U crkveno-administrativnom smislu
Kladanj pripada župi Sv. Ivana Krstitelja u Živinicama. Ona se pak proteže na
nekoliko općina i gradova, te obuhvaća mjesta: Barice, Lug, Đurđevik, Stupare,
Banoviće i, dakle, od središta župe, 35 kilometara udaljeni Kladanj.
Kako smo planski išli na sjever
Bosne odlučili smo se zaustaviti u tom gradiću i napisati nešto o „kapelici“
koja se nalazi na brdu s lijeve strane magistrale ako se krećete ka Tuzli iz
pravca Sarajeva...
Važno prometno čvorište
Letimičnim pogledom na mapu jasno
je kako je Kladanj na samoj granici središnje i sjeverne Bosne, a čitava općina
pripada Tuzlanskom kantonu. Smješten je uz rijeku Drinjaču, na nadmorskoj
visini od oko 560 metara i kroz njega prolazi važna putna komunikacija Sarajevo
– Tuzla.
Ime mu je izvedeno iz riječi klada
(balvan) o čemu postoji službeno tumačenje. U narodu, naravno, o toponimu ima
više inačica, ali većina se vrti oko uporabe drveta u ljudskom životu.
Kladanj se prvi put spominje u 12.
st., točnije 1138. u spisima mađarskog velikana Krisztofa Emerika te kroz cijeli srednji vijek postoji kao urbana
sredina. Srednjovjekovno naselje se javlja i u Dubrovačkim spisima 1431. (2. kolovoza)
kao naselje na putu za Usoru.
U jednom franjevačkom putopisu iz
1366. spomenut je kao najveće mjesto u tuzlanskom kraju, a imao je oko 950
kuća. Prema turskim izvorima prvi se put pojavljuje 1469. s trgom Četvrkovište na kome se četvrtkom
održavao veliki sajam.
Stvaranje naseljenog mjesta
Sam je grad nastao na ušću rijeke
Ujiče u Drinjaču, kao mala varoš s nekolicinom stambenih i trgovačkih objekata
u kojima su se mogle kupiti namirnice za život. To je bilo naselje prije svega
šumskih radnika koji su radili na sječi i transportu drveta iz ovog područja.
S Osmanlijama dolazi do izgradnje
raznih zdanja koja su karakteristična za to razdoblje. Osim Kuršumlije džamije
i Đurđi-hanumine česme, koja je nakon rušenja Hadim Ali-pašine džamije,
prenesena pred Kuršumliju, drugih značajnih spomenika iz turskog doba nije
očuvano, čak ni iz stambenog graditeljstva. Uzroke valja tražiti u velikim
požarima koji su uništavali čitave četvrti, jer su bile građene od drveta. I
ratovi su odnosili svoj danak, kojih nažalost kroz povijest nije manjkalo.
Razdoblje „renesanse“
Austrougarski sustav izmijenio je administrativnu
i političku sliku ovoga mjesta. Rekli bismo popularnim vokabularom, u Kladanj
je došla Europa. Svrha svih promjena na bolje bila je omogućavanje prodora
kapitala u eksploataciju šuma. Istovremeno je otvoren proces doseljavanja
časnika, trgovaca, zanatlija i osoba drugih profesija, a naročito iz Ugarske,
Austrije i Italije. Kladanj je postao važno prometno čvorište, a bogatstvo
šumom odredilo je budućnost gospodarskih aktivnosti i zanimanje stanovnika.
Tako je prema procjenama, koje je više nemoguće provjeriti – možda, eventualno,
u nekim bečkim arhivama – u pojedinim godinama poslije 1878. u Kladnju i
okolici znalo biti i po nekoliko stotina katolika, naravno različitih nacija.
Habsburška Monarhija je gradila škole,
javne objekte te započela eksploataciju šumskoga blaga. Iz tog razdoblja
očuvano je više vrijednih zdanja, među kojima je najznačajniji Konak, zatim
zgrada Općine, žandarmerijska vojarna, ostatci bolnice i stari dio čaršije.
Po svojoj arhitekturi zanimljiva je
još i zgrada Radničkog doma, gradske uprave i pošte. Pored Konaka u razdoblju
austrougarske uprave sagrađena je i Općinska zgrada.
Zbog veoma povoljne planinske klime
i četinarskih šuma Kladanj je poodavno proglašen za zračnu banju, pa je u razdoblju
austrougarske vladavine izgrađena bolnica za plućne bolesti.
Kladanj je dobio prvu osnovnu školu
1880., a 1910. poštu, telefon i telegraf...
Stagnacija i lagano odumiranje
Za vrijeme bivše Jugoslavije bio je
pomalo zapostavljen zbog političkih razloga. U njemu je izgrađena tvornica za
flaširanje mineralne vode, odnosno, vode kojoj su pripisivana ljekovita
svojstva. To je tzv. Muška voda,
kojoj se pripisuju afrodizijačke moći i koja je jedno vrijeme bila osnovni
izvozni artikl pod imenom Kladanjska voda.
Međutim, sve je to danas u kolapsu kao
i u mnogim drugim gradovima u BiH. Kolaps se može pratiti i kroz kretanje
pučanstva. Najveći broj članova po kućanstvima zabilježen je u popisu iz 1948. koji
je iznosio 4,15. Danas je ovaj odnos dosta manji jer se natalitet u velikoj
mjeri smanjio i ima tendenciju pada. Jednostavnim rječnikom ljudi su stariji, a
ne rađa se dovoljno djece.
U gradu Kladnju je 1991. živjelo 4 500 stanovnika, od čega:
87 % Bošnjaka, 10 % Srba i 3 % ostalih. Prema tim podatcima 1991. bilo je 35
Hrvata. Danas ih ima 33 i većina nema kontakte sa župom u Živinicama. Uglavnom
je riječ o Hrvatima u mješovitim brakovima...
A gdje su katolici?
Nažalost, od nekadašnjih nekoliko
stotina katolika koji su nagrnuli u Kladanj i okolicu prije više od 120 godina,
danas ih skoro da i nema. Prema Šematizmu iz 1932. u Kladnju je bio tek 41
katolik, a 1961. samo 20.
Nestankom Austro-Ugarske, a
dolaskom najprije Kraljevine SHS te potom i SFRJ otišli su mnogi
nehrvati-katolici. Iseljavanjem Hrvata i gubitkom identiteta kroz binacionalne
brakove i utjecaj većinske sredine danas je u Kladnju broj katolika sveden na
broj prsta jedne ruke...
Tako se danas misa slavi samo
jednom godišnje, na spomendan Glavosjeka Sv. Ivana Krstitelja, 29. kolovoza,
kada se organizira i hodočašće vjernika iz Živinica i okolnih župa... Otprilike
dođe oko 150 vjernika, kako organizirano autobusima, tako i osobnim
automobilima, a upriliči se i druženje u Kladnju.
To nam je u telefonskom razgovoru
potvrdio i živinički župnik vlč. Bono
Tomić koji je u Kladanj poslao svoga župljanina, Zvonku Tadića kako bi nam otvorio crkvu te razgovarao s našom
novinarskom ekipom.
Zvonko je inače profesor povijesti
u mirovini koji je predavao u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci. S njim smo razgovarali o
crkvi i općenito povijesti Kladnja.
„Drvena crkva je sve do 1969. bila
u sastavu župe u Morančanima. Odlukom Vrhbosanske nadbiskupije pripada župi u
Živinicama koja je te godine i osnovana. Crkva kao građevina je dobila dozvolu
za gradnju 11. listopada 1937. Zemljište na kojem se ona nalazi darovao je Ivan Čaja podrijetlom iz Livna. Ovdje
danas živi potomak te obitelji Blanka
Čamdžić čiji je djed darovao zemljište za crkvu“, rekao nam je Zvonko i naglasio da je crkva od 1945. služila kao
skladište žita.
Kladanj za vrijeme NDH
Kao razlog tomu, kao i iseljavanju,
Zvonko je naveo svojevrsno kažnjavanje ovoga podneblja zbog aktivnog
sudjelovanja na „poraženoj“ strani u Drugom svjetskom ratu. Naveo je podatak kako
je u zagrebačkom arhivu pročitao pismo iz 1944. (kada je već sve bilo jasno
budući da su Rusi nadirali s istoka) u kojemu Avdaga Hasić, heroj obrane Kladnja iz Drugog svjetskog rata, piše Anti Paveliću: „Dragi prijatelju, ako
nisi siguran i bezbjedan u Zagrebu, dođi kod mene u Kladanj.“
Danas Hasićevo ime krasi središnju
ulicu u ovome gradu, a svojevrsna je legenda lokalaca jer je spriječio pokolj
nad Bošnjacima u Kladnju i okolnim mjestima. Zasigurno je potrebna šira
povijesna analiza njegove borbe kako bi se dala konačna ocjena o ovome
osebujnom liku koji je bio oženjen zagrepčankom Emilijom. Kako kaže Internet, preminuo je u dubokoj starosti u
Argentini. Njegova borba je uglavnom bila usredotočena na ratovanje s četnicima
Jezdimira Dangića od čijih je hordi
spasio mnoge muslimane u tom kraju. U Zagrebu je 1943. dobio titulu viteza, a
kladanjska legija je prozvana Viteškom
bojnom.
Podizanje sadašnje crkve
Blanka nam je rekla kako se ne
sjeća djeda i bake, ali zna da su došli iz Livna te da su zemlju, koja se inače
nalazi danas uz prometnicu, darovali Crkvi.
Za vrijeme vlč. Marka Hrskanovića, koji je bio župnik u Živinicama od 1983. do
1991. stara drvena crkva u Kladnju je nakon mnogo natezanja s vlastima prestala
biti silos. Kako nam je vlč. Marko rekao nakon mnogo papirologije i peripetija
vraćena je, ali tek poslije potpisivanja papira da župa neće tražiti nadoknadu.
Potom je stara desakralizirana
crkva, koja je toliko godina bila izvan uporabe, srušena, a podignuta je nova.
U njoj je dvije-tri godine prije početka posljednjeg rata, jednom godišnje na
spomendan glavosjeka Sv. Ivana Krstitelja, započelo slavlje hodočasničkih misa.
Danas je kladanjska crkva spomenik
jednom minulom vremenu. Nažalost, propadanjem Carstva, a stvaranjem drugih
neprirodnih saveza čiji državni aparat nije blagonaklono gledao na
katoličanstvo, i Hrvate općenito, došlo je do situacije u kojoj je Kladanj
ostao bez žive Crkve. Posljedice sustava koji je 45 godina uništavao ovaj kraj
osjećaju se i danas, a besperspektivnost koju je donio posljednji rat dugoročno
ćute svi narodi u manjim mjestima sjeverne Bosne.
Prema riječima vlč. Tomića u
Kladnju nema blagoslova obitelji, a od desetak katolika njih dvoje-troje dođu
na misu 29. kolovoza. Bono ističe prijateljski odnos susjeda Bošnjaka te
općinskih vlasti prema njemu i vjernicima.
Što reći na kraju? Zbog politike
koja je svjesno i namjerno napravila loše gospodarstvo u Kladnju te pasivnost
kraja u kojemu se poljoprivredom ne može zadovoljiti osnovne potrebe, proces
iseljavanja i smanjenja broja stanovnika je konstantan. Naši sugovornici su
bili suglasni u tome da Kladanj danas nema veliku perspektivu. Kako nam je i Blanka
rekla, iako obiteljski dobro stoje, teško je živjeti, a gledati da se sve okolo
raspada.
Nema komentara:
Objavi komentar