Razgovor s fra Zoranom Mandićem, čuvarom svetišta sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju

Ljudi osjećaju kako im zaštita sv. Ive pomaže i zato dolaze u Podmilačje

Poznato je kako se svake godine 24. lipnja u Podmilačje kod kraljevskog grada Jajca „slije“ stotinu tisuća hodočasnika iz raznih krajeva Crkve u Hrvata. Kako se zna reći, u Podmilačje dolaze bogataši i siromasi, stari i mladi - bez obzira na vjeroispovijest... Nitko se nikoga ne stidi, niti tko komu klanja, već svi zajedno kao rođena braća ponizno mole, traže pomoć i zaštitu sv. Ive. Zato smo odlučili razgovarati s fra Zoranom, dugogodišnjim podmilačkim župnikom i čuvarom tamošnjeg svetišta sv. Ive  S njim smo razgovarali o hodočašću sv. Ivi, legendama koje se vežu za ovo svetište, narodnim običajima i molitvama...

  

Poštovani fra Zorane, vi ste čuvar svetišta sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju. U ovo svetište svake godine dolazi mnoštvo hodočasnika iz raznih krajeva naše domovine. Što je to što ih privlači i što posebno krasi ovo svetište?

Općepoznato je kako ovo svetište postoji od 15. stoljeća i iz kronika znamo da su ljudi od tada dolazili sv. Ivi u Podmilačje. Dolazili su iz potrebe, moliti za psihičko i fizičko zdravlje, ali i zahvaljivati se sv. Ivi za sve ono za što im je pomogao. Govori se o raznim ozdravljenjima i čudima kroz povijest. Za mene je najveće čudo što tijekom dva dana dođe, prema policijskim izvješćima, oko 100.000 ljudi. Oni dolaze iz svih krajeva. U prošlosti su dolazili pješice, kasnije zaprežnim kolima, vlakom jedno vrijeme, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća dolaze autobusima i automobilima. Ljudi osjećaju ovo mjesto kao sveto i jednostavno, žele da se ispovjediti. Mnogi ispovjednici kažu da ljudi jednostavno otvore svoju dušu ovdje. Nerijetko možemo primijetiti hodočasnike kako dolaze pješice, bosi. Prije posljednjeg rata, ali i nakon njega, mnogi od njih su na koljenima obilazili crkvu sv. Ive. To je vrlo bolno. Mnogi će reći da je to trapljenje, međutim, ljudi su uvijek teško živjeli u našoj domovini - Bosni i Hercegovini i jednostavno su osjetili i osjećaju kako im vjera u Boga i zaštita sv. Ive pomaže. Zato dođu ovdje predati sve one svoje potrebe, nevolje, teške stvari pred sv. Ivu da bi onda mogli nastaviti dalje, do sljedeće godine.

Postoji predaja o izlječiteljskim moćima sv. Ive u Podmilačju. Koliko Vam je poznata ta dimenzija i s te strane može li se govoriti o Podmilačju kao „bosanskom Lourdesu“?

Podmilačje je u prošlom stoljeću nazvano bosanski Lurd. Ljudi kažu, a u to vjerujem kao župnik, da ovdje postoje izlječiteljske moći. Moramo to shvatiti kao jednu širu dimenziju. Mnogi će doći da vide jedni druge, to je mali broj; drugi će doći da bi doživjeli čudo nekoga drugog, opet je to mali broj, ali najvećim dijelom ljudi dolaze da iscijele svoju dušu. A prije rata čudotvorni kip svetog Ive je stajao na dasci. Ljudi su dolazili i nožićima „diljali“, što bi mi u Bosni rekli, komadiće daske i to bi nosili kao moći. Kip se iznosi jedanput godišnje vani i hodočasnici obilaze oko kipa želeći ga dodirnuti, pogotovo ako imaju bolesnike u obitelji koji ne mogu doći. Oni koji ne mogu doći pošalju komad odjeće i onda njome pređu preko kipa, a potom ju nose svojim bolesnicima da bi onda oni odjenuli tu odjeću. To je jedna duboka, duboka vjera koja želi jednostavno, često iz potrebe, da čovjek koji nije u mogućnosti bude što bliže kipu. Govori se o ozdravljenjima. Sigurno je kroz povijest bilo tih ozdravljenja. Bilo je onih koji su željeli senzaciju i Katolička crkva je u tome obazriva. Meni u ovih sedam godina župnikovanja je došlo puno ljudi koji su rekli da su dobili milosti od sv. Ive. Uvijek sam tražio da napišu svoje izjave. Nisu baš pisali. Ljudi se možda boje da to ne izađe u javnost. Međutim, ljudi imaju veliku vjeru i žele doći sv. Ivi.

Možete li nam reći nešto o načinu štovanja sv. Ivana Krstitelja u svijetu i u Crkvi u Hrvata. Postoje li razlike?

Postoji razlika sigurno. U Republici Hrvatskoj ima župnih crkava koje su posvećene sv. Ivi. Međutim kod njih sv. Ivo čini mi se, nisam siguran, nije toliko poznat. Naši ljudi u dijaspori kažu idemo sv. Ivi, ali čim se krene sv. Ivi zna se gdje se ide. Ne misli se ni na jednu drugu župu nego na ovu. Velike su razlike zato što ovdje ljudi dolaze činiti pokoru. Kroz povijest, svećenici koji su propovijedali ovdje su činili veliku pokoru, npr. veliki propovjednici, pokojni fra Šimo i pokojni fra Mijo, postili su o kruhu i vodi 40 dana da bi zajedno s narodom činili pokoru. Ovdje tko dođe, sigurno dođe iz vjere.

Hodočasnici dolaze u Podmilačje proslaviti blagdan sv. Ive 24. lipnja. Recite nam dolaze li i tijekom godine?

Mi vodimo zabilješke od prošle godine o dolascima. Negdje od 4. mjeseca pa do 10. ovdje bude po 20 i više autobusa mjesečno. Možemo u prosjeku reći, jedan dan jedan autobus. Ljudi idu i u Međugorje i jako puno Hrvata iz Hrvatske želi obići BiH i jednostavno dođu u svetište ovdje, svrate u biskupiju u Banjaluku kod trapista, onda idu u Travnik pa u Sutjesku, Fojnicu, Kreševo, katedralu u Sarajevu, Međugorje... Obvezno ovdje stanu. Zna se dogoditi da nedjeljom bude po četiri-pet autobusa ispred crkve. Stanu i ljudi koji idu autima jer znaju da je čitavu noć svetište osvijetljeno, da ima voda, aparat za kavu. Mnogo ljudi želi platiti misu sv. Ivi za sretan put. Imamo zapisane ispred ureda tri molitve sv. Ivi. Jedna od njih je za sretan put, a ostale su za djecu i za bolesne. Nerijetko u dnevnom boravku možemo čuti kako ljudi vani potiho mole i puno njih zna napamet te molitve. Ljudi se pomole kratko i nastavljaju svoj put.  

Svjedočanstva i legende o brojnim ozdravljenjima za hodočašća sv. Ivi sežu u daleku prošlost. Jedna od takvih legendi je i priča o prelasku crkvice s lijeve na desnu stranu Vrbasa. Koje je povijesno značenje ove legende i je li moguće odvojiti stvarnost od legende?

Legenda kaže da su Turci utjerivali koze u crkvu sv. Ive i da je crkva bila na lijevoj strani Vrbasa. Kako naš narod ovdje priča sv. Ivo nije mogao više trpjeti tu sramotu i preko noći je prenio crkvu s lijeve na desnu stranu Vrbasa, ovdje gdje sad stoji. Osobno mislim da je smisao te legende: možeš raditi što hoćeš, ali ne dokle hoćeš. Ta legenda duboko stoji ukorijenjena u našem narodu i kad hodočasnici naiđu oni žele da im se ta legenda ispriča. Mogu primijetiti da mnogo ljudi dolazi ih Hrvatske ovdje jer su o ovom svetištu čuli na našoj internetskoj stranici i katoličkim medijima, Katoličkom tjedniku i Svjetlu riječi. Ljudi čitaju i požele doći. Osim ove legende postoji i pričica o Romima koji su došli moliti se sv. Ivi. Poznato je da ovdje ne dolaze samo katolici nego i pravoslavni, ali i muslimani te oni koji se, kako kažu, ne mogu svrstati nigdje (ateisti, agnostici). Ako Romi imaju problema u braku, muž i žena dođu pred kip sv. Ive držeći se za ruke i onda jedno kaže sve, onda drugo kaže sve, nakon što su se zakleli da će reći istinu, a onda obnove zavjet vjernosti pred sv. Ivom i držeći se za ruke odu sretni do sljedećeg problema.

Koliko su raširene pučke pobožnosti u jajačkom kraju? Postoji li kakav ozbiljniji pokušaj da se skupe i zapišu stare molitve i tako sačuvaju od zaborava?

Zanimljivo pitanje. Mogu slobodno reći da sam jedan od rijetkih, bar koliko znam, diplomirao na Franjevačkoj teologiji na temu Stariji oblici molitve u jajačkom kraju. Diplomski je imao četrdesetak stranica i baš sam ustupio katoličkim medijima (KT-u) tu radnju. Rad je bio podijeljen u više poglavlja: molitva sv. Ivi, sv. Anti u Dobretićima, Gospi u Kotorvarošu i Jajcu, sv. Roku, dakle onim svecima koji su tu zastupljeni. Molitva majke za svoju djecu, Molitva kod pokojnika, pobožne pjesmice, jutarnja molitva i večernja molitva. Naišao sam na vrlo zanimljive molitve i ovdje je pučka pobožnost poprilično usađena. Mogu reći barem 40 % obitelji u našoj župi ima zajedničku večernju molitvu. To je jedna pučka pobožnost koja drži naš narod. Ljudi su stvarno vjerni Katoličkoj crkvi i Bogu i puno ljudi ide na sv. misu i pričešćuje se. 

Uz spomendan sv. Ive su ostali i neki narodni običaji. Možete li nam reći nešto više o tome. Postoje li oni običaji koji, može se reći, nisu baš mnogo u vezi s katoličkom vjerom?

Ovdje dolazi mnogo ljudi koji nisu katolici. Dakle, ima mnogo običaja koji nisu u skladu s katoličkom vjerom. Maloprije sam rekao, pravoslavci, muslimani, Romi, ateisti. Svi ti ljudi dolaze se moliti kako znaju i umiju. Meni dolaze i pitaju me kako ću se moliti. Ako je netko druge vjere, preporučim da porazgovara sa sv. Ivom iz dubine svoga srca. U Bosni je raširen običaj paljenja vatri uoči spomendana sv. Ive. Toga u ovom kraju nema, ali u drugim mjestima je raširen. Osobno, ne znam otkud taj običaj, niti koje je njegovo značenje. Znam da se u mom Kotorvarošu uoči proslave sv. Ive pale vatre od granja koje su na velikoj hrpi i onda ljudi pale vatru i viču: „Gore lile svetog Ive!“ Ostao je neki običaj... katolički nije. Sutradan, na spomendan sv. Ivu, oni koji ne idu u crkvu ranom zorom ustaju i idu bosi po tom pepelu te kasnije idu i peru noge s uvjerenjem da će biti zdraviji. Također je ovdje na cijeni voda sv. Ive. Oni je ne blagoslove jer smatraju da je sveta. Naravno, na kraju mise tko želi donese vodu na blagoslov. Duboko u srcu i vjeri čovjeka se misli kako je voda sv. Ive čudotvorna. Ima sigurno i drugih običaja koji nemaju veze s Katoličkom crkvom, ali ljudi drže do toga, pogotovo oni koji nisu katolici. Postoji i običaj dodirivanja kipa sv. Ive kada ljudi u masi čekaju samo da dodirnu kip. Postoji i običaj kada zorom na spomendan sv. Ive, ljudi „podapiru“ noge, ruke i lice. To im je jedna od prvih stvari koju će učiniti kada dođu na svetkovinu jer smatraju da im je to uz sv. misu, najvažnije.

Znamo da je sv. Anto uvjetno kazano, najpopularniji svetac kod katolika u Bosni. Što onda na kraju reći za sv. Ivu?

Ima jedna poslovica u ovome kraju koja kaže: „Sv. Anti moli se kratko i malo i on će ti ispuniti ono što želiš, a sv. Ivi se moli dugo i budi ustrajan, a kad izmoliš, on će ti davati iz rukava.“ Ljudi smatraju sv. Ivu „tvrdim“, smatraju ga više škrtim od sv. Ante, ako smijem tako reći, zato što je sv. Ivo bio veliki pokornik i tražio je od drugih ljudi pokoru. Znamo da je bio čvrste vjere i naš svijet smatra ga gorostasom. U našem narodu on mora biti velik i onaj „koji udara šakom od stol“, tako se kaže. Zato ljudi obilaze oko crkve na koljenima ili bosi, upravo jer vjeruju da se njemu treba više i pokornije moliti.