Obri su najjužnija župa Vrhbosanske nadbiskupije. Nalazi se u blizini Jablaničkog jezera, udaljena otprilike osam kilometara od Jablanice u pravcu sjeveroistoka. Čitav kraj pripada gornjem dijelu Hercegovine i smješten je podno masivnih planina Čvrsnice i Prenja koje su, sada već poslovično, granice mediteranske i kontinentalne klime. Prirodni resursi ovog kraja su ogromni, ali često i neiskorišteni te predstavljaju dobar oslonac za turistički razvoj. Nažalost, rat kada su skoro svi Hrvati protjerani te loša ekonomska situacija koja „tjera“ Bošnjake, vode k tomu da će u čitavom kraju u budućnosti izgleda ostati samo starci...
Dok se sjever Bosne, pogotovo u
dolinama velikih rijeka i sliva Save još uvijek bori s nabujalim rijekama te zbraja
nastale štete, redakcija Katoličkog
tjednika je krenula u južnije krajeve. Jedini uvjet za utvrđivanje
odredišta bila je želja posjetiti župu i prostor u kojemu nikada prije nismo
bili i čiju priču još nismo ispričali. Tako je izbor pao na Obre i tamošnju
župu Presvetog Srca Isusova, jedinu u Ramskom dekanatu o kojoj još nismo pisali.
Suživljenje s jezerom
Poznato je kako čitava Bosna ima možda
i previše ljepota te prirodnih bogatstava, međutim zasigurno nema „Bosanca“
koji se uvijek iznova ne fascinira rijekom Neretvom, njezinom bojom i čitavim
krajolikom kuda ona protječe... I uvijek iznova, bez obzira koliko puta
prolazili kanjonima koje je napravila rijeka Neretva, svaki novi prolazak predstavlja
nešto posebno.
Na svu sreću, put do Obra, tog među
planinama i brdašcima skrivenog mjesta, još jednom je omogućio susret s
veličanstvenim prirodnim ljepotama Hercegovine. Dok nam je posebnu pozornost
odvlačila zelena ljepotica, skrenuli smo na desnu stranu, nešto prije poznatog
željeznog mosta u Ostrošcu te napustili magistralni put M-17 kao i vodeno
prostranstvo koje stvara Jablaničko jezero pa se zaputili k našem odredištu.
Mnogi će reći kako svako mjesto priča
svoju priču. Obri zasigurno imaju mnogo toga reći. I prije nego smo došli u tu
župu, znali smo kako je njezino osnivanje usko povezano sa stvaranjem
Jablaničkog jezera. Kraća priča glasi da je župa sv. Petra i Pavla - Ostrožac
utemeljena 1919. odvajanjem pojedinih teritorija od Podhuma. Naslovnik župe
kasnije je postalo Srce Isusovo, a planirana crkva nikad nije dovršena jer je
prilikom gradnje brane na Neretvi i stvaranja jezera godine 1953. potopljena.
Župno središte je preneseno u Obre, a
crkva je sagrađena 1955. Budući da je novonastalo jezero praktički podijelilo
vjernike iz naselja Kostajnice i okolnih sela od župne crkve u Obrima, podignuta
je i filijala u Kostajnici. Poznato je i to kako je u posljednjem ratu župa
uništena, a vjernici protjerani.
Nepristupačna župna crkva
Da su Obri posebna župa, već smo shvatili. Znati kako je jedna crkva
potopljena zbog ekonomskih interesa čitave zajednice, a u posljednjem ratu
narod protjeran i crkve porušene zbog druge ideologije, sasvim je dovoljno
podataka za predočiti si kamo idemo.
Prva „čudna“ stvar bila je činjenica da župna crkva u Obrima nema normalan
pristup, niti cestu. Ona se iz daljine fino vidi kako izranja iz prirodnoga
zelenila. Obnovljena je izvana, iako joj fali dio fasade, oštećen vjerojatno
djelovanjem leda i vode. Sa svojim dvama bijelim tornjevima i crvenim krovom
koji bojom odskače od okoliša, i nemoguće ju je ne uočiti.
Međutim, i nakon pola sata kruženja, približavanja i udaljavanja od nje te
bezuspješnog savladavanja, za nas neprohodnog, puta, bili smo prisiljeni
nazvati župnika vlč. Josipa Majića
da nas „navigira“. Nakon desetak minuta on je došao iz Kostajnice sa svojim
starim terencem mercedes-benz puch
džipom, vozilom koje koristi i njemačka vojska.
Čini se kako je to jedino uspješno prevozno sredstvo za kraj koji se ne
može pohvaliti dobrom prometnom infrastrukturom. Nakon upoznavanja zanimalo nas
je zašto u vozilu župnik ima krampu, lopatu i sjekiru. Objasnio nam je kako se
bavi planinarenjem, a u tim uvjetima često je potrebno uklanjati prepreke s putova,
kao i pale balvane. U šali je dodao kako osim alata treba imati sira i pršuta.
Kapelica „Pod bristom“
Iako smo se nalazili tik ispod crkve,
naš obilazak smo ipak započeli, vraćajući se autima malo natrag, pred kapelicom
sv. Ivana Krstitelja „Pod brijestom“.
„To je zavjetno mjesto župljana ovoga
kraja. Vrjednije je bilo nego patron župe Srca Isusova. Ovdje se nalazi grob za
kojeg se kaže kako je grob svećenika. Oko njega je narod obilazio, molio i
dolazio na zavjete. Kapelica je bila pod velikim starim brijestom koji je pao“,
rekao nam je vlč. Josip namještajući ogradu kojom je ograđeno zemljište oko
kapelice. Inače župnik je rodom iz Bara, u susjednoj župi Solakova Kula koju
također pastoralno opslužuje.
Kada nas je zanimalo što je bilo s
brijestom, rekao je: „Nema ga i to je to. Nemojte mi na muke prisjedati. Prema
pričama, govori se kako je posječen ili je pao.“ Dalje nismo željeli ispitivati,
a neke stvari vjerojatno i trebaju ostati ovijene velom tajne.
Tužna unutrašnjost župne crkve
Sljedeća postaja bila je župna crkva
u Obrima do koje se može doći jedino terencem uz makadamski put od stotinjak
metara kojeg je dobrano prokopala voda. Na našu sumnju kako će džip moći izaći,
župnik se samo nasmijao i rekao kako mercedes može izaći svuda. Nije ni reagirao
na naše „provokacije“ kako je lada Niva bolja
i izdržljivija, samo se nasmijao.
Crkva je izvana obnovljena, osim
manjeg oštećenja na fasadi koje treba popraviti, međutim unutrašnjost vapi za
mnogo radova. Kako smo vidjeli, klupa nema, kao ni umjetnina, a oltar krasi
samo jedna slika Presvetog Srca Isusova, bez krstionice i ambona.
U ratu je bila uništena, kao i župni
stan. Prema župnikovim riječima, u selu živi samo jedan vjernik, stoga ovdje
crkva više i nije potrebna. Zanimalo nas je, budući da smo vidjeli izoliranu
crkvu bez pristupa i selo bez vjernika, kako se i čime gradi.
„Crkva je ožbukana, svod je završen i
sada slijedi postavljanje podnog kamena. Nažalost, ružno je reći, ali ova crkva
je nama teret. Međutim dijaspora je jaka i oni potenciraju njezinu izgradnju.
Udruga Klišana iz Beča također mnogo pomaže“, rekao nam je župnik naglašavajući
kako su Obričani otišli u Austriju i Hercegovinu najviše, ali ima ih i u
prekooceanskim zemljama. Mnogi ljeti dolaze na odmor vidjeti svoja imanja...
Čista priroda, voćarski kraj i odlazak ljudi
Nakon obilaska crkve župnik nas je
odveo na brdo Gradac odakle smo mogli bolje vidjeti čitav opustjeli kraj. Tek
se tada uočava ljepota stvaranja i zelenilo ovog podneblja za kojeg vlč. Josip
kaže kako smo došli u voćarski kraj koji polako ostaje bez ljudi.
„Odlaze i Bošnjaci, tako da vjerujem da
i njih neće mnogo ostati. Prije je ovdje bilo oko 12 000 ljudi, a danas svega 2
000. Sve uvjetuje ekonomska održivost, stoga ljudi odlaze za poslom i tamo gdje
im je bolje. Od rata i progona je prošlo 20 godina i više nema smisla pričati o
tome. Ljudi sada žive u drugim gradovima. Rađaju se nova djeca, stari se tamo
kopaju, a neki i ovdje. Djeca su se vezala za novi kraj i povremeno dolaze
ovdje ljeti“, rekao nam je župnik dok smo išli prema Kostajnici.
Nažalost, čini se kako puno mržnje
koja je posijana u ovom kraju daje svoje plodove... Taj proces iseljavanja
ubrzala je i sumnjiva privatizacija postrojenja Zakovice koja je proizvodila čavle svih vrsta i veličina. Prema
oprobanom receptu, strojevi su rasprodani, a ljudi ostavljeni da se brinu sami
o sebi... Ista priča svuda.
Kada smo se kretali prema filijalnoj
crkvi u Kostajnici, župnik je stao pored Nikole,
jednog od rijetkih župljanina koji tu žive. Nakon pozdrava s njim, objasnio nam
je kako Nikola uvijek pješači i spava gdje stigne, ali nikada nije bio
bolestan. Poslije kraćeg razgovora s ovim osebujnim čovjekom, ostavljamo ga s
njegovom torbom i alatom te nastavljamo dalje.
„Kolone“ vjernika koji idu na misu i obitelj Anđelić
Situacija u Kostajnici, za razliku od
sela Obri, ne izgleda tako loše. Ljudi ima, doduše jako malo. Neke kuće se
obnavljaju, a druge izgledaju napušteno. Neki vjernici koji dugo godina žive
vani, čak su oženjeni strankinjama, polako popravljaju kuće i ulažu u ovaj
kraj. Ostaje nadati se kako će to potaknuti i ostale da slijede njihov primjer.
Usput smo susreli nekoliko župljana
kako se polako kreću prema crkvi na sv. misu. Svaki od njih pozdravi župnika i
s njim koju „probaci“. Vlč. Josip ih sve poimence zna.
„Svako jutro imamo sv. misu i svako
jutro kod druge obitelji imam doručak“, opisao je župnik svoj odnos sa
župljanima. Kako je do sv. mise bilo ostalo 20-ak minuta, iskoristili smo to
vrijeme za razgledanje i obilazak župe. Vlč. Majić nas je odveo pred kuću
obitelji Anđelić za koju je,
nažalost, na Badnjak 2002. čula čitava regija. Tada je vehabija Muamer Topalović iz sela Oteležana ubio
troje članova te povratničke obitelji: oca Anđelka
(68) i njegove dvije kćerke Maru
(45) i Zoricu (27), a sina Marinka teško ranio. Marinko je inače
župni prakaratur. Iako je dopustio slikanje, nije bio raspoložen za razgovor.
Prema župnikovim riječima, Anđelići su iznimno hrabra i dobra obitelj.
„Njih je bilo najviše kad su se
vratili i zato je njihova kuća izabrana kao meta kako bi se Hrvatima izazvala
najveća bol“, komentirao je župnik pokolj iz 2002. Potom smo otišli na njihov
grob te se kratko pomolili. Topalović je navodno povratnike ubio, između
ostalog, zbog nepravednog odnosa svijeta prema muslimanima u Afganistanu... Čini
se kako uvijek stradaju nevini od raznim ideologijama zaluđenih ljudi.
Mnogo vedrih lica
Potom smo obišli još nekoliko
vjernika i njihovih imanja.Luca i Zvonko
Kaleb se brinu oko crkve i sve besplatno rade.Župljani Bosiljko i Ružica Božić se spremaju za misu i izlaze na
ulicu. Na pitanje kakav je župnik, odgovaraju da je „legenda“.Šima Stojanović je također aktivna u župi koju
stalno pomaže svojim prilozima.
Ispred filijalne crkve u hladu drveta
zatičemo veselo društvance, i to muško. Dok se žene u crkvi mole, muški ispred
glasno pričaju... Još jedna klasična scena u hrvatskom narodu. Zna se tko
najviše moli. U razgovoru smo saznali kako narod ovdje živi uglavnom od
mirovina i pomoći iz inozemstva. Mnogi se bave i „vrtnom“ poljoprivredom sadeći
što mogu. Međutim jasno je kako nema mladih i djece... Zaista, čitav dan nismo
vidjeli nijednu mlađu osobu bez obzira je li riječ o hrvatskim ili bošnjačkim
selima.
Iz skupine ispred crkve se izdvojio Mijo koji ima 86 godina. Vitalan i malo
pričljivi gospodin je, prema župnikovim riječima, preživio Bleiburg i Križni
put te je sada jedini živući svjedok tog velikog zločina u čitavom kraju. Na
naše pitanje da nam kaže nešto o prvim danima „mira“ 1945., rekao je samo: „Volio
bih se vode napiti prije nego kruva pojesti, ali nismo imali ni jedno ni drugo.“
Čini se da su najtiši oni koji su najviše propatili, a oni koji u životu nisu
mnogo toga doživjeli, najviše pričaju i hvališu se.
Unatoč svemu
Potom je došlo vrijeme i za svečanu
sv. misu. Ipak se slavi Uzašašće. Prebirući po sjećanju, zaključili smo kako je
ovo prvi put da smo za vrijeme stvaranja reportaže nazočili sv. misi u nekoj od
župa. Još jedna posebnost koje ćemo se sjećati. Poslije zajedničke fotografije
župljana te vlč. Josipa i hrvatskih donatora iz Australije Marije i Tomislava Delinca
došlo je vrijeme za rastanak.
I to je priča o Obrima, maloj i
rasijanoj župi koja nosi svoj križ. Kako župnik reče, ne mogu se ljudi ostaviti
bez pastoralne brige, a boravak svećenika u ovoj župi je iznimno težak.
Vjernicima je još teže, ali kako vidimo, njih dvadesetak još uvijek prkosi
posljedicama rata i teškoj ekonomskoj situaciji.
Nema komentara:
Objavi komentar