Selo Trusina nalazi se u Općini
Konjic u Federaciji BiH, a u njemu je prema popisu iz 1991. živjelo 309
stanovnika od kojeg je ukupnog broja bilo 155 Hrvata, to jest 50.2 %
stanovništva te 152 Bošnjaka i nekoliko ostalih...
To bi danas bilo sasvim obično i
širem auditoriju nepoznato mjesto u dolini Seončice i Neretvice, koje pripada
župi Podhum-Žitače, da u petak, 16. travnja 1993., između 8 i 9 sati ujutro, nisu
započele borbe između Armije BiH i HVO-a.
Podsjetimo, nakon inicijalnog puškaranja,
postrojba Armije BiH, pod zapovjedništvom Zulfikara
Ališpage, probila je hrvatsku obranu i tom prilikom zarobila bojovnike. Šest
pripadnika HVO-a je postrojeno i strijeljano, a 16 civila je ubijeno na različitim
lokacijama. Preostali, uglavnom žene i djeca, bili su zatočeni u nekoliko
privatnih kuća, a poslije su pušteni iz sela.
Istinsko novinarsko izvješćivanje
O ovom događaju razgovarali smo s fra Marinkom Štrbcem, župnikom u
vjerničkoj zajednici Sv. Antuna Padovanskog u Podhumu-Žitačama.
Iako je porijeklom iz Ozimice kraj
Žepča i u dolini Neretvice je tek dvije godine, situaciju je dobro upoznao iz
prve ruke.
„U razgovorima s nekoliko osoba
koje su proživjele tu tragediju i same gledale smrti u oči, moram priznati da
su ta svjedočanstva uistinu bolna. Kada gledaš kako ti ubijaju dijete, muža,
najbliže rođake i očekuješ da budeš sljedeći na redu, to je preteško. Međutim,
ono što sam zamijetio, svi ti preživjeli ne osuđuju niti proklinju bilo koga.
Istina, ne mogu zaboraviti, ali se trude svakako oprostiti“, rekao nam je na
početku fra Marinko koji je ponovio činjenice da su toga nesretnog
prijepodneva, prohladnog i kišnog dana, u selu Trusini, postrojbe za posebne
namjene Zulfikar ubile 22 osobe, kuće
opljačkali i zapalili, a narod protjerali.
Za razliku od pokolja nad
Bošnjacima u Ahmićima koji se dogodio isti dan, i gdje se promptno pojavio UNPROFOR
te snimateljske postave velikih svjetskih TV postaja, preživjeli Hrvati sela
Trusina nisu nikad dočekali medijsku pozornost za svoje ubijene.
Medijska tišina bila je i 14.
studenoga 1994., 570 dana poslije ratnog zločina, kada su preneseni posmrtni
ostatci ubijenih Hrvata na katoličko groblje u Ljutom Docu, odnosno groblje
Kraljevine. Važno je napomenuti da zemni ostatci jednog ubijenoga nisu mogli
biti preneseni jer je izgorio s vlastitom kućom do neprepoznatljivosti.
Komentirajući činjenicu kako je
jedan zločin poznatiji od drugoga, župnik je rekao kako identični nadnevak sam
po sebi puno govori te da se zbog zločina u Ahmićima, koji je daleko poznatiji
od krvavog pira u Trusini, trebaju mnogi zapitati.
Svećenik u župi s teretom zločina
Govoreći o zločinu u Trusini, kao i
ostalim pokoljima u ovome kraju, od župnika smo saznali da od prijeratnih
nekoliko tisuća župljana danas živi malo više od stotinu.
„Nema mladih, djece. Kraj je
opustio, polako zarasta. Život kao da je stao. Malo živne ljeti kada su
godišnji odmori i određene obljetnice, ali to traje nekoliko dana u godini. No
oni koji su ostali i žive sretni su što su tu na svome, jer zaista vole rodni
kraj. Mora se priznati da i oni koji su morali otići pokazuju veliko zanimanje za
život župne zajednice, trude se doći za patron i na svoja groblja, vidjeti što
se radi i velikodušno materijalno pomoći“, ustvrdio je fra Marinko napominjući
kako je narod ovog kraja skroman, zadovoljan s onim što ima, duboko ukorijenjen
u vjeri svojih predaka i silno mu je važno da ima svećenika koji će slaviti
svetu misu i dijeliti sakramente.
Dodao je i to da su vjernici jako
zahvalni i sretni što imaju svećenika u kojemu imaju čvrst oslonac. „Naime,
sama prisutnost svećenika je velika sigurnost onima koji ovdje žive. Svećenik
ovdje, prije svega, može biti navjestitelj Radosne Kristove vijesti te
svjedočiti živoga Boga. Naravno, u ovakvim mjestima je specifičan pastoral.
Nema uobičajenih pastoralnih aktivnosti, ali zato ih nastojim što češće
pohoditi, porazgovarati, ohrabriti, nešto učiniti. Svakako poticati na molitvu
i organizirati molitvu za liječenje rana koje su dosta duboke. Tako sam, od
svoga dolaska u župu, uveo svake subote duhovnu obnovu. U prosjeku bude 30 − 40
osoba. Zajednica je lijepo prihvatila ovaj poziv na molitvu, a redovito nam
dolaze vjernici i iz drugih mjesta. Tako da se molitva i slavljenje Gospodina
oživljuje jer je zaista ovaj kraj natopljen molitvom i žrtvom naših predaka.
Također smo svakodnevno povezani u molitvi Gospine krunice“, rekao nam je fra
Marinko koji je ustvrdio da preostali vjernici mole za sve župljane koji su
raseljeni po cijelom svijetu. Kako je rekao, ako ne mogu biti fizički okupljeni
na jednom prostoru, mogu biti duhovno povezani molitvom.
Nema želje za osvetom
Svaki katolik zna, oprost i molitva
za neprijatelje su Isusovi zahtjevi, njegovim učenicima, kako nekoć tako i
danas. Zanimalo nas je kako na taj način promatrati svijet iz perspektive
Trusine?
„Ovaj je narod u životu puno
propatio. Snagu je uvijek crpio u vjeri i molitvi. Zaista nisam primijetio
nikakvu želju za osvetom ili nekakvu gorčinu u njihovim srcima“, naglasio je
fra Marinko i ustvrdio kako, gledanje porušenih kuća te obitelji koje su ostale
bez jednog i više članova, treba svakoga pobuditi na čežnju za trajnim mirom,
kako na ovim prostorima, tako i u svijetu.
Pitali smo i o budućnosti i povratku
u Trusinu u kojoj, nažalost, do danas nitko nije obnovio kuću.
„Nitko od Hrvata ne živi u Trusini.
Što će biti u budućnosti ne znam, ali prema sadašnjim okolnostima slabe su
perspektive nekakvog povratka. Eventualno mogu pojedinci nešto napraviti i
povremeno doći, ali da se netko vrati i živi – teško. To je realnost“, ustvrdio
je fra Marinko.
Spomen na ubijene
Na kraju dodajmo i to da se spomen
na 22 ubijena godinama obilježava na uobičajen način. Toga se dana najprije
polažu vijenci kod spomen obilježja u Trusini, s početkom u 10 sati. Moli se
opijelo, a onda se odlazi na mjesno groblje gdje bude sveta misa. Nakon
euharistije je druženje u župnom dvorištu.
Važno je napomenuti da u župi ima
još jedan bitan datum, a to je prva nedjelja u kolovozu kada se slavi sv. misa
za sve poginule ovog kraja.
Za povijest će ostati zabilježeno
kako mnogi teški i nedovoljno istraženi zločini, uglavnom protiv civilnog
hrvatskog stanovništva, u kojem je masakrirano više stotina ljudi na mnogim
lokalitetima kao što su Trusina, Doljani, Briševo, Uzdol..., nisu zadovoljavajuće tretirane niti od
svjetskih medija, a ni od međunarodnih organizacija zaduženih za utvrđivanje
ratnih zločina i istine.
Zuka „bolestan“ za suđenje, ali
zdrav za sarajevske kafiće
Sud BiH je Zulfikaru Ališpagi Zuki
omogućio izbjeći odgovornost za ratni zločin u Trusini i Grabovici proglašavajući ga „nesposobnim za
suđenje“ iako je prema fotografijama koje su kružile po internetu 2015. itekako
bio sposoban za sjedenje u sarajevskim kafićima i slikanje s bošnjačkom
omladinom.
Također je bio zdrav kada su ga zaustavili prometni policajci koje je fizički napao da je jedan završio u bolnici.
Pred Sudom BiH za zločin u Trusini
pravosnažno su osuđeni Edin Džeko na
13, Rasema Handanović na pet, Mensur Memić na deset, Nedžad Hodžić na 12 i Nihad Bojadžić na 15 godina zatvora,
dok su Dževad Salčin i Senad Hakalović oslobođeni.
Nema komentara:
Objavi komentar