Između magistralne ceste i crkve nalazi se nekoliko velikih hrastova. Odmah smo se prisjetili satova latinskog jezika u školi i riječi dubus, što znači hrast, a mi smo upravo došli u Dubrave. Naše „mozganje“ i prisjećanje lekcija iz školskih vremena prekinuo je župnik fra Miroslav Ikić. On nam je potvrdio da je naselje dobilo ime po toj latinskoj riječi, dodavši da na teritoriji općine postoji i naselje Bukvik, vjerojatno po istoimenom drvetu. Hrastovi zasigurno ne bi bili toliko zanimljivi da župnik nije spomenuo kako su stari više od 300 godina. Dva najstarija imaju obujam od oko sedam metara i svjedoci su povijesnih previranja u ovom kraju. U posljednjem ratu bili su oštećeni i sada su puni gelera. Zaista je čudno stajati pored drveta koje je bilo staro još u vrijeme zalaska snage Osmanskog carstva i dolaska Austro-Ugarske Monarhije u ove krajeve. Čovjek tada mora razmišljati o kratkotrajnosti ljudskog vijeka i prolaznosti vremena.
Novi samostan je nastavak tradicije porušenog
Kada smo već u prošlosti, ostanimo još malo tamo. Fra Miroslav nam reče da je nedavno „oživljeni“ dubravski samostan nasljednik samostana osnovanog u 14. stoljeću u obližnjem mjestu Skakava. Samostan u Skakavi naveden je u popisu Bartola Pizanskog 1385. Nakon pada Bosne pod tursku vlast 1463. on je još pola stoljeća uživao slobodu u okviru Srebreničke banovine. Osvajanjem Srebrenika 1512. samostan pada u nemilost te je nakon nekog vremena porušen, a franjevci su bili prisiljeni napustiti to mjesto. Tijekom 17. stoljeća se za ovdašnju župu javljaju nazivi Skakava i Bijela. Župa Bijela spominje se prvi put 1623. Nakon Bečkog rata (1683. - 1699.) na području sjeveroistočne Bosne ostalo je vrlo malo katolika, jer se većina njih iselila izvan granica današnje BiH. Župa Bijela iščezla je oko 1690. Tridesetih godina 18. stoljeća cijelu Posavinu u sjeveroistočnoj Bosni obuhvaća župa Ravne sa sjedištem u Štrepcima. Od 1742. opet se pojavljuju imena župa Bijela i Štrepci (Zovik).
Ključna je 1834., kada je sjedište župe preneseno u Dubrave. Desetak godina kasnije izgrađen je župni stan. Umjesto stare drvene crkvice podignuta je 1869. nova od kamena, a 1906. izgrađen je novi župni stan.
U sjeni stoljetnih hrastova, 1978. sagrađena je nova zgrada župnoga stana i tu je 1982. osnovan samostan, odnosno oživljen je onaj koji je nekoć postojao u obližnjoj Skakavi. Tako je u Dubravama nastavio djelovati nekoć porušeni samostan.
Iako novi živi na povijesnom duhovnom naslijeđu, on je po mnogo čemu mladi samostan koji tek stvara vlastitu kulturnu tradiciju. Prema planu ing. arh. Zlatka Čolića, obnovljen je i proširen 2002.
U Dubravama je, kao prilog proslavi oživljavanja samostana. u lipnju 1983. otvorena mala galerija umjetnina. Stara župna kuća je renovirana te je u jednom njezinom dijelu smještena zbirka od nekih 80-ak izložaka. U samostanskom arhivu čuvaju se matice iz 18. i 19. stoljeća. Zanimljivo je spomenuti da su pred kraj turske vlasti u BiH franjevci u Dubravama otvorili pučku školu.
Župa ima nekoliko filijalnih crkava
Nakon povijesnog uvoda razgovor smo nastavili u župnom uredu. Kako nam je rekao župnik i gvardijan samostana sv. Ante, župa Dubrave 1991. imala je 6.490 katolika, a danas ima više od 3.100 vjernika u 1.190 obitelji. Izvan nje živi i radi njih još 1.400. Župu čine sljedeća naselja: Dubrave, Bijela, Blaževac, Hrgovi Donji, Prijedor, Seonjaci i Skakava (Gornja i Donja). Prošle godine bilo je 26 krštenja, a 28 mladih je primilo prvu pričest. Nažalost, broj umrlih je još uvijek veći od broja rođenih. Tako je prošle godine umrlo 57 vjernika, a rođeno je 26.
Saznali smo da se u župi nalazi i nekoliko podružnih crkava: Bijela, projekt V. Dobrovića, izgrađena 1979.; D. Skakava, projekt B. Borića, izgrađena 1980.; Prijedor, projekt F. Zukanovića, izgrađena 1982.; Hrgovi, projekt Z. Hanžeka izgrađena 1988. U župi se nalazi i nekoliko kapelica: Zidine – mjesto negdašnjeg samostana u G. Skakavi, Blaževac i Seonjaci, te tri groblja. Podružne crkve u D. Skakavi, Prijedoru i Bijeloj ukrašavaju djela: Franje Oršolića, M. Čurića i Lj. Laha. Oltar, ambon i tabernakul u Bijeloj izgrađeni su prema nacrtu Z. Grgića.
Vjerski život u župi i fra Šimun
Inače, naš sugovornik je župnik i gvardijan u Dubravama od 2006., a ovdje je došao iz zeničke župe sv. Ilije, gdje je bio na službi šest godina. Zanimljivo je spomenuti da je fra Miroslav bio u Dubravama kao kapelan prije 12-13 godina, stoga nije ni čudo da dobro poznaje ovaj kraj.
Zanimao nas je rad s mladima i koliko uopće ima mladih.
„Franjevačka mladež nije brojna, a s njom se 'bori' fra Nikola. Imamo 20-30 članova i ja mu se ne petljam u posao. Fratara je pet u samostanu, imamo i onih u mirovini“, rekao nam je dubravski gvardijan. Kroz priču smo spomenuli i posebnosti ove župe.
„Mi imamo zanimljive proslave, npr. Šimunovo u čast sluge Božjeg fra Šimuna za kojeg se vodi proces proglašenja blaženim. To se slavi jednom godišnje i dođu skoro svi odavde iz župe, iz drugih župa Srednje Bosne, iz tuzlanskog kraja, iz Hrvatske, ali i iz dijaspore. Svake druge subote imamo sv. misu u nakanu proglašenja blaženim. To je jedna posebnost ovog kraja. Po njemu je naša umjetnička galerija dobila ime. On je u Italiji prije dvjestotinjak godina umro na glasu svetosti i sad je proces u tijeku“, rekao nam je fra Miroslav.
Inače, fra Šimun Filipović je rođen 1732. u selu Seona kod Srebrenika, župa Bijela. Poslije ređenja u Osijeku, fra Šimun odlazi na studiji morala i dogmatike u Italiju. Po povratku iz Italije 1763. postaje kapelanom u rodnoj župi. Nakon brojnih službi u matičnoj provinciji, 1782. u pratnji svog provincijala fra Augustina Botoša-Okića preko Ancone dolazi u Ripatransone. Poslije četverogodišnje kušnje primljen je u Picensku franjevačku provinciju. Nakon bolesti 9. svibnja 1802. fra Šimun umire na glasu svetosti. Koliko je u zavičaju bio živ i posije smrti, svjedoče njegove dvije zidne slike u crkvama: jedna u Busovači, druga u Tolisi. Samostan u Kraljevoj Sutjesci posjeduje uljanu sliku sluge Božjeg od nepoznatog talijanskog majstora, a nju je u mnogo većim razmjerima za sutješki samostan kopirao slikar Vlatko Blažanović.
U samostanu u Dubravama otvorena je krajem 2001. izložba umjetnina, po fra Šimunu nazvana Galerija Šimun. Ovim se željelo fra Šimuna ponovno „vratiti u zavičaj“, što on i zaslužuje.
U župi se slave zavjetne sv. mise mladom nedjeljom na mjestu gdje je nekoć bio samostan. Samostana, naravno, sada više nema, ali se vide ostaci. Oni se mogu zamijetiti ako dolazite iz pravca župe Ulica. Postoje tragovi zidova, a tu se nalazi i kapela. Groblje je ispitano, a kosti su iz tog razdoblja.
„Nakon analize dobili smo još jednu potvrdu da je tu zaista bio samostan. Ne znamo jesu li to grobovi fratara ili vjernika. Ovaj samostan je oživljen 1982. na tradiciji starog samostana. 'Hodočasti' se već stoljećima na mladu nedjelju i na taj način se sačuvala tradicija i spomen na samostan“, potvrdio nam je fra Miroslav.
Ratne priče i obnova
Nažalost, rat je nezaobilazna tema u razgovoru s župnicima u Bosni i Hercegovini, stoga ni ovog puta nismo pravili iznimku. U povijesti Bosanske Posavine 1992. će biti upisana tužnim slovima. Već u proljeće te godine započela su stradanja i seobe Hrvata iz svih krajeva počevši od Brčkog, pa sve do Bosanskog Broda, Dervente i Odžaka. Neposredno prije agresije, predstavnici hrvatskog naroda općine Brčko na sjednicama općinskog vijeća zalažu se za politička prava Hrvata ovog područja i spremaju obranu.
U posljednjem ratu crkva je mnogo stradala. HVO je bio smješten u samostanu, a linija razgraničenja je bila blizu crkve, koja je zbog toga dosta oštećena, kao i samostan. Kako nam je župnik rekao, crkva se nalazi na malom brežuljku, pa je bila laka meta srpskoj vojsci. Kad je rat završio sagledane su sve mogućnosti rekonstruiranja i odlučeno je graditi novu crkvu.
„Kada imamo sv. misu na groblju, pola vjernika na misu dođe iz Slavonije. Ipak, većina su ljudi koji su ovdje ostali: svoji su na svome, što se kaže. Dosta župljana ide raditi vani, sada nema iseljavanja, ali nema ni povećanja župe. Može se reći da je stanje zadovoljavajuće, uz borbu za preživljavanje. Ljudi općenito nigdje nisu zadovoljni. Zaključujem to uspoređujući stanje sa Zenicom, gdje sam prije bio na službi, a prije toga sam bio kapelan ovdje. Sad kad sam se vratio nakon šest godina, mnogo toga je krenulo nabolje. Infrastruktura, putovi, voda... Zadovoljni smo Distriktom, ali ljudi žele više. Distrikt, istina, dosta ulaže u infrastrukturu. Kada se situacija realno pogleda, sada je dobro, pogotovo u usporedbi s drugim dijelovima države“, rekao je fra Miroslav komentirajući današnju situaciju i dodao da narod radi na zemlji, a jedan dio je zaposlen u Brčkom u državnim strukturama.
Prije desetak godina, točnije 2002., očišćen je teren i započela je gradnja nove crkve na mjestu stare. Još uvijek nije dovršena, iako se vide konture kako će sve izgledati... Unutarnji radovi uvijek oduzimaju mnogo vremena.
Župnik je naglasio kako su već nabavili Put križa i oltarske slike te dva kipa. To sve, kao i klupe za crkvu, plaćeno je.
Obilazak crkve, muzeja i Galerije Šimun
Kada smo izašli iz župnog ureda fra Miroslav nas je proveo kroz crkvu i prateće objekte. Kako nam je rekao, planira se sađenje drvoreda pored crkve, a hrastovi će biti iz različitih krajeva svijeta. Čitav kompleks imovine gdje se nalaze samostan, crkva, galerija i prateći objekti ima 50 dunuma zemlje.
Na ulazu u crkvu s lijeve i desne strane vide se jedinstvene ovalne ispovjedaonice koje će služiti i kao prostor u kojem će se u božićno vrijeme postaviti jaslice na jednoj, a u uskrsno vrijeme će na drugoj strani biti Isusov grob. U crkvu će smjestiti i dva kipa: sv. Ante i sv. Franje. Pored oltara će stajati tri oltarne slike. Čeka se sređivanje poda, pa će se početi postavljanje svih umjetnina. Budući da se obavljaju radovi u crkvi, privremena prostorija u samostanu služi kao prostor gdje se slavi sv. misa.
Oltar je od kamena, a postavljen je brončani tabernakul u obliku kugle, iznutra pozlaćen. Odakle god da gledate - izgleda intrigantno.
Kroz šalu župnik kaže da je u Dubravama sve započeto i sada je u etapi dovršavanja, ali ništa nije dovršeno osim Galerije. Projektant nove crkve je Ivan Štraus.
„Njegove crkve“ se mogu vidjeti u: Zoviku, Petrićevcu i na Dobrinji u Sarajevu. Nakon obilaska crkve pošli smo prema sakristiji i kapelici u čast sluzi Božjem fra Šimunu Filipoviću. Tu će se slaviti sv. mise radnim danima kad se okupi manje vjernika. U kripti crkve će biti organizirane proslave i posjete, a fra Miroslav je istaknuo da mnogo ljudi dolazi vidjeti ovu crkvu i povijesnu građu koju ona krije.
Nakon kripte i sakristije posjetili smo još nedovršen muzej u kojem će se izlagati postavke starina. Trenutno su tu smještene desetine oruđa i predmeta koje je narod ovoga kraja koristio u svome svakodnevnom životu. Naš sugovornik kaže da je stručna ekipa iz Zagreba, dakle profesori i njihovi studenti, prikupila od vjernika mnogo materijala.
„Ima i u kući starina, nije sve ovdje. Proces prikupljanja još uvijek traje. Ovdje je prema projektu trebala biti garaža, ali kako je pored crkve izgrađen drugi objekt prenamijenili smo prostor garaže za muzej i malo ga kultivirali. Prostorija je vrlo funkcionalna i sadržajem jako bogata“, pričao nam je fra Miroslav dok smo gledali plugove, križeve, stare pile, saće, predilice... Potom smo izašli iz crkvenog kompleksa i prešli u susjedni objekt u kojem je smještena Galerija Šimun.
Posjeduje oko 700 djela, ali je u njoj izloženo samo 190. Ona je djelo fra Stjepana Pavića, klasičnog filologa koji je pedeset godina sakupljao umjetnine. Zbirka pruža uvid u hrvatsko i bosanskohercegovačko slikarstvo i kiparstvo od kraja 19. st. do danas, obuhvaćajući većinu najznačajnijih stvaratelja. Pomagači fra Stjepana bili su: Željka Čorak i Tonko Maroević, povjesničari umjetnosti, Ivan Prtenjak arhitekt, Mihajlo Arsovski dizajner i mnogi drugi. Ova kulturna institucija krije u sebi brojna vrijedna djela: Celestina Medovića, Miroslava Kraljevića, Ivana Meštrovića, Gabrijela Jurkića, Mirka Račkog, Karla Mijića, Naste Rojc, Omera Mujadžića... Gotovo nema značajnog stvaratelja druge polovice 20. st., do današnjeg dana, koji nije zastupljen u zbirci u Dubravama: od Vanje Radauša, Ljube Ivančića, Slavka Šohaja, Branka Ružića, Ede Murtića, Ivana Lovrenčića, Mladena Veže do Marije Ujević, Željka Lapuha, Kuzme Kovačića... Za cijelu povijest hrvatske umjetnosti pojedini će dijelovi ove zbirke biti nezaobilazna građa. Nakon prelijepe galerije krenuli smo ka samostanu u sklopu kojeg se nalaze knjižnica i privremeni sakralni prostor dok se ne završi crkva.
Samostanska kapelica je privremenog karaktera
U samostanu je, dakle, privremena kapela i ona će se poslije reducirati na manje dimenzije za molitvu i sv. misu, a ostatak prostora bit će pretvoren u zavjetne spomen sobe: jedna fra Šimunu, druga fra Augustinu Augustinoviću. Knjižnica također nije dovršena. Police su prazne i čekaju knjige. One postoje, ali ih treba katalogizirati i posložiti.
 |
Fra Miroslav je još jednom kroz smijeh ponovio: “Kod nas je sve započeto ili se privodi kraju, osim Galerije koju smo jedino dovršili. Tko god dođe bude oduševljen onim što imamo. Mnogo toga se može vidjeti.“
Nakon darova koje smo predali župniku jer nas je tako lijepo ugostio bilo je vrijeme krenuti dalje. Na odlasku smo pitali kakva je „fora“ s krovom na crkvi na što je župnik smiješeći se odgovorio: „Mi se izvlačimo da je imitacija čipke, nisam ja to napravio, to je radio moj prethodnik. On je, znate, hadezeovac“.
Na odlasku iz ove župe smo razmišljali o tome kako zaista malo znamo o našim krajevima. Koliko kulturnih bogatstava i narodnih blaga se krije u mnogim našim župama, a mi toga nismo svjesni. Klasičan primjer je župa Dubrave. Vozeći cestom pored, slučajni putnik namjernik ne može ni sanjati pored kakve sadržajne galerije i muzeja prolazi. Zato je potrebno u budućnosti ponajviše raditi na afirmaciji ovih vrijednih umjetnina. Narod i župa su obranjeni u ratu, stoga je vrijeme afirmirati svoj potencijal u miru.
Nema komentara:
Objavi komentar