Gradska vijećnica se nalazi na prostoru nekadašnjeg Mustaj-pašinog trga, na desnoj obali rijeke Miljacke, unutar ambijentalne cjeline koju čini Baščaršija. To je povijesno jezgro Sarajeva nastalo u osmanskom razdoblju i odlikuje se nizom zanatskih radnji povezanih bezbrojnim spletom uličica. U osnovi, Vijećnica je zdanje trokutastog oblika okružena sa svih strana prometnicama. S njezine jugoistočne strane prolazi tramvajska tračnica koja je svojevrsni znak prestanka trgovačko-poslovne zone, ali i grada. Za stanovnike Sarajeva dugi niz godina, do ratnih razaranja, predstavljala je sinonim za kulturu, pisanu riječ i duhovnost.
Sadašnje stanje je depresivno
Budući da se krajem kolovoza obilježava 18 godina od barbarskog čina spaljivanja Vijećnice odlučili smo otići na lice mjesta i pokušati saznati dokle je stigla obnova. Malobrojni radnici odmah su potvrdili naše sumnje kako Vijećnica još dugo neće zasjati starim sjajem. Iako je skela postavljena, radnika nema. Prilaz zdanju je ograđen, ali uspjeli smo se provući kroz ogradu i kroz nekadašnji glavni ulaz ušli smo unutra. Poneki radnik koji prolazi ispod oštećenog, ali ipak veličanstvenog atrija, nezanimljivo je gledao u naš objektiv. Očito su navikli na upade znatiželjnih fotografa u zonu građevinskih radova.
Unutrašnjost Vijećnice je veoma depresivna, pogotovo ako se sjećate nekadašnjeg stanja. Mračne sporedne prostorije u koje ne dopire dnevna svjetlost pojačavaju zebnju. Drvena građa na stupovima koji su krasili ulaz u Nacionalnu biblioteku svjedoči o razmjeru uništenja. Izbijeni i oštećeni zidovi, cigle po podu i dijelovi slikarskih dekoracija spremljeni u mračnim kutovima sporednih prostorija kao da govore da će još trebati puno truda i sredstava kako bi se sve dovelo do nekadašnjeg izgleda, ako će to ikada biti moguće.
Nitko od radnika nije bio spreman za razgovor. Svi su upućivali na «nadzora» koji nije bio na poslu tog dana. U telefonskim razgovorima s uposlenicima Federalnog Zavoda za zaštitu spomenika i Povjerenstvu za očuvanje nacionalnih spomenika nisu mogli naći sugovornika za naš list te su nas prebacivali s jednog telefonskog broja na drugi. Sam se po sebi onda nameće zaključak kako državni službenici nisu navikli raditi i nezainteresirani su za medije. Ni u gradskoj upravi nismo imali više sreće. Očito je vrijeme godišnjih odmora, pa su se na telefonski broj javljali samo portiri koji nas nisu mogli ni s kim spojiti jer mjerodavnih nema.
Ipak smo više sreće imali na Arhitektonskom fakultetu. Tu smo u razgovoru s dipl. ing. arh. Ninom Stevanović saznali nešto više o povijesti gradske vijećnice.
Na projektu Vijećnice su radila tri arhitekta
Kroz priču se vraćamo u prošlost. Vijećnica predstavlja najljepše i najreprezentativnije zdanje iz austrougarskog razdoblja građeno u pseudomaurskom stilu. U ovom stilu rađena je većina objekata što ih je u Sarajevu ostavila austrougarska vlast.
Snažni gospodarski razvoj krajem 19. st. i brzo uključivanje teritorija BiH u europske civilizacijske tekovine pratio je veliki arhitektonski napredak Sarajeva. S dolaskom austrougarske vlasti u BiH 1878. u Sarajevu se ukazala potreba za izgradnjom objekta koji bi poslužio za potrebe Magistrata i Gradskog poglavarstva. Tako je Sarajevo priznato kao novi administrativni centar u Monarhiji.
Iako je izgradnja gradske vijećnice planirana još 1880., tek deset godina poslije izrada idejnog projekta je povjerena Karlu Paržiku, arhitektu pri Zemaljskoj vladi BiH. On 1891. izrađuje idejni projekt gradske vijećnice, ali je u njega odbio unijeti izmjene. Zbog primjedbi koje je na njegov projekt uputio ministar financija Austrije i Ugarske, baron Benjamin Kallay, Paržik odustaje od svog daljnjeg angažmana na projektu vijećnice.
Izrada nacrta je potom povjerena Alexandru Witeku. Poznato je kako je Witeku kao uzor u stvaranju sarajevske Vijećnice poslužila kairska džamija Kemala II. zbog čega je dva puta odlazio u Egipat. Nažalost, Witek nije uspio završiti svoj nacrt jer se razbolio i umro. Čudne okolnosti njegove smrti bile su povod za stvaranje svojevrsne legende kako je umno obolio i izvršio samoubojstvo. Zasigurno, ova tajna nikada neće biti razriješena.
Završetak njegovog projekta je povjeren 1894. Ćirilu Ivekoviću, a usporedno s razradom nacrta tekla je i izgradnja zdanja koja je trajala od 1892. do 1894. Objekt gradske vijećnice je predat na uporabu gradskim vlastima 1896.
Austro-Ugarska Monarhija je cijenila autonomni kulturni razvoj
Austrougarska uprava je bila izuzetno civilizirana te je autonomni kulturni razvoj u svim pokrajinama Monarhije izrazito potican. Dakle, nije to bila privilegija samo BiH, već opća politika u Monarhiji. Samo je taj početak formuliranja nacionalnog ili regionalnog izraza bio najuočljiviji u onim sredinama gdje je očit jači kontrast u odnosu na graditeljsku baštinu. A to je upravo slučaj s «pseudomauričkim stilom».
Stoga o «izboru stila» za pojedine građevine u BiH nisu odlučivali samo estetski i teoretski stavovi projektanata nego su na to utjecala i odobrenja Zajedničkog ministarstva financija kojem su svi idejni projekti dostavljani na uvid. Zbog toga se pojava utjecaja maurske i egipatske arhitekture u Bosni i Hercegovini može promatrati kao odraz utjecaja nove uprave koja je izborom određenog stila nastojala simbolizirati izvjesne političke ideje.
U razgovoru smo saznali kako su arhitekti zaista vjerovali da stvaraju mjesni «bosanski stil» te se Bosna Europi uvijek predstavljala ovom arhitekturom pseudoorijentalnog izraza. Politika njegovanja kulturnog razvoja koju je provodila austrougarska uprava, već u prvim godinama okupacije dovodi do snažnog isticanja folklorne komponente u umjetničkom stvaralaštvu Bosne.
Općepoznato je kako je do dolaska vlasti Austro-Ugarske Monarhije, na teritoriju današnje BiH najmonumentalniji objekt osmanske arhitekture u Bosni bila džamija. Ona je bila dio skupine objekata različitih sadržaja: za molitvu, učenje, humanitarnu pomoć, ukop... Pristup središnjem mjestu – unutrašnjosti džamije, ostvaruje se preko ulaza i to proizvodi veličanstven efekt s obzirom na visoku kupolu.
Ista ideja razvija se i na projektu Vijećnice. Zatečeni okolni ambijent sagledava se
u međusobnim odnosima, a pristupom trijemu i prolaskom kroz vrata ulazimo u aulu – uokviren prostor, bogato dekoriran, uspravne proporcije. Taj prostor koji objektivno nije velik, doživljava se monumentalnim u subjektivnoj percepciji. Tadašnjem stanovniku Sarajeva je ovakav tip zdanja, koji je ličio na potkupolnu džamiju, bio blizak i dobro poznat. Zato je Vijećnica izabrana za sjedište gradske uprave i imala je prostornu kvalitetu koju su stanovnici doživljavati na veoma intimnoj razini.
Strašni dani razaranja
Kroz povijest zdanje je mijenjalo svoje namjene: počevši od dana svečanog otvorenja, 20. travnja 1896., korišteno je kao Gradska vijećnica, zatim i kao Gradska sudnica, a u razdoblju 1910. – 1911., bila je sjedište Bosanskog sabora. Prema nekim autorima Vijećnica je bila i privremeno sjedište Akademije znanosti i umjetnosti BiH, a od 1948. do 1992. u njoj je bila smještena Narodna i sveučilišna knjižnica Bosne i Hercegovine.
Sjećanja na posljednji rat su još uvijek svježa. Vijećnica je pogođena mnoštvom teških i zapaljivih projektila s teritorija koji je kontrolirala vojska RS u noći s 25. na 26. kolovoza 1992. Nastale štete i vatra su uništile skoro 70 % knjižnog fonda, a uslijed visoke temperature urušeni su mnogi dijelovi Vijećnice,
U plamenu su nestali notni zapisi glazbene zbirke i grafička zbirka, u sklopu koje je čuvana velika kolekcija starih razglednica, fotografija i portreta. Sačuvana je samo kartografska zbirka, ali je i ona pretrpjela znatna oštećenja. U velikoj mjeri stradali su i knjižni fondovi nacionalnih kulturno-prosvjetnih društava Prosvjete, Napretka i Gajreta, koje su se od 1949. nalazile u sastavu ove knjižnice. Izgubljen je i najveći dio fonda naučnih radova, magistarskih i doktorskih disertacija, kao i zbirka stranih publikacija, periodike te drugi fondovi koji su služili za obavljanje sveučilišne nastave i znanstvenih istraživanja.
Sporo vrijeme obnove
Razaranjem knjižnog i znanstvenog fonda ugašene su i funkcije Vijećnice kao objekta središnje knjižnice BiH. Radovi prve etape konstruktivne sanacije Vijećnice koje je financirala Republika Austrija izvedeni su 1996., a radovi druge etape konstruktivne obnove, financirani sredstvima Europskog povjerenstva (rekonstrukcija horizontalnih elemenata strukture i rekonstrukcija aule s lukovima i stupovima) izvedeni su od 2000. do 2004. te su doveli objekt u stabilno stanje što je sprečavalo daljnja oštećenja.
Što se tiče obnove naša sugovornica je rekla kako smatra da se obnovom suprotstavljamo atacima na kulturu i arhitekturu grada. «Osobno mislim da je trebalo ostaviti znakove uništenja na objektu, budući da su zgrade kao i ljudi imaju svoj život i ako im oduzmeš neku epohu, 'koju godinu', nije to više isti objekt ili ista osoba», rekla je naša sugovornica.
Danas se obnova odvija sporo, kako smo se i sami uvjerili. Dok se čekaju nove donacije za popravak tog vrijednog zdanja, grad i država tvrde kako nemaju novaca. Vijećnica je od svog postanka bila «memorija mjesta». Njezin izgled i neposredno okruženje bili su prikladan okvir kako bi se fotografijama ovjekovječio trenutak uspostavljene ulične rasvjete, novog tramvaja na električni pogon, prvih automobila koji su se pojavili u gradu kao i sjećanje na cara Franju Josipa u posjeti gradskoj upravi.
Vijećnica danas, iako devastirana, predstavlja središnju točku svih fotografa koji su s istočnih padina težili snimiti panoramu starog dijela grada. Čak i kada je gorjela bila je simbol opkoljenog grada, a nadamo se kako će u bližoj budućnosti, u svom sjaju, predstavljati simbol europskog Sarajeva.
Evo malo fotografija kako je Vijećnica u ljeto 2010. izgledala iznutra a tu je i jedna fotografija iz 1936.:
Nema komentara:
Objavi komentar