Hodočasnici iz BiH u Mariju Bistricu rado dolaze tijekom čitave godine

Vjernici Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije tijekom listopada tradicionalno hodočaste u Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariju Bistricu u Hrvatskoj. Upravo je 15. po redu hodočašće 2020. bilo povodom za intervju s rektorom ovoga svetišta preč. Domagojem Matoševićem.

Preč. Matošević je svećenik Zagrebačke nadbiskupije i od 2016. rektor svetišta i župnik u Mariji Bistrici. Njegov je otac rodom iz Središnje Bosne, iz Borovice. Rođen je 1977., a djetinjstvo je proveo u zagrebačkom naselju Trnje gdje je i stekao osnovnoškolsko obrazovanje. Nakon ugostiteljsko-turističke srednje škole, koju je završio 1996., kao laik upisao je studij teologije na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Iako je za vrijeme škole igrao rukomet te želio postati vrhunski sportaš, ipak je na petoj godini KBF-a odlučio nastaviti studij kao svećenički kandidat te je postao svećenikom. 

S njim smo razgovarali o životu svetišta u jeku pandemije koronavirusa te Hrvatima kao hodočasnicima u ovo nacionalno svetište, ali i o tome kako župljani doživljavaju dinamiku svetišta...

Poštovani, u Gospino svetište u Mariji Bistrici svake godine dolazi mnoštvo hodočasnika iz raznih krajeva Hrvatske, BiH i šire. Što je to što ih privlači i što posebno krasi ovo svetište?

Više je razloga zašto hodočasnici dolaze u naše svetište. Zasigurno na prvom mjestu je duhovna želja da se smire, susretnu s Gospodinom, pomire sa sobom i s drugima u sakramentu svete ispovijedi. Jedan od razloga je sigurno i tradicija hodočašća. Mnogi dolaze jer nastavljaju tradiciju svojih djedova i baka, očeva i majki.

Postoje, također, hodočasnici koji dolaze baš zbog nekog određenog duhovnog razloga kako bi izmolili blagoslov za sebe, svoju obitelj ili Gospodinu predali neku životnu potrebu koja im je baš sada na srcu (npr. molitva za ozdravljenje, za pronalazak zaposlenja, za uspjeh u školi i fakultetu ili zahvala za neku uslišanu molitvu...).

Hodočasnici iz Vrhbosanske nadbiskupije dolaze u Mariju Bistricu sredinom listopada. Recite nam hodočaste li vjernici iz BiH tijekom ostatka godine u osobnom aranžmanu?

Hodočasnici iz BiH rado dolaze u naše svetište tijekom čitave godine, a osobito na Dan hodočašća vjernika Vrhbosanske i Banjolučke (nad)biskupije druge subote mjeseca listopada. Gotovo da nema župe u kojoj ne bi bilo puno vjernika koji svoje korijene vuku iz BiH. Baš ti vjernici rado pristupaju sakramentu sv. ispovijedi, pobožnosti križnoga puta i naravno sv. euharistiji.

Naime, ova godina je specifična zbog pandemije uzrokovane koronavirusom. Mnogi vjernici koji su možda svake godine dolazili na ovo hodočašće, nažalost, zbog ove pandemije neće doći, ali vjerujemo da će vjernici koji žive u gradu Zagrebu i ostalim dijelovima naše Domovine, a podrijetlom su iz BiH, ipak doći na ovo hodočašće.

Možete li nam reći primijeti li se razlika kada u Mariju Bistricu hodočaste npr. grad Varaždin, Zagreb ili pak vjernici iz Vrhbosanske nadbiskupije? Postoje li različiti običaji po dolasku u svetište, narodne nošnje, pučke tradicije i pobožnosti?

Svako hodočašće ima svoje specifičnosti i svoju tradiciju. To je osobito vidljivo u različitim narodnim nošnjama i običajima. Tako npr. žene i djevojke iz župe Bistra pokraj Zagreba pri ulasku u baziliku Majke Božje Bistričke pokleknu te klečeći prilaze oltaru i obiđu ga. Za to vrijeme njihovi muževi stoje u špaliru s njihove lijeve i desne strane te pjevaju marijanske pjesme. To je jako dubok i emocionalan doživljaj.

Takve i slične tradicije imaju različiti hodočasnici iz različitih krajeva Hrvatske i BiH. Svakako da su vjernici iz BiH prepoznatljivi po svojim nošnjama, glasnu pjevanju te srčanom predmoljenju krunice.

Kakva je dinamika života svetišta danas u kontekstu pandemije?

U redovitim okolnostima hodočasnička „sezona“ najaktivnija je od mjeseca svibnja do kraja listopada. U to vrijeme mnoge župe dolaze u svetište baš na određene nadnevke. Tada vrlo velik broj hodočasnika pristupa sakramentu pokore i pomirenja. U tom razdoblju dolazi najviše organiziranih skupina, najčešće autobusima, ali je i veliki broj hodočasnika pješaka.

U ovoj specifičnoj godini primijećeno je da nema skupina koje su dolazile autobusima, a tijekom tjedna ima više vjernika na svetim misama nego je to bilo inače.

Tijekom godine svetište posjeti oko 300 skupina iz Poljske, a ove godine možda su ih bile dvije ili tri.

Zahvalni smo Bogu što naše svetište ima velebnu crkvu na otvorenom Bl. Alojzija Stepinca. Svete mise nedjeljom slavimo upravo vani, na prostoru crkve na otvorenom. Pridržavajući se epidemioloških mjera, ova crkva ipak može primiti veći broj vjernika.

Uvijek pozivamo hodočasnike da se pridržavaju mjera, da nose zaštitne maske, da drže potrebnu distancu te da dezinficiraju ruke pri ulasku i izlasku iz bazilike.

Mnogi hodočasnici dolaze pješice, a drugi autobusima ili automobilima iz udaljenih krajeva. Osim duhovne okrjepe, što župa i općina imaju za ponuditi umornima od puta ili pješačenja?

Hodočasnici se uvijek mogu odmoriti u privatnom smještaju, a u Mariji Bistrici imamo više od desetak iznajmljivača. Tu je Bluesun hotel Kaj gdje se gosti mogu odmoriti i uz wellness. Osim toga veliki je broj ugostiteljskih objekata gdje se hodočasnici mogu odmoriti i okrijepiti od naporna puta. Također infrastruktura općine već se dugi niz godina prilagođava i unaprjeđuje sukladno dolascima hodočasnika.

Postoje li, barem okvirno, podatci koliko vjernika godišnje posjeti svetište, koliko bude ispovijedi, pričesti?

Godišnji broj hodočasnika u prosjeku se kreće od 800 000 do 1 000 000, ovisno o godini, a bude oko 500 000 pričesti. Ove godine je to, naravno, puno manje.

Kako domaći vjernici, to jest župljani gledaju na činjenicu da žive u tako dinamičnom mjestu? Jesu li suživjeli sa svetištem, postoje li oni kojima to „smeta“ i radije bi miran život bez mnogo „turista“?

 Župljani su se svakako suživjeli sa svetištem, te svakako priželjkuju i veći broj hodočasnika i turista. Župljani rado primaju hodočasnike te im nastoje ponuditi najbolje što mogu, bilo to prodaja suvenira, hrana… S obzirom na infrastrukturu, zasigurno postoji mogućnost za hodočasničku sezonu tijekom cijele godine.

Glasine o obraćenju kao povod za napad na kršćane

Radikalni hinduisti napali su kršćane nakon što su čuli glasinu da je lokalni pastor pokušao obratiti hinduiste na kršćanstvo.

International Christian Concern (ICC) je od dopisnika s terena saznao kako su 13. rujna 2020. malu kršćansku zajednicu u indijskoj državi Uttar Pradesh terorizirali radikalni hinduistički nacionalisti.

Pripadnici Yuva Shakti Sangathana, radikalne hinduističke nacionalističke skupine, napali su dom protestantskog pastora Santosha Kannaujie u selu Bela. Radikalisti su optužili pastora za pokušaj obraćenja hindusa na kršćanstvo u obližnjem selu Cholapur.

Pastora Kannaujiju branili su članovi njegove zajednice, a lokalna policija uspjela je intervenirati prije nego što je izbilo ozbiljno nasilje. Međutim, uhićenja su izvršena na objema stranama.

Radikalisti u Indiji često su se koristili lažnim navodima prisilnih obraćenja kako bi opravdali svoje napade na kršćane. Zbog rastuće vjerske netrpeljivosti mnogi gotovo sve prelaske u nehinduističke vjere smatraju prisilnim ili lažnim.

„Preobraćenje nije nezakonito“, rekao je Sajan K. George, predsjednik Globalnog vijeća indijskih kršćana, za Asia News te dodao: „To je ustavno pravo poput molitve. Štovanje nije zločin, no ove radikalne skupine, na temelju pukih glasina ili lažnih informacija, teroriziraju male kršćanske zajednice.“

Inače, prema istraživanjima ICC-a, kršćanima u Uttar Pradeshu, državi smještenoj na sjeveru Indije, napadi su skoro pa svakodnevica. Iz godine u godinu ta se savezna država pokazuje kao mjestom najvećeg progona. Prema Evanđeoskom udruženju Indije (EFI), 86 od 366 napada na sve indijske kršćane zabilježenih tijekom 2019. dogodilo se u Uttar Pradeshu.

Pandemija je usporila razinu napada tijekom 2020., tako da ih je bilo 32 do rujna, ali se njihov intenzitet povećava kako popuštaju mjere restrikcije kretanja ljudi u toj mnogoljudnoj zemlji.

Trebaju li kršćani kupovati Huawei mobitele?

Kina je nekoliko desetljeća bila sinonim za lošu i jeftinu robu te nepouzdanu tehnologiju koja se brzo kvari. Međutim, u posljednje se vrijeme sve promijenilo te ova mnogoljudna zemlja nudi odlične proizvode. Postavlja se pitanje trebaju li ih kršćani diljem svijeta kupovati s obzirom na odnos te države prema vjerskim manjinama...

Paradigma kineskog tehnološkog čuda je Huawei. Zasigurno nema osobe na svijetu koja nije fascinirana kvalitetom i cjenovnom dostupnošću njihovih mobitela. Gigant je to koji je istisnuo jednog Samsunga, a u prošlost poslao i nekoć popularni HTC i ostale visokotehnološke mobitele koji su bili prvi izbor za kupnju prije nekoliko godina.

Krađa intelektualnog vlasništva

Tehnologija koja se nekoć brzo kvarila i često „štekala“ postala je „preko noći“ pouzdana i nadasve primamljiva. I ne samo to, ako u svojoj zemlji ne možete pronaći kineske proizvode, njihove su tvrtke iznašle brz i jeftin način, preko interneta i pošte, ponuditi vam svoje proizvode. Tako Kinu imate „u svom domu“, udaljenu samo nekoliko klikova i jeftiniju od konkurencije sa Zapada.

Međutim, ovdje nećemo govoriti o katastrofalnim radnim uvjetima azijskih uposlenika i njihovim niskim plaćama koje su omogućile konkurentnost kineskih proizvoda na svjetskom tržištu. Također, nećemo pisati ni o optužbama na račun Huaweija u kontekstu svjetske špijunaže, krađe intelektualnog vlasništva, nezdrava poslovanja... Tu su i sumnje da je Huawei poticao kopiranje (zapravo krađu) tuđih izuma budući da je pokrenuo program bonusa za zaposlenike koji se dokopaju povjerljivih informacija konkurentskih kompanija.

Ovdje ćemo govoriti o odnosu kineskih vlasti i samih Kineza prema svojim sugrađanima pripadnicima manjinskih religija među kojima su i katolici.

Otmice i mučenja zbog mišljenja

Kao prilog tomu navest ćemo nekoliko izvješća američke Vlade koja pokazuju kako se kršenje ljudskih prava u ovoj zemlji pogoršava iz godine u godinu, posebice nakon potpisivanja sporazuma između Svete Stolice i Kine 2018.

Tu je i lista organizacije Open Doors koja Kinu smješta na 23. mjesto najlošijih mjesta za život kršćana koji imaju probleme s nepravednim zatvorskim kaznama zbog stvari o kojima u slobodnim zemljama ne mogu ni sanjati, proganjanjem te uništavanjem ili zatvaranjem crkava (odmah poslije islamskih teokracija i propalih država Afrike).

Također, organizacija International Christian Concern (ICC) gotovo svakodnevno izvješćuje o problemima s kojima se susreću kineski kršćani, obični laici ili klerici. Među posljednjim slučajevima navodi se primjer katoličkog svećenika vlč. Liua Maochuna iz Xiapo biskupije. On je otet i mučen tijekom 17 dana u mjesecu rujnu jer se nije htio pridružiti Kineskom domoljubnom katoličkom udruženju (CPCA) koje kontroliraju komunisti.

Mučenje u organizaciji policije i sigurnosnih službi uključivalo je moderne metode među kojima su: napad svjetlošću (prekidanje sna usmjeravanjem jake svjetlosti u oči) te zvučnim uznemiravanjem (usmjeravanje glasne glazbe ka ušima). To je imalo za cilj slomiti njegovu volju kako bi pristupio CPCA-u.

Intenzitet progona raste

U izvješću američke Vlade piše da intenzitet vjerskih progona u Kini, koji se dogodio tijekom proteklih nekoliko godina, nije viđen još od doba Kulturne revolucije koja se završila prije 45 godina. On se manifestira u podvrgavanju katoličkih vjernika progonu, rušenju crkava, uklanjanju križeva te uhićenjima klerika koji pripadaju tzv. podzemnoj vjerničkoj zajednici (koju država nije priznala).

Osim što se položaj vjernika u Kini pogoršava, rodile su se nove ideje među kojima je i „direktiva o religijama u Kini“ u kojoj se navodi kako se u toj zemlji mora „provoditi vrijednosti socijalizma te promovirati principe i politike Komunističke partije“.

Procesi ograničenja vjerskih sloboda dio su petogodišnjeg plana „sinicizacije“ koji se odnosi na pretvaranje nekineskih naroda u kineski kroz kulturnu asimilaciju. Plan, dakako, uključuje i preuzimanje državne kontrole nad religijom...

Neizostavna pandemija

Nažalost, pandemija koronavirusa je povećala progon, kako u Kini, tako i u ostalim zemljama svijeta iz jednostavnog razloga što je medijska pokrivenost tih zločina splasnula. Svatko se zabavio oko svoje muke te vijesti o položaju vjerskih manjina u Aziji ne dopiru ni do institucija ni pojedinaca na Zapadu.

Korona je također poremetila i globalne ekonomske procese te odnose među tvrtkama pa su tako neke propale, a druge samo napreduju.

Prema podatcima koje su objavili iz analitičke kompanije Canalys, tijekom drugog ovogodišnjeg tromjesečja lidersku poziciju na svjetskom tržištu pametnih telefona preuzeo je – Huawei. Kineska tvrtka godinama je imala ambicije o preuzimanju vodeće pozicije, no nakon intervencije američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je uveo sankcije toj kompaniji, činilo se da od globalne dominacije ipak neće biti ništa.

Međutim, ono što je spriječio Trump, postigla je korona. Huawei je samo tijekom drugog kvartala 2020. isporučio 55,8 milijuna telefona globalno (najviše u Kini), dok je za usporedbu Samsung prodao 53,7 milijuna.

Što može činiti obični čovjek?

Naličje jedne zemlje ne čine turističke atrakcije, njezina ekonomija ili pak tehnološki izumi do kojih dođu znanstvenici, već sloboda i sreća građana koji su rođeni i žive u njoj. Upravo na tom polju Kina, i ostale komunističke nedemokratske zemlje, padaju na ispitu.

U duhu rubrike Križnim putem kršćana danas postavlja se pitanje - trebaju li kršćani diljem svijeta kupovati kineske tehnološke „dragulje“ ma koliko privlačni bili? Na svakom ponaosob je na to ponuditi odgovor koji treba doći nakon što se sagleda cjelokupna situacija.

Kineski komunisti maltretiraju kršćanske poduzetnike

Mnogi kršćanski poduzetnici u Wenzhou nalaze se pod pritiskom Kineske komunističke partije (KKP) zbog donacija koje daju za pastoralne aktivnosti i izgradnju crkava.

Kako je saznala organizacija International Christian Concern (ICC), provincija Wenzhou poznata je i kao „kineski Jeruzalem“ zbog velike prisutnosti kršćana i pripadnika ostalih religija. Prema procjenama, tijekom 2015. samo u istoimenom glavnom gradu provincije, koji ima 12 milijuna stanovnika, pobrojan je 3 961 hram, crkva i džamija koje pripadaju registriranim i institucionalnim religijama (budizam, taoizam, islam i kršćanstvo).

Usprkos tome KKP pronalazi načine da spriječi širenje „kršćanske aktivnosti“. Jedna od novih metoda su i ciljani financijski napadi na kršćanske poduzetnike koji su onda prisiljeni „povući“ se iz aktivnosti župnih zajednica koje su pomagali. Nažalost, KPK i dalje iz ideoloških razloga vidi kršćanstvo kao „strano tijelo“ koje predstavlja „prijetnju nacionalnoj sigurnosti“. Osim toga komunisti vrše pritisak na župe, svećenike i vjernike da uklanjaju kršćanske simbole, uključujući i križeve.

Tako je 28. srpnja jedna protestantska crkva, koja ima i državno odobrenje za djelovanje, drugi put u posljednjih šest godina bila prisiljena ukloniti križeve i ostalo kršćansko znamenje s pročelja.

„Od prošlog rujna gradska Vlada nekoliko je puta vršila pritisak zahtijevajući da sami uklonimo križ“, izvijestio je djelatnike ICC-a jedan član te zajednice naglašavajući kako su morali ukloniti križeve da smire lokalne partijske rukovoditelje.

Smiju li kršćani govoriti o Kur'anu kao muslimani o Bibliji?

Nekoliko mjeseci nakon imenovanja na čelo Egipatske odvjetničke komore tijekom 2020. , Ragai Attia objavio je članak u islamskim novinama pod naslovom Između Isusa i njegovih učenika. Odvjetnici-kršćani su tom prigodom zapitali javnost smiju li oni tako pisati o Kur'anu

International Christian Concern (ICC) je doznao od dopisnika iz Egipta da je odvjetnik Attia u svom tekstu pisao o tome kako jedan musliman gleda na Bibliju, posebice u pogledu „autentičnosti evanđelja“. Mnogi su zbog toga izrazili zabrinutost što on, na mala vrata, uvodi „vjersku netrpeljivost u odvjetničku komoru“. Kasnije se saznalo da on redovito objavljuje članke u islamskim novinama što je ukazivalo da nema namjeru stati na jednom tekstu.

Budući da odvjetnička komora ima za članove i kršćane, vjerska neutralnost je presudna za njezino funkcioniranje.

Nekoliko kršćanskih pravnika je u medijima postavilo pitanje što će se dogoditi ako oni napišu sličan članak o Kur'anu te ponudili odgovor da će se suočiti s kaznom i mogućim pravnim posljedicama zbog „blasfemije“.

„Takva je nejednakost zapravo diskriminacija“, istaknuli su kršćanski odvjetnici za ICC.

„Predsjednik Komore ne bi smio pisati tekstove koji imaju njegovo osobno mišljenje u vezi s vjerskim pitanjima. Može stvoriti raspravu i trvenja između kršćanskih i muslimanskih odvjetnika na poslu. Ono što je napisao treba biti razlog za pokretanje tužbe kao slučaj bogohuljenja“, istaknuli su kršćanski odvjetnici i dodali da je Ragai, kao predsjednik, odgovoran za „izgradnju ozračja uzajamnog povjerenja i poštovanja među članovima Komore jer mnogi od tih pravnika vode slučajeve koji se odnose na kršćane, uključujući i slučajeve bogohuljenja“.

Slučaj Abd Adel Bebawy jedan je od primjera nejednakosti između kršćana i muslimana u Egiptu. Naime, kršćanin Abd uhićen je u srpnju 2018. nakon što je hakiran njegov Facebook račun. Podijeljena je objava koju je lokalna muslimanska zajednica smatrala uvrjedljivom. Formirala se rulja spremna na linč te su napali lokalnu kršćansku zajednicu. Abd je uhićen i osuđen na tri godine zatvora pod optužbom za bogohuljenje. Trebao je biti pušten u siječnju, ali vlasti su to odbile. Kako je njegov odvjetnik izjavio, Abd ostaje u zatvoru „ne zbog zakona, nego zadovoljenja javnosti“.

Postoji mnogo sličnih slučajeva jer kršćani u Egiptu ne mogu slobodno govoriti, posebice ne o islamu, a da ne riskiraju vlastiti život i živote svakog drugog kršćanina kojeg poznaju u svojoj zajednici.

Nekoliko egipatskih odvjetnika daje sve od sebe da pomogne kršćanima koji se nađu u takvoj  situaciji, ali njima je potreban i vođa u Komori koji je osjetljiv na ovu nejednakost. Ragaijev članak pokazuje da to nije slučaj.

Ipak, predsjednik Egipatske odvjetničke komore je kasnije objavio pojašnjenje u vezi s tekstom rekavši da nije prezirao kršćanstvo i da je poštivao Isusa. Međutim, nije pojasnio hoće li nastaviti pisati slične uratke. Također, nije naglasio da u Komori nema razlika između kršćana i muslimana te da će jednako zastupati i braniti i jedne i druge.

Sedam godina od masakra nad kršćanima

Kršćani u gradu Pešavaru, na sjeverozapadu Pakistana, okupili su se 22. rujna 2020. kako bi se prisjetili sedme godišnjice od napada na crkvu Svih Svetih. Zločin iz 2013. je najsmrtonosniji pojedinačni napad na kršćansku zajednicu u toj zemlji.

Pomalo zaboravljeni zločin dogodio se u nedjelju, 22. rujna 2013. kada su dvojica bombaša-samoubojica detonirala šest kilograma eksploziva u crkvenom dvorištu. Posljedica toga je pokolj u kojemu je život izgubilo 127 kršćana, a još 250 ih je ozlijeđeno. Dvojac je najprije ubio policajce na ulazu u dvorište, te se zaletio među okupljene vjernike koji su započeli druženje nakon mise.

Sedam godina je malo vremena da bi se takvo što zaboravilo te je jasno kako će se preživjeli morati zauvijek nositi s posljedicama.

„Svaki je dan kao da se to upravo dogodilo“, rekla je udovica Christina za International Christian Concern (ICC) i dodala: „Osjećam se kao da je život u jednom trenutku stao. Teško je brinuti se o troje djece kao samohrani roditelj.“

„Prošlo je sedam godina od napada, međutim rane od gubitka triju članova obitelji još su mi svježe. Nemoguće je zaboraviti taj krvavi dan koji je moj život zauvijek pretvorio u tugu“,  naglasio je za ICC preživjeli svjedok pokolja Sumbal William.

Istraga sigurnosnih službi je pokazala da je pokolj bio odgovor na američke napade na Talibane u susjednom Afganistanu. Teroristička organizacija Jundallah preuzela je odgovornost u videoporuci dovodeći se u vezu s pakistanskom talibanskom terorističkom organizacijom Tehrik-i-Taliban Pakistan (TTP). Međutim, TTP je negirao povezanost s njima tvrdeći kako su njihovi saveznici zapravo pripadnici skupine Jundul Hafsa.

Tadašnji je premijer Nawaz Sharif samo osudio napade ističući kako „teroristi nemaju religije“, a kršćani su organizirali velike prosvjede sljedećih dana.

Inače, kršćani u Pešavaru su na obljetnicu pokolja imali mise zadušnice diljem grada i molitve na mjestu ukopa zemnih ostataka pokojnika koji su ubijeni samo zato što su kršćani.

Škola gdje se uvijek traži malo više - Srebrni jubilej KŠC-a Sv. Franjo u Tuzli

U povodu proslave jubileja 25 godina postojanja Katoličkog školskog centra Sv. Franjo u Tuzli, zaputili smo se u Grad Soli te otkrili kako katoličko školstvo, u različitim oblicima i s prekidima, u tom kraju, koji se nalazi u sjeverozapadom dijelu BiH, djeluje skoro 150 godina...

Četvrt stoljeća je samo zaokružena brojka, jedan dragulj na kruni katoličkog školstva koje, u različitim oblicima i u organizaciji različitih crkvenih redova, seže sve do doba Osmanskog Carstva.

Gdje je ta škola?

Zdanje Katoličkog školskog centra Sv. Franjo nalazi se u samom središtu Tuzle, nedaleko od Gradskog parka u Klosterskoj ulici koja je u narodu dobila ime po Zavodu Kraljice Sv. Krunice, kako se zvala škola koju su 1888. izgradile sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi. Usprkos službenom nazivu toga zdanja, stanovnici grada i okolice zvali su je jednostavno Kloster te se taj izraz udomaćio i za taj dio grada. Tako je nakon demokratskih promjena 1990-ih ulica gdje se danas KŠC nalazi i dobila ime.

Međutim, izgradnja tog kompleksa, koji je otvoren 2001., na istom mjestu gdje je nekoć bio rečeni zavod, nije bila laka jer je trebalo premostiti brojne pravne zavrzlame i prepreke. No, prije priče o povijesti i problemima, zanimalo nas je kakav je danas život odgojno-obrazovne ustanove koja, evo, slavi svoj srebrni jubilej.

Moderno zdanje u kojemu je lako učiti

U tkanju ove priče pomogao nam je ravnatelj KŠC-a Sv. Franjo vlč. Marko Zubak koji nas je dočekao ispred glavnog ulaza u školu te nas proveo čitavim zdanjem do svoga ureda u kojemu djeluje već tri godine. Osokoljeni glasnim i užurbanim đacima koji zajedno sa svojim profesorima i nastavnicima ispunjavaju dnevne obveze, kako u učionicama, tako i na tjelesnom odgoju, obišli smo čitavu školu koja danas ima više od 700 đaka, 70-ak osoba u nastavi te deset ljudi pomoćnog osoblja.

Na 9 000 m², koje čine jednu funkcionalnu cjelinu na četirima razinama, osim gimnazije i osnovne škole, nalaze se: internat, sportska dvorana, amfiteatar, podrum i podzemna garaža. Škola je opremljena prema najmodernijim standardima te posjeduje sve što je potrebno za djelovanje ovakve institucije u 21. st.

„Katolički školski centar u Tuzli, koji se nalazi u sastavu velike obitelji Sustava katoličkih škola za Europu u BiH, je, možemo reći, malo 'čudo' i doprinos, ne samo kulturi, odgoju i opismenjavanju naše djece i mladih, nego i sudbonosnom opstanku Hrvata i katolika na ovim našim prostorima. Centri su od samih početaka bili otvoreni svima, a njihova je vrijednost u tome što su i drugi prepoznali njegovu važnost“, rekao je ravnatelj te smo se, razgovarajući o srebrnom jubileju, dotaknuli proteklih godina i ustanovili da je možda „zlatno doba“ iza nas.

„Kada pogledamo statistike broja učenika koji stagnira, plašimo se da će, ne samo kod nas, nego u čitavoj BiH, Hrvatskoj pa i Europi biti sve manje djece, i onda se bojim da smo možda proživjeli 'najbolje godine'“, ustvrdio je vlč. Zubak te dodao kako, ipak, promatrajući povijest, vidimo da je „Bog svojom rukom vodio kroz nemoguće“. Kao za primjer naveo je veliki arhiv i pismohranu gdje se nalazi mnoštvo apelacija, presuda, žalbi, tužbi, osporavanja gradnje ovoga kompleksa. Međutim, „Gospod je slao dobre ljude koji su pobjeđivali snagom Duha i mudrosti, a ponajviše svojom velikodušnošću te danas Centar postoji“.

Težak i mukotrpan put

Nešto od tom mukotrpnom birokratskom procesu i samom tijeku gradnje saznali smo od arhitekta Jure Pranjića čija je cijela obitelj u tom poslu, a projektirali su nekoliko crkava i zgrada za Vrhbosansku nadbiskupiju. On je bio nadzorni inženjer i voditelj nadzorne službe koja je na teškom terenu s podzemnim vodama i slijeganjem tla uspjela podići moderni školski centar kakvoga danas vidimo. Čak su i trafostanicu morali izgraditi kako bi imali sigurno napajanje strujom.

Napominjući kako su rušenjem Klostera u gradu ostali žal i praznina za onim što je on nudio, kazao je kako je tijekom posljednjeg rata krenula inicijativa da se obnovi rad škole na istoj adresi.

„Najprije je trebalo osigurati urbanističko-tehničke uvjete te smo na osnovu nacrta jedne tipske srednje i osnovne škole dokazali da na ovoj lokaciji mogu biti izgrađeni željeni sadržaji. Dobili smo načelne urbanističko-tehničke uvjete na osnovu kojih je organiziran međunarodni natječaj za izgled buduće škole. Izabrano je vrhunsko projektantsko rješenje Srećka Kreitmayera iz Ljubljane, koji vodi podrijetlo s ovoga prostora“, rekao je Pranjić te dodao da se potom krenulo u tešku borbu za dobivanje ostalih potrebnih papira, urbanističkih suglasnosti kako bi se stekli uvjeti za gradnju „što je koštalo i živaca i novaca“.

„Kako su se na ovoj lokaciji nalazila četiri stambena i devet pomoćnih objekata, proces je bio težak“, ustvrdio je i dodao da je nakon rušenja i početka gradnje, već 2001. godine sve bilo završeno te su prostorije mogle primiti prve učenike.

Svoju priču potkrijepio je brojnim fotografijama koje prikazuju kako je tekla gradnja te nacrtima u kojima je objašnjavao kako je bio težak teren za gradnju.

Baština sestara Kćeri Božje ljubavi

Iskazavši veliko poštovanje prema Redu sestara KBLJ-a koje su više od 60 godina oblikovale mlade ljude ovoga grada, razgovarali smo s pedagoginjom u Osnovnoj školi sestrom Elizabetom Ćosić. Ona nas je provela kroz veliku i raznovrsnu baštinu koju su ostavile njezine susestre predšasnice.

„Rado susrećemo čak i praunuke naših nekadašnjih djelatnika. Imala sam prigodu vidjeti u školi djecu čije su bake i prabake ovdje bile učenice. Pokazale su nam i njihove razredne fotografije iz tog vremena“, rekla je s. Elizabeta ističući zahvalnost vrhbosanskom nadbiskupu Vinku kard. Puljiću i Vrhbosanskoj nadbiskupiji na „prekrasnoj zgradi koja je izgrađena na temeljima Zavoda Kraljice Sv. Krunice“. Sestra je izrazila zahvalu i umirovljenom biskupu Peri Sudaru te ocima franjevcima na borbi za povratak zemljišta i dobivanje svih dozvola.

„Kao u onom prijašnjem zavodu, tako i u današnjem Centru naše sestre djeluju sve vrijeme. Među prvima je, s tadašnjim ravnateljima ocima franjevcima, započela raditi s. Kristijana Jurić. Tada Centar nije bio u ovoj zgradi, nego u iznajmljenim prostorijama drugih škola. Poslije nje su dolazile druge sestre koje su radile kao odgojiteljice, a najviše kao vjeroučiteljice“, istaknula je s. Elizabeta spominjući kako osim nje, u školi djeluje i vjeroučiteljica s. Matea Radman.

Potrebni kvalitetni nastavnici

U razgovoru s direktoricom Osnovne škole Žanom Altumbabić, koja je uposlenica Centra od 2001., saznali smo da je prva sjednica upriličena 21. kolovoza iste godine kada su podijeljena zaduženja nastavnicima u novom zdanju.

„Školsko se zvono prvi put u našoj školi oglasilo 3. rujna 2001., i to za 311 učenika. Usporedbe radi, danas imamo 536 učenika u osnovnoj školi, koji su raspoređeni u 26 odjela, te četiri skupine u produženom boravku“, rekla nam je na početku prisjećajući se velika entuzijazma i oduševljenja.

„Od samog osnutka do danas naša škola nije orijentirana samo na izvršavanje zadanih nastavnih planova i programa, nego je svojim nastavnim i izvannastavnim aktivnostima otvorena, kako životu, tako i čovjeku uopće. Mi smo svjesni da didaktička oprema i tehnička pomagala pridonose suvremenoj realizaciji plana i programa, ali znamo kako put kvalitetnoj školi utiru upravo kvalitetni i dobri nastavnici“, rekla je direktorica napominjući da se velika pozornost posvećuje usavršavanju kadra. Istaknula je kako učenici sudjeluju na različitim natjecanjima na raznim razinama, pa i onim međunarodnim, te postižu zapažene pa i izvanredne rezultate. Dotaknula se i činjenice da su i roditelji učenika važan dio škole sa svojim prijedlozima, sugestijama, ali i kritikama. Napomenula je kako se stvara ozračje koje školu čini zajednicom u kojoj se uči, ali i grade bliski međuljudski odnosi što je rezultiralo stvaranjem prepoznatljive kvalitete.   

Učenici su najveće bogatstvo

O tome kakav duh vlada u Općoj gimnaziji, razgovarali smo s njezinim direktorom Alenom Matoševićem koji je i sam znanje stjecao u ovoj školi. On je povezan sa školom najprije kao učenik njezine prve generacije, a potom i kao profesor 18 godina, te na kraju i direktor.

„Mi nismo velika škola po broju učenika. Kroz naše je klupe prošlo u 25 godina tek oko 2 000 đaka. To nije mnogo ako se usporedi sa školama koje imaju toliko učenika u jednoj godini. Ali ako gledamo kvalitetu učenika, njihovu rasprostranjenost diljem svijeta te njihovo obrazovanje koje su stekli dalje, mi smo jedna važna škola. Malobrojni jesmo, ali taj sveobuhvatni gimnazijski program se priznaje i poznaje“, ustvrdio je direktor Alen te dodao kako njihovi učenici danas rade i žive od Brazila, preko Sjeverne Amerike, skoro čitave Europe do Australije. Ističući kako su oni najveće bogatstvo, s ponosom je rekao kako 95% đaka redovito završi fakultete, a mnogi i poslijediplomske studije.

„To je lijepa mreža ljudi koji se vrlo rado vraćaju u svoju školu. Ako netko želi studirati u Grazu, mi ćemo pronaći našeg đaka koji je već bio tamo kako bi mu dao savjet te ga uputio“, rekao je prof. Matošević te naglasio da osoblje u školi ne kaže „naši učenici“, nego „naša djeca“. „Nije to samo fraza. Učenici ne mogu biti bivši, kao što majci djeca ne mogu biti bivša kad odrastu“, zaključio je direktor.

Zahvala Stadleru i sestrama

Zbrajajući dojmove, na kraju smo se s ravnateljem Centra vratili u prošlost te konstatirali kako je providonosna bila odluka prvog vrhbosanskog nadbiskupa sluge Božjeg dr. Josipa Stadlera što je u Bosnu pozvao redovnice Kćeri Božje ljubavi. „Mi na tim tragovima i temeljima i s istom ljubavlju prema Bogu i svakom čovjeku nastojimo i danas odgovoriti na sve izazove te dati svoj mali doprinos da bi ljudi u ovoj zemlji nakon svih nemilih događaja ponovno živjeli zajedno i sretno“, poručio je na kraju ravnatelj Zubak pozivajući sve koji su u mogućnosti, kako nekadašnje učenike i uposlenike, tako i sve dobročinitelje i prijatelje da dođu 5. listopada 2020. na proslavu srebrnog jubileja KŠC-a Sv. Franjo u Tuzli. 

Zaključno se može kazati da je ovaj grad sretan što ima jednu ovakvu instituciju koja je kroz 25 godina gradila međuljudske, međunacionalne, društvene i kulturne odnose te svojom čestitošću, znanjem i radinošću dala dodatni poticaj čitavoj zajednici.

Bogata baština sestara Kćeri Božje ljubavi

Društvene promjene s kraja 19. stoljeća rezultirale su činjenicom da su već 1883. u Tuzlu došle časne sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi.

Na prijedlog prvog vrhbosanskog nadbiskupa dr. Stadlera, utemeljiteljica te družbe s. M. Franziska Lechner poslala je svoje sestre u Tuzlu. One su stigle 5., a već 17. prosinca počela je djelovati njihova škola u kući koju im je dala Općina. Nastava je bila na hrvatskom i njemačkom jeziku jer se doselilo dosta austrijskih obitelji pa je to diktirao duh vremena.

Broj đaka se stalno povećavao pa se početkom 1888. započelo s izgradnjom većeg i adekvatnijeg zdanja. Krajem godine izgradnja je završena te je kompleks nazvan Zavod Kraljice Sv. Krunice

Nemoguće bi bilo pisati o svim školovanim generacijama, darovima i napretku Tuzle koji je došao zahvaljujući tom zavodu koji je rastao. Nakon promjena 1918. Zavod je i dalje funkcionirao te je dočekao Drugi svjetski rat i bio 1944. oštećen u bombardiranju.

Dolaskom partizana 1945. sve prestaje. Unutra se nasilno uselila Državna učiteljska škola, a sestre su 1949. morale napustiti Tuzlu i skloniti se u 15-ak km udaljene Breške.

Kloster je srušen 1969. zbog oštećenja prilikom slijeganja tla te potresa, a na njegovu su mjestu izgrađene neke druge zgrade.

Početci katoličkog školstva u Tuzli

U tuzlanskom kraju, kao i na ostalim područjima Bosne i Hercegovine, a u usporedbi s ostatkom Europe, veoma je kasno organizirano školstvo u njegovu modernom obliku. Dok su katolici, ali i ostali građani BiH tavorili pod turskim jarmom, Stari kontinent je napredovao te je tako austrougarska vlast 1878. na prostoru onoga što će kasnije nazvati corpus separatum zatekla gotovo 97% formalno nepismenih ljudi.

Ipak nije sve bilo tako crno. Hrvatski su mladići, školovani unutar franjevačkih samostana, čak i za vrijeme Osmanlija odlazili na studije u Austriju, Italiju i Mađarsku, te vraćajući se kući, znanje prenosili drugima.

Tijekom 19. st. u Tuzli su postojali i aktivni pokušaji školovanja hrvatskih djevojčica, uglavnom po kućama pismenih gospođa. Već 1853. u Bosni je bilo desetak hrvatskih škola, a franjevci su željeli da svaka župa ima po jednu, a o tome su „pisali i u Carigrad i Beč“.

Abrahamski sporazum i vjerska sloboda kršćana na Bliskom istoku

Sredinom rujna 2020. održana je povijesna ceremonija potpisivanja sporazuma kojim je formalno normaliziran odnos između Izraela i dviju arapskih država. Predsjednik SAD-a Donald Trump nazvao je to novom zorom Bliskog istoka.

Samo ime dogovora, Abrahamski sporazum, naglašava važnost religije na Bliskom istoku te prikazuje zajedničke korijene islama i židovstva, i dakako kršćana. Iako je sporazum prvotno usmjeren na razvoj ekonomskih i sigurnosnih veza, on će uvelike utjecati na vjersku slobodu promicanjem pluralizma, nastavak unutarmuslimanske rasprave o islamu u 21.st. te, što je možda najvažnije, promociju stabilnoga mira gdje bi kršćani trebali najviše „profitirati“.

U kontekstu iranske teokracije

Bitno je naglasiti kako se do ovoga sporazuma dolazilo desetljećima. Izrael, UAE i Bahrein nisu na ceremoniju potpisivanja sporazuma došli kao „stranci“, već su se okupili oko zajedničkog regionalnog neprijatelja, velikog i mnogoljudnog šijitskog Irana. Zemlja je to koja već godinama pokušava preuzeti tron vođe islamskog svijeta te biti baza za širenje šijitske inačice islama koja nije omiljena u sunitskom svijetu kojega predvode – svaka na svoj način i u svojoj domeni – Saudijska Arabija i Turska.

Iako je uzajamni strah od Irana možda pokretačka snaga za postizanje te potpisivanje sporazuma, njegove su „nuspojave“ promoviranje pluralizma u regiji, nešto što je bilo nezamislivo prije 15 ili 20 godina.

Međutim, čini se kako arapski vlastodršci polako shvaćaju da su demokracija, pluralizam i sloboda ispovijedanja vjere koncepti koji zbilja nemaju alternativu.

Godina tolerancije

Podsjetimo, UAE su preuzeli titulu predvoditelja promjena u arapskom svijetu kada su 2019. proglasili Godinom tolerancije, te u veljači 2019. ugostili papu Franju koji je tada bio u prvom posjetu Arapskom poluotoku. U Abu Dhabiju, glavnom gradu Ujedinjenih Arapskih Emirata, Sveti Otac i Ahmed el-Tayeb, čelnik najprestižnije teološke institucije sunitskog islama, potpisali su dokument o ljudskom bratstvu kako bi potaknuli kulturu uzajamnog poštovanja između muslimana i kršćana.

Uz Oman, svjetionik slobode i demokracije na Bliskom istoku, UAE su svoju Godinu tolerancije zatvorili svečanim otvaranjem Abrahamske obiteljske kuće, zdanja u kojem će se nalaziti crkva, sinagoga i džamija, i to do 2022.

Iako to prosječnom Zapadnjaku ne izgleda kao nešto bitno, bio je to ogroman korak za islamski svijet, nešto skoro pa nezamislivo prije nekoliko godina.

Jasno je da će Abrahamski sporazum podići ugled UAE-a kao predvodnice pluralizma u arapskom svijetu. U prilog tomu ide i činjenica da se Bahrein pridružio tome sporazumu, a čini se kako će ga slijediti još neke arapske zemlje.

Komu smeta sporazum?

Nažalost, pluralizam nije u interesu nekih bliskoistočnih zemalja, npr. Saudijske Arabije, te je Abrahamski sporazum izazvao regionalne kontroverze. Iako su sporazumi uglavnom zaobišli složeno pitanje državnosti između Izraela i Palestine, Iran i Turska su se javno protivili dogovoru, a upućene su i prijetnje „invazijom“ na UAE.

U svjetlu kritika da su UAE „muslimanima svijeta zabili nož u leđa“, ipak je bitno naglasiti da su se te dvije arapske države koristile i islamskim zakonom kako bi opravdale svoje zbližavanje s Izraelom.

Šeik Abdullah bin Bayyah, predsjedavajući vrhovne vjerske vlasti UAE-a, tvrdi da „sporazum s Izraelom štiti jedan od osnovnih ciljeva islamskog zakona i da će koristiti čovječanstvu“.

Šeik Bin Bayyah citirao je islamske spise i rekao da „šerijat obiluje mnogim primjerima takvih slučajeva pomirenja i mirenja u skladu s javnim dobrom i okolnostima“.

Dihotomija između stava Irana i Turske (koja ironično već ima veleposlanstvo u Izraelu) da su zaljevske države „izdale islam“, i UAE-ova tumačenja islamskog zakona kako ga je izgovorio šeik Bin Bayyah, od iznimne je važnosti za napredovanje u odnosima. Konačno se različita mišljenja ne rješavaju terorističkim napadima, niti ratovima, već suprotstavljanjem činjenica.

Praćenje ove „vjerske rasprave“ između Turske, Irana i UAE-a ključni je događaj koji treba pratiti u sljedećim mjesecima i godinama jer će se njegovi rezultati očitovati izravnim utjecajem na živote, najprije kršćanskih radnika u muslimanskom arapskom svijetu, a potom i onih autohtonih kršćana u, primjerice, Iraku...

Kako se neke države Zaljeva i dalje koriste strogim tumačenjem islama da bi opravdale svoje postupke prema svojim građanima, raste šansa za tolerantnijom verzijom islama koji se može proširiti Bliskim istokom.

Iako je rasprava o islamskom tumačenju teksta uvelike prethodila njegovu potpisivanju, sada je prvi put debata prebačena sa zveckanja oružja prema Izraelu na raspravu o tomu tko će se još pridružiti mirovnom sporazumu te u kojem će stupnju biti olakšan život kršćana u muslimanskim zemljama. Možda i najvažnije, sporazum dalje potiče izglede za stvarni mir na Bliskom istoku.

Tračak nade

Na kraju, ovaj sporazum je posljednja brana vjerskih sloboda na Bliskom istoku i možda on upravo bude pokretačem napretka koji će zaustaviti iseljavanje kršćana iz te regije, a omogućiti ostanak stranim radnicima bez bojazni za gubitak vjerskog identiteta.

U svjetlu pretvaranja Aje Sofije u džamiju u Turskoj, proganjanja kršćana i ostalih nemuslimana u Iranu, „tvrdog islama“ u Saudijskoj Arabiji, poluratnog stanja u Iraku te zaboravljenih stradanja u Jemenu, sporazum koji se izričito ne bavi vjerskom slobodom, prebacuje lopticu i agendu u pozitivnom pravcu za regiju koja odlučuje hoće li gledati prema prošlosti ili budućnosti.

Ta pitanja i problemi neće nestati preko noći, ali se pojavio tračak nade za ozbiljno preoblikovanje Bliskog istoka. Nadamo se da će Abrahamski sporazum biti još jedan korak ka ostvarenju univerzalnoga prava na prakticiranje svoje vjere bez progona.

XXV. susret dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije

U sjemenišnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda i Svećeničkom domu Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu 16. je rujna upriličen XXV. susret dijecezanskih svećenika ove dijeceze. Sudjelovalo je oko 120 prezbitera koji pastoralno djeluju u mjesnoj Crkvi.

Nakon okupljanja susret je započeo euharistijom u sjemenišnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda koju je predslavio vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić, uz koncelebraciju nazočnih svećenika. Sve je na početku pozdravio rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Zdenko Spajić.

Važnost zajedništva

Potom je kardinal u uvodu u misu naglasio kako je "zajedništvo među svećenicima jedne mjesne Crkve iznimno važno". "Sve je prolazno, samo je naše zajedništvo u euharistiji vječno", rekao je vrhbosanski nadbiskup ističući kako "misu prikazuje za sve svećenike Vrhbosanske nadbiskupije, kako nazočne, tako i one koji su spriječeni sudjelovati".

U svojoj je propovijedi naglasio kako njegova "služba i život idu svome prirodnom kraju" te kazao da će "propovijedati iz srca". Rekao je kako „nosi bol u srcu zbog činjenice što nije uspio u svim svećenicima probuditi iskrenu ljubav prema mjesnoj Crkvi“.

„Crkvu zovemo majkom, a o majci se brine, majku se voli. Naša Crkva treba ljubav svoje djece. Oni koji je vole, spremi su na žrtvu, oni su spremni izgarati za nju i žrtvovati se“, rekao je kardinal i progovorio o određenim negativnostima koje je zamijetio tijekom vremena svoga biskupskog služenja. Posebno je podcrtao da je "ljudski imati slabosti, praviti pogreške, međutim potrebno je i praštati".

Govoreći opet o zajedništvu, ukazao je kako Crkva ne može "preživjeti" ako njezini članovi nisu složni. Pitajući se kako ostvariti taj ideal, objasnio je slikovito – „ne ponašati se kao raštrkana djeca“ i „voziti kola u istom pravcu“, te zahvalio svima koji su to na vrijeme shvatili.

Nadalje je pozvao svećenike da budu vjerodostojni te žive ono što propovijedaju.

Potom je u kontekstu svećeničkih životnih oporuka potaknuo da budu materijalno osjetljivi prema institucijama Vrhbosanske nadbiskupije, kao što je Sjemenište, te da imaju osjećaja za misije.

„Istinski volim Katoličku Crkvu i našu Vrhbosansku nadbiskupiju te vas zato pozivam da ovaj naš današnji sastanak izazove ljubav zajedništva i sloge sve za duhovnu i materijalnu izgradnju naše mjesne Crkve“, rekao je kardinal na kraju propovijedi.

Radni dio susreta i predavanje

Nakon mise uslijedio je radni dio susreta koji se odvijao u Svećeničkom domu VN-a. Moderator je bio generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić, a zapisničar kancelar preč. Mladen Kalfić.

Na početku je mons. Ćosić naglasio da je "jubilarni susret izvrsna prigoda za produbljivanje zajedništva, kako kroz euharistiju, tako i za vrijeme radnog susreta" čiji je program potom predstavio. Rekao je da je koronavirus razlog što su neki svećenici opravdano izočni te istaknuo kako su se od posljednjeg susreta dijecezanskih svećenika dogodila dva važna događaja: papa Franjo je prihvatio odreknuće od službe pomoćnog biskupa vrhbosanskog mons. Pere Sudara te postavio za vrhbosanskog nadbiskupa koadjutora mons. Tomu Vukšića, dotadašnjeg Vojnog biskupa u BiH.

Nakon uvoda predavanje pod naslovom Božja riječ u životu svećenika održao je dr. Dubravko Turalija, izvanredni profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

U svom izlaganju posebno se osvrnuo na neke naglaske iz pojedinih poslanica Sv. Pavla, apostola naroda. Oslanjajući se na riječi iz Poslanice Rimljanima, podsjetio je da je "Riječ Božja pravednost, život i djelovanje", odnosno da "čitajući Riječ Božju, treba biti duboko svjestan što se čita i kako se čita". Govoreći o Pavlovim poslanicama kršćanskoj zajednici u Korintu, kazao je da „Riječ Božja uspostavlja vjeru i jedinstvo u Kristu Gospodinu“.

Na kraju je podsjetio kako su biskupi BK-a BiH odlučili proglasiti Godinu Božje riječi koja će započeti na spomendan crkvenoga naučitelja Sv. Jeronima u povodu 1600. obljetnice njegove smrti, 30. rujna 2020. Iznio je i neke konkretne prijedloge svećenicima u pastoralu za promicanje čitanja i slušanja Božje riječi u njihovim župnim zajednicama.

Nakon rasprave na temu predavanja, gdje je bilo riječi i o molitvi Očenaša te potrebi boljeg prijevoda dijela „Ne uvedi nas u napast“ s „Ne napusti nas u napasti“, mons. Ćosić je donio kratki prikaz o djelovanju pojedinih institucija Vrhbosanske nadbiskupije: Svećenički dom, Caritas VN-a, Vrhbosansko bogoslovno sjemenište, Nadbiskupijsko sjemenište Petar Barbarić u Travniku, Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. i o Sinodi Vrhbosanske nadbiskupije. Kratko izvješće okupljenim svećenicima pročitao je i ekonom Vrhbosanske nadbiskupije preč. Vladimir Pranjić.

Nazočnima je svoju službu predstavio i novoimenovani glasnogovornik ove dijeceze vlč. Dražen Kustura.

Potom je nadbiskup pustio u rad službenu mrežnu stranicu Vrhbosanske nadbiskupije te na kraju uputio riječi zahvale svim svećenicima u ovoj mjesnoj Crkvi, i najavio poruku za Godinu Riječi Božje zaželjevši da „Riječ Božja više zaživi u našim župama". Potaknuo je svećenike da sudjeluju u planiranim hodočašćima, osobito na Bobovac, te ih pozvao na međusobnu solidarnost, ne samo na materijalnom, nego, prvotno, duhovnom planu.

Susret je nakon molitve završen zajedničkim ručkom.

Kao i prethodnih godina, i ovo je jubilarno 25. okupljanje dijecezanskih svećenika bilo prigoda za razmjenu iskustava, rješavanje administrativnih obveza te svećeničko druženje uz neizostavnu šalu i evociranje uspomena.

Unatoč progonima i ubijanjima, kršćanstvo i danas raste u Nigeriji

Potaknuti informacijama koje mjesecima i godinama dobiva International Christian Concern (ICC) da zbog učestalih napada terorističkih skupina Boko Harama i Fulani militanata Nigerija postaje najvećim mjestom ubijanja kršćana na svijetu, kontaktirali smo mons. Matthewa Kukaha, biskupa u Sokotu u toj zemlji.

Mons. Kukaha smo upoznali za vrijeme međunarodne konferencije koja je 2014. upriličena u Sarajevu. Rođen je 1952. u Kuluu, Zango, Biskupija Kafanchan. Nakon sjemeništa diplomirao je na Filozofsko-teološkom fakultetu u Josu, a za svećenika je zaređen 1976.

Nakon završetka poslijediplomskih studija postao je članom Komisije za istraživanje kršenja ljudskih prava u Nigeriji te papinskim izaslanikom za međureligijski dijalog. Predavao je na fakultetima u Nigeriji i inozemstvu, a do zaređenja za biskupa Sokota bio je generalni vikar Nadbiskupije Kaduna.

S njim smo razgovarali o današnjim prilikama u Nigeriji te shvatili da stvari ne izgledaju onako kako mislimo na prvi pogled...

Poštovani, na početku nam recite što mislite zašto mediji na Zapadu ignoriraju situaciju u Nigeriji gdje muslimani godinama ubijaju kršćane?

Zapadnjački mediji slijede uhodanu praksu „nove Europe“ koja pokušava negirati svoje kršćanske korijene. Ekonomski utjecaj Bliskog istoka sa svojom naftom na Europu i Ameriku je veoma vidljiv i poznat te izaziva strahopoštovanje kod ljudi koji su zavedeni naftom.

Tako se ponašaju i vlasnici medija koje ne tangiraju vijesti iz Crkve. Postoje i drugi razlozi, ali to je uglavnom to.

Možete li što jednostavnije, kao biskup iz Nigerije, katoličkom novinaru u BiH objasniti što se događa u vašoj zemlji? Sve što znamo je ono što čitamo na stranicama kao što su persecution.org, a njihovi novinari vijesti dobiju ponekad iz druge ruke...

Upravo ste zatražili od mene da napišem doktorsku disertaciju o tom kompleksnom problemu koji povezuje povijest, teologiju i politiku. Korijen problema je britanska kolonijalna uprava koja je više „podržavala“ islam zbog osjećaja krivnje i kompleksa jer su formirali svoje kolonije na ostatcima stotinama godina starom muslimanskom kalifatu.

Nisu imali dovoljno sredstava da sami vladaju pa su koristili ono što se zove „indirektna uprava“ preko bivše administracije, posebice na sjeveru zemlje, a oni su bili muslimani.

Oni su nametnuli svoju vlast nad nemuslimanskim narodima i te predrasude traju i danas.

Kršćanstvo je raslo zbog djelovanja misionara koji su propovijedali evanđelje, slobodu, obrazovanja i zdravstvo... Veoma educirana elita ljudi je iz toga proizišla na sjeveru Nigerije te se vjera počela širiti bez obzira na prepreke. I danas kršćanstvo i dalje raste usprkos svemu, odbijanju davanja mjesta za bogoslužje, onemogućavanju poslova u javnim službama...

Na snazi je „natjecanje za moć“, međutim usprkos tome, utjecaj kršćanstva raste...

Položaj biskupije

Recite nam nešto o događajima u vašoj biskupiji. Imate li problema u župama, otmice, ubojstva ili se to događa u drugim dijelovima Nigerije?

Kao država Nigerija je u velikim problemima koji se šire svuda. Samo je pitanje kako se isti problemi manifestiraju na različitim mjestima. Korijen problema je korupcija, nehumani način uništenja života kroz korupciju političara. Sva zla u društvu, otmice, ubojstva itd. su očitovanje istog „karijesa“. Korupcija je postala dio života, a elite ne uspijevaju ispuniti svoju dužnost i ponuditi sigurnost i dobro za svoje državljane. U našoj su biskupiji nedavno ljudi zaklani dok su spavali, njihova je imovina pokradena i uništena. Moram reći da to nije zbog vjere jer su te žrtve 100% muslimanske. Samo u proteklih nekoliko mjeseci u jednoj zajednici je ubijeno 50, u drugoj 40, a u trećoj 74 ljudi, i to od istih ubojica koji se šetkaju zemljom i čine zločine. Liče na ubojice koji su izvršili invaziju na našu zemlju. Vlada tvrdi da ne zna odakle su došli, ali čitav sigurnosni sektor pripada muslimanima, kao i predsjednik. Ne znamo više komu se obratiti...

Neki govore da se odvija genocid nad kršćanima, a drugi mediji kažu da je riječ o borbama između plemena... Što je istina?

U određenim slučajevima može izgledati da je tako, ali na osnovu onoga što sam već rekao, situacija je kompleksnija. Živim u Sokotu, u srcu nekadašnjeg kalifata, s 98% muslimanske populacije i slažemo se dobro. Nemam strah da će me netko oteti ili ubiti samo zato što sam kršćanin. Međutim, u srednjem pojasu Nigerije u tijeku je genocid koji provode ekstremisti Boko Harama, ali ne smijemo generalizirati. Kao što sam rekao, korupcija je problem te nam nedostaje dobro vodstvo.

Objasnite nam tko su Fulani?

Stočari Fulani su sastavni dio našeg društva na sjeveru Nigerije. Oni pasu stoku i traže svježu travu, ali pritom često uništavaju usjeve i imaju otvorene svađe s lokalnim poljoprivrednicima. To je stvar čisto reda i zakona jer su nekoć postojale rute za ispašu, ali s vremenom je vlada postala nemarna i stvorila je to stanje. Prisutnost Fulana iz drugih zemalja nasilju je dalo potpuno drugačiju boju u sukobu. U svakom slučaju, opet, bez obzira na uzrok nesigurnosti, dužnost je i odgovornost vlade zaštititi svoje građane. Eskalacija krize vezana je uz korupciju same države.

Muslimani na sjeveru, a kršćani na jugu... Može li biti rješenje s dvjema državama ili se boriti za neovisnost kršćana?

Ovo nije istinski odraz Nigerije, ali je popularni narativ i ne objašnjava sukobe, niti nas definira. Muslimane i kršćane možete pronaći svugdje u Nigeriji. Dakle, te su kategorije o „sjeveru i jugu“ umjetne tvorevine, ali „hrane“ korumpiranu politiku i omogućavaju političarima iskoristiti te identitete. Sukob u Nigeriji ili bilo gdje drugdje nije neizbježan. Dobro upravljanje može riješiti te probleme.

U BiH je bio rat i ljudi su se organizirali i branili.  Zašto to nije situacija u Nigeriji? To je misterija za nas kada čujemo da su neki napadači upali u selo i pobili ljude. Zašto kršćani nemaju oružje kao Fulani?

Samoobrana je pojam „mača s dvjema oštricama“ u situaciji kakvu mi imamo. Nismo umiješani u ratnu situaciju s vojskom koja je jasno definirana. Ne. U ovoj krizi u kojoj se nalazimo islamski fanatici ubili su više muslimana nego kršćana. Izazov koji vidim je da dio muslimanske elite nastavlja stvarati uvjete iskrivljene političke retorike koja hrani narativ o supremacističkom i hegemonijskom islamu. Postoji zabluda da će oni jednog dana sagraditi islamski kalifat. Ako se muslimanski političari obvežu na sekularnu državu i prestanu manipulirati etničkim ili vjerskim osjećajima, možemo prekinuti ovu tragediju.

S druge strane, teško je tražiti od ljudi da se brane kad nemaju ni resursa da se prehrane. Kako će kupiti oružje ako nemaju ni što jesti? U svakom slučaju sela su raštrkana i ubojice dolaze usred noći. Oni su dobro opremljeni i čini se da nekako imaju „pokriće“ u državnim strukturama. Moj je drugi strah da kad govorimo o samoobrani, moramo se pripremiti na činjenicu kako bi se, kad sve završi, oružje iz ruku mladih, koji bi branili sela, moglo okrenuti protiv naših ljudi. Nemam brz odgovor, ali vjerujem u scenarij Davida i Golijata. Gdje imamo konkurentsku prednost? Je li to u pištolju ili na neki drugi način? Nemam odgovor, ali mislim da nam treba veća kreativnost u traženju mogućnosti.

Bili ste u BiH prije nekoliko godina, točnije samo u Bosni... Kako ste doživjeli Bosnu i njezine ljude, iz perspektive Nigerije?

Dopustite mi da vam odvratim pozornost i ispričam malu priču koja će vas iznenaditi. Najbolje sjećanje koje imam iz Bosne je da je na večer mog boravka Nigerija pobijedila Bosnu na Svjetskom prvenstvu 2014. Utakmicu sam gledao izvan kafića jer sam se bojao ući s obzirom da sam te noći bio jedina crnačka osoba i možda jedini Nigerijac u cijeloj Bosni. Međutim, kad smo pobijedili i kad sam krenuo doma, konobarica mi je donijela dva soka. Rekla je da mi je to kupio netko iz bara. Pogledao sam i kafić je za Nigeriju dao pljesak, iako ne znam jesu li znali da sam iz te zemlje.

Da odgovorim na vaše pitanje: naša je situacija u Nigeriji drugačija. Tiranija i diktature često rađaju mržnju i produbljuju neprijateljstva, a loša politika uništava zajednice. Pokazali su mi dio vašeg grada u kojem je postojala šahovska ploča, a rečeno mi je i da su za vrijeme rata muslimani, Srbi i Hrvati uvijek igrali šah, igra nikad nije prestala, glazba nije prestala. U konfliktnim situacijama uvijek postoje sitne iskrice nade, izazov je pronaći ih. Uvjeren sam da je ono što Nigerija treba - pošten vođa. Među našim ljudima nema neizbježne količine mržnje. Toksična je politika i imali smo dobra vremena prije ovog nereda.

Kakva je budućnost Nigerije, što je najopasnije za nigerijske kršćane u budućnosti?

Imam veliku nadu i naša vjera ne leži u carstvima i carevima ili pukoj moći. Ne postoji ništa što svijet nije vidio. Često se osvrćem na ranu fazu Crkve i prije Konstantinova vremena, kršćani su bili progonjeni i nije bilo kršćana koji su držali političku moć, ali pogledajte što se dogodilo s vjerom. Isus nam je već rekao da će, bez obzira na sve što se dogodi, Njegovo kraljevstvo trijumfirati. Izazov je za kršćane obnoviti svoju vjeru, uspraviti se i biti uvjereni da je njihovo oslobođenje blizu. Kad vidite kako je kršćanstvo raslo u Nigeriji u relativno i povijesno kratkom vremenskom razdoblju, znat ćete da se neke tjeskobe unutar islama temelje na tom strahu. Moramo i dalje živjeti po Isusovim načelima, voljeti i slati tu ljubav na sve strane, uključujući neprijateljske. Imam velike nade da će i ovo proći. Kršćani su najobrazovaniji i ekonomski najmoćniji u Nigeriji od svih njezinih skupina. Trebamo samo uspravno stajati za svoju vjeru i živjeti je svakodnevno.

Tamo gdje je komunizam poražen „na svom terenu“

Novi Travnik je grad u Središnjoj Bosni, nastao nedugo nakon Drugog svjetskog rata zbog industrijalizacije ovoga kraja. Ideja komunista je bila napraviti „novi grad“ za „nove ljude“ u kojemu neće biti mjesta za bogomolje, a ni vjernike. Ipak, postojala je živa Crkva koja se okupljala u obližnjoj župi Rankovići, što je i bila jezgra i preteča za kasnije osnivanje župe Uzašašća Gospodinova...

Ovaj grad, koji se desetak godina zvao i Pucarevo, nalazi se 13 km južno od svoga „starijeg brata“ Travnika u Lašvanskoj dolini. Istoimena općina je smještena najvećim dijelom u dolini rječice Grlonice, između planina Vilenice, Komara, Radovana i Vranice.

Mjesto je osnovano 1949. kao socijalistički eksperiment, zapravo melting pot s 30-ak nacija, čiji su pripadnici iz svih dijelova bivše Jugoslavije svoj kruh zarađivali u tvornici Bratstvo.

Antikršćanski eksperiment je trajao nešto više od dva desetljeća kada je 1973. ipak, uz velike poteškoće, dobivena dozvola za gradnju crkve u samom gradu, iza zgrada koje su danas tužni svjedok, ili fosilni ostatak, „dometa“ socijalističke arhitekture.

Ipak, bilo je financijskih poteškoća u izgradnji najprije filijalne crkve koja je trajala skoro deset godina. Na kraju, odvajanjem pojedinih naselja od župa Rankovići, Pećine i Dolac nastala je 1982. župa Uzašašća Gospodinova te je područna crkva postala župnom.

Prvi svećenik koji je pastoralno djelovao u mladoj župi bio je vlč. Anto Trgovčević koji je s Hrvatima proživio i teško razdoblje posljednjega rata.

Daleko od očiju, daleko od srca?

Putnik namjernik iz pravca Sarajeva dolaskom u Novi Travnik najprije će vidjeti župnu crkvu mlađe novotravničke župe – Presvetog Trojstva, osnovane 2003. U slučaju brzog prolaska kroz grad, njezina starija „sestra“, župna crkva Uzašašća Gospodinova ne može se vidjeti jer je namjerno skrivena.

S druge strane, ako dolazite iz pravca Bugojna, prvo ćete zamijetiti, nakon posljednjeg rata izgrađenu, džamiju, dok se opet od istih zgrada ne može vidjeti crkva „gornje župe“, kako ovu vjerničku zajednicu prepoznaju u Novom Travniku.

Iako se danas neki sa sjetom i nostalgijom sjećaju vremena Jugoslavije, u kojem su bili mladi i sve je bilo „bolje“, oni koji putuju po BiH i bilježe svjedočanstva mogu zaključiti kako je Novi Travnik samo jedan u nizu eklatantnih primjera ogrješenja o katoličke vjernike, a općenito i religiju, čiju su bogomolju doslovce sakrili, dok ona muslimanska nije mogla biti ni izgrađena do tzv. demokratskih promjena.

Crkva na kat

Dolaskom na odredište odmah se može uočiti posebnost ove crkve. Pročelje čini, od broda crkve izdvojen, zvonik u čijem se podnožju nalazi Gospina špilja, a glavni ulaz u bogoslužni prostor, urađen od stakla, ne nalazi se sprijeda, nego sa strana.

U trenutku našega posjeta radovi u župnom stanu bili su u tijeku, radnici su bili raspršeni po dvorištu, a zvuci adaptiranja prostorija miješali su se sa zvonjavom te brujanjem motornih pila okolnih žitelja koji pripremaju ogrjev za zimu. Kako smo malo uranili, nismo zatekli župnika vlč. Marka Majstorovića te smo se prošetali po dvorištu oko crkve.

Zamijetili smo kako župa posjeduje i pravi plastenik te veliki vrt. Sudeći prema oglasnoj ploči, ovo je veoma aktivna vjernička zajednica. Tomu u prilog ide i činjenica da se stalno netko od vjernika dolazi pomoliti. Oko crkve su se okupljali i mladi vjernici.

Kako smo čuli od radnika, krov je zamijenjen prije nekoliko dana, a ti su radovi prvo konkretno ulaganje i obnova nakon 40 godina. I crkva je djelomično restaurirana i predstoji finalizacija, nadamo se, u doglednoj budućnosti.

Župna je crkva zbog razdoblja u kojem je građena, ili bolje reći zbog autocenzure ili „pritisaka“ na glavnog arhitekta i župnika prilagođena ondašnjim prilikama. Ona je posebna, baš kao i njezin naslovnik Uzašašće Gospodinovo, jedinstvena u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a vjerojatno i u metropoliji.

Postoji „kripta“ koja nije ukopana, nego se prvo u nju ulazi i u istoj je razini kao i dvorište. To je zapravo prizemlje, a onda se preko stepenica možete popeti na prvi kat, to jest u bogoslužni prostor koji je, dakle, iznad sakristije i dvorane te pomoćnih prostorija.

Crkvenom unutrašnjošću dominira velika slika Uzašašća Gospodinova, rad Ante Mamuše. Nedavno je urađen i okvir koji skreće pozornost na središnji dio oltarnog zida na kojemu se ona nalazi.

S lijeve strane je pomoćni oltar s kipom Gospe od brze pomoći pred kojim se svake srijede mole brojni vjernici koji dođu na zavjetnu misu, što je velika posebnost ove župe. Budući da se u vjerničkoj zajednici posebice slavi i Božje milosrđe, postavljeno je na oltarni zid i umjetničko djelo Milosrdnoga Isusa.

Crkvu krase i velike orgulje koje su smještene s desne strane oltara. Pored njih, desno od ambona, nalazi se pomoćni oltar Srca Isusova koji podsjeća da je nekoć ovaj dio župe pripadao vjerničkoj zajednici u Pećinama. Također, vitraj koji se nalazi iznad kora prikazuje povijest nastanka ove župne zajednice od Pećina, Rankovića i Doca, zajedno s nebeskim zaštitnicima ili naslovnicima tih župa.

Dok smo „inkognito“ obilazili crkvu, u tom je došao župnik vlč. Marko kojega dobro znamo jer je pastoralno djelovao u glavnom gradu nakon bogoslovije, u tri navrata, dva puta kao kapelan i jednom kao župnik.

Odmah smo zapodjenuli razgovor s ovim poletnim Zeničaninom kojeg možemo iskreno prozvati pravim prijateljem medija, posebice onih katoličkih. On nikad nije odbio novinare Katoličkog tjednika i bez obzira u kakvoj gužvi, za medijske je djelatnike uvijek nalazio vremena.

Kako smo od njega saznali, župa u kojoj pastoralno djeluje obuhvaća, prema lokalnom žargonu, „gornji dio grada“ te sela: Budišće, Bukviće, Đakoviće, Hadžiće, Kasapoviće, Margetiće, Pobrđane, Pribiloviće, Šenkoviće, Torine i Zenepiće.

„Danas starija novotravnička župa ima oko 1 530 duša u 530 obitelji. Imamo i stotinjak mladih koji aktivno i redovito sudjeluju u životu župne zajednice. Osjećamo svi tegobu ovoga vremena i raseljavanja. U posljednjih desetak godina iz ove župe se iselilo dosta obitelji, ali još ima nade jer mnoge obitelji ostaju živjeti ovdje“, rekao nam je na početku vlč. Majstorović objašnjavajući da je ovo nekoć bio „jaki komunistički kraj“ te da se pokojni župnik iz Rankovića vlč. Jozo Matković „mnogo trudio i trpio kako bi ovaj grad imao najprije filijalnu crkvu koja je kasnije uzdignuta u župnu“.

Budući da su ministranti i članovi zbora mladih ranije bili došli, snimili smo njihovu glazbenu izvedbu za potrebe videopriloga o župi, a potom smo razgovarali s „predstavnicom“ ministranata Patricijom Zlatunić (15).

„Od svoje šeste godine sam ministrantica. U ovoj nas župi ima 30-ak i redovito smo na misama srijedom, petkom i nedjeljom. Srijedom smo na misi Gospi brze pomoći, petkom imamo redovito klanjanje, a nedjeljom smo tu jer je zapovjedni dan“, rekla nam je Patricija te su nam nazočni ministranti zajedno s vlč. Marcelom Tunjićem, mladomisnikom, koji je nedavno imenovan župnim vikarom u župi Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku, „dočarali“ ulaznu procesiju u crkvu, kako to inače čine na misama.

Lijep broj duhovnih zvanja

Potom smo ispred Gospine spilje razgovarali s domaćim sinom don Antom Vrhovcem koji je trenutno na studiju teologije braka i obitelji u Rimu i odgovoran za bračni i obiteljski pastoral Vrhbosanske nadbiskupije. Svoj je svećenički put započeo „uz blizinu oltara u ovoj župnoj zajednici kroz ministriranje kada je župnik bio don Žarko Vujica“.

„Ja sam najmlađe duhovno zvanje ove župne zajednice. Uz mene tu su dva svećenika koja izvorno potječu iz ove župe koja je osnovana 1982., a to su vlč. Ivan Rako, trenutno na studiju crkvene glazbe i liturgike u Njemačkoj, te vlč. Ivan Butum koji je župnik u Turbetu kod Travnika. Međutim, treba spomenuti još dva svećenika koji rođenjem sada pripadaju ovoj župi, a prije su to bile druge vjerničke zajednice. Riječ je o mons. Franji Topiću i don Niki Sošiću“, rekao nam je don Anto dodatno ističući duhovno blago ove župe, a to su mise i zavjeti Gospe brze pomoći srijedom.

Nakon toga smo o graditeljskim pothvatima razgovarali sa župnikom. Osim adaptacije i popravljanja onoga što već postoji, samo je ostarjelo ili vapi za obnovom, u planu je i izgradnja  vanjskog oltara.

Jedan od većih graditeljskih pothvata je i crkva u selu Šenkovići koje je tijekom sukoba s Bošnjacima razrušeno, a vjernici su protjerani. U selu, koje se nalazi nekih 7-8 kilometara od Novog Travnika prema Bugojnu, a prije razdiobe među župama pripadalo je Pećinama, danas živi 25 vjernika. Crkva nije službeno filijalna, te tako nema redovitih misa, ali se mala zajednica povratnika i onih koji su u iseljeništvu okupi za blagdan Sv. Roka te dane trodnevnice. Tada ih bude i po nekoliko stotina. Izgradnja crkve, kako kaže župnik, sigurno je jedan poticaj nade za ovo malo stado.

Kako bismo vidjeli stanje na terenu, zaputili smo se k tom selu u pravcu Bugojna, gdje smo razgovarali s povratnikom Matom Lozančićem, ocem četiriju sinova te umirovljenikom i ratnim vojnim invalidom. Dva su mu se sina oženila, jedan živi u Sarajevu, a drugi u Zagrebu, dok su ostala dvojica s njim u Šenkovićima gdje se vratio 2000. godine.

„Naša mala zajednica živi od mirovina, rada i truda. Snalazimo se na svaki mogući način. Sadimo povrće, voće i ostalo bilje. Stoke u selu nema mnogo jer nedostaje radne snage da se brinu o životinjama“, ukratko nam je progovorio o svakodnevnoj borbi žitelja ovoga mjesta.  Mato je, inače, nekadašnji uposlenik Bratstva, tvornice s početka naše reportaže, a smatra kako je župna crkva „predaleko“, pogotovo za starije, te su s prijašnjim župnicima dogovorili izgradnju crkve u njihovu selu.

„Podjele“ među ljudima

Vraćajući se iz Šenkovića preko Novog Travnika za Sarajevo, shvatili smo kako nismo razmišljali o jednom aspektu, a to su podjele među narodima.

Iz hladovine velikih sredina u kojima nije bilo uličnih borbi ili inozemstva koje nije osjetilo rata, lako je o Novom Travniku govoriti kao mjestu „podjela“ i „mržnje“, i prečesto ukazivati na Hrvate kako su oni sami krivi... ili barem dežurni krivci. Na to se obično prikače lažne priče o segregaciji u školama itd...

Činjenica je kako je život u ovom gradu nakon posljednjega rata obilježen podijeljenošću. Točno se zna koji je „bošnjački“, a koji „hrvatski“ dio grada i sela. Za slučajne prolaznike se prije pojave mobitela to najlakše moglo primijetiti na telefonskim govornicama kada kartica od BH telekoma nije radila u telefonskoj govornici HT Telekoma, i obratno. Jedno vrijeme je to bilo vidljivo i po registracijskim oznakama na automobilima. Danas se to, istina malo teže, zamijeti i na imenima ulica, trgovina, kafića te državnim poduzećima. Najviše se zna tko je gdje za vrijeme nogometnih utakmica, npr. kada Hrvatska pobijedi Tursku ili obratno.

I župnik nam je potvrdio kako se nikad nije susreo s načelnikom koji je Bošnjak, a na to je mjesto došao zbog činjenice da su se hrvatski glasovi rasplinuli između nekoliko kandidata. Službenih poziva nije bilo, a ne vidi se ni smisao u tim susretima...

'Ko je sve polomio zube nad gradom?

Opet, ulazeći u Novi Travnik iz pravca Bugojna, shvatili smo kako nije samo komunizam u ovome gradu polomio zube. U njegovim predgrađima skršena je i velikobošnjačka politika koja je, npr., protjerala 15 000 Hrvata samo iz Bugojna, a to je isto htjela reprizirati u Novom Travniku i svim ostalim mjestima dokle bi stigla... Vjerojatno se ne bi htjela zaustaviti do Neuma...

Međutim, hrabri su branitelji blokirali najezdu mnogobrojnije bošnjačke Armije BiH te stotina mudžahedina i ostaloga bjelosvjetskog ološa, stoga Hrvati ovdje žive svoji na svome. Istina je i iseljavaju se, ali im kuće nisu opljačkane i zapaljene, a najmiliji pobijeni ili odvedeni u logore.

Iako je želja za dominacijom jednog naroda nad drugim iz rovova prebačena u Dom naroda, Predsjedništvo BiH i ostale institucije države gdje se „kradu“ hrvatske pozicije i prava, ostaje činjenica kako novotravnički Hrvati vole svoju grudu i Crkvu kojoj pripadaju. To nitko neće moći promijeniti.

Bogat duhovni program i stalna događanja u župama ovoga grada to i potvrđuju. Ministranti su nadjačali pionire, a nadjačat će i sve one ostale nedaće.

Dolazak poljskih redovnica

Bitno je naglasiti kako su u Novom Travniku dugi niz godina djelovale sestre Kćeri Božje ljubavi koje su vodile vjeronauk i pjevanje. Dio vremena su živjele u župnoj kući, a jedno razdoblje su dolazile iz susjedne župe kada su napravile svoj samostan. Potom su, zbog smanjenja broja svojih članica, napustile pastoral u ovoj vjerničkoj zajednici.

Nakon dolaska u župu vlč. Marko je zamijetio potrebe i zamolio je upravu Družbe KBLJ-a da ponovno pošalju dvije sestre u pastoral. Kako ta sestarska zajednica nije mogla odgovoriti pastoralnim potrebama župe, vlč. Majstorović je zamolio vrhbosanskog nadbiskupa za dozvolu kako bi izvan granica BiH tražio sestre koje su voljne doći u župu.

Našao ih je u Poljskoj, u zajednici Milosrdnoga Isusa. U tom je povodu kupljena jedna obiteljska kuća u blizini crkve te će služiti kao samostan. Jedna od redovnica govori hrvatski jer je već djelovala u Hrvatskoj, a ostale će, nadamo se, brzo naučiti jezik te početi pastoralno djelovati u ovoj župi.

Bogat pastoralni i duhovni program

Kako smo vidjeli, u župi se odvija redoviti pastoral, ali vjernička zajednica ima i mnoštvo posebnosti. Župljani godišnje imaju dva hodočašća, jedno malo, a drugo veliko, na koja se prijavi veliki broj vjernika. Destinacije su od lokalnih svetišta do talijanskih, poljskih te ostalih duhovnih odredišta u Europi.

Osim pobožnosti Gospe brze pomoći ovdje se njeguje pobožnost Milosrdnom Isusu kada se posebno upriličuje duhovna obnova uoči nedjelje Božjeg milosrđa.

Tu su i redovite duhovne obnove u korizmi i došašću, duhovne obnove za obitelji i mlade. Vjeronauk, ispovijedi, obilasci starih i nemoćnih se odvijaju redovito.