Ponosi se njima i ljubomorno ih čuva. Neki su danas u svakidašnjoj upotrebi, a drugi su izumrli. Običaji Divan, Prošnja cure, Gredica, Popija i Ispraćaj kuma te Svatovske pjesme govore o neizmjernoj ljubavi prema svome zavičaju...
Mnoštvo kanala
Samo 137 kilometara zračne linije od Sarajeva, u ravnicama Bosanske Posavine nalazi se Domaljevac. Svoje mjesto je našao na sjeveroistoku BiH, na pola puta od Bosanskog Šamaca do Orašja u središtu Županije Posavske, tik uz Savu i granicu s Republikom Hrvatskom. Kroz njega prolazi regionalna cesta Orašje - Bosanski Šamac. Područje je ispresijecano mnogim kanalima kao što su: Ivakovica, Demerovača, Runski, Bočanski i Guniški kanal. Na ovim prostorima je karakteristična umjereno-kontinentalna klima koja se odlikuje velikom količinama padalina, dosta toplim ljetima i vrlo hladnim zimama.
Domaljevac ima dovoljnu količinu vode i na površini i u podzemlju, a poznat je i po geotermalnom izvoru vode koji odlikuje sumporna voda s izlaznom temperaturom od 86 ̊C.
Područje na kojemu se nalazi Domaljevac nekoć je bilo pod Panonskim morem. Povlačenjem tog mora stvorili su se riječni tokovi i močvare koje su stvarali nanose pijeska, šljunka i ilovače. Područja oko Domaljevca su veoma bogata: vrbom, topolom, hrastom, jasenom, klenom, bagremom, brijestom, te plantažama šibovog pruća. Pogodan kraj za poljoprivrednike i sve one koji vole zemlju i prirodu!
Prvo spominjanje Domaljevca
Poznato je po darovnici hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. da je već 1244. ovaj kraj bio naseljen. Dugo poslije, tek 1463. ponovo se spominje domaljevačko područje za vrijeme osmanskog vojnog pohoda i propasti Bosanskog kraljevstva.
Ime sela Domaljevac (Domanovci) prvi put se spominje tek 1548. i dovodi se u vezu sa zvorničkim Sandžak-begom koji je tada pozivao vlaške knezove da nasele pusto pogranično područje sa svojom rajom, obećavajući im velike porezne povlastice. Nakon tih dokumenata, o Domaljevcu dugo vremena nema nikakvih podataka. Stanovništvo je bilo stočarskog karaktera i vrlo migraciono, zbog čestih poplava.
Prije posljednjeg rata Domaljevac je pripadao općini Bosanski Šamac. Bio je najveća mjesna zajednica te općine. Poslije rata, Daytonskim sporazumom, naseljeno mjesto Domaljevac je postalo sastavnim dijelom općine Domaljevac - Šamac. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. imao je 4.152 stanovnika.
Predivne kuće i lijepo uređeno crkveno dvorište
Ulazeći u naselje nije moguće promašiti crkveni zvonik za koji smo kasnije saznali da je visok čak 42 metra. Vozeći se cestom prema crkvi zamijetili smo brojne prelijepe kuće uređene prema svim modernim standardima. Očito je jak utjecaj zapadnoevropskih stilova gradnje te stroge pedantnosti koja je zasigurno ovdje došla s prvim gastarbajterima i povratnicima.
S obzirom na sve što su prošli kroz povijesti, Domaljevčani danas, izgleda, dobro žive. Grade moderne i funkcionalne kuće, uređuju vrtove, sade cvijeće, gaje predivne travnjake, ukrašavaju terase... Kuće su dovršene, ne kao u drugim krajevima bez fasada. Pozornost se daje toplotnoj i zvučnoj izolaciji, modernim bojama fasada, divnim stazama... Svaka kuća vrijedi pravo bogatstvo i ima svoju priču. Naravno, ispred kuća su novi automobili.
Samo crkveno imanje uljepšava uređeno dvorište te brojno zasađeno drveće. Dok smo čekali da župnik fra Pero Baotić izađe pred nas zamijetili smo s desne strane crkve dvometarski brončani kip sv. Ane. Na njemu piše kako ga je izradio akademski kipar Slaven Miličević, 2000., a postavili su ga mještani sa svojim svećenicima „ujacima“ fra Perom i fra Antom.
Na lijevoj strani se također nalazi brončano raspelo približno iste visine kao i kip sv. Ane. Njega je napravio Ivan Križanac.
Djelomično raseljena župa
Nakon kratkog upoznavanja s fra Perom ispred crkve razgovor smo, kako i dolikuje, nastavili u župnom uredu. Fra Pero je na ovoj župi od 2003., a za vrijeme rata bio u Breškama kod Tuzle, pa u Hrvatskoj Tišini. Narod u Domaljevcu ga je dobro primio. U župi, osim njega, djeluje i župni vikar fra Marijan-Mija Oršolić te tri časne sestre franjevke: s. Jela Dubravac, katehistica, s. Laurencija Tikvić, kuharica i s. Anđa Ćurić, spremačica.
Razgovarajući smo saznali da ukupno domaćinstava u Domaljevcu ima nešto više od 1.000. Župa ima skoro 4.000 vjernika, međutim više od 850 njih uopće ne živi na teritoriju župe, tako se može reći da u župi stalno boravi oko 3.100 vjernika. Postoje i oni koji povremeno ili privremeno rade u inozemstvu. Svi oni koji nisu na teritoriju župe svoje prebivalište imaju u Hrvatskoj, Njemačkoj ili Austriji, a povremeno dolaze u Domaljevac.
Pokušavajući dočarati koliko je veliki broj vjernika koji ne žive u ovoj župi, a tu su obitavali prije rata, fra Pero otvara arhivnicu i pokazuje nam veliki svežanj fascikli govoreći: „Ovo je jedna župa izbjeglih.“
„Dakle, oni ne žive u Domaljevcu nego dolaze, ali vrlo rijetko, npr. za sv. Anu kad nam je patron. Ovdje su im kuće, a možemo ih zvati vikendice. Zapravo, ne možemo ih zvati ni vikendicama jer se i u njih češće dolazi. Mnogi ne dolaze nikako ovamo, pa čak i svoje roditelje pozovu k sebi na Zapad prilikom Uskrsa i Božića. Broj župljana stalno varira jer neki odlaze, drugi dolaze, iako se ti brojevi ne mogu smatrati pouzdanim, osim u trenutku popisa. Veliki problem je što, prema popisu, ima više ženskih nego muških župljana te ima mnogo onih koji žive sami. Samaca ima skoro 40, dok je samica i udovica više od 200. Posljedica je to jednog svjetskog i ovog Domovinskog rata“, rekao nam je župnik komentirajući broj vjernika u Domaljevcu te dodao da su na križnom putu poginule 63 osobe s teritorije današnje župe, a za vrijeme čitavog Drugog svjetskog rata njih 96. Posljednji rat je odnio 43 života. Velike su to brojke i za mnogo veće župe, složili smo se s fra Perom.
Župnika muči i problem duhovnih zvanja. Naime posljednja mlada misa ovdje je bila 1979., a imaju samo četiri starije sestre s teritorija župe. Na sv. misu dolazi u prosjeku oko 800 vjernika (nedjeljom). Župnik smatra da taj broj nije zadovoljavajući, ali s obzirom na sve okolnosti, on je optimalan.
Župa je osnovana 6. kolovoza 1864., međutim četiri godine ranije je postala samostalna kapelanija diobom od župe Tolisa. Zaštitnik crkve je sv. Ana, a župi danas pripada samo mjesto Domaljevac. Crkvene matice se vode od 1860. Međutim, kronika župe se sustavno vodi tek od 1997.
Problem školskog vjeronauka
Fra Pero naglašava problem odgoja djece, navodeći podatak da ne predaje školski vjeronauk već tri godine.
„Nemam ništa protiv naših dragih laika teologa, ali me boli činjenica kada mons. Pero Jukić na predavanjima nama kaže, ne samo on nego i naš kardinal Puljić, kako je škola najbolja propovjedaonica, a meni je to uskraćeno. Shvaćam da ima onih svećenika koji ne žele raditi u školama, ali barem nama koji želimo biti u školi to bi trebalo omogućiti. Mi svećenici smo prozivani kao najodgovorniji za školski vjeronauk, a ja kao svećenik nemam pristup školi. Zbog toga nemam ni uvid u vjerski odgoj u školi. Vjeronauk predaje laik iz Šehera. On kontakta s nama svećenicima nema. Ne znam zašto je to tako, možda je momak stidljiv. Ja sam mišljenja da svećenik treba biti broj jedan za školski vjeronauk, a ako svećenik ne može predavati, onda treba tražiti laike“, komentirao je fra Pero tematiku predavanja vjeronauka u osnovnoj školi.
Prema njegovim riječima, još jedan nedostatak ovoga mjesta je nepostojanje srednje škole. Zato svi srednjoškolci idu u Orašje ili u čak u Županju te su domaljevački fratri uskraćeni za kontakte s njima.
„Župa ima jednu dvoranu za vjeronauk, međutim ona je neuvjetna: zimi je 'hladnjača', a ljeti je nemoguće izdržati u njoj“, kaže nam fra Pero i naglašava da je unatoč svemu organizirao župni vjeronauk. Djeca do osmog razreda dođu na vjeronauk subotom ili nedjeljom i župnik ih smatra svojim đacima. S njima obrađuje pojedine vjerske teme, makar i pola sata tjedno, kako kaže.
U župi se održavaju i mjesečni susreti bračnih parova. Može doći tko hoće, ali je slab odziv. Ljudi jednostavno nisu navikli mimo sv. mise dolaziti u crkvu i nemaju interes. Postoji i Frama ove župe, međutim župnik naglašava da ih često ne može okupiti. Nedjeljom poslije sv. mise svi se razbježe odmarati po kućama. Naš sugovornik smatra da će za desetak- dvadesetak godina biti bolja situacija kada današnja generacija mladih odraste i kad budu roditelji.
Treća crkva u ovoj župi
Nakon razgovora u župnom uredu prešli smo u crkvu i tamo govorili o povijesti. Prva crkva (zapravo kapela) u Domaljevcu je izgrađena 1859. i bila je od drveta, materijala koji je korišten za izradu starog toliškog župnog stana kada je bio srušen.
Druga crkva, od kamena, završena je i blagoslovljena 25. studenoga 1894., a bila je poprilično velika za to vrijeme. Imala je dimenzije 30x10 metara. Trećoj crkvi današnjeg izgleda „udareni su temelji“ 1979., a blagoslovljena je i u njoj je slavljena prva sv. misa na Božić 1987. Arhitekt crkve je bio Fuad Zukanović. Crkva je u obliku broda, a tlocrt je u obliku položenih kvadrata i sveukupno ima 600 kvadrata. Za vrijeme rata bilo je manjih oštećena od granatiranja, ali je sve sanirano. Župnik naglašava da je prilikom obnove loše urađena toplotna i hidroizolacija i smatra da je netko dobre novce uzeo, a napravio loš posao. Štedjelo se na svemu! Prema fotografijama koje nam je pokazao prilikom renoviranja otkriveno je da je veliki dio krova i zidova bio bez potrebitog stiropora i pratećih materijala. Zato je u crkvi bilo ili vruće ili hladno, a voda je često, zbog loše drenaže, pravila poplave. I to je sanirano, a drenaža je „odvučena“ 20-ak metara dalje.
Crkva je iznutra potpuno obojena te je sređen ulaz u nju kako narod ne bi po navici doslovno preko oltara i kroz župni ured ulazio u crkvu.
U crkvi se nalaze slike Put križa, ulje na platnu dimenzija 98x115 cm, rad akademskog slikara Marka Živkovića iz Osijeka; vitraj Raspeti Krist, dimenzija 100x320 cm iz 1991., rad Đure Sedera te još jedan njegov vitraj istih dimenzija: Sv. Ana.
Nakon obilaska crkve uputili smo se u župni stan na kratku okrjepu. U ugodnom razgovoru nam je pridružio i župni vikar fra Marijan. Razgovaralo se o mnogim temama: dijaspora, rad u inozemstvu, razlike između bh. Hrvata po podnebljima, hagioterapiji... Međutim, nas je zanimalo kako se proslavlja patron župe.
Slavlje za Sv. Anu
Sveta Ana je najradosniji blagdan Domaljevčana, a obilježava se 26. srpanja. Tradicionalno se slavi na osobit i za Domaljevac prepoznatljiv način. Uoči Sv. Ane izlazi se „u selo“, na večernju šetnju i gozbu pod šator pripremljen za tu prigodu.
Na sam dan sv. Ane žene u tradicionalnim narodnim nošnjama, a muškarci u najboljim odijelima idu na ranu i posebno na pučku misu. Djeca se „ponavljaju“ u novu i najsvečaniju odjeću. Nakon završetka sv. mise ispred crkve svi zaigraju kolo - najveće u tijeku cijele godine.
Potom se ide kući i to s velikim brojem gostiju. U okviru šire obitelji, koju bi okupila upravo sv. Ana, blaguje se najsvečaniji ručak na kojem, tradicionalno mora biti: juha, sarma ili punjene paprike, pečenica od mladog praseta, salata od paradajza te kolači svih vrsta u izobilju.
Poslijepodne izlazi se u selo, obično na nogometnu utakmicu, razgledaju se šatre, pije se i gosti uz izvornu glazbu pod šatorima, šeće, susreće, upoznaje...
Navečer se večera, pa opet sve nanovo. Djeca dobivaju „džeparac“, kupuju im se raznovrsne igračke, jedu slatkiše, vrte se na ringišpilu, probavaju gotovo obaveznu "šećernu vatu"...
Sutradan se prepričava sve do u detalje i planira što će i kako će na sljedećoj Svetoj Ani.
Sutradan se prepričava sve do u detalje i planira što će i kako će na sljedećoj Svetoj Ani.
Sava kao sudbina
Razgovarali smo i o rijeci Savi. Iako je Sava već 30 godina samo pitoma „guja“ koja prolazi kroz Domaljevac, svi znaju da ona u ovom dijelu Posavine nije uvijek tekla ovim tokom. U vrijeme prije Austro-turskog rata, s obzirom da nije bilo ni cesta ni nasipa, voda je tekla po prirodnoj orijentaciji, odnosno granala se u nekoliko krakova.
S obzirom na česte poplave mještani Domaljevca su oduvijek nastojali ukrotiti Savu. Zato su uz nju gradili nasipe, ali tek je 1980. izgrađen je kvalitetan, čvrst i visoko urađeni nasip koji je ostao funkcionalan do danas.
Narodni običaji i nošnje
Na kraju smo se vratili na početak priče. Domaljevac ima svoje predivne običaje, pjesme i nošnje. Ponosi se njima i ljubomorno ih ne da zaboravu. Neki običaji su i danas u svakodnevnoj upotrebi. Domaljevac ima, sa sigurnošću se to može reći jednu od najljepših narodnih nošnji bh. Hrvata. Naročito je lijepa ženska narodna nošnja. Sastoji se od: rubine, tkanice, frosluka, pregače, guličanih čarapa i počmi. Žene na glavi nose pocalicu, a djevojke žute marame...
Zasigurno jedno prijepodne nije dovoljno kako bi se otkrila sva blaga ovoga kraja. Trebalo bi ovdje doći opet, što smo i obećali, a nadamo se da ćemo obećanje i ispuniti u skorije vrijeme.
Kada smo odlazili pitali smo kuda ćemo prema Orašju. Fra Marijan nam je rekao: “Idite desno ako budete išli lijevo bit ćete dobrodošli samo u Sarajevu“.
Nema komentara:
Objavi komentar