Jedna poslovica kaže: „Pitat će te starost gdje ti je bila mladost?“ To nije nikakva prijetnja mladima i ljudima u srednjoj životnoj dobi nego jednostavna tvrdnja i podsjetnik kako svatko tko je „od majke rođen“ prije ili kasnije dolazi u doba kada se više neće moći sam brinuti o sebi. Starost je neizbježna u našim životima i o njoj moramo misliti na vrijeme.
Nažalost, nije svačija starost popraćena dostojanstvom niti će svatko kada ostari zaslužiti biti cijenjen i poštovan. Starost bi trebala prolaziti u miru, ugodnosti toplog doma i obiteljske atmosfere, dobroj zdravstvenoj zaštiti daleko od neizvjesnosti sutrašnjice i niskih mirovina.
Prezbiter u mirovini
Kako i gdje dane starosti provode oni koji su svoj život odlučili posvetiti Bogu? Pritisnuti bolešću i starošću, svećenici postaju primorani napustiti župu ili instituciju u kojoj su djelovali. Postavlja se pitanje gdje i od čega živjeti ostatak života? Problem rješavanja statusa svećenika u mirovini (često bez ikakvih primanja od države i bez zdravstvene zaštite) pada na leđa svakog mjesnog biskupa i partikularne biskupije. Naravno, svaka dijeceza ovaj gorući problem rješava na svoj način i u skladu s mogućnostima.
Biskupije obično grade svećeničke domove u kojima se smještaju onemoćali svećenici. Tu su svećenici okrenuti jednoj vrsti zajednice pomoću koje rješavaju mnoge probleme npr. samoće, materijalne opskrbe, stručne njege. Postalo je gotovo nepisano pravilo svećeničke domove smještati tik uz sjemeništa ili teološke institucije. Na taj se način mlađi svećenici uviđaju mudrost svojih starijih kolega, ali i njihove probleme, a stariji svećenici mogu upoznati mlađe generacije subraće i s njima ostvariti komunikaciju i suradnju. Zasigurno jedni od drugih imaju mnogo toga naučiti iako možda obje skupine to neće priznati, barem ne odmah.
Kako bismo saznali na koji način Vrhbosanska nadbiskupija planira rješavati još uvijek aktualni problem svećenika u mirovini odlučili smo se zaputiti k zgradi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa pored kojeg „niče“ svećenički dom.
Prilazeći zgradi sjemeništa mogu se vidjeti mnogobrojni užurbani radnici i građevinske mašine koje, vođene ljudskom rukom, obavljaju potrebite poslove. Kada smo se dovoljno približili zdanju našu pozornost je privukla nova zgrada koja se dobro uklopila pored Sjemeništa, zdanja koje je izgradio Sluga Božji Josip Stadler.
Ispred svećeničkog doma u izgradnji dočekao nas je vlč. Fabijan Stanušić, voditelj radova na domu i župnik župe sv. Josip Radnik na Palama. Uz mnogobrojne obveze koje nosi rad na „dva bojišta“, vlč. Stanušić je našao vremena, između poslovnih sastanaka i pastoralne službe, popričati s nama. U dom smo ušli s južne strane gdje smo prošli pored kuće u kojoj je 1906. rođen Vladimir Prelog, hrvatski i švicarski kemičar, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1975. zbog radova na području organskih prirodnih spojeva i stereokemije.
Samoisplativi dom modernoga tipa
Svoj hod po budućem utočištu za stare svećenike započinjemo u širokim prostorijama koje će služiti kao poslovni prostor za iznajmljivanje. Tvrtke su se već počele javljati za zakup kvadrature zbog atraktivne lokacije čitavog zdanja (centralna ulica grada je udaljena 3 - 4 minuta hoda). Vlč. Stanušić je istaknuo kako ovo zdanje modernog tipa stoga ima poslovne prostorije i 90 parkirnih mjesta zbog želje za samoisplativosti same zgrade. Vrhbosanska nadbiskupija već desetljećima nema sustavno uređenu brigu za sve svećenike koji su u mirovini ili su bolesni. Do sada su se problemi sa svećenicima u mirovini rješavali parcijalno, od slučaja do slučaja. Neki prezbiteri su svoje doba mirovine provodili u zgradi Sjemeništa, drugi u Ordinarijatu... Ovo je projekt koji će konačno urediti i taj gorući problem.
„Prva razmišljanja o izgradnji javila su se prije 7 - 8 godina kada se tražila lokacija. Tada je odlučeno praviti svećenički dom u blizini svih naših važnijih institucija. Također se odlučilo napraviti samoisplativo zdanje. Nisu svi svećenici bili pristalice te ideje. Pomalo sada uviđaju važnost zdanja koje će biti isplativo i samo sebe izdržavati. Možda je taj prijelaz između našeg shvaćanja ideje svećeničkog doma i potrebom za samoisplativošću u današnjem vremenu bio malo 'problematičan'. Zaista moramo misliti kako zdanje mora izdržavati samo sebe i kad je to 'leglo' ljudima shvatili su važnost poslovnih prostorija. Prije toga su neki svećenici mislili kako se ne gradi svećenički dom nego poslovna zgrada», navodi nam vlč Stanušić dok nam pokazuje nedovršene poslovne prostore sa zidovima iz kojih vise razni električni kablovi.
Gledajući radove kako se užurbano privode kraju slušamo o kronologiji izgradnje. Prva odluka o početku gradnje doma za svećenike u mirovini donesena je 2003. Tek 2006. je prikupljena sva dokumentacija i planirano je početi s radovima, ali je onda uslijedila nesretna tužba susjeda koja je usporila sve za čitavu godinu. Tužba je pala na sudu tako da je 28. listopada 2008. počeo rad na domu. Radovi se financiraju na tri razine. Prva je od doprinosa samih svećenika, a dio se financira donacijama i kreditnim sredstvima.
„Radovi idu jako dobrim tempom i sudeći po onome što je već urađeno, ako Bog da, do kraja svibnja bi trebali biti završeni svi grubi radovi na zgradi. Od lipnja pa do jeseni krenulo bi se u fazu rada na unutrašnjosti zgrade, namještanje prostorija i pokućstva, a trebao bi se srediti i vanjski prilaz zgradi. Kako bi zdanje bilo potpuno valjalo bi na kraju povezati obje crkvene zgrade dvoranom koja bi služila i kao terasa, ali i funkcionalna poveznica između susjednih objekata“, ispričao nam je u hodu vlč. Stanušić.
Nakon što nam je predstavljena kronologija izgradnje doma te garažno–poslovni dio zgrade, otišli smo na drugi kat koji bi trebao ugostiti svećenike u starijoj dobi.
Dom će moći primiti 21 svećenika u apartmanima koji iznose u prosjeku oko 50 m2, neki više, neki manje. Budući da je jedan apartman završen, prema njemu se izrađuju mjerila pokućstva i pratećih pomagala za sve ostale apartmane, pri čemu smo se uvjerili u adekvatnost prostorija. Apartman ima dnevnu i spavaću sobu, kuhinju i kupatilo kao i balkon. Sve je prilagođeno osobama koje su u starijoj životnoj dobi. Pokućstvo je dobro uklopljeno u životni prostor, a balkon je prilično prostran kao i izrađena polica za knjige koja zauzima čitav jedan zid. Ljubitelji knjiga, a među svećenicima ih ima mnogo, bit će oduševljeni. Do kata s apartmanima vode dva, još neizgrađena lifta.
„U objektu će biti kapelica kao prostor zajedničke molitve, kuhinja, blagovaonica, ambulanta, zapravo sve ono što je potrebno za ustanovu koja prima starije osobe u svoje okrilje“, naglasio je vlč. Stanušić.
Dok radnici pomoću svojih oruđa ili gorim rukama rade po sobama, napuštamo bukom ispunjene prostorije budućeg svećeničkog doma i nastavljamo hodati prema izlazu s voditeljem gradnje. Vlč. Stanušić nam otkriva kako će svi uposlenici doma koji će pomagati svećenicima biti stalno zaposleni radnici i najavljuje skoro raspisivanje javnih natječaja za stručni kadar koji će voditi brigu i njegu o svećenicima.
Na izlazu se pozdravljamo s njim ostavljajući ga u pastoralno-građevinskim obvezama i napuštamo svećenički dom s mišlju kako se svijet ne završava sa starima niti počinje s mladima. Zasigurno ćemo, ako nas Bog prije ne pozove k sebi, svi jednom ostarjeti, stoga se naučimo poštovati one koji su već sada u godinama.
Nema komentara:
Objavi komentar