Kršćani u grotlu sedmogodišnjeg sirijskog sukoba

Sredinom ožujka 2018. Sirija je ušla u osmu godinu rata, i baš kada se činilo da sukob jenjava dogodio se napad koji su SAD, Velika Britanija i Francuska poduzeli 14. travnja na kemijska postrojenja. Tako se Sirija ponovno našla u svjetskim medijima...

Početkom travnja britanska nevladina organizacija Sirijski opservatorij za ljudska prava, objavila je najnovije brojke o stradalima u Siriji.

Oni procjenjuju da je građanski rat u ovoj zemlji od njegova početka 2011. do danas odnio više od pola milijuna života, dok je identificiranih i registriranih žrtava 353 935.

Trenutno su u žiži svjetske javnosti turska invazija na sjeverna područja zemlje koje drže Kurdi te akcija u kojoj vladine snage pokušavaju osvojiti posljednja uporišta pobunjenika oko Damaska pri čemu se oko 400 000 civila nalazi „zarobljeno“ u područjima, pod pretežno, upravom različitih terorističkih frakcija.

Zamršenu i naizgled nerješivu sirijsku „matematičku formulu“ dodatno su zakomplicirali raketni napadi velikih sila na „sirijska kemijska postrojenja“.

Poginuli i izbjeglice

Sedmogodišnji rat u Siriji ostavio je 12 milijuna ljudi bez krova nad glavom i učinio ih izbjeglicama. Riječ je o jednom od najkrvavijih sukoba ikada koji je prouzročio najveću humanitarnu krizu koju moderni svijet pamti. Ne smije se zaboraviti i činjenica da su terorističke skupine, svaka na svome području, provele genocid nad kršćanskim stanovništvom.

Iako je Islamska država doživjela poraz, podsjetimo i to da se skoro svakodnevno iz pobunjeničke enklave u okolici Damaska ispaljuju granate koje selektivno padaju po kršćanskim i šiitskim četvrtima glavnoga grada.

Zbog rata čak pola milijuna sirijskih kršćana, koji su činili 10 % ukupne populacije, moralo je napustiti svoje domove. Zbog političke korektnosti na internetu je nemoguće naći približnu brojku poginulih kršćana, bilo vojnika ili civila. Međutim, samo tijekom 2017. živote je izgubilo više od 10 000 sirijskih civila, i to u godini kada je poražena Islamska država te je rat izgubio na intenzitetu.

Danas su ulozi oko Sirije povećani te se ne zna što budućnost nosi. Čitava situacija podsjeća na Kubansku krizu 1962. kada je svijet bio na rubu Trećeg svjetskog rata i nuklearnog holokausta.

Europska unija je zakazala u Siriji

Na tom je tragu u Europskom parlamentu u Bruxellesu od 10. do 12. travnja održana konferencija pod nazivom Budućnost demokracije u Siriji. Ona je, u organizaciji zaklade Sallux Europskog kršćanskog političkog pokreta, okupila europarlamentarce, predstavnike nevladinog sektora koji prate događanja u Siriji, ali i predstavnike pristigle iz Demokratske Federacije Sjeverne Sirije, koji su europarlamentarce upoznali sa stvarnim stanjem na terenu, posebice u svjetlu posljednjih događanja.

 „Svjedočili smo jednom masakru za drugim. U posljednjih sedam godina rata u Siriji, vidjeli smo ono najgore od rata te smo još uvijek suočeni s najvećom humanitarnom krizom u novijoj povijesti svijeta“, rekla je hrvatska zastupnica Marijana Petir na konferenciji te dodala: „Europska je unija zakazala u Siriji, zajedno s cijelom međunarodnom zajednicom“. Petir pojašnjava kako je EU propustila upotrijebiti sve mehanizme koji joj stoje na raspolaganju, a trebala je jer, kako ističe, „svako kršenje ljudskih prava, svako ugrožavanje nevinih života, svaka bomba i svaki napad na civile, svaki čin mučenja i nasilja koji se događa bilo gdje u svijetu, je i naša briga“.

„Šutnja je također ratni zločin. EU nije šutjela, ali njezine reakcije toliko puta su ostale samo puste riječi na papiru. A puke riječi nisu dovoljne jer Sirija i njezini građani zaslužuju mir“, rekla je zastupnica Petir apelirajući na EU da kada je Sirija u pitanju zauzme snažan stav i postavi zaštitu civila kao apsolutni prioritet, rekavši kako osiguranje mira i sigurnosti u Siriji mora biti preduvjet vanjske politike Unije.

Cipar: Muslimanski imigranti nasrnuli na crkvu

U srijedu, 4. travnja 2018., u Nikoziji na Cipru za vrijeme večernje molitve 20-ak muslimanskih migranata napalo je pravoslavnu crkvu Sv. Marije i vjernike koji su bili u njoj.

 

Većina kršćana su bili u crkvi kada su muslimanski migranti došli, počeli uzvikivati psovke protiv kršćana te tući one koji su se nalazili na stepeništu.

Prema policijskom izvješću jedan od muslimana je imao oruđe, pijuk, kojim je pokušavao udariti zatečene kršćane.

Napadači su se brzo izgubili kada su došli policajci koje su pozvali vjernici iz crkve.

Cipar, otok podijeljen na dva dijela, grčki i turski, do sada nije zaokupljao pozornost javnosti, barem kada je riječ o križnom putu kršćana danas. Kako vidimo nekontrolirana migracija, protiv koje se ne smije ni govoriti, polako uzima danak i u onim sredinama koje su do sada bile mirne. Postavlja se pitanje koliko će još Europa primiti migranata iz država koje uopće nisu u ratu te jesu li napadi na crkve i kršćane na Starom kontinentu budućnost?

                

Četvrt stoljeća od zločina u Trusini − Hrvata tamo više nema

Krvavog 16. travnja 1993. pripadnici bošnjačke Armije BiH svirepo su, u selu Trusina u Općini Konjic, ubili šest bojovnika HVO-a i 16 civila. Od toga dana, kojega po zlu ali u režiji Hrvata pamti i muslimansko selo Ahmići u središnjoj Bosni, prošlo je četvrt stoljeća.

Selo Trusina nalazi se u Općini Konjic u Federaciji BiH, a u njemu je prema popisu iz 1991. živjelo 309 stanovnika od kojeg je ukupnog broja bilo 155 Hrvata, to jest 50.2 % stanovništva te 152 Bošnjaka i nekoliko ostalih...

To bi danas bilo sasvim obično i širem auditoriju nepoznato mjesto u dolini Seončice i Neretvice, koje pripada župi Podhum-Žitače, da u petak, 16. travnja 1993., između 8 i 9 sati ujutro, nisu započele borbe između Armije BiH i HVO-a.

Podsjetimo, nakon inicijalnog puškaranja, postrojba Armije BiH, pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage, probila je hrvatsku obranu i tom prilikom zarobila bojovnike. Šest pripadnika HVO-a je postrojeno i strijeljano, a 16 civila je ubijeno na različitim lokacijama. Preostali, uglavnom žene i djeca, bili su zatočeni u nekoliko privatnih kuća, a poslije su pušteni iz sela.

Istinsko novinarsko izvješćivanje

O ovom događaju razgovarali smo s fra Marinkom Štrbcem, župnikom u vjerničkoj zajednici Sv. Antuna Padovanskog u Podhumu-Žitačama.

Iako je porijeklom iz Ozimice kraj Žepča i u dolini Neretvice je tek dvije godine, situaciju je dobro upoznao iz prve ruke.

„U razgovorima s nekoliko osoba koje su proživjele tu tragediju i same gledale smrti u oči, moram priznati da su ta svjedočanstva uistinu bolna. Kada gledaš kako ti ubijaju dijete, muža, najbliže rođake i očekuješ da budeš sljedeći na redu, to je preteško. Međutim, ono što sam zamijetio, svi ti preživjeli ne osuđuju niti proklinju bilo koga. Istina, ne mogu zaboraviti, ali se trude svakako oprostiti“, rekao nam je na početku fra Marinko koji je ponovio činjenice da su toga nesretnog prijepodneva, prohladnog i kišnog dana, u selu Trusini, postrojbe za posebne namjene Zulfikar ubile 22 osobe, kuće opljačkali i zapalili, a narod protjerali.

Za razliku od pokolja nad Bošnjacima u Ahmićima koji se dogodio isti dan, i gdje se promptno pojavio UNPROFOR te snimateljske postave velikih svjetskih TV postaja, preživjeli Hrvati sela Trusina nisu nikad dočekali medijsku pozornost za svoje ubijene.

Medijska tišina bila je i 14. studenoga 1994., 570 dana poslije ratnog zločina, kada su preneseni posmrtni ostatci ubijenih Hrvata na katoličko groblje u Ljutom Docu, odnosno groblje Kraljevine. Važno je napomenuti da zemni ostatci jednog ubijenoga nisu mogli biti preneseni jer je izgorio s vlastitom kućom do neprepoznatljivosti.

Komentirajući činjenicu kako je jedan zločin poznatiji od drugoga, župnik je rekao kako identični nadnevak sam po sebi puno govori te da se zbog zločina u Ahmićima, koji je daleko poznatiji od krvavog pira u Trusini, trebaju mnogi zapitati.

Svećenik u župi s teretom zločina

Govoreći o zločinu u Trusini, kao i ostalim pokoljima u ovome kraju, od župnika smo saznali da od prijeratnih nekoliko tisuća župljana danas živi malo više od stotinu.

„Nema mladih, djece. Kraj je opustio, polako zarasta. Život kao da je stao. Malo živne ljeti kada su godišnji odmori i određene obljetnice, ali to traje nekoliko dana u godini. No oni koji su ostali i žive sretni su što su tu na svome, jer zaista vole rodni kraj. Mora se priznati da i oni koji su morali otići pokazuju veliko zanimanje za život župne zajednice, trude se doći za patron i na svoja groblja, vidjeti što se radi i velikodušno materijalno pomoći“, ustvrdio je fra Marinko napominjući kako je narod ovog kraja skroman, zadovoljan s onim što ima, duboko ukorijenjen u vjeri svojih predaka i silno mu je važno da ima svećenika koji će slaviti svetu misu i dijeliti sakramente.

Dodao je i to da su vjernici jako zahvalni i sretni što imaju svećenika u kojemu imaju čvrst oslonac. „Naime, sama prisutnost svećenika je velika sigurnost onima koji ovdje žive. Svećenik ovdje, prije svega, može biti navjestitelj Radosne Kristove vijesti te svjedočiti živoga Boga. Naravno, u ovakvim mjestima je specifičan pastoral. Nema uobičajenih pastoralnih aktivnosti, ali zato ih nastojim što češće pohoditi, porazgovarati, ohrabriti, nešto učiniti. Svakako poticati na molitvu i organizirati molitvu za liječenje rana koje su dosta duboke. Tako sam, od svoga dolaska u župu, uveo svake subote duhovnu obnovu. U prosjeku bude 30 − 40 osoba. Zajednica je lijepo prihvatila ovaj poziv na molitvu, a redovito nam dolaze vjernici i iz drugih mjesta. Tako da se molitva i slavljenje Gospodina oživljuje jer je zaista ovaj kraj natopljen molitvom i žrtvom naših predaka. Također smo svakodnevno povezani u molitvi Gospine krunice“, rekao nam je fra Marinko koji je ustvrdio da preostali vjernici mole za sve župljane koji su raseljeni po cijelom svijetu. Kako je rekao, ako ne mogu biti fizički okupljeni na jednom prostoru, mogu biti duhovno povezani molitvom.

Nema želje za osvetom

Svaki katolik zna, oprost i molitva za neprijatelje su Isusovi zahtjevi, njegovim učenicima, kako nekoć tako i danas. Zanimalo nas je kako na taj način promatrati svijet iz perspektive Trusine?

„Ovaj je narod u životu puno propatio. Snagu je uvijek crpio u vjeri i molitvi. Zaista nisam primijetio nikakvu želju za osvetom ili nekakvu gorčinu u njihovim srcima“, naglasio je fra Marinko i ustvrdio kako, gledanje porušenih kuća te obitelji koje su ostale bez jednog i više članova, treba svakoga pobuditi na čežnju za trajnim mirom, kako na ovim prostorima, tako i u svijetu.

Pitali smo i o budućnosti i povratku u Trusinu u kojoj, nažalost, do danas nitko nije obnovio kuću.

„Nitko od Hrvata ne živi u Trusini. Što će biti u budućnosti ne znam, ali prema sadašnjim okolnostima slabe su perspektive nekakvog povratka. Eventualno mogu pojedinci nešto napraviti i povremeno doći, ali da se netko vrati i živi – teško. To je realnost“, ustvrdio je fra Marinko.

Spomen na ubijene

Na kraju dodajmo i to da se spomen na 22 ubijena godinama obilježava na uobičajen način. Toga se dana najprije polažu vijenci kod spomen obilježja u Trusini, s početkom u 10 sati. Moli se opijelo, a onda se odlazi na mjesno groblje gdje bude sveta misa. Nakon euharistije je druženje u župnom dvorištu.

Važno je napomenuti da u župi ima još jedan bitan datum, a to je prva nedjelja u kolovozu kada se slavi sv. misa za sve poginule ovog kraja.

Za povijest će ostati zabilježeno kako mnogi teški i nedovoljno istraženi zločini, uglavnom protiv civilnog hrvatskog stanovništva, u kojem je masakrirano više stotina ljudi na mnogim lokalitetima kao što su Trusina, Doljani, Briševo, Uzdol...,  nisu zadovoljavajuće tretirane niti od svjetskih medija, a ni od međunarodnih organizacija zaduženih za utvrđivanje ratnih zločina i istine.

Zuka „bolestan“ za suđenje, ali zdrav za sarajevske kafiće

Sud BiH je Zulfikaru Ališpagi Zuki omogućio izbjeći odgovornost za ratni zločin u Trusini i  Grabovici proglašavajući ga „nesposobnim za suđenje“ iako je prema fotografijama koje su kružile po internetu 2015. itekako bio sposoban za sjedenje u sarajevskim kafićima i slikanje s bošnjačkom omladinom.

Također je bio zdrav kada su ga zaustavili prometni policajci koje je fizički napao da je jedan završio u bolnici.

Pred Sudom BiH za zločin u Trusini pravosnažno su osuđeni Edin Džeko na 13, Rasema Handanović na pet, Mensur Memić na deset, Nedžad Hodžić na 12 i Nihad Bojadžić na 15 godina zatvora, dok su Dževad Salčin i Senad Hakalović oslobođeni.

XXIV. Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije

U Svećeničkom domu Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu 11. travnja 2018. upriličen je XXIV. Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije na kojemu je sudjelovalo oko 150 dijecezanskih i redovničkih svećenika.

Nakon okupljanja Sabor je započeo euharistijskim slavljem u sjemenišnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda koje je predslavio vrhbosanski nadbiskup metropolita Vinko kard. Puljić u koncelebraciji s pomoćnim biskupom mons. Perom Sudarom te provincijalom fra Jozom Marinčićem i nazočnim svećenicima.

Euharistija je zajedništvo

U prigodnoj propovijedi nadbiskup je naglasio kako je euharistija najsnažnija molitva iz koje izvire svećenički identitet i zajedništvo te progovorio o kušnjama.

 „Nalazimo se u vremenima u kojima proživljavamo veliku kušnju. Iako su sva vremena imala svoje kušnje, mi živimo danas svoju. Nije to ništa izvanredno. To je naš zadatak, to je naše poslanje“, ustvrdio je kardinal i napomenuo važnost pouzdanja u Boga po kojemu se treba shvatiti kako je Isus Krist središte kršćaninova života. Potom je potaknuo nazočne da se ne daju obeshrabriti svjetovnim problemima koji „blokiraju“ istinski svećenički poziv.

„Budimo iskreni, najčešća 'blokada' je naša osobnost, sebičnost, neostvarenje želje, ali i grijeh. Mi moramo trajno ulaziti u Kristovo svjetlo kako bismo se prepoznali u njegovu imenu i poslanju“, ustvrdio je kardinal i naglasio kako Crkva živi po zajedništvu, a ne po krhkoj osobnosti  svakog prezbitera.

Misno slavlje pjevanjem je animirao bogoslovni zbor Stjepan Hadrović.

Radni dio susreta i predavanja

Poslije mise uslijedio je radni dio susreta u dvorani Svećeničkog doma kojim je predsjedao generalni vikar mons. Luka Tunjić, a dvojica profesora održala su predavanje na temu Svećenik služitelj Riječi i sakramenata. Najprije je dr. Dubravko Turalija, koordinator obiteljskog pastorala u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i profesor Svetoga pisma na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, govorio o svećeničkoj službi iz biblijskoga aspekta, posebno Starog zavjeta uzevši primjer Mojsija i Aarona.

Potom je dr. fra Danimir Pezer, dekan i profesor liturgike na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima govorio o svećeniku i samoj biti njegove službe iz liturgijsko-pastoralnog vidika osvrnuvši se i na opasnosti koje „vrebaju“ svećenike te odnos prezbitera prema Božjoj riječi te sakramentima.

Pojedina izvješća

Uslijedila su izviješća iz pojedinih institucija nadbiskupije. Potrebne informacije iznio je nadbiskupijski ekonom preč. Franjo Tomić. Okupljenima se obratio i generalni tajnik Sinode Vrhbosanske nadbiskupije dr. vlč. Mario Bernadić te ukratko predstavio deveti broj Biltena Sinode.

Pročelnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije predstavio je djelovanje ureda kojemu je na čelu. Istaknuo je da 128 vjeroučitelja radi u školama, od toga 84 laika, 29 časnih sestara te 15 svećenika od kojih samo dvojica imaju ozbiljniju satnicu.

Naglasio je da problem nije smanjenje broja djece u školama, nego odlazak vjeroučitelja. Tako je rekao da je prošle godine deset laika s punom normom napustilo nadbiskupiju.

Spomenuo je i neke od aktivnosti kao što su Katehetski dan te Vjeronaučna olimpijada u kojoj sudjeluje 80-ak škola te 100-tinjak vjeroučitelja, a završno natjecanje je u Livnu 24. travnja.

Promicatelj duhovnih zvanja vlč. Marko Mikić govorio je o ministrantskom zborovanju Vrhbosanske nadbiskupije.

Završnu riječ imao je kardinal koji je potaknuo prezbitere na čestito djelovanje u  pojedinim segmentima pastorala i administraciji pri upravljanju župama.

Susret je završen molitvom i objedom u prostorijama Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.