Bl. Luigi Tezza, redovnik i „Apostol peruanske Lime“

26. rujna

Bl. Luigi rođen je 1841. u talijanskom Trevisu kao jedino dijete Augustina Tezze i Katarine Nedwiedt. Nakon smrti njegova oca s majkom se preselio u Veronu. Kao i većina svetaca odmalena je pokazivao zanimanje za vjeru te je s 15 godina stupio kao novak u kamilijanski red u Veroni. Njegova majka kasnije je kao udovica stupila u časne sestre. Svoje svečane zavjete položio je 1858., a za svećenika je zaređen 1864. u Veroni.

Nakon ređenja iskazao je želju poći u afričke misije, ali mu to Red nije dozvolio. Poslan je u Francusku gdje je živio 30 godina, najviše na širenju kamilijanaca te osnivanju domova za siromašne i bolesne. Bio je i superiorom samostana.

Zbog političkih i antikatoličkih događanja u Francuskoj 1880. istjeran je iz zemlje jer je bio svećenik i stranac. Unatoč tomu vratio se krišom i nastavio pomagati onima u potrebi.

U Rimu je 1889. izabran za vikara kamilijanaca. Jedan od prvih zadataka na novoj pastoralnoj dužnosti bilo je osnivanje ženskog ogranka toga Reda.

Svoje namjere povjerio je Giuseppini Vannini, budućoj blaženici, te su njih dvoje na Svijećnicu 1892. osnovale Kćeri Sv. Kamilija. Red je započeo s 50-ak članica te je brzo rastao nakon čega je stiglo i papinsko priznanje.

Na prijelazu iz 19. st. u 20. st. kamilijanski red je doživio krizu u Peruu te je o. Tezza pošao za novi svijet. Namjera reda bila je da Tezza ode u Peru ispitati situaciju i donijeti informacije u Italiju kako bi se odlučilo što dalje. Međutim, kako to obično biva u životu svetaca i običnih ljudi, želje su jedno, a Božja volja nešto sasvim drugo. Luigi Tezza je tako ostao u Južnoj Americi 23 godine, to jest ostatak života.

Brinuo se za potrebite u bolnicama, sirotištima, staračkim domovima i u zatvorima. Kao „stranac“ bio je poželjan za ispovjednika i duhovnika mnogih tamošnjih redova. Pomogao je i Teresi Candamo Álvarez-Calderon, službenici Božjoj, da osnuje novi red časnih sestara.

Umro je 26. rujna 1923. na glasu svetosti, a za njim se tugovalo u cijelom Peruu. Uskoro je prozvan „Apostolom Lime“. U službenim zabilješkama zaveden je kao „najsvetiji svećenik Biskupije Lima“.

Proces za proglašenje blaženim započeo je 1959. Sv. Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2001. zbog njegova nesebičnog zalaganja među potrebitima i sudjelovanja u osnivanju dva Reda koji su iznjedrili mnoštvo duhovnih zvanja.

Zaboravljena enklava zaboravljenih zločina

Prošle su 24 godine od velike tragedije koja se dogodila u predvečerje 10. lipnja 1993. kada je u Vitezu, u prigradskom naselju Kamenjače, od samo jedne minobacačke granate, ispaljene s vojnih položaja bošnjačke Armije BiH, u igri na dječjem igralištu poginulo osam mališana, dok ih je više ranjeno. Nažalost, riječ je samo o jednom u nizu zločina koji su se dogodili nad Hrvatima Lašvanske doline i što je najgore zločini su zaboravljeni, a odgovorni većinom na slobodi...

Kad bismo napravili blic istraživanje o poznavanju rata i stradanja u BiH u razdoblju do 1992. do 1995., zasigurno bi najčešći odgovori bili o opsadi Sarajeva, genocidu u Srebrenici, zločinima nad zaštićenim zonama, Prijedoru, Višegradu, Ahmićima te eventualno o Križančevu selu, Uzdolu, Kazanima ili Trusini...

Upravo je većina ratnih zločina nad Hrvatima Srednje Bosne u drugom planu za većinu bh. medija, naravno, osim onih malobrojnih i lokalnih hrvatskih i koji, nažalost, nemaju širi značaj i veći domet. Tužno je reći da čak i bh. Hrvati koji ne žive u Središnjoj Bosni manje znaju o stradanjima svojih sunarodnjaka...

Kronologija događaja

Kako bismo dokučili kontekst zločina nad viteškim mališanima unutar hrvatske enklave, bitno je ukratko objasniti kronologiju događaja. Dugo prije otvorenih sukoba između HVO-a i A BiH postojali su sporadični incidenti, ubojstva, otmica, „sačekuše“ koje su pogoršavale situaciju između dva naroda i njihove dvije većinske vojske.

Iako je tinjalo od listopada 1992., može se reći kako je sukob u Središnjoj Bosni započeo u siječnju 1993. u selu Dusina kraj Zenice kada je počinjen veliki zločin nad devetero Hrvata i jednim Srbinom. O ovome se slabo zna jer je zločin počinjen u vrijeme velike akcije Hrvatske vojske u Maslenici u Hrvatskoj što je preokupiralo sve svjetske medije.

Nizali su se sporadični sukobi, puškaranja i napadi jednih na druge te je u konačnici formirana crta bojišnice od oko 100 kilometara. Tako je Lašvanska dolina sa 70 000 Hrvata i 8000 bojovnika bila od travnja do prosinca 1993. u potpunom okruženju. Osim borbe za prostor odvijala se prava drama oko toga tko će zauzeti važna vojno-industrijska postrojenja i eventualno promijeniti daljnji tijek rata. Hrvati su prema procjenama u vojnoj snazi bili nadjačani od jedan naprema četiri (javne informacije) do čak teorije od jedan naprema osam vojnika o čemu je pisao (naknadno) i general Sefer Halilović.

Otvoreni rat je započeo u travnju 1993. blokiranjem prometnica prema Hercegovini, otmicom vojnika HVO-a te puškaranjem i ispitivanjem jačine pojedinih crta bojišnice. U tom kontekstu dogodio se stravični zločin nad 116 Bošnjaka 16. travnja 1993. u Ahmićima kojeg su počinili Jokeri 4. bojne VP HVO-a i vjerojatno je nakon odjeka te vijesti u svijetu HVO i hrvatski narod u BiH unaprijed izgubio medijski bitku za Lašvansku dolinu.

Rat je išao svojim tijekom, crte bojišnice su se mijenjale, nizali su se zločini, bitke i došao je 10. lipanj 1993...

Zločin nad djecom

U predvečerje toga dana minobacačka granata ispaljena s položaja Armije BiH, u igri je zauvijek prekinula osmero viteških mališana. U tom velikom zločinu poginuli su dječaci i djevojčice: Sanja Garić, Milan Garić, Dragan Ramljak, Dražen Čečura, Boris Antičević, Sanja Križanović, Augustina Grebenar i Velimir Grebenar.

Petero je preminulo odmah, a troje je umrlo u bolnici. Ranjenoj djeci, koja su danas odrasle osobe, ostale su fizičke posljedice i psihičke traume za čitav život.

Na mjestu njihove pogibije izgrađeno je spomen-obilježje u obliku broja 8, s velikim križem pored te košem na igralištu u čijoj je mreži ostala zarobljena lopta.

Važno je napomenuti kako u tom prigradskom naselju Kamenjače nikad nije bilo vojske ni vojnih objekata, pa se pretpostavlja kako je granata ispaljena s namjerom da padne na dječje igralište. Samim čudom nije bilo više poginulih jer je to igralište u večernjim satima proljetnoga dana obično bilo mnogo ispunjenije nego tragičnoga dana.

Za taj zločin još nitko nije odgovarao, stoga se Hrvati u Vitezu s pravom pitaju imaju li sve žrtve isti tretman?

Kako napraviti istinski prilog?

U uobičajenoj bi situaciji u nekom drugom mediju posljednjom rečenicom prethodnog pasusa završilo razmišljanje na temu zločina nad nevinom djecom. Međutim, naša prvobitna namjera bila je napraviti tekst za rubriku Ljudi, život, običaji koja nije puko i hladno nabrajanje činjenica, nego je prostor gdje novinar ima aktivne sudionike događaja kojeg želi opisati i gdje mu svjedoci pomažu sklopiti mozaik koji onda „predaje“ čitateljstvu.

Ta rubrika nudi prostor da se u tekst pretoče izrečene misli, emocije i tuga obitelji koje su doživjele veliku tragediju te današnji život svih onih koji su toga kobnog dana bili ranjeni ili jednostavno našli se kao svjedoci.

Živi ljudi kazuju svoje priče koje ostaju zapisane na papiru. Takav način novinarstva je uvijek bolji i kvalitetniji izbor u odnosu na kruto pisanje činjenica koje se sakupe u telefonskom razgovoru ili na internetu.

Također, medijski djelatnik nužno ne mora biti suvremenik događaja (stasala je čitava generacija mladih novinara koji su upravo rođeni u ratu) niti potjecati iz kraja o čijim događajima piše (Hrvati koji ne žive na teritoriju koji je obranio HVO bili su u medijskoj blokadi), što naravno otežava posao.

Nažalost, u razgovoru s nekoliko Vitežana, koji su bili svjedoci svih tih događaja, došli smo do zaključka kako su ljudi postali umorni, obitelji poginulih su razočarane, a svaki novi dan ih posebno podsjeća na taj zločin, a lipanj osobito. Oni koji bi možda i htjeli nešto reći i pričati ne žele to učiniti da ne bi ispalo kako se ističu te iz pijeteta prema obiteljima koje je ta tragedija najviše pogodila. Posjeti novinara posebno su turobni jer se tada, zbog pitanja, prisjete svih detalja ovoga zločina te na sve ono što je prekinuto toga dana.

Prema uhodanoj tradiciji zanimalo nas je i mišljenje svećenika. Kao posljednja adresa na koju smo se obratili bila je župa Sv. Juraja mučenika. Novi viteški župnik fra Velimir Bavrka potvrdio je kako je narod umoran. Napomenuo je da stavimo naglasak na činjenicu kako su ubijena djeca koja ni za što nisu kriva te da za zločin još nitko nije odgovarao. Poželio je da se piše i o potrebi oprosta, a posebno je postavio pitanje što rade sudovi i tužilaštva jer toliko je vremena prošlo.

Iako je fra Velimir u Vitezu kratko, već je primijetio kako veliki broj stanovnika ove župe pati od PTSP-a. Ratne traume i dalje su svježe. Dogovorili smo se da iduće godine pokušamo napraviti pravu novinarsku priču i video prilog s preživjelim svjedocima i obiteljima djece poginulih u ovom stravičnom zločinu koji se dogodio na mjestu koje se danas zove Osmice.

Jozo + 8

Svake godine u lipnju u Vitezu se igra memorijalni košarkaški turnir Jozo + 8. Turnir se igra u spomen na istaknutog viteškog košarkaša Jozu Bošnjaka Medenog (1967. – 1992.), jednog od prvih ubijenih pripadnika HVO-a Vitez koji je poginuo na Veliku Gospu 1992. te na osmero viteških mališana.

Ovo je samo jedna od mogućnosti sjećanja i obilježavanja velikog zločina. Ne zbog osvete, nego da im imena ne padnu u zaborav.

HRT o Lašvi

Nedavno je o masakru na Osmicama prilog radila i Hrvatska radio televizija u sklopu emisije Pogled preko granice i to pod naslovom Nepokorena Lašvanska dolina. Snimak se može naći na internetskoj stranici www.vitez.info ili na HRT-u. U njoj, između ostaloga, brat dvoje poginulih mališana, koji je i sam ranjen, govori kako mu je život zauvijek promijenjen od tada. Tu su i svjedočenja o drugim zločinima koji su većinom prošli nekažnjeno ili nezabilježeno u svjetskim i domaćim medijima.

Iz domova smo ponijeli čist obraz i srce koje prašta svima, pa i progoniteljima

Povratak, pravo koje je zajamčeno Daytonskim mirovnim sporazumom u većini krajeva BiH ostalo je mrtvo slovo na papiru. Nažalost, četvrt stoljeća nakon progona i početka rata, u ovoj se zemlji i dalje govori o vraćanju na rodnu grudu, toj neostvarenoj želji mnogih...

Upravo je ta nepresušna tema bila povod da razgovaramo s Jacintom Laštro, dopredsjednicom Udruge Hrvata banjolučkog kraja Nazaret. U mjesecu svibnju, prije 25 godina, morala je napustiti svoju kuću s troje djece i otići u nepoznato, dok je njezin muž ostao u Banjoj Luci zbog radne obveze. Danas sa suprugom Vinkom, koji je predsjednik udruge Nazaret, živi i radi u Hrvatskoj te u slobodno vrijeme umrežava i povezuje prognane Hrvate iz banjolučkog kraja i pomaže onima koji se žele vratiti.

S njom smo razgovarali o životu u izbjeglištvu, povratku, njezinu političkom angažmanu te trenutnom stanju u hrvatskom društvu s obje strane granice...

Poštovana, pod prijetnjom ste 1992. napustili kuću i mogli ste samo ponijeti vrećica koliko imate djece. Samo onaj tko je bio izbjeglica ili prognanik može Vas shvatiti, ali možete li nam objasniti kako su prolazili prvi dani i mjeseci izbjeglištva? Kada se može reći da ste ponovno „stali na noge“?

Nije bilo lako otići iz pune kuće, otići u nepoznato. Prepričati priču o našem izlasku ili nekim izlascima – ja kažem progonima – nije za vjerovati. Znate li kako je sve ostaviti, doći u Zagreb i onda čaše od jogurta koristiti kao čaše za piće? Snalazili smo se i tražili poslove. Ja sam čudom nebeskim, drugi tjedan po dolasku u Zagrebu našla posao. U toj firmi radim i danas kao voditelj i zadovoljna sam. Ma, svi naši rade, hrvatski narod je vrijedan.

Kako ste Vi i Vaša obitelj primljeni u Zagrebu? Kako su se djeca osjećala u svojim novim školama i sredinama? Ima li podrugivanja ne temu „Bosanci“? Osjećate li se još uvijek izbjeglicom?

Mi smo i u Banjoj Luci uvijek govorili hrvatskim jezikom i tu se ništa nije promijenilo. Ja se svojim porijeklom ponosim, želim da se znaju moji korijeni. Svi smo se morali dokazati svojim radom i svojim djelima.

Ne pridajem veliku pozornost o tomu što se govori o Bosancima, jer sam sigurna da su djela bitna. Tako smo učili i našu djecu i trudili se da završe fakultete jer je znanje ono što im nitko ne može oduzeti. Mi smo jedino to ponijeli iz svojih domova i čist obraz i zdravo srce, srce koje prašta svima, pa i progoniteljima.

Zbog rata Vaša djeca i rodbina žive po cijelom svijetu i svim kontinentima osim Afrike. Planira li se itko pod starost vratiti u Banju Luku i okolicu?

Banja Luka je specifično mjesto, grad koji je bio univerzitetski, pun drvoreda i aleja, krasi ga ljepota zelenog Vrbasa, poznat po samostanima koji se nosili život tog kraja. Tu prvenstveno mislim na trapiste i samostan Marija Zvijezda koji je osnovao otac Franz Pfaner još davne 1869., kada su pokrenuli proizvodnju struje, piva, sira trapista, osnovali školu s 27 zanata... Ne treba zaboraviti ni časne sestre koje su otvorile škole i opismenjavale puk. Ne zaboravimo da je u to vrijeme Banja Luka bila u turskoj Hrvatskoj, jer su još vladali Turci i tek 1878. dolaskom Austrougarske počinje bolje vrijeme za kršćane.

Ma, tko može svoj rodni grad zaboraviti?

Ne bi ljudi čekali starost da se tamo vrate. Pa svi odlazimo u Banju Luku kad god to možemo. Kad bi postojale mogućnosti i preduvjeti neki bi se odmah vratili. Ali ne daju ljudima mir kad dođu. Strah i prijetnje su i danas, a uz sve to i kad se vratiš moraš negdje raditi. A mi, mi smo obilježeni. Mi smo Hrvati, koje nitko ne bi zaposlio. Živjeti od Caritasa nema smisla, tako da ljudi prije svog povratka nemaju osiguranu egzistencijalne osnovne preduvjete. O svemu tomu se jako malo zna.

Hrvati i Muslimani su u Prijedoru 1992. morali hodati s bijelim trakama oko ruke. Podsjeća li Vas to na neko ranije strašno vrijeme? No o tomu se ne govori i ne piše. Nitko ne zna da su za vrijeme prošlog rata srušene skoro sve katoličke crkve, ubijeno je puno ljudi, a nije bilo rata u Banjoj Luci. O svemu tomu, toj tuzi i jadu koju smo proživjeli, može se, nažalost, jako puno pisati i pričati. Poznajemo nekolicinu naših ljudi – članova Udruge koji imaju pravomoćne presude da se mogu vratiti u svoje kuće, da trenutni posjednik mora izaći iz kuće, ali to se ne događa. Udruga se pokušava boriti za prava tih ljudi, ali su uspjesi slabi.

Inicijativa U ime obitelji pokrenula je, uz aktivnosti u civilnom društvu i političku platformu Projekt domovina koja će osigurati podupirateljima i simpatizerima Inicijative da dobiju svoje autentične predstavnike u vlasti. Recite nam, kako mislite da će se obični ljudi iz Projekta domovine snaći u politici znajući da ih u različitim razinama vlasti čekaju „iskusni političari“?

Ja sam sigurna da neće biti lako, ali nitko nije rođen kao političar. Kako imam prilično godina i životno iskustvo te kako se trudim biti informirana, pratim događanja, mislim da je najvažnija stvar u svakom poslu biti pošten i dosljedan. Uz Božju pomoć sve je moguće. Većina nas koji smo u Projektu domovina, cijeli smo život neposredno aktivni u raznim institucijama, udrugama itd., tako da sam sigurna… a vidimo kako danas u politici imamo mnogo mlađe i neiskusnije ljude, a ipak su u Saboru.

Najvažnija stvar je svakom pojedincu objasniti i osvijestiti ga kako bi izašao na izbore, da mora znati, tko je i što je, da ne može očekivati da netko drugi brine za njega ako on sam neće biti angažiran.

Ja se nadam dok dođe ova nova mlada generacija, nacionalno osviještena, ne zatrovana komunizmom, duhovno jaka, moralno čista, obrazovana, da će nama Hrvatima biti bolje. Pogledajte mlade u Vukovaru, pa prije toga u Dubrovniku, u Zadru, ali o tome se ne piše u medijima. Tu je naša snaga, samo se ne treba bojati života.

Dopredsjednica ste Udruge Nazaret, udruge Hrvata Banje Luke i banjolučkog područja... Recite nam koji su konkretni plodovi djelovanja te organizacije?

Nažalost, Udruga Nazaret je registrirana tek 2015., premda smo mi radili za Hrvate iz Banje Luke bez prekida od kad smo iz nje izašli.

Plodovi rada Udruge Nazaret su: zauzimanje za prava prognanih Hrvata, organizacija susreta te promoviranje istine o našem progonu.

Organizirali smo susrete u Zagrebu u više župa, Rijeci, Zadru, Dugom selu te radili na prodaji knjiga koje govore o Banjoj Luci (Prešućivani zločin, Skidanje maski te razne druge knjige koje govore o našoj povijesti).

Prvi puta prošle 2016. na Interliberu u Zagrebu Europska akademija iz Banje Luke imala je mogućnost predstaviti svoje knjige, pa smo i tu aktivno sudjelovali i pomagali.

Udruga priprema Knjigu svjedočanstava koja je zbornik ispovijesti prognanih Hrvata u posljednjem ratu, maltretiranju i mučenjima koje su ljudi preživjeli kako u svojim domovima, tako u logorima ili na radnoj obvezi.

U suradnji s Laudatom pripremamo dokumentarni film o župama Banjolučke biskupije – tražili smo preko natječaja sredstva od Državnog ureda za prognane Hrvate. Čvrsto vjerujemo da ćemo uspjeti s planiranim projektima.

Kako biste Vi ocijenili današnje stanje društva u Republici Hrvatskoj? Jesu li izdane ideje s početka 1990-ih? Očito je splasnula sva euforija koja je nastala nakon izborene neovisnosti, a trenutna politička situacija ne ide na ruku običnom čovjeku?

U našem narodu postoji izreka: „Narod ima vlast kakvu zaslužuje.“ Hrvati nisu naučili živjeti samostalno i stalno su imali neke druge koji su za njih odlučivali: nekad Mađari ili ovi ili oni, a danas Bruxelles. Bili su lokalni izbori u Hrvatskoj i čovjek ne može razumjeti kako to ljudi glasuju. No mi smo dan prije izbora imali Hod za život. Ma, tu je snage moje Hrvatske. Kad vidiš tolike mlade ljude, sa svojom dječicom sa svojim obiteljima. I Zagrebu i u Splitu.

Ljudi u Hrvatskoj dok ne postanu nacionalno osviješteni, dok ne žele kupovati svoj proizvod, dok ne cijene svoje, dok ne pjevaju svoje pjesme, a ne tuđe, neće nam biti bolje.

Što bi to trebalo mijenjati u hrvatskom društvu kako bi svima bilo bolje?

Kao prvo provesti lustraciju, znati što su nacionalni interesi bez obzira tko je na vlasti i, ja bih rekla zauvijek: nikomu ne dati naše more, našu vodu, našu Slavoniju...

Kao drugo, obitelj koja je nositelj života, odgoja mladih, mora imati značaj u društvu i sve što ide uz obitelj. Demografsku politiku, poticaj mladim roditeljima, mladim majkama, a o tome bih mogla pričati jako puno. Sigurnost bi mladim roditeljima dala „vjetar u leđa“, da i ne razmišljaju o odlasku negdje vani.

Kao Hrvatica iz BiH koja četvrt stoljeća živi u Hrvatskoj, kako gledate na današnju situaciju u BiH, s posebnim osvrtom na stanje hrvatskog naroda?

Stanje u BiH je jadno, strašno, tužno... Znate, živim 25 godina u Zagrebu, a niti još jedan san nisam usnula da se događa u Zagrebu. Ja sam dušom i srcem u Banjoj Luci. Tamo sam se rodila, upoznala svog muža, oca moje djece, troje je rođeno u Banjoj Luci, a dvoje u Zagrebu.

Hrvati nemaju svog predstavnika u BiH. Oni koji su izabrani, slabo znaju bilo što o „svom“ narodu i njegovim brigama. Oni samo dobro čuvaju svoje fotelje i voljela bih znati, kome je pomagao gospodin Čović. Ako čovjek iz Banje Luke ima rješenja sa sudova iz Banje Luke i Sarajeva, da se pridošlica (Srbin) iseli iz njegove kuće, kako mu je pomogao? Znaju li hrvatski predstavnici, da kod biskupa postoji 3 000 zahtjeva za povratkom. Znate li zašto kod biskupa Komarice, pa zato jer se ljudi nikom drugom ne mogu obratiti?

Premda smo Banjolučani, biskupa smo puno bolje upoznali od kad smo protjerani.

Život tog čovjeka je sav usmjeren od 1992. na život malog i jadnog prognanika. Njegova ljubav prema čovjeku je velika i on je jedini trenutno na ovom svijetu čiji glas, kao glas iz pustinje, vapi za pravdom, koji se ne srami reći istinu bez obzira na ono što ga nakon toga čeka i za što je siguran da će nakon svakog njegova iznošenja mišljenja biti prozvan. On, nažalost, nema potporu ni od koga osim dragog Boga.

I za kraj, recite nam vaše mišljenje kamo ide Hrvatska i hrvatski narod?

Moj cijeli život je naslonjen na Gospodina. To je moja snaga i moja pjesma. Hrvatsku samo čuva dragi Bog, jer hrvatski puk ima svoje zaštitnike, svoje vjerne članove koji svaki dan mole za svoju domovinu. Kako je Božja zadnja, ja sam sigurna da će opstati moje obje domovine i BiH i Hrvatska.

Zovete se Jacinta, ne baš često ime među Hrvaticama…

Ime sam dobila po vidjelici Jacinti iz Fatime, prije nekog vremena proglašena je svetom. Moja majka je bila praktična vjernica, znala je za ukazanja u Fatimi i od malena me na taj događaj upućivala. Ja pokušavam živjeti vjeru i cijeli moj život je vezan uz Gospodina, trudim se biti spremna za susret „oči u oči“.

Krštenje u Duhu Svetom sam doživjela u Šurkovcu kod fra Ive Pavića 2012. i to je snažno ojačalo moje biće. Često se utječem svojoj imenjakinji, svojih svih petoro djece i osmero unučadi (za sad) stalno preporučam Sv. Anti (zaštitnik moje rodne župe Petrićevac), Gospi, a Sv. Rita je u nekoliko situacija u našem životu, nemoguće učinila mogućim.

Smatram da moram voditi brigu o svojoj duši, njezinoj izgradnji i njegovanju, kako mislimo i na ostale organe tijela. Da bismo u tome uspjeli, suprug i ja redovno idemo na duhovne obnove, trudimo se sudjelovati u životu župe. Jednom godišnje idemo u Međugorje i naravno našem Sv. Ivi u Podmilačje.

Ubijeni su jer su odbili izdati Krista i prijeći na islam

U prošlom broju donijeli smo vijest iz Egipta u kojoj je pisalo da je najmanje 28 koptskih kršćana ubijeno 26. svibnja 2017. u terorističkom napadu na jugu Egipta. Riječ je o hodočasnicima koji su putovali u samostan udaljen od Kaira oko 220 km. Prema svjedočenjima preživjelih, napad je izvela skupina od desetak maskiranih terorista u vojnim odorama. Sada donosimo detalje koje će liberalni i općenito masovni mediji uljepšati ili jednostavno izostaviti...

Obično kada čujemo da se dogodi neki teroristički napad ovakvog tipa većina ljudi pomisli na slike nasumičnog i neselektivnog pucanja ili bombardiranja na bilo koji datum: autobus prolazi, a teroristi otvaraju paljbu i potom bježe u nepoznatom pravcu... Vjera i nacija putnika u busu nisu bitne – mogli su to biti pripadnici policije, vojske, regruti, turisti iz Indonezije... Datum nije bitan jer teroristima je svejedno, napadnu kad imaju mogućnost.

No, istina je sasvim drugačija...

Tražili odreknuće od vjere

Prema riječima koptskog svećenika o. Gabriela, koji je otkrio monstruoznu pozadinu napada na kršćane, teroristi su željeli poslati jasnu poruku. Napad na koptske hodočasnike nije se slučajno dogodio 26. svibnja. Riječ je o simboličnom nadnevku – dan prije početka Ramazana, muslimanskog svetog mjeseca.

Teroristi su od vjernika iz zaustavljenog autobusa uzeli novac i nakit kao porez za nevjernike, a tražili su da se odreknu svoje vjere što bi im vjerojatno spasilo živote.

O. Gabriel je za novinare prepričao činjenicu da se za krvoproliće doznalo nakon sat vremena i to kad je na mjesto napada došla druga skupina hodočasnika.

Korak naprijed, nazad dva

Postoji još jedna simbolika koja se krije iza napada na kršćane. Nakon nedavnog pohoda pape Franje Egiptu stigle su ohrabrujuće poruke sa sunitskog islamskog sveučilišta Al-Azhar čiji je veliki imam Ahmed Al-Tayeb oštro osudio svaki oblik vjerskog ekstremizma.

Na njegovu inicijativu Egipat bi uskoro mogao donijeti zakon o sprječavanju vjerske mržnje i nasilja.

Kako prenose egipatski mediji veliki imam je najavio osnivanje povjerenstva koje bi trebalo raditi na prijedlogu zakona, a na čijem će čelu biti pravni savjetnik velikog imama.

Vijesti su pohvalne ali, podsjetimo, prema sveučilištu Al-Azhar vrlo kritičan je o. Sammir Khalil. Ovaj isusovac i profesor islamologije u Beirutu te na Papinskom orijentalnom institutu, smatra kako je ovo teološko učilište ostalo u srednjovjekovnom misaonom konceptu, ograničavajući se na „doslovnom tumačenju (islamskih) tekstova, bez kritičke analize i suvremene interpretacije“. Unatoč tomu što Al-Azhar zapravo nije institucionalni vodič i glavni autoritet u islamskom svijetu i u stvarnosti nema konkretni autoritet ni nad kim, ipak, posljednje izjave velikog imama daju nam zaključiti kako se stvari polako pokreću u dobrom pravcu. Upravo te korake teroristi su željeli zaustaviti.

KT

Crna zastava Islamske države i na Filipinima

Čudnim vijestima nikad kraja. Prema informacijama koje dolaze s Filipina čini se kako je i na dijelu te otočne zemlje zavladala Islamska država. Svjedočenjima preživjelih govore da su teroristi spalili katedralu te oteli 14 katolika.

Sukob je započeo kada je vojska udarila na skrovište Isnilona Hapilona, vođe Mautea, terorističke organizacije povezane s Islamskom državom.

Vojna operacija doživjela je neuspjeh – militanti su odbili napad, a potom su poharali grad Marawi, spalivši nekoliko zgrada. Među uništenim zdanjima je i prvostolnica mjesnog nadbiskupa Edwina de la Pene. Nadbiskup je izvijestio kako su teroristi upali u katedralu te oteli svećenika, desetoro vjernika i troje uposlenika.

Filipinski predsjednik Rodrigo Duterte proglasio je izvanredno stanje na otoku Mindanau, nakon što su se u gradu Marawiju vojne snage sukobile s militantima.

Katolici su oteti na dan uoči blagdana Marije Pomoćnice kršćana i upravo su slavili posljednju misu devetnice. Među otetima je i nadbiskupski vikar o. Teresito Suganob.

U dosadašnjim borbama u Marawiju poginula je najmanje 21 osoba. Tisuće ljudi napustile su grad u kojemu je na nekoliko mjesta podignuta crna zastava Islamske države. Lokalnog šefa policije teroristi su zaklali.

Filipini su država s brojnom katoličkom populacijom, južni otok Mindanau također je većinski katolički, ali jedan njegov dio konstituiran je kao autonomna pokrajina koju čini nekoliko većinski muslimanskih provincija među kojima je i Marawi.

Čini se kako Islamska država više nije samozvana niti takozvana, ona je stvarnost koja izgleda može „iskočiti“ i tamo gdje se najmanje nadamo. Ovoga puta na Filipinima, zemlji u kojoj je s papom Franjom na misi bilo čak 6 milijuna vjernika.

Nadamo se kako „najkatoličkija zemlja Azije“ neće doživjeti sudbinu Iraka i Sirije i općenito Bliskog istoka u kojemu su kršćani od solidnog broja svedeni na ostatke ostataka.

Priča o hrabrom đakonu

Islamska država se u ljeto 2014. približavala gradu Karamlešu u kojemu je živio đakon Martin Baani, a on je pobjegao tek nakon što je spasio Presveti Oltarski Sakrament pred teroristima.

Bio je posljednji koji je napustio Karamleš u kolovozu 2014., kada je obrana iračkih gradova i sela padala kao kula od karata u ruke terorista Islamske države, za koje se tada mislilo kako ne mogu izgubiti bitku.

Dan uoči pada grada, 24-godišnji bogoslov Baani primio je telefonski poziv svojega prijatelja koji ga je obavijestio da su teroristi zauzeli okolna mjesta te im je sljedeći cilj osvajanje njihova rodnoga grada Karamleša.

Hrabri se bogoslov istoga trena uputio prema crkvi Sv. Jude Tadeja kako bi spasio Oltarski Sakrament i sačuvao ga od oskvrnuća. Nakon toga je s četvoricom svećenika napustio grad.

Ipak, nije želio otići iz svoga Iraka. Odlučio je ostati u sjemeništu Sv. Petra u Erbilu i ondje nastaviti studij teologije. Dvije godine kasnije patrijarh Kaldejske Katoličke Crkve Louis Raphael Sako zaredio ga je za svećenika zajedno sa šestoricom đakona.

Svoju svećeničku službu o. Martin nastavio je u Iraku, a narodu je svakodnevno donosio utjehu obilazeći izbjegličke kampove.

Nakon što su „nepobjedivi“ teroristi počeli nizati poraz za porazom, kršćanske su se obitelji počele vraćati u svoje gradove i sela, a o. Baani je sretan što može danas slaviti mise u Iraku.