Veličanstveni građevinski pothvati prvog vrhbosanskog nadbiskupa Stadlera

Rijetko je koji velikodostojnik Crkve u Hrvata, ali i šire toliko osporavan, napadan ili ocrnjivan kao što je prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji dr. Josip Stadler. Ataci na njega su počeli za vrijeme njegova života, po dolasku u Bosnu, a ni poslije smrti ne jenjavaju. Usprkos tomu sluga Božji se bavio duhovnom i materijalnom napretku mjesne Crkve i naroda, neprekidnom intelektualnom radu, brizi za siromašne te gradnji potrebitih institucija.

Iza njega su ostala velelepna zdanja koja su nikla doslovce „ni iz čega“, a njegove pothvate bi i danas bilo teško ponoviti.

Nakon što je papa Leon XIII. 1881. ustanovio redovnu crkvenu hijerarhiju u BiH dr. Stadler je došao u Bosnu u siječnju 1882. te preuzeo upravu nadbiskupije i odmah analizirao stanje riječima: “Moja nadbiskupija ima 70 župa koje su veoma udaljene jedna od druge. Više od pola župa nema župne crkve, a u onoj drugoj polovici svega nedostaje. Ova druga polovica ima doduše crkve, ali kakve: podzemne podrume, drvene barake, te nekoliko dobro građenih crkava. Moja bi katedrala mogla služiti kao slabija župna crkva negdje drugdje”.

Izrečene riječi najbolje opisuju situaciju koju je zatekao dr. Stadler, ali i govore koliko se posla pred njim nalazilo.

Podstanar bez stolne crkve, sjemeništa i bogoslovije

Stadlerova prvobitna “katedrala” gdje je ustoličen za nadbiskupa bila je trošna crkva koja se nalazila na mjestu današnje crkve Sv. Ante na Bistriku, a za prvi dom je imao iznajmljenu kuću sa zemljanim podom.

Tako je Stadler došao u pokrajinu koja je bila duhovno i materijalno opustjela zbog 400 godina osmanske okupacije s 210.000 katolika, a od toga samo 700 u Sarajevu. Nadbiskupiju je imao samo na papiru bez institucija, sjemeništa te bogoslovije za odgajanje budućih svećenika

Ipak, zahvaljujući svojoj sposobnosti te živoj Crkvi – vjerujućem puku koji je uz pomoć franjevaca preživio stoljeća turske okupacije za 37 godina upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom uspio je u kratkom razdoblju podići Kaptol, sagraditi Dječačko sjemenište u Travniku, Bogoslovno sjemenište u Sarajevu, katedralu osnovati novi Red časnih sestara, sirotišta, razna crkvena gospodarstva te nekoliko crkava u nadbiskupiji...

Važno je istaknuti kako nakon Stadlerove smrti nije ostalo duga i neplaćenih računa za sva zdanja koja je izgradio. Bilo bi zanimljivo kad bi se mogla izračunati današnja vrijednost svega izgrađenog.

Uz materijalnu izgradnju Vrhbosanske nadbiskupije nije bila zanemarena ni ona duhovna. Stadler se, kao čovjek koji je posjedovao široku kulturu bavio i pisanom riječi. Uz znanstvene spise iz filozofije i teologije prevodio i objavljivao pučko-nabožne i praktično-pastirske spise koje je držao potrebnim za kršćansku izobrazbu hrvatskoga puka te izdavao nekoliko novina.

Ovdje donosimo kratki prikaz najvažnijih uspjeha nadbiskupa Stadlera kao graditelja.

Kaptol vrhbosanski

Budući kako je Stadler došao u nadbiskupiju gdje nije bilo dijecezanskih svećenika imao je pravo predlagati kanonike koje je vlada odobrila, a Sv. Stolica imenovala. Stadler je odabrao prve svećenike koje je osobno poznavao diljem Austro-ugarske monarhije.

Kanonici su prvih godina stanovali u privatnoj kući, a već 1895. sagradio je kanonički dom sa zajedničkim prostorijama u prizemlju i po dva stana na svakom od dva kata. Taj je dom inkorporiran u jednu cjelinu sa zgradom nadbiskupske rezidencije koju je projektirao Josip Vancaš. Tako je relativno brzo riješen problem nadbiskupske rezidencije i čitavog Kaptola

Sjemenište u Travniku

 

Jedan od mnogih problema, ako ne i najveći s kojim se suočio nadbiskup Stadler bila je i potreba za osnivanjem ustanova koje će se baviti odgojem budućih svećeničkih kandidata. Kao mjesto izgradnje dječačkog sjemeništa izabran je Travnik koji je u razdoblju turske okupacije bio „glavni grad“.

Nakon mnogo nevolja i financijskih poteškoća započela je s radom početkom 1882. Nadbiskupska gimnazija u Travniku koja je u to vrijeme još uvijek okupljala samo vanjske učenike.

Taj mali broj izabranih učenika bio je poučavan u hrvatskom jeziku, katekizmu, biblijskoj povijesti, zemljopisu, računanju i njemačkom jeziku, a već  8. travnja 1882. tiho je i bez velike najave posvećen kamen-temeljac zdanja u kojem će se odgajati svećenički kandidati.

Unatoč mnogim financijskim nevoljama do 1888. zgrada je većim dijelom dovršena, a upravu nad gimnazijom i sjemeništem nadbiskup Stadler je povjerio isusovačkom redu.

Iz tog su zavoda izašle generacije bh. katolika-Hrvata i to svećenika i akademika raznih struka koji su postali stožer hrvatske inteligencije u BiH i šire.

Bogoslovija izgrađena u rekordnom roku

Kada su prvi dijecezanski maturanti sjemenišne gimnazije dospjeli do teološkog studija nadbiskup je 1. rujna 1890. otvorio u zgradi Dječačkog sjemeništa u Travniku prvo godište Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa i prvu godinu studija na Vrhbosanskoj filozofsko-teološkoj visokoj školi.

U međuvremenu je podizana zgrada Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu pa su 1. rujna 1893. bogoslovi, poglavari i profesori prešli u dotad sagrađen dio zgrade koja je također izgrađena po projektu Josipa Vancaša u talijanskom renesansnom stilu.

O grandioznosti i veličini tog zdanja govore i njezine dimenzije te dva krila zapadnog, studentskog (54,70 m x 17,90 m) i istočnog, profesorskog dijela (29 m x 17,65 m).

To je i danas veličanstveno zdanje koje je nedavno uzdignuto u rang Katoličkog Bogoslovnog fakulteta, dok se može reći kako je bila prva visokoškolska ustanova u BiH po europskim mjerilima.

Izgradnja katedrale Presvetog Srca Isusova za 1.200 vjernika

Svaki biskup treba imati svoju crkvu u kojoj će slaviti mise, dijeliti sakramente te zaređivati svećenike. Tako je Stadler imao u planu napraviti veću crkvu koja će zamijeniti njegovu privremenu katedralu na Bistriku.

Dvije osobe su najzaslužnije za izgradnju katedrale u Sarajevu. Nadbiskup Stadler i arhitekt Vancaš; prvi kao poručitelj, a drugi kao izvršilac. Među njima vladao je harmoničan odnos što je inače dosta rijedak slučaj na velikim gradilištima.

Tek dovršena katedrala u Đakovu (građena 1866-1882) bila je obojici u neku ruku veliki uzor na kojemu su se okušavali mnogi majstori koji su poslije i sami prenosili u Sarajevo svoja iskustva.

Katedrala je zamišljena kao građevina s prostorom za 1.200 ljudi i vrlo jednostavnog vanjskog izgleda i prelijepog interijera.

Gradilište je otvoreno u kolovozu 1884. i obavljen je svečani čin početka radova prije negoli se pristupilo iskopu temelja. Zidanjem je tijekom 1885. toliko napredovalo da se u rujnu 1886. moglo izvoditi u sve tri lađe. U ožujku 1887. radilo se na zapadnom tornju, a u travnju je počelo žbukanje srednje lađe. Građevinski radovi završeni su 9. studenog 1887., a predstojao je veliki posao umjetničkog opremanja zgrade te je taj potrajao dvije godine.

Tako je Sarajevo i Vrhbosanska nadbiskupija dobila svoju katedralu koja je danas ponos grada i nalazi se na većini razglednica i turističkih maršruta a često je predmet hodočašća vjernika ih BiH i šire upravo na grob sluge Božjega Josipa Stadlera koji je u njoj pokopan.

Ubožnice Egipat i Betlehem

Budući kako je Stadler rano ostao bez roditelja uvijek je imao simpatija prema najmlađima koji pate. Tako je uspostavio Dječji dom Egipat 1898. Dom je osnovan u staroj kući, koja se nalazila neposredno uz zgradu u kojoj je danas smješten dom.  Ta kuća je bila u jako lošem, ruševnom stanju, pa je 1926. napravljena nova zgrada, u kojoj se i danas Dom nalazi.
Osnivač je smatrao da djeca mogu ostati bez roditelja, ali ne smiju ostati bez prijatelja i dobročinitelja. Stadler je stoga, sjećajući se Isusovog bijega i utočišta u Egiptu, sestrama predložio da dječje utočište nazovu Egipat. U radu s djecom sestre se trude učiniti prirodno ozračje obiteljskog života, što doprinosi liječenju rana, rastu i sazrijevanju ljudskog bića na tjelesnoj, psihičkoj i duševnoj razini.

Nadbiskup Stadler je također 1897. kupio zemljište s malom kućom na Bjelavama u Sarajevu, a sljedeće godine je blagoslovio temelj za gradnju nove kuće, koja je završena iste godine, te su već 24. listopada 1898. unutra uselile sestre i 52 djevojčice.Ova je kuća imala trostruku zadaću: Kuća matica, Zavod Maloga Isusa za žensku sirotnu djecu i Osnovna škola u Zavodu Maloga Isusa. Ova zgrada još nije vraćena sestrama i u njoj se nalazi srednja medicinska škola.

Stadler je kupio i brojna zemljišta na kojima su kasnije nicali samostani, crkve, gospodarstva za  ženske redove (npr. Samostan Dolorosa u župi Čardak)...

Nadbiskup Stadler je preuzeo kormilo nove crkvene pokrajine u jednom teškom trenutku. Došao je živjeti sa siromašnim i napaćenim pukom, biti njegov pastir i izgraditi sve institucije potrebite za normalno djelovanje biskupije kako to dolikuje u katoličkom svijetu. On se nije uplašio povjerenog zadatka i u relativno kratkom roku je napravio puno toga i tako se zlatnim slovima urezao u povijest Crkve u Hrvata. Zasigurno bi svi njegovi građevinski pothvati mogli zanimati neki budući znanstveni simpozij.

Jedan od mnogih problema, ako ne i najveći s kojim se suočio nadbiskup Stadler bila je i potreba za osnivanjem ustanova koje će se baviti odgojem budućih svećeničkih kandidata. Kao mjesto izgradnje dječačkog sjemeništa izabran je Travnik koji je u razdoblju turske okupacije bio „glavni grad“.

Dvije osobe su najzaslužnije za izgradnju katedrale u Sarajevu. Nadbiskup Stadler i arhitekt Vancaš; prvi kao poručitelj, a drugi kao izvršilac. Među njima vladao je harmoničan odnos što je inače dosta rijedak slučaj na velikim gradilištima.

Stepinac zrači svetošću i bez službenog papira jer je svoju dušu pozlatio za života

Zasigurno ne postoji osoba na prostoru Crkve u Hrvata koja nije čula za bl. Alojzija Stepinca. Rođen u selu Brezariću u župi Krašić 1898. kao peto od osmero djece u pobožnoj obitelji Josipa i Barbare rođ. Penić. S 36 godina najmlađi biskup na svijetu, a kardinalom je postao u zatočeništvu 1953. Umro je na glasu svetosti 10. veljače 1960. za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Njegov krepostan život i mučeničku smrt narod je prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti. Blaženim ga je proglasio sv. Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998.
 

Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane molitve po njegovu zagovoru neprestano rese taj prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.

Kako bismo saznali dokle je stigao proces kanonizacije, razliku između procesa proglašenja blaženim i svetim te određene manje poznate detalje iz života ovog hrvatskog blaženika razgovarali smo s prof. dr. Jurajom Bateljom, postulatorom kauze.

Dr. Batelja je rođen 1949. u Rastokima, općina Jastrebarsko. Na KBF-u u Zagreb diplomirao je 1975., a svećenički red mu je podijelio papa Pavao VI. iste godine u Rimu. Disertacijom Svjedočanstvo za vjeru: život i pastoralni program kardinala Alojzija Stepinca 1984., postigao je doktorat teoloških znanosti sa specijalizacijom u moralnoj teologiji. Osim brojnih pastoralnih dužnosti koje je obavljao, kard. Franjo Kuharić imenovao ga je godine 1991. promicateljem postupka za proglašenje blaženim i svetim dr. Stepinca...

Poštovani dr. Batelja, na početku recite nam dokle je došao proces kanonizacije bl. Stepinca?

           

Zahvaljujući molitvama i dobroti brojnih vjernika i štovatelja bl. Alojzija Stepinca kanonski postupak za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca priveden je završetku. Dana 30. siječnja 2014. medicinska komisija sastavljena od vrhunskih stručnjaka za bolest od koje je ozdravila jedna osoba donijela je pravorijek da je njeno ozdravljenje nastupilo iznenadno, potpuno i trajno i da spomenuto ozdravljenje izmiče spoznajama današnje medicinske znanosti i prakse. Nakon toga je cjelokupna dokumentacija proslijeđena Teološkoj komisiji koja je 3. lipnja 2014. jednoglasno donijela odluku da se spomenuto ozdravljenje dogodilo na zagovor bl. Alojzija Stepinca. Prosudba toga čuda sada je na proučavanju Kardinalske komisije nakon koje će, završni dokument, svečano pismo o čudu, biti proslijeđeno na potpis Svetome Ocu koji će, u dogovoru s najbližim suradnicima i pokretačem kanonskog postupka, nadbiskupom zagrebačkim, donijeti odluku o vremenu i mjestu proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca.

Proteklih godina smo mogli čitati bombastične naslove po svjetovnim medijima kako Vatikan proglašava bl. Stepinca svetim „do kraja godine“, „do idućeg Uskrsa“, „uskoro“ i tome slično... Recite nam ima li naznaka kada će naš blaženik biti proglašen svetim i je li to moguće „predvidjeti“? Je li uopće moguće govoriti o vremenskim rokovima?

Već godinama dopisnici Hrvatske radiotelevizije iz Rima neutemeljenim izvješćima podgrijavaju iščekivanje o proglašenju svetim bl. Alojzija Stepinca. Čini mi se da nakana vijesti koje su u tom vidu bile objavljivane nisu imale svrhu upoznati lik i djelo bl. Alojzija Stepinca nego senzacijama hraniti svoju publiku i učiniti je neosjetljivom za ovako važan povijesni događaj. Nitko razuman ne sumnja da će se dogoditi proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Ali taj događaj ne treba prosuđivati kao senzaciju, nego poticaj da se vjernici osvjedoče o svetost Katoličke Crkve koja poput majke rađa djecu osposobljenu za slavu neba. Pitanje datuma kanonizacije zapravo je hrana znatiželjnika. Mislim da je važnije od poznavanja toga datuma upoznati lik i djelo bl. Alojzija Stepinca kao nadahnuće za kršćanski život. Osim toga, čini mi se potrebnim da u javnom životu bude civilizacijski poštivana ljestvica vrjednota u kojoj Bog i čovjek imaju svoje mjesto. Živimo u sekulariziranom svijetu u kojem se čas prikriveno čas otvoreno, ali uvijek planski, želi iskorijeniti vjeru u pravoga Boga, u Krista Isusa začetnika kršćanske civilizacije i Katoličku Crkvu. A Stepinac je zračio i svjedočio stav: „Bolje časno umrijeti, nego sramotno živjeti radi izdaje vjere“. Stoga je Stepinčeva kanonizacija prinos boljem poznavanju Crkve kao majke školstva, dobrotvornosti, kulture, književnosti te poštivanju ljudskoga života od začeća do prirodne smrti. Kanonski postupak za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca je u takvom stanju da on može biti dovršen za nekoliko mjeseci, a mogao bi potrajati i nekoliko godina. Sve ovisi o Svetome Ocu koji u određenom vremenu na čast oltara podigne onog Božjeg odabranika koji ima aktualnu evanđeosku poruku za Crkvu i svijet. Moje je uvjerenje da taj trenutak nije daleko.

Mnogi su od suđenja, preko odbijanja pomilovanja do smrti bl. Alojzija Stepinca bili uvjereni u njegovu svetost. Koliko je ta činjenica kasnije pomogla u procesu proglašenja blaženim te putu do svetosti?

U svojstvu promicatelja postupka za proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca želim reći da je taj kanonski postupak proveden temeljito, istinito i objektivno. Prikupljena dokumentacija sadrži 45 000 stranica. Među njima su i dokumenti koje je oblikovala Jugoslavenska tajna služba (UDBA), koji su omogućili dublji pogled u progon nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca. Treba znati da je postupak kardinala Stepinca započet kao postupak „o vrlinama“, a završen „o mučeništvu“. Ako je „Đavlov odvjetnik“, prelat teolog u Kongregaciji za kauze svetaca ustvrdio da „Stepinčeve vrline sjaju poput sunca i po autocesti može prispjeti do beatifikacije“ onda je bespredmetno govoriti o bilo kakvim propustima ili ustupcima. Svaki dobronamjerni čovjek može imati uvid u tu dokumentaciju i vidjeti neutemeljenost i tendencioznost prigovora Srpske Pravoslavne Crkve i Republike Srbije na proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Kad bi oni ozbiljno uzeli u ruke dokumente, činjenice i sve ono što je Stepinac učinio za Srbe, pravoslavne i nevjerujuće trebali bi mu podići spomenik i staviti ga ne samo u crkveni, nego i državni kalendar jer se u 20. stoljeću malo koji uglednik toliko zauzimao za biskupe, svećenike i vjernike Srpske Pravoslavne Crkve i srpskoga naroda kako je to učinio zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac.

Tko god prouči svjedočanstva iz redova Srba uvrštena u postupak proglašenja svetim kardinala Stepinca, među njima i dokumente dr. Marka Vidakovića, te svjedočanstva pakračkog vladike Emilijana, dr. Julija i dr. Dijane Budisavljević, dr. Branka Dragišića, dr. Milutina Radetića, primariusa sveučilišne klinike u Zagrebu, zagrebačkog prote Jovana Nikolića te prote Andreja Dimitrijeviča, koji je 10. veljače 1975. ustvrdio da je Stepinac „u dušama istinskih vernika Vaseljenske Hristove Crkve već sveštenomučenik“, doći će do istinitije spoznaje o Stepincu nego proučavajući ideološke i političke zablude te kleventičku propagandu.

A da se zbiljom mučeništva nije kratilo razdoblje za Stepinčevo proglašenje blaženim svjedoči 27 milosnih uslišanja, koja nose obilježja čuda, od kojih je i ozdravljenje Marijane Brkan rođ. Beno, Dubrovkinje, koja je rođena s dijagnozom cerebralne paralize, s prognozom da neće ni govoriti ni hodati, a ona je nakon ozdravljenja na zagovor kardinala Stepinca završila školu, udala se i majka je dvoje djece i svjedoči o milosti koju je primila.

Nitko s mene ne bi sprao ljagu da sam pokušao mijenjati povijesne činjenice s obzirom na početak bolesti koju je kardinal Stepinac zadobio u zatvoru u Lepoglavi i koja ga je dovela do prijevremene smrti. O trovanju nadbiskupa Stepinca posvjedočio je i dr. Franjo Tuđman, predsjednik RH. Osobno sam razgovarao s čovjekom koji je trovao nadbiskupa Stepinca. O tome postoje brojni svjedoci. A toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena pronađene u njegovim kostima te postupci komunističke partije počevši od suđenja do Blaženikova ukopa neoboriv su dokaz da je komunistička vlast išla za njegovom likvidacijom. Uostalom, Aleksandar Ranković je u dopisu što ga je 17. svibnja 1945. uputio Ivanu Krajačiću, ministru unutarnjih poslova Federalne Hrvatske zatražio uhićenje nadbiskupa Stepinca i naredio da se u istražnom postupku ishode dokazi za njegovu likvidaciju. I što se uspostavilo? Da je „spašavao Srbe, Židove, pa i neke iz naših redova“. Prema tome, ništa nije prikriveno nego, kad svi dokumenti budu objavljeni vidjet će se zloća bezbožnog progonitelja čije je djelovanje jugoslavenska, hrvatska i svjetska javnost već imala prilike upoznati kroz trinomom njihova djelovanja: laž, mržnja, smrt.

Objasnite nam razlikuje li se proces proglašenja blaženim od proglašenja svetim u smislu broja dokumenata, ozdravljenja, i nadnaravnih stvari koje su evidentirana, a koje treba uzeti u razmatranje? Zasigurno za proglašenje nekoga svetim postoje već temelji dok se za blaženike mora počinjati od nule?

U postupku za proglašenje blaženim jednog kandidata za čast oltara presudan je glas svetosti, to znači da je jedan velik broj ljudi dotičnoga ili dotičnu držao da još za života živi i djeluje po načelima Evanđelja u nadprosječnom stupnju. Taj glas svetosti najprije potvrđuju mjesni biskup, Sveta Stolica, povjesničari i teolozi koji proučavaju spise i dokumente vezane uz život pojedinog kandidata za čast oltara te svjedoci koji su pozvani na crkveno sudište. Želim istaknuti da su u postupku za proglašenje blaženim nadbiskupa Stepinca na crkvenom sudu svjedočili ne samo Hrvati, Slovenci, Talijani, Mađari, Nijemci nego i Židovi, Srbi, predstavnici komunističkih vlasti, stražari u Lepoglavi i Krašiću te liječnici koji su liječili nadbiskupa Stepinca. Dakle, ako se nakon svih postupaka u biskupijskom dijelu postupka te u rimskom utvrdi glas svetosti ili mučeništva jednog Sluge Božjega on biva uzdignut na čast oltara kao blaženik. To je ujedno i temelj za postupak proglašenja svetim. Za taj se traži jedno čudo, koje podrazumijeva ljudskom umu i medicinskoj znanosti nedohvatljivi proces ozdravljenja. Nakon što čudo prouči i proglasi medicinski kolegij sastavljen od sedam stručnjaka, proglasi ga i teološka komisija sastavljena također od sedam članova, očekuje se mišljenje Kardinalske komisije i potpis odluke Sv. Oca kao vrhovnog zakonodavca Katoličke Crkve o proglašenju dotičnog blaženika svecem.

U posljednje vrijeme nije rijetka pojava da su postulatori kauza osobno upoznali ljude čije su procese za proglašenje blaženim ili svetim kasnije vodili. Recite nam jeste li vi kao dječak imali prigodu vidjeti uživo bl. Stepinca...?

Svojim očima nisam vidio živoga Stepinca. Osjetio sam ga bilom vjere, jer kako on reče jednom naslovniku svojih pisma: „Ne poznam Vas osobno, ali Vas poznajem u vjeri, jer u Isusu Kristu nema stranaca“. Rodio sam se u kraju u kojem i bl. Alojzije Stepinac. Od župne crkve moje rodne župe u Slavetiću vidi se u nizini toranj župne crkve Presvetoga Trojstva u Krašiću. Nakon što je nadbiskup Stepinac 5. prosinca 1941. iz Lepoglave prebačen na izdržavanje kazne u Krašić, u narodu sam čuo govoriti o hrabrosti i veličini nadbiskupa Stepinca. Štoviše, u svojem selu čuo sam da je Krašić postao „mali Vatikan“ jer u „velikom Vatikanu“ živi papa, a u „malom Vatikanu“ kardinal Stepinac. Kao dječak sam promatrao i slušao propovijedi krašićkog župnika Josipa Vranekovića, divne i svetačke svećeničke duše, u čijim se očima, stavu i vladanju vidjelo da odsjeva zrake Stepinčeva sunca. Kao dječak sam čuo da su mnogi ljudi bili zatvarani jer su se htjeli probiti do Kardinala zasužnjenog u Krašiću. A tkogod je k njemu došao obeshrabren i shrvan, od njega se vraćao ohrabren i vedar. U tom vidu bio je oruđe ljubavi i jakosti Boga Duha Svetoga. Veliku bol zadavali su mu tzv. „narodni svećenici“ koje je narod osuđivao je su bili pripadnici Staleškog svećeničkog društva. To je društvo UDBA u BiH (Dobri pastir), u Sloveniji i Republici Hrvatskoj (Svećeničko staleško društvo Sv. Ćirila i Metoda, a nakon njega Teološko društvo Kršćanske sadašnjosti), osnovala i podržavala s ciljem podjele unutar same Crkve i rušenja temelja na kojima ona stoji. Nastojalo se rastjerivanjem pastira raspršiti Božje stado. Iz Krašića je odjekivao gromki Stepinčev stav: „Ta su udruženja Judin poljubac“, „kola Sotonina“ jer žele Crkvu u hrvatskom narodu odvojiti od Petrove pećine. Zato je često ponavljao: „Gdje je Petar, tamo je Crkva!“

Poznavao sam svećenike koji su trpjeli radi vjernosti zatočenom Nadbiskupu i Svetome Ocu. Neki od njih bili su oplijenjeni od svega, pozivani na saslušanje i zatvarani, a često sam slušao o ubijenim svećenicima. Sjećam se, kad sam rekao da idem u sjemenište, da mi je jedna susjeda rekla: „Juro, kaj si bedast? Kaj buš pop? Znaš da danas pope koljeju!“ To je bilo razdoblje u kojem sam se ja odlučio za sjemenište. Sjećam se sprovodne mise za kardinala Stepinca u mojoj župnoj crkvi u Slavetiću. Krcata crkva, svijet u crnini, u suzama, više u jecaju nego u molitvi. A to ne ostavlja ravnodušnim odrasloga, a kamoli dijete. Te prve spoznaje rascvale su se, podržavane duhovnom materijalnom i potporom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, tolikih dobrih svećenika, vjernika i štovatelja bl. Alojzija Stepinca, u cvijet Stepinčeve svetosti koja je na ponos Katoličkoj Crkvi iz koje on dolazi i hrvatskom narodu kojem prvotno pripada.

O Stepincu se mnogo zna i govori... možete li nam reći nešto iz njegova života što je manje poznato ili se skoro nikako ne zna? Kakav je bio njegov odnos s majkom? Rijetko se zna njegovo drugo kršteno ime?

Obično se rekne da iza svih velikana stoje velike žene. Ne u smislu supruge, ovdje mislim kao majke. Spomenimo se sv. Monike, majke sv. Augustina, sv. Silvije, majke sv. Grgura Velikog, pa sv. Antuse, majke sv. Ivana Krizostoma. U taj niz svetih majki valja ubrojiti i Barbaru Stepinac, rođ. Penić. Ona je, kad je vidjela novorođenog dječaka, učinila zavjet da će tri puta u tjednu postiti, a svaki dan moliti krunicu s nakanom da taj dječak postane svećenik. Poput Samuelove majke Ane! Koliko je Alojzijeva majka pretrpjela podižući osmero svoje i četvero muževljeve djece iz prvoga braka? Kako joj je bilo pri duši kad joj je Alojzije nakon povratka iz Prvoga svjetskog rata priopćio da neće nastaviti put prema svećeništvu. Svu radost koju je osjetila na njegovoj Mladoj misi i biskupskom posvećenju pokopale su suze zbog nepravde koju je komunistički režim učinio tisućama hrvatskih majki ubivši njihove muževe i sinove te nevino osudivši njezinoga Alojzija. Kako je to bio dirljiv susret između majke i u Lepoglavi zatočenog sina. Svjedoči on sam u propovijedima na litanije Sv. Josipa, kad tumačeći zaziv „Sv. Josipe, zaštito umirućih, moli za nas!“, pripovijeda: „Istinski kršćanske duše ne strepe pred smrću. Kad je 82-godišnja starica majka zagrebačkog nadbiskupa Stepinca došla prvi put u Lepoglavu, da posjeti svoga sina u tamnici, nadbiskup ju je, u misli, da ne bi možda plakala, predusreo riječima, kad su se susreli: 'Majko, samo ne plakati! Ta ionako moramo jednom umrijeti!' A ona, priprosta seljačka žena i duboko kršćanska duša, samo se blago nasmiješila i odgovorila: 'A, ne ćemo tako! Najprije dolazim ja!' Kad je nadbiskup kasnije razmišljao o tim riječima svoje majke, morao je u duši kazati: 'Sretne duše, koje smrt smatraju ne nesrećom, nego svojim svetim pravom, kako ga eto shvaća i Crkva u svom predslovlju Mise. A zašto je ta njegova dobra majka bila tako mirna? Zato, jer je baš kod rođenja ovoga svoga sina stupila kao mlada žena u Bratovštinu Škapulara Majke Božje Karmelske s nakanom, da bude dionik velikih milosti, spojenih s vršenjem pobožnosti Majci Božjoj i da isprosi svećeničko zvanje svome sinu. Majka Božja ispunila joj je želju, jer joj je sin postao ne samo svećenik nego i nadbiskup. A postigla je i drugu želju, da ona prije umre, jer je kratko iza toga umrla. Pedeset je godina vjerno obdržavala post svake srijede, petka i subote za sretnu smrt i svećeničko zvanje svoga sina. Pedeset godina ili bolje, od najranijeg djetinjstva prebirala je vjerno svoju krunicu, vjerujući nepokolebljivo u moć zagovora Marijina i Njezinu vjernost svojim štovateljima.“

Stepinac, za jedan narod svetac, a za druge, nažalost, i dalje zločinac... međutim čini mi se da još ima Hrvata, pa i katolika koji sumnjaju u njegovo blaženstvo i vjeruju u podvale u montiranim procesima...? Kako to komentirate?

Razdjelnice u ovom prosuđivanju su ideološko naslijeđe i nemaju ništa s povijesnom istinom. Doista je bespredmetno braniti čistoga i oduzimati lovorov vijenac Pobjedniku. Naime, uz ime Alojzije, što znači čist, Alojziju je na krštenju 9. svibnja 1898. župnik nadjenuo i ime Viktor, što znači pobjednik. U hrvanju s nasiljem koje su provodili nacizam, fašizam i komunizam, kamufliran u antifašizam, Stepinac je doista ostao čist i postao pobjednik. Uopće ne osjećam potrebu braniti ili prati čistoga ili osporavati pobjedu pobjednika. To može samo mržnja i onaj tko se protivi idealima bogoljublja i rodoljublja po kojima je Stepinac postao, po riječima sv. Ivana Pavla II., „najsvjetliji lik u Hrvata“, a ja ću nadodati i jedan od najsvetijih likova Crkve u Hrvata. Neka protivnici Stepinčeva svetokruga predoče čovjeka koji je više od njega izgovorio propovijedi i napisao prosvjeda protiv rasnih, vjerskih, socijalnih i narodnosnih zabluda! Zar se smije dovoditi u pitanje veličina čovjeka za kojega je nekoliko sinova različitih naroda posvjedočilo: „Ime kardinala Stepinca ostat će zlatnim slovima zauvijek upisano u srcu [slovenskog, poljskog i drugih] naroda.“

Na stolu Jakova Blaževića, javnog tužitelja, vidio sam njegovom rukom ispisan tekst iz Sv. pisma koji se odnosi na Boga: „Ego iustitias iudicabo - Ja ću suditi presude!“ Doista sam u razgovoru s Jakovom Blaževićem imao prilike osjetiti da je bio pijun u rukama Komunističke partije i samo izvršio partijski zadatak. To je potvrdio i Nedo Milunović, sudac istražitelj, kad mi je rekao: „Što sad vi tu postavljate pitanja? Došao Befel iz Moskve u Beograd, iz Beograda u Zagreb, i mi smo to proveli u djelo!“ Stoga, mi danas ne smijemo zaboraviti da se Titova Jugoslavija slizala sa Staljinovim Sovjetskim Savezom i da su sve mjesne crkve, biskupije, do kojih su doprle jedinice Crkvene armije trebale potpasti pod Moskovski patrijarhat. Tragove takvih partijskih odluka i sudskih postupaka prepoznatljivi su u Stepinčevoj optužnici i presudi. Nećemo valjda sumnjati da je Hrvatski sabor osuđujući sudsku presudu nadbiskupu Stepincu ponovio povijesnu nepravdu. Može nas samo žalostiti što su neki političari, koji i danas imaju utjecaj u Republici Hrvatskoj, onemogućili da se provede i samo poništenje te sramotne sudske presude. Sumnje u čistu savjest Alojzija Stepinca odraz su nepoznavanja činjenica i ideoloških zabluda. Bio sam sugovornik mnogim ljudima koji nisu znali ni to da su se susreli Tito i Stepinac i da je Tito tražio od Stepinca stvaranje nacionalne Crkve odvojene od Rima. Svjedočio sam brojnim suzama zbog nepoznavanja povijesnih činjenica, ali i ljudskih sudbina koje su bile robovi zaslijepljenosti svojih komunističkom ideologijom zavedenih roditelja.

Često se na skupovima svećenika, redovnika i teologa u razgovoru o nekom sluzi Božjemu zna reći: „Eh, da mu je Batelja bio postulator davno bi on postao blaženikom?“...

Teško mi je razabrati koliko je u ovom pitanju istine, a koliko zluradosti. Svojski sam prionuo poslu, neumorno radio, ali bi bilo teško bez pomoći velikodušnih suradnika i molitelja. U Crkvi se prema nauku bl. Stepinca ništa ne događa bez molitve i žrtve. Bog je temelj svega našega rada i uspjeha. Neka ide i zdravlje, samo da živi Crkva sveta Božja, učio je Stepinac. Stoga zahvaljujem članovima Molitvene zajednice Bl. Alojzija Stepinca diljem domovine i svijeta te Blaženikovim štovateljima što sam uz ne malene izazove dovršio posao.

Stepinac zrači svetošću i bez papira jer je dušu pozlatio počevši od sakramenta krštenja, sakramentima ispovijedi i pričesti. Bio je djetinje pobožan Majci Božjoj osvjedočen „da dok u čovjeku srce kuca znak je da još živi. Isto je tako u čovjeku dok se spominje Djevice Marije znak da još živi duhovnim životom.“ Imao je srce otvoreno za svakog čovjeka, osobito prezrenog i grješnika. U više od 1 000 sačuvanih pisama koja je on poslao iz Krašića napisao je da moramo moliti za progonitelje, „krvavog“, „bezbožnog“ neprijatelja. I sam je priznao da se koji puta narav protiv toga buni, ali je zapovijed Kristova i vjerno ju je vršio. Kakva lekcija ljubavi! Tome se nitko dobronamjeran ne može oduprijeti, a ja bih bio teološki neznalica, socijalni bešćutnik i bespomoćni slijepac kad to ne bih uočio, predočio i zastupao. Uostalom, najbolji ću Vam odgovor pružiti parafrazirajući pjesnika Njegoša: „Tko će svecu vijenac plesti, kad mu ga je Tvorac spleo!“ Zato neka i Stepinčevo proglašenje svetim bude na ponos, ne samo čitateljima Katoličkog tjednika nego i svim katolicima i ljudima dobre volje, što je na ovom zemljovidnom prostoru, na tlu Evanđelja, ponikao tako hrabar i uzoran svjedok kršćanske vjere i čovjekoljubac. On je već nadživio svoje progonitelje, pa se nadamo da će svi koji poput njega budu živjeli Evanđelje postići nagradu vječnoga života. A to je jedino što vrijedi. Naime, Stepinčevu poruku najbolje sažimlju ove njegove riječi: „Bog [neka bude] naš uzor, Bog naš život, Bog i svijetlo naše na stazama ovoga zemaljskog života.“ 

Pozdravljajući papu Benedikta XVI. prigodom njegova pohoda Zagrebu 4. lipnja 2011., dr. Batelja ga je izvijestio: „Sveti Oče, kanonski postupak za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca dobro napreduje. Nadamo se njegovom skorom proglašenju svetim“. Papa Ratzinger je uzvratio: „Nadamo se, ubrzo!“

Pravoslavci koji su obilježili povijest Hrvatske

Drugi svjetski rat, polustoljetna tiranija komunističke partije te Domovinski rat zasigurno su zauvijek promijenili odnose između hrvatskog i srpskog naroda. Raspad zajedničke države i slom velikosrpske politike u Hrvatskoj su promijenili status i egzistencijalnu situaciju pravoslavnih u toj zemlji. Zbog komplicirane prošlosti i svježih događanja iz 90-ih danas je uvriježeno mišljenje kako su pravoslavci kroz povijest uvijek bili protiv hrvatske države. Cilj ovoga razmišljanja je, u duhu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, podsjetiti na neke od najpoznatijih pravoslavaca koji su u pozitivnom smislu obilježili povijest Hrvatske, te razbiti tu predrasudu.

Prije svega je bitno odrediti polazišne osnove. Jasno je kako se tradicijski srpski identitet u Hrvatskoj i BiH najuže povezuje s pravoslavljem. Ne ulazeći u genezu te teorije o vremenu nastanka pojedinih naroda i njihovim selidbama na zapadnom Balkanu, da se zaključiti kako su pravoslavci u Hrvatskoj i BiH većinom Srbi, isto tako kako su Hrvati katolici. Naravno to ne isključuje mogućnost da Hrvat bude pravoslavac, niti Srbin katolik, što primjerice potvrđuje popis pučanstva 2011. iz Hrvatske koji kaže kako se 16 600 Hrvata smatra pravoslavnim kršćanima.

Na osobnoj razini nečiju naciju i vjeru odlučuje, prije svega, podrijetlo, vjerska pripadnost roditelja, mjesto rođenja, samoidentificiranje te na kraju kombinacija nabrojanog. Također, virtualno je nemoguće ustvrditi koliko se netko osjećao vjernikom jer ne možemo zaviriti u njegovu dušu. Održavanje tradicije jedne vjere ili njihovo izbjegavanje zasigurno može dati sud o tomu, ali ni on nije konačan. Stoga se može pretpostaviti da je netko bio vjernikom ako je rođen u vjerničkoj obitelji i ako se nije izrazio drukčije.

Najpoznatiji znanstvenici i „himnotvorci“

 

Zasigurno je najpoznatiji hrvatski pravoslavac Nikola Tesla (1856. - 1943.). Vjerojatno ne postoji osoba na planetu koja barem jednom nije čula za ovog čovjeka koji je zadužio čitavo čovječanstvo. Podrijetlom iz Smiljana kraj Gospića iz popovske obitelji, ali rođen za vrijeme kada hrvatska država nije postojala. Zato mu mnogi danas osporavaju titulu najpoznatijeg Srbina iz Hrvatske. Istodobno, uopće se neće proturječiti da Michelangelo Buonarroti nije Talijan, iako je Italija kakvu danas znamo nastala nekoliko stoljeća poslije umjetnikove smrti. To je samo jedan primjer, a može ih se navesti nekoliko stotina. Zaista dvostruki aršini. Unatoč svima onima koji žele negirati domovinu Teslina rođenja, jasno je kako je taj veliki čovjek bio i ostao među najpoznatijim znanstvenicima koji dolaze iz Hrvatske.

Koliko god je Tesla poznat, tako je manje znana činjenica kako je Josip Runjanin (1821. - 1878.), pravoslavac iz Vinkovaca, hrvatski skladatelj i časnik u austrougarskoj vojsci, uglazbio pjesmu Antuna Mihanovića Horvatska domovina koja je 1891. postala hrvatskom himnom Lijepa naša domovino. S obzirom kako nema materijalnih dokaza, nije sasvim točna godina skladanja, ali se obično uzima 1848. Pjesma je kao hrvatska himna prvi put izvedena prigodom otvorenja Hrvatsko-slavonske izložbe u Zagrebu 1891., kada nijedan od autora više nije bio živ, tako da će se oko himne uvijek voditi prijepori.

Još jedan od poznatih znanstvenika svjetskog glasa koji imaju pravoslavnih korijenja u Hrvatskoj je i Milutin Milanković (1879. - 1958.), građevinski inženjer, klimatolog, astronom... Riječ je o jednom od prvih doktora tehničkih znanosti među malim narodima Austro-Ugarske Monarhije svojega vremena. Poznat je po teoriji ledenih doba koja povezuje varijacije Zemljine orbite i dugoročne klimatske promjene, a teorija se zove po njemu: Milankovićevi ciklusi.

Znanstvenik pravoslavnih korijena, iako ne poznat u svjetskim razmjerima, koji je zadužio hrvatsku državu i matematičku znanost je i Svetozar Kurepa (1929. - 2010.), matematičar, profesor emeritus PMF-a Sveučilišta u Zagrebu, inače autor niza cijenjenih udžbenika iz matematike...

Političari...

Među društveno-političke djelatnike koji su ostavili dubok trag u povijesti hrvatske države u političkom smislu zasigurno treba nabrojati Svetozara Pribićevića (1875. - 1936.). Ovaj srpski političar za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i u Kraljevini SHS od 1927. postaje suradnik Stjepana Radića. Iako je imao političkih lutanja, ipak je na vrijeme shvatio kakvu štetu nanosi kraljeva diktatura te se zalagao za decentralizaciju zajedničke države.

Važno je spomenuti i Đorđa Pribičevića (rođ.1931.), odvjetnika i sveučilišnog profesora, koji je 1994. obnašao dužnost posebnoga savjetnika prvog predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana te Milana Đukića (1947. - 2007.), zastupnika i dopredsjednika u Hrvatskom saboru, koji je odmah uvidio pogubnost velikosrpske politike u Hrvatskoj, prvenstveno za same Srbe. Nije stao uz pobunjenike, nego je prihvatio hrvatsku državu kao svoju domovinu. Osoba koja je razbila stereotipe.

U tom duhu zanimljiv je i Srećko Bijelić (1930. - 2004.), političar i „hrvatski proljećar“, ali i velikan srpske zajednice u Hrvatskoj. Srbin koji je sudjelovao i podržavao Hrvatsko proljeće zasigurno je čovjek kojega se ne smije zaboraviti.  

Pjesnici, glumci, umjetnici, sportaši...

Što se tiče ljudi od pera, treba spomenuti Grigora Viteza (1911. - 1966.), hrvatskog pjesnika, dječjeg pisca i prevoditelja. Smatra se začetnikom moderne hrvatske književnosti za djecu, a podrijetlo vuče iz stare pravoslavne obitelji. 
Petar Preradović (1818. - 1872.), hrvatski pjesnik pravoslavnog podrijetla. Gotovo čitav život proveo izvan domovine, a književnošću se bavio koliko mu je dopuštala časnička služba i generalski čin. Svoj entuzijazam posvetio je ilirizmu u čijoj je „drugoj fazi“, uz Stanka Vraza i Ivana Mažuranića, postao najutjecajniji pjesnik. Pjesmama izražava privrženost slavenskoj koncepciji te iskreno domoljublje. Pokopan je u Beču, a 1879. posmrtni ostatci preneseni su na Mirogoj.

Simo Matavulj (1852. - 1908.) bio je srpski pisac iz Dalmacije, koji pripada epohi realizma. Njegovo najpoznatije djelo je lektira koja je uveseljavala brojne hrvatske đake, a rastuživala sve one koji ne vole čitati. Naravno, riječ je o djelu Bakonja fra Brne.

Vladan Desnica (1905. - 1967.), hrvatski  književnik srpskih korijenja iz ugledne obitelji koja je imala važnu ulogu u kulturnom i političkom životu Dalmacije 19. i 20. st., jedan je od najznačajnijih hrvatskih pisaca druge polovice 20. st.

Zanimljivo je spomenuti i Radeta Šerbedžiju (rođ. 1946), glumca, redatelja i scenskog umjetnika, koji je suradnju ostvarivao s brojnim svjetskim filmskim djelatnicima među kojima je i slavni Stanley Kubrick, a glumio je u mnogo domaćih i inozemnih ostvarenja. Tu su još velika imena poput: Arsena Dedića (rođ. 1938.), kantautora i skladatelja, zatim članova glazbene obitelji Novković, pa Vojina Bakića (1915. - 1992.), hrvatskog kipara pravoslavnih korijena...

U sportu je uobičajeno promijeniti boje kluba, a u posljednje vrijeme nije neobično promijeniti i reprezentativni dres. Boje dresa se mogu mijenjati, ali je nemoguće izbrisati svoje podrijetlo. Tako je jedan od najboljih i najuspješnijih hrvatskih plivača s mnoštvom medalja Miloš Milošević (rođ. 1972.); košarkaš Arijan Komazec, nogometaši Dado Pršo i legenda Vladimir Beara...

Izabrati stranu svoje domovine

Što reći na kraju? Jasno je kako su pravoslavni Srbi u jednom povijesnom trenutku postali stanovnici Hrvatske te da su postali njezini legitimni građani radeći na boljitku svoje zajednice i čitave države. Također je očito kako je nacionalni identitet izložen kontinuiranim promjenama, definiranju i interpretacijama. Zato nije ni čudo što se u određenom trenutku krajem 80-ih godina 20. st. veliki dio srpskog pravoslavnog pučanstva stidio svoje domovine i krenuo u rat protiv nje, dok je realnija manjina prepoznala opasnost u tome i prigrlila Hrvatsku kao svoj dom.

Nažalost, danas zbog poznatih ratnih događanja broj pravoslavnih Srba u Hrvatskoj sve je manji. U gradovima je osobito uočljiva asimilacija putem miješanih brakova, a postoji trend skrivanja nacionalne pripadnosti i pojave anacionalnosti. Većina srpskih sela u Hrvatskoj danas je pusta, a značajan broj u gradovima ne izjašnjavaju se više kao Srbi. U Lici, na Baniji i Kordunu, u zapadnoj Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji uglavnom živi staro pučanstvo, te su ta područja osuđena na izumiranje...  a to je tema za neko drugo istraživanje.

Iznimna je zanimljivost da je karlovački patrijarh Josif Rajačić ustoličio Josipa Jelačića za bana 1848., i to u izočnosti biskupa Jurja Haulika