Božić u ratnom Sarajevu

Ovo je moj posljednji tekst u 2009. Skoro svaka godina završi s nekim "ratnim" tekstom :S

 

Zasigurno se može reći kako je Božić svetkovina cijeloga svijeta. I oni koji se ne priznaju vjernicima i oni koji nisu kršćani, u tome blagdanu vide nešto čudesno i nadnaravno. Vjerojatno svi znaju kako Božić prvenstveno govori o rođenju maloga Boga među običnim ljudima. Plač Novorođenčeta u oskudnoj štalici budi u čovjeku osjećaj bliskosti prema ljudima oko sebe. Misleći o Božiću ne možemo ne pomisliti na svu djecu i ljude koji danas pate zbog siromaštva, sukoba i velikih političkih igara.

Vrlo brzo čovjek zaboravi ono loše...i to je dobro. No ne tako davno i ovo naše podneblje svjedočilo je nemilim događanjima u kojima je Božić materijalno bio i više nego oskudan, ali je duhovna dimenzija izgledala drugačije. Kako je izgledalo božićno vrijeme u Sarajevu za vrijeme rata pokušali smo saznati u razgovoru sa svećenicima i vjernicima koji su bili u glavnom gradu u vrijeme nesretnih devedesetih. Položaj Hrvata – katolika u gradu na Miljacki za vrijeme rata ne prezentira stanje cjelokupnog hrvatskog naroda u BiH, jer svaka je regija imala svoja specifična ratna iskustva. 

 Ljudi su bili bliži jedni drugima

Hrvati – katolici koji su ostali u Sarajevu za vrijeme opsade dijelili su sudbinu svih ostalih stanovnika. Glad, smrt, hladnoća i opasnost na svakom koraku nisu birali po nacionalnoj ili vjerskoj osnovi. Zasigurno je najteže bilo onima s djecom. Dječje hrane nije bilo dovoljno, a tinejdžerima je teško bilo objasniti zašto ne smiju izaći vani. Opsada grada je 'iscjepkala' obitelji, rođake, prijatelje i katoličke zajednice u male kvartove. Budući da je kretanje bilo ograničeno, ljudi su se nastojali ostvariti u lokalnim mikro- zajednicama, zgradama i neboderima. To je bilo vrijeme kada su se počeli upoznavati susjede koje nisu primjećivali godinama, a stanovali su vrata do vrata. Živeći zajedno svaki dan u skloništu, stubištu ili u terminu podjele humanitarne pomoći, ljudi su se upoznali i sprijateljili. Dijelili su ono malo radosti i materijalnoga što su imali samo kako bi preživjeli. Mnogi smatraju kako je tada osim granata, hladnoće i gladi sve bilo bolje u duhovnom smislu. Ljudi su bili bliži jedni drugima! Mali paketić dopremljen iz župnog ureda predstavljao je ogromnu i nezamislivu sreću. Najmanja čokoladica djecu je činila sretnom nekoliko dana, a njihovim roditeljima davala je snagu i nadu u bolje sutra. Božićna drvca bila su skromna, većinom ručne izrade, a ispod jelke obična, također ručno izrađena čestitka, bila je dovoljan dar.  

Iako je mnogo katolika napustilo grad, crkve su se punile novim župljanima, ljudima koji su se vratili vjeri nakon perioda komunizma, zbog utjehe i duhovnog mira u teškom ratnom vremenu. Naravno bio je tu određeni postotak onih koji su u crkvu išli zbog paketa «Caritasa», međutim svi znaju kako ta katolička organizacija nije pravila razliku među ljudima!  Češće se išlo u crkvu, naravno, kada je bilo manje granatiranja. Na Badnji dan nije bilo policijskog sata, pa je odlazak na polnoćku bio jedinstven događaj! Naravno, polnoćke su se tako zvale, ali nisu slavljene kasno iz sigurnosnih razloga. Crkve su bile ispunjene ljudima koji su žeđali za riječima nade i utjehe.

Hrvatske institucije u glavnom gradu trudile su se organizirati kulturne manifestacije pred Božić. «Napredak» je organizirao božićni malonogometni i šahovski turnir koji su kasnije postali tradicija. Crkva je davala utjehu ljudima i pomagala materijalno koliko je mogla preko svojih institucija.

Ljudi su pod utiscima božićnih propovijedi iz katedrale i crkve franjevačkog samostana na Bistriku odlazili kući gdje su ih čekali skromni kolačići pripravljeni od „prošvercanih“ sastojaka ili često improviziranih slatkiša. Uz humanitarni keks, pod svjetlom svijeće, bocom pića koje se kupilo od UN-a  i tranzistora koji bi svirao laganu glazbu, ljudi su komunicirali. Ako je bilo struje tim bolje, jer bi se mogla pogledati televizija što je za djecu bio još veći doživljaj! Nikad nijedan Božić nakon rata nije ponovio tu atmosferu jednostavne blagdanske bliskosti među članovima obitelji i zajedništva s prvim susjedima!

Progonitelji vjere u ratu postali vjernici

U razgovoru sa sarajevskim župnikom župe Sv. Josip, mr. Lukom Brkovićem, saznali smo kako u vrijeme rata narod ove župe nikad nije bio bez sv. Mise. Mr. Brković je cijelo ratno razdoblje bio u Sarajevu ohrabrujući ljude na ostanak usprkos određenim političkim pozivima za iseljavanje. U župnoj crkvi koja je oko 300 metara zračne linije od crte razdvajanja, božićne polnoćke su se održavale na Badnjak obično u 17 sati. Za vjernike je to bilo ohrabrujuće, a propovijedi su budile nadu u ljudima. Usprkos ratnim događanjima bilo je i pjesme i veselja, dobrih riječi, a u župnom uredu se uvijek nešto našlo za okrjepu. U ratu je bilo najvažnije preživjeti, stoga su ljudi bili zadovoljniji s onim što su imali, a imali su veoma malo. Župljani su se družili više nego danas, što je donekle i prirodno s obzirom na ratnu pojavnost. Vlč. Luka je rekao kako je za vrijeme rata u crkvi viđao ljude koji godinama prije nisu išli u crkvu, ili s crkvom nisu imali nikakve veze: od običnih ljudi do sveučilišnih profesora. Čak su i „progonitelji vjere za vrijeme komunizma“ počeli dolaziti u crkvu. On sa osmijehom kaže kako ih se kasnije „nije nikako mogao otarasiti“ jer su poslije sv. Mise dolazili u župni ured na druženje, često dosađujući, ne shvaćajući kakve su pastoralne obveze svećenika.

Crkva na Marijin Dvoru bila je u ratu mnogo oštećena, tako da je i sam kardinal Puljić jednom rekao da je depresivno izgledala. Na nju je palo 40-ak granata, a svih 200 kvadrata vitraja uništeno je i bilo je zamijenjeno najlonom. Niz zidove je voda doslovno curila kada pada kiša što je izgledalo «zgražavajuće i depresivno».

Svjetski poznata TV CNN je za vrijeme rata snimala sv. Misu i baš u tom trenutku su granate počele padati oko župne crkve sv. Josipa, a narod u crkvi je i dalje pjevao. Komentar novinara CNN- a je bio: «Kakvi su ovi fanatici, pjevaju kao da su u najboljem miru i redu, a ne u ratu?!»

Sarma od „Ikar“ konzerve

U razgovoru sa župljanima župe Presveto Trojstvo došli smo do sličnih iskustava. Teško se živjelo, ali ljudi su imali nadu, humanost i duhovnost, možda više nego danas.

«Nekoliko dana prije Božića 1992. ukrasili smo jelku i uredili kuću. Mama je postavila nove zavjese da se ne vidi UNPROFOR-ova folija na prozorima. A onda, na Badnji dan, ispred kuće pade granata, izbi prozore, pocijepa zavjese, krš na sve strane, strahota! Ipak, organizirali smo malu radnu akciju sa susjedima i nekako se sve saniralo za jedan dan kako bismo sutradan proslavili Božić kako priliči. Mama i susjeda podijelile su dvije „Ikar“ konzerve i od toga svaka napravila sarmu i burek. Samo mi nikada ne će biti jasno kako su od tako malo «mesa» napravile toliko jela? Čitavo susjedstvo se okupilo, jelo se, malo se pilo, ali što je najvažnije uživalo se u sitnim stvarima koje smo imali. Slična je proslava bila i '93 i '94, ali poslije toga međuljudski su odnosi nekako postajali sve hladniji i bojim se da nikada ne će biti onakve duhovne topline kakva je bila u ratu», rekla nam je jedna župljanka iz Novog Sarajeva.

Sv. Mise davale su snagu

Mons. Ivo Tomašević, svećenik koji je u ratu bio Nadbiskupov tajnik smatra kako je ratno vrijeme - vrijeme noći, a vrijeme mira - vrijeme dana.

«U takvim trenutcima tame svako, pa makar i malo svjetlo bude puno vidljivije nego u vrijeme dana. Tako su u Sarajevu i u mnogim drugim mjestima širom BiH, crkve bile prepoznate kao mjesta dana, mjesta u kojima se osoba doživljavala u svom punom dostojanstvu voljena od Boga i od čovjeka koji u tu crkvu dolazi! Tu se mogao osjetiti dašak Neba, blizina Boga koji ni tada čovjeka ne napušta, koji i u tim trenutcima daje tako snažnu nadu da su pri izlasku iz crkve noge snažnije i više ne klecaju! Sve to, samo u daleko izraženijoj mjeri, moglo se osjetiti u vrijeme Božića i božićnih blagdana», rekao nam je mons. Tomašević.

On smatra kako su ljudi bili najvećim dijelom spriječeni komunicirati s rodbinom i prijateljima koji su bili daleko, pa su puno više komunicirali s onima u neposrednoj blizini. Pritisnuti nevoljom, osjetili su potrebu za onim pored sebe, za onim koji je tu! Mladi nisu imali kafića, kina, dvorana, pa su imali vremena za okupljanje u molitvi, za pjevanje u zboru. Oni su samom svojom prisutnošću bili velika okrjepa i nada starijima. U predbožićno vrijeme su, ne samo župe, nego i druge crkvene institucije u Sarajevu domišljale razne načine da za Božić pribave barem nešto od onoga što je uobičajeno za božićno slavlje nakon povratka iz crkve i to ne samo za sebe, nego i za one koji s njima surađuju kao i za susjede i one koji dođu na čestitanje.

Zar je potreban rat da bismo bili bliski jedni drugima?

«Bog bi providio pa se uvijek našlo nešto što se nije imalo svaki dan, a katoličkim obiteljima dolazili bi i susjedi drugih vjera na čestitanje. Ipak, onaj istinski Božić u svoj dubini u to vrijeme, većina je mogla osjetiti samo u crkvi jer skromna trpeza i opasnost koja je vrebala na svakom koraku, pa i u kući, nije dala zaboraviti tešku i sumornu stvarnost. Čini mi se da ovdje još nije sasvim svanuo dan mira, ali Božić jest dobrim dijelom drugačiji. U želji da se na ove prostore nikad više ne vrate vremena rata i mraka, volio bih da se ljudi malo više okrenu Isusu kojeg se na osobit način susreće u dubini vlastitoga srca, u crkvi kao mjestu njegova prebivanja i zajedničkog davanja slave Bogu te u licu bližnjega kojem je potrebna topla riječ utjehe i razumijevanja, uho spremno slušati i ruka spremna pomoći! Zar je potreban rat da osjetimo kako je lijepo biti čovjek čovjeku pored sebe, kako je lijepo Boga slaviti, kako je lijepo kad se Isus rodi u čistu srcu? Zar nas iskustvo tužnog rata nije naučilo kako je malo potrebno da se bude radostan i kako je sve ovozemaljsko nestalno, a stalno i trajno samo ono što od Boga i po Bogu dolazi?», rekao nam je mons. Ivo Tomašević

Danas, nažalost, pod utjecajem hedonističkog materijalizma najradosnijem kršćanskom blagdanu prijeti zatiranje i gubitak duhovnog smisla. Božiću prijeti opasnost pretvaranja u vrijeme samo za kupnju i razmjenu darova. Što su darovi bolji i skuplji, to je blagdan ljepši i bolji za pamćenje! Međutim današnja materijalna nesigurnost i sama ekonomska kriza kroz koju ovih godina prolaze mnogobrojne obitelji u svijetu i kod nas trebaju biti poziv na ponovno otkrivanje topline jednostavnosti, prijateljstva i solidarnosti što je prvotni poziv Božića.

Nakon što se s poruke Kristova rođenja sve naslage materijalizma i hedonizma maknu, on postaje prigoda za prihvaćanje, kao osobnoga dara, poruke nade koja proizlazi iz otajstva rođenja maloga Boga.