Kineski komunisti maltretiraju kršćanske poduzetnike

Mnogi kršćanski poduzetnici u Wenzhou nalaze se pod pritiskom Kineske komunističke partije (KKP) zbog donacija koje daju za pastoralne aktivnosti i izgradnju crkava.

Kako je saznala organizacija International Christian Concern (ICC), provincija Wenzhou poznata je i kao „kineski Jeruzalem“ zbog velike prisutnosti kršćana i pripadnika ostalih religija. Prema procjenama, tijekom 2015. samo u istoimenom glavnom gradu provincije, koji ima 12 milijuna stanovnika, pobrojan je 3 961 hram, crkva i džamija koji pripadaju registriranim i institucionalnim religijama (budizam, taoizam, islam i kršćanstvo).

Usprkos tome KKP pronalazi načine sprječavanja širenja „kršćanske aktivnosti“. Jedna od novih metoda su i ciljani financijski napadi na kršćanske poduzetnike koji su onda prisiljeni „povući“ se iz aktivnosti župnih zajednica koje su pomagali. Nažalost, KKP i dalje iz ideoloških razloga vidi kršćanstvo kao „strano tijelo“ koje predstavlja „prijetnju nacionalnoj sigurnosti“. Osim toga, komunisti vrše pritisak na župe, svećenike i vjernike da uklanjaju kršćanske simbole, uključujući i križeve.

Tako je 28. srpnja jedna protestantska crkva, koja ima i državno odobrenje za djelovanje, drugi put u posljednjih šest godina bila prisiljena ukloniti križeve i ostalo kršćansko znamenje s pročelja.

„Od rujna 2019. gradska Vlada nekoliko je puta vršila pritisak zahtijevajući da sami uklonimo križ“, izvijestio je djelatnike ICC-a jedan član te zajednice naglašavajući kako su morali ukloniti križeve da smire lokalne partijske rukovoditelje.

Svećenik otet i mučen jer nije član udruženja pod kontrolom države

Svećenik iz Mindong biskupije u Kini otet je i mučen tijekom mjeseca rujna 2020., te je bio u pritvoru 17 dana jer se nije htio pridružiti Kineskom domoljubnom katoličkom udruženju (CPCA).

Sa zakašnjenjem od nekoliko tjedana pojavila se vijest kako je svećenik Liu Maochun bio kod roditelja u bolnici u provinciji Guangdong kada ga je dočekala policija te odvela na ispitivanje u grad Fu’an.

Kako je doznala organizacija International Christian Concern (ICC), vlč. Liu je pretučen te sustavno mučen modernim kineskim metodama među kojima su: napad svjetlošću (prekidanje sna usmjeravanjem jake svjetlosti u oči) te zvučnim uznemiravanjem (usmjeravanje glasne glazbe ka ušima). Te metode su imale za cilj ne ostaviti tragove i slomiti njegovu volju kako bi pristupio CPCA-u.

Izvor iz Mindong biskupije rekao je ICC-u da je do njegova pritvora došlo zbog "neposluha vlastima" te činjenice da je bio "ideološki radikalan".

Otkako je između Vatikana i Kine potpisan Sporazum o imenovanju biskupa, tamošnji komunisti vrše pritisak da se svećenici i angažirani laici učlane u Kinesko domoljubno katoličko udruženje. Onima koji to odbiju, prijete uhićenjem ili nestankom, kao u slučaju vlč. Liua. Izvor je dodao da je vlč. Liu tajnik pomoćnog biskupa mons. Vincenta Guoa Xijina kojeg Kina ne priznaje.

ICC je također dobio informacije iz gradske uprave Fu’ana da je uhićenje vlč. Maochuna organizirano zbog njegove povezanosti s curenjem informacija o mučenju vlč. Huanga, još jednog svećenika koji odbija pristupiti CPCA-u.

Inače, Kineska komunistička partija (KKP) uhićuje i želi kontrolirati svećenike odane Svetoj Stolici, a na poseban način prati one koji odbijaju učlanjenje u spomenuto udruženje.

Dan nakon što je prijavljen nestanak vlč. Liua, Ured za javnu sigurnost naredio je uhićenje vlč.  Zhua Rutuana, svećenika iste biskupije koji također odbija članstvo u CPCA-u. Nakon upozorenja vlč. Rutuan se sakrio, a policajci koriste snimke tisuća nadzornih kamera kako bi ga locirali.

Kršćanka pretučena, a maloljetnica oteta zbog braka

Sredinom listopada 2020. u Pakistanu su se, između ostalih, dogodila dva zločina iz vjerske mržnje koji su privukli pozornost međunarodnih medija, a posebice International Christian Concerna (ICC). Jedna je kršćanka pretučena, a druga oteta, preobraćena na islam i prisiljena na brak...

Pakistansku kršćanku je 12. listopada na brdu Sangla, smještenom u provinciji Punjab, pretukao muslimanski susjed. Žrtva je podnijela kaznenu prijavu protiv napadača, ali policija nije uhitila počinitelja.

Verbalne uvrjede i premlaćivanje

Kako je saznao ICC, Balqees Bibi, kršćanka iz kvarta Ward 3 na brdu Sangla, izišla je na ulicu i dozivala rođaka koristeći njegovo kršćansko ime, što je iznerviralo lokalnog muslimana Muhammada Abassa Butta.

"Abbas je bio pun vjerske mržnje prema mojoj majci. Često je znao na ulici izražavati bijes protiv kršćana, ali svi su ga ignorirali kako bi izbjegli svađe", rekao je Balqeesin sin Khuram za ICC naglašavajući kako se Abass Butt ovoga puta nije zadržao samo na verbalnim uvrjedama.

"Počeo je zlostavljati moju majku govoreći 'O choori, začepi usta!' Kad se ona posvađala s njim, ošamario ju je i odvukao na sredinu ulice", objasnio je Khuram naglašavajući da je Abbas dodatno bio iživciran što se njegova majka javno prepirala s njim smatrajući to uvrjedom koju "netko niže vrijednosti ne bi smio napraviti". Dok je Abbas tukao nesretnu Balqees, koristio je krajnje pogrdnu psovku za kršćane koja ih označava kao nedodirljive, to jest pripadnike najnižeg sloja (choori).

Nakon napada Bibi i njezina obitelj pozvali su policiju, međutim policija nije izvršila uhićenja Abbasa i njegova sina koji se kasnije pridružio premlaćivanju.

Otmica, prisilno obraćenje i brak

Dan poslije, 13. listopada, prijavljen je nestanak maloljetne kršćanke. Naime, djevojčicu od 13 godina ispred njezine kuće u župi Sv. Antuna u Karačiju otela je nepoznata osoba ili nekoliko njih. Roditelji nestale Arzoo Masih odmah su podnijeli prijavu za otmicu. Dva dana kasnije obaviješteni su da je postala najnovijom žrtvom prisilnog obraćenja i braka, a otmičar je Ali Azhar, lokalni musliman.

Policija je pozvala njezine roditelje u postaju gdje su im predočili dokumente o braku i preobraćenju. U njima se tvrdi da Arzoo ima 18 godina i da je prešla na islam i dragovoljno se udala za Azhara.

Roditelji su započeli pravnu bitku za vraćanje svoje kćerke.

"Prisilno obraćenje postalo je glavnim oruđem progona kršćana i drugih manjina u Pakistanu", rekao je za ICC predsjednik Nacionalne kršćanske stranke Shabbir Shafqat te osudio taj čin.

Prema studiji Pokreta za solidarnost i mir iz Pakistana, godišnje bude oteto, prisilno udano i konvertirano na islam oko 1 000 kršćanskih i hinduističkih žena. Mnoge žrtve su maloljetnice.

Pitanje religije također se često koristi u ovim klasičnim slučajevima otmice kako bi se žrtve iz vjerskih manjinskih zajednica dovele u nepovoljan položaj.

U svemu tomu pravni je sustav, zajedno s policijom, nemoćan i na strani otmičara.

 

„Tiha“ proslava Dana NCM-a Ivan Pavao II.

Na spomendan Sv. Ivana Pavla II., 22. listopada 2020., u sarajevskom naselju Otoka je sv. misom, koju je bilo moguće pratiti u izravnom prijenosu, u skladu s epidemiološkim mjerama, po 13. put proslavljen Dan istoimenoga Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih.

Euharistiju u kapelici Centra predslavio je vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić u koncelebraciji 10-ak svećenika među kojima su, između ostalih, bili generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić i ravnatelj NCM-a Ivan Pavao II. vlč. Šimo Maršić.

Ističući misli pape Wojtyle, koji je mlade nazvao „remek-djelom“, ravnatelj Maršić je na početku zahvalio svima koji su došli, a posebice djelatnicima Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije što su omogućili izravni prijenos mise. Parafrazirajući misli nebeskog zaštitnika NCM-a, mlade je nazvao „budućnošću Crkve te zalogom svijeta“.

Pozdravljajući nazočne, kardinal je istaknuo da na misi „posebice molimo za dobročinitelje Centra, kako za one umrle, tako i za žive te za mlade da ih Bog upravi na pravi put i oblikuje im smisao života“.

Svetac, putnik i mirotvorac

U svojoj propovijedi kard. Puljić je najprije progovorio o životopisu Sv. Ivana Pavla II. od njegova rođenja, preko svećeničkog ređenja, biskupstva do izbora za papu, pontifikata, smrti i uzdizanja na čast oltara.

„Bio je to zaista prepoznatljiv Papa koji se borio za kulturu života. Sve njegove propovijedi i poruke protkane su kršćanskom antropologijom. Nadalje, to je bio Papa međureligijskog dijaloga i mirotvorac. Kakav je on bio borac za mir, najbolje mi u BiH znamo jer je više od 250 puta za vrijeme posljednjeg rata javno intervenirao za mir u našoj zemlji“, rekao je kardinal i naglasio kako je Sveti Papa okupljao mlade na redovitim susretima diljem svijeta.

Govoreći o putovanjima "svetca naših dana", istaknuo je kako je on za nešto više od 26 godina papinstva bio u 129 država i pohodio 850 gradova.

„Novinari su izračunali kako je prešao toliko kilometara da je 30 puta mogao obići Zemlju. Proglasio je 1 282 blaženika i 456 svetaca“, izdvojio je vrhbosanski nadbiskup te u drugom dijelu propovijedi progovorio o osobnim susretima i razgovorima s nebeskim zaštitnikom NCM-a koje je imao.

„Nevjerojatni su susreti s njim. Oni se pamte. S njim sam u njegovoj kapelici slavio misu i imao molitvu. On je stvarno doživljavao Božju blizinu kad je imao euharistije. Kada sam s njim razgovarao, bio sam iznenađen koliko je shvaćao našu situaciju. Njegova su pitanja bila konkretna, iznenađen sam bio njegovim znanjem o nama“, ustvrdio je kardinal Vinko i zatim govorio o mladenačkoj snazi Sv. Ivana Pavla II. koji je i u starosti uspio pokrenuti milijune mladih jer „godine nisu prepreka ako je srce mlado“.

„Mi smo njegovi suvremenici. Zato dok slavimo ovaj blagdan, učimo od njega kako voljeti Crkvu, Krista i njegovu majku Mariju“, potaknuo je na kraju nadbiskup Vinko.

Nakon homilije upriličen je prinos darova u kojemu su mladi na oltar donijeli godišnjak pod nazivom Malim koracima u kojemu je zapisano ono što su djelatnici NCM-a prikupljali i bilježili tijekom protekle godine; križ i krunicu; Bibliju te kruh i vino.

Misno slavlje pjevanjem i sviranjem animirao je zenički bend Novo Nebo.

Poseban program za mlade

Proslava Dana NCM-a – institucije koja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i BiH već 13 godina djeluje s mladima i za mlade – nakon bogoslužja nastavljena je skromnim druženjem u prostorijama Centra i u skladu s preporukama Kriznog stožera Sarajevske županije.

S obzirom na epidemiološke mjere, djelatnici Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. ove godine nisu bili u mogućnosti organizirati događaj s masovnim okupljanjima, nego su odlučili snimiti malo drukčiji sadržaj, emisiju za mlade koja se može pogledati na Youtubeu.

Prigodni videoprogram, koji traje 36 minuta, na interaktivan način govori o razvoju Centra za mlade u proteklih 13 godina, o volonterizmu i projektima... Razgovor s gostima u studiju prate zanimljivi videoprilozi.

Cjelokupna je emisija rađena u produkciji Katoličkog tjednika i Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije. 

Tko ne cijeni prošlost, ne zna izgrađivati sadašnjost

Devetnaesti molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i 17. hodočašće katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga BiH i redarstvenih snaga upriličeno je 24. listopada 2020. na ostatcima drevnoga grada Bobovca.

Prema tradiciji, Molitveni dan za Domovinu započeo je okupljanjem hodočasnika kod rijeke Bukovice podno Bobovca, nakon čega je formirana kolona na čijem čelu su bili vojnici s barjacima Vatikana, BiH, hrvatskoga naroda te hrvatske komponente Oružanih snaga BiH. Uz molitvu zajedno su krenuli ka ostatcima nekoliko kilometara udaljene utvrde.

Danas je potrebno odgovorno ponašanje

Nakon dolaska svečanu euharistiju predslavio je vrhbosanski nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić u zajedništvu s vrhbosanskim nadbiskupom metropolitom Vinkom kard. Puljićem te uz koncelebraciju 20-ak  svećenika.

Prije početka mise pozdrave nazočnima uputio je generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić.

Nadbiskup Vukšić je u svome obraćanju istaknuo da postoje brojne potrebe za koje bi se u BiH trebalo moliti, ali u sadašnjoj situaciji najvažnije je moliti za zdravlje.

„'Ne ubij' se ne odnosi samo na one najgrublje oblike prekidanja tuđih ili svoga života, nego na svaki oblik ugrožavanja ljudskoga života koji može završiti prijevremenom smrću drugoga“, rekao je nadbiskup koadjutor potičući nazočne da budu odgovorni prema sebi i drugima.

Upoznati Bobovac iz vremena kraljeva

Na početku propovijedi kardinal je istaknuo kako ga je posebice dirnula naslovnica novog broja Katoličkog tjednika na kojoj piše „Za domovinu treba imat' dušu“ te naglasio „kako smo ovdje došli s dušom moliti“.

„Katolički tjednik za ovu nedjelju donosi razgovor s povjesničarom prof. Valentom koji ukazuje da Bobovac treba upoznati iz onog vremena kada je bio kraljevski grad i središte srednjovjekovne Bosne. Udajom Katarine Kosače, rodom od Blagaja, za Stjepana Tomaša Kotromanića posebice se povezuju Hercegovina i Bosna“, rekao je kard. Puljić progovorivši potom o podrijetlu kraljice Katarine i titulama njezine obitelji iz čega je Hercegovina dobila ima. Napomenuo je i kako je kraljevski par imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda) i Katarinu.

Govoreći o životnom putu (pret)posljednje kraljice, istaknuo je kako je ona gradila crkve i kapelice diljem Bosne te da se nakon osmanlijskog osvajanja Bobovca najprije skrivala po Bosni, a potom preko Dubrovnika završila u Rimu gdje je radila na oslobođenju djece i domovine.

Pročitavši emotivno pismo koje je kraljica Katarina napisala svojoj djeci, koju nikad više nije vidjela, istaknuo je da mu je „cilj propovijedi zajedno upoznati barem djelić povijesti, jer tko ne zna cijeniti svoju prošlost, ne zna graditi sadašnjost ni  budućnost“.

Potaknuo je nazočne da se ne predaju dnevnoj politici koja prekraja prošlost za interese sadašnjosti. Zahvalio je ljudima od struke koji se ne boje istraživati povijest te se zapitao - „što je čovjek bez imena, bez korijena i bez vjere?“

„Na ovom kraljevskom gradu stojimo. Ovdje smo došli upoznati našu prošlost, moliti za umrle te otići ponosni jer smo još živi na našim korijenima, iako nam uporno žele ogaditi ovu grudu i grobove naših predaka“, rekao je na kraju kardinal te istaknuo kako se ovim zavjetom na Bobovcu želi „pokazati da smo ostali vjerni krsnom zavjetu i vjeri otaca“.

Na kraju mise izmoljene su Molitva za Sinodu Vrhbosanske nadbiskupije i Molitva za Domovinu.

Euharistiju je animirao zbor bogoslova Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa Redemptoris Mater  iz Vogošće.

Za razliku od prethodnih godina, ove je godine, iz poznatih epidemioloških razloga, sudjelovalo osjetno manje hodočasnika, ali je lijepo što se tradicija nije prekinula te se može konstatirati kako je Molitveni dan za Domovinu na Bobovcu istinski zaživio.

Prodavač Biblija osuđen na sedam godina zatvora

International Christian Concern (ICC) je pomoću svojih kanala u Kini doznao da je jedan prodavač kršćanskih knjiga 27. rujna 2020. optužen za "ilegalno poslovanje" te osuđen na sedam godina zatvora i novčanu kaznu od 30 000 dolara.

Prema dokumentu Narodnog suda u gradu Linhaiju, u istočnoj Kini, Chenu Yuou je također oduzet mobitel. Međutim, što je najtužnije, knjige – njih ukupno 12 864, koliko ih posjeduje u svojoj prodavaonici, od kojih je većina vjerske tematike, uništit će Gradski ured za javnu sigurnost.

Inače, Chen, koji je vodio svoju internetsku knjižaru u gradu Taizhou u provinciji Zhejiang, je također 1. rujna 2019. zadržan u policiji zbog prodaje neodobrenih vjerskih publikacija uvezenih iz Tajvana, SAD-a i drugih zemalja.

Slijedom toga policija je pokrenula nacionalnu istragu kako bi pronašla kupce putem računovodstvene evidencije te većini zaplijenila kupljene knjige. ICC je 6. studenog 2019. također objavio vijest o mnogim kupcima knjiga koje je u njihovim domovima maltretirala policija tražeći "nelegalne publikacije".

Gina Goh, regionalna upraviteljica ICC-a za Jugoistočnu Aziju, rekla je ovom prigodom: "Primjer gospodina Chena pokazuje kako je kineska Vlada sve više uplašena. Od religijskih simbola do kršćanskih knjiga, sve što sadrži vjerske elemente Kineska komunistička partija više ne tolerira. Nesrazmjerna kazna počinjenom prekršaju dokaz je tomu. Američka Vlada i međunarodna zajednica trebale bi se suprotstavljati tiraniji u Pekingu."

Viši sud u Lahoreu oslobodio kršćanina osuđena na smrt

Prema saznanjima International Christian Concerna (ICC), Viši sud u Lahoreu oslobodio je Sawana Masiha, kršćanina osuđena na smrt prema zloglasnom Zakonu o bogohuljenju.

"Odjel Višeg suda u Lahoreu, na čelu sa Syedom Shehbazom Ali Rizvijem, oslobodio je Sawana Masiha", rekao je kratko 6. listopada 2020. sudski dužnosnik i ustvrdio da je naloženo Masihovo puštanje na slobodu.

Iz ICC-a su bili pozitivno iznenađeni što je Masih pušten jer je takva praksa veoma rijetka u Pakistanu, te su izrazili zabrinutost za njegovu sigurnost s obzirom da je slično već prošla Asia Bibi koja je spas na kraju pronašla u Kanadi. Naime, poznato je da ekstremisti u Pakistanu i dalje napadaju pojedince optužene za "bogohuljenje", njihove obitelji, pa čak i čitave kršćanske zajednice, bez obzira ako ih sud oslobodi.

Kronologija događaja

Masih je osuđen u ožujku 2014., nešto više od godinu dana nakon što je navodno počinio "bogohuljenje", te je šest godina čekao izvršenje presude.

Kronologija događaja kaže da ga je njegov prijatelj musliman Muhammad Shahid 8. ožujka 2013. optužio za vrijeđanje proroka Muhammeda tijekom razgovora koji su imali dan prije. Prema Shahidu, kršćanin je rekao: "Moj je Isus istinit. On je Božji (Allahov) sin. Vratit će se, dok je vaš poslanik lažan. Isus je istina i donijet će ti spasenje."

Incident se navodno dogodio u siromašnoj kršćanskoj četvrti Joseph Colony, smještenoj u Lahoreu.

Posljedice trača su paljevine

Sljedećeg dana, 9. ožujka, taj se razgovor prepričavao u lokalnim džamijama te se formirala rulja od skoro 3 000 ljudi spremnih na nasilje, pljačku i linčovanje kršćana.

Četvrt Joseph Colony je napadnuta, opljačkano je i spaljeno oko 180 domova, 75 trgovina i najmanje dvije crkve. Usred nasilja Masih je predan policiji i kasnije optužen prema odjeljku zloglasnog 295-C pakistanskog Kaznenog zakona.

Iduće godine, 27. ožujka, sudac Chaudhry Ghulam Murtaza je na suđenju, koje je zbog sigurnosti upriličeno u zatvoru, Masiha osudio na smrt.

Usvojeni dokazi braniteljstva

U žalbama tijekom više godina Masihov odvjetnik iznio je nekoliko prigovora na policijsku istragu i tužiteljstvo. Odvjetnik je pisao sudu da je policija slučaj registrirala tek 35 sati nakon navodnog incidenta i ustvrdio da to pokazuje "neiskrenu namjeru u slučaju". Odvjetnik je također ukazao na proturječja u prvom informativnom izvješću i svjedočenju koje je podnositelj zahtjeva Shahid ispričao pred prvostupanjskim sudom.

Nakon saslušanja argumenata obiju strana Viši sud u Lahoreu zaključio je da tužiteljstvo nije uspjelo utvrditi da je Masih počinio bogohuljenje. Sud je potom oslobodio Masiha preinačivši njegovu smrtnu kaznu.

Podsjetimo, u Pakistanu su lažne optužbe za "bogohuljenje" raširene i često motivirane osobnom osvetom ili vjerskom mržnjom. Optužbe su vrlo opasne jer potencijalno mogu potaknuti linč, masovna ubojstva i prosvjede.

Trenutno je u toj zemlji čak 25 kršćana pritvoreno pod optužbama za "bogohuljenje". Oni su optuženi u 22 slučaja zastupana na različitim sudovima i razinama postupka u Pakistanu.

Kraljevski grad Bobovac se ne smije promatrati današnjim mjerilima

Listopadsko hodočašće vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Oružanih snaga BiH na ostatke Bobovca, pored Kraljeve Sutjeske, povod je da intenzivnije no inače razmišljamo o BiH i njezinoj povijesti. Upravo zato smo odlučili razgovarati s poznavateljem srednjovjekovne bosanske povijesti i njezinih starih gradova - prof. Leonardom Valentom...

Leonard je rođen 1976. u Heilbronnu u Njemačkoj. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zavidovićima. Diplomirao je na studiju povijesti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Od 2002. uposlen je u Katoličkom školskom centru Sv. Josip u Sarajevu kao profesor povijesti. Formalno obrazovanje nastavio je na Odsjeku za pedagogiju Univerziteta u Beogradu gdje kao doktorand sprema tezu iz metodike nastave povijesti.

Kao stipendist Instituta Georg-Eckert u Braunschweigu (Njemačka), europskog središta za izučavanje udžbenika, nekoliko je godina boravio na učenju metodičkih i didaktičkih pristupa u nastavi povijesti.

Spisateljskim se radom bavi dugi niz godina. Piše u nekoliko bh. listova i periodika o povijesti, kulturi, međureligijskom dijalogu i identitetu. Autor je i hvalevrijedne knjige Kamenom satkana prošlost u kojoj se objedinjuje zbirka povijesnih tekstova o 55 srednjovjekovnih starih gradova na području Bosne i Hercegovine.

Upravo zato smo s njim razgovarali na nepresušnu temu srednjovjekovne Bosne, a posebice Bobovca, koja danas izaziva divljenje, ali i pravi prijepore...

 

Poštovani, na mjestu gdje je nekoć bio kraljevski grad Bobovac u znak sjećanja na (pret)posljednju bosansku kraljicu Katarinu Kosaču Kotromanić, na subotu najbližu danu njezina preminuća (25. listopada), organiziraju se hodočašće vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Molitveni dan za Domovinu. Recite nam što je narodima u BiH Bobovac danas?

 

Prije svega moram reći što je Bobovac izvanvremenski. Svaka zemlja da bi se nazivala državom, mora imati svoje atribute: od teritorija, naroda, preko vojske, vlasti do znakovlja i prijestolnica, to jest glavnih gradova u današnjem smislu riječi.

Upravo su ti prijestolni gradovi možda ponajvažniji simboli države. I onda, kao i danas, zauzimanje glavnoga grada simbolizira osvajanje države. Zato su ti gradovi, ta mjesta od ogromna značaja. Takav je u Srednjovjekovnoj Bosanskoj Državi bio grad Bobovac. Uz svoju stariju sestru Sutisku (današnju Kraljevu Sutjesku), to "stolno misto", on je bio prijestolni grad Bosne, „naš dvor“, kako ga nazivaju bosanski kraljevi.

I doista, osim administrativnog dijela iz kojeg se upravljalo Bosnom, Bobovac je bio i kraljevski dvor gdje su bosanski vladari stolovali, živjeli sa svojom obitelji, umirali i pokapali se u kraljevskoj pogrebnoj kapeli (barem mlađa generacija kraljeva). Kao takav, Bobovac je bio okosnica političkog, društvenog i kulturnog života toga vremena. Njegova „zabitost“, kako ga neki oholo karakteriziraju, samo je potvrda da je zbog svoje važnosti jedan takav grad trebao biti dobro zavučen od putova možebitnih osvajača, na strmoj litici, teško pristupačan i gotovo neosvojiv. Imati Bobovac u svojim rukama, u srednjem je vijeku značilo vladati Bosnom! Imati legitimitet i legalitet. O tomu nam svjedoče sukobi bosanskih protukraljeva oko posjedovanja Bobovca.

Istina, bosanski vladari su prema srednjovjekovnoj praksi raširenoj diljem tadašnje Europe imali svoja privremena obitavališta. Po primjeru njemačkih carskih Kaiserpfalzova, bosanski su gradovi u kojima su povremeno boravile okrunjene bosanske glave, bilo da se radilo o gradovima u Kraljevoj zemlji ili izvan nje, dobivali naziv kraljevski gradovi. Takvi su bili: Visoko, Vranduk, Jajce, Ključ, Vesela i brojni drugi.

Iz toga se jasno može zaključiti da Bobovac danas predstavlja sintagmu naše slavne prošlosti, metaforu svega onoga što se svodi pod pojmom ove zemlje u srednjem vijeku. On bi upravo to trebao značiti svima kojima je ova zemlja na srcu i u srcu. Stoga i ne čudi odluka našeg nadbiskupa kardinala Vinka Puljića da upravo tu, na izvorištima onoga što Bosna u svojoj povijesnoj punini artikulira, moli za ovu zemlju i sve njezine žitelje. Kako bi to na Bobovcu prije neku godinu kazao nadbiskup Tomo Vukšić: „Pametnom dosta!“

 

Mnogi će reći kako srednjovjekovna Bosna nema nikakvih sličnosti s današnjom "avnojevskom" po granicama i "daytonskom" po unutarnjem uređenju BiH... Čemu onda čuvati sjećanje na Bobovac i njegovati tradiciju toga mjesta?

 

Narod bez povijesti je osuđen na zaborav. Narod bez njegovanja svoje prošlosti i kulturne i povijesne baštine ne može graditi sadašnjost, niti imati izvjesnu budućnost. Možemo mi govoriti o ondašnjoj ili sadašnjoj Bosni i Hercegovini, to su povijesno-politički okviri, i njih dakako ne možemo ignorirati. Ali sam pojam Bosne i Hercegovine, ne u tom geopolitičkom smislu, nego onom izvornom, idejnom, onim što ona jest kroz sva svoja stoljeća, je nešto što je konstanta. Dakako da ne možemo govoriti o državno-pravnom kontinuitetu, što je nekima danas okosnica znanstvenog rada ovijena zapravo političkim htijenjima, ali o zemlji koja je postojala, postoji i postojat će, svakako da je nesuvislo dovoditi u pitanje. I kada je nije bilo u tim geopolitičkim varijablama, ona je postojala poput ugarka te slavne prošlosti. Stoga su i aktualne društvene i političke determinante, koje danas nerijetko ne ulijevaju veliki optimizam, zapravo dio povijesnih procesa kojih je bilo i bit će. Bez obzira na njih i njihov intenzitet, zadaća svakoga od nas, svakoga ponaosob jest čuvati uspomenu na, kako maloprije rekoh, slavnu nam prošlost. A njoj svakako pripada i sam Bobovac. Stoga ne treba čuditi taj, usuđujem se reći, genetički kod koji nas nuka, koji nas potiče da se sjećamo svoje prošlosti. To je naprosto civilizacijski i napose ljudski.

 

Zašto se Bobovac, koji ima sve povijesne predispozicije, nije nametnuo kao veće turističko, ali i edukacijsko mjesto za mlade naraštaje? Vidimo da, u usporedbi s Bobovcem, skoro pa nebitna mjesta imaju veću pozornost turista i medija...

 

Ako me već pitate kao profesora povijesti, jedna od prioritetnih zadaća koje sam sebi postavio još na početku svoga odgojno-obrazovnog rada jest razvijanje ljubavi prema ovoj zemlji. To ne znači samo učenje o njezinoj prošlosti, to svakako da, nego i upoznavanje te prošlosti in situ! Na desetke terenskih nastava, in situ predavanja, obilazaka arheoloških lokacija, srednjovjekovnih utvrda među njima i samog Bobovca, posjeti muzejima, susreti sa stvarnom poviješću, ne onom šturom u udžbenicima, samo su dio moje profesure.

Mislim da nema nijedne generacije koja sa mnom nije posjetila kraljevski grad Bobovac, i to onim izvornim putem odakle su nekoć prolazile kraljevske, trgovačke i ine karavane. Velika je to avantura prolaziti kroz kanjon i na granici strahopoštovanja diviti se liticama i usjecima, promatrati čuvene bobovačke predstraže, stijenu Radakovicu, osluškivati u mašti topot kraljevskih konja i zamišljati kako je to sve nekoć izgledalo. A znate već "dječja mašta može svašta", pa vam ne treba mnogo da se teleportirate u to vrijeme. Trudim se biti dobar im vodič u toj vremenskoj kapsuli i čini se da to bude uspješno.

U pravu ste, Bobovac je danas ruina kao i mnogi drugi srednjovjekovni gradovi koje sam obišao. I on je zapravo jedan od najpouzdanijih reliquiae reliquiarum naše srednjovjekovne povijesti. E sad, zašto se više ne čini na njegovoj revitalizaciji, barem kada je riječ o onom institucionalnom, vjerujem da odgovore treba potražiti u dnevnopolitičkim apetitima. Znate, nije svima u interesu pokazati i svjedočiti državotvornost ove zemlje, pa ako hoćete i njezine temelje, civilizacijski okvir i tradiciju.

Svjedok sam mnogih, nazvat ću ih, projekata i ideja koji nisu naišli na podršku onih koji su takvo što trebali zdušno podržati! Svjedok sam i nekih aktualnih projekata koji su pod pritiskom dnevnopolitičkih, nacionalnih i drugih elemenata.

Kod nas u Bosni i Hercegovini je sve obrnuto proporcionalno: umjesto da takva mjesta budu stožeri državotvornosti ove zemlje, zorni svjedoci njezine povijesti i baštine, nerijetko su kamen spoticanja u društvenim, političkim i drugim odnosima. Kada tako sagledate, onda je dobro da održavamo i ovo što imamo. Jedan od recenzenata moje knjige je kazao kako je dobro da su svi ti naši srednjovjekovni gradovi od kamena jer da nisu, dosad bi i njih raznijeli, urušili i porušili. Nažalost, ima i takvih slučajeva.

 

Bobovac, jaka utvrda na skoro nepristupačnom području, pao je za samo tri dana, i to zbog izdaje. Kasnije je mjesto izgubilo značaj te prestalo postojati kao naseobina i utvrda, ali, iako ruina, ona ipak "živi" u svijesti ljudi... Zašto je to tako?

 

Pa upravo iz maloprije navedenog. Zaboraviti Bobovac jednako je otuđiti se od sebe! Zaboraviti sebe, svoju prošlost, svoje pretke, svoje ime! A što je čovjek bez imena, bez korijena, bez vjere?! Bobovac je uistinu vrelo gdje se svi možemo napajati, ne nekom povijesnom reminiscencijom, ne nekim folklorom, nego posvemašnjim hodočašćem. Pod tim mislim hodočašćem vjerske zahvalnosti i molitve za rodnu nam grudu, njegovanja kulturne baštine i živog sjećanja naše prošlosti. E, zato Bobovac, kako kažete, živi!

Istini za volju, Radakova izdaja koju navodite još je jedna u nizu legendi živo očuvanih u narodnom predanju, mada ne odgovara povijesnoj istini. Ali i te legende u kontekstu mita mogu poslužiti za živo sjećanje na Bobovac.

 

Što je pad Bobovca značio za katolike i Katoličku Crkvu u BiH?

 

Pa isto što i za sve ostale žitelje tadašnjeg Bosanskog Kraljevstva, pogrom i stradanje. Čak i privid obnovljenog kraljevstva pod Osmanlijama za „vladavine“ satelitskih kraljeva nije umanjio činjenicu da je jedna nova država, i ne samo to, nego jedna nova civilizacija, mentalitet i kultura nametnula svoju vlast nad bosanskim pučanstvom. Godine, desetljeća i stoljeća koja su uslijedila ocrtavala su taj težak put koji možda najbolje možemo iščitavati u franjevačkim ljetopisima.

 

Što mislite zašto se zajednička baština povijesti BiH pretvara u partikularno vlasništvo, naroda, entiteta pa čak i političkih stranaka i interesnih skupina, a sve u skladu sa suvremenim političkim interesima? Je li riječ o "sukobljenim" povijestima, ili "sukobljenim" interpretacijama istih povijesnih datosti?

 

Mislim da sam djelimice već dao odgovor na to vaše pitanje. I da, na tragu ste upravo detektiranja zašto je to tako. Ne postoji sukobljena povijest, postoji ideologija, postoji politički okvir u kojem se treba ili, bolje rečeno, mora djelovati, postoji nacionalizam.

Znate, kada imate diktat, jasnu direktivu kako trebate znanstveno, kulturno pa i medijski djelovati, onda vam je to vaša „istina“ i ne postoji historiografija, ne postoji „Methodenstreit“ povijesnog istraživanja, postoji samo kristalno jasan cilj tog djelovanja. A mi, hvala Bogu, imamo barem troje naočale za čitanje naše prošlosti, i obično im je dioptrija dijametralno suprotna.

U takvoj datosti nema mjesta za multiperspektivnost. Svaka konstruktivna kritika nailazi na nož osuda koje su najčešće obojene obranom tobožnjih ovakvih ili onakvih interesa. Često si stavim u razmišljanje što bi časni kralj Tvrtko rekao na sve to, kako bi plemeniti Kulin s Bilina polja reagirao na te stvari. Oni mi obično „pomažu“ da iz te perspektive sagledam događaje iz prošlosti. Znate, najbolja perspektiva jest oslobođenje od bremenitosti suvremenog života i društveno-političkih procesa pa ako hoćete i socioloških determinanti koje nisu bile poznate medijevalnom dobu. Umjesto da učimo iz naše prošlosti, mi se opterećeni svim navedenim, uprežemo da prošlost naučimo našoj sadašnjosti. Kao da suvremeni čovjek ne želi učiti, nego druge i drugo naučiti po svojim mjerilima, pa čak i prošlost! Ne želim vjerovati u takva čovjeka!

Osvajači su za relativno kratko vrijeme osvojili Bobovac, Jajce i Ključ, a upravo zbog te "lakoće" zauzimanja mjesta i gradova u narodu je ostala izreka „Bosna šaptom pade“. Je li to zapravo točno?

Ne! Historiografija je već dokazala da nije bilo riječi o padu Bosne kao nekoj kuli od karata, tek tako. Teza koju ste naveli je konstruirana netom po padu Bosne, kako bi se opravdala indiferentnost Europe na vapaje posljednjih bosanskih vladara za pomoć u obrani Bosanskog Kraljevstva. Zaboravljamo da je osvajanje Bosne počelo mnogo prije te kobne 1463. Osmanlije su još 70-ak godina ranije nazočni u Bosni, prvo kao trgovci, a onda i kao vojnici koji tobože čuvaju te trgovce. I sve to desetljećima u kojima su Osmanlije po već oprobanom receptu bunili podanike protiv vlasti, zavađali velikaše, sudjelovali u sukobljenim stranama bosanske vlastele, protukraljeva, jednom riječju postajali bitan subjekt političkog i vojnog života srednjovjekovne Bosne.

Tako izjedenu unutarnjim razdorom, istina, Bosnu nije bilo teško osvojiti. K tomu još ne trebamo zaboraviti da se radilo, ako ne o najvećoj, onda zasigurno jednoj od najvećih vojnih sila toga vremena.

O Bosni je brujala tadašnja diplomatika, Bobovac je danima opsjedan kao i mnoge druge kule, u Hercegovinu su Osmanlije provalile putovima malo znanim, kojim ih je, kako piše herceg Stjepan, doveo njegov sin s kojim je bio u sukobu. Tako da nema riječi o „šapatu“.

Klasičan primjer različita tumačenja povijesti je i Ahdnama. Rasprave o njoj variraju od ideje kako je to bio prvi dokument o ljudskim pravima, do tvrdnje kako je to mrtvo slovo na papiru. Možemo li reći što je zapravo bila Ahdnama iz 1463./1464.?

Kako sam već rekao, kod nas u Bosni je sve kontroverzno. Mi smo inače na Balkanu ljubitelji krajnosti! Ili kujemo u zvijezde ili kunemo do pakla! A historiografija se ne mjeri tim aršinima. Pretenciozne su usporedbe Ahdname s Magna charta libertatumom, preteči Povelje o ljudskim pravima i slično. Još manje ne stoje ushićenja o njezinoj univerzalnosti ako znamo da su osmanski vladari takve dokumente izdavali i ranije (primjer je iz carigradskog patrijarha). S druge strane, opet, imate krajnje maliciozne verifikacije bosanske Ahdname kao oportunističkog Zvizdovićeva djelovanja. To su te krajnosti koje navodite. Ni jedni ni drugi nisu kadri sagledati tadašnju situaciju, teleportirati se u to vrijeme, uvidjeti potrebu za golim opstankom. Lako je nama iz ležernosti 21. stoljeća kititi lovorikama ili osuđivati. Znate, u vremenu kada se ni sablje nisu ohladile od vojevanja, trebalo je smoći snage i hrabrosti učiniti nešto. A to nije bilo što, nego, kako rekoh, hrabro. Vjerujem da je Ahdnama plod hrabrosti, požrtvovanosti i vjere u opstanak. Neki će reći da hrabrost ide pod ruku s ludošću. Ja sam blizak onoj da je hrabrost vrlina na osnovu koje ljudi u opasnosti čine plemenita djela.

 

Je li vam poznato da itko osim Vrhbosanske nadbiskupije organizirano ide na Bobovac? Kako tu lokaciju napraviti zalogom za bolju i svjetliju budućnost svih nas?

 

Rijetko kad da je Bobovac pust, barem u godišnja doba kada vremenske prilike to dopuštaju. I to me istinski raduje. Mnoge škole svoje đake šalju put kraljevskoga grada, bude tu i tamo turista, povjesničari dolaze, ljubitelji prošlosti i tradicije, entuzijasti, kulturna društva, Bobovac je i na čestoj planinarskoj ruti. Sve to zorno svjedoči da Bobovac ima kapaciteta prerasti u turistički potencijal. Sjećam se također prije nekoliko godina i simpatične, meni drage, inicijative da članovi Predsjedništva upravo na Bobovcu izreknu Prisegu na početku svoga mandata. Bobovac zasigurno jest i treba biti okosnica svega onoga što ovu zemlju čini. On treba biti ponos svih građana ove zemlje, bez obzira na bilo koju pripadnost jer je on danas zrcalo medijevalne prošlosti naše domovine, zalog kulture sjećanja koju trebamo održavati.

Što se tiče hodočašća i Molitve za Domovinu, nije mi poznato da bilo tko drugi pohodi kraljevski grad osim naše Nadbiskupije.

 

Nedavno ste objavili knjigu Kamenom satkana prošlost, Srednjovjekovni bosanski gradovi. Vaša je namjera bila upoznati čitatelje s velikim brojem nedovoljno istraženih i konzerviranih gradova srednjovjekovnoga razdoblja. Što vas je nagnalo na pisanje ove knjige? Kao autor knjige o srednjovjekovnim bosanskim gradovima, imate li još sličnih projekata u planu?

 

Pa moja dugogodišnja ljubav, rekao bih zanesenost, medijevalnom prošlošću naše domovine i poznavanjem tek fragmentarnih ostataka materijalne povijesti toga vremena, potaknula me na istraživanje starih gradova.

Osim poznavanja povijesti trebalo se naoružati i dobrim avanturističkim duhom u „osvajanju“ bosanskih i hercegovačkih vrleti. To je značilo istraživati po žezi i studeni, vjetru i kiši, zalutati u minsko polje, pasti s jedne kule, susresti se s divljim životinjama, ignorirati zmije i svašta još nešto. I onda sva ta znanja, doživljaje i iskustva sabrati i objaviti u toj knjizi.

Želja mi je bila upoznati sve stanovnike ove zemlje s tim skrivenim, oronulim i zaboravljenim ali našim materijalnim blagom, tim nijemim svjedocima slavne nam prošlosti. A onda isto tako posvijestiti i potaknuti na očuvanje i revitalizaciju istih.

Kako je naklada knjige veoma brzo prodana, u pripremi je drugo dopunjeno izdanje. A kako je krenulo s mojim istraživanjima o gradovima koje nisam opisao u knjizi, čini se da će to možda biti i druga knjiga. Evo pred nama je vrijeme, pa ćemo vidjeti u kojem će pravcu sve ići.

Hodočasnici iz BiH u Mariju Bistricu rado dolaze tijekom čitave godine

Vjernici Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije tijekom listopada tradicionalno hodočaste u Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariju Bistricu u Hrvatskoj. Upravo je 15. po redu hodočašće 2020. bilo povodom za intervju s rektorom ovoga svetišta preč. Domagojem Matoševićem.

Preč. Matošević je svećenik Zagrebačke nadbiskupije i od 2016. rektor svetišta i župnik u Mariji Bistrici. Njegov je otac rodom iz Središnje Bosne, iz Borovice. Rođen je 1977., a djetinjstvo je proveo u zagrebačkom naselju Trnje gdje je i stekao osnovnoškolsko obrazovanje. Nakon ugostiteljsko-turističke srednje škole, koju je završio 1996., kao laik upisao je studij teologije na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Iako je za vrijeme škole igrao rukomet te želio postati vrhunski sportaš, ipak je na petoj godini KBF-a odlučio nastaviti studij kao svećenički kandidat te je postao svećenikom. 

S njim smo razgovarali o životu svetišta u jeku pandemije koronavirusa te Hrvatima kao hodočasnicima u ovo nacionalno svetište, ali i o tome kako župljani doživljavaju dinamiku svetišta...

Poštovani, u Gospino svetište u Mariji Bistrici svake godine dolazi mnoštvo hodočasnika iz raznih krajeva Hrvatske, BiH i šire. Što je to što ih privlači i što posebno krasi ovo svetište?

Više je razloga zašto hodočasnici dolaze u naše svetište. Zasigurno na prvom mjestu je duhovna želja da se smire, susretnu s Gospodinom, pomire sa sobom i s drugima u sakramentu svete ispovijedi. Jedan od razloga je sigurno i tradicija hodočašća. Mnogi dolaze jer nastavljaju tradiciju svojih djedova i baka, očeva i majki.

Postoje, također, hodočasnici koji dolaze baš zbog nekog određenog duhovnog razloga kako bi izmolili blagoslov za sebe, svoju obitelj ili Gospodinu predali neku životnu potrebu koja im je baš sada na srcu (npr. molitva za ozdravljenje, za pronalazak zaposlenja, za uspjeh u školi i fakultetu ili zahvala za neku uslišanu molitvu...).

Hodočasnici iz Vrhbosanske nadbiskupije dolaze u Mariju Bistricu sredinom listopada. Recite nam hodočaste li vjernici iz BiH tijekom ostatka godine u osobnom aranžmanu?

Hodočasnici iz BiH rado dolaze u naše svetište tijekom čitave godine, a osobito na Dan hodočašća vjernika Vrhbosanske i Banjolučke (nad)biskupije druge subote mjeseca listopada. Gotovo da nema župe u kojoj ne bi bilo puno vjernika koji svoje korijene vuku iz BiH. Baš ti vjernici rado pristupaju sakramentu sv. ispovijedi, pobožnosti križnoga puta i naravno sv. euharistiji.

Naime, ova godina je specifična zbog pandemije uzrokovane koronavirusom. Mnogi vjernici koji su možda svake godine dolazili na ovo hodočašće, nažalost, zbog ove pandemije neće doći, ali vjerujemo da će vjernici koji žive u gradu Zagrebu i ostalim dijelovima naše Domovine, a podrijetlom su iz BiH, ipak doći na ovo hodočašće.

Možete li nam reći primijeti li se razlika kada u Mariju Bistricu hodočaste npr. grad Varaždin, Zagreb ili pak vjernici iz Vrhbosanske nadbiskupije? Postoje li različiti običaji po dolasku u svetište, narodne nošnje, pučke tradicije i pobožnosti?

Svako hodočašće ima svoje specifičnosti i svoju tradiciju. To je osobito vidljivo u različitim narodnim nošnjama i običajima. Tako npr. žene i djevojke iz župe Bistra pokraj Zagreba pri ulasku u baziliku Majke Božje Bistričke pokleknu te klečeći prilaze oltaru i obiđu ga. Za to vrijeme njihovi muževi stoje u špaliru s njihove lijeve i desne strane te pjevaju marijanske pjesme. To je jako dubok i emocionalan doživljaj.

Takve i slične tradicije imaju različiti hodočasnici iz različitih krajeva Hrvatske i BiH. Svakako da su vjernici iz BiH prepoznatljivi po svojim nošnjama, glasnu pjevanju te srčanom predmoljenju krunice.

Kakva je dinamika života svetišta danas u kontekstu pandemije?

U redovitim okolnostima hodočasnička „sezona“ najaktivnija je od mjeseca svibnja do kraja listopada. U to vrijeme mnoge župe dolaze u svetište baš na određene nadnevke. Tada vrlo velik broj hodočasnika pristupa sakramentu pokore i pomirenja. U tom razdoblju dolazi najviše organiziranih skupina, najčešće autobusima, ali je i veliki broj hodočasnika pješaka.

U ovoj specifičnoj godini primijećeno je da nema skupina koje su dolazile autobusima, a tijekom tjedna ima više vjernika na svetim misama nego je to bilo inače.

Tijekom godine svetište posjeti oko 300 skupina iz Poljske, a ove godine možda su ih bile dvije ili tri.

Zahvalni smo Bogu što naše svetište ima velebnu crkvu na otvorenom Bl. Alojzija Stepinca. Svete mise nedjeljom slavimo upravo vani, na prostoru crkve na otvorenom. Pridržavajući se epidemioloških mjera, ova crkva ipak može primiti veći broj vjernika.

Uvijek pozivamo hodočasnike da se pridržavaju mjera, da nose zaštitne maske, da drže potrebnu distancu te da dezinficiraju ruke pri ulasku i izlasku iz bazilike.

Mnogi hodočasnici dolaze pješice, a drugi autobusima ili automobilima iz udaljenih krajeva. Osim duhovne okrjepe, što župa i općina imaju za ponuditi umornima od puta ili pješačenja?

Hodočasnici se uvijek mogu odmoriti u privatnom smještaju, a u Mariji Bistrici imamo više od desetak iznajmljivača. Tu je Bluesun hotel Kaj gdje se gosti mogu odmoriti i uz wellness. Osim toga veliki je broj ugostiteljskih objekata gdje se hodočasnici mogu odmoriti i okrijepiti od naporna puta. Također infrastruktura općine već se dugi niz godina prilagođava i unaprjeđuje sukladno dolascima hodočasnika.

Postoje li, barem okvirno, podatci koliko vjernika godišnje posjeti svetište, koliko bude ispovijedi, pričesti?

Godišnji broj hodočasnika u prosjeku se kreće od 800 000 do 1 000 000, ovisno o godini, a bude oko 500 000 pričesti. Ove godine je to, naravno, puno manje.

Kako domaći vjernici, to jest župljani gledaju na činjenicu da žive u tako dinamičnom mjestu? Jesu li suživjeli sa svetištem, postoje li oni kojima to „smeta“ i radije bi miran život bez mnogo „turista“?

 Župljani su se svakako suživjeli sa svetištem, te svakako priželjkuju i veći broj hodočasnika i turista. Župljani rado primaju hodočasnike te im nastoje ponuditi najbolje što mogu, bilo to prodaja suvenira, hrana… S obzirom na infrastrukturu, zasigurno postoji mogućnost za hodočasničku sezonu tijekom cijele godine.

Glasine o obraćenju kao povod za napad na kršćane

Radikalni hinduisti napali su kršćane nakon što su čuli glasinu da je lokalni pastor pokušao obratiti hinduiste na kršćanstvo.

International Christian Concern (ICC) je od dopisnika s terena saznao kako su 13. rujna 2020. malu kršćansku zajednicu u indijskoj državi Uttar Pradesh terorizirali radikalni hinduistički nacionalisti.

Pripadnici Yuva Shakti Sangathana, radikalne hinduističke nacionalističke skupine, napali su dom protestantskog pastora Santosha Kannaujie u selu Bela. Radikalisti su optužili pastora za pokušaj obraćenja hindusa na kršćanstvo u obližnjem selu Cholapur.

Pastora Kannaujiju branili su članovi njegove zajednice, a lokalna policija uspjela je intervenirati prije nego što je izbilo ozbiljno nasilje. Međutim, uhićenja su izvršena na objema stranama.

Radikalisti u Indiji često su se koristili lažnim navodima prisilnih obraćenja kako bi opravdali svoje napade na kršćane. Zbog rastuće vjerske netrpeljivosti mnogi gotovo sve prelaske u nehinduističke vjere smatraju prisilnim ili lažnim.

„Preobraćenje nije nezakonito“, rekao je Sajan K. George, predsjednik Globalnog vijeća indijskih kršćana, za Asia News te dodao: „To je ustavno pravo poput molitve. Štovanje nije zločin, no ove radikalne skupine, na temelju pukih glasina ili lažnih informacija, teroriziraju male kršćanske zajednice.“

Inače, prema istraživanjima ICC-a, kršćanima u Uttar Pradeshu, državi smještenoj na sjeveru Indije, napadi su skoro pa svakodnevica. Iz godine u godinu ta se savezna država pokazuje kao mjestom najvećeg progona. Prema Evanđeoskom udruženju Indije (EFI), 86 od 366 napada na sve indijske kršćane zabilježenih tijekom 2019. dogodilo se u Uttar Pradeshu.

Pandemija je usporila razinu napada tijekom 2020., tako da ih je bilo 32 do rujna, ali se njihov intenzitet povećava kako popuštaju mjere restrikcije kretanja ljudi u toj mnogoljudnoj zemlji.

Trebaju li kršćani kupovati Huawei mobitele?

Kina je nekoliko desetljeća bila sinonim za lošu i jeftinu robu te nepouzdanu tehnologiju koja se brzo kvari. Međutim, u posljednje se vrijeme sve promijenilo te ova mnogoljudna zemlja nudi odlične proizvode. Postavlja se pitanje trebaju li ih kršćani diljem svijeta kupovati s obzirom na odnos te države prema vjerskim manjinama...

Paradigma kineskog tehnološkog čuda je Huawei. Zasigurno nema osobe na svijetu koja nije fascinirana kvalitetom i cjenovnom dostupnošću njihovih mobitela. Gigant je to koji je istisnuo jednog Samsunga, a u prošlost poslao i nekoć popularni HTC i ostale visokotehnološke mobitele koji su bili prvi izbor za kupnju prije nekoliko godina.

Krađa intelektualnog vlasništva

Tehnologija koja se nekoć brzo kvarila i često „štekala“ postala je „preko noći“ pouzdana i nadasve primamljiva. I ne samo to, ako u svojoj zemlji ne možete pronaći kineske proizvode, njihove su tvrtke iznašle brz i jeftin način, preko interneta i pošte, ponuditi vam svoje proizvode. Tako Kinu imate „u svom domu“, udaljenu samo nekoliko klikova i jeftiniju od konkurencije sa Zapada.

Međutim, ovdje nećemo govoriti o katastrofalnim radnim uvjetima azijskih uposlenika i njihovim niskim plaćama koje su omogućile konkurentnost kineskih proizvoda na svjetskom tržištu. Također, nećemo pisati ni o optužbama na račun Huaweija u kontekstu svjetske špijunaže, krađe intelektualnog vlasništva, nezdrava poslovanja... Tu su i sumnje da je Huawei poticao kopiranje (zapravo krađu) tuđih izuma budući da je pokrenuo program bonusa za zaposlenike koji se dokopaju povjerljivih informacija konkurentskih kompanija.

Ovdje ćemo govoriti o odnosu kineskih vlasti i samih Kineza prema svojim sugrađanima pripadnicima manjinskih religija među kojima su i katolici.

Otmice i mučenja zbog mišljenja

Kao prilog tomu navest ćemo nekoliko izvješća američke Vlade koja pokazuju kako se kršenje ljudskih prava u ovoj zemlji pogoršava iz godine u godinu, posebice nakon potpisivanja sporazuma između Svete Stolice i Kine 2018.

Tu je i lista organizacije Open Doors koja Kinu smješta na 23. mjesto najlošijih mjesta za život kršćana koji imaju probleme s nepravednim zatvorskim kaznama zbog stvari o kojima u slobodnim zemljama ne mogu ni sanjati, proganjanjem te uništavanjem ili zatvaranjem crkava (odmah poslije islamskih teokracija i propalih država Afrike).

Također, organizacija International Christian Concern (ICC) gotovo svakodnevno izvješćuje o problemima s kojima se susreću kineski kršćani, obični laici ili klerici. Među posljednjim slučajevima navodi se primjer katoličkog svećenika vlč. Liua Maochuna iz Xiapo biskupije. On je otet i mučen tijekom 17 dana u mjesecu rujnu jer se nije htio pridružiti Kineskom domoljubnom katoličkom udruženju (CPCA) koje kontroliraju komunisti.

Mučenje u organizaciji policije i sigurnosnih službi uključivalo je moderne metode među kojima su: napad svjetlošću (prekidanje sna usmjeravanjem jake svjetlosti u oči) te zvučnim uznemiravanjem (usmjeravanje glasne glazbe ka ušima). To je imalo za cilj slomiti njegovu volju kako bi pristupio CPCA-u.

Intenzitet progona raste

U izvješću američke Vlade piše da intenzitet vjerskih progona u Kini, koji se dogodio tijekom proteklih nekoliko godina, nije viđen još od doba Kulturne revolucije koja se završila prije 45 godina. On se manifestira u podvrgavanju katoličkih vjernika progonu, rušenju crkava, uklanjanju križeva te uhićenjima klerika koji pripadaju tzv. podzemnoj vjerničkoj zajednici (koju država nije priznala).

Osim što se položaj vjernika u Kini pogoršava, rodile su se nove ideje među kojima je i „direktiva o religijama u Kini“ u kojoj se navodi kako se u toj zemlji mora „provoditi vrijednosti socijalizma te promovirati principe i politike Komunističke partije“.

Procesi ograničenja vjerskih sloboda dio su petogodišnjeg plana „sinicizacije“ koji se odnosi na pretvaranje nekineskih naroda u kineski kroz kulturnu asimilaciju. Plan, dakako, uključuje i preuzimanje državne kontrole nad religijom...

Neizostavna pandemija

Nažalost, pandemija koronavirusa je povećala progon, kako u Kini, tako i u ostalim zemljama svijeta iz jednostavnog razloga što je medijska pokrivenost tih zločina splasnula. Svatko se zabavio oko svoje muke te vijesti o položaju vjerskih manjina u Aziji ne dopiru ni do institucija ni pojedinaca na Zapadu.

Korona je također poremetila i globalne ekonomske procese te odnose među tvrtkama pa su tako neke propale, a druge samo napreduju.

Prema podatcima koje su objavili iz analitičke kompanije Canalys, tijekom drugog ovogodišnjeg tromjesečja lidersku poziciju na svjetskom tržištu pametnih telefona preuzeo je – Huawei. Kineska tvrtka godinama je imala ambicije o preuzimanju vodeće pozicije, no nakon intervencije američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je uveo sankcije toj kompaniji, činilo se da od globalne dominacije ipak neće biti ništa.

Međutim, ono što je spriječio Trump, postigla je korona. Huawei je samo tijekom drugog kvartala 2020. isporučio 55,8 milijuna telefona globalno (najviše u Kini), dok je za usporedbu Samsung prodao 53,7 milijuna.

Što može činiti obični čovjek?

Naličje jedne zemlje ne čine turističke atrakcije, njezina ekonomija ili pak tehnološki izumi do kojih dođu znanstvenici, već sloboda i sreća građana koji su rođeni i žive u njoj. Upravo na tom polju Kina, i ostale komunističke nedemokratske zemlje, padaju na ispitu.

U duhu rubrike Križnim putem kršćana danas postavlja se pitanje - trebaju li kršćani diljem svijeta kupovati kineske tehnološke „dragulje“ ma koliko privlačni bili? Na svakom ponaosob je na to ponuditi odgovor koji treba doći nakon što se sagleda cjelokupna situacija.

Kineski komunisti maltretiraju kršćanske poduzetnike

Mnogi kršćanski poduzetnici u Wenzhou nalaze se pod pritiskom Kineske komunističke partije (KKP) zbog donacija koje daju za pastoralne aktivnosti i izgradnju crkava.

Kako je saznala organizacija International Christian Concern (ICC), provincija Wenzhou poznata je i kao „kineski Jeruzalem“ zbog velike prisutnosti kršćana i pripadnika ostalih religija. Prema procjenama, tijekom 2015. samo u istoimenom glavnom gradu provincije, koji ima 12 milijuna stanovnika, pobrojan je 3 961 hram, crkva i džamija koje pripadaju registriranim i institucionalnim religijama (budizam, taoizam, islam i kršćanstvo).

Usprkos tome KKP pronalazi načine da spriječi širenje „kršćanske aktivnosti“. Jedna od novih metoda su i ciljani financijski napadi na kršćanske poduzetnike koji su onda prisiljeni „povući“ se iz aktivnosti župnih zajednica koje su pomagali. Nažalost, KPK i dalje iz ideoloških razloga vidi kršćanstvo kao „strano tijelo“ koje predstavlja „prijetnju nacionalnoj sigurnosti“. Osim toga komunisti vrše pritisak na župe, svećenike i vjernike da uklanjaju kršćanske simbole, uključujući i križeve.

Tako je 28. srpnja jedna protestantska crkva, koja ima i državno odobrenje za djelovanje, drugi put u posljednjih šest godina bila prisiljena ukloniti križeve i ostalo kršćansko znamenje s pročelja.

„Od prošlog rujna gradska Vlada nekoliko je puta vršila pritisak zahtijevajući da sami uklonimo križ“, izvijestio je djelatnike ICC-a jedan član te zajednice naglašavajući kako su morali ukloniti križeve da smire lokalne partijske rukovoditelje.

Smiju li kršćani govoriti o Kur'anu kao muslimani o Bibliji?

Nekoliko mjeseci nakon imenovanja na čelo Egipatske odvjetničke komore tijekom 2020. , Ragai Attia objavio je članak u islamskim novinama pod naslovom Između Isusa i njegovih učenika. Odvjetnici-kršćani su tom prigodom zapitali javnost smiju li oni tako pisati o Kur'anu

International Christian Concern (ICC) je doznao od dopisnika iz Egipta da je odvjetnik Attia u svom tekstu pisao o tome kako jedan musliman gleda na Bibliju, posebice u pogledu „autentičnosti evanđelja“. Mnogi su zbog toga izrazili zabrinutost što on, na mala vrata, uvodi „vjersku netrpeljivost u odvjetničku komoru“. Kasnije se saznalo da on redovito objavljuje članke u islamskim novinama što je ukazivalo da nema namjeru stati na jednom tekstu.

Budući da odvjetnička komora ima za članove i kršćane, vjerska neutralnost je presudna za njezino funkcioniranje.

Nekoliko kršćanskih pravnika je u medijima postavilo pitanje što će se dogoditi ako oni napišu sličan članak o Kur'anu te ponudili odgovor da će se suočiti s kaznom i mogućim pravnim posljedicama zbog „blasfemije“.

„Takva je nejednakost zapravo diskriminacija“, istaknuli su kršćanski odvjetnici za ICC.

„Predsjednik Komore ne bi smio pisati tekstove koji imaju njegovo osobno mišljenje u vezi s vjerskim pitanjima. Može stvoriti raspravu i trvenja između kršćanskih i muslimanskih odvjetnika na poslu. Ono što je napisao treba biti razlog za pokretanje tužbe kao slučaj bogohuljenja“, istaknuli su kršćanski odvjetnici i dodali da je Ragai, kao predsjednik, odgovoran za „izgradnju ozračja uzajamnog povjerenja i poštovanja među članovima Komore jer mnogi od tih pravnika vode slučajeve koji se odnose na kršćane, uključujući i slučajeve bogohuljenja“.

Slučaj Abd Adel Bebawy jedan je od primjera nejednakosti između kršćana i muslimana u Egiptu. Naime, kršćanin Abd uhićen je u srpnju 2018. nakon što je hakiran njegov Facebook račun. Podijeljena je objava koju je lokalna muslimanska zajednica smatrala uvrjedljivom. Formirala se rulja spremna na linč te su napali lokalnu kršćansku zajednicu. Abd je uhićen i osuđen na tri godine zatvora pod optužbom za bogohuljenje. Trebao je biti pušten u siječnju, ali vlasti su to odbile. Kako je njegov odvjetnik izjavio, Abd ostaje u zatvoru „ne zbog zakona, nego zadovoljenja javnosti“.

Postoji mnogo sličnih slučajeva jer kršćani u Egiptu ne mogu slobodno govoriti, posebice ne o islamu, a da ne riskiraju vlastiti život i živote svakog drugog kršćanina kojeg poznaju u svojoj zajednici.

Nekoliko egipatskih odvjetnika daje sve od sebe da pomogne kršćanima koji se nađu u takvoj  situaciji, ali njima je potreban i vođa u Komori koji je osjetljiv na ovu nejednakost. Ragaijev članak pokazuje da to nije slučaj.

Ipak, predsjednik Egipatske odvjetničke komore je kasnije objavio pojašnjenje u vezi s tekstom rekavši da nije prezirao kršćanstvo i da je poštivao Isusa. Međutim, nije pojasnio hoće li nastaviti pisati slične uratke. Također, nije naglasio da u Komori nema razlika između kršćana i muslimana te da će jednako zastupati i braniti i jedne i druge.

Sedam godina od masakra nad kršćanima

Kršćani u gradu Pešavaru, na sjeverozapadu Pakistana, okupili su se 22. rujna 2020. kako bi se prisjetili sedme godišnjice od napada na crkvu Svih Svetih. Zločin iz 2013. je najsmrtonosniji pojedinačni napad na kršćansku zajednicu u toj zemlji.

Pomalo zaboravljeni zločin dogodio se u nedjelju, 22. rujna 2013. kada su dvojica bombaša-samoubojica detonirala šest kilograma eksploziva u crkvenom dvorištu. Posljedica toga je pokolj u kojemu je život izgubilo 127 kršćana, a još 250 ih je ozlijeđeno. Dvojac je najprije ubio policajce na ulazu u dvorište, te se zaletio među okupljene vjernike koji su započeli druženje nakon mise.

Sedam godina je malo vremena da bi se takvo što zaboravilo te je jasno kako će se preživjeli morati zauvijek nositi s posljedicama.

„Svaki je dan kao da se to upravo dogodilo“, rekla je udovica Christina za International Christian Concern (ICC) i dodala: „Osjećam se kao da je život u jednom trenutku stao. Teško je brinuti se o troje djece kao samohrani roditelj.“

„Prošlo je sedam godina od napada, međutim rane od gubitka triju članova obitelji još su mi svježe. Nemoguće je zaboraviti taj krvavi dan koji je moj život zauvijek pretvorio u tugu“,  naglasio je za ICC preživjeli svjedok pokolja Sumbal William.

Istraga sigurnosnih službi je pokazala da je pokolj bio odgovor na američke napade na Talibane u susjednom Afganistanu. Teroristička organizacija Jundallah preuzela je odgovornost u videoporuci dovodeći se u vezu s pakistanskom talibanskom terorističkom organizacijom Tehrik-i-Taliban Pakistan (TTP). Međutim, TTP je negirao povezanost s njima tvrdeći kako su njihovi saveznici zapravo pripadnici skupine Jundul Hafsa.

Tadašnji je premijer Nawaz Sharif samo osudio napade ističući kako „teroristi nemaju religije“, a kršćani su organizirali velike prosvjede sljedećih dana.

Inače, kršćani u Pešavaru su na obljetnicu pokolja imali mise zadušnice diljem grada i molitve na mjestu ukopa zemnih ostataka pokojnika koji su ubijeni samo zato što su kršćani.

Škola gdje se uvijek traži malo više - Srebrni jubilej KŠC-a Sv. Franjo u Tuzli

U povodu proslave jubileja 25 godina postojanja Katoličkog školskog centra Sv. Franjo u Tuzli, zaputili smo se u Grad Soli te otkrili kako katoličko školstvo, u različitim oblicima i s prekidima, u tom kraju, koji se nalazi u sjeverozapadom dijelu BiH, djeluje skoro 150 godina...

Četvrt stoljeća je samo zaokružena brojka, jedan dragulj na kruni katoličkog školstva koje, u različitim oblicima i u organizaciji različitih crkvenih redova, seže sve do doba Osmanskog Carstva.

Gdje je ta škola?

Zdanje Katoličkog školskog centra Sv. Franjo nalazi se u samom središtu Tuzle, nedaleko od Gradskog parka u Klosterskoj ulici koja je u narodu dobila ime po Zavodu Kraljice Sv. Krunice, kako se zvala škola koju su 1888. izgradile sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi. Usprkos službenom nazivu toga zdanja, stanovnici grada i okolice zvali su je jednostavno Kloster te se taj izraz udomaćio i za taj dio grada. Tako je nakon demokratskih promjena 1990-ih ulica gdje se danas KŠC nalazi i dobila ime.

Međutim, izgradnja tog kompleksa, koji je otvoren 2001., na istom mjestu gdje je nekoć bio rečeni zavod, nije bila laka jer je trebalo premostiti brojne pravne zavrzlame i prepreke. No, prije priče o povijesti i problemima, zanimalo nas je kakav je danas život odgojno-obrazovne ustanove koja, evo, slavi svoj srebrni jubilej.

Moderno zdanje u kojemu je lako učiti

U tkanju ove priče pomogao nam je ravnatelj KŠC-a Sv. Franjo vlč. Marko Zubak koji nas je dočekao ispred glavnog ulaza u školu te nas proveo čitavim zdanjem do svoga ureda u kojemu djeluje već tri godine. Osokoljeni glasnim i užurbanim đacima koji zajedno sa svojim profesorima i nastavnicima ispunjavaju dnevne obveze, kako u učionicama, tako i na tjelesnom odgoju, obišli smo čitavu školu koja danas ima više od 700 đaka, 70-ak osoba u nastavi te deset ljudi pomoćnog osoblja.

Na 9 000 m², koje čine jednu funkcionalnu cjelinu na četirima razinama, osim gimnazije i osnovne škole, nalaze se: internat, sportska dvorana, amfiteatar, podrum i podzemna garaža. Škola je opremljena prema najmodernijim standardima te posjeduje sve što je potrebno za djelovanje ovakve institucije u 21. st.

„Katolički školski centar u Tuzli, koji se nalazi u sastavu velike obitelji Sustava katoličkih škola za Europu u BiH, je, možemo reći, malo 'čudo' i doprinos, ne samo kulturi, odgoju i opismenjavanju naše djece i mladih, nego i sudbonosnom opstanku Hrvata i katolika na ovim našim prostorima. Centri su od samih početaka bili otvoreni svima, a njihova je vrijednost u tome što su i drugi prepoznali njegovu važnost“, rekao je ravnatelj te smo se, razgovarajući o srebrnom jubileju, dotaknuli proteklih godina i ustanovili da je možda „zlatno doba“ iza nas.

„Kada pogledamo statistike broja učenika koji stagnira, plašimo se da će, ne samo kod nas, nego u čitavoj BiH, Hrvatskoj pa i Europi biti sve manje djece, i onda se bojim da smo možda proživjeli 'najbolje godine'“, ustvrdio je vlč. Zubak te dodao kako, ipak, promatrajući povijest, vidimo da je „Bog svojom rukom vodio kroz nemoguće“. Kao za primjer naveo je veliki arhiv i pismohranu gdje se nalazi mnoštvo apelacija, presuda, žalbi, tužbi, osporavanja gradnje ovoga kompleksa. Međutim, „Gospod je slao dobre ljude koji su pobjeđivali snagom Duha i mudrosti, a ponajviše svojom velikodušnošću te danas Centar postoji“.

Težak i mukotrpan put

Nešto od tom mukotrpnom birokratskom procesu i samom tijeku gradnje saznali smo od arhitekta Jure Pranjića čija je cijela obitelj u tom poslu, a projektirali su nekoliko crkava i zgrada za Vrhbosansku nadbiskupiju. On je bio nadzorni inženjer i voditelj nadzorne službe koja je na teškom terenu s podzemnim vodama i slijeganjem tla uspjela podići moderni školski centar kakvoga danas vidimo. Čak su i trafostanicu morali izgraditi kako bi imali sigurno napajanje strujom.

Napominjući kako su rušenjem Klostera u gradu ostali žal i praznina za onim što je on nudio, kazao je kako je tijekom posljednjeg rata krenula inicijativa da se obnovi rad škole na istoj adresi.

„Najprije je trebalo osigurati urbanističko-tehničke uvjete te smo na osnovu nacrta jedne tipske srednje i osnovne škole dokazali da na ovoj lokaciji mogu biti izgrađeni željeni sadržaji. Dobili smo načelne urbanističko-tehničke uvjete na osnovu kojih je organiziran međunarodni natječaj za izgled buduće škole. Izabrano je vrhunsko projektantsko rješenje Srećka Kreitmayera iz Ljubljane, koji vodi podrijetlo s ovoga prostora“, rekao je Pranjić te dodao da se potom krenulo u tešku borbu za dobivanje ostalih potrebnih papira, urbanističkih suglasnosti kako bi se stekli uvjeti za gradnju „što je koštalo i živaca i novaca“.

„Kako su se na ovoj lokaciji nalazila četiri stambena i devet pomoćnih objekata, proces je bio težak“, ustvrdio je i dodao da je nakon rušenja i početka gradnje, već 2001. godine sve bilo završeno te su prostorije mogle primiti prve učenike.

Svoju priču potkrijepio je brojnim fotografijama koje prikazuju kako je tekla gradnja te nacrtima u kojima je objašnjavao kako je bio težak teren za gradnju.

Baština sestara Kćeri Božje ljubavi

Iskazavši veliko poštovanje prema Redu sestara KBLJ-a koje su više od 60 godina oblikovale mlade ljude ovoga grada, razgovarali smo s pedagoginjom u Osnovnoj školi sestrom Elizabetom Ćosić. Ona nas je provela kroz veliku i raznovrsnu baštinu koju su ostavile njezine susestre predšasnice.

„Rado susrećemo čak i praunuke naših nekadašnjih djelatnika. Imala sam prigodu vidjeti u školi djecu čije su bake i prabake ovdje bile učenice. Pokazale su nam i njihove razredne fotografije iz tog vremena“, rekla je s. Elizabeta ističući zahvalnost vrhbosanskom nadbiskupu Vinku kard. Puljiću i Vrhbosanskoj nadbiskupiji na „prekrasnoj zgradi koja je izgrađena na temeljima Zavoda Kraljice Sv. Krunice“. Sestra je izrazila zahvalu i umirovljenom biskupu Peri Sudaru te ocima franjevcima na borbi za povratak zemljišta i dobivanje svih dozvola.

„Kao u onom prijašnjem zavodu, tako i u današnjem Centru naše sestre djeluju sve vrijeme. Među prvima je, s tadašnjim ravnateljima ocima franjevcima, započela raditi s. Kristijana Jurić. Tada Centar nije bio u ovoj zgradi, nego u iznajmljenim prostorijama drugih škola. Poslije nje su dolazile druge sestre koje su radile kao odgojiteljice, a najviše kao vjeroučiteljice“, istaknula je s. Elizabeta spominjući kako osim nje, u školi djeluje i vjeroučiteljica s. Matea Radman.

Potrebni kvalitetni nastavnici

U razgovoru s direktoricom Osnovne škole Žanom Altumbabić, koja je uposlenica Centra od 2001., saznali smo da je prva sjednica upriličena 21. kolovoza iste godine kada su podijeljena zaduženja nastavnicima u novom zdanju.

„Školsko se zvono prvi put u našoj školi oglasilo 3. rujna 2001., i to za 311 učenika. Usporedbe radi, danas imamo 536 učenika u osnovnoj školi, koji su raspoređeni u 26 odjela, te četiri skupine u produženom boravku“, rekla nam je na početku prisjećajući se velika entuzijazma i oduševljenja.

„Od samog osnutka do danas naša škola nije orijentirana samo na izvršavanje zadanih nastavnih planova i programa, nego je svojim nastavnim i izvannastavnim aktivnostima otvorena, kako životu, tako i čovjeku uopće. Mi smo svjesni da didaktička oprema i tehnička pomagala pridonose suvremenoj realizaciji plana i programa, ali znamo kako put kvalitetnoj školi utiru upravo kvalitetni i dobri nastavnici“, rekla je direktorica napominjući da se velika pozornost posvećuje usavršavanju kadra. Istaknula je kako učenici sudjeluju na različitim natjecanjima na raznim razinama, pa i onim međunarodnim, te postižu zapažene pa i izvanredne rezultate. Dotaknula se i činjenice da su i roditelji učenika važan dio škole sa svojim prijedlozima, sugestijama, ali i kritikama. Napomenula je kako se stvara ozračje koje školu čini zajednicom u kojoj se uči, ali i grade bliski međuljudski odnosi što je rezultiralo stvaranjem prepoznatljive kvalitete.   

Učenici su najveće bogatstvo

O tome kakav duh vlada u Općoj gimnaziji, razgovarali smo s njezinim direktorom Alenom Matoševićem koji je i sam znanje stjecao u ovoj školi. On je povezan sa školom najprije kao učenik njezine prve generacije, a potom i kao profesor 18 godina, te na kraju i direktor.

„Mi nismo velika škola po broju učenika. Kroz naše je klupe prošlo u 25 godina tek oko 2 000 đaka. To nije mnogo ako se usporedi sa školama koje imaju toliko učenika u jednoj godini. Ali ako gledamo kvalitetu učenika, njihovu rasprostranjenost diljem svijeta te njihovo obrazovanje koje su stekli dalje, mi smo jedna važna škola. Malobrojni jesmo, ali taj sveobuhvatni gimnazijski program se priznaje i poznaje“, ustvrdio je direktor Alen te dodao kako njihovi učenici danas rade i žive od Brazila, preko Sjeverne Amerike, skoro čitave Europe do Australije. Ističući kako su oni najveće bogatstvo, s ponosom je rekao kako 95% đaka redovito završi fakultete, a mnogi i poslijediplomske studije.

„To je lijepa mreža ljudi koji se vrlo rado vraćaju u svoju školu. Ako netko želi studirati u Grazu, mi ćemo pronaći našeg đaka koji je već bio tamo kako bi mu dao savjet te ga uputio“, rekao je prof. Matošević te naglasio da osoblje u školi ne kaže „naši učenici“, nego „naša djeca“. „Nije to samo fraza. Učenici ne mogu biti bivši, kao što majci djeca ne mogu biti bivša kad odrastu“, zaključio je direktor.

Zahvala Stadleru i sestrama

Zbrajajući dojmove, na kraju smo se s ravnateljem Centra vratili u prošlost te konstatirali kako je providonosna bila odluka prvog vrhbosanskog nadbiskupa sluge Božjeg dr. Josipa Stadlera što je u Bosnu pozvao redovnice Kćeri Božje ljubavi. „Mi na tim tragovima i temeljima i s istom ljubavlju prema Bogu i svakom čovjeku nastojimo i danas odgovoriti na sve izazove te dati svoj mali doprinos da bi ljudi u ovoj zemlji nakon svih nemilih događaja ponovno živjeli zajedno i sretno“, poručio je na kraju ravnatelj Zubak pozivajući sve koji su u mogućnosti, kako nekadašnje učenike i uposlenike, tako i sve dobročinitelje i prijatelje da dođu 5. listopada 2020. na proslavu srebrnog jubileja KŠC-a Sv. Franjo u Tuzli. 

Zaključno se može kazati da je ovaj grad sretan što ima jednu ovakvu instituciju koja je kroz 25 godina gradila međuljudske, međunacionalne, društvene i kulturne odnose te svojom čestitošću, znanjem i radinošću dala dodatni poticaj čitavoj zajednici.

Bogata baština sestara Kćeri Božje ljubavi

Društvene promjene s kraja 19. stoljeća rezultirale su činjenicom da su već 1883. u Tuzlu došle časne sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi.

Na prijedlog prvog vrhbosanskog nadbiskupa dr. Stadlera, utemeljiteljica te družbe s. M. Franziska Lechner poslala je svoje sestre u Tuzlu. One su stigle 5., a već 17. prosinca počela je djelovati njihova škola u kući koju im je dala Općina. Nastava je bila na hrvatskom i njemačkom jeziku jer se doselilo dosta austrijskih obitelji pa je to diktirao duh vremena.

Broj đaka se stalno povećavao pa se početkom 1888. započelo s izgradnjom većeg i adekvatnijeg zdanja. Krajem godine izgradnja je završena te je kompleks nazvan Zavod Kraljice Sv. Krunice

Nemoguće bi bilo pisati o svim školovanim generacijama, darovima i napretku Tuzle koji je došao zahvaljujući tom zavodu koji je rastao. Nakon promjena 1918. Zavod je i dalje funkcionirao te je dočekao Drugi svjetski rat i bio 1944. oštećen u bombardiranju.

Dolaskom partizana 1945. sve prestaje. Unutra se nasilno uselila Državna učiteljska škola, a sestre su 1949. morale napustiti Tuzlu i skloniti se u 15-ak km udaljene Breške.

Kloster je srušen 1969. zbog oštećenja prilikom slijeganja tla te potresa, a na njegovu su mjestu izgrađene neke druge zgrade.

Početci katoličkog školstva u Tuzli

U tuzlanskom kraju, kao i na ostalim područjima Bosne i Hercegovine, a u usporedbi s ostatkom Europe, veoma je kasno organizirano školstvo u njegovu modernom obliku. Dok su katolici, ali i ostali građani BiH tavorili pod turskim jarmom, Stari kontinent je napredovao te je tako austrougarska vlast 1878. na prostoru onoga što će kasnije nazvati corpus separatum zatekla gotovo 97% formalno nepismenih ljudi.

Ipak nije sve bilo tako crno. Hrvatski su mladići, školovani unutar franjevačkih samostana, čak i za vrijeme Osmanlija odlazili na studije u Austriju, Italiju i Mađarsku, te vraćajući se kući, znanje prenosili drugima.

Tijekom 19. st. u Tuzli su postojali i aktivni pokušaji školovanja hrvatskih djevojčica, uglavnom po kućama pismenih gospođa. Već 1853. u Bosni je bilo desetak hrvatskih škola, a franjevci su željeli da svaka župa ima po jednu, a o tome su „pisali i u Carigrad i Beč“.