Postoji nekoliko sportova koji su planetarno
popularni, ali je zasigurno na tronu nogomet kao svojevrsni fenomen, pogotovo
posljednjih nekoliko desetljeća. O popularnosti ovoga sporta svjedoče i
svakodnevni razgovori među ljudima te televizijski ekrani na kojima skoro pa
nema dana bez prijenosa neke utakmice. Kako je započeo novi kvalifikacijski
ciklus za Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, kontaktirali smo Hrvatski
nogometni savez i ugovorili razgovor s izbornikom Čačićem...
Gosp. Ante Čačić je rođen u Zagrebu 1953. Početci trenerske karijere
vezani su mu uz NK Prigorje iz
Markuševca gdje je i završio igrački vijek. Bio je trenerom u klubovima: NK Zadar, NK Dubrava, NK Inter-Zaprešić,
NK Croatia Sesvete, NK Lokomotiva, GNK Dinamo, Slaven Belupo. Od 1994. do 1998. bio je pomoćnik Martinu Novoselcu i Ivi Šušku u mladoj Hrvatskoj reprezentaciji.
Osim toga bio je izbornik mlade reprezentacije Libije te pomoćnik u seniorskoj
selekciji. U Zagrebu je završio Višu trenersku školu pri
Kineziološkom fakultetu i jedan je od prvih deset trenera u Hrvatskoj koji su
stekli Pro licencu. Izbornikom
Hrvatske reprezentacije imenovan je 21. rujna 2015.
Poštovani izborniče, Europsko
prvenstvo je iza nas. Završilo je pomalo iznenada i na tužan način, ali
Hrvatska je izgubila od, kako smo kasnije saznali, europskih prvaka. Nakon što
je prošlo nekoliko mjeseci i kad su se misli slegle, možete li komentirati
nastup Hrvatske reprezentacije na posljednjem Europskom prvenstvu (EURO)?
Sigurno da je dojam bolji od konačna rezultata koji je korektan, ali je
mogao biti bolji. Ako se sjetimo kako je sve izgledalo prije godinu dana, danas
ćemo se svi složiti da je situacija puno bolja. Plasirali smo se izravno na EURO
i napravili odličnu, pobjedničku atmosferu i ponovno okupili sve Hrvate oko
reprezentacije. Nakon predstava u prvom krugu, posebno pobjede protiv
Španjolske i to bez nekoliko prvotimaca, proglašeni smo od mnogih stručnjaka za
najdojmljiviju reprezentaciju u Francuskoj. Šteta je što smo kao
"nagradu" za prvo mjesto u skupini dobili kasnijeg pobjednika:
Portugal je odigrao odličan EURO, a mi smo i u toj izjednačenoj utakmici bili
za nijansu bolji, u svakom slučaju aktivniji protivnik. Ostaje žal što nismo napravili
i više jer smo imali i igru i momčad i atmosferu za više od osmine završnice,
ali turnirska natjecanja su nemilosrdna.
Nakon kraćeg odmora uslijedile
su kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Rusiji... Naizgled skupina nema
zvučnih protivnika, međutim danas svatko zna dobro igrati. Sve osim
kvalificiranja bi bio poraz?
Igramo u jedinoj skupini u kojoj su čak četiri reprezentacije koje su
igrale na Europskom prvenstvu, što dovoljno govori o snazi i izjednačenosti
skupine. Te četiri reprezentacije sigurno imaju ambiciju plasirati se i u
Rusiju, a i Kosovo i Finska žele svakomu biti tvrd orah. Međutim, ne tražimo
alibije, svjesni smo snage Hrvatske i naš je cilj sasvim jasan – plasman na
deseto veliko natjecanje od samostalnosti. Hrvatska ima sve predispozicije za
plasman, ali naravno da tu kvalitetu moramo pokazati tamo gdje je najvažnije,
na travnjaku.
Imate bogato trenersko
iskustvo u hrvatskim klubovima. Možete li nam usporediti rad u jednom klupskom
timu s obavljanjem zadaće hrvatskoga izbornika? Koje su razlike, prednosti i
ima li ikakvih mana? Sada ste sigurno pod jačim medijskim pritiskom. Kako se
nosite s time?
Trenerski gledano, radi se o prilično različitim poslovima. S
reprezentacijom ste kraće, imate puno manje vremena za treninge i uigravanje,
fokus vam je stvoriti što bolju atmosferu i u kratku vremenu jasno prenijeti
igračima što želite od njih na travnjaku. Od odličnih igrača morate odabrati
one koji će najbolje funkcionirati zajedno na terenu. U klubu, pak, na
deficitarnu poziciju možete dovesti nekog novog igrača. Dosta je tu razlika,
iako na kraju dana imate isti zadatak – izvući maksimum iz igrača koje imate na
raspolaganju. Naravno, kada ste izbornik reprezentacije poput Hrvatske, onda
imate jednu veliku prednost – iznimnu kvalitetu igrača. K tomu, u
reprezentaciji je puno lakše motivirati igrače, njima je uvijek čast i ponos
igrati za Hrvatsku. Naravno da s izborničkim poslom ide i puno veća pozornost
medija i javnosti, samim time i pritisak, no tim se previše ne opterećujem.
Naime, nitko ne želi uspjeh reprezentacije više od mene, mojih suradnika i
igrača, tako da smo sami sebi najveći i najozbiljniji kritičari. Uostalom, tko
god se bavi sportom, mora znati živjeti s pritiskom, odnosno u tom pritisku
vidjeti izazov koji te tjera na još više rada i truda.
Kako komentirate rečenicu koja
kaže da u hrvatskom narodu ima 4 milijuna izbornika te kako bi svi oni „bolje
uradili“?
To nije od jučer, i znam da s tim živi svaki izbornik. Naravno da je
potpuno drugačije voditi utakmicu iz naslonjača nego s klupe, i ne vidim ništa
loše u takvim komentarima dok su u granici pristojnoga. Više mi smeta kada
neutemeljeno kritiziraju kolege iz struke koji dobro znaju da je lako biti „general
poslije bitke“, kao i da teško netko izvana može imati tako dobar uvid u
trenutno stanje momčadi i svakog igrača kao izbornik.
Osim očigledne kvalitete
igrača, što je još potrebno da bi jedan mladić zaigrao za Nogometnu reprezentaciju
Hrvatske?
Njegovo ponašanje također mora biti na reprezentativnoj razini. Hrvatska
ima sreću da je kroz svoju povijest imala sjajne lidere poput Darija Srne, igrače koji su mladima
mogli biti uzor u smislu profesionalizma i odnosa prema reprezentativnom dresu.
Kada se glavni igrači ponašaju odgovorno, onda i mladi to slijede, od njih uče
te potom jednoga dana i sami postaju primjeri drugima. To je kult
reprezentacije koji Hrvatska još uvijek ima i koji uspješno zadržavamo.
Može se reći kako je za
vrijeme nogometnog prvenstva (iskreno i prije i poslije) sport u prvom planu, a
nogomet postaje „vjera naših dana“?
Nogomet sigurno ima moć okupljati ljude, a nitko to u Hrvatskoj ne može
bolje od Hrvatske nogometne reprezentacije. Vidjeli ste u kakvoj smo euforiji
živjeli tih nekoliko tjedana i prekrasno je vidjeti Hrvate tako okupljene oko
zajedničkog cilja. U tom se razdoblju svi osjećaju ponosno jer na najvećoj
europskoj pozornici nogometaši jedne male zemlje svojom kvalitetom, srčanošću,
angažmanom, borbenošću i patriotizmom uspješno konkuriraju puno većim i
bogatijim zemljama. Zato je nogometna reprezentacija primjer kako se u
Hrvatskoj i te kako može uspjeti uz predan rad i vjeru u vlastite snage.
Zasigurno su, između ostaloga,
fizička sprema, ustrajnost i upornost odlike koje trebaju krasiti jednog
vrhunskog nogometaša, međutim kao katoličke novinare zanima nas i duhovna
dimenzija u Vašem timu? Imaju li igrači-vjernici prigodu otići u crkvu? Mole li
se prije početka susreta?
Brojni europski stadioni, pa tako i naši, u svojem sklopu imaju i male
kapelice za duhovnu pripremu uoči utakmice, što dovoljno govori kolika se pozornost
pridaje vjeri u nogometu. Naravno, vjera je stvar pojedinca, pa se tako i svaki
igrač pojedinačno priprema za utakmicu – nekomu će to biti znak križa kada
ulazi na teren, nekomu krunica u ruksaku, nekomu molitva prije utakmice ili
zahvala Bogu nakon postignuta zgoditka. Vjerujem da i duhovni mir, odnosno
snaga koju netko pronalazi u duhovnome, ima pozitivan utjecaj na svakog pojedinca.
Osim fizičke, i psihička spremnost igra važnu ulogu kod sportaša, a vjera koju
netko crpi iz odnosa s Bogom sigurno mu može pomoći u toj psihološkoj pripremi.
Na kraju možete li komentirati
misao da sport, u ovom slučaju nogomet, vraća nadu, ponos i dostojanstvo
hrvatskome narodu i državi?
Nažalost, sport je možda i posljednji segment društvene aktivnosti u
Hrvatskoj koji promovira patriotizam, nacionalni naboj i koji kroz uspjehe
hrvatskih sportaša i reprezentacija čini narod ponosnim što su Hrvati. Još je
tužnije što se onda u taj sport ulaže sve manje i manje, neusporedivo u odnosu
na zemlje Europske unije, te se uporno najuspješnije primjere pokušava
denuncirati i na razne im načine umanjiti vrijednost – no ta vrijednost je
svjetska razina, a ne lokalna da bi ju netko „lokalan“ mogao umanjiti. Srećom,
oni kojima iz nekog razloga smeta hrvatska šahovnica, nisu uspješni u svojim
naumima – vidjeli ste i tijekom Europskog prvenstva koliko je veliko
zajedništvo između hrvatskoga naroda i Hrvatske reprezentacije. Mi smo i danas
drugim zemljama uzor po tomu s koliko ponosa naši igrači nastupaju za
reprezentaciju, a ljudi to prepoznaju te se identificiraju uz Vatrene jer su im primjer koliko
uspješni možemo biti u međunarodnim okvirima kada smo složni, kada radimo
timski i kada vjerujemo u svoje sposobnosti.