Tijekom posljednjih stoljeća želja za pomirenjem kršćana poprimala je različite oblike, a duhovni ekumenizam pokazao je koliko je za jedinstvo Kristovih sljedbenika važna molitva. Put prema jedinstvu kršćana duboko je ukorijenjen u zajedničkoj vjeri u uskrsnuće Isusa Krista. Slavimo, ne samo život koji nam je Bog darovao, nego i ponudu novog života po Isusovoj pobjedi nad smrću jednom i za sve.
Okupljajući se tijekom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, svjedočimo vjeru koju dijelimo po našoj brizi za život sviju. Život je Božji dar nama, i što više podupiremo i slavimo život, to više svjedočimo Boga čija nas je velikodušna ljubav i dovela u život.
Ekumenizam – put ka Kristu
Prvog dana ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u ponedjeljak 18. siječnja 2010. u sarajevskoj katedrali Srca Isusova održano je ekumensko bogoslužje riječi koje je predvodio vlč. dr. Niko Ikić, profesor na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Katoličkim vjernicima pridružili su se i pravoslavni zajedno s predstavnikom mitropolita dabrobosanskog Nikolaja, jerejom Vanjom Jovanovićem. Na ulazu katedrale podijeljeni su vodiči za bogoslužje riječi radi lakšeg praćenja službe. Ekumenskoj molitvi nazočio je i vrhbosanski nadbiskup i metropolita Vinko kardinal Puljić.
Na početku službe riječi sve nazočne pozdravio je dr. Ikić, a posebno pravoslavne vjernike. Vlč. Ikić je podsjetio na riječi uskrslog Krista upućene apostolima koje su uzete za ovogodišnje geslo bogoslužje Riječi: „Vi ste tomu svjedoci“ i naglasio kako je ekumenizam Kristov zahtjev i imperativ, znak i sadržaj, djelo i molitva. Ekumenizam je zapravo križni put kršćana prema Kristu. Trebamo biti svjedoci da je ekumenizam izmoljeni dar. Zato se do ekumenskih vrata može doći i kroz njih proći samo na koljenima, to jest, samo u molitvi. Zajedno moliti mogu oni koji osjećaju rascjepkanost kršćanstva kao ranu Crkve. Smisao ekumenske molitve mora biti u traženju i prepoznavanju Kristove volje od nas i drugih, a ne u isticanju i provođenu vlastite. Smisao leži u molitvi za posvećenje i obraćenje svih kršćana Kristu, za obrat duha i duhovni rast u Kristu“, kazao je između ostaloga dr. Ikić.
Čovjek je stvoren po obličju Božjem
Prigodnu propovijed održao je jerej Jovanović. «Bog je uzeo našu prirodu i obnovivši u nama lik Stvoritelja poveo nas u vječnost. Suštinski pečat ove cjelokupne istine je uskrsnuće Kristovo! Kakva neizmjerna ljubav i kakva ljepota koja se uvijek prepoznaje, tek u drugome, na isti način kako postoji i Trojedini Bog. Dakle, u rukama drugog i drugih nalaze se ključevi - od našeg raja ili pakla. No, kako je čovjek stvoren po obličju Božjem, on je ostao slobodan u odabiru svoje volje. Stoga je njegovo vječno postojanje, koje potrebuje njegova suština, ustvari čin njegovog slobodnog odabira - da li ili ne preobražavati vlastiti život s Bogom. Međutim, ono što je Božje u nama i naše u Božjem, čovjek današnjice često preinačuje u Božje po vlastitoj veličini sebe. Tražeći ljepotu, istinu, pravdu i smisao samo u ljudskoj osobnosti, čovjek je mislio naći i sreću, dok je ustvari samo nalazio hranu za tovljenje sumnje. Iz straha pred drugima i mnogima, rođen je individualizam koji je opet, porodio skeptika. Tako danas mnogi kršćani, odabiru od kršćanstva samo ono što ne će poremetiti njihovu plastičnu i nestvarnu koncepciju vlastitog života u ovovremenom svijetu, zanemarujući pri tom da je takvo osiguravanje vlastitog života velika iluzija, jer su nam dva osnovna činitelja i okvir našeg života nepoznati - a to su - rođenje i smrt“, kazao je jerej Jovanović pozivajući krštenu braću i sestre da svojim životima svjedoče Živog Gospodina na način kako je objavljeno i obistinjeno Njegovim uskrsnućem. Tijekom bogoslužja pjevao je Bogoslovski zbor „Stjepan Hadrović“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića. Vjernici katolici imali su priliku za ispovijed, a katedrala je bila ispunjena vjernicima obiju crkava te mnogim medijskim djelatnicima koji su pratili bogoslužje riječi.
Ekumenski koncert
Predzadnjeg dana Molitvene osmine, u katedrali 24. siječnja održan je ekumenski koncert na kojemu su nastupili pravoslavni, katolički i adventistički zborovi iz Sarajeva: Zbor Kršćanske adventističke crkve „Sagospel“, Srpsko pjevačko društvo „Sloga“ i Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“. Na početku koncerta sve nazočne pozdravio je mons. dr. Mato Zovkić, biskupijski vikar za ekumenizam, koji je, nakon što je u kratkim crtama naznačio povijest ekumenskih susreta, istaknuo kako svi mi u svojim liturgijama imamo pjevanje kao sastavni dio slavljenja Boga.
„Stoga i sada svojim pjevanjem slavimo Boga i uživajmo u ovome vjerničkom druženju“, poručio je mons. Zovkić.
Zbor Kršćanske adventističke crkve izveo je skladbe „Kad zađe sunce“ (Haydn), „Bože moj, uči me da se molim“ (Gončarov), „Gledamo Krista“ (Whittle), „O, naš Oče, Duh tvoj Sveti“ (Williams) i „Bjesni oluja morem sad“ (Dykes).
Članovi Srpskog pjevačkog društva izveli su pod dirigentskom palicom đakona Duška Sandića, skladbe „Tropari“, „Tebe pojem“ i „Tebe Boga hvalim“ autora St. Mokranjca te „Bogorodice Djevo“, autora S. V. Rahmanjinova; a Katedralni mješoviti zbor izveo je, uz orguljašku pratnju Danijela Žontara i pod dirigentskim vodstvom vlč. Marka Stanušiča, djela Stipice Grgata „Jubilate Deo“, Charlesa Gounoda „O salutaris hostia“, Anđelka Klobučara „Hvalite Gospodina“, Camillea Saint – Saënsa „Tollite hostias“, „Gospod Bog je pastir moj“ Antona Dvořaka uz solo baritona Dragana Pavlovića, te skladbu „A Choral Fanfare“, autorice Linde Steen Spevacek. Nakon koncerta zajedničko druženje članova zborova nastavljeno je u zgradi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.
Biti svjedok i svjedočiti
Posljednjeg dana Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, 25. siječnja u staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu upriličena je služba čitanja, jektenija koju je predvodio delegat mitropolita Nikolaja jerej Vanja Jovanović, a prigodnu propovijed uputio je delegat kardinala Puljića vlč. dr. Niko Ikić. Na početku nazočne je pozdravio jerej Jovanović koji je posebno pozdravio kardinala Puljića ispričavši se u ime mitropolita Nikolaja koji nije mogao nazočiti jekteniji zbog obveza vezanih za izbor novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Na početku prigodne propovijedi, dr. Ikić zahvalio se na prilici i časti koja mu je iskazana, sve nazočne pozdravio i ohrabrio na «zamagljenom» putu koji vodi prema jedinstvu Crkve.
Osvrćući se na Lukino evanđelje («Vi ste tomu svjedoci...») dr. Ikić je rekao: «Biblija shvaća svjedoka kao osobu koja potvrđuje stvarnost u cjelovitosti istine i u svoj svojoj odgovornosti, dakle ako treba i pod prisegom. Uloga svjedoka je mnogoznačna, a najrasprostranjenija je u sudskim procesima. Nositelji Božjeg svjedočanstva su od njega pozvani ljudi. U Starom zavjetu su to bili prvenstveno proroci svojom službom, ali i drugi. Tako je David vjerni svjedok kojega Bog postavlja narodima. Zadaću svjedočenja Boga pred svim narodima ima cijeli izraelski narod. Ovdje imamo grupno-jedinstvenog svjedoka naroda. Apostoli su postavljeni za Isusove svjedoke da istinu o njemu naviještaju svijetu. Oni trebaju svjedočiti sve što je vezano uz Isusa, a posebice ono što je vezano uz njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Oni svjedoče da je On uskrsli Gospodin. Svjedoče na svakom mjestu: u sinagogama i na trgovima, na Areopagu i na Taboru, pred carevima i porotnicima, u sudnicama i zatvorima. Nigdje se ne odriču istine, pa makar platili vlastitom glavom, kao npr. Stjepan. Takvo svjedočenje biva ovjereno i zapečaćeno vlastitom krvlju i stapa se s mučeništvom. Zaključno možemo reći da je biblijski svjedok i ona žena na Isusovu grobu i onaj učenik u grobu; i onaj učenik iz Emausa koji se sjeća Isusovih riječi, ali i ona žena koja ne vjeruje lako otkotrljanom kamenu, ubrusima koji nisu na mjestu. Evanđelja naglašavaju slikovitost praznog groba, koji oduvijek dokazuje teško prepoznatljivi Božji naum spasenja čovjeka po silasku Božjega Sina, ne samo na zemlju, nego i silasku u zemlju, ali i ustajanju iz zemlje i rađanju za vječni život. Tomu trebate biti svjedoci, svjedoci uskrsnuća! Kristovo cjelokupno otajstvo, posebice uskrsnuće, može se svjedočiti na razne načine. Jedna vjera, jedno krštenje, jedno uskrsnuće, a mnogi legitimni načini izražavanja istog otajstva. Dakle različitosti su dio vjerske stvarnosti, dio vjerske istine po načinu izražavanja.“
Završavajući svoju propovijed dr. Ikić je naglasio kako nad jedinstvom Crkve treba budno bdjeti i stado treba hraniti jedinstvom.
«Crkva prihvaća različitosti u traženju jedinstva, traži jedinstvo u različitostima i prihvaća opravdane različitosti u jedinstvu. Uskrsli neka vas hrabri da tomu budete svjedoci u našem vremenu i na našem prostoru», na kraju je zaključio vlč. Ikić.
Dobili smo poziv za Molitvu osminu, pozivu smo se odazvali i molili smo za jedinstvo kršćana i snažno vjerujući kako će se na kraju kršćani objediniti u jednu Crkvu.
Ekumenizam je odgovor na znakove vremena. Nakon desetljeća sukoba koje su razdirale zemlje u kojima žive kršćani oni su odlučili prevladati stare razdore, pokazujući kako je moguće pomirenje unatoč svim pogrješkama učinjenim tijekom povijesti, a ekumenizam je svijetlo koje je obasjalo tamu i snažan pokretač mira.
Nema komentara:
Objavi komentar