Jablanica, grad na rijeci Neretvi, važno je prometno čvorište jer kroz nju prolazi magistralni put Sarajevo – Konjic – Mostar - Ploče te željeznička pruga koja ide približno istom rutom. Sa svojih 300 km² površine i 12.600 stanovnika općina Jablanica spada među manje u BiH. Od Sarajeva je udaljena sedamdesetak kilometara. Taj kraj je izrazito planinsko područje s nalazištima poznatog jablaničkog kamena.
Prvi put se spominje u 14. stoljeću, a ime je dobila ili po visokim jablanovima ili po srednjovjekovnoj obitelji Jablanović koja je tu živjela. Jablanica zemljopisno pripada regiji gornje, ili visoke Hercegovine, a administrativno Hercegovačko-neretvanskoj županiji. Po crkvenoj administraciji ovaj kraj pripada Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Ovaj gradić ukliješten je između dvije visoke, ali pitome planine Čvrsnice i Prenja, poznatim kao «krovovima BiH». Pažnju mnogih prolaznika privlače i okolna brda Križ i Crni vrh. Sam grad je smješten na nekoliko «terasa» nadmorske visine od oko 200 metra. Klima je submediteranska s velikom količinom padalina. Zbog svoga prirodnoga položaja ovaj kraj je od najstarijih vremena bio područje zanimljivo kao prostor za nastambu. Danas u samom gradu živi oko 6.000 stanovnika. Jablanica je poznata po hidrocentrali, jezeru, povijesti Drugog svjetskog rata, srušenom mostu, a za nogometne i košarkaške entuzijaste je ovaj kraj poznat kao rodno mjesto bh. sportaša Hasana Salihamidžića, Vahida Halihodžića i Mirze Teletovića, dok je planinari posjećuju zbog okolnih planina.
Stogodišnja crkva
Zaputili smo se u Jablanicu i župu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije kako bismo upoznali današnji život te male katoličke zajednice koja je prije rata imala 930 vjernika, a danas, kako smo čuli, ima nešto više od 100.
S magistralnog puta smo sišli i poslije dva semafora našli smo se pred katoličkom crkvom. Župnika don Ivana Zovka smo zatekli kako uređuje oltar cvijećem. Iako smo pomislili kako on to radi zbog našeg najavljenog dolaska, razuvjerio nas je. Crkva se uređuje zbog svetkovine Duhova i trodnevnice koja prethodi. Nakon razgledanja unutrašnjosti te male crkve, ugodni razgovor s don Ivanom smo nastavili u, prije nekoliko godina, obnovljenoj župnoj kući. Zdanje, koje se nalazi tik uz crkvu, služi kao prostor za vjeronauk, župni ured i župni stan.
Don Ivan je na službi u Jablanici već deset godina. Službu u ovoj župi je dobio nedugo poslije primopredaje župe biskupu dr. Ratku Periću koju su mirno izvršili franjevci Franjevačke hercegovačke provincije. U razgovoru s don Ivanom smo saznali kako je biskupijske svećenike narod lijepo prihvatio. Nije bilo nikakvih problema između vjernika i dijecezanskog svećenika don Slavena Ćirića, don Ivanovog prethodnika. Razgovarajući o povijesti župe saznali smo kako je crkvica u Jablanici napravljena kao filijala župe Konjic 1911. novcem nekog mađarskog baruna. Župa Bezgrešnog začeća BDM se 1917. u jeku Prvog svjetskog rata odvojila od Konjica i povjerena je na upravu Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Za vrijeme Drugog svjetskog rata crkva i župni stan su teško stradali, a bogoslužni objekt je obnovljen tek deset godina nakon završetka rata. Iako mala župa po broju vjernika 1957. Jablanica je dobila filijalu u selu Radešine. Crkvica je posvećena sv. Mihovilu Arkanđelu. Župa ima i nekoliko grobaljskih kapelica.
Unatoč proteklom nesretnom ratu između Hrvata i Bošnjaka, za današnji suživot se može reći da je u zadovoljavajućim okvirima. Prema riječima don Ivana, nema nacionalnih tenzija. Općinske vlasti izlaze ususret župniku kad god mogu. Usprkos malom broju Hrvata na ovom području predsjednik općinskog vijeća je Hrvat, međutim, nije iz jablaničke župe.
Broj Hrvata se nažalost smanjuje
Iako Hrvati – katolici nemaju problema u ovom gradu i općini, nažalost, sve ih je manje. U posljednjih nekoliko godina nitko se nije zaposlio u ovom kraju. Nekoliko župljana radi sezonski u okolnim gradovima, a neki i u Hrvatskoj, a u svoju župu navraćaju kao turisti. Glavne tvrtke koje nude poslove u općini su «Elektroprivreda» i «Granit», iako je potonji u velikim problemima.
Don Ivan kao veliki problem Hrvata ističe i nedostatak visokoobrazovanih kadrova koji su po nacionalnom ključu mogli zauzeti određene pozicije u gradu. Župnik zapaža kako se, nažalost, broj vjernika sve više smanjuje.
«Kako stvari stoje, nema izgleda da će se stanje u skorijoj budućnosti popraviti. U prošloj godini je bilo jedno krštenje i dva su se mladića oženila. To bi bile radosne i ohrabrujuće vijesti, ali kršteno dijete je rođeno u Zagrebu gdje otac sezonski radi. Toliko se govorilo o povratku Hrvata, međutim, ništa se ne čini ni kako bi se zadržali oni koji su ostali. U osnovnoj školi imamo svega tri učenika, a u srednjoj jednu učenicu. Župa Jablanica ima 114 članova u 53 obitelji, dok je 24 katolika koji imaju manje od trideset godina», kaže nam pragmatični župnik don Ivan.
Crkva je za preostale Hrvate u Jablanici, prema svećenikovim riječima, mjesto gdje su svoji na svome i gdje se osjećaju doma. Svećenika poštuju i s njime surađuju, a nedjeljom ispune crkvu do posljednjeg mjesta.
Čini nam se kako se uvijek kad nevolja pritisne osjeti jedinstvo Hrvata, barem na mjesnoj razini. Ne znamo odgovara li u ovom primjeru poslovica: Bolje ikad neko nikad.
Nakon pozdrava sa župnikom malo smo prohodali Jablanicom te posjetili spomen- obilježje Drugog svjetskog rata i Muzej revolucije. Jablanica je gradić koji se propješači u nekoliko minuta. Možete hodati između zgrada nekoliko minuta i nećete vidjeti ni žive duše. Većina trgovina se, izgleda, zatvara u 16 sati, tako ni novine ne možete kupiti ako malo zakasnite. Samo građevinari, radnici na skelama te pokoji «zalutali» pješak podsjećaju kako hodamo naseljenim mjestom.
Preko puta župnog ureda „niče“ nova stambena zgrada koja će, kad bude izgrađena, gotovo sakriti crkvicu od pogleda s magistralne ceste. Broj Hrvata se smanjuje, a crkvica se skriva od pogleda putnika namjernika. Izgleda kako je suživot bez problema jedino moguć kada se postotak «manjinskog» naroda svede na 2 - 3 %. „Nema ljudi - nema problema“, kako reče jedan diktator.
Drugi svjetski rat bio je krvav na jablaničkom području. Bilo je mnogo ubijenih, poginulih i nestalih, a župna zajednica je izgubila 73 vjernika. U posljednjem ratu je bilo skoro jednako teško, a poginulo je 25 župljana.
«Bitka na Neretvi» bila je vrlo značajna s povijesnog gledišta jer je pobjedom partizana obilježen politički sustav u širem okruženju sljedećih 45 godina. Uspomena na tu bitku njegovala se (i njeguje se kako smo vidjeli) u Muzeju (komunističke) revolucije, koji je danas u rasulu kao i ideologija koja ga je izgradila. Nažalost, muzej u posljednjem ratu je služio kao logor za Hrvate ovoga podneblja.
U duhu «socijalističkih preduzeća», umorni djelatnici muzeja su nam se ispričali što nas ne mogu primiti u muzej jer je radno vrijeme na izmaku. Ne znamo podržava li općina financijski rad muzeja, ili žive od prodaje ulaznica i suvenira, ali radno vrijeme zbog turista bi trebalo biti drugačije, ako ništa drugo, onda u dvije smjene. Socijalistički sustav je propao, međutim, radne navike (ili bolje reći neradne) su ostale.
Napuštamo u svibnju oblacima nadvijen ovaj grad s nadom kako će katolici okupljeni oko malene crkve još dugo vremena svjedočiti svoju opstojnost u ovom kraju.
Nema komentara:
Objavi komentar