četvrtak, 23. siječnja 2020.

Kladanj − uspavani grad i utihnula filijala

Pri pomisli na riječ filijala obično nam na pamet padaju manje crkve te skromnije vjerničke zajednice udaljene od župne „središnjice“. Ponekad su područne crkve „jače“ od onih župnih, nekad su ravnopravne, a nažalost postoje i primjeri utihnutih filijalnih crkava koje danas služe samo kao hodočasnička mjesta te podsjetnik na minulo vrijeme. Jedna od takvih je i ona u Kladnju, gradiću smještenom na putu Tuzla – Sarajevo...






U crkveno-administrativnom smislu Kladanj pripada župi Sv. Ivana Krstitelja u Živinicama. Ona se pak proteže na nekoliko općina i gradova, te obuhvaća mjesta: Barice, Lug, Đurđevik, Stupare, Banoviće i, dakle, od središta župe, 35 kilometara udaljeni Kladanj.
Kako smo planski išli na sjever Bosne odlučili smo se zaustaviti u tom gradiću i napisati nešto o „kapelici“ koja se nalazi na brdu s lijeve strane magistrale ako se krećete ka Tuzli iz pravca Sarajeva...

Važno prometno čvorište

Letimičnim pogledom na mapu jasno je kako je Kladanj na samoj granici središnje i sjeverne Bosne, a čitava općina pripada Tuzlanskom kantonu. Smješten je uz rijeku Drinjaču, na nadmorskoj visini od oko 560 metara i kroz njega prolazi važna putna komunikacija Sarajevo – Tuzla.
Ime mu je izvedeno iz riječi klada (balvan) o čemu postoji službeno tumačenje. U narodu, naravno, o toponimu ima više inačica, ali većina se vrti oko uporabe drveta u ljudskom životu.
Kladanj se prvi put spominje u 12. st., točnije 1138. u spisima mađarskog velikana Krisztofa Emerika te kroz cijeli srednji vijek postoji kao urbana sredina. Srednjovjekovno naselje se javlja i u Dubrovačkim spisima 1431. (2. kolovoza) kao naselje na putu za Usoru.
U jednom franjevačkom putopisu iz 1366. spomenut je kao najveće mjesto u tuzlanskom kraju, a imao je oko 950 kuća. Prema turskim izvorima prvi se put pojavljuje 1469. s trgom Četvrkovište na kome se četvrtkom održavao veliki sajam.

Stvaranje naseljenog mjesta

Sam je grad nastao na ušću rijeke Ujiče u Drinjaču, kao mala varoš s nekolicinom stambenih i trgovačkih objekata u kojima su se mogle kupiti namirnice za život. To je bilo naselje prije svega šumskih radnika koji su radili na sječi i transportu drveta iz ovog područja.
S Osmanlijama dolazi do izgradnje raznih zdanja koja su karakteristična za to razdoblje. Osim Kuršumlije džamije i Đurđi-hanumine česme, koja je nakon rušenja Hadim Ali-pašine džamije, prenesena pred Kuršumliju, drugih značajnih spomenika iz turskog doba nije očuvano, čak ni iz stambenog graditeljstva. Uzroke valja tražiti u velikim požarima koji su uništavali čitave četvrti, jer su bile građene od drveta. I ratovi su odnosili svoj danak, kojih nažalost kroz povijest nije manjkalo.

Razdoblje „renesanse“ 

Austrougarski sustav izmijenio je administrativnu i političku sliku ovoga mjesta. Rekli bismo popularnim vokabularom, u Kladanj je došla Europa. Svrha svih promjena na bolje bila je omogućavanje prodora kapitala u eksploataciju šuma. Istovremeno je otvoren proces doseljavanja časnika, trgovaca, zanatlija i osoba drugih profesija, a naročito iz Ugarske, Austrije i Italije. Kladanj je postao važno prometno čvorište, a bogatstvo šumom odredilo je budućnost gospodarskih aktivnosti i zanimanje stanovnika. Tako je prema procjenama, koje je više nemoguće provjeriti – možda, eventualno, u nekim bečkim arhivama – u pojedinim godinama poslije 1878. u Kladnju i okolici znalo biti i po nekoliko stotina katolika, naravno različitih nacija.  
Habsburška Monarhija je gradila škole, javne objekte te započela eksploataciju šumskoga blaga. Iz tog razdoblja očuvano je više vrijednih zdanja, među kojima je najznačajniji Konak, zatim zgrada Općine, žandarmerijska vojarna, ostatci bolnice i stari dio čaršije.
Po svojoj arhitekturi zanimljiva je još i zgrada Radničkog doma, gradske uprave i pošte. Pored Konaka u razdoblju austrougarske uprave sagrađena je i Općinska zgrada.
Zbog veoma povoljne planinske klime i četinarskih šuma Kladanj je poodavno proglašen za zračnu banju, pa je u razdoblju austrougarske vladavine izgrađena bolnica za plućne bolesti.
Kladanj je dobio prvu osnovnu školu 1880., a 1910. poštu, telefon i telegraf...

Stagnacija i lagano odumiranje

Za vrijeme bivše Jugoslavije bio je pomalo zapostavljen zbog političkih razloga. U njemu je izgrađena tvornica za flaširanje mineralne vode, odnosno, vode kojoj su pripisivana ljekovita svojstva. To je tzv. Muška voda, kojoj se pripisuju afrodizijačke moći i koja je jedno vrijeme bila osnovni izvozni artikl pod imenom Kladanjska voda.
Međutim, sve je to danas u kolapsu kao i u mnogim drugim gradovima u BiH. Kolaps se može pratiti i kroz kretanje pučanstva. Najveći broj članova po kućanstvima zabilježen je u popisu iz 1948. koji je iznosio 4,15. Danas je ovaj odnos dosta manji jer se natalitet u velikoj mjeri smanjio i ima tendenciju pada. Jednostavnim rječnikom ljudi su stariji, a ne rađa se dovoljno djece.
U gradu Kladnju  je 1991. živjelo 4 500 stanovnika, od čega: 87 % Bošnjaka, 10 % Srba i 3 % ostalih. Prema tim podatcima 1991. bilo je 35 Hrvata. Danas ih ima 33 i većina nema kontakte sa župom u Živinicama. Uglavnom je riječ o Hrvatima u mješovitim brakovima...

A gdje su katolici?

Nažalost, od nekadašnjih nekoliko stotina katolika koji su nagrnuli u Kladanj i okolicu prije više od 120 godina, danas ih skoro da i nema. Prema Šematizmu iz 1932. u Kladnju je bio tek 41 katolik, a 1961. samo 20.
Nestankom Austro-Ugarske, a dolaskom najprije Kraljevine SHS te potom i SFRJ otišli su mnogi nehrvati-katolici. Iseljavanjem Hrvata i gubitkom identiteta kroz binacionalne brakove i utjecaj većinske sredine danas je u Kladnju broj katolika sveden na broj prsta jedne ruke...
Tako se danas misa slavi samo jednom godišnje, na spomendan Glavosjeka Sv. Ivana Krstitelja, 29. kolovoza, kada se organizira i hodočašće vjernika iz Živinica i okolnih župa... Otprilike dođe oko 150 vjernika, kako organizirano autobusima, tako i osobnim automobilima, a upriliči se i druženje u Kladnju.
To nam je u telefonskom razgovoru potvrdio i živinički župnik vlč. Bono Tomić koji je u Kladanj poslao svoga župljanina, Zvonku Tadića kako bi nam otvorio crkvu te razgovarao s našom novinarskom ekipom.
Zvonko je inače profesor povijesti u mirovini koji je predavao u Salezijanskoj klasičnoj  gimnaziji u Rijeci. S njim smo razgovarali o crkvi i općenito povijesti Kladnja.
„Drvena crkva je sve do 1969. bila u sastavu župe u Morančanima. Odlukom Vrhbosanske nadbiskupije pripada župi u Živinicama koja je te godine i osnovana. Crkva kao građevina je dobila dozvolu za gradnju 11. listopada 1937. Zemljište na kojem se ona nalazi darovao je Ivan Čaja podrijetlom iz Livna. Ovdje danas živi potomak te obitelji Blanka Čamdžić čiji je djed darovao zemljište za crkvu“, rekao nam je Zvonko i naglasio da je crkva od 1945. služila kao skladište žita.

Kladanj za vrijeme NDH

Kao razlog tomu, kao i iseljavanju, Zvonko je naveo svojevrsno kažnjavanje ovoga podneblja zbog aktivnog sudjelovanja na „poraženoj“ strani u Drugom svjetskom ratu. Naveo je podatak kako je u zagrebačkom arhivu pročitao pismo iz 1944. (kada je već sve bilo jasno budući da su Rusi nadirali s istoka) u kojemu Avdaga Hasić, heroj obrane Kladnja iz Drugog svjetskog rata, piše Anti Paveliću: „Dragi prijatelju, ako nisi siguran i bezbjedan u Zagrebu, dođi kod mene u Kladanj.“
Danas Hasićevo ime krasi središnju ulicu u ovome gradu, a svojevrsna je legenda lokalaca jer je spriječio pokolj nad Bošnjacima u Kladnju i okolnim mjestima. Zasigurno je potrebna šira povijesna analiza njegove borbe kako bi se dala konačna ocjena o ovome osebujnom liku koji je bio oženjen zagrepčankom Emilijom. Kako kaže Internet, preminuo je u dubokoj starosti u Argentini. Njegova borba je uglavnom bila usredotočena na ratovanje s četnicima Jezdimira Dangića od čijih je hordi spasio mnoge muslimane u tom kraju. U Zagrebu je 1943. dobio titulu viteza, a kladanjska legija je prozvana Viteškom bojnom.

Podizanje sadašnje crkve

Blanka nam je rekla kako se ne sjeća djeda i bake, ali zna da su došli iz Livna te da su zemlju, koja se inače nalazi danas uz prometnicu, darovali Crkvi.
Za vrijeme vlč. Marka Hrskanovića, koji je bio župnik u Živinicama od 1983. do 1991. stara drvena crkva u Kladnju je nakon mnogo natezanja s vlastima prestala biti silos. Kako nam je vlč. Marko rekao nakon mnogo papirologije i peripetija vraćena je, ali tek poslije potpisivanja papira da župa neće tražiti nadoknadu.
Potom je stara desakralizirana crkva, koja je toliko godina bila izvan uporabe, srušena, a podignuta je nova. U njoj je dvije-tri godine prije početka posljednjeg rata, jednom godišnje na spomendan glavosjeka Sv. Ivana Krstitelja, započelo slavlje hodočasničkih misa.
Danas je kladanjska crkva spomenik jednom minulom vremenu. Nažalost, propadanjem Carstva, a stvaranjem drugih neprirodnih saveza čiji državni aparat nije blagonaklono gledao na katoličanstvo, i Hrvate općenito, došlo je do situacije u kojoj je Kladanj ostao bez žive Crkve. Posljedice sustava koji je 45 godina uništavao ovaj kraj osjećaju se i danas, a besperspektivnost koju je donio posljednji rat dugoročno ćute svi narodi u manjim mjestima sjeverne Bosne.
Prema riječima vlč. Tomića u Kladnju nema blagoslova obitelji, a od desetak katolika njih dvoje-troje dođu na misu 29. kolovoza. Bono ističe prijateljski odnos susjeda Bošnjaka te općinskih vlasti prema njemu i vjernicima.
Što reći na kraju? Zbog politike koja je svjesno i namjerno napravila loše gospodarstvo u Kladnju te pasivnost kraja u kojemu se poljoprivredom ne može zadovoljiti osnovne potrebe, proces iseljavanja i smanjenja broja stanovnika je konstantan. Naši sugovornici su bili suglasni u tome da Kladanj danas nema veliku perspektivu. Kako nam je i Blanka rekla, iako obiteljski dobro stoje, teško je živjeti, a gledati da se sve okolo raspada.

Nema komentara:

Objavi komentar