Općina Kotor Varoš, i pripadajuće joj katoličke župe, smještena je u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine i opasana planinama: Borija (1 077 m) na istoku, Uzlomac (1 018 m) na sjeveru, Vlašić (1 943 m) na jugu, i obroncima Čemernice (1 338 m) na zapadu. Iako je sada čitav prostor preko magistralne ceste M-4 dobro povezan s banjolučkom i dobojskom regijom, u prošlosti nije bilo tako. Prema dostupnim podatcima, kotorvaroški kraj je nekoć doslovce bio „odsječen“ od svijeta i do njega se putovalo dugo i mučno i po sedam sati na konju, a nebrojno više sati pješke...
Koliko se zna, kroz Kotor Varoš, tada Kotor, kao putopisac prvi je prošao 1842. Banjolučanin fra Ivan Franjo Jukić te dao pobliži opis ovoga kraja. Osim velikog broja duhovnih zvanja, iz Kotor Varoši potječu, između ostalih: Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1350. - 1416.), hrvatski ban, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski, Ivo Pranjković, jezikoslovac; Asim Kurjak, zagrebački liječnik, te pjesnik Advan Hozić.
Tri župe –
jedno podneblje
Prije 50-ak i više godina asfaltirana je cesta od Banje
Luke do Teslića, a prije 30-ak prijevoj preko Borja. Zahvaljujući tomu, Kotor
Varoš je dobro povezan s 35 kilometara udaljenom Banjom Lukom i više od 50
kilometara udaljenim Teslićem. Tako danas kroz Kotor Varoš gotovo ne prestaju
prolaziti osobna i druga vozila s bh. oznakama, ali i ona s inozemnim registracijskim
oznakama od kojih nisu sve „dijasporske“. Upravo magistralnom cestom M-4, koja
se iz pravca Doboja i Teslića vijugavom putanjom kroz nepregledna gorja probija
prema Kotor Varoši, došli smo i mi na naše odredište: crkvu Rođenja Blažene
Djevice Marije.
Lijepa je to i moderna crkva koja se nalazi tik uz
glavnu prometnicu u središtu grada, a njezina dva bijela tornja s velikim
križevima ne ostavljaju mogućnost pogreške.
 |
Kotorvaroški župnik je fra Anto Šimunović, sin ovoga kraja, pristupačan, susretljiv i razgovorljiv
bosanski fratar. On nas je srdačno ugostio u prostorijama župnog ureda i
govorio nam „bez dlake na jeziku“ o situaciji u njegovoj župi i rodnom kraju. „Ovo je veoma prometno
mjesto, ljudi dolaze obilaziti svoje ruševine i groblja. Ipak, pored svega
imamo samo 250 vjernika sa stalnom adresom na području triju župa koje pastoralno
opslužujemo fra Marko Bandalo i ja.
U samoj kotorvaroškoj župi sada ima oko 230 vjernika. Prema blagoslovu kuća, mogli
bismo reći da ih je i više jer ljudi dođu za Božić na odmor ovdje. Godine 1991.
cijeli ovaj kraj imao je 10 500 katolika, a samo moja župa oko 5 500. To se
može vidjeti po veličini crkve koja je tik pred rat završena, ali nije ni
godinu dana prošlo, srušena je“, rekao nam je fra Anto na početku razgovora. Inače, ovdje se pod pojmom kotorvaroški kraj u kolokvijalnom razgovoru,
ali i stručnim radovima ne uzima samo prostor kotorvaroške župe, nego i
teritorij koji pokrivaju susjedne Sokoline i Vrbanjci.
Rezervna
domovina mač s dvjema oštricama
U ovakvim župama koje će dugo, veoma dugo
vremena osjećati posljedice rata, nezaobilazna pitanja su povratak i obnova. Nažalost,
Hrvati se nisu vratili, za razliku od Bošnjaka kod kojih je postotak povratka više
od 50% i sada ih ima, prema nekim procjenama, 7 000. Naš sugovornik zna odgovor
zašto je to tako. „Hrvat
ima i rezervnu domovinu i zato se nije vratio. Dugo vremena je prošlo i čekanje
se oduljilo. Nitko nije odustao od ovoga kraja, ali tek 1998. moja obitelj je
uspjela vratiti svoju imovinu. Dakle, tek onda kad su iz nje izišli oni koji su
je zaposjeli, ali ni tada nije bilo riješeno. Ja sam ovdje došao u posjet i
vidim prazna kuća, a zaključana. Ključa nigdje nema i ja se naljutim, odem
uzmem drugu bravu i obijem svoju kuću. Onda dođe povjerenik za izbjeglice i
prijeti policijom. Ja kažem kako se on pravi budala. Kuća vraćena, a on nosi
ključeve od moje kuće, te povjerenik popusti i ode“, ističe fra Anto objašnjavajući
tešku pravnu bitku za povratak svoje imovine koju su prošli mnogi Hrvati i
Bošnjaci u ovome kraju. Prema riječima našega sugovornika, srpska vlast je
koristila svaku priliku usporiti povratak. Nažalost, dosta vremena je prošlo,
mnogi su se zaposlili u Hrvatskoj i na Zapadu; ljudi su osnovali nove obitelji,
dobili djecu, tako je bilo sve teže vratiti se sve i da su uvjeti bili idealni.
Župnik je uvjeren da bi se, kad bi danas vlast bila pravednija, povećao broj
povratnika. Što se tiče samoga župnog ureda, naglašava kako nemaju problema.
Odnose s Pravoslavnom crkvom su, ne svojom krivicom, sveli na čestitanje Božića
i Uskrsa ako se sretnu na ulici, ili na povremeno slanje razglednica.
Kad otimaš od Hrvata, to nije krađa
Razgovarali
smo i o sigurnosnoj situaciji. Ovo je općina s mnoštvom razbacanih sela u
kojima ne živi skoro nitko. Vjerojatno to predstavlja „raj“ za lopove,
pomislili smo. „Izravnih napada na crkvu nema. Nismo imali nikakvih problema u
posljednje vrijeme. Ne živimo u oblacima i ne očekujemo previše. Ne možemo
prepustiti ovaj narod ovdje samome sebi, ali ne možemo ni sanjati kule i
gradove. Vlast je dvolična, poziva na povratak, a s druge strane sve
opstrukcije pravi. Kad dođete u neko selo, odmah ćete znati čije je. Sama
infrastruktura će vam pokazati gdje ste došli. Svi naši putovi prema hrvatskim
selima su odlagališta otpada i nisu asfaltirani. Pitanje imovine i šuma... ništa
nije riješeno. Ovčari nose kliješta sa sobom i presijeku žicu kako bi ovce ušle
u hrvatske njive. Obijaju kuće kako bi u njima prespavali, pa nastave put“,
rekao nam je župnik i naglasio kako je ironično da se od ovčara koji upadaju u
tuđe ističe jedan Bošnjak. Njemu zakon gleda kroz prste jer on čuva ovce
poznatih Srba, pa mu se to oprašta. Izgleda kako su krađe šume i stočne hrane poseban
problem ovog podneblja, što objašnjava možda primjer koji nam je na šaljiv
način prispodobio fra Anto.
„Krenuo ja jednom kući i kako idem putem, čujem
motorka radi.
'Dobar
dan'. 'Kako je momčino? Kako ide?'
'Dobro
ide!', odgovori šumokradica.
'Ali
zašto moje siječeš?'
'Znaš šta,
meni su rekli da ovo nije ničije (...) Bljesak,
Oluja...', brani se čovjek s pilom.
'Kako
bolan nije ničije? Znaš ti dobro čije je ovo. I kakve veze ti iz Travnika što
si došao i ja odavde imamo s Bljeskom
i Olujom?' Nakon toga se on malo
povukao“, pripovijeda fra Anto te veli kako se vlast počela brinuti za ovaj
problem tek kad su šume Hrvata posječene pa su lopovi počeli zadirati u državnu
imovinu. „Vlast se boji socijalnog bunta jer ljudi nemaju od čega živjeti, onda
im dopuštaju krasti sitnicu i svi budu zadovoljni. Naravno svi osim onih kojima
je ukradeno“, rekao nam je župnik.
Graje djece više
skoro da i nema
Nažalost, u gradu je vrlo mali broj mladih katolika. Za pretpostaviti
je da tako mala župa nema mladih. O tomu svjedoče i poratne statistike iz kojih
se može iščitati kako je uvijek više umrlih nego krštenih. „Ja sam od 2009. u
Kotor Varoši. Imao sam dva krštenja djece koja su ostala ovdje, i u Vrbanjcima
sam dva krstio iz jedne obitelji. Krstili smo 5 - 6 odraslih koji su iz
mješovitih brakova, te oca i njegova sina istodobno. Pričesti još nije bilo, a
dogodine ću imati dvije. Krizmali smo i nekoliko djece koja žive izvan BiH,
gdje su imali vjeronaučne pripreme. Oni su se dogovorili sa svojim poučiteljima
pa su došli ovamo i krizmali se. Sljedeće godine imamo troje djece za pričest i
nekoliko krizmi. To je za nas događaj pa ćemo pokušati to sve objediniti kako
bi bilo svečanije“, rekao nam je kroz osmijeh fra Anto.
Saznali
smo kako se tu začudo dogodi i poneko vjenčanje, npr. župnikov brat se vjenčao
u župi, i to djevojkom koja je odavde, ali žive izvan BiH jer tamo imaju posao.
„Mnogi Hrvati-katolici ovdje žive od mirovina, i to onih iz europskih zemalja,
a drugima pomažu djeca. Iako je slika depresivna, ljudi ipak obnavljaju kuće
polako i ovdje dolaze 'napuniti baterije', odmoriti se“, rekao nam je kotorvaroški
župnik te naveo još jednu zgodu. „U našoj župi imamo jednog političara u Vijeću
naroda RS-a, povratnik je. Bili su u Njemačkoj kao izbjeglice i spremali se
obiteljski za odlazak u treće zemlje. Amerikanci su im dijelili letke za svoju
zemlju, u kojima je stajalo kako je u SAD-u normalno tuširati se svaki dan, kao
da smo mi divljaci koje treba educirati. To je bila kap koja je prelila čašu pa
su se vratili ovamo. Nije uzeo očevo, nego djedovo pa je otvorio pekarnicu, i tek
nedavno je ušao u politiku.“
„Crkvu smo nestručno minirali“
Nakon
razgovora u župnom uredu prošetali smo do crkve ispred koje se nalazi Gospin
kip i spomenik s imenima stradalih katolika u Drugom svjetskom ratu i poraću (557 žrtava) te
u posljednjem Domovinskom ratu (170 žrtava). Djelo je to
akademskog kipara iz Zagreba Ante
Jurkića. Kip je izliven u Ljevaonici umjetnina Akademije likovnih
umjetnosti u Zagrebu.
Ispred Gospina kipa i spomen-obilježja stradalnicima
obaju ratova dostojanstveno je u listopadu prošle godine obilježena 20.
obljetnica progona Hrvata-katolika kotorvaroške doline. Crkva je 1991 bila izgrađena
prema projektu Marka Mušiča, na
istom onom mjestu gdje je 1987. uklonjena stara crkva koja je također bila teško
stradala 1944. „Sve osim fasade je bilo gotovo 1991., ali već 11. lipnja 1992.
je bila zapaljena. Treba napomenuti kako je planski minirana 1993. Jedan toranj
je trebao padajući srušiti župni ured, a drugi je trebao srušiti crkvu. Kako su
rušitelji sami rekli, zbog nestručno obavljenog posla, stavili su pogrešnu
količinu eksploziva te tornjevi nisu pali kako su oni htjeli. Jedan je okrznuo
krov župnog ureda, a drugi nije pao na crkvu. Ne ide uvijek sve po ljudskim
planovima“, naglašava nam fra Anto. Nažalost, zapaljene su i tek nabavljene orgulje od osam registara, a budući da je crkva imala
mnogo elemenata od drveta i lamperije, sve je lako buknulo. Povijest bilježi kako su
hrvatske postrojbe 1942. zapalile pravoslavnu crkvu, što je možda, prema
župnikovim riječima, i bio motiv za osvetu i rušenje katoličke crkve 1992.
Možda u nekoj moralno iskrivljenoj dimenziji postoji opravdanje za jedan takav
čin, ali što je sa svim ostalim stotinama, pa i tisućama srušenih crkava,
župnih ureda, kapelica, pastoralnih centara Katoličke crkve i protjeranih
Hrvata s teritorija Republike Srpske? Za to nitko normalan ne može pronaći ni
najmanje zrnce uporišta za opravdanje. „Od crkve su ostali samo zidovi. Bila je
dobro izgrađena pa se nije sve moglo srušiti. Jedan od pokretača obnove crkve
bio je bivši župnik fra Pero Karajica.
On je započeo, a mi nastavljamo.
Upravo
smo u travnju završili s kamenim dijelom poda te trebamo ugraditi drvene. U
ovoj crkvi je stradao, što je i najveća šteta nakon rušenja, mozaik puta križa iz
1972., jednog od možda najvećih hrv. umjetnika Ive Dulčića. Ja se kao mali sjećam akcije Milijun kamenčića u mozaik, jedan dinar jedan kamen, kad su se
skupljali prilozi za put križa. On je imao svoje mjesto u staroj crkvi i kod
našeg svijeta je zaživio, ne samo fotografski, nego i duhovno. Nažalost, samo što
je postavljen u novu crkvu, izgorio je“, rekao nam je fra Anto. Treba napomenuti kako je od 1995. pa sve do listopada 1998. župna kuća
služila kao izbjeglički kamp vlastima, i tada je pretrpjela znatna oštećenja i u
potpunosti je devastirana. Uništena je sva arhiva, a župna knjižnica s oko 1 000
knjiga je otuđena i prenesena u gradsku knjižnicu.
Posjet obitelji Verić
Nakon
obilaska crkve i vjeronaučne dvorane koja služi kao improvizirani sakralni
prostor dok se obnova ne privede kraju, posjetili smo obitelj Ankice Verić, uposlenice banjolučkog
Caritasa, koja je sa svojim suprugom
rodila osmero djece, od kojih šestero živi u Kotor Varoši. Oni žive u relativno
malom stanu u stambenoj zgradi blizu crkve. Iako je riječ o binacionalnom braku,
djeca su uz odobravanje supruga odgajana u katoličkoj vjeri. U kratkom posjetu
toj obitelji zaključili smo kako je riječ o jednoj lijepoj zajednici. Oni su i
animatori misnoga slavlja i veoma su aktivni u životu župe. Katolički stavovi
su posebno vidljivi u raspravi u svezi sa spolnim odgojem u školama,
tendencijama u svijetu da se mama i tata zovu samo roditeljima, te akcijama
koje provodi udruga U ime obitelji o
čemu smo zapodjenuli žustru raspravu potaknuti emisijom koju su gledali na HRT-u
kad smo im došli u goste.
Poslije
razgovora u obitelji Verić, župnik nas je provozao kroz napuštena hrvatska
sela. Tek smo tu vidjeli ono o čemu smo slušali nekoliko sati prije: prazna i
pusta sela, uništene kuće, odlagališta otpada, obnovljene kuće u kojima nitko
ne živi, neasfaltirani putovi koje su prokopali jaki potoci kiše... Župnik bi
pozdravio pokojeg starijeg župljanina i župljanku. Pokazao nam je i mali
ribnjak, filijalnu crkvu sv. Leopolda Mandića u Zabrđu te kuću-kontejner seoske
gatare koja odlično živi na račun lakovjernih...
Tvornica koja ravnopravno konkurira na svjetskom tržištu
I to nije
sve. Iako bi mnogi pomislili da se ništa ne događa i da prijeti stagnacija,
župnik nas je odveo u prostore kompanije Strojotehnika gdje smo razgovarali
sa Stipom Marićem, jednim od
osnivača. Poslovne hale i objekti
samo su ispostava tvrtke iz Zagreba koja se bavi uvozom i prodajom CNC alatnih
strojeva, programskih paketa za podršku proizvodnje alatnim strojevima, reznog
alata i pribora, te uslugama razrade tehnologije i obuke potrebnog kadra za rad
na CNC alatnim strojevima. Tvornica je doslovce niknula na ledini, a kada su
radnici počeli s poslom, na prostoru predviđenom za parkiranje automobila bila
su samo dva bicikla. Danas mnogi radnici voze automobile u rangu vlasnika
tvrtke. Nije zgoreg spomenuti da pobjeđuju mnogo razvijenije zemlje na
tenderima te redovito dobivaju narudžbe iz Njemačke i ostalih zapadnih zemalja,
a na tržištu su konkurentniji, recimo, od jedne Kine koja je iz njihove tvrtke
naručivala određene dijelove. Obilaskom moderne tvornice i poslije zajedničkog
ručka sa svećenicima ovoga kraja, završili smo svoj posjet.
Kraj bogat duhovnim zvanjima danas je opustio
Ako mnogo putujete kroz BiH i njezine
različite predjele, nakon određenog vremena možete zaključiti kako postoje
lijepa i manje lijepa mjesta, sretni i manje sretni krajevi te prenapučeni i,
nažalost, pusti krajevi. Zbog djelovanja (ne)ljudske ruke, jedan od najljepših
i najčistijih podneblja u BiH, kotorvaroški kraj, postao je za Hrvate-katolike među
najtužnijim jer ih tamo više skoro pa i nema... Nestalo je graje djece, sela su
pusta, kuće porušene, a obnovljenih je još uvijek malo. Nekada duhovnim
zvanjima bogat kraj danas je opustio.
Ostaje nada da će čista priroda i
poboljšanje političke klime ponovno privlačiti ljude da otkriju ovo lijepo
podneblje. Možda i ekonomija na granicama Europske unije, kao što je Strojotehnika, to i ubrza.
Kotor Varoš –
župa Rođenja Marijina
Župa Kotor Varoš ima bogatu tradiciju. Prvi put se
spominje 1623. Na njezinu području postoje dvije područne crkve. Jedna je na
groblju u Bilicama, posvećena 1980., u ratu zapaljena i potpuno uništena. Druga
je crkva u Zabrđu, izgrađena 1984., a u noći s 15. na 16. kolovoza 1998. minirana.
Kotorvaroška župa ima više od 30 živih svećenika, od toga 25 fratara i jednog
biskupa - mons. Berislava Grgića, te sve ukupno
oko 100 časnih sestara. U župi se nalazi i nekoliko grobljanskih kapelica, a tvore
je naselja: Kotor Varoš, Bašćina, Čepak, Duratovci, Kotor, Kotorišće, Novo
Selo, Podbrđe, Skatavica, Slatina, Šibovi i Zabrđe.
Fotografije su iz 2013.
Fotografije su iz 2013.
Nema komentara:
Objavi komentar