Život na
periferiji
Ako siđete s autoputa i krenete prema Ilijašu, odmah na
ulasku u taj gradić, kad se pređu željezničke tračnice, s lijeve strane ćete
susresti nekoliko gospodarskih objekata, moderne tržne lance, ali i crkvu župe
Sv. Marka, evanđeliste. Crkva nije u samom gradu, već je lagano izmještena u
pravcu – zbog pjesme Zdravka Čolića,
popularnih i poznatih – Podlugova.
U njoj kao župnik više od dvije godine pastoralno djeluje
dr. vlč. Zdenko Spajić, profesor na
Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Već u prvim minutama
našeg razgovora saznali smo ono što smo i naslućivali. Katolička zajednica
okupljena oko ilijaške crkve mala je po broju katolika, ako se usporedi s
drugim župama Vrhbosanske nadbiskupije.
Jednostavni uvid u statistike nam kazuje kako je to
posljedica rata od 1992. do 1995. kada su Ilijaš držali srpski oružnici koji su
protjerali oko 1 700 katolika, koliko ih je 1991. bilo u župi.
Nažalost, nakon reintegracije Općine Ilijaš u Federaciju
BiH, srpsko pravoslavno stanovništvo je napustilo ovaj kraj, a Hrvati se nisu
vratili tako da je to danas većinski bošnjačka općina. Hrvati iz Ilijaša uglavnom
su otišli u Hrvatsku, osobito Istru, a ima ih i u Skandinaviji te
prekooceanskim zemljama.
Nakon posljednjeg rata uslijedio je povratak nekoliko
stotina ljudi, ali se može reći kako je nastavljena emigracija, prvenstveno,
ekonomske prirode, tako da župa danas ima 162 vjernika u 92 kućanstva.
Iako mala zajednica ona se ne predaje. Usprkos činjenici
što se nalazi u Sutješkom dekanatu može se reći kako župa živi svoj život, u
duhu riječi pape Franje, na rubovima Sarajevskog kantona.
Mali, ali
raznovrstan pastoral
„Župa u Ilijašu službeno je utemeljena 7. listopada
1984. odvajanjem naselja Ilijaš, Podlugovi i sela Lješevo od župe Sv. Barbare u
Brezi. Ta tri mjesta sačinjavaju današnju župu koja je pod zaštitom Sv. Marka,
evanđeliste“, rekao nam je na početku razgovora dr. Spajić.
U daljnjem razgovoru saznali smo jednu posebnost ove
vjerničke zajednice koja se ogleda u tome da, usprkos činjenici kako je malena
po broju ipak ima gotovo sve strukture stanovništva.
„Među 162 osobe koliko je bilo na kraju 2017., imamo
djecu u osnovnoj školi, srednjoškolce, a neki su na fakultetima. Također, tu su
mlade obitelji te jedna obitelj za koju možemo reći da je u perspektivi rađanja
djece“, rekao nam je ilijaški župnik te napomenuo da najveći broj sačinjavaju
starije osobe koje su u mirovini tako je jedna trećina župe starije od 70
godina, a 25 osoba je starije od 80 godina.
„Bez obzira na to prošle godine imali smo prilično bogat
sakramentalni život. Imali smo tri krštenja, doduše odraslih osoba, nismo imali
male djece. Tu su i četiri krizmanika što je za ovakvu župu prilično velik
broj. Imali smo dva vjenčanja, od kojih se jedna vjernica udala u drugu župu,
ali drugo vjenčanje je bilo dvoje mladih koji su ostali živjeti ovdje. Ove
godine imamo jednu prvopričesnicu“, rekao nam je dr. Spajić.
Neke druge župe možda i imaju više stanovnika, ali se
sav pastoral svodi na ukope. I u Ilijašu je broj sprovoda velik, ali polovica
otpada na one vjernike koji su živjeli u izbjeglištvu sve ove godine.
Kao prvi
kršćani...
Vjerski život župe prilagođen je novonastaloj situaciji.
Tako, primjerice, svećenik u Ilijašu uglavnom ne boravi stalno u župnoj kući
nego obično ima dodatno pastoralno zaduženje unutar Vrhbosanske nadbiskupije.
„Mi smo se na neki način prilagodili situaciji u kojoj
se nalazimo. Mogao bih reći da smo slični onim prvim kršćanskim zajednicama.
Kako jedan stari pisac kaže kršćani se ni po čemu ne razlikuju od ostatka
svijeta osim što se nedjeljom okupljaju na euharistiju. Mi ovdje nemamo poseban
dodatni program što se tiče župne zajednice. Nedjeljna misa nam je u središtu
života. Od pobožnosti najposjećeniji je put križa kroz korizmeno vrijeme.
Također, nastojimo kroz svibanj i listopad moliti krunicu u one dane kad se
održava i liturgija. Vjeronauk imamo za osnovnu školu, nažalost sada je u
osnovnoj školi samo troje djece, jer su ovi koji su krizmani prešli u srednju
školu. Tako da se sada po potrebi organizira, ali imali smo ga redovito za sve
osnovnoškolce“, rekao nam je vlč. Zdenko i napomenuo kako župa nema sustavno
organiziranu nijednu udrugu za karitativno djelovanje. To ne znači da se ne
djeluje po potrebi. Nažalost, na ovom prostoru žive i oni koji su u materijalnoj
oskudici te im se nastoji pomoći darivanjem humanitarne pomoći, novčano ili na neki
drugi način. Također, postoji određeni stupanj solidarnosti među župljanima te
oni izlaze u pomoć jedni drugima.
Dugo se
tražilo mjesto izgradnje
Nakon razgovora u župnom uredu otišli smo u crkvu Sv.
Marka, evanđeliste koja je završena i posvećena na patron 25. travnja 2009.
„Crkva je završena relativno kasno u odnosu na vrijeme
kada je župa osnovana. Razlog je, ne samo rat, nego i čitava povijest traženja
mjesta za izgradnju crkve u novoosnovanoj župi Ilijaš. Lokacija se počela
tražiti odmah nakon osnivanja župe i bilo je jedno zanimljivo mjesto u Novom naselju
iznad sadašnje pozicije crkve. Međutim, s obzirom da je to bilo još uvijek
komunističko vrijeme iznošeni su različiti argumenti iz povijesti koji su
sezali čak do Drugog svjetskog rata te je ta lokacija odbijena. Drugo mjesto o
kome se govorilo je ulaz u Podlugove, a ta ideja nije prošla jer se uvijek
netko pobunio tako da su se kroz to vrijeme liturgijska slavlja odvijala u
jednoj kući u Novom naselju, što tako je potrajalo sve do 2005./'06. S početka
2000-ih dodijeljena je sadašnja lokacija i župnici su krenuli s izgradnjom
crkve i župne kuće“, rekao nam je dr. Spajić i napomenuo kako mjesto nije
idealno budući da je crkva okružena različitim gospodarskim objektima, a jedini
stambeni kompleks je župna kuća. Također, planovi koji predviđaju izgradnju
bazena i poslovnih objekata ne idu na ruku vjerničkoj zajednici.
Crkva je građena sukladno mogućnostima i najvećim
dijelom zaslugom župnika koji su na različite načine tražili sredstva. „Ona je
lijepo uređena. Od važnijih umjetnina tu su oltarna slika Sv. Marka, Presveto
Srce Isusovo te Prečisto srce Marijino koje je naslikao Čabro. Također, tu su i vitraji na pročelju crkve, u čast, sada svetog, Ivana Pavla II. a drugi je u čast
zaštitnika župe te rozeta iznad ulaznih vrata posvećena Duhu Svetom“, rekao je župnik
i ustvrdio kako je većina crkvenog interijera donacija iz različitih župa i
država.
Strmo groblje
Poslije posjeta crkvi odvezli smo se do katoličkog
groblja za vjernike ove župe koje se nalazi na veoma strmom terenu u
Podlugovima te je zimi posebice teško za vrijeme sprovoda, a župnik je u šali
rekao kako često pomisli da je mogao „sletjeti“ nizbrdo. Tu se nalazi i lijepo
uređena grobna kapelica.
Budući da je dr. Spajić bio direktor Katoličkog tjednika prije 11 godina te
je njegovom zaslugom osnovan i Medijski
centar Vrhbosanske nadbiskupije prisjetili smo se tih vremena, događaja te
anegdota s kolegama.
Kratko poslije trebao je poslom u Brezu pa smo se
rastali, a mi smo malo prohodali po gradu. Zamijetili smo kako ima dosta
prometa, ulice su žive čak i za jedno hladno zimsko jutro, dok su prehrambeni
artikli osjetno jeftiniji. Primijeti se kako je pučanstvo siromašnije, dok su
cijene nekretnina niže nego u Sarajevu. Nije ni čudo što mnogi vozare do
glavnog grada kako bi tamo radili.
Vlak je prilično čest, a njegovi zvukovi te sirena
jednostavno daju Ilijašu i Podlugovima posebnu draž.
Dok se jedni
iseljavaju...
Drugog sugovornika našli smo u Sarajevu. Jer kako nam je
župnik i rekao, djeca su u školi, studenti na fakultetu, a elokventniji ljudi i
svi oni koji bi se vrlo rado susreli s novinarima su na svojim radnim mjestima.
Tako smo se odvezli do Vrhbosanskog ordinarijata te razgovarali s tamošnjim
portirom Franjom Radošem. Dok se
Hrvati iz Ilijaša iseljavaju on je iz Sarajeva, prije 15-ak godina, sa suprugom
Maricom i petero djece doselio u župu Sv. Marka evanđeliste.
„U Ilijaš smo otišli jer je Božja providnost bila na
djelu. Moja supruga i ja, s petero djece, nismo imali riješeno stambeno
pitanje. Tada se pojavio jedan čovjek iz Italije. Kupio je kuću u Ilijašu, koja
je bila vlasništvo Nadbiskupije, i darovao je nama“, rekao nam je Franjo te
naglasio kako se upravo u tome vidi prst Božje providnosti. Dvije kćerke su mu
se, u međuvremenu, udale tako da sada živi s tri sina i
suprugom.
„Kada smo se doselili u Ilijaš nije bilo crkve. Danas ju
imamo. Vjernička zajednica broji i nekoliko mladih obitelji koje su aktivne u
crkvi. Također, spomenuo bih dvije mlađe osobe koje su došle u župu – Božana i Svjetlana i odmah se osjeti da je bolje. Veoma su aktivne pri župi
i odazovu se različitim akcijama“, rekao nam je Franjo i u šali nadodao kako je
u Ilijašu smiješna situacija kada župnik pozove mlade da urede crkvu, a pojave
se ljudi s 40, 50 ili 60 godina. Iz povijesti posebice je izdvojio župnika vlč. Antu Dominkovića koji je ovdje ostavio
najveći pečat.
Mi smo pak ostavili Ilijaš uz zvuke vlaka i snijeg koji
je lagano bijelio čitav kraj. Veseli što tu još uvijek postoji katolička
zajednica s nadom u bolje sutra. Iako sadašnja situacija može izgledati loša nećemo
sumnjati u providnost i širi Božji plan.
Tri crtice o župi
Župa je
dala jedno duhovno zvanje, vlč. Ivu
Božića, umirovljenog svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, ali dok su Ilijaš,
Podlugovi i Lješevo bili u sklopu vjerničke zajednice Sv. Barbare u Brezi.
U
kupljenoj i adaptiranoj kući koja je otvorena 17. studenoga 1985. za
župnikovanja vlč. Filipa Brajinovića
jedna je prostorija služila kao mjesto za slavljene sv. mise.
Gradnju
nove crkve, zajedno sa svojim župljanima, započeo je 25. travnja 2004. vlč. Jakov Pavlović, a nastavio i
dovršio vlč. Anto Dominković 2009.
Nema komentara:
Objavi komentar