četvrtak, 29. listopada 2015.

U Dragunji mnogo dragih ljudi


Župa Dragunja, zajedno sa svojim selima, smjestila se podno planine Majevice u sjeveroistočnoj Bosni 20-ak kilometara sjeverozapadno od Tuzle u pravcu Srebrenika.  Mlada je to vjernička zajednica s oko 1 400 duša koja će sljedeće godine proslaviti 30 godina od osnutka župe posvećene sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću. Ni po čemu se ne izdvaja od ostalih u tom kraju, ali ipak krije nekoliko posebnosti. Nažalost, jedna od najeksponiranijih u posljednje vrijeme je problem rekonstrukcije infrastrukture nakon klizišta prouzrokovanih padalinama u svibnju...


I Dragunja spada u zabačena mjesta do kojih je teško doći bez uputa mještana. Iako se filijalna crkva vidi s regionalne prometnice, da bismo došli do one župne morali smo se malo „pomučiti“ s nekoliko pogrešnih skretanja. Kad smo napokon, uz upute prometne policije, došli na naše odredište imali smo što vidjeti. Brdo s lijeve strane ceste, nasuprot crkve, potpuno se urušilo, a crkva s desne strane, na maloj uzvisini, kao da je klimavo stajala pored nekoliko manjih klizišta dok je oko nje užurbano radilo desetak ljudi.

Klizišta progutala čitavo brdo

„Hvaljen Isus, što se to radi“, pozdravismo veselo i uposleno društvance. „Uvijeke, mladići. Evo sređujemo crkvu za krizmu, kosimo i popravljamo klizišta“, reče jedan od radnika. Zanimalo ih je jesmo li iz općine ili neke druge institucije da slikamo i ostala klizišta u mjesnoj zajednici. U tom trenu se pojavi i župnik vlč. Pejica Majić koji nas je predstavio kao novinare i odmah, što bi se reklo „u kost“, upoznao s posljedicama obilnih kiša.

„Najbitnije je da su klizišta stala. Bilo je baš kritično. Vidite ovu zemlju tamo suprotno od crkve? Brdo je bilo tu i više ga nema. Imali smo i nekoliko klizišta oko crkve i župne kuće, ali na svu sreću to je sada stalo i, evo, popravljamo. Općina je sanirala klizišta najbliža župnoj kući, stavili su kamenje, škarpirali i sredili teren. Potrebno je uraditi drenažu i potporne zidove. Za sada kuća nije ugrožena“, rekao je vlč. Majić i naglasio kako je 15-ak dana morao izbivati iz župnog stana jer je postojala opasnost urušavanja objekta, ali sada je sve pod kontrolom.

„Može se reći da ni crkva ni župna kuća nisu stradali“, kazao je vlč. Perica jer su klizišta odnijela „samo“ dio platoa ispred crkve, uništila ogradu i razrovala put oko župne crkve dok su zdanja ostala čitava. Razgledajući klizišta i do sada sanirano dragunjski župnik nam je prepričao najdramatičniji dan.
„U četvrtak, 15. svibnja, ujutro pokrenula su se klizišta u župi Dragunja. Kad sam se probudio vidio sam da se zemlja pomjerila ispred i iza kuće. Plato ispred crkve je mnogo stradao. Pozvao sam geologe i krenuo da vidim što se događa kod vjernika. Geolozi su dolazili svakodnevno i ispitivali teren, ali općina nije učinila mnogo. Kod nas su stradala sela Donja Dragunja i Gornja Dragunja gdje je veliki dio kuća ostao odsječen nekih osam dana. Stradali su sela Čanići i Namlići i jedno groblje koje ćemo morati izmjestiti. Budući smo u ovim problemima nemam vremena krenuti s pravnim rješavanjem tog pitanja iako smo našli novu lokaciju. Prilaz drugom groblju je skroz uništen, do njega je nemoguće doći. Trenutno se sanira pa ćemo vidjeti što će biti. Najvažnije je pripaziti obitelji koje su ugrožene, a ima ih oko 30“, rekao je vlč. Majić opisujući najdramatičnije dane u ovoj župi.

Mise u filijalama i vjerski sinkretizam

Nakon razgledanja štete od klizišta razgovor o uobičajenim „župnim stvarima“ nastavili smo u uredu. Saznali smo kako jedan dio župe pripada općini Tuzla, a drugi dio općini Srebrenik što stvara određene probleme kada treba rješavati problem infrastrukutre i pomoći općine mjesnim zajednicama.
Dragunja se sastoji od Čanića, Dragunje Donje, Dragunje Gornje, Drapnića, Straže, Krušika i Namlića. U dvije filijalne crkve, u Straži i Čanićima se nedjeljom slave mise koje su veoma posjećene. Prema župnikovim riječima u Straži nedjeljom vjernici zaključavaju svoje kuće i čitave obitelji idu na misu. Nitko ne ostaje doma osim ako baš mora.
„Budući je jedna misa nedjeljom ipak premalo, preko radnog tjedna sam uveo utorkom u Straži i petkom u Čanićima euharistije. Radnim danom nikad ne bude manje od 30 osoba na misi“, rekao nam je župnik te dodao kako je iseljavanje najveći problem u župi iako nije bilo izravnih ratnih sukoba, protjerivanja ili razaranja. Kao što se zna, ovdje Hrvati i Bošnjaci nisu ratovali međusobno, a bojišnice prema srpskim položajima nisu bile blizu Dragunje.
„Župa ima oko 1 400 ljudi, ali tendencija je iseljavanja. Prikaza radi imamo uskoro krizmu dvoje krizmanika od devet, odmah odlazi u Njemačku. Ovdje u ratu nije bilo ratnih razaranja, ovo je dio koji je bio pošteđen sukoba u tom segmentu, ali su muškarci išli u vojske. Nije bilo nacionalnog naboja što je izuzetno pozitivno jer nisu činjeni zločini, a danas je sve 'mlako', nema nacionalnog identiteta pa ni vjerskog“, naglasio nam je jednu od posebnosti ovoga kraja naš sugovornik. Zanimljivo je spomenuti kako ove godine nije bilo prvopričesnika zbog „prebacivanja“ na devetogodišnje školovanje i ranijeg polaska u školske klupe pa su djeca premlada za sakrament pričesti.
Prema župnikovim riječima među pukom postoji određena vrsta vjerskog sinkretizma što ga izuzetno muči. Na pitanje o čemu je riječ, jer nam nije bilo jasno, župnik odgovara da vjernici često ne mogu pravilno razlučiti što je katoličko, što je tradicija katoličke vjere, a što je nešto tuđe i to onda uključuju u sastavni dio vjerničke prakse. Zanimao nas je konkretni primjer. Vlč. Majić nam je potom objasnio da se neki župljani npr. mole u položaju u kojem se mole muslimani, mnogo drži do izvanjskoga te starog oblika procesija kod sprovoda.

Dragi, dragi ljudi

Još jedna specifičnost župe je činjenica o postojanju 15 sakralnih objekata, tri crkve, osam grobalja i nekoliko zavjetnih kapelica koje vjernici sami održavaju, a najmanje jednom godišnje se kod njih slavi sv. misa. Inače, Dragunja je dala pet duhovnih zvanja, a za sada nema kandidata za sjemenište i bogosloviju.
„Pokušao sam organizirati zborove i ujediniti ih u jedan, ali je bilo teško i prenaporno. Osim toga što su velike udaljenosti između župne i filijalnih crkava, dragunjski kraj ima stvarno lošu pjevačku tradiciju što je meni zaista bilo čudno jer sam došao iz Borovice gdje je pjevanje uobičajeno i raskopno“, komentirao je župnik stanje koje je zatekao.
„Tko pjeva zlo ne misli“, reći će netko. U Dragunji nisu možda raspoloženi pjevati, ali ne znači da tu ne žive dobri ljudi. Vlč. Majić kaže kako tu ima mnogo dobrih ljudi koji iznenade i oduševe u nevolji. Baš u vrijeme pokretanja klizišta dobio je oko 150 poruka i mailova od  župljana i iz dijaspore koji obećavaju pomoć i poručuju da se župnik ne boji jer nije sam.
„Zaista nešto što čovjeka oraspoloži i podigne nakon nesreća kojima svjedoči“, kazao je župnik

Pastoralna strategija

Potom nam je vlč. Majić objasnio svoju pastoralnu strategiju koja se mnogo temelji na radu s mladima. Budući da ima oko 40 ministranata s te strane izgleda kako nema problema. Tu je i desetak diplomiranih koji još traže posao, ali vrlo rado pomažu župnika. Postoji suradnja između župnog ureda i studenata u vezi s traženjem stipendija... Župa ima relativno dosta mladih obitelji, ali nažalost, kao što smo rekli, odlaze na Zapad, Njemačku, Austriju...
„Kad ljudi odlaze više me pogodi od prirodne nepogode. Ne možeš im reći: 'Ne idite', jer je u pitanju njihov život i njihove djece. Problem je što se to ne može zaustaviti“, rekao nam je župnik.
On pokušava stvoriti percepciju među vjernicima da je svećenik za narod i uz narod. To je izuzetno važno jer su skoro pola stoljeća u tom kraju svećenici bili persona non grata. Zbog komunističkog mentaliteta svećenik je bio nešto strano i daleko te osoba koja je bila bliska jako malom broju ljudi. Možda su neki koristili i termin „državni neprijatelj“.
„Želim im pokazati kako nisam ovdje da zidam, pravim kanale, potporne zidove nego da sam tu zbog njih da ih saslušam, da popričamo, da dam savjet, a ako ne budem znao dati savjet da pomognem koliko mogu. Svim svojim snagama pokušavam im pomoći. Ponekad dođem kući i zaspim u odjeći jer se nemam snage presvući i istuširati“, komentirao je župnik i naglasio kako je čest svećenički problem udaljavanje od ljudi kada, nezainteresiranošću za njihove probleme, vjernike otjeraju od sebe.

Sami svoji majstori

Naš domaćin kaže kako ljudi ovdje nisu imali ratnih problema u smislu da su morali ispočetka počinjati graditi uništene kuće i razorene domove. Budući je u tom kraju postojala jedna konstantnost razvijanja, u prvom planu su obiteljski problemi, rekli bismo svakodnevni, životni te svećenik treba biti uz ljude, poslušat ih, razgovarati... U svakom slučaju svećenik je, između ostalog, za to i školovan.
Važno je naglasiti kako nema nijedne katoličke kuće koja je zatvorila vrata za svećenika. Tako da se u sve kuće ulazi za vrijeme blagoslova: oko 480 obitelji.
„Neću pretjerati ako kažem da je ovaj kraj za cijeli dekanat i šire pojam dobre župe. Briga za svećenika i pomaganje župne strukture se podrazumijeva. Sve što vidite ovdje od objekata u 95% slučajeva vjernici su izdvajali od sebe za to. I sada će ponovno krenuti izdvajati i graditi  kako bi se sanirala klizišta“, naglasio je naš sugovornik.

Vjernički život na župi

U dragunjskoj vjerničkoj zajednici se redovito održavaju klanjanja, molitva krunice te pučke pobožnosti. Kad nema župnika vjernici sami otvore crkvu, izmole litanije... Križni put je izuzetno posjećen kao i zornice u adventu koje se slave u 6:30 h, iako bi župnik volio da su ranije, ali to ne odgovara vjernicima. Kao i u ostalim župama koje imaju filijalne crkve i ovdje se javlja problem što vjernici okupljeni oko filijale rijetko dolaze u središnju crkvu.
„Teško je dati do znanja onima u Straži i Ćanićima da je ovdje njihova župna crkva, to je problem sa svim filijalama. Pokušavam za Tijelovo ujediniti sve mise u jednu te imati procesiju do kapelice sv. Ante“, istakao je dragunjski župnik.

Unutrašnjost crkve

Nakon razgovora, razgledali smo župnu crkvu. Sasvim je to obična seoska crkva koja se jedino ističe zanimljivim rješenjem oltara. Uobičajeno je vidjeti oltar, ambon i ostale elemente urađene u bijelom kamenu ili nekom drugom elementu, ali u Dragunji sve je od drveta. U zidu iznad oltara arhitektonskim rješenjem svjetlost formira križ, a s desne strane nalazi se slika sv. Leopolda Bogdana Mandića. Prema župnikovim riječima planira se izgradnja Leopoldove ispovjedaonice po uzoru na onu u Italiji.

Filijala u Straži i radišan narod

Potom smo sjeli u automobil i odvezli se u selo Stražu. Dug je bio put po uskim i klizištima izranjavanim putovima. Vjerojatno Dragunja spada u red prostorno najvećih župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Možda njezine crkve nisu velike, vjernika nema mnogo u usporedbi s drugim župama, ali su razdaljine između crkava zaista velike, više od deset kilometara. Kada se tomu doda činjenica kako je put loš i krivudav s mnogo uzbrdica jasno je zašto vjernici u filijalama nerado dolaze u župnu crkvu. 
Kad smo došli u Stražu primijetili smo da nema klizišta te da je skoro svaka površina zasijana.
Saznali smo kako je cijelo selo na kamenom tlu pa nije bilo problema s klizištima. Također, Straža ima jako dobru vodu pa je ljudi uzimaju i nose u druga sela. Vjernici su izuzetno srdačni te je župniku i nezgodno reći kako je Straža bolji dio ionako dobre župe.
Selo ima 150 kuća i oko 70 domaćinstava koja stalno žive tu, sa 130 župljana. Mala je to brojka s obzirom da je prije rata bilo oko 900 stanovnika. Nažalost, sve je otišlo i odlazi za boljim životom, ali desetak ljudi se već vratilo kad su zaradili mirovinu. 

„Ljudi su veoma vrijedni, žive od zemljoradnje. Iako mnogi imaju djecu po dijaspori koja pomaže, mnogi i dalje 'vrte' i rade. Dovoljno je samo pogledati krajolik Straže i vidjeti da je skoro sve zasijano“, objasnio nam je župnik dok smo čekali našeg sugovornika Srećka Marjanovića.
Riječ je o povratniku iz Austrije koji je pokrenuo pitanje izgradnje asfalta kojim smo došli do crkve. Često pomaže zajednici možda i na uštrb svoje obitelji. Nakon upoznavanja s njim zanimalo nas je li to istina.
 „Ja sve što uradim u ovome mjestu to je za mene i moju dušu. Volim svoje selo i svoj kraj. Bio sam u Austriji, ali sam se vratio s obitelji ovdje i otvorio sam trgovinu i tako se bavim različitim stvarima, sve za dobrobit zajednice. Ne volim župnika hvaliti pred njim samim da se ne bi pokvario, ali dobar nam je. Ne mogu se požaliti na posljednja tri župnika koja smo imali, sa svima sam imao dobre odnose. Ponekad pomislim da sam se prevario što sam se vratio, a onda mi se nešto dobro dogodi pa povučem to mišljenje. Imamo tu radnju, djeca idu u školu i lijepo nam je“, rekao je Srećko. Nakon opuštene priče i razgovora ispred filijalne crkve pokušao nam je objasniti kako da dođemo do našeg sljedećeg odredišta, ali to je druga priča...

I što reći na kraju? Vrijedan i radišan kraj koji polako nestaje. Tu je, kako smo saznali,  lijepo biti svećenik. Prema riječima vlč. Majića posla ima jako puno tako da nema slobodnog vremena, ali se kroz komunikaciju i susrete s vjernicima čovjek odmara tako da pokušava biti njihovo osvježenje. Vjernici su spremni graditi  i surađivati, samo da se iseljavanje zaustavi...

srijeda, 28. listopada 2015.

Akademik Emilio Marin, bivši veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici: Novi „sveti dvojac“ obilježio je pola stoljeća i otvorio prozore i vrata za nova stoljeća


Katolička Crkva je 27. travnja 2014. dobila dvojicu novih svetaca - sv. Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. Razmišljajući o tomu tko bi ponajbolje mogao govoriti o dvojici papa, odmah smo pomislili na akademika Emilija Marina, bivšeg veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, koji Vatikan poznaje „izvana i iznutra“, a bio je među prvima do odra Ivana Pavla II. u Sali Clementini u Apostolskoj palači...



Dr. Marin je rođen u Splitu 1951. Diplomirao je 1973. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, četiri godine kasnije 1977. magistrirao je, a 1990.  doktorirao iz antičke povijesti i arheologije na Sveučilištu u Zagrebu. Kao gost predavao je na mnogim sveučilištima. Njegova bibliografija iznosi više od 500 jedinica. Od 2003. redoviti je inozemni član Francuske akademije znanosti i umjetnosti te dopisni član brojnih inozemnih ustanova. Inače je postao prvim Hrvatom kojega je papa emeritus Benedikt XVI. 2013. imenovao članom Papinskog povjerenstva za starokršćansku arheologiju.
S njim smo razgovarali o dvojici novih svetaca, osobnim sjećanjima na sv. Ivana Pavla II., Woytilinu pontifikatu i otvaranju Crkve za 21. stoljeće...

Veliki je dan za Katoličku Crkvu, ali i za čitav svijet, proglašenje svetima papa Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. Možete li za naše čitatelje usporediti dvojicu papa? Jedan je dobro poznat širem auditoriju s dugovječnim pontifikatom, dok je drugi poznat najčešće onim starijima...?

Usporedba dvaju novih papa svetaca nije jednostavna. Oni, čini mi se, nisu slični, ali jesu komplementarni, možda je u tomu i razlog odluke pape Franje da ih istodobno kanonizira. Premda su jedan i drugi skromna podrijetla, Ivan XXIII. je više seoskog, a Ivan Pavao II. gradskog, i odatle – premda su im životni putovi bili vrlo različiti, prvomu veći dio kroz papinsku diplomaciju, a drugomu kroz pastoral u njegovoj domovini – i jedan i drugi su očito imali dobro otvorene oči i nadahnuti Duhom shvatili su znakove vremena. To je bilo presudno za uspjeh, jednog tipa za prvoga, koji je otvorio vrata i prozore Rimske Crkve, drugog tipa za drugoga, koji je na njegovu nasljeđu globalno djelovao.

Koja Vas osobna sjećanja vezuju uz Ivana Pavla II.?

Ivan Pavao II. je, kako se to obično kaže, a i meni se čini da je to objektivno, obilježio naše najbolje godine, pa tako i meni: kad je postao Papa imao sam 27 godina, kad je preminuo 54. Kad je postao Papa, slušao sam tranzistorom izravni prijenos „Habemus Papam iz samotne mornaričke uvale Barbariga u Istri; kad je preminuo bio sam među prvima do njegova odra u ne prevelikoj, ali veličanstvenoj Sali Clementini u Apostolskoj palači. Koji curriculum vitae! To je razdoblje koje je saželo najbolje što sam mogao i znao dati: na sasvim osobnom planu, na planu starokršćanske arheologije i epigrafije, na području rimske arheologije i povijesti umjetnosti, u diplomaciji. Svi su dosadašnji bivši hrvatski veleposlanici bili akreditirani kod Ivana Pavla II., a ja sam od njih posljednji, kod njega akreditiran! Bio sam, štoviše, sa svetcem!

Kad  razgovarate s ljudima iz Crkve, ali i s osobama iz različitih društveno-političkih skupina, u kojem svjetlu danas oni promatraju Ivana Pavla Velikog?

Ljudi iz Crkve, naravno s velikim entuzijazmom, su doživljavali Ivana Pavla II., premda je bilo i onih koji su ga javno i žestoko, na svjetskoj sceni, pa i u neprimjerenim trenutcima, osporavali, primjerice Hans Küng, a bilo je i onih, i kod nas, koji su potiho i u četiri oka smatrali da nije više sposoban obnašati tu službu. Treći bi pak i anegdotalno znali reći da, premda više ne bi bio sposoban obnašati ni dužnost kapelana, za papinsku dužnost da nema boljega. Oni pak iz društveno-političkih skupina, ako izuzmemo u početku Politbiro (i u krajnjoj crti atentat koji nije nikad potpuno razjašnjen), bili su uvijek zainteresirani da se nađu u blizini te svjetske „ikone“, bilo u njegovu moćnom izdanju, bilo u vremenu fizičkog propadanja. Karizma je bila tu i bilo je dobro da neki odsjaj te karizme obasja i nekog političara. Možda jedini koji su se, po mojem mišljenju, nažalost, oduprli tom zovu, bili su povjerenici Nobelove nagrade za mir: uskratili su mu je!

Papa Woytila je uputio mnogo poruka za ljude u BiH i Hrvatskoj tijekom svojih posjeta tim zemljama. Možete li se osvrnuti koje su se najviše urezale u pamćenje hrvatskog naroda?

Bosna i Hercegovina, ali i hrvatski narod u cjelini pamtit će sv. Ivana Pavla II. više nego ijednog dosadašnjeg papu, a moglo bi se razložno pretpostaviti, više nego ijednog u nadolazećoj budućnosti. Osim onih općih razloga koji vrijede i za svijet u cjelini, za Katoličku Crkvu, naravno posebno, jasno je kako je to i zbog njegove uloge u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Njegova je neprolazna zasluga, međutim, i u tomu, da nam je dolazio kad nam je bilo najteže i u tim trenutcima kada se odlučivalo o našim opstojnostima. Bio je sigurno opredijeljen za čovjekoljublje, ali je i imao stratešku viziju koja je izvirala iz stoljetne povijesti.

Mnogi će reći kako je „Papa iz Poljske“ otvorio Crkvu svijetu te ju uveo u treće tisućljeće. Koliko je to zapravo istinito za Crkvu danas i u čemu se to ogleda?

Poljski Papa nesumnjivo je imao neki tip „fiks-ideje“ da uvede Crkvu u III. tisućljeće. Vjerujem da je to shvatljivo upravo zbog njegova poljskog podrijetla, iskustva nacizma i komunizma i velike želje da se sva zla ostave u prošlosti. Činjenica da su ulascima u novo tisućljeće, u povijesti kršćanstva pridavali posebni značaj, pokazuje da se na takvu tradiciju oslonio i Wojtyła. Čisto ljudski govoreći, sigurno mu je taj cilj davao i veliku osobnu snagu da svladava brojne i očevidne zdravstvene nedaće. Mislim da je i zbog toga imao sreću doživjeti ostvarenje tog velikog cilja, da sad mi smrtnici ne ulazimo u planove Providnosti.

Kakav je bio odnos pape Franje i emeritusa Benedikta XVI. prema prethodniku i novom svetcu papi Woytili? Zašto nisu uzeli njegovo ime za svoje i dodali mu sljedeći rimski broj?

Koliko se meni čini, postoji neminovna razlika između odnosa Benedikta XVI. i pape Franje u odnosu na Ivana Pavla II. Ona proizlazi iz različite pozicije koji su oni imali za vrijeme dugog pontifikata. Bergoglio je sve to vrijeme bio daleko od Rima i u pastoralu. Ratzinger je naprotiv pontifikat proživio u Rimu, na mjestu pročelnika Kongregacije za nauk vjere i, dakle, u svim crkvenim stvarima, kao desna ruka Wojtyłe. Iz tih pozicija dolazi i ocjena, recimo to tako, Franje kao outsidera i Benedikta XVI. kao insidera. Ukoliko su i jedna i druga bile u prilog kanonizacije, kao što i jesu, tim bolje, to je znak da je viđeno različitim mjerilima postignuta opća ocjena o svetosti. To po sebi ne mora značiti da bi oni u svemu trebali slijediti, odsad svetog, Ivana Pavla II. Razlikovanje je počelo, naravno, s imenom. Kao što znamo, ni jedan ni drugi nisu uzeli njegovo ime. Nomen est omen = Ime je znak. Kako sam se u jednoj prilici već izrazio, čini mi se da je Ratzinger osobno toliko skroman da se ne bi bio ni usudio uzeti ime Velikog pape, on koji se definirao, od prvog dana pontifikata, kao ponizni radnik u Gospodnjem vinogradu. Rekao je bio sudionik konklava pariški kard. Lustiger da su očekivali „Ivan Pavao III.“, te da ih je izbor imena zatekao. Ima jedna jasna razlika koju je sam Benedikt XVI. podcrtao naglasivši da on nije mistik. Poznato je da je imao rezerve prema velikim svjetskim okupljanjima mladih, ali mi je isto poznato kako nije imao problema kad je doživio o tome papinsko iskustvo, da kaže kako zapravo nije bio u pravu, pa je s istima, započetim od svojeg prethodnika, i nastavio.

Mnogi su od trenutka smrti Ivana Pavla II. bili uvjereni u njegovu svetost. Što mislite je li usklik „Santo subito“ imao učinka na proglašenje svetim?

„Santo subito!“ je sigurno mogao utjecati, bio je to vox populi, nešto je sigurno tog jutra moglo biti i organizirano, ali svjedočio sam da je glavnina orijentacije bila pouzdano autentična i proživljena od naroda. Naravno da je bilo znakovito kad je tadašnji dekan Kardinalskog zbora Joseph Ratzinger, premda je mogao svojim glasom pomoću mikrofona nadjačati „santo subito“, pustio da se on dugo razlijeva Trgom sv. Petra. Bio je to promptni pravorijek dotadašnjeg čelnika sv. Uficija.

„Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti“, rekao je sv. papa Woytila jednom prilikom. Jesmo li svjesni važnosti ovih riječi pogotovu danas kada tehnologija sve više napreduje i miješa se u sve segmente ljudskog života?

Kultura življenja i suglasje s velikim principima bila je jedna od velikih tema Ivana Pavla II. On je u tomu vidio nužan znak jednakosti. Pretpostavljao je, rekao bih, jedinstvo između poštivanja prirode i zaštite tog Božjeg djela stvaranja. Poštivanje života od samog početka. Smatrao je da nekakva „tehnologija“ ne može u to ući. I meni se čini da je nužno postaviti neka ograničenja. Međutim je činjenica da je i tako glasovito Katoličko sveučilište, kao što je Leuven, imalo potrebu da, usred njegova posjeta tom sveučilištu, naglasi kako se znanost mora razvijati bez ikakvih ograničenja.

Kao jedno od većih čuda koje je Ivan Pavao II. učinio za života spominje se i pad komunizma. Zanima nas je li moguće ocijeniti koliki je njegov utjecaj bio na političke procese koji su se događali pred pad Berlinskog zida.

Pad komunizma. Da, uspio je tu Ivan Pavao II. Teško je kazati koliko je to njegova zasluga, ali da jest i njegova, nedvojbeno je. Bila je tu i ekonomija, bio je i zamor materijala, bio je i Ronald Reagan i američke rakete, bio je i Gorbačov... Međutim, Ivan Pavao II. se ne s manjim intenzitetom, možda s nešto manjim žarom, borio i protiv kapitalizma kakav je sad zavladao svijetom. Tu je očito bio manje uspješan. Borio se protiv ratova koje je potaknuo suvremeni svjetski sustav. Najbolje je poznata njegova borba protiv rata u Iraku, do posljednjeg trenutka. Kad su naime i zadnji mirotvorci digli ruke, on je poslao svojeg kardinala za specijalne zadatke Rogera Etchegaraya da pokuša posredovati kod Sadama Huseina.

„Ekološka kriza je ponajprije kriza morala i zbiljski prijezir spram čovjeka“, čuvena je izreka pape Ivana Pavla II. kojom je komentirao odnos čovjeka prema prirodi. Recite nam čini li se kako ne postoji segment ljudskog života o kojemu sv. Ivan Pavao II. nije razmišljao i govorio?

Da, s tim je usko vezana i ekološka kriza i kriza morala, i o tomu je govorio... Doista je njegovo nasljeđe ogromno. Ono što je bitno, dodao bih jest i ovaj izvrstan „dvojac“ koji je stvorio papa Franjo. Naime, u katoličkoj liturgiji često molimo ili zazivamo neke „blizance“, počevši od sv. Petra i Pavla, do primjerice sv. Kuzme i Damjana. Evo, sad je pred nama ovaj novi sveti dvojac, „blizanci“ koji su obilježili pola stoljeća i otvorili prozore i vrata za nova stoljeća. Da je njihova karizma, predanost i osobni integritet neupitan, znali smo svi i prije ove kanonizacije. Ipak, u ovom svečanom i slavnom trenutku, pogledajmo i ponešto izvan njihovih osoba, pogledajmo u sredinu i u društvo. Stjecajem okolnosti bio sam tjedan dana prije kanonizacije u Poljskoj, a na sam dan kanonizacije u Belgiji.
U rodnom mjestu Karola Wojtyłe, Wadowicama, bio sam na Veliku subotu. Doživio sam obred paljenja ognja i uskrsne svijeće upravo pred crkvom koja je do njegove rodne kuće, koja je pak rekonstruirana na način da je postala muzej. Pročelje crkve bilo je u znaku novog svetca! Na dan Uskrsa bio sam u Krakovu: bio sam u njegovoj katedrali na povijesnom Wawelu, ispred koje sam pozdravio njegova „vječnog“ tajnika, sada nadbiskupa metropolita kard. Stanisłava Dziwisza, šetao sam ulicama njegova grada i bio sam ispred njegove nekadašnje rezidencije, gdje sam u prizemlju razgledao izložbu o novoizgrađenom Centru Ivana Pavla II „Ne bojte se!“ Stajao sam dugo pred portalom nadbiskupske rezidencije nad kojim je prozor, odakle se prvi put spontano, a prigodom kasnijih dolazaka iz Rima u Krakov, namjerno, kasno u noć, okupljenima pred njim, neformalno obraćao Ivan Pavao II. Nakon njega taj je prozor otvoren samo još jedanput, za pohoda Benedikta XVI. koji je to, da se i on obrati s „poljskog“, a ne samo s onog službenog „rimskog“ papinskog prozora, bio doživio vrlo emotivno. Ako se sve to prijeđe, ako se obiđe i krakovska okolica, ako se posjeti i Auschwitz, ako se osjete i nedoseziva prostranstva prema sjeveroistoku, ako se sjeti Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta, onda nema nikakve zagonetke i nedoumice u tome kako je i odakle crpio nadčovječansku snagu Papa, stigao „iz daleka“, kada je dobio katedru sv. Petra. I stari je mudrac antičkog svijeta govorio: daj mi točku i pokrenut ću svijet. Wojtyła je dobio rimsku točku i sa svojim značajem i značenjem – koje je bilo iskaljeno u Novoj Huti, a provjereno i u Njemačkoj i u Americi, pa je stoga i bio snažno podržan – pokrenuo je svijet.
Doista, za čovječanstvo, ne samo za katoličanstvo, ako se priupitamo koja je najjača Wojtyłina poruka, mislim da je bila ta koju je s pravom ponio i novi Centar u Krakovu: „Ne bojte se!“ Da, ali da se ne bi bojalo, valja biti uvjeren da smo na pravom putu. Ali valjalo bi imati i neko znanje o pravom putu. Naime, ako smo na lošem putu i ako se ne bojimo, slijed može biti katastrofalan, okolnosti mojeg posjeta, mjesta sjećanja koja sam spomenuo, neprestano nas podsjećaju. Dakle, ipak sve ide na onu stranu da neke točke i neka ograničenja moraju biti zadana i neupitna.
Međutim, ako je osoba nedvojbeno velika, ako je sad čak i za Rimokatoličku Crkvu sveta, što je s njezinim djelom, što je s Crkvom kakvu nam je ostavila, može li se ocjena o njoj odvojiti od ocjene o njezinu poglavaru? Sudeći po onomu što se može doživjeti u poziciji, u odnosu na Rim, suprotnoj od Poljske, ne samo u zemljopisnom smislu, može i mora. Premda smo možda time zatečeni, ali to jest jedini izlaz, ako će Ivan Pavao II. biti svet i u Belgiji. Naime, u toj se, do prije nešto više od tridesetak godina posvema katoličkoj, zemlji Rimokatolička Crkva urušila. U vremenskom razdoblju koje odgovara onom u kojem je bila provedena reformacija, sada nije stvorena nikakva nova vjerska zajednica, ali je II. vatikanski koncil koji je bio sazvao Ivan XXIII., i na kojem je jedan belgijski kardinal bio među najzapaženijim protagonistima, zapravo doživio poraz, upravo u vremenu Wojtyłina pontifikata. Ostala je, srećom, samo mogućnost za „sol zemlje“, kako bi rekao Ratzinger. I stoga, unatoč svemu, moramo biti optimisti. I da nas u tom ozračju štite sveti Ivan XXIII. i Ivan Pavao II.!

ponedjeljak, 26. listopada 2015.

Glas razuma i svjetlo u mraku produkcije reality emisija


U proteklih 15-ak godina TV ekrani diljem svijeta zapljusnuti su tzv. Reality emisijama u kojima se prati svakodnevni život ljudi na jednom mjestu u unaprijed zadanom vremenskom roku. Ovaj trend, što je inicijalno započet u Nizozemskoj i SAD-u, gotovo trenutačno je našao plodno tlo na Balkanu. U zemljama s visokom nezaposlenošću, lošom političkom situacijom te mnoštvom crnih kronika Veliki brat, Farma, Maldivi i Parovi postali su bijeg od stvarnosti za milijune ljudi. Svjetlo u tunelu je pokrenuta peticija protiv najezde takvih programa koji su preplavili televizijsku ponudu.


Protivnici ovog tipa zabave pokrenuli su u Srbiji internetsku peticiju kojom se traži zabrana ovakva sadržaja. U kratkom vremenu prikupljeno je više od 80 000 potpisa, a u peticiji Srbija protiv Farme, Parova i VB-a iznosi se kako se potpisnici protive „bludu, nemoralu, šundu, kiču, zaglupljivanju naroda i propagiranju pogrješnih vrijednosti, te traže ukidanje svakog oblika reality emisija i njihovo slobodno emitiranje“.
Prosvjedi s interneta krenuli su i na ulicu pa su mladi glazbenici mini koncertom na Trgu Republike u Beogradu poslali poruku protiv reality show programa koji su "okupirali" ekrane.
"Hoćemo kulturu, a ne rijaliti", pisalo je na transparentima dok su mladi umjetnici davali izjave kako moraju "spasiti Srbiju".  

Peticija je samo korak naprijed

Jasno je da se peticijom i koncertima neće puno postići, pogotovo ne odmah, jer gledanost takvih emisija raste iz dana u dan. Posljednja mjerenja gledanosti programa pokazuju da je čak 40% gledatelja u Srbiji pratilo useljenje "farmera", dok ostale emisije sve zajedno nisu imale toliko gledatelja. Peticija je samo prvi korak u ograničavanju takvih emisija te barem izbacivanju iz udarnih termina.
Netko će pomisliti kako je to samo problem istočnih susjeda, što je i bila istina sve do pojave kablovskih operatera koji u ponudi imaju skoro sve srbijanske programe. Jasno je kako je masovnost kabel operatera razbila fizičke barijere koje su nosile „brda i planine“ te udaljenosti od TV odašiljača u susjednim državama.
Kada se razmisli o napretku tehnologije i mogućnosti praćenja takvih emisija na internetu te zbog sličnosti jezika, jasno je da osim građana BiH, Hrvatske i Crne Gore rijalitije gledaju i Bugari, Makedonci te Slovenci. Stoga je sasvim opravdano reći kako je problem globalni i nije vezan za nacionalne granice.

 Što je reality show?

Big Brother (Veliki brat) iznimno je kontroverzni televizijski program. Prvo izdanje ove emisije prikazano je u Nizozemskoj 1999. na TV postaji Veronica. Naziv programa potječe od pojma kojim se označava „veliki i dobri“ vođa revolucije, zapravo diktator iz romana 1984. Georgea Orwella, koji je sveprisutan i ima potpunu kontrolu nad svojim podanicima, bilo u javnom ili privatnom životu. U knjizi nikada nije objašnjeno je li Veliki brat zapravo stvarna osoba ili samo pojam za kontrolu masa...
Veliki brat u našem vremenu prati skupinu ljudi koja živi u kući izoliranoj od vanjskog svijeta pod budnim okom televizijskih kamera i mikrofona. Kamere su uključene 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, a gledatelji imaju priliku pratiti živote stanara. Jednom tjedno oni predlažu (nominiraju) dva kandidata za izbacivanje iz kuće, a publika glasovanjem odlučuje koga od njih treba eliminirati iz programa. Glasovanje se naravno plaća, a što je emisija popularnija, bit će više novca za fond nagrada i producente. Pobjednik je onaj tko preživi sva glasovanja i ostane posljednji u kući.
Pravila o nominacijama, izbacivanju i izlascima iz kuće su promjenjiva, kao i mnogi drugi detalji u originalnom formatu Big Brothera, a moguće je i mijenjanje imena emisije te lokacije snimanja. Reality show obično je natjecateljskog karaktera, a cilj je steći popularnost kod gledatelja te u konačnici osvojiti nagradu. U njemu mogu sudjelovati potpuni anonimusi, posrnule zvjezdice željne vraćanja stare slave te poznate osobe iz svih sfera društva pa čak i iz kriminalnog miljea te suda za ratne zločine...

Haaški cirkusant ponovno na ekranima?

U emisijama takvog karaktera događa se fizičko nasilje, seks uživo, međusobno ponižavanje „farmera“, elementarno neznanje o pitanjima iz osnovnog obrazovanja, vulgarnosti različitih vrsta... Osim toga, mlade djevojke mogu saznati kako i gdje da ugrade silikonske implantate, kako da započnu sumnjivu manekensku karijeru i općenito kako da od nepoznate osobe s dna radeći sve i svašta, postanu "netko"...
Analizirajući ove programe i to samo pomoću naslova iz novina i internet portala, može se saznati koju su glupost ovoga puta izvalili opskurni likovi koji su bili optuženi za ubojstva, silovanja, robovlasništvo te dame sumnjivog morala koje nisu završile ni srednju školu.
Svake godine otprilike u isto vrijeme počinje cirkus s "pjevačima", "umjetnicima" i svim ostalim likovima „s ruba pameti“ koji ni sami ne znaju koja im je svrha i profesija u životu, a sve je začinila vijest da ove godine predsjednik srpskih radikala, haaški optuženik Vojislav Šešelj također „nastupa“. Za Haag je bolestan, ali za TV ekrane nije!
Pametnom dosta, potpišite peticiju na web-stranici peticije24.com i pokušajte sudjelovati u smanjenju ludosti na TV ekranima.