Muškarac kojega je Bog izabrao da čuva njegova Sina morao je biti ljudina

Cijeli mjesec ožujak je vrijeme tijekom kojeg se češće no inače spominjemo Sv. Josipa, oca, zaštitnika i hranitelja Sv. obitelji. Povodom svetkovine ovoga hrvatskom narodu omiljenog sveca, koja se slavi 19. ožujka, razgovarali smo s mons. Antunom Senteom, ml., rektorom Nacionalnog svetišta Sv. Josipa u Karlovcu.

Mons. Sente je i župnik župe Blažene Djevice Marije Snježne na Dubovcu u Karlovcu te radijski voditelj emisija katoličkoga sadržaja.

Rođen je 1971. u Sekirišću, župa Sveti Križa – Začretja. Srednju školu pohađao je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Diplomirao je 1996. na KBF-u u Zagrebu. Za svećenika ga je 1996. zaredio kard. Franjo Kuharić

Na rimskoj Salezijani diplomirao je odgojne znanosti te je 2005. godine postigao magisterij znanosti iz pastorala mladih. Po povratku u Hrvatsku bio je povjerenik za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije. Na prijedlog biskupa Košića 2012. papa Benedikt XVI. uvrstio ga je među svoje kapelane pa Antun otada nosi čast monsinjora.

Kardinal Josip Bozanić imenovao ga je 2014. godine rektorom Nacionalnog svetišta Sv. Josipa u Karlovcu. U svojoj svećeničkoj službi Antun se profilirao i kao vrstan radijski voditelj emisija katoličkoga sadržaja.

Poštovani, možete li nam reći zašto je Sv. Josip, između svih svetaca, izabran za zaštitnika hrvatskog naroda.

Najprije moramo govoriti o Povijesnom kontekstu. Hrvatski je sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687., na poticaj zagrebačkog biskupa Martina Borkovića, jednoglasnom odlukom proglasio Sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva.

U protokolu Hrvatskoga sabora iz tog vremena nalazi se na latinskom jeziku zapisano: „Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski Zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.“

Kao trajan spomen na tu odluku, 14. srpnja 2008. na ulazu u Hrvatski sabor postavljen je i blagoslovljen reljef Sv. Josipa. Rad kipara Šime Vulasa tada je blagoslovio pomoćni biskup zagrebački Vlado Košić.

Zagrebački biskup Borković, očito je imao utjecaj na sabornike da su oni jednoglasno donijeli takvu odluku. Važno je ovdje podsjetiti da su samo 16 godina prije toga odrubljene glave Franu Krstu Frankopanu i Nikoli Šubiću Zrinjskom, unatoč silnom zauzimanju spomenutog zagrebačkog biskupa Borkovića kod samog pape Klementa X. koji nije uspio izbaviti od smrtne kazne hrvatske velikaše, o čemu obilno piše dr. Agneza Szabo.

Zbog urote Zrinsko-frankopanske, odmazda Bečkog dvora bila je velika za same obitelji Zrinski i Frankopan, ali i za cijelu tadašnju hrvatsku banovinu. No ipak ju je zagrebački biskup Borković uspio ublažiti. Smatra se njegovom zaslugom što je nakon sloma urote ipak spasio hrvatsku ustavnost i što Hrvatska nije izjednačena s drugim nasljednim zemljama Habsburške Monarhije.

Nakon svih tih diplomatskih aktivnosti možemo zaključiti da taj izvanredni vrhovni pastir, koji je u 20 godina biskupovanja sazvao čak četiri sinode, brinuo se za školovanje siromašnih đaka, započeo graditi ubožnicu u Zagrebu, koji se nije ništa promijenio u svojemu redovničkom načinu života kada je primio biskupsku čast i službu, skroman u jelu, često postio, bdio i molio, a nosio je skromno grubo odijelo, kao i prije u pavlinskom samostanu, brigu za hrvatski narod povjerio Svetom Josipu. Upravo je u Svetom Josipu pronašao moguću sličnost s ljubljenim hrvatskim narodom.

Svetog Josipa, kraljevskog roda, upoznajemo kao nazaretskog zanatliju kojemu je povjerena briga da čuva Svetu obitelj od mnogih zala, među kojima je i sebičnost i taština kralja Heroda. Hrvatski narod svoju plemenitost potvrđuje što nikad nije osvajao druge narode već se samo branio te često u povijesti od susjednih naroda bio ugrožen i tlačen. Stoga biskup Borković preporučuje saborskim zastupnicima da upravo Svetog Josipa izaberu za nebeskog zaštitnika što su oni i jednoglasno učinili. Koliko je njihova odluka bila dalekosežna i učinkovita najlakše ćemo razumjeti upravo iz ove vremenske distance. Unatoč svim mogućim nedaćama hrvatski je narod sačuvao svoju ustavnost te ima svoju državu, za razliku od nekih drugih europskih ili svjetskih naroda.

Biskup Borković, najzaslužniji za izbor Svetog Josipa zaštitnikom Hrvatske, preminuo je četiri mjeseca nakon odluke Sabora. Možda je to jedan od razloga zašto se činjenica da Hrvati imaju Svetog Josipa za zaštitnika nije snažnije ukorijenila u hrvatskom puku. No, ipak ona nije nikad nestala. Vazda je bila prisutna, zahvaljujući Josipovim štovateljima. Među njima valja spomenuti Josipa Stadlera, koji 1873. godine pokreće Glasnik svetog Josipa i uređuje ga do 1881. kada postaje sarajevski nadbiskup. Mnoge institucije u novonastaloj Sarajevskoj nadbiskupiji bile su stavljene pod zaštitu Sv. Josipa.

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, želeći proširiti štovanje Sv. Josipa 20. lipnja 1938., blagoslivlja zvono na otvorenju župe Sv. Josipa u zagrebačkom naselju Trešnjevka za novu crkvu koju treba tek izgraditi. Urađeni su nacrti čak i maketa nove trešnjevačke crkve koja bi trebala postati Nacionalno svetište Sv. Josipa. No, zbog Drugog svjetskog rata do toga nije došlo. Ostala je samo dvorana koja je prenamijenjena za crkvu.

O Stepinčevoj pobožnosti prema Sv. Josipu moglo bi se pisati puno više. Spomenimo samo činjenicu da je sačuvan njegov vlastoručni zapis na misalu iz kojega je slavio svetu misu u krašićkom uzništvu, a koji svjedoči da je prije odluke Drugog vatikanskog sabora spominjao ime Sv. Josipa u kanonu mise.

Odluka o uvrštenju Sv. Josipa u kanon svete mise, tražena brojnim peticijama i upitima vjernika, donesena je na intervent mostarskog biskupa dr. Petra Čule.

Spomenute su tek neke činjenice koje samo potvrđuju kako je hrvatski narod, osobito preko svojih predstavnika vazda štovao Sv. Josipa kao svog nebeskog zaštitnika.

Koja je duhovna poruka Sv. Josipa danas? Zašto ga se zapravo časti?

Sv. Terezija Avilska bila je velika promicateljica štovanja Sv. Josipa. U svojim brojnim komentarima o njemu između ostalog je kazala kako je svaki svetac za neko području, a Sveti Josip je pomoćnik u svakoj stvari. Upravo o tome mogu svjedočiti. Gotovo  da nema tjedna, a da mi ne dođe netko sa svojim svjedočanstvima o uslišanim molitvama. Neka od uslišanja u posljednjih nekoliko godina objavili smo u najnovijem izdanju molitvenika Idimo k Josipu. Nadalje, njega prepoznajemo i kao zaštitnika u mnogim životnim okolnostima. Na osobit način u Nacionalnom svetištu redovito molimo na pet velikih nakana: za uspješan završetak školovanja djece i mladih jer je Josip školovao Isusa; za pronalaženje radnog mjesta i pravednu plaču, jer je Josip radnik; za dar bračnog partnera i brakove blagoslovljene ljubavlju i djecom, jer je glava Svete obitelji; za svećenička i redovnička zvanja, ali jednako tako za odgovorno vršenje dužnosti na razini obitelji, zajednice i domovine, jer je odgojio Isusa Krista vrhovnog svećenika koji je do ludosti križa izvršio svoju dužnost; te za svetu u blagu smrt, jer je Sv. Josip, umro u dobrom društvu: Isusa i Marije. Nadalje, ovaj je svetac primjer veoma važnog čovjeka iz drugog plana, kojeg Bog treba da bi ostvario svoj naum, da bi konačno Blažena Djevica Marija mogla ispuniti svoje obećanje Bogu, te roditi i odgojiti Spasitelja svijeta. Koliko je pak današnjim roditeljima  važna Josipova poruka dok traži izgubljenog sina i pronalazi ga zajedno s majkom u Hramu. 

Kakav je duhovni život svetišta Sv. Josipa u Hrvatskoj? Koliko vjernika dolazi godišnje? Postoje li hodočasnici iz dalekih zemalja?

Gotovo da nema dana, a da neki hodočasnik, odnosno hodočasnička skupina, ne zaviri u Nacionalno svetište Sv. Josipa. No, posebno su lijepe srijede. Prije tri godine pokrenuli smo Veliku pobožnost Sv. Josipu koja se stoji od 19 srijeda. Devet srijeda uoči svetkovine Sv. Josipa, zaručnika BDM s kojima nastavljamo hod srijedama do 10. lipnja kada obilježavamo obljetnicu izbora ovog sveca za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva.

Već u 17 sati dočekujem hodočasnike kod Svetih vrata koji se dolaze pripremiti za pobožnost. U 17:45 počinje pobožnost Sv. Josipu molitvom krunice uz razmatranje otajstva, te litanije i preporuke. Sveta misa počinje u 18:30 koju predvodi uvijek drugi svećenik. Pri kraju mise uvijek svjedoči svoju vjeru i ljepotu Josipove zaštite neka osoba, često iz javnog života. Sve to vrijeme više svećenika ispovijeda. Od 52 subote gotovo 30 ih je ispunjeno hodočasnicima koji u prijepodnevnim satima dolaze u svetište gdje se ispovijedaju, vrše svoje osobne pobožnosti Sv. Josipu, te zajednički slave euharistiju. Na redovite župne mise nedjeljom sve više dolaze hodočasnici iz svih krajeva Lijepe naše i Bosne i Hercegovine, no ipak najviše iz Zagreba zbog blizine svetištu. Više hodočasničkih skupina na putu u Međugorje svrati u ovo svetište te tu slavi svetu misu na svom jeziku. Do sada smo zabilježili hodočasnike iz Amerike, Malte, Poljske, Austrije. Tijekom Godine Božanskog milosrđa kada je svetište bilo jubilejska crkva zabilježili smo oko 30 000 hodočasnika, a tijekom protekle 2017. koja je bila i Godina Svetog Josipa više od 70 000 hodočasnika.

Posebno smo ponosni na naše mlade, osobito križare koji se okupljaju tjedno. Među brojnim aktivnostima koje ostvaruju pri svetištu osobito ističem mjesečna euharistijska klanjanja. Euharistijsko klanjanje u svetištu je svakog četvrtka nakon večernje svete mise, a mladi organiziraju svake četvrte subote u mjesecu.

Pitamo se koliko je danas povjerenja, prave ljubavi i pouzdanja između supružnika u obiteljima koje bi trebale nasljedovati Svetu nazaretsku obitelj? Što bi učinio Sv. Josip?

Najbolji odgovor na to pitanje možemo naći u Matejevu evanđelju u prvom poglavlju: „A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: 'Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.' Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.“ Evanđelist Matej Josipa opisuje kao muža i kao pravednog čovjeka. Josipova pravednost očituje se upravo u tome što unatoč činjenici da je Marija trudna, a on nije bio s njom – ne osuđuje je. Na neki način biva ponizan pred Bogom i samom Marijom priznavši da on to ne razumije. Kad bi današnji supružnici bili takvi, mnogi bi brakovi bili spašeni i radosniji. Naime, u onom trenutku kada Josip želi napusti Mariju priznaje svoju poniznost, on to ne doživljava kao da je povrijeđen, već jednostavno ne razumije. Za razliku od današnjeg čovjeka koji u takvim situacijama veoma lako preuzima ulogu suca i izvršitelja presude. Tek tada zapravo, nakon što Josip priznaje da ne razumije, otvara vrata Bogu da mu on razjasni, što i čini preko anđela. A Josip je i muž, odnosno, ima mušku snagu da to sve može nositi. I to da vjerojatno ljudi iza njegovih leđa svašta pričaju, da ne može svojoj ženi osigurati bolji smještaj za porod, da mora bježati iz vlastite zemlje kako bi zaštitio voljenu ženu i djevičanskog sina. Sve to Josip prima s muževnom snagom i na kraju ostaje zajedno s voljenom ženom, vraća se u domovinu, djevičanskom sinu osigurava egzistenciju i uz njih zadovoljan prelazi u vječnost.

Evanđelja nam govore samo o pojedinim dijelovima života Sv. Josipa, a onda on pada u „zaborav“. Što mislite, koji je prvotni razlog da se Sv. Josip „gubi“ iz Isusova života?

Osim već navedenoga spominjanja Sv. Josipa prilikom Isusova rođenja još se spominje kada je Isusu bilo 12 godina. To je veoma zanimljiva epizoda iz života Svete obitelji s jakom porukom današnjima obiteljima, kako roditeljima tako i djeci. Ako se svetim roditeljima dogodilo da su izgubili svoje dijete, vjerojatno će se to dogoditi i svakom drugom roditelju. Poput svakog roditelja i sveti par hita u potragu izgubljenog djeteta. Vjerojatno su zavirili u sve prostore kroz koje su prošli ne bi li našli Isusa. Tek kad su sve pregledali išli su u hram na molitvu. Zanimljivo, upravu su ga tu i pronašli. Ovdje prvi put primjećujemo kako Isus ogovara svojim roditeljima. Dakle, to je neki „novi“ Isus, kojega Marija i Josip kao takovog prihvaćaju, a tek onda se vraćaju kući gdje im biva poslušan. Mnogi današnji roditelji zaborave s Bogom pronalaziti svoje dijete, a još manje prihvaćati da im je ono dar, a ne svojina ili osoba koja će ostvariti njihove neispunjene snove.

Kad je Sv. Josip izvršio svoju zadaću, Bog ga je pozvao k sebi. Marija i Isus su najbolje društvo za odlazak u vječnost, vjerojatno i nagrada za služenje iz drugog plana da se izvrše Božji naumi. On, Josip, kraljevskog roda, čija ni jedna riječ nije zapisana.

Uređujete Glasnik sv. Josipa, list za štovatelje ovoga sveca. Iz kojih krajeva dobivate najviše priloga? Možete li nam reći: na hrvatskom govornom području koje je mjesto najviše privrženo ovomu svecu?

Glasnik svetog Josipa pokrenuo je 1873. Josip Stadler kada je u Zagrebu bio zadužen za odgoj budućih svećenika. Nazvao ga je Zabavno poučni časopis za mlade Glasnik svetog Josipa. Izlazio je 12 puta godišnje sve do 1946. dok ga ondašnja vlast nije zabranila. Obnovu Glasnika svetog Josipa pokreće mons. Marijan Radanović, graditelji i prvi rektor Nacionalnog svetišta Sv. Josipa u Karlovcu 1984. Zapravo kroz glasnik senzibilizira hrvatsku katoličku javnost za obilježavanje 300-te obljetnice izbora Sv. Josipa za zaštitnika hrvatskog kraljevstva.

Danas Glasnik izlazi četiri puta godišnje. Tiskamo ga u 7 000 primjerka, od kojih su 5 000 pretplatnika i to sa svih kontinenta. Ipak najviše se čita u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. No, najviše primjeraka od 125 komada prima međimurska župa Sv. Jakova u Prelogu.

Kada biste morali što kraće reći tko je bio Sv. Josip, što biste ustvrdili?

Sveti Josip je muškarac kojega je Bog izabrao da čuva njegovog sina, sigurno je morao biti ljudina kada mu je Bog dao na čuvanje vlastito dijete. Sveti Josip je bio zgodan mladić kada se u njega zaljubila Blažena Djevica Marija. Mora da je bio izvanredan čovjek kad ga je zavoljela i s njim ostala. Sveti Josip je moćan svetac kad su ga pape izabrale za zaštitnika cijele Crkve. Ma, sveti Josip je i moj svetac kada su ga naši preci izbrali za zaštitnika moje Domovine.