iz grčkog jezika i dolazi od riječi kalikanzaros ostvarenu preko turskog oblika karakonkolos. Ideja o ovom biću je došla iz Grčke.

Opisuje se kao žensko demonoliko biće s likom starice nakazna lica, svijetlim očima, velikim željeznim zubima i s rogovima. Karakondžule se jedino može susresti noću.

Anđama

Anđama je biće iz mitologije Južnih Slavena rašireno u dijelovima BiH, Srbije i Crne Gore. Naziv dolazi od turske riječi henđam što znači nered i metež. U mitologiji i narodnim predajama anđama se opisuje kao ružno čovjekoliko demonsko biće koje boravi u mraku i noću plaši ljude.

Bauk je vjerojatno medvjed

Još jedna u nizu mitoloških životinja je bauk, stvorenje kojim se najčešće plaše djeca. Koristi se i kao sinonim za pauke i ostale kukce. Ime je najvjerojatnije dobilo od glagola bauljati ili buljati, što predstavlja nespretan hod, pa mnogi misle kako je riječ o mitološkoj životinji koja je zamijenjena za običnog euroazijskog mrkog medvjeda.

Kada se opiše gdje bauk živi, može se potvrditi kako se vjerojatno mislilo na stvarnu životinju. Bauka možete „sresti“ u napuštenim kućama, rupama u zemlji te općenito tamnim mjestima u kojima čeka žrtve koje zgnječi, zdrobi ili odnese. Otjerati se može bukom i jakim svjetlom.

Akrap

Riječ je o mitološkom biću čije ime potječe iz turskog jezika, a označava škorpiona. Naziv je za mršavo i ružno čovjekoliko biće koje se skriva u mraku i noću plaši ljude.

U prenesenom značenju koristi se za imenovanje mršave i ružne osobe te za čovjeka koji mnogo koristi jezik za vrijeđanje drugih ljudi.

Bukavac, ni ptica ni lisica

Posljednja u nizu mitskih životinja se u narodnim predajama opisuje kao demonoliko biće sa šest nogu, koje je prekriveno sluzavom kožom, ima velika usta, dug rep i duge, zakrivljene i kvrgave rogove na glavi... Njegov urlik je jako glasan kojim plaši ljude. Živi u rijekama, barama, močvarama i jezerima. Jedino se može susresti noću kada izlazi iz vode i stvara strašnu buku (po čemu je i dobio naziv). Bukavac napada ljude i životinje koji se kasno u noći zateknu u blizini vode te ih davi.

Ova je mitska životinja vjerojatno kombinacija podvrste crvene lisice i ptice koja se zove nebogled, inače slična ponašanja koje love pored rijeka, močvara...

Zasigurno je da u lokalnim predajama triju naroda u BiH ima više od sedam mitoloških životinja, međutim ovdje smo naveli samo one najpoznatije ne želeći se ponavljati s opisima i imenima drugih, a sličnih ili istih.

Islamska država je poražena vojno, ali ne i kao ideja

O stanju u Mosulu, metropoli na rijeci Tigris, za agenciju SIR govorio je kaldejski katolički nadbiskup Mosula i Akre dominikanac mons. Michaeel Najeeb Moussa.

„Bez religijskoga dijaloga stanje u Mosulu neće se moći stabilizirati“, istaknuo je nadbiskup grada koji je dugo bio pod vlašću terorista Islamske države dodajući da osobito u kršćanskim zajednicama rane još nisu zacijelile i njihov je povratak na ognjišta zasjenjen strahom i nesigurnošću u budućnost.

Ministrica za izbjeglice je kršćanka

„Materijalna izgradnja Mosula pretpostavlja ponovnu obnovu ljudske zajednice, a ona pak počiva na jačanju bratskih odnosa između pripadnika različitih religijskih zajednica i etniciteta kakvi su stoljećima vladali u gradu“, upozorio je nadbiskup Moussa te progovorio o nedavnom susretu za posjeta Mosulu premijera Mustafe al-Kadimija i ministrice za izbjeglice Eve Faeq Yaqub Jabro, inače kršćanke. Nadbiskup je susret ocijenio vrlo pozitivnim te je stekao dojam da je vladi zaista stalo do ponovne izgradnje Mosula i doline Ninive te kršćanima želi zajamčiti sigurnost i napredak.

Istaknuo je da je stanje u drugom najvećem iračkom gradu, nakon Bagdada, vrlo različito. „Zapadni dio grada je u opsadi terorista opljačkan i razrušen, dok su istočne četvrti očuvane te se pučanstvo vratilo domovima ubrzo nakon oslobođenja u srpnju 2017. Obnova se odugovlači i zbog toga što su mnogi građani još uvijek pod utjecajem 'zloduha tzv. Islamske države'“, smatra nadbiskup istaknuvši da je ona „poražena na vojnom, ali ne i na ideološkom planu“.

Nadbiskup Moussa traži ozračje solidarnosti, bratstva i poštovanja zakona. „Opraštamo, ali ne možemo zaboraviti prošlost, počinjene pogreške ne smiju se ponoviti“, istaknuo je te dodao kako je premijeru jasno rekao da „kršćani traže jednaka prava koja imaju ostali irački građani, ne smije ih se tretirati kao građane drugoga reda, a Irak mora biti zdrava laička država“. Religija ne bi smjela uzrokovati podjele, već ujedinjavati s obzirom na vrjednote solidarnosti, mira i tolerancije.

Povratak u grad otežan

Opisao je kako povratak kršćana u Mosul dosad ide vrlo sporo: vratilo se tek 50-ak obitelji i „previše su traumatizirani terorističkim nasiljem, ostali su bez svega – domova, poslova, svih dobara i teško im je pomoći“.

Napomenuo je i to da se u sela i manje gradove u dolini Ninive kršćani vraćaju brže jer su tamo u tijeku mnogi projekti obnove međunarodnih kršćanskih i humanitarnih organizacija. Naglasio je dobar podatak kako su se s kurdskoga područja vratile dvije trećine izbjeglih kršćana, premda postoje još mnoge poteškoće.

Izraelske vlasti ukinule licencu protestantskom TV kanalu

Izraelsko Vijeće za kabelsko i satelitsko emitiranje suspendiralo je licencu kršćanskom evangeličkom televizijskom kanalu na hebrejskom jeziku zbog optužbi da „pokušava preobratiti židovsku djecu na kršćanstvo“.

Shelanu TV, koja je u vlasništvu matične tvrtke God TV, započela je krajem travnja emitiranje u Izraelu na kabelskoj mreži HOT.

Međutim, kanal se našao na meti optužbi za „pokušaje preobraćenja židovske mladeži na kršćanstvo“, što je zakonom zabranjeno u Izraelu. Komentari izvršnog direktora kanala Warda Simpsona o „važnosti privlačenja ljudi na kršćanstvo“ također su doprinijeli žestokim kritikama.

Na to je posebno utjecao tadašnji izraelski ministar komunikacija David Amsallem koji je zaprijetio gašenjem kanala pri čemu se čekalo da Vijeće preispita potpisani ugovor.

Na kraju je kompaniji HOT upućena obavijest da je licenca oduzeta jer se „Shelanu TV obraćao Židovima kao svojoj ciljanoj publici, a ne kršćanima u Izraelu“, zapisano je u dozvoli za emitiranje.

Poticanje promjene religije u Izraelu nije nezakonito, ali zakon sprječava preobraćenje maloljetnika bez nazočnosti ili pristanka roditelja, što je i bilo izgovorom za ukidanje licence.

Dan spomena nasilja nad kršćanima diljem svijeta

U Rumunjskoj je 16. kolovoza proglašen Danom spomena na nasilje nad kršćanima diljem svijeta. Tada će najvažnije vladine zgrade, palače i kulturni spomenici u Bukureštu i regionalnim središtima biti crveno osvijetljeni u znak solidarnosti s progonjenim kršćanima.

Odluku o uvođenju novoga nacionalnoga dana donio je Zastupnički dom Parlamenta.

O obilježavanju novoga nacionalnog dana i stradanja kršćana u prošlosti i sadašnjosti pisat će i svjetovni mediji. Taj je nadnevak istodobno i spomendan mučenika Brancoveanua kojeg je 1992. proglasila Rumunjska Pravoslavna Crkva.

Inače, vlaškoga plemića Constantina Brancoveanua i četvoricu njegovih sinova pogubile su 1714. osmanske vlasti na temelju lažne optužbe.

Rumunjsku se danas ne može naći u rubrici Križnim putem kršćana danas, međutim njezina je povijest protkana brojnim mučenicima zbog vjere. Napomenimo samo biskupe-žrtve komunističkog režima u razdoblju od 1950. do 1970., riječ je o: Valeriu Traianu Frențiu, Vasileu Aftenieu, Ioanu Suciu, Titu Liviu Chinezu, Ioanu Bălanu, Alessandru Rusu i Iuliu Hossu. Radije su dali svoje živote za Katoličku Crkvu i zajedništvo s Papom, umjesto da izdaju svoju vjeru.

Papa Franjo proglasio ih je blaženim 2019.