Crkve su bile pune, postilo se i mnogo molilo

Korizma je priprava za Uskrs. Budući da znamo kako danas vjernici doživljavaju to razdoblje zanimalo nas je kako je bilo nekoć. Zato smo se zaputili u Kakanj, 40-ak km od Sarajeva, da bismo razgovarali s jednim od najstarijih župljana, Stjepanom Mijačem − Pepom. Dolazak smo iskoristili i za stvaranje priče o njegovu životu budući da je 40 godina bio na usluzi svećenicima kao prakaratur...

Kako smo saznali popularni Pepo je 1929. godište i živo se sjeća većine povijesti kakanjske župe koja će 2020. obilježiti stoljeće postojanja. Lucidan je, agilan i posve rječit u poznom razdoblju života. S obzirom na godine relativno je zdrav i uz „čašu rakijice“ izgura dan. Danas ga muči kuk koji je povrijedio u prometnoj nesreći prije 30-ak godina, ali uz štake vrlo rado dočekuje goste.

Pepina obiteljska kuća nalazi se nekoliko stotina metara od župne crkve u dijelu naselja koje se zove Albanija. Do njega nas je doveo kakanjski župnik vlč. Žarko Vujica te nas upoznao s ovom, za tamošnji kraj, legendom.

Prijatelj svih svećenika

Nakon rukovanja Pepo nam je ponosno govorio o okolnim kućama objašnjavajući svoje rodbinske veze sa susjedima. Njegov se otac Šimo doselio iz Haljinića, a imao je pet sinova. Tako danas u nekim od tih kuća, na koje nam je pokazivao, žive, ili su živjela Pepina rođena braća s obiteljima.

Na početku razgovora u toplom Pepinu domu zanimalo nas je otkud se naselje zove Albanija? Kroz smijeh je objasnio da je u njegovu djetinjstvu u tom dijelu Kaknja bila velika kolonija prodavača sladoleda koje su većinom držali Albanci pa je taj dio naselja tako i dobio ime.

Kako nas je priča vodila saznali smo da je Stjepan prijatelj svih svećenika, a posebice kakanjskih župnika. Zbog mladih misa, proslave patrona te različitih manifestacija u Kaknju, kroz njegovu je kuću prodefiliralo na desetine svećenika i bogoslova, a kaže kako ih je za života upoznao čak 150.

Slušajući tog rječitog župljanina koji je bio 40 godina prakaratur shvatili smo kako ne samo da pamti imena župnika i ostalih svećenika koje je upoznao, već zna i njihova mjesta rođenja, imena roditelja, mlade mise, a ponekima zna i braću i sestre...

Mnoge naziva pravim prijateljima kao što su mons. Petar Jukić, dugogodišnji kakanjski župnik, a danas umirovljeni svećenik te pokojne: dobro poznatoga hrvatskog domoljuba i vizionara don Antu Bakovića, koji je prije 30-ak godina upozoravao na demografsku katastrofu svoga naroda te mons. Josipa Divića, poliglotu i prvog župnika u Kaknju.

Proslavio 60 godina braka

Pepo s ponosom kaže da je 1947. položio zanat za molera i to u Visokom, nakon čega je otišao na odsluženje vojnog roka koje je tada, u teška politička vremena razračunavanja s Rusijom, trajalo čak tri godine.

Nakon povratka iz vojske zaposlio se u tvrtki Ton i radio više godina kao poslovođa te 28 godina kao referent zaštite na radu.

Oženio se 1953. godine i sa suprugom Maricom imao više od 60 godina skladnog braka sve do njezine smrti prije četiri godine. Za nju ima sve najljepše reći, prije svega bila je dobar čovjek, velika katolkinja koja je uvijek bila sprema pomoći crkvi, časnim sestrama...

„Moja je supruga imala težak život, otac joj je poginuo u velikoj katastrofi 1934. kada je živote izgubilo 125 rudara“, rekao nam je Pepo te naglasio kako je njegova punica ostala sama s četvero djece i da je prije ženidbe dobro znao tu obitelj.

Sa svojom je suprugom rodio tri kćerke i sina koji je sada u mirovini u Kaknju. Dvije kćerke su udane, također u Kaknju, dok mu je najmlađa kćerka u Kanadi gdje je otišla za Pepinim bratom.

Govoreći o svom životu nije mogao reći da su bili sirotinja, ali se teško živjelo. Njegov otac nije imao zanata pa je radio različite nadničarske i težačke poslove po Kaknju i okolici.

Crkve su bile pune

Razmišljajući o korizmi detalji kojih se sjeća su činjenice da su skoro svi vjernici iz grada i zaseoka dolazili redovito u crkvu na molitvu, križni put i klanjanje. Sjeća se da je misa bila svaku večer. Ljudi su se odazivali na molitvu, post i dobra djela. Posebno je istaknuo časne sestre koje su redovito s narodom molile krunicu u crkvi. Tijekom korizme pokušavali su biti vrjedniji u poslu, strpljivi prema ukućanima. Djeca bi se odrekla slatkiša, kojih ionako nije bilo mnogo tada, te su pokušavala biti bolja u školi.

12 Mijača - 12 pjevača

Govoreći o svojoj obitelji napomenuo je činjenicu da su svi bili u crkvenom zboru i da su svi pomagali crkvi. „Pri crkvi sam najradije pjevao u zboru. Moja žena, braća, nevjeste, sin i ja zbog pjevanja na misama smo bili poznati kao 12 Mijača – 12 pjevača. Kao prakaratur sam sa svećenicima išao po selima za vrijeme blagoslova kuća te obilaska bolesnih“, opisao je neke od svojih aktivnosti pri župi tijekom godina. I danas rado ide u crkvu kada mu zdravlje dozvoljava, ali priznaje da je zimi teže, pogotovo kada ga bole noge.

Ratovi, nedaće i siromaštvo

Zasigurno je dug život poseban blagoslov, međutim sa sobom nosi i teške križeve. Zanimalo nas je koji je Pepin dio života bio izrazito težak.

Prisjetio se početaka Drugog svjetskog rata i gladi. Kod jedne bogatije susjede radio je na čuvanju stoke, a plaća je bila samo siromašni doručak.

Kasnije je radio kod gazdi u jednom kakanjskom hotelu gdje mu je otac bio uposlen na dnevnicu. Budući da je tu bila gostionica u koju su svraćali jamari, koji nakon rudokopa vole popiti, kao dječak od 14 godina svjedočio je brojnim tučama što nije mogao trpjeti. Kasnije je otišao na molerski zanat koji je izučavao tri godine dok nije dobio – danas je popularno reći –  certifikat.

U posljednjem ratu radio je pet godina u Caritasu, pomagao u istovaranju i podjeli pomoći.

Mnogi će ljudi pri spomenu Kaknja odmah pomisliti na: industriju, rudnik, termoelektranu ili tvornicu cementa, sportske aktivnosti... Nažalost, nakon posljednjeg rata grad je postao prostor tihe patnje i mjesto mučkog ubojstva časne sestre Danke Jurčević. I nju je osobno Pepo poznavao, vidio ju je nekih pola sata prije nego će biti nožem ubijena...

Životna vedrina

Nakon više od sata aktivnog razgovora i razgledavanja obiteljskih foto-albuma zaključili smo da je Stjepan doista poseban čovjek. Pogledamo li oko sebe, teško ćemo pronaći starije ljude koji zaista odišu životnom mudrošću. Uglavnom susrećemo smrtno razočarane ljude koji se žale na sve i svašta, loše zdravlje, skupoću i male mirovine... Pepo je sušta suprotnost, umjesto događaja mnogo više spominje osobe i svoj odnos s njima. Uopće se nije žalio ni govorio protiv koga, a o politici ni spomena, iako bi zasigurno imao što reći. Očito je na vrijeme naučio prihvaćati životne teškoće i kroz njih se razvijati na način koji mu je u starosti omogućio zadovoljan pogled unatrag. I na kraju što je možda i najvažnije, pravilan odgoj u velikim obiteljima sa zdravim odnosima među njezinim članovima može izroditi samo zdravu osobu.

Tko je mons. Josip Divić?

Budući da je Pepo kroz razgovor prečesto spominjao mons. Divića morali smo se „zaroviti“ u knjige kako bismo saznali o komu je riječ. Krajem 1919. došao je vlč. Divić u Kakanj radi osnivanja župe. Sve do 1957. bio je župnikom, kada je otišao u mirovinu. Izgradio je prvu crkvu, istina, iz današnje perspektive običnu baraku, koju je 1926. zamijenila zidana bogomolja, a u funkciji je bila sve do 1965.

Njegov doprinos razvoju grada ogleda se i u organiziranju gradske infrastrukture jer je sve do Drugoga svjetskog rata putem Savjeta za izgradnju vodio glavne radove.

Svećenik Divić je u više navrata boravio u SAD-u, Argentini i Italiji, te je prvi u Kakanj 1934. donio zvučnu kino-kameru. Iste mu je godine dodijeljen monsinjorat. Znao je nekoliko svjetskih jezika, to jest bio je poliglota, a rado je jezicima podučavao mlade i sve one koji su željeli savladati strane jezike. Umro je 1967. godine u Kaknju.