Frankenštajnsko novinarstvo - Frankenstein žurnalizam

Čitav život imam običaj izmišljati nove riječi i kovanice za koje niko drugi ne zna značenje... U današnjem vremenu bar je lako napisati nešto i ponuditi auditoriju na internetu, još ako je ideja na engleskom...eto međunarodne planetarne slave.

Pojam koji me oduvijek fascinirao je ideja "frankenšajnskog žurnalizma", tojest novinarstva koje nije originalno, ali nije ni copy paste...Naime riječ je o pojavi da novinar uslijed nedostatka ideje ili kreativnosti, bilo da je ona privremena ili trajna, poseže za očajničkim činom uzimanja minimalno dva teksta (ili njihovih dijelova) na istu temu te ih kao takve, nakon što ih dobro pročita, pretoči u svoj originalni tekst. Broj tekstova ne mora biti ograničen na dva, u pojedinim prilikama, s obzirom na važnost teme, može skočiti na čak 5, ali nikako jedan. Što bi rekli stari ljudi dvoje je pametnije od jednog.

"Frankenstein novinarstvo" prestaje biti FN i postaje copy paste novinarstvo ako bilo tko od autora preuzetih tekstova ili onih koji su ih samo pročitali u vašem tekstu primijeti sličnosti.

"Frankenštajn žurnalizam" nije neka sramota jer obično ne budete uhvaćeni, a i nemate za što jer pravite potpuno novi tekst. Također, FN može biti samo varijacija na temu, potpis ne mora biti da ste napisali tekst nego samo priredili. Autore originalnih tekstova uvijek možete spomenuti tijekom svoga rada. Najbitnije je da je svaka riječ na svom mjestu, ali ne kao u originalnom tekstu, nego da misao slijedi svoj tok u novom radu kako bi se misli i ideje više autora pod vašim vodstvom formirale u jednu, vašu, vodilju...

 
Surfajući internetom primijetio sam da skoro nitko ne koristri ovaj pojam na način kao što sam ja te tako uzimam si za pravo da izvršim copyright na ovaj pojam. Današnji datum je umjesto pečata, ovjere i potpisa...
 

Vukovar – na kraju ipak pobjednik jer je bio velika žrtva

Stari Latini su znali reći kako je ime znak. U tom smislu vjerojatno ne postoji veći pokazatelj i simbol novije borbe za hrvatsku samostalnost od Vukovara i njegove tragedije s početka '90-ih. Grad o kojem bi se moglo ispričati toliko priča i reportaža da ne bi bilo dovoljno prostora u većini novina na hrvatskom jeziku. Neke bi možda bile sa sretnim završetkom dok bi nažalost većina njih nosile neizrecivu tugu. Kako bismo vidjeli današnji život prosječnog Vukovarca te što tišti branitelje, redakcija Katoličkog tjednika, u povodu tužne obljetnice okupacije, boravila je u gradu na Vuki i
Dunavu...

Hrvatski grad heroj, stari barokni grad i velika luka na Dunavu nalazi se na sjecištu putova i samim time na mjestu gdje se isprepliću različite kulture. Ovim područjem vode važni riječni i kopneni putovi te se križaju međunarodni prometni pravci od istoka prema zapadu uz rijeku Dunav, te od sjevera preko rijeke Save prema Jadranskom moru. Tu se dotiču i sučeljavaju civilizacije zapadnoeuropskog i istočnog kulturnog kruga. Upravo se tu tijekom 1991. odigrala presudna bitka koja je odredila budućnost moderne Hrvatske jer nakon Vukovara nije se moglo natrag, niti je išta više bilo isto. Sve su karte bile na stolu. No krenimo redom...

Tisućljetna nazočnost čovjeka

Stari nazivi grada Vukovara su Valko, Walk, Wolkov, a ime koje poznajemo danas je mađarska inačica imena naselja na rijeci Vuki iz 14. st. Zahvaljujući izvanredno plodnom tlu (poslovična crnica iz koje sve što se posadi izraste) veoma povoljnim klimatskim uvjetima, prirodnom bogatstvu i dobrom položaju, područje Vukovara bilo je naseljeno još prije 5 000 godina o čemu svjedoče brojne arheološke lokacije. Vučedolska kultura (Vučedol se nalazi 5 km od središta grada) posebno je značajna za povijest europske civilizacije, a Vučedolska golubica jedan je od simbola grada. U čitavoj županiji veliko bogatstvo čine i sačuvane stare šume koje pokrivaju površinu od 70 000 ha, a naročito su poznate šume hrasta lužnjaka. 

Osim Hrvatske, grad je bio u sastavu Mađarske, a pod turskom je „kuburio“ dva stoljeća, i to nakon vojnog pohoda Sulejmana Veličanstvenog. U 18. stoljeću u sklopu Austrijskog Carstva taj su grad naselili i Nijemci, Mađari, Slovaci, Židovi... Presudni utjecaj tijekom stoljeća imali su njemački grofovi Eltz koji su 1736. osnovali vukovarsko vlastelinstvo. Tada je nastao Novi Vukovar koji se u drugoj polovici 19. st. sjedinio sa starim dijelom u jedan grad. Osim Eltza, asocijacija na ime grada je i Lavoslav Ružička (1887.-1976.), rođeni Vukovarac, inače dobitnik Nobelove nagrade za kemiju. Vukovar je u godinama nakon Drugoga svjetskog rata bio među najrazvijenijim gradovima bivše Jugoslavije, a danas je sjedište najistočnije hrvatske županije za koju, nažalost, statistike govore kako spada među tri najsiromašnije u državi. Najveće siromaštvo se u Hrvatskoj, prema pokazateljima, dovodi u vezu s onim područjima koja su za vrijeme Domovinskog rata bila okupirana.

Grad s trima katoličkim župama

U crkveno-administrativnom pogledu Vukovar se nalazi u Vukovarskom dekanatu i  Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Sastoji se od triju župa: sv. Josip Radnik, sv. Filip i Jakov i BDM Kraljica mučenika.

Upravo je župa sv. Josipa Radnika u Borovu Naselju, koja se nalazi tik do slavne Trpinjske ceste u kojoj je uništeno 30-ak tenkova zločinačke JNA, bila naše prvo odredište i „odskočna“ daska za daljnje istraživanje ovoga kraja. U njoj više godina kao župnik djeluje fra Vjenceslav Janjić, Posavljak, rođen u Vidovicama u plodonosnom mjestu za duhovna zvanja. Zahvaljujući tom fratru pronašli smo adekvatne sugovornike i pobliže upoznali bitna mjesta za sve one koji prvi put dolaze u ovaj kraj.

Kako smo u razgovoru saznali, župa u Borovu svoje klice začetaka ima 1931.  kada je češki poduzetnik Jan Bata započeo s izgradnjom velike tvornice gume i obuće koja je trebala proizvoditi robu za čitavo područje Balkana. Oko tvornice se počelo razvijati naselje zvano Batawill, Borovo-Bata... Rastom tvornice rasla je i potreba za radnicima, a biskup Antun Akšamović povjerio je duhovnu skrb nad novim dušama u tom kraju, vukovarskim franjevcima. Od 1946. pa sve do 1962. katolici, stanovnici Borova Naselja, sve su svoje religiozne potrebe mogli obavljati samo u župi matici: crkvi sv. Filipa i Jakova u središtu grada. Potkraj 1962. franjevci kupuju jednu obiteljsku kuću te uz brojne poteškoće uspostavljaju novi pastoralni centar.

Bilo je to svojevrsno zaživljenje župe, ali su fratri i dalje imali problema s vlašću i adekvatnim bogoslužnim prostorom. Desetljećima su trajala natezanja s izgradnjom crkve. Nažalost, izgrađena župna crkva resila je ovaj kraj samo devet godina. U vremenu od 18. do 22. studenoga 1991. pripadnici tzv. JNA i njihovi četnički pomagači do temelja su uništili to velebno djelo. Nesrpsko pučanstvo je protjerano iz grada, mnogi ljudi su ubijeni, velik broj ih je završio u koncentracijskim logorima u Srbiji. Među njima i vukovarski franjevci Ante Perković i njegov kapelan Ivan Mikić, dušobrižnici župe sv. Josipa Radnika u Borovu Naselju.

Nakon mirne reintegracije 1998. raščišćavajući teren, nađen je očuvani drveni kip Gospe Fatimske kojeg su sestre u Vukovar donijele 1988. Kip Gospe Fatimske u ovoj župnoj crkvi predstavlja glasoviti lik Majke povratnika ili lik Gospe koja je odlučila ostati. Radovi na novoj crkvi započeli su 2003. a završeni 2008. Temeljni kamen uzet je iz oltara bivše potpuno uništene Gospine crkve. Nova crkva okrenuta je u pravcu sjever - jug. Ispred nje je veliki trg, desno je pastoralni dio, a lijevo samostan. Sama crkva u tlocrtu ima 32 x 22 metra. Zvonik je visok 50 metara i dominira ovim dijelom grada pa i dalje te je pravi izazov popeti se na vrh. Župa ima oko 4 000 vjernika, a u naselju Lipovača postoji i filijalna crkva.

Samostan i crkva sv. Filipa i Jakova

Poslije Borova Naselja obišli smo franjevački samostan s velikom župnom crkvom sv. Filipa i Jakova, smješten na visokoj zaravni tik do vukovarske gimnazije. Tu smo razgledali velebno zdanje te razgovarali s fra Ivicom Jagodićem, župnikom.

Crkva sv. Filipa i Jakova smjestila se poput snažne tvrđave na brijegu kraj Dunava. Malo po strani od gradske buke i prometa, a opet u samome središtu. Slijeva je spojena s velikim franjevačkim samostanom koji s njom tvori karakteristični kvadrat u čijem je središtu kip sv. Antuna. Temeljni kamen crkve posvećene apostolima sv. Filipu i Jakovu na visokom, slikovitom položaju iznad Dunava, koji je ostao simbolom i dominantnom točkom samoga grada tijekom stoljeća, postavljen je 1723., a crkva je izgrađena za deset godina.

Samostan i ova bogomolja tipični su primjeri marija-terezijanskog baroka koji je u kontinentalnoj Hrvatskoj utisnuo osebujan biljeg i naseljima i krajoliku. Samostan s crkvom u svojem monumentalnom arhitektonskom habitusu stoljećima je čuvao neprocjenjivo umjetničko i kulturno blago, posjedovao je vrlo vrijedan inventar te bogatu knjižnicu s rijetkim izdanjima, kao i malu galeriju slika. Po kompleksnosti i cjelovitosti baštine svrstan je među najvrjednije spomeničke sklopove kontinentalne Hrvatske. 

Crkva s 58 metara duljine spada među najdulje u Hrvatskoj. Osim glavnog oltara u njoj je podignuto pet lateralnih oltara od kojih je zanimljivo istaknuti oltar sv. Bone, rimskog svećenika i mučenika iz 3. stoljeća, s njegovim posmrtnim ostatcima. Zahvaljujući redovničkoj braći sačuvane su brojne kulturne vrijednosti, ali više ih je uništeno ili netragom nestalo. Posredstvom Ministarstva kulture RH otuđeno kulturno blago dobrim dijelom je vraćeno iz Srbije kamo je odvezeno nakon okupacije.

U tijeku bestijalnih napada na Vukovar na crkvu i samostan palo je više od 3 000 raznih granata i projektila, ali to nije sve. Nakon oslobodilačke operacije Oluja i Daytonskog sporazuma okupatori su htjeli iza sebe ostaviti još veću pustoš. Naumili su crkvu 1996. sravniti sa zemljom izbušivši 22 rupe za eksploziv u njezinim zidovima i potpornim stupovima. Te namjere u posljednji je trenutak uspio zaustaviti, tadašnji privremeni upravitelj okupiranog istočnog dijela Hrvatske, američki general J. P. Klein poslavši UN-ove trupe u vukovarsku crkvu. Posljedice razaranja i pokušaja miniranja i danas se mogu vidjeti jer su za vrijeme obnove ostavljeni nerestaurirani dijelovi zdanja kao podsjetnik na tužna vremena koja su, na svu sreću, iza nas. Vukovar je nakon završetku mirne reintegracije 1998. postao povratnički, ali i hodočasnički grad. U njega svake godine dolaze tisuće vjernika i namjernika privučenih herojstvom, ali i mučeništvom njegovih stanovnika. Mnogi pritom posjete i razgledaju franjevačku crkvu i samostan.

Nova župa Kraljice mučenika

Nakon razgledanja središta grada krenuli smo k trećoj i posljednjoj vukovarskoj župi koja se nalazi na periferiji. Osnovana je 2003. odvajanjem dijela naselja od župe sv. Filipa i Jakova i njome upravlja vlč. Mato Martinković. Župa ima oko 5 500 stanovnika od kojih je oko 3 000 katolika, a obuhvaća i filijalu Bogdanovci, selo koje ima 700 žitelja. Najmlađa vukovarska župa smještena je u dijelu grada koji se od središta prostire na jug prema Bogdanovcima, Petrovcima i Negoslavcima i predstavlja jedinu „dijecezansku“ župu u Vukovaru. Riječ je o župi u kojoj su pravoslavni vjernici blaga većina, a ima određen broj grkokatolika. Prema riječima našeg sugovornika, kontakti s pravoslavnim svećenicima su službeni i svedeni na minimum. Među ljudima različitih vjera i nacija nema pretjeranih problema, ali niti druženja. Svi žive svojim životom.

Razgledali smo i novu modernu crkvu, njezinu unutrašnjost te se popeli na zvonik s kojeg se prostire lijep pogled. Nakon pozdrava sa župnikom slikali smo i filijalnu crkvu koje se ne bi postidjele mnoge župne zajednice diljem Hrvatske i BiH. Bogdanovci su inače stopostotno hrvatsko selo.

Putovima Domovinskog rata

Poslije, uvjetno rečeno, laganijih tema koje se tiču obilaska vukovarskih katoličkih crkava krenuli smo putovima Domovinskog rata. Prva postaja bila je Ovčara i tamošnje mjesto velikih stradanja ranjenika i osoblja iz Vukovarske bolnice....

Podsjetimo se. Početak oružanog napada na područje Vukovara zbio se 2. svibnja 1991. kada je u Borovu Selu ubijeno 12 hrvatskih policajaca. Napad na grad započeo je 24. kolovoza 1991. i od tada je on tri mjeseca bio u potpunom okruženju, do 18. studenoga kada je okupiran. Nesrpsko pučanstvo (oko 22 000 ljudi) protjerano je, a više od 6 000 Vukovaraca odvedeno je u brojne logore u Srbiji, gdje su pretrpjeli teška zlostavljanja, a mnogi se nisu vratili. 

Ovčara, kamo su odvedeni zarobljeni ranjenici i bolničko osoblje, nalazi se pet kilometara jugoistočno od Vukovara te predstavlja eklatantni primjer ratnog zločina i kršenja međunarodnih pravila u ratnim uvjetima. Riječ je o masovnoj grobnici nastaloj pokopom posmrtnih ostataka ratnih zatočenika i nasilno odvedenih civila. Tu je 20. studenoga 1991. ubijena 261 osoba nesrpske nacionalnosti.

Spomen-dom na Ovčari

Danas na Ovčarskoj ravnici stoji spomen-ploča koja podsjeća na mjesto stradanja. Jedan od hangara gdje su ubijeni proveli svoje posljednje sate života je konzerviran i ostavljen kao podsjetnik za buduće naraštaje.

Tu smo zajedno s đacima zagrebačke škole Vladimir Prelog poslušali kratko izlaganje Kristijana Drobine, službenog voditelja spomen-doma. Kako smo čuli, hangar je prije 1991. služio za potrebe poljoprivrednog kombinata Vupika. Spomen-dom je nastao kao donacija grada Zagreba, a idejni začetnik mu je Hrvatsko društvo logoraša sa sjedištem u Vukovaru. 

„Zarobljene ranjenike i osoblje iz bolnice u hangar je dovela JNA gdje su ih dočekali četnici i lokalni Srbi iz Vukovara i okolice među kojima je bio i prijeratni gradonačelnik Slavko Dokmanović (ubio se u zatvoru te nije dočekao presudu). Tu su zarobljenike svi zajedno tukli i mučili, a njih četvero je preminulo. Ostale su te večeri, što je i razlog zašto je u hangaru uvijek mrak, pokupili te ih odvezli dva kilometra do jame koja je bila pripremljena i sve ih ubili. U grobnici je pronađeno 200 tijela, a ostali se vode kao nestali, dakle čitav jedan autobus ljudi nije pronađen. U tužnoj i dostojanstvenoj umjetničkoj prezentaciji projektanta akademika Miljenka Romića koja se prikazuje posjetiteljima, slike žrtava se naizmjenično svakih 30-ak sekundi pojavljuju i nestaju. 

One se pale i gase i tim činom se simbolično htjelo pokazati kako su žrtve još uvijek tu, dolaze nam u sjećanja te polako nestaju. Ispod slika u kanalu se nalazi slama na čemu su žrtve ležale te osobni predmeti kojih je vrlo malo jer su ih najprije opljačkali. Neke predmete su donijele obitelji, a drugi su iskopani uz tijela. Ako se pogleda u strop, vidi se 261 zvjezdica i nasred prostorije formira se spirala s imenima žrtava koje polako idu dolje i nestaju, što je simbol gašenja života, ali se ipak na kraju nalazi simbolično upaljena svijeća kao vječna svjetlost. Pod je prekriven čahurama koje pokazuju kako su oni završili svoju muku uz pucnjavu. Najmlađa žrtva imala je 16 godina, a najstarija 72. Među njima su bile i tri žene od kojih je jedna bila trudna. Jedino što se nije promijenilo od 1991. je krov od salonit ploča u sredini i velika ulazna metalna vrata koja su čisto simbolike radi zaglavili da se nikad više ne zatvore“, rekao je u prezentaciji voditelj spomen-doma.

U svoj svojoj jednostavnosti prostorija sve objašnjava. Godišnje ju posjeti do 140 000 posjetitelja. Prema riječima našeg sugovornika, dolazile su organizirane skupine iz Egipta, Novog Zelanda, Perua...

Memorijalno groblje žrtvama iz Domovinskog rata

Nakon Ovčare obišli smo i Memorijalno groblje koje se nalazi na istočnom prilazu gradu, južno od ceste prema Sotinu i Iloku. Riječ je o najvećoj masovnoj grobnici u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ekshumirano je 938 tijela i na tom mjestu postavljeno je 938 bijelih križeva. Dva su križa izdvojena i predstavljaju najmlađu žrtvu: bebu od 6 mjeseci i najstariju: staricu od 104 godine. Žrtve nisu stradale na ovom mjestu nego po cijelom gradu te su sve prikupljene i pokopane ovdje. Nakon procesa mirne reintegracije vršena je ekshumacija tri mjeseca. Većina identificiranih pokopana je na Memorijalnom groblju, ali nisu svi jer su te odluke donosile obitelji pa su neki pokopani drugdje gdje su živjeli raseljeni Vukovarci.

Groblje je podijeljeno po alejama, a najveća je ona poginulih branitelja. Tu se nalaze i prazna mjesta za nestale kojih ima otprilike 300. Druga aleja su civilne žrtve te aleja za umrle ratne vojne invalide. Sva mjesta su jednaka i jednoobrazna, a razlika je jedino u boji što simbolizira status u trenutku pogibije.

U središnjem dijelu groblja godine 2000. postavljen je spomenik autorice Đurđe Ostoje od patinirane bronce, visok četiri metra. Čine ga četiri vertikale koje u sredini tvore „zračni“ križ uz vječni plamen. Križ simbolizira patnju i muku...

Nakon groblja posjetili smo još jedan vukovarski simbol: vodotoranj koji je konzerviran i sačuvan za budućnost. 

Težak život Vukovaraca

Razgledajući oštećeni vodotoranj, zapitali smo se kako danas žive Vukovarci. Prošle su 23 godine od strahota razaranja i 16 godina od reintegracije. Poznate su teškoće u gospodarstvu, visoka nezaposlenost, nizak standard...

Čini se da Vukovarci žive teško, ispod razine normalnog življenja čovjeka u RH. S obzirom na ono što su prošli i dali u prošlosti, to je mnogo manje od onoga što su zaslužili. Grad koji je, kako se poslovično govori, bio drugi po BDP-u u zajedničkoj državi, danas je prepolovljen po broju stanovnika gdje svaka druga osoba ne radi. Jedna od prvih stvari koja se primijeti je činjenica da na ulicama nema ljudi. Vukovar zaista izgleda kao grad duhova. Ljudi postoje na popisima za vrijeme popisa i za podjelu mirovina, ali izgleda ne žive u gradu.

Ratnih rana je sve manje, barem na građevinama, jer sve više zdanja poprima prijeratni ili novi oblik. Čini se kako je grad i dalje podijeljen po nacionalnoj osnovi... Iako službeno jedan, kao u nekoj epizodi Zone sumraka, postoje dva Vukovara, onaj hrvatski i srpski: djeca odvojeno idu u vrtiće, u školama se ne uči ista povijest, ljudi se ne druže prečesto, a ekumenizma ima vrlo malo... Ljudi koji tek dosele u Vukovar, kao što je to slučaj s borovskim kapelanom fra Marinom Kuzminskim, inače iz Koprivnice, blago rečeno osjećaju se čudno jer moraju dobro paziti gdje će sjesti popiti kavu ili otići na šišanje...

Glas branitelja se i dalje čuje

Budući da je pitanje branitelja iznimno važno, zanimalo nas je kako oni danas žive. U Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar razgovarali smo s Vladom Iljkićem, iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, inače rodom iz Čardaka kod Modriče, koji u Vukovaru živi od 1972.

Na pitanje o tomu stvara li se od Vukovara mit, on je odgovorio: „Točno se zna koliko je ljudi poginulo, ranjeno, nestalo i koliko je prošlo kroz logore. Jedini mit koji se može stvarati Vukovaru je ona brojka sa srpske strane koju ne znamo, a to je koliko je njihovih poginulih. Jedino je ta strana nepoznanica. Ovdje u Vukovaru se sve zna i nema govora o novom mitu.“

Prema njegovim riječima, branitelji žive jedan poseban život. Oni su i danas čuvari Vukovara i Hrvatske i svih oni pozitivnih osobina koje su državu krasile u ratu.

„Jedinstvo branitelja je iznimna snaga pred kojom će i predsjednik države i Vlade RH zasigurno izgubiti. Takvu snagu i jedinstvo jedino je moguće pobijediti podjelama. Svaka je stranka pokušavala imati svoje branitelje kojima je činila razne usluge. Među ljudima ćete naći one koji su tomu podložni i zato imamo različite udruge. Politika je donijela zakon po kojem tri čovjeka mogu napraviti udrugu. Da nije tako, onda ne bi ni bilo ovoliko udruga. Sam zakon je bio korak k podjelama i tako danas imamo oko 30 braniteljskih udruga“, rekao nam je Iljkić. Zanimalo nas je i kakva je danas percepcija branitelja, a naš sugovornik je na to odgovorio: „Moram priznati kako se uvijek šire negativne slike o braniteljima. Branitelj je nešto ružno, loše, neprimjereno... Nigdje se ne govori o našem poštenoljublju, čovjekoljublju, bogoljublju, solidarnosti, nesebičnosti... Uvijek se ističu neki pijanci, kockari, gubitnici, nasilnici, o onima koji nemaju što raditi pa naplaćuju od Hrvatske što su se borili... A nitko ne pita tko je upropastio državu, zadužio, nego su krivi branitelji koji na to stalno upozoravaju.“ 

Nakon što nam je Iljkić darovao jaknu s natpisom Vukovar-mjesto posebnog pijeteta, otišli smo razgovarati s Draganom Špoljarićem i Ivanom Mijićem, članovima Ekonomskog vijeća župe u Borovu Naselju. Njihove priče nam nude depresivnu sliku današnjeg i budućeg Vukovara. Sukus čitavog razgovora s njima se može svesti na činjenicu kako se ljudi odseljavaju jer nemaju od čega živjeti. Perspektive nema, pogotovo za mlade. Oni koji imaju socijalnu pomoć i mirovine, mogu skromno živjeti. Nacionalni odnosi su narušeni neprocesuiranjem odgovornih za sve počinjene zločine. Također je prisutna određena doza netrpeljivosti prema sadašnjoj državnoj garnituri političara koje smatraju odgovornim za većinu problema i napetosti u gradu i županiji. Pitanje ćirilice je možda najaktualnije i, prema riječima naših sugovornika, pismo nije problem, nego način na koji se sve pokušava predstaviti. Ćirilica da, ali kronološki prije toga se mnoge bitnije stvari trebaju uraditi.

Okrenuti se poslu i obiteljskom gospodarstvu

I što reći na kraju? Čini se kako je Katolička Crkva stabilizirajući čimbenik u Vukovaru. Ona svojim djelovanjem i nazočnošću nudi ljudima kakvu-takvu nadu kad su ih već napustili političari. Crkva djeluje pastoralno, ali se brine i za materijalne potrebe putem mjesnih Caritasa koji imaju sve više molbi za pomoć.

S takvim Vukovarom gdje je PTSP česta bolest, a neimaština i siva budućnost realnost, politika neprestano kalkulira kako bi pojedine stranke ostvarile poene. Niz pokazatelja govori da se Vukovar doživljava samo kao simbol, i to ne cijele godine dok su ljudi prepušteni sami sebi. Naši sugovornici su se složili u jednom: više se ne može tonuti, mora se okrenuti radu. Stoga očekuju blagi pomak nabolje jer Vukovarci to zaista zaslužuju.

Fra Jure Šarčević, provincijal Hrvatske kapucinske provincije i predsjednik HKVRPP-a: Redovnički život izvire iz otajstva Crkve kao dar koji ona dobiva od Gospodina

S Prvom nedjeljom došašća 2014. započela je Godina posvećenog života za cijelu Crkvu koju je proglasio papa Franjo. Riječ je o godini u kojoj Crkva na poseban način razmišlja o redovništvu. Godina posvećenog života nije samo godina redovnika i redovnica, već cijele Crkve i svih kršćana jer su svi ljudi po krštenju posvećeni. U tom povodu, razgovarali smo s fra Jurom Šarčevićem, provincijalom Hrvatske kapucinske provincije.
 

 

Fra Jure je rođen u Rumbocima 1949., a u kapucinski franjevački Red stupio je 1966. Teologiju je pohađao i završio u Milanu i u Zagrebu. Nakon svećeničkoga ređenja 1977. u hrvatskoj metropoli djelovao je u Varaždinu i zagrebačkoj Dubravi. Na Generalnoj skupštini Kapucinskog reda u Rimu 2000. izabran je za generalnoga definitora Reda, i tu službu je obavljao 12 godina. Od svećeničkoga ređenja do danas obnašao je različite službe i dužnosti. Između ostaloga, bio je odgojitelj sjemeništaraca, provincijalni tajnik, učitelj bogoslova, kateheta mladih i studenata, župni vikar... Danas je provincijal Hrvatske kapucinske provincije i predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP). Unatoč mnogim obvezama koje te službe nose, našao je slobodna vremena i odgovorio na naša pitanja o redovništvu, ekumenizmu, duhovnom pozivu kod mladih, posadašnjenju redovničke karizme…

Poštovani fra Jure, crkvena godina 2014./'15. je Godina posvećenoga života. Recite nam u kakvom je stanju redovništvo danas i što za vas ono znači?

Naše je redovništvo u dobrom stanju. Kod nas u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koliko imam uvida, čini mi se da je sve u redu. Kriza zvanja nije toliko teška kao u nekim drugim europskim zemljama. Unatoč mnogim poteškoćama naših zemalja, u kojim se još uvijek osjećaju ratne posljedice, mi stojimo prilično dobro. Vjernici su uz nas, cijene naš rad, što se ne može reći za više zemalja u našem zapadnom okružju.

A što meni redovništvo znači? Sve. Čitav je moj život vezan uz redovništvo. Od svoje 17. godine, od kada sam postao kapucin, živim u redovničkoj zajednici. Ona mi je polazište za mnogostruke djelatnosti na pastoralnom i mnogim drugim planovima. Ne znam kako bih mogao živjeti da nemam svoju redovničku braću koju mi je Bog dao kao dar. No, braća nisu uvijek dar, često su i križ. Ali ne možemo, ukoliko hoćemo biti Kristovi, živjeti bez žrtve i križa.

Svjesni smo u kakvu vremenu živimo... Recite nam kakav je, prema Vašem mišljenju, smisao današnjega redovništva?

Smisao je upravo onakav o kakvome govori papa Franjo kada je odredio da godina 2015. bude Godina posvećenog života, tj. da (redovništvo) bude izvor radosti i zajedništva u Crkvi i svijetu. „Gdje god su posvećene osobe, ondje je radost“, kaže papa Franjo.

Prije nešto više od mjesec dana izabrani ste za predsjednika HKVRPP-a. Zasigurno teška i odgovorna uloga, a nije jedina takva koju ste obnašali.

Nijedna funkcija nije laka, pogotovu ne ona koja zahtijeva odgovornost za tako velik broj osoba, za njihovu apostolsku djelatnost, za različite projekte. Osobno si ne umišljam da mogu učiniti Bog zna što veliko, ali ono što mogu, učinit ću rado i s oduševljenjem.

Mogu reći da nema vremena ni posebne potrebe za neko dugo prilagođavanje i snalaženje. Započela je Godina posvećenog života. Puno je izazova i očekivanja, ne samo od redovnica i redovnika, nego i cijele Crkve. No, nemam straha. Imam dobre suradnike u Vijeću konferencije, tijela i strukture koje već dobro funkcioniraju, na čemu zahvaljujem svojim prethodnicima, osobito ocu Vinku Mamiću, dosadašnjem predsjedniku, i njegovim najbližim suradnicima koji su postavili dobre temelje za dobro djelovanje hrvatske Konferencije i svih njezinih članova/ica. Kako vam je moguće poznato, u Hrvatskoj su se naše Konferencija i Unija ujedinile u jedno tijelo. Sa svojim još uvijek brojnim članstvom, više od 4 000 braće i sestara, ono predstavlja veliku snagu Crkve u današnjem svijetu punom izazova i potreba.

Sv. Leopold Mandić je veći dio života usmjerio k ekumenizmu i suradnji s pravoslavcima. Koliko je taj ekumenski duh danas važan među kapucinima?

Sveti Leopold Bogdan Mandić bio je pionir ekumenizma. Sav svoj život posvetio je povratku odijeljene istočne braće u krilo Katoličke Crkve. Zato je molio, žrtvovao se i čitav život želio biti s „one strane“ Jadrana, a u Padovi, u svojoj sobici (ispovjedaonici) osjećao se kao ptica u krletci.

Nama kapucinima ekumenski duh je veoma važan. Sv. Leopold je zaštitnik naše provincije. I mi se trudimo da njegov duh, njegova poruka prijateljstva sa svim ljudima, bez obzira na vjeru ili nacionalnost, živi i nastavlja se i u njegovim današnjim sljedbenicima. U svojoj novijoj povijesti mi smo kapucini imali znamenitih ljudi koji su dali velik doprinos širenju ekumenskoga duha na ovim našim prostorima, pa i šire.

Svetački duh svetog Leopolda Mandića, pa i onaj ekumenski, posebno je obilježio život jednoga našeg brata koji je umro na glasu svetosti, a s kojim sam imao milost živjeti dok sam bio u novicijatu (1968./'69.). To je sluga Božji fra Ante Tomičić (1901. - 1981.) za kojega je završen biskupijski proces za proglašenje blaženim. I sada molimo da ga Bog uzdigne na čast oltara.

U više naših samostana (posebice u Osijeku i u Rijeci) dugi se niz godina održava završetak Svjetske molitvene osmine za jedinstvo svih kršćana. Tom prigodom u našoj crkvi nađu se zajedno na molitvi predstavnici svih kršćanskih zajednica, uz sudjelovanje velikog broja vjernika. Ako je Krist molio da svi budemo jedno, kao što je On u Ocu i Otac u njemu (usp. Iv 17, 20-26), onda ni mi ne smijemo biti drukčiji ukoliko želimo biti njegovi učenici. Jedinstvo u raznolikosti, prije svega među nama kapucinima u svijetu i Provinciji, jako je važno načelo zapisano u našim Konstitucijama. Upravo taj duh širine, poštivanja različitosti, prihvaćanja drugoga, bez obzira na vjeru, omogućio je da su kapucini dobrano prisutni u mnogim zemljama u kojima su katolici golema manjima (npr. Indija, Indonezija, Turska, više afričkih zemalja…).

Mnogi će reći kako u Katoličkoj Crkvi ima toliko redova da im se ne zna ni broja, dok kod pravoslavaca postoji samo monaštvo. Zašto je to tako?

Brojnost karizmi redova i družbi u Katoličkoj Crkvi znak je njezina bogatstva. Stablo Crkve koje je sam Bog posadio, a koje se razgranalo u mnogo oblika posvećena života, donosi mnogo ploda za rast svojih članova i za dobro cijeloga Kristova Tijela, kako kaže Koncil (LG 43). Crkva bez redovnika bila bi siromašnija, gotovo kao stablo bez grana.

Dolazite često u kontakt s mladim ljudima. Zanimaju li se mladi za redovnički način života?

Kako gdje. Kako već rekoh na početku ovoga razgovora, kod nas je dosta dobro. Bosna i Hercegovina je iznimka u pozitivnom smislu u svjetskim razmjerima. Koliko je meni poznato, a poznajem prilično dobro stanje Crkve u svijetu, posebice redovnika, nema nijedne zemlje u svijetu s toliko malim brojem vjernika katolika, a s toliko velikim brojem zvanja. I mi u Hrvatskoj imamo lijep broj zvanja iz Bosne i Hercegovine. U mojoj provinciji, Bogu hvala, u posljednje vrijeme imamo doista lijep broj zvanja. Možda i ne našom zaslugom, Bog nam šalje vrijedne mladiće. Na nama je da im omogućimo prepoznati njihovo zvanje, da ih usmjerimo i odgojimo da budu autentični kršćani, radosni redovnici i plodni svećenici u vinogradu Gospodnjem. Uvjeren sam da će Godina posvećenoga života polučiti veće zanimanje za posvećeni život, posebice kod mladih koji traže smisao svojega života.

Budući da se nalazimo u Godini redovništva, možete li nam reći kada ste se Vi odlučili da ćete krenuti putem redovništva?

Potječem iz ramskoga kraja. Odrastao sam uz franjevce, oni su mi bili katehete i učitelji. Druge svećenike praktički nisam ni poznavao, osim Vlade Jurjevića, dugogodišnjega župnika u Prozoru, koji je „poslao“ moju sestru Beatricu u samostan hercegovačkih franjevki. Još kao dječak vidio sam u franjevcima veliki ideal. Oni su me uvijek privlačili, njihov habit, njihova blizina narodu, ugled među ljudima, itd. Na završetku osmoljetke krenuo sam u franjevce kapucine. Nije mi na početku sve bilo jasno što Bog od mene hoće učiniti. Malo pomalo sve je bivalo jasnije. Prilično sam bio siguran da me Bog vodi. Danas mi je to više nego jasno. Bez Njega ne bih mogao ništa učiniti.

Bog je sv. Franji rekao da popravi Crkvu. Je li ta poruka danas aktualnija nego prije?

Nije to sv. Franjo tako shvatio. On je htio živjeti po svetom evanđelju, doslovno, bez prilagodbe i tumačenja. I zato je Bog po njemu popravio Crkvu. Evanđelje je u svakom vremenu aktualno jer je uvijek novo, ne zastarijeva. Na nama je, na cijeloj Crkvi, zadaća, posebno nama posvećenicima, da u ovoj Godini posvećenoga života učinimo da evanđelje postane privlačno i novo ljudima našega vremena, do dožive „radost evanđelja“ (papa Franjo). U susretu sa živim evanđeljem, tj. Isusom Kristom, rađa se prava radost. Tu istinu moramo posvjedočiti ljudima.

Pojedini redovi i družbe promoviraju posadašnjenje njihove karizme. Kakvo je stanje kada je riječ o tome među hrvatskim kapucinima?

Koncilsko načelo posadašnjenja bila je misao vodilja hrvatskih kapucina tijekom svih ovih godina od Drugoga vatikanskog sabora da današnjih dana. I to iz posebnog razloga što je naš brat Tomislav Šagi-Bunić, kao perit koncilskog oca kardinala Franje Šepera, nama svojoj braći izravno prenosio svoje oduševljenje i učio nas da osim koncilskog, „drugog puta nema“. Osobno sam živio s njime više godina i od njega naučio više od svih drugih učitelja i profesora zajedno. A kakvo je stanje danas među hrvatskim kapucinima? Nastojimo, karitativnom poslušnošću, biti na liniji Crkve i njezina učiteljstva i, zajedno s narodom Božjim kojemu smo poslani, svjedočiti ljepotu i radost Isusova evanđelja na način našeg utemeljitelja sv. Franje Asiškoga.

Zato radosno prihvaćamo poziv pape Franje da ovu Godinu posvećenoga života ne proslavimo samo spomenom svoje prošlosti (više od 400 godina prisutnosti), nego da je iskoristimo kao milosni trenutak obnove i otvorenosti Duhu Svetomu, da on po nama probudi ovaj svijet.