Klima je pogodovala ljudima pa su
mjesto i šira okolica bili naseljeni, još od Ilira, Rimljana do današnjih
žitelja Hrvata. Ne samo zbog blizine granice, nego i zbog povijesnih okolnosti,
čitavo goričko podneblje je navezano na Imotsku krajinu. Bolji poznavatelji povijesti
sjetit će se kako je „sudbina“ ovoga kraja zapečaćena Požarevačkim mirom 1718.
kada je on istrgnut iz svoga prirodnog okruženja Imotske krajine te darovan Osmanlijama.
Ipak, s obje strane granice, usprkos brojnim ratovima, osvajačima i nedaćama nitko
nije mogao zatrti kršćanske korijene.
Tomu u prilog ide jedna od prvih arheoloških
činjenica koja kaže kako su na istim temeljima jedne goričke crkve u povijesti sagrađene
još barem tri: ranokršćanska bazilika 4.-6. st.; starohrvatska crkva 9.-11. st.
te više puta nadograđivana i obnavljana starohrvatska crkva. Kontinuitet je
dokazan materijalnim iskopinama, no krenimo redom...
Kišni dan i župne statistike
Iako je redakcija Tjednika željela posjetiti ovaj kraj
početkom siječnja, zbog blagoslova kuća ta je nakana odgođena za sredinu
mjeseca. Znajući za umjerenu hercegovačku klimu tijekom zime radije idemo
južnije očekujući vedro nebo. Međutim, dočekala nas je cjelodnevna, na momente
olujna, kiša koja je ugodnih 15 stupnjeva celzija s vjetrom pretvarala u
izuzetno hladan i za novinarski posao neprikladan dan.
I ne samo to. Kako zbog iskrsnulih
obveza te zakazane sjednice u mostarskom ordinarijatu župnik
fra Stipe Marković i župni vikar fra Nikola Spužvić morali su izbivati. Iako
nisu mogli nazočiti našem medijskom zadatku, ostavili su nas u dobrim rukama. Tako
su nas kroz župu, njezinu sadašnjost i prošlost proveli fra Vinko Mikulić, kustos Franjevačke arheološke zbirke u Gorici te
Ante Bušić, član Bratovštine Sv.
Stjepana prvomučenika, inače uposlenik Općine Grude.
Kako smo saznali na početku
razgovora župa se sastoji od samo dva sela: Gorica, po kojoj je dobila ime te
Sovići koji imaju poštanski broj mjesta. Vjernička zajednica u ovome kraju ima
dvije, podjednako velike crkve, po jednu za svako selo. I obje se nalaze skoro
uz glavnu prometnicu. Prema preliminarnim podatcima ovogodišnjeg blagoslova
obitelji župu čini 2 677 vjernika u 759 obitelji. Čak 116 kućanstava su samci,
a 169 obitelji je s dva člana. Podatci govore i o 118 obitelji s pet i 129 sa
šest i više članova. Usprkos iseljavanju i činjenici da je u protekloj godini
bilo 54 sprovoda i 44 krštenja, brojke o velikim obiteljima pokazuju i dokazuju
kako ovdje još uvijek ima života.
Nova župna crkva Sv. Stjepana
Nakon razgovora o svježim podacima
s blagoslova, naše prvo odredište bila je nova crkva u Gorici koja je izgrađena
između 1968. i 1970., nedaleko od groblja i stare crkve. Zanimljivo je
spomenuti kako je u isto vrijeme rađena i filijalna crkva Sv. Petra i Pavla.
Premda moderna, župna je crkva napravljena
u klasičnom obliku trobrodne bazilike. Njezino pročelje rese zanimljivi mozaici
što ju čini upečatljivom i lako pamtljivom. Riječ je o likovima svetaca: Sv. Stjepanu
i Sv. Franji Asiškom.
Promatrajući unutrašnjost možemo
kazati da je originalna. Središnja je lađa šira i odvojena stupovima od
sporednih, a oltarski prostor je uzdignut tako da je vidljiv svima u crkvi. Na
zidu iznad oltara je u blagoj apsidi 1993. urađena slika u maniri freske
tehnikom acrylic koja je otporna na
vlagu, a podnosi i veliku temperaturnu razliku.
Kako smo saznali od fra Vinka naziv
slike je Kamenovanje Sv. Stjepana i
patnja hrvatskog naroda. Iako komplicirana i „zatrpana“ različitim motivima
iz kršćanske vjere i hrvatskog naroda, vizija slikara je jasna: u trenutku kad
četiri osobe podižu kamenje da ga bace na Sv. Stjepana same postaju ukočeni
kameni stupovi smrti. U središnju temu spada i Pavlovo
obraćeničko rušenje s konja pred Damaskom. Tu je borba s Turcima kao teško razdoblje
povijesti Hrvata, kao i simboli Bleiburga, križnog puta, Domovinskog rata sa
svim svojim strahotama. Svoju priču kazuju i fratri goričke župe koje su pobili
komunisti nakon Drugog svjetskog rata: fra
Križan Galić i fra Melhior Prlić.
Mjesto na fresci našli su i Hrvati porijeklom iz toga kraja: Cvitan Galić, hrvatski zračni as; emigrant
Bruno Bušić; A. B. Šimić i brat mu Stanislav
te brojni drugi. Svojevremeno je
ova crkva bila u negativnoj žiži javnosti iz pera lijevo-liberalnih medija zbog
činjenice da je na ovoj fresci i lik Rafaela
Bobana.
Oltar je izrađen iz bračkog sivca, a
na njemu se vide uzdižuće vapijuće ruke (čak 43, saznali smo). Ambon je
predočen stigmatiziranom rukom Sv. Franje Asiškog, a tabernakul probodenom
Kristovom rukom koja poziva ljude na sv. pričest. Ambon i tabernakul zajedno
čine franjevački grb.
U nišama s lijeve i desne strane,
na južnom dijelu crkve uz ulazna vrata, izrađeni su mozaici Sv. Nikole Tavelića (1340.-1391.) prvog
hrvatskog sveca te suzaštitnika župe. U crkvi su tri kipa: Sv. Stjepana,
Blažene Djevice Marije i Sv. Ante koji su iz stare crkve preneseni u novu.
Tu su i vitraji iz života Sv.
Franje Asiškog (njih osam) i njegove Pjesme
stvorova (također njih osam). Zanimljiva je i krstionica koja se nalazi s
desne strane oltara i predstavlja zasebnu prostoriju.
Stara župna crkva
Razgledavši novu, krenuli smo ka
staroj crkvi koja se nalazi u okviru groblja Šamatorja. Kako smo saznali i u
toj se činjenici ogleda posebnost ovoga kraja. Iako velika, župa Gorica ima
samo jedno groblje, dok pojedine vjerničke zajednice u Hercegovini, pa i one
manje, imaju i po 15-ak. Razloge treba tražiti u činjenici kako je Dalmacija
bila dugo pod Venecijom te su postojali propisi o izgradnji groblja.
Kako smo već rekli stara župna
crkva je podignuta na temeljima starohrvatske crkve sagrađene u IX. st., a
srušene u prvoj polovici XVII. st. U njoj se danas ne slave mise redovito, osim
za Svi svete. Većinom služi za različita kulturna događanja. Ipak to nije sve,
a malo je poznato da je ovo crkveno zdanje jedno od najstarijih u Hrvata uopće.
Starohrvatska crkva iz IX st. sagrađena
je na dijelovima prezbiterija i središnje lađe ranokršćanske bazilike, tako da
su iskorišteni temelji, vjerojatno i dio oblog zida, središnje apside bazilike.
Arheološka istraživanja su pokazala
da starohrvatska crkva Sv. Stjepana ipak nije bila i najstarija na ovomu
mjestu. Prije nje tu je stajala monumentalna ranokršćanska bazilika koja je
podignuta na južnom kraju velikog rimskog naselja koje se prostiralo do
podnožja brda Pit (koje vuče svoje ime od latinske riječi oppidum, a označava
tvrđavu, utvrdu, grad).
Ranokršćanska je crkva bila
prostranija od obje kasnije podignute. Srušena je u vrijeme velikih
migracijskih kretanja na prijelazu iz kasnoantičkog u srednjovjekovno
razdoblje, u kojemu su se i plemena Hrvata doselila na današnje prostore.
Ranokršćansku baziliku u Gorici
možemo promatrati samo preko vanjskih zidova, njenih temeljnih obrisa jer
cjelokupan prostor nije istražen. Restauracijom i konzerviranjem je spašeno
dosta toga, a krstionica i temelji bazilike sačuvali su za naraštaje koji će
doći uspomenu na ovo drevno sakralno mjesto.
Mrtvačnica, spomenik i arheološka zbirka
Osim stare crkve prostor groblja
krasi i novoizgrađena mrtvačnica. Važno je napomenuti kako je Gorica prva župa
na području Hercegovine koja ima svoje pogrebno društvo i mrtvačnicu – u funkciji
od 1. siječnja 1999.
Prostor je dodatno uljepšan
izgradnjom spomen-znaka za poginule i nestale u minulim ratovima ovoga
stoljeća, koji je otvoren 1995. Pod golemim
naslovom Vječno živi tko zgine pošteno
ispisano je 237 imena poginulih i nestalih u Drugom svjetskom ratu i poraću te 320
nestalih i umorenih „španjolkom“ u Prvom svjetskom ratu i poraću.
Ilustrativan je podatak kako je od
12 poginulih iz ove župe tijekom ratova 1990-ih, polovica njih dala živote za
Hrvatsku, a druga polovica za BiH. U sklopu groblja nalazi se i posljednje počivalište
Mate Bobana.
Rijetka su mjesta koja se mogu
podičiti muzejom u svojoj sredini. No, upravo Gorica ima jedan: Hrvatsku
franjevačku arheološka zbirku Sv. Stjepana prvomučenika. Zbirka je osnovana
2000., a 2001. je i pravno zaživjela.
Svrha je Zbirke istraživanje,
prezentiranje i zaštita izvanredno zanimljivih arheoloških lokaliteta na
groblju uza staru crkvu, te iznad groblja Grabarje i Grotuša. Do sada je
obnovljena i zaštićena stara župna crkva iz 1856., te brojni stariji nalazi: već
spomenuta krstionica iz IV. do VI. st. kao i ostatci kasnoantičke crkve.
Pokretni nalazi smještaju se u za to prilagođene prostorije u starome župnom
uredu u Gorici.
Bratovština
Sv. Stjepana
Kako smo vidjeli materijalnog ne nedostaje, ali i
duhovni život je snažan. Još jedna posebnost ove župe je Bratovština Sv. Stjepana. To je udruga građana,
hrvatskih katoličkih mladića i djevojaka, muževa i žena iz goričko-sovićke župe
i šire. Bratovština nije osnovana, nego je obnovljena budući da ju Šematizam iz
1867. spominje. Regula Bratovštine u povijesti bila je stroga, počivala je na
ćudorednim propisima.
Zajedno s drugim mladićima i
djevojkama, a na poticaj Marija Bušića
i fra Ante Marića te fra Vinka
Mikulića, obnovljena je 1999.
„Želja nam je bila na početku i sada
da se što više mladih uključi u nju. Glavni cilj Bratovštine je poboljšanje
duhovnog i kulturnog života te briga za stare i nemoćne u našoj župnoj
zajednici. Pravna je osoba, ima svoj statut, pečat, registrirana u županijskom
registru Ministarstva pravosuđa“, rekao nam je Ante Bušić i naglasio kako
bratovština pored crkve gradi svoju kuću. Dobili su sredstva na natječaju
Republike Hrvatske za Hrvate u BiH te su do sada izgradili temelje. Plan je do
kraja godine useliti.
U vremenu kada su u Hercegovini nastajale
udruge Franjevačkih mladeži (FRAME), vjernici župe Gorica-Sovići su obnovili
Bratovštinu koja nije ograničena starosnom dobi. Trenutačno ona ima oko 100
članova, a aktivno je njih 50-ak. Za vjerski i nacionalni život Hrvata katolika
ovoga kraja važnost Bratovštine je nedvojbena jer programski ciljevi su:
prožimanje svijeta kršćanskim duhom i istinskim vrednotama, poticanje
individualnog stvaralaštva i rada članova, očuvanje starina, običaja, i
kulturnih vrednota hrvatskog naroda na ovim prostorima, pomaganje u rješavanju
gospodarskih, socijalnih i obiteljskih problema, posebice problema nezbrinutih,
napuštenih, bolesnih, nemoćnih i starih osoba.
Također je dosta aktivna i Molitveno-liturgijska
i Glazbena sekcija te klapa. Održano je desetak koncerata duhovne i svjetovne
glazbe zajedno s mladima iz Imotskoga.
Franjevački svjetovni red
Na kraju smo razgovarali s domaćicom
u župnom uredu, Anelom Martić, inače
ministrom i
članicom mjesnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda Gorica. „FSR u Gorici je
jedno vrijeme bio zamro. Tako smo mi negdje početkom 2011. krenuli i s
okupljanjem simpatizera ovoga reda nakon čega je započeo novicijat. Potom je 12
članova iz župe Gorica dalo trajne zavjete tako da je bratstvo dobilo svoje
vijeće. Tijekom godina pobudili smo zanimanje ostalih i prošle godine je
šestero vjernika dalo trajne zavjete. Sve skupa nas danas ima 21“, rekla nam je
Anela i naglasila da svaki vjernik u svome životu sam bira put kako
nasljedovati Krista, a oni su izabrali način Sv. Franje Asiškoga kao primjer
jednostavnosti, poniznosti i strpljivosti u životu... Molitva i odlazak na sv.
mise su neizostavni.
I tu je bio kraj razgovora o
Gorici. Nakon pozdrava zaputili smo se u drugu hercegovačku župu. Zasigurno
jedno prijepodne nije dovoljno kako bi se otkrila sva blaga ovoga kraja.
Trebalo bi ovdje doći ponovo, što smo i obećali, te temeljitije i opširnije
prostudirati materijalna i duhovna bogatstva ovoga kraja. Nadamo se da ćemo
obećanje i ispuniti te da će uvjeti za rad biti povoljniji.
Zvonik Sv. Ilije i filijalna crkva
u Sovićima
Iako nam vremenski uvjeti nisu
dozvoljavali da temeljitije pogledamo zvonik Sv. Ilije u Bobanovoj Dragi te
filijalnu crkvu u Sovićima, bilo bi šteta ne spomenuti ih.
Ova područna crkva izgrađena je
1970. i bila je velika nužnost jer je narod morao pješačiti šest kilometara do
župne. Temeljito je obnovljena 1999.
Zbog granice, prometnica je kroz
Soviće postala frekventnija nego inače te su vjernici željeli obnovljenim zvonikom
i nadstrešnicom, kao i dvorištem i cijelim izgledom, pobožno i dostojanstveno
pozdraviti putnike namjernike. Pred crkvom se vijori zastava hrvatskog naroda u
BiH, a noću je osvijetljena blagom svjetlošću.
Zvonik Sv. Ilije iz 1937. obnovljen
je i prekriven bakrom otprilike kad i filijalna crkva. U njegovu podnožju
izvedena je kapela u maniri starohrvatskih. Na pročelju je luk što počiva na
kamenim stupovima, s natpisom uklesanim u „bračkom veselju“ – „Sveti Ilija,
čuvaj narod hrvatski!“
Nema komentara:
Objavi komentar